ZBORNIK RADOVA ZBORNIK RADOVA VOL 2, BR. 1, 2012 2/1 2/1 - 2012 2012 ISSN 1848-2961 HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ speleologija.hr
ZBORNIK RADOVAZBORNIK RADOVA
VOL 2, BR. 1, 2012
2/1
2/1
-- 20
1220
12
ISSN
184
8-29
61 HRVATSKI SPELEOLOŠKI
POSLUŽITELJ speleologija.hr
Nakladnik
Speleološko društvo Velebit
Radićeva 23, Zagreb
Sunakladnici
Zagrebački speleološki savez
Radićeva 23, Zagreb
Hrvatski planinarski savez, Komisija za speleologiju
Kozarčeva 22, Zagreb
Za nakladnika
Doc.dr.sc. Darko Bakšić
Glavni urednik
Doc.dr.sc. Dalibor Paar
Urednički odbor
Doc.dr.sc. Darko Bakšić, dipl.ing.šum.
Damir Lacković, dipl.ing.geol.
Dr.sc. Andrej Stroj, dipl.ing.geol.
Dr.sc. Ana Čop, dip.ing.kem.
Petra Bajo, prof. geog. i geol.
Jana Bedek, dipl.ing.biol.
Grafička priprema
urednici i autori radova
Lektura
Marta Malenica
Naslovnica
Istraživanje jame Nevidna voda, 2009.
Snimio: Marin Glušević
Serijska publikacija izlazi jednom godišnje i daje pregled radova objavljenih na
Hrvatskom speleološkom poslužitelju - speleologija.hr
ISSN 1848-297X Mrežno izdanje
ISSN 1848-2961 CD izdanje
Autori su odgovorni za sadržaj svojih radova.
© 2012 Autorska prava zadržavaju autori radova.
Zagreb, 2012
HHRRVVAATTSSKKII
SSPPEELLEEOOLLOOŠŠKKII
PPOOSSLLUUŽŽIITTEELLJJ speleologija.hr
ZZBBOORRNNIIKK RRAADDOOVVAA VVOOLL 22,, BBRR.. 11,, 22001122
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 2
SSAADDRRŽŽAAJJ
Predgovor 3
Jama Nevidna voda - najdublja u BiH 4
Jama Amfora 9
Ledena jama u Lomskoj dulibi 20
Špilja u kamenolomu Tounj 34
Hrvatski spelolozi u najdubljoj jami svijeta 48
Sudjelovanje hrvatskih stručnjaka na 19. Međunarodnoj školi krša u Postojni 55
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 3
U ovom broju dajemo pregled odabranih istraživanja koja su obilježila speleološke aktivnosti
hrvatskih speleologa zadnjih desetljeća. Na planini Dinari hrvatski su speleolozi predvođeni
članovima Speleološkog odsjeka HPD Mosor istražili jamu Nevidna voda do dubine 653 m. To je
najdublja do sada istražena jama na masivu Dinare, a smještena je 2 kilometara unutar granice
Bosne i Hercegovine na platou iznad sela Odžak te zbog toga predstavlja najdublju do sada
istraženu jamu u BiH.
Speleološka istraživanja dubokih jama Biokova započela su otkrićem Jame pod Kamenitim
vratima koja je na speleološkom logoru, u organizaciji Komisije za speleologiju Planinarskog
saveza Hrvatske 1980. godine, istražena do dna na dubini od 520 m te je tada postala druga po
dubini jama u Hrvatskoj (Erhardt, 1984). Na Sjevernom Velebitu, 536 m duboka Ledena jama u
Lomskoj dulibi istražuje se još od 1962. godine, a i danas je zbog svojih posebnosti tema
aktualnih znanstvenih istraživanja.
Špilja u kamenolomu Tounj dugačka je 8639 m. U njoj su pronađeni vrlo rijetki sedimentacijski,
korozijski i erozijski oblici koji spadaju u svjetske fenomene (posebne vrste freatičkih siga,
faseta, tzv.”leopardovih koža” i “hijeroglifa”). Tema 19. međunarodne škole krša u Postojni bila
je zaštita krša te je upravo Špilja u kamenolomu Tounj prezentirana kao primjer neučinkovitosti
zaštite špilja u Hrvatskoj.
2009. godine članovi speleološkog odsjeka PDS Velebit, Komisije za speleologiju HPS i članovi
HGSS Robert Erhardt i Darko Bakšić sudjelovali su na ekspediciji u najdublju jamu svijeta
Voronyu (-2191 m). To je veliko dostignuće za hrvatske speleologe koji su se prethodno
dokazali kao organizatori brojnih ekspedicija u duboke i kompleksne špilje i jame.
Uredništvo
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 4
Jama Nevidna voda – najdublja u BiH
Autori: Goran Rnjak, Teo Barišić, Marin Glušević. Objavljeno: 24.9.2008.
Lokacija i morfologija jame
Nevidna voda najdublja je do sada istražena jama na masivu Dinare. Smještena je 2
kilometra unutar granice Bosne i Hercegovine na platou iznad sela Odžak. Dva ulaza čine
najniži dio kraške udoline i nalaze se na oko 1200 m.n.v. Manji ima dimenzije 20 x 30 m, a
veći 30 x 50 m. Užeta u jami postavljana su kroz manji ulaz. Ulaznom vertikalom od 163 m
stiže se na policu s jezerom (Polica s Nevidnim jezerom). Slijede još dvije vertikale od 82 i 142
m do ulaza u meandar. Meandar nastavlja nizom skokova od 2 do 5 m. S istraživanjem se
stalo pred vertikalom od cca 20 m. Procijenjena dubina najdublje dosegnutog mjesta je 450
m, dok je jama topografski snimljena do 415 m. U jami je od 250 m dubine prisutan stalni
vodeni tok, dok je za vrijeme kiša cijeli objekt hidrološki vrlo aktivan. Slijedi Mihovilov i
Velebitaški meandar do dubine -557 m.
Vertikala Grlom u jagode. Snimio: D.Bakšić
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 5
Speleološka istraživanja jame Nevidna voda u 2005.
Ponekad se huk vode koji dopire iz dubine zemlje čuje i kilometar od crnog grotla ove jame.
Vodu nećete vidjeti ni s jednog niti drugog ulaza, ali njen zvuk proći će pored vas i izgubiti se
među bukvama dinarske udoline. Strašnijeg mjesta stanovnici Ođaka i okolnih sela ne
poznaju... Pravim su imenom nazvali ovu propast - Nevidna voda.
Naš pokojni prijatelj, Zoran Knezović, planinario je s jednim od mještana, imenjakom
Zoranom Ivanovićem. Ovaj mu je ispričao o jami, pokazao dva velika ulaza i to je bilo
dovoljno. Pokušao je Zoran za života istražiti Nevidnu vodu u više navrata, ali svaki je put ona
uzvratila svom silom vodopada, prijeteći i životima ljudi. Nesreća na poslu uzela nam je
Zorana, a jama je pala u zaborav sve do srpnja 2005. godine. Tada počinju intenzivna
istraživanja Nevidne vode vođena mlađim članovima SO Mosora, a spomenuti Zoran Ivanović
bio je naš domaćin.
Na prvoj istraživačkoj akciji prošli smo, otprije poznatu, ulaznu vertikalu duboku 163 m.
Vertikala završava policom nazvanom “Polica s Nevidnim jezerom”. Od Police s Nevidnim
jezerom 82-metarskom vertikalom spustili smo se do sljedeće kršjem pokrivene “Nesuđene
police” na -245 m. Zbog nedostatka užeta stali smo na polici. Ispred je zjapila nova vertikala.
Bačeni kamen malo je odzvanjao, a zatim utihnuo. Započeli smo razgovor, ne razmišljajući
više o kamenu, kad nas je odjednom prekinuo prasak iz dubine.
Na sljedećoj akciji okupilo se više speleologa. Spustili smo se niz novu 142 metarsku vertikalu
nazvavši ju Zoranovom. Vertikala završava dvoranom u koju pada velika količina vode. To
mjesto nazvano je “Dolina suza”. Nastavak jame vodi iz dvorane u meandar. U ulaznom
dijelu meandra na dubini od -380 m nalazi se mjesto pogodno za bivak. Glas o ljepoti i dubini
jame širi se u speleološkim krugovima.
Krajem kolovoza organiziramo novo istraživanje na kojem se pridružuje ekipa iz Šibenika.
Postavlja se meandar koji se u malim skokovima gubi u dubini. Stali smo pred vertikalom od
20-ak metara. Nalazimo se na oko -450 m, topografski je snimljeno do -415 m. Tu prestajemo
za ovu godinu. U narednoj akciji jamu ćemo raspremiti. Ne smiju nas uhvatiti veće kiše!
U rujnu, uz Šibenčane tu su i Zagrepčani. Plan je i snimanje kamerom. Čim smo zagazili na
planinu počelo je kišiti i to sve jače. Osluškivali smo zvukove iz grotla, ali nije bilo huka vode.
Zamka je uspjela, krenuli smo dolje. Nismo se ni svi spustili na policu kada je voda počela
nadirati iz svake pukotine. Vodopad je bivao sve jači. Stigli smo do -250 m i vratili se
neobavljenog posla, mokri do gole kože. Početkom listopada ponovo se vraćamo radi
raspremanja i snimanja. Vrijeme obećava. Vani je suho dok se u jami malo cijedi. Konačno
uspijevamo raspremiti jamu.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 6
Tko zna kamo meandar vodi? Što je nakon 20-metarskog skoka? Nevidna mogla bi nas
odvesti još dublje u intimu Dinare... Jedva čekamo sljedeće ljeto!
U istraživanju i posjetima Nevidnoj vodi sudjelovali su speleolozi iz SO HPD Mosor, SO PK
Split, SO HPK Sv. Mihovil i SO PDS Velebit:
od 09. do 10. srpnja 2005.
Ivan Bućan, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Goran Rnjak i Domagoj Laušić;
od 23. do 24.srpnja 2005.
Marko Babić, Ivan Bućan, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Marin Kuvačić, Goran Rnjak i
Domagoj Laušić;
od 27. do 28.kolovoza 2005.
Pero Antunović, Marko Babić, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Davor Matić, Goran
Rnjak, Domagoj Laušić, Teo i Aida Barišić;
od 10. do 11.rujna 2005.
Marin Glušević, Milan Miljuš, Goran Rnjak, Aida I Luka Barišić, Božidar Branica, Ivica Ninić,
Ana i Darko Bakšić, Matija Čepelak, Luka Mudronja;
od 30. rujna do 01. listopada 2005.
Sanja Frleta, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Nino Perasić, Goran Rnjak, Ana i Darko Bakšić,
Slaven Boban, Adrijan Kučić, Ivica Ninić i Jurjana Radaljac.
Tijekom akcija u rujnu i listopadu 2005. godine speleolozi SO PDS Velebita snimili su 13
minutni film o Nevidnoj vodi koji je prikazan na skupu speleologa u Italiji “Imagna 2005” i na
skupu speleologa u Hrvatskoj “Kamanje 2005”.
Literatura:
1. Marin Glušević: Opet Nevidna voda, I ovo lito. Velebiten br. 44, 55-57, 2007.
2. Marin Glušević: Nevidna voda. Velebiten br. 43, 23-24, 2006.
Istraživanja jame Nevidna voda u 2008. godini
Na speleološkom logoru u organizaciji SO Mosora održanog od 9. - 17.8.2008. u jami Nevidna
voda u BiH na Dinari došlo se do dubine -653 m. Na toj dubini nalazi se jezero dublje od 20 m
koje se sastoji od dva dijela: prvog površine 40 x 15 m eliptičnog oblika te drugog
zakrivljenog površine 30 x 12 m. Jezera su međusobno spojena manjim prolazom u razini
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 7
vode duljine oko 4 m te velikim otvorom dimenzija 15 x 20 m u stropu završne dvorane, tako
da zid između njih čini prirodni most. Temperatura jezera je 8 oC. U jezeru su primjećene
potopljene sige, što ukazuje na mogućnost da voda u jezero dolazi iz ponora u rubu
Livanjskog polja. Daljnje napredovanje moguće je ronjenjem.
SUDIONICI ISTRAŽIVANJA:
SO MOSOR: Marin Glušević (vođa logora), Goran Rnjak - Vjetar, Davor Matić - Dado,Filio
Trgo, Ivan Bućan - John, Krešimir Prskalo, Ivo Andrić, Hrvoje Sunara - Hrce, Mladen Palinić.
AO Mosor: Ana Mažar.
SOPK SPLIT: Katja Milišić
SO PROFUNDA: Davor Cvitanić - Brački
SO VELEBIT: Slaven Boban, Ivica Radić, Loris Redovniković, Luka Mudronja, Ivančica Zovko
SO SV. MIHOVIL: Teo Barišić
SO DUBOVAC: Igor Jelinić
HBSD, SO VELEBIT: Jana Bedek, Marko Lukić
SO ŽELJEZNIČAR: Inga Patarčić
HBSD, SOŽ: Martina Pavlek
SO IMBER: Željko Marunčić - Bospor, Nikolina Marić - Nina
SD ŠPILJAR: Ivo Dokoza
Zoran Ivanović – Livno
U posjetu: Darko i Ana Bakšić, Aida i Marijeta Barišić
Speleološki nacrt
Lokacija: Dinara, BiH; Dubina: -653 m
Istražili (2005., 2006., 2008.): SO HPD Mosor - Split, SO PDS Velebit - Zagreb, SO HPK Mihovil
– Šibenik, SO PK Split - Split, SO HPD Imber - Omiš, SO PD Profunda - Selca, Brač, HBSD -
Zagreb, SD Špiljar - Split, SO HPD Željezničar - Zagreb, SO PD Dubovac - Karlovac, PD Cincar –
Livno, Komisija za speleologiju HPS-a
Topografski snimili:
Domagoj Laušić,Marin Glušević,Luka Mudronja,
Goran Rnjak, Inga Patarčić, Teo Barišić, Ivica Radić
Mjerili:
Goran Rnjak, Marko Babić, Davor Cvitanić, Katja Milišić, Luka Mudronja, Ana Bakšić,
Vedrana Jerić-Miloš, Loris Redovniković, Ivo Andrić, Ivančica Zovko
Nacrt izradili: Domagoj Laušić, Goran Rnjak
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 8
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 9
Jama Amfora
Autori: Darko Bakšić i Damir Lacković. Objavljeno: 27.5.2008.
Istraživanje dubokih jama Biokova do otkrića Amfore
Speleološka istraživanja dubokih jama Biokova započela su
otkrićem Jame pod Kamenitim vratima koja je na
speleološkom logoru, u organizaciji Komisije za speleologiju
Planinarskog saveza Hrvatske 1980. godine, istražena do dna
na dubini od 520 m te je tada postala druga po dubini jama
u Hrvatskoj (Erhardt, 1984). Godine 1984. makarski
speleolozi istražuju jamu Biokovku duboku 359 m (Klarić,
1985). Jamski kanal nastavlja se kroz pukotinu s uglavljenim
kamenom za čiji prolaz je potrebno klesati, što znači da
postoji perspektiva za daljnja speleološka istraživanja.
Iste godine, slovački speleolozi na Biokovu istražuju Vilimovu jamu do dubine od 396 m čime
ona postaje druga po dubini na Biokovu (Hochmuth i dr. 1987). Naredne, 1985. g., Slovaci
nastavljaju istraživanje Vilimove jame do dubine od 565 m pa jama postaje najdubljom jamom
Biokova i Hrvatske. Jama su 1993. godine produbili speleolozi SO HPD Mosor za 7 m pa
sadašnja dubina iznosi 572 m (Mužinić, 1995).
U razdoblju od 1984. pa do 1988. g. speleolozi iz Speleoloških odsjeka planinarskih društava
Biokovo iz Makarske, Mosor iz Splita, te Željezničar iz Zagreba, istražuju jamu Stara škola
(Gabrić i dr. 1991), koja dubinom od 576 m postaje 1985. g. najdublja jama Hrvatske sve do
otkrića Lukine jame 1993. godine.
Tijekom 1986. g. makarski speleolozi pronalaze i istražuju Zaboravnu jamu duboku 320 m, a
1987. g. istražena je i Nova velika jama duboka 380 m (Jalžić 2001).
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 10
Ponikva s ulazom u jamu Amforu. Snimio: Damir Lacković
Speleološka istraživanja jame Amfore
Ulaz u jamu Amforu pronašli su članovi Speleološko alpinističkog kluba Ekstrem iz Makarske
1998. godine (Bockovac, 1998) kada su je u nekoliko akcija i istražili do dubine od 290 m.
Istraživanje je nastavljeno 1999. godine (SAK Ekstrem, Speleološko Društvo Karlovac i
Speleološki Klub Had). Dubina do koje je jama tada istražena iznosi 390 m. Netočna metoda
mjerenja i izrade nacrta rezultirala je da se u literaturi pojavio podatak o dubini jame od 515
m. Ovdje se podaci o dosegnutim dubinama razlikuju od onih koje u svojem članku navodi
Bockovac (1999) jer su korigirani po novoizrađenom topografskom nacrtu.
Novom istraživanju u 2000. godini pridružili su se speleolozi iz SO PDS Velebit, SO HPD
Željezničar, SO Dubovac te Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Jama je ponovo topografski
snimljena te je izrađen nacrt cijelog objekta čime je dubina bitno smanjena na - 390 m jer se
stara dubina temeljila na netočnim metodama mjerenja. Istraženo je novih 47 m dubine
kanala te se došlo do uskog meandra (-437 m) gdje istraživanje treba nastaviti.
U 2001. godini, speleolozi iz SO PDS Velebit i SAK Ekstrema opet nastavljaju istraživanje.
Prošavši uski meandar otkriveno je novih 177 m dubine te je istraživanje završeno zbog
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 11
nedostatka opreme. Ostala je velika perspektiva na dnu jame koja zahtjeva organiziranje
mnogo veće istraživačke akcije tj. speleološke ekspedicije. Pronađena je podzemna pijavica –
prvi put u podzemlju Biokova. Jama Amfora je sa - 614 metara dubine postala najdublja jama
Biokova i četvrta po dubini u Hrvatskoj.
Jama Amfora-ulaz. Snimio: Damir Lacković
Speleološka istraživanja jame Amfore u 2002. godini
U razdoblju od 14. do 30. lipnja 2002. godine nastavljena su speleološka istraživanja jame
Amfore - najdublje jame Biokova. Rezultat ekspedicije produbljivanje je jame za 174 m tako
da sadašnja dubina iznosi -788 m. Duljina jame povećana je za 107 m, pa je ukupna duljina
objekta 468 m. Jama završava uskim neprolaznim suženjem između uglavljenih kamenih
blokova gdje se osjeća jako strujanje zraka što upućuje na realnu mogućnost nastavka jame
iza suženja. Zbog velike opasnosti obrušavanja nestabilnih kamenih blokova na speleologa u
suženju i mogućnosti zaglavljivanja nakon prokopavanja 3 m duljine, odustalo se od
proširivanja suženja. Na dnu jame pronađene su nakupine mikroskopski sitnih kristala koji su
igličaste forme i u stručnoj literaturi se nazivaju «špiljski pamuk».
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 12
Istraživanje jame Amfore, najdublje jame Biokova, detaljno je opisano u speleološkoj literaturi
(Bakšić i Jalžić, 2001, Lacković i Bakšić, 2001, Bakšić i Lacković, 2002.i dr). Najnovija
speleološka istraživanja provedena su tijekom zadnje speleološke ekspedicije održane od 14.
do 30. lipnja 2002. godine.
Amfora na -280 m. Snimio: Damir Lacković
U jami Amfori istraženo je novih 174 m dubine kanala, pa njena istražena dubina sada iznosi
788 m, što je čini najdubljom do sada poznatom jamom Biokova, te trećom jamom po dubini
u Hrvatskoj. Duljina jame povećana je za 107 m, pa je ukupna duljina objekta 468 m.
U jami je zabijeno još oko 50 novih spitova čime su znatno poboljšana sidrišta a time i
sigurnost speleologa u ovoj, te mogućim budućim istraživačkim akcijama i posjetima jami.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 13
Provlačenje na -500 m. Snimio: Damir Lacković
Snimljen je fotografski materijal iz svih dijelova jame, od ulaza do dna, a do 250 m dubine i
video kamerom.
Izrađen je topografski nacrt novih kanala koji su docrtani na postojećem nacrtu.Snimljen je i
sakupljen uzorak vlaknatih kristala tzv. špiljskog pamuka s dna jame, što je do sada tek drugi
puta u Hrvatskoj da su pronađeni u jami ovakvi po obliku vrlo rijetki kristali. Kristali će se
pokušati rendgenski analizirati i obraditi.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 14
Paralelno s raspremanjem jame Amfore, pred kraj ekspedicije nastavljeno je i istraživanje
jame 120 kod Kimeta, koje međutim zbog kompleksnosti morfologije jame i nedostatka
vremena nije do kraja dovršeno.
Smjernice daljnjeg istraživanja
Ovom ekspedicijom jama Amfora istražena je do dubine od 788 m, što možda ne predstavlja
stvarno dno jame, no daljnji je prolaz nemoguć bez većih zahvata otkopavanja i izrade
potpornih zidova koji bi spriječili urušavanje nestabilnih blokova na speleologe. Stoga je u
speleološkom smislu u ovom trenutku 788 m dno jame. Ukoliko se tehnika prokopavanja
tijekom godina značajno unaprijedi i ukoliko se nađe interes odnosno financijer tako velikih i
neizvjesnih zahvata, moguće je da će se nekom budućom ekspedicijom proći u prostranije
kanale iza suženja na 783 m dubine i da će se nastaviti istraživanje jame. Da iza suženja postoji
velik prostor indicira jako strujanje zraka.
U drugim dijelovima jame nije zamijećeno niti jedno posebno perspektivno mjesto, mada
uvijek postoji mogućnost previđanja ulaza u bočne kanale u velikim vertikalama te u visokim
pukotinskim kanalima.
U speleološkom istraživanju jame Amfore u 2002. godini sudjelovalo je ukupno 29 speleologa,
prosječno 11 po danu, iz sljedećih speleoloških odsjeka, društava i klubova:
SO PDS VELEBIT, Zagreb:
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Jana Bedek, Sunčica Hraščanec, Jasmin Koso, Karla
Fabrio, Neven Kalac, Ana Katalinić, Nino Kecman, Danijel Lacko, Damir Lacković - vođa
ekspedicije (Hrvatski prirodoslovni muzej), Marija Maćešić, Marinko Malenica, Dalibor Paar,
Josip Petričević, Lovorka Šimunec, Darko Štefanac, Darko Troha, Petra Ujević, Vučić Dado i
Ronald Železnjak
EXTREM, Makarska:
Željko Bockovac, Jakša Pivac i Kristijan Šimenić
SPELUNKA, Opatija:
Ivan Glavaš i Nenad Kuzma
SO PD DUBOVAC, Karlovac:
Igor Jelinić
SD Karlovac:
Neven Bočić
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 15
U meandru na -614 m. Snimio: D.Lacković
Morfologija jame
Ulaz u jamu Amforu nalazi se u vršnom dijelu Biokova, oko 1000 m zračne udaljenosti od vrha
Sv. Jure Ulaz jame nalazi se na jugoistočnom boku dna jedne od brojnih vrtača ovog dijela
Biokova.
Ulaz jame visok je 6 a širok 8 metara. Ulazna vertikala, dugačka 73 m, isprekidana je s četiri
police prekrivene kršljem pa je nemoguće proći ovaj dio jame bez rušenja kamenja u vertikalu.
Ulazna vertikala završava dvoranom dimenzija 30 x 16 m. U jugozapadnoj strani ove dvorane
nalazi se otvor vertikale koja završava nakon 20 m (Bockovac, 1999), a na sjevernoj strani
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 16
dvorane nalazi se skok od 7,5 m koji vodi u manju dvoranicu. U njenom se jugoistočnom dijelu
na 91 m dubine nalazi prolaz u podu duljine 4 m u kojem se osjeća jako strujanje zraka. U
prolazu ima kršlja pa treba paziti da se ne ruši u sljedeću vertikalu. Iza prolaza prostor se širi
te se dolazi na malu policu s koje se spušta 7 m do kratke glinovite kosine, a zatim se ulazi u
vertikalu od 75 m (ovo se zajedno može uzeti kao vertikala od 82 m). Na –178 m nalazi se
druga velika dvorana dimenzija 20 x 10 m. Iz te dvorane postoje dva prolaza koji se vrlo brzo
spajaju u vertikali u kojoj se ne spušta do dna već se priječi do police u smjeru sjevera (13,5 m
do police).
Dalje se nastavlja uskim prolazom i nakon 3 m ulazi se u novu vertikalu od 19 m. Slijedi
dvoranica u kojoj se ponovno priječi do police u smjeru sjeverozapada. Nakon skoka od 7 m je
vertikala od 36 m. Slijedi mala dvorana na –262 m gdje je 1999. godine bio postavljen bivak.
Odmah ispod bivka javlja se i stalni vodeni tok. Pukotinom u podu prolazi se dalje u teže
prohodni meandar sve do dubine od –352 m. Tu se svladavaju skokovi od 6 m; 12,5 m; 5 m;
14,5 m; 6 m; 7 m; 7 m; 4,5 m; 10 m. Na –280 m se 8,5 m iznad meandra nalazi otvor kojim se
ulazi u dvoranu, dimenzija 18 x 7 m, s kamenim blokovima. Ovaj dio jame završava malim
skokom od 4 m (može se proći slobodno). Na –352 m je mala dvorana s jezercem odakle kanal
nastavlja uskim meandrom prema dolje (tim putem ide vodeni tok). Tu se nalazi teško
prohodno suženje proširivano hilti mecima. Ovo se suženje može zaobići po meandru s gornje
strane gdje se dođe do 30 metarske vertikale koja završava dvoranom iz koje se pružaju dva
kanala. Kanal u smjeru jugoistoka ubrzo završava s dvoranom veličine 4 x 3 m (istražen 2001.
g.), a drugi nastavlja prema sjeveru te se nakon nekoliko kraćih skokova (6 m; 4 m; 5,5 m; 2 m)
i vertikala od 27 m i 10 m dolazi do manje dvorane na 437 m dubine gdje je završilo
istraživanje 2000. g.
Iz dvorane na 437 m dubine u smjeru zapada pruža se pukotinski kanal u duljinu od 9,5 m
nakon čega zavija u smjeru sjeveroistoka i generalno zadržava taj smjer do 614 m. Uski
meandar između 437 i 475 m s malim skokovima (5,6 m; 7,5 m; 7,6 m; 12 m; 4,5 m) najuži je
dio jame i izrazito je zahtjevan za transport opreme. Dalje se kanal nešto proširuje spuštajući
se nizom malih vertikala do 570 m dubine. Ovdje kanal prelazi u široku 35 metarsku vertikalu
koja završava prostranom policom. Skokom od 10 m dolazi se na malu policu u vertikali koja
se nalazi na dubini od 614 m, mjesto do kojeg se jama istražila 2001. godine.
Od 614 m dubine jama nastavlja pukotinskim kanalom prema sjeverozapadu sa vertikalama
od 5 m, 4 m i 24 m međusobno odvojenih manjim policama, do dubine od 647 m. Kanal ovdje
skreće prema zapadu sjeverozapadu s vertikalama od 8 m i 16 m. U 16 metarskoj vertikali, na
njenom 10-om metru odnosno na dubini od 666,5 m odvaja se manji pukotinski kanal dužine
5 m u koji otječe voda i gubi se u neprolaznoj uskoj pukotini. Nakon slijedeće 24-metarske
vertikale dolazi se u dvoranu 4x8 m na dubini od 696 m. Južni zid dvorane predstavlja
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 17
vertikalnu rasjednu plohu (gorsko zrcalo) pružanja istok - zapad na kojoj su izraženi presjeci
slojeva krednih vapnenaca s lijepo vidljivim fosilnim grebenom izumrlih rudistnih školjkaša.
Kanal dalje nastavlja iz zapadnog 4 m višeg dijela dvorane spuštajući se strmom kosinom do
početka prevjesne vertikale na 699 m dubine. Prevjesnom vertikalom od 88,5 m stiže se na
dno dvorane veličine 25x10 m i visine oko 30 m koja zapravo čini i najdublju dosegnutu točku
odnosno dno čitave jame. Dvorana se pruža prema sjeveru, u smjeru generalnog pružanja
čitave jame a prekrivena je kamenim kršjem različite veličine i glinovitim talozima. Za pristup
najsjevernijim djelovima dvorane potrebno je ispenjati jednu kratku vertikalu od 5 m i blatnu
kosinu od 5 m. Na polici između vertikale i kosine pojavljuje se sa zapadnog vertikalnog zida
dvorane mali vodeni tok za koji nije utvrđeno da li postoji veza sa tokom koji ponire u
pukotinu na 666,5 m. Vrh blatne kosine čini najvišu točku dvorane, 16 m višu od njenog dna.
Odavde se prema sjeveru nastavlja mali kanal između kamenih blokova i stropa dvorane.
Kanal se spušta do 783 m dubine (zadnjih 3 m prokopano i proklesano uz pomoć hilti metaka)
gdje postoji izrazito strujanje zraka prema nepoznatom dijelu jame. Proširivanje kanala
zaustavljeno je zbog velike opasnosti obrušavanja nestabilnih kamenih blokova na speleologa
u suženju i mogućnosti zaglavljivanja. Izrazito strujanje zraka govori u prilog pretpostavki o
postojanju većih prostora iza suženja, odnosno o realnoj mogućnosti nastavka jame. S
obzirom na veliku opasnost zaglavljivanja speleologa preporučujemo daljnje otkopavanje
samo uz velike radove kojima bi se napravila sigurna potporna konstrukcija otkopnog kanala.
Dužina suženja nije poznata, pa se ne može pretpostaviti obim potrebnih radova.
U zadnjih 10-ak metara ovog kanala na glinovitim stijenkama kanala primijećena je prisutnost
vrlo rijetke forme kristala koji se pojavljuju u špiljama. Radi se o bijelim vati nalik nakupinama
mikroskopski sitnih kristala koji su igličaste forme i u stručnoj se literaturi nazivaju «špiljski
pamuk». O kojoj mineralnoj vrsti je riječ znati će se nakon što se napravi rendgenska analiza
prikupljenog uzorka. Do sada je u Hrvatskoj slična forma pronađena samo u Slovačkoj jami na
Velebitu na dubini od 350 m, a rendgenskom analizom utvrđen je mineral kalcit.
LITERATURA:
BAKŠIĆ, D. i JALŽIĆ, B., (2001): Jama Amfora, Speleo'zin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 14,
godina IX, lipnja 2001., str. 7-9, Karlovac.
BAKŠIĆ, D. i LACKOVIĆ, D. (2002): Jama Amfora, -614 m – najdublja jama Biokova, Velebiten 36,
16-22, Zagreb
BOCKOVAC, Ž. (1999): Izvješće Speleološko alpinističkog kluba «Ekstrem» iz Makarske za 1998.
godinu. Speleozin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 10, godina VII, str 37, Karlovac.
BOCKOVAC, Ž. (1999): Jama Amfora. Speleo'zin, Glasilo karlovačkih speleologa, broj 12, godina
VII, str 14-15, Karlovac.
LACKOVIĆ, D. i BAKŠIĆ, D. (2001): Izvješće sa speleološkog istraživanja jame Amfore u Parku
prirode Biokovo, 16, Park prirode Biokovo, Makarska.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 18
Speleološki nacrt
Dubina: -788 m; tlocrtna duljina: 468 m
Istražili: SO Velebit, SAK Ekstrem, SO Željezničar, SU Spelunka, SD Karlovac, SO Dubovac, SD
Matokit, SD Krstatice
Istraživanja su obavljena uz potporu Parka prirode Biokovo.
Topografski snimili: Branko Jalžić, Damir Lacković, Darko Bakšić, Josip Petričević, Dalibor Paar,
Ivan Glavaš
Mjerili: Ana Bakšić, Dalibor Paar, Darko Bakšić, Jana Bedek, Nenad Kuzmanović
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 19
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 20
Ledena jama u Lomskoj dulibi
Autor: Igor Jelinić. Objavljeno: 11.9.2008.
Kao i većina jama sjevernog Velebita, i Ledena jama u Lomskoj dulibi morfološki je prilično
jednostavna. No, ta je jednostavnost obrnuto proporcionalna brzini i jednostavnosti
istraživanja. Imamo li u vidu da danas uigranoj tročlanoj skupini speleologa dostaju tri sata da
siđu do dna, iznenađuje složenost i postupnost istraživanja ove jame. Pa ipak, upravo ta
složenost čini priču o Ledenoj jami u Lomskoj dulibi zanimljivom.
U dvorani na -50 m. Snimio: V.Božić
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 21
O morfologiji jame
lako je jama, kao što je i spomenuto, morfološki vrlo jednostavna, snježno ledeni čep koji se
nalazi između 50. i 90. metra dubine čini je zanimljivom i specifičnom. Da nema čepa, ulazna
vertikala bi praktično iznosila 270 metara, no ovako je ulazni dio jame u stvari snježnica duboka
pedesetak metara, tlocrtnih dimenzija 50 x 60 m. Čep se proteže do dubine od 90 m, a danas
postoje već tri otvora kojima se može proći kroz njega. Topljenje leda koje je uvjetovalo
stvaranje tih prolaza (prvi je uočen 1993.) nastavlja se i dalje promjenljivim intenzitetom koji
itekako utječe na izgled dijela jame ispod čepa (80-220 m dubine). U tom su dijelu posljednjih
godina primijećene velike promjene s obzirom na količinu leda koji pokriva stijene. Te
promijene nagnale su nas 1995. da postavljamo potpuno novu liniju silaska, jer prijašnjim
pravcem nije bilo moguće silaziti zbog leda. Tamo gdje su bili spitovi u čistoj stijeni, tada je
nađen debeli sloj leda. Taj je dio jame svakako i najopasniji zbog stalnih odrona leda i kamenja
uzrokovanih topljenjem. Tu se dogodila i do sada najteža nesreća u hrvatskoj speleologiji, kada
je odron leda i kamenja teško ozlijedio Borisa Bukovčaka iz Karlovca.
Jama nas dalje dovodi do velike dvorane (80 x 50 x 60) kroz čije dno, nagnuto u prosjeku oko
25%, prolazi metar duboka vododerina. Ona se očito ponekad pretvara u korito potoka, što
govori o povremenoj (ili nekadašnjoj) aktivnosti vode u tom speleološkom objektu. Nastavak
jame kreće iz najnižeg dijela dvorane i nudi speleolozima naglu i očitu promjenu kako u
dimenzijama, tako i u temperaturi, koja se osjetno podiže zbog udaljavanja od ledenog sloja.
Od dvorane pa do dna nižu se vertikale s manjim horizontalnim dijelovima, a na tri mjesta (-
430, -439 i -473) nalaze se među vertikalama i prilično uski prolazi. Najuži je na »starom dnu«,
na dubini od 473 metra, koji je ujedno i granica koja dijeli suši dio jame od onog najmokrijeg na
dnu. Posljednja vertikala karakteristična je po pljusku koji se ne može izbjeći ni u najsuše doba
godine, Na samom dnu nalazi se dvorana 10x5 m, tla prekrivenog šljunkom kroz koji se cijedi
sva pristigla voda. Na tom mjestu ne postoje nikakve perspektive za daljnje istraživanje.
Dubina jame
Podaci o dubini jame također su varirali. Ovom bih prilikom ukratko objasnio uzroke takvoj
situaciji. Kada su slovački speleolozi 1993. Kao prvi stigli do dna, odnosno dijela koji se tada
uzimao za dno, izmjerili su dubinu od 432 metra. Već sljedeće 1994. godine i hrvatski speleolozi
izrađuju nacrt jame, koji se bitno ne razlikuje od slovačkog, osim u jednom detalju koji jamu
čini dubljom 19 metara. Dubina iznosi 451 metar. Godine 1996. Karlovčani uspijevaju proći još
63 metra dublje, što pribrojavaju spomenutoj brojci i dobivaju dubinu od 514 metara. U ljeto
1997. autor ovih redaka, sumnjajući u valjanost ranijih mjerenja, ponovno topografski snima
donji dio jame (ispod dvorane), te zahvaljujući svojoj „legendarnoj“ pedantnosti i brzini, već
nakon nepune tri godine sređuje nacrt i primjećuje grešku na istoj ovoj, jednom već korigiranoj
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 22
vertikali. Famozna vertikala kod Slovaka (Šmida) iznosi 29, kod Jalžića 48, a kod Jelinića 67
metara. Nova dubina -536 metara.
Prolaz koji se otvorio 90-tih. Snimio: Igor Jelinić
Perspektive ili zašto izbjegavati Ledenu jamu
Iako je Ledena jama prilično detaljno istraživana, postoje neke mogućnosti za pronalaženje
novih dijelova i paralelnih jama, i to isključivo u njezinom gornjem dijelu jer je taj dio zbog
prostranosti i neosvijetl|ivosti na neki način nepoznat. No, kako u nižim dijelovima praktično
nema izgleda za napredovanje (nekoliko pokušaja penjanja potvrđuju tu teoriju), ne bi bilo
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 23
mudro pretjerano izazivati sreću u ovako opasnoj jami. Bučne lavine leda i kamenja kojima smo
bili svjedoci već i prvih godina istraživanja postale su sa širenjem otvora u ledenom čepu sve
češće, što nam je potvrdila i piramida ledenih komadića opažena u dvorani prilikom
posljednjeg boravka 1997. Strahovita buka što smo je čuli istoga dana neposredno nakon
izlaska kroz čep, navodi nas da se još jednom prisjetimo neugodnih iskustava, koja ne bismo
rado ponavljali. Ipak, nije li upravo znatiželja ono što nas vuče pod zemlju?
Kronologija istraživanja
Prema dostupnim podacima, prvi su jamu istraživali 1962. članovi Speleološkog društva
Hrvatske. Oni jamu topografski snimaju, a nazivaju je Jama u Velikom Lomu.
Početkom srpnja 1977. u jamu se spuštaju članovi SO Željezničar Z. Bolonić, B. Jalžić i F. Meden.
Ponovno izrađuju nacrt i fotografiraju u dijelu s ledom.
1. listopada 1992. godine u jamu su do snijega na -50 m ušli članovi slovačke speleološke
ekspedicije E. Kapucijan i B. Šmida i pritom otkrili prolaz u ledu. 6. listopada iste godine I. Agh,
Z. Agh i E. Kapucijan otkrivaju novootvoreni prolaz u ledu i spuštaju se do -90 m.
Početkom kolovoza 1993. godine u okviru ekspedicije “Lomska duliba ‘93”, u jamu su se radi
ogleda i fotografiranja leda spustili mnogi speleolozi, te je ponovno topografski snimljen ulazni
dio. Speleolozi iz SO Mosor sišli su ispod ledenog čepa do dubine od 150 m.
Početkom kolovoza 1993. u okviru ekspedicije „Lomska duliba '93“, u jamu se spuštaju mnogi
do snijega, zbog ogleda i fotografiranja leda, a V. Božić i G. Petrovćić ponovno topografski
snimaju taj dio. G. Bratim i G. Jakelić iz SO Mosor silaze ispod čepa do dubine od -150 m.
Slovački speleolozi Z. Agh i M. Griflik 14. rujna 1993. godine sišli su do -220 m, a dan poslije L.
Plučinsky i J. Šmoll do -450 m, a B. Šmida i E. Kreutz topografski snimili jamu do dubine od 430
m. Ponovno su u jamu ušli Z. Agh, M. Griflik, L. Plučinsky i B. Šmida 18. rujna iste godine, ali su
se zaustavili na suženju na dubini od 473 m, te ga proglasili dnom jame, greškom zabilježivši
samo 432 m dubine. U povratku zaustavljaju na dubini od oko -200 m ekipu koja dolazi
pripremiti bivak, koji neće trebati (M. Meško, D. Kotlarčik i E. Kreutz).
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 24
U dvorani na -300 m. Snimio: Igor .Jelinić
U okviru ekspedicije »Lukina jama '94", za vrijeme koje ponovno mnogi posjećuju gornji dio
jame, N. Bočić, J. Ostojić i D. Troha 06.08.1994. postavljaju do -440 m.
M. Kuhta silazi 09.08.1994. do iste dubine radi uzimanja geoloških uzoraka.
10.08.1994. ulaze I. Jelinić, D. Hamidović i S. Rešetar. Nesretnim slučajem D. Hamidović lomi
gležanj, pa zajedno sa S. Rešetarom izlazi. Oboje se upućuju odmah u Zagreb, u bolnicu. I.
Jelinić sam postavlja do -473 m, a istovremeno do -300 silaze V. Božić i A. Čop radi
fotografiranja.
T. Bizjak, B. Jalžić, I. Mulić, I. Radić i I. Zovko 11.08.1994. silaze do aktualnog dna i korigiraju
slovački nacrt. Primjećuju pogrešku u mjerenju donjeg dijela jame, no i oni griješe u mjerenju.
12.08.1994. do -300 silaze M. Andreis, L. Hrust i Ž. Županić.
24.09.1994. I. Jelinić i J. Ostojić raspremaju jamu. Užad donjeg dijela jame ostavljaju u dvorani
na -300 m. Ostatak izvlače, u čemu im u posljednjih stotinjak metara pomažu D. Lacković i V.
Ungar koji, ne znajući za prvu dvojicu, dolaze radi skupljanja geoloških uzoraka.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 25
U okviru priprema za ekspediciju u Španjolsku 28. svibnja 1995. godine u jamu su ušli članovi
SO Dubovac, ali su zbog promjena nastalih topljenjem leda morali postaviti potpuno novu liniju
užeta. 29. svibnja 1995. godine su bez većeg uspjeha pokušali proširiti uski prolaz na dnu.
29.05.1995. do -300 silaze Z. Balaš, M. Barešić, N, Bočić, B. Bukovčak, H. Cvitanović, T. Goršćak,
M. Pavlović, D. Pavičić. P. Protić i M. Malković, do -430 B. Bukovčak, a I. Jelinić i B. Šavor do -
473 m. gdje bez većih uspjeha pokušavaju proširiti uski prolaz na dnu. Užad ostaje u jami.
Krajem lipnja 1995. radi sakupljanja uzoraka leda u jamu do dubine od 90 metara ulaze
nekoliko puta V. Božić, C. Josipović, D. Lacković i M. Uroić.
08. i 09.07.1995. I. Jelinić rasprema od -473 do dvorane, odakle raspremaju B. Šavor i P. Protić.
Krajem lipnja 1995. godine u jami su do dubine od 90 m sakupljani uzorci leda.
Z. Bačurin, Z. Balaš, B. Bukovčak, B. Kuka i P, Protić postavljaju 19.07.1996. bivak na -300m, a I.
Jelinić i B. Šavor postavljaju do dna, prokopavaju suženje, nakon čega Šavor prolazi i spušta se
daljnjih desetak metara. Jama se nastavlja vertikalom od oko 50 metara.
N. Bočić i B. Šavor postavljajući 21.07.1996. do dna, prvi doživljavaju razočarenje. Dno vertikale
ujedno je i kraj jame (-536 m). Z. Balaš i I. Jelinić fotografski i topografski snimaju novi dio.
Z. Bačurin, B. Bukovčak i P. Protić 22. 07. 1996. raspremaju od -536 do -300.
Z. Balaš, I. Jelinić, P. Protić i S. Rešetar 24.07.1996. silaze na -300 zbog fotografiranja i
raspremanja. Na izlazu im pomažu Z. Bačurin i B. Bukovčak.
D. Basara, Z. Ivasić. I. Jelinić i Ž. Ivasić 28.06.1997. penjanjem istražuju kanal kojim dolazi voda
u glavni kanal na dubini od -465 m, ali nakon petnaest metara zaustavlja ih prolaz u uski
meandar. Do jutra svi izlaze.
Iz sportskih motiva 29.06.1997. u jamu ulaze B. Bukovčak i M. Fudurić. Silaze do -430 i na
povratku se događa jedna od najtežih nesreća u hrvatskoj speleologiji. Na dubini od oko 160 m
odron kamenja i leda teško ranjava Bukovčaka, koji se u tom trenutku nalazio na užetu u
previsnoj stijeni. M. Fudarić, prelazeći preko njega, izlazi i alarmira ostale, pa u toku akcije
spašavanja u jamu ulaze Ž. Ivasić, I. Jelinić i B. Šavor do -150, a poslije i B. Kuka do -60 m.
I. Jelinić i N. Tomas 02.08.1997. raspremaju od -473 do dvorane i taj dio ponovno topografski
snimaju svjesni pogrešaka u prijašnjim mjerenjima. Od dvorane do izlaza raspremaju D. Basara,
D. Novosel i M. Pavlović.
Radi procjena širine otvora u ledu 06. 08. 1998. u jamu ulaze V. Božić, A. Herrel, B. Van
Hooydonek i A. Vangeneugden. Primjećuju da se otvor jako proširio.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 26
Morfologija jame
Impozantni otvor ulazne vrtače vrlo jednostavnog pristupa čini ovu jamu jednom od poznatijih
na sjevernom Velebitu. U jamu se ulazi sa sjeverozapadne strane ulazne vrtače, gdje se može
napraviti dobro prirodno sidrište oko velikog kamenog bloka. Do 15 m dubine spušta se po
travnatoj kosini, a dalje nastavljaju vertikalne ili prevjesne stijene do snježno - ledenog čepa na
dubini od 50 m.
Na dubini od 50 m nalazi se dnevnim svjetlom osvijetljena dvorana dimenzija 20 x 25 m. Na
njenom sjeverozapadnom rubu otvara se prolaz u horizontalni kanal duljine 25 m, prosječne
širine 4 m, i visine 15 m. Kanal završava dimnjakom, a sa sjeveroistočne strane 2 m iznad dna
nalazi se kratka, strma galerija (Šmida, 1999).
Ledeni čep proteže se od 50 do 90 m dubine, gdje preko kosog sipara prelazi u 180-metarsku
vertikalu. Danas kroz ledeni čep postoje već tri otvora. Kad ne bi bilo čepa, ulazna vertikala bi
iznosila 270 metara. Topljenje leda koje je uvjetovalo stvaranje tih prolaza (prvi je uočen 1993.
godine) nastavlja se i dalje promjenjivim intenzitetom, koji itekako utječe na izgled dijela jame
ispod čepa (80-220 m dubine). U tom su dijelu posljednjih godina primijećene velike promjene
s obzirom na količinu leda koji pokriva stijene. Te promjene nagnale su karlovačke speleologe
da tijekom istraživanja u 1995. godini postave potpuno novu liniju silaska, jer prijašnjim
pravcem spuštanje nije bilo moguće zbog leda. Tamo gdje su bili spitovi u čistoj stijeni, nađen
je debeli sloj leda. Taj je dio jame zbog stalnih odrona leda i kamenja uzrokovanih topljenjem
svakako i najopasniji. Tu se dogodila i do sada najteža nesreća u hrvatskoj speleologiji, kada je
odron leda i kamenja teško ozlijedio B. Bukovčaka iz Karlovca.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 27
U velikoj dvorani na -300 m. Snimio: V.Božić
Jama nas dalje dovodi do velike dvorane dimenzija 80 x 50 x 60 m, kroz čije dno, nagnuto u
prosjeku 25%, prolazi 1 m duboka vododerina. Ona se očito ponekad pretvara u korito potoka,
što govori o povremenoj (ili nekadašnjoj) aktivnosti vode u jami. Nastavak jame kreće iz
najnižeg, sjeverozapadnog dijela dvorane. Dolazi do nagle promjenu u dimenzijama, i
temperaturi objekta, koja se zbog udaljavanja od ledenog sloja osjetno podiže Od dvorane pa
do dna nižu se vertikale s manjim horizontalnim dijelovima, a na tri mjesta (-430, -439 i -473 m)
nalaze se među vertikalama i prilično uski prolazi. Najuži je na “starom" dnu, na dubini od 473
m. To suženje ujedno predstavlja i granicu koja dijeli suši dio jame od mokrijeg na dnu.
Posljednja vertikala, duljine 62 m, karakteristična je po pljusku koji nije moguće izbjeći ni u
najsuše doba godine. Na samom dnu jame nalazi se dvorana dimenzija 10 x 5 m, prekrivena
šljunkom, kroz koji se cijedi sva pristigla voda. Na tom mjestu ne postoje nikakve perspektive
za daljnje istraživanje.
O imenu
Malo je speleoloških objekata koji su u speleološkoj literaturi u tako kratkom vremenu bili
nazivani tolikim različitim imenima. U vrijeme istraživanja Lukine jame (1993. i 1994. godine),
kada je i Ledena jama u Lomskoj dulibi postajala sve aktualnija, većina ju je speleologa nazivala
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 28
jednostavno Ledenica ili Ledenica u Lomskoj dulibi. Budući da je riječ o speleološkom objektu s
karakteristikama ledenice to je razumljivo. U literaturi (Velebiten, Hrvatski planinar, Speleolog)
se u to vrijeme nalazi jedino naziv Ledenica u Lomskoj dulibi, s izuzetkom Speleozina. Njegovi
su se autori držali naziva Ledena jama u Lomskoj dulibi, budući da se u časopisu Speleolog pod
tim nazivom jama pojavila još 1981. godine u članku B. Jalžića. Budući da okolica jame nije
nastanjena, nije bilo moguće doznati nikakav lokalni naziv, pa je prihvaćen naziv koji se prvi
spominje u literaturi.
Istovremeno, slovački speleolozi koji su u jami istraživali 1992. i 1993. godine, ne znajući za
postojeće hrvatske nazive nazvali su jamu S.U.K. (kratica za Speleoklub Univerziteta
Komenskoga). Poslije su upotrijebili i neobičnu kombinaciju - Ledenica S.U.K.
Oko naziva ovog prilično značajnog speleološkog objekta bilo je nužno usklađivanje među
speleolozima. Iako se čini da se ni do danas nisu posve uskladili, uglavnom je prihvaćen prvi
objavljeni naziv jame - Ledena jama u Lomskoj dulibi (u daljnjem tekstu Ledena jama).
O dubini
Podaci o konačnoj dubini jame također su varirali. Kada su slovački speleolozi 1993. godine prvi
stigli do dna, odnosno dijela koji se tada smatrao dnom, izmjerena je dubina od 432 m. Već
sljedeće, 1994. godine i hrvatski speleolozi izradili su nacrt jame, koji se nije bitno ne razlikovao
od slovačkog, osim u jednom detalju koji jamu čini 19 m dubljom. Dubina jame je tada iznosila
451 m. 1996. godine karlovački speleolozi uspjeli su proći još 63 m dublje, što su pribrojali
spomenutoj brojci i dobili dubinu od 514 m. U ljeto 1997. godine, sumnjajući u valjanost ranijih
mjerenja, ponovno su topografski snimili donji dio jame (ispod dvorane), i primijetili grešku na
istoj, jednom već korigiranoj, vertikali. Nova i valjana dubina jame iznosi 536 m.
Smjernice za nastavak istraživanja
Iako je Ledena jama prilično detaljno istražena, još uvijek u njoj postoje mogućnosti za
pronalaženje novih dijelova i paralelnih jama. To se odnosi isključivo na njezin gornji dio, koji je
zbog prostranosti i nemogućnosti osvjetljivanja na neki način nepoznat. Nakon nekoliko
pokušaja penjanja zaključeno je da u nižim dijelovima jame gotovo nema izgleda za
napredovanje te da ne bi bilo mudro pretjerano izazivati sreću u ovako opasnoj jami. Bučne
lavine leda i kamenja kojima su speleolozi bili svjedoci već i prvih godina istraživanja, postale su
sa širenjem otvora u ledenom čepu sve češće, što je potvrdila i piramida ledenih komadića
opažena u dvorani prilikom posljednjeg boravka 1997. godine.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 29
Geologija
Prema Šmidi (1999) ispod ledenog čepa u gornjem dijelu 180-metarske vertikale stijene su
izgrađene od tamnosmeđih, a u donjem dijelu vertikale od tamnosivih odnosno crnih breča. U
velikoj dvorani na 300 m dubine stijene grade vapnenci crvenkastosmeđe boje. Na jednom
dijelu dvorane nalazi se veliko tektonsko zrcalo. Od dvorane pa na niže, sve do 410 m dubine,
ponovno prevladavaju breče. U kratkom dijelu, od 410 do 425 m dubine, u karbonatima postoji
dolomitna primjesa, zbog čega su prostori uži. Na ovom dijelu zamijećeni su i koraloidi,
formirani strujanjem zraka.
Klima
Temperatura na površini ledenog čepa na 50 m dubine iznosila je +1,1°C, nešto niže u području
leda 0,7°C, dok je temperatura vode u ledenim nakapnicama bila +0,1°C (mjerio V. Koše). U
velikoj dvorani izmjerena je temperatura od 1,5 °C (mjerio B. Šmida). U kišnom razdoblju
godine Ledena jama hidrološki je vrlo aktivna, u što su se imali prilike uvjeriti slovački
speleolozi tijekom istraživanja u jesen 1993. godine. Oni su za vrijeme jakih kiša u kaskadama
evidentirali protok vode od 6 L u sekundi. U razdoblju maksimalnih oborina «staro dno» na 473
m dubine ne može propustiti svu vodu, pa se ona akumulira i potapa prostor dvorane oko 4 do
5 m visine, o čemu svjedoče i linije razine vode od grančica i listova na stijenama dvorane.
Floristička istraživanja
Floristička istraživanja ulaznog dijela Ledene jame napravili su Vrbek i Fiedler (2000). Ulaz se
nalazi na livadi koja pripada zajednici oštre vlasulje (Festucetum pungentis Ht. 1930). Ledena
jama obrasla je biljkama do granice leda, odnosno do -40 m. Temperatura na -40 m kretala se
između 0°C i 1°C, dok je vlažnost zraka bila stalna i iznosila 98%. Vanjski instrument u isto
vrijeme zabilježio je veliko kolebanje temperature (od 9 do 20°C) i vlage (od 52 do 98%).
Osvjetljenje na ulazu iznosilo je 22 000 luksa, na -40 m na južnoj ekspoziciji 700 luksa, a na
sjevernoj 174 luksa. Mjerenja su izvršena 14. i 15. srpnja 1995. godine. Obraslost ovog objekta
do dubine od 40 m uvjetovana je između ostaloga i morfologijom njezina ulaznog dijela, koji je
ljevkastog tipa i velikih dimenzija, te osigurava dovoljne količine svjetla za razvoj biljaka.
S obzirom na vrste biljaka koje tamo rastu, ulazni dio Ledene jame može se podijeliti na tri
zone:
• Prva zona (I) (+6 m do -6 m) je zbog većeg utjecaja vanjskih mikroklimatskih uvjeta po
florističkom sastavu slična livadi na kojoj se nalazi Ledena jama. Ovdje je zabilježeno 78 vrsta
cvjetnjača.
• Druga zona (II) (-6 m do -23 m) se, zbog većeg utjecaja unutarnjih mikroklimatskih uvjeta, po
florističkom sastavu već znatno razlikuje od prve zone. Ovdje se pojavljuju papratnjače,
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 30
mahovine i alge. Zabilježene su 52 vrste cvjetnjača i papratnjača, a vrste mahovina i algi za
sada još nisu određene, pa njihov broj nije poznat.
• Treća zona (III) (-23 m do -40 m) izložena je snažnom utjecaju unutarnjih mikroklimatskih
uvjeta, pa u njoj najvećim dijelom rastu mahovine i alge. Od viših biljaka nađeni su samo
klijanci koji nisu mogli biti određeni.
U prve dvije zone (+6 m do -23 m) zabilježeno je ukupno 106 vrsta biljaka (cvjetnjača i
papratnjača). Od toga isključivo u prvoj zoni rastu 54 vrste, u drugoj 28, a 24 vrste zabilježene
su u obje zone.
Dvorana na -50 m. Snimila: A.Bakšić
Istraživanje starosti leda u jami
Prema Bognar i dr. (1991) Lomska duliba je dolina ledenjačkog porijekla. Izrazito debeo sloj
leda (40 m) u Ledenoj jami potaknuo je speleologe na razmišljanje o njegovoj starosti. Tijekom
lipnja i srpnja 1995. godine Damir Lacković, Čedo Josipović i Vlado Božić sakupili su uzorke leda
radi mjerenja njegove starosti. Određivanje starosti leda, drva u ledu i starosti siga je na
Institutu Ruđer Bošković provela dr. sc. Nada Horvatinčić. Za određivanje starosti ledne naslage
koristile su se metode koje se zasnivaju na mjerenju prirodnih radioaktivnih izotopa vodika 3H i
ugljika 14C, a za mjerenje starosti siga koristila se izotopna metoda 230Th/234U.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 31
Rezultati analiza leda ukazuju na relativno malu starost (od 450 do 670 godina), ali postoji
mogućnost da je, zbog male dubine uzorkovanja u ledu, uzorak kontaminiran procjednom i
ponovo zaleđenom vodom s površine. Stoga bi trebalo napraviti detaljnije uzorkovanje s većih
dubina u ledu.
Zanimljiv je rezultat određivanja starosti sige iz dvorane na oko 50 m dubine koji iznosi 301.000
+- 55.000 godina. Nažalost, starost siga u Hrvatskoj do sada nije bila određivana ovom
metodom, pa se dobiveni podatak ne može usporediti s podacima iz ostalih speleoloških
objekata (Horvatinčić 1996).
Speleolog ulazi u Ledenu jamu. Snimio: I.Jelinić
Sudionici istraživanja
SO HPD Željezničar: Z. Bolonić, V. Božić, V. Herkov, B. Jalžić, Đ. Jalžić, M. Kuhta, F. Meden, G.
Petrovčić, D. Rukavina, N. Tvrtković, M. Uroić;
SO HPD Dubovac i SD Karlovac: Z Baćurin, Z. Balaš, D. Basara, N. Bočić, B. Bukovčak, H.
Cvitanović, M. Fudurić, T. Goršćak, Z. Ivasić, Ž. Ivasić, I. Jelinić, B. Kuka, M. Malković, D.
Novosel, J. Ostojić, D. Pavičić, M. Pavlović, P. Protić, B. Šavor, N. Tomas;
Slovački speleološki savez: Z. Agh, M. Griflik, D. Kotlarčik, E. Kreutz, M. Meško, L. Plučinsky, B.
Šmida, J. Šmoll;
SO PDS Velebit: M. Andreis, A. Bakšić, D. Bakšić, T. Bizjak, A. Čop, D. Hamidović, L. Hrust, Č.
Josipović, D. Lacković, I. Radić, S. Rešetar, D. Troha, I. Zovko, Ž. Županić;
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 32
SO HPD Mosor: G. Bratim, G. Jakelić, I. Mulić.
Pregled literature o jami
Atanasić, A. (1997): Ozlijeđen istraživač. Novi list od 3.7., Rijeka.
Bačurin, K. (1997): Akcija završila brže od očekivanog. Karlovački tjednik od 10.7., Karlovac.
Bačurin, K. (1997): Nesreća u jami Ledenici. Karlovački tjednik od 2.7., Karlovac.
Božić, V. (1994): Ledenica u Lomskoj dulibi. Hrvatski planinar, br. 3-4, str. 81-82. Zagreb.
Božić, V. (1995): Nezgode pri istraživanju Lukine jame na Velebitu 1994. godine. Hrvatski
planinar, br. 2, str. 47. Zagreb.
Božić, V. (1998): Još o prošlogodišnjoj nesreći u Ledenoj jami na Velebitu. Hrvatski planinar, br.
7/8, str. 222-225, Zagreb.
Bočić, N. (1997): Nesreća u Ledenoj jami na Velebitu. Speleo'zin, br. 7, str. 39, Karlovac.
Bujan, G. (1997): Dvanaest sati visio sam na konopu u Ledenoj jami. Dnevnik - list Riječke
županije od 1.7., Rijeka.
Horvatinčić, N. (1996): Izotopna mjerenja u Ledu, jama Ledenica, Velebit. Zbornik radova
trećeg simpozija Hrvatskog društva za zaštitu od zračenja, str. 297-301, Zagreb.
I.J. (1994): Slovaci u Ledenoj Jami. Speleo'zin, br, 3, str. 26-27, Karlovac.
Jalžić, B. (1979): Pojava plavog leda u Ledenoj jami u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu.
Speleolog, str. 52, Zagreb.
Jelinić, I. (1996); Karlovačka speleologija od 1982. do danas. Speleo'zin, br. 5, str. 22-24,
Karlovac.
Jelinić, I. (1998): Detaljnije o nesreći u Ledenoj jami. Speleo'zin, br. 8/9, str. 51-52, Karlovac.
Jelinić, I. (2001): Ledena jama Lomskoj dulibi, Speleolog 46/47, str. 17-22, Zagreb.
Radić, P. (1997): Visio 11 sati nad ponorom. Večernji list od 2.7., Zagreb.
SDH, (1962): Jama u Velikom Lomu. Speleološki objekti na karti 1:50.000 Senj 1, Zagreb.
Stošić, D. (1997): Boris Bukovčak stradao od „kamene kiše“. Karlovački tjednik od 3.7.,
Karlovac.
Šmida, B. (1993): Ledenica u Lomskoj dulibi. Speleolog, str. 9-12, Zagreb.
Šmida, B. (1999): Ledenica S.U.K.. Velebit, str. 73-76, Trnava (Slovačka)
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 33
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 34
Špilja u kamenolomu Tounj
Autori: Damir Lacković, Teo Barišić. Objavljeno: 31.10.2009.
Na izletu Zagrebačke speleološke škole 1983. godine članovi Speleološkog odsjeka PDS
»Velebit« Ž. Vendler i R. Čepelak posjećuju kamenolom Tounj te u njemu otkrivaju dva jamska
otvora iz kojih se osjeća strujanje zraka. Dugogodišnja težnja zagrebačkih speleologa za
otkrivanjem krpeljskog podzemlja umalo se već tada nije ostvarila. Zbog vrlo dinamičnog
istraživanja sustava Panjkov ponor — Kršlje (1983) te sustava Đulin ponor - Medvedica (1984. i
1985) Velebitaši su gotovo zanemarili jame u Tounju. U svibnju 1986. godine, na ponovni
poticaj R. Čepelaka, započeto je istraživanje špilje u kamenolomu Tounj. Od tada pa do kraja
1987. godine SO PDS »Velebit« proveo je 28 istraživačkih akcija u kojima su sudjelovali i članovi
SO PD »Željezničar«. Tijekom tih istraživanja topografski je snimljeno 6100 m horizontalne
duljine, čime je ova špilja jedna od najduljih u Hrvatskoj.
Mamutovo jezero. Snimio: D.Bakšić, 2005.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 35
Špilja se nalazi 300 metara jugozapadno od željezničke stanice Tounj, na samom dnu
kamenoloma. Postoje dva jamska ulaza, a neko vrijeme speleolozi su za ulazak koristili i treći
otvor koji je, kao i prva dva nastao urušavanjem stropa ulaza dvorane uslijed miniranja. Sada je
taj otvor ponovno zatrpan. Zbog nesigurnosti ulaznog dijela špilje, istraživalo se uglavnom
vikendom, kada se ne obavljaju radovi u kamenolomu. Izuzetak je bilo jedno četverodnevno
istraživanje s bivakiranjem u udaljenijem dijelu špilje (Zigurat).
Speleolozi PDS »Velebit« i dalje će nastaviti s istraživanjem Špilje u kamenolomu Tounj jer
postoji još dosta neistraženih prostora, što, dakako, predstavlja veliki izazov.
Oltar. Snimio: Darko Bakšić, 2005.
Morfologija špilje
Glavni kanal špilje povezan je na više mjesta s mladim aktivnim kanalom kojim u vrijeme jačih
oborina protiče snažna bujica, Taj povremeni vodeni tok dolazi, vjerojatno. s područja ponora
Ambari, gdje se nalaze i poznate špilje Ambarac i Mandelaja. U prednjem dijelu špilje vodeni
tok se grana prema Mamutovoj dvorani i gubi se u sifonskom jezeru u smjeru izvora špilje
Tounjčice.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 36
Drugi dio vode otječe prema takozvanoj Kitovoj utrobi da bi izbio na površinu ispod nasipa
pruge kao drugi povremeni izvor rijeke Tounjčice. Suhi dio špilje sačinjava, osim većeg dijela
Glavnog kanala, Istočni kanal te Zapadni kanal koji završava Čarobnim krugom, veoma bogatim
špiljskim ukrasima. Druga veća nakupina sigastih tvorevina nalazi se kod Oltara.
Glavni kanal je prostran i relativno lako prohodan, osim što su za prijelaz preko Velikog jezera
nužni čamci. Uskih i teže prohodnih kanala napredovanjem istraživanja biva sve više, a najveći
splet takvih prostora čini Kitovu utrobu.
Iza Kitove utrobe slijedi nastavak špilje, u kojem dominira dvorana Australija (120x80x60). U
produžetku dvorane proteže se 300 metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero
završava velikim dolaznim sifonom, a kanal se nastavlja još stotinjak metara po suhom.
Sudionici istraživanja (1986-1990.): Damir Lacković, Teo Barišić, Zoran Stipetić, Čedo Josipović,
Iva Dobrović, D. Denteš, Ana Bakšić, G. Tomšić, V. Stipetić, Ž. Vendler, R. Čepelak (popis treba
dopuniti)
Nastavak istraživanja u Špilji u kamenolomu Tounj i špilji Tounjčici
U toku 1988/89. članovi SO PDS "VELEBIT" su nastavili istraživanje Špilje u kamenolomu. Već
početkom 1988-me otkrivena je dvorana Australija (120x80x60). U produžetku dvorane
proteže se 300 metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero završava velikim
dolaznim sifonom, a kanal nastavlja još stotinjak metara po suhom. Pažljivom pretragom
dvorane nađeno je još nekoliko kanala (Pod dvoranom, Južni kanal, Disneyland, Špranja), a
među njima i drugi spoj na Veliko jezero. Nastavljeno je istraživanje povratnog kanala
(Djevičanski) do nizvodnog sifona. Nakon topografskog snimanja ovih dijelova istraživanja su
postala sve teža pa su korištene posebne speleološke tehnike. U dva navrata je alpinističkom
tehnikom ispenjan dio kanala na samom kraju špilje (Cindrella) i izvršeno prokopavanje uskih
mjesta. Južni kanal je istražen upotrebom ronilačkih odijela, a Skriveni kanal i potpunom
ronilačkom opremom. Pokušano je i ronjenje pretpostavljenog spoja između Dvorane pod
Velikim raskršćem i Suhog korita, kao i uron u nizvodni sifon Mamut dvorane, a što zbog
smanjene vidljivosti nije dalo posebne rezultate. Krajem 1989-te su članovi SO PD "Željezničar"
u špilji Tounjčici pronašli novi kanal (Desni zazidani) i topografski snimili glavni sifon do dubine
–41 m. Više je puta povučen poligon između ulaza dviju špilja i snimljen teren oko ulaza špilje
Tounjčice što je dovelo do znatno boljeg razumijevanja njihovog odnosa.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 37
Detalji na Oltaru. Snimio: Darko Bakšić
Vodeni tok
Ulaz u novije dijelove špilje za obilnijih padavina nije moguć jer je Šišmišev prolaz ispunjen
vodom, tako da su sve pretpostavke zasnovane na nacrtu i zapažanjima speleologa o
karakteristikama kanala. Da bi se razumjelo kretanje vode potrebno je promatrati ga u dva
režima rada, odnosno vodostaja.
Kod prvog i niskog je pretpostavka da vodeni tok dolazi iz zadnjeg velikog dolaznog sifona,
prolazi kroz jezero Eno, ispod dvorane Australije, ulijeva se u Veliko jezero, sliva niz Djevičanski
kanal i nestaje u sifonu. Ponovo se javlja u Dvorani pod Velikim raskršćem te kroz niz uskih
pukotina (Reibanke, Skriveni kanal) ulazi u Mamut dvoranu i ponovo nestaje u sifonu. Kod
niskog vodostaja kroz špilju Tounjčicu ne protječe voda. Šum u desnom zidu špilje mogao bi
objasniti cirkulaciju između velikog sifona i jezera pod zidom zazidanog kanala. Voda se kroz zid
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 38
provlači u Desni zazidani kanal i ulijeva u malo jezero da bi se na površini ponovo pojavila na
mjestu stalnog izvora rijeke Tounjčice.
Za vrijeme visokog vodostaja ovi kanali ne mogu u sebe primiti vodenu bujicu pa voda
pronalazi nove puteve. Prvu zapreku - brdo kamenja i zemlje nastalo kolapsom stropa dvorane
Australije voda obilazi kroz nekoć fosilni kanal, zatim se niz sigasti saljev ruši u sifon pod
Gelenderom da bi se ponovo pojavila u Velikom jezeru. Splet aktivnih kanala - Labirint prima
dobar dio te vode, ali za izrazito velike navale vode poplavljuju se i Dine, Zigurat i He-he kanal.
Cirkulacija između Dvorane pod Velikim raskršćem i Mamut dvorane postaje preuska pa se
voda kroz Suho korito prelijeva u Drvene ljuske (Kitova utroba). Voda izlazi iz jezera pod
podzidom, a ponekad i iz pukotina u dnu podzida. Kroz cijelu duljinu s. Tounjčice protječe tada
znatna količina vode. Zid zazidanog kanala brani prolaz i voda kroz glavni ulaz otječe prema
ruševinama starog mlina. Namjerno smanjenom funkcijom desnog zazidanog kanala došlo je
možda i do zatrpavanja prolaza između kanala i Polupećine. Dizanje vode unutar Špilje u
kamenolomu naročito je vidljivo po čistim, glatkim zidovima Turbine 15m iznad normalnog
vodostaja. Uloga Južnog kanala, sifona u Atlantidi i Kitove utrobe još nije jasna. Ako su ove
pretpostavke točne, ostalo je još mnogo špiljskih kanala sifonima "zaštićenim" od suhog dijela.
Jedno od nerazjašnjenih pitanja je i dotok vode u Tounjske špilje. Jedan od odgovora su zacijelo
povremeni ponori Ambari. Druga mogućnost je poznata špilja Mandelaja. Iako je dosta duboka
(86 m do vodenog toka) njen je ulaz na nadmorskoj visini od 360 m što je znatno više od ulaza
u špilju Tounjčicu pa ne treba odbaciti ni tu mogućnost pogotovo što od ulaza do zadnjeg
kanala u Špilji u kamenolomu postoji 1500 m poligona što može značiti i grešku u određivanju
dubine. Bojanje vodenog toka prekinulo bi sva nagađanja, a možda i stvorilo dobar razlog za
pojačano dalje istraživanje.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 39
U Pjegastoj dvorani. Snimio: Darko Bakšić, 2005.
Perspektiva daljnjeg istraživanja
Najperspektivnija mjesta su sifoni i to: nizvodni prema špilji Tounjčici (Mamut dvorana, Drvene
ljuske), glavni uzvodni (jezero Eno), uzvodni i nizvodni u Djevičanskom kanalu, sifoni u
Reibankama i Skrivenom kanalu, Južnom kanalu i Disneylandu, Velikom jezeru, Gelenderu,
Zelenom jezeru, a treba pregledati i korita triju velikih jezera. Sa strane Tounjčice ostali su još
sifoni u Desnom zazidanom kanalu kao i detaljniji pregled glavnog sifona. Iako u suhom dijelu
špilje nema perspektivnijih upitnika postojeće je potrebno pažljivo pretražiti jer nas je
dosadašnje istraživanje uvjerilo u postojanje velikih prostora iza uskih prolaza (Šišmišev prolaz)
i veliku razgranatost objekta.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 40
Kod Mamutovog jezera. Snimio: Darko Bakšić
Ekologija
Kako ne postoje izravni izvori zagađivanja, Špilja u kamenolomu je poprilično čista. Ipak, pri
niskom vodostaju se iz nekih sifona osjeća zadah nafte. U kanalu Naftaplin se nekim čudnim
tehnološkim postupkom ova nečistoća posebno izdvaja i stalno taloži pa je zadah tu i
najintenzivniji.
Još nepoznati uzvodni dio špilje očito služi kao neka vrsta filtra. Najsitnije čestice, otopljene u
vodi ga lako prolaze i talože se u blatu. Pedološka analiza će pokazati zagađenost pojedinih
dijelova. Ovo je prilično važno prilikom korištenja vode za piće u špilji. Najbolje je da se ona
uzima na mjestima gdje nema blata i gdje dolazi s površine (prokapnica).
Zaključak
Špilja u kamenolomu je do početka 1990. godine "uhvatila" duljinu od 7646 m i tako postala
treća špilja po duljini u Hrvatskoj. Svojom izuzetnom prohodnošću, prostornošću, laganim
pristupom i perspektivom je za neko vrijeme potisnula veliku instituciju zagrebačkih špiljara –
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 41
špilju Veternicu. Ovo nije nikakva uvreda staroj dobroj Veternici već samo kompliment
Tounjskim špiljama. U njima je školovana najmlađa generacija Velebitovih speleologa (u Špilji
Tounjčici i neke starije). Česti posjeti, speleološke škole, tulumi kao i ležerno istraživanje učinili
su ih bliskim, dragim dijelovima špiljskog folklora. Sasvim je sigurno da će prostrani suhi lijevi
krak ulazne dvorane špilje Tounjčice udomiti još mnoge speleološke ekipe željne običnog
posjeta ili ekstremnog istraživanja u krajnjim dijelovima špilje.
Novo otvoreni ulaz u špilju na etaži I nastao miniranjima u kamenolomu.
Snimio: Darko Bakšić, 2005.
Ugroženost špilje
Zbog radova u kamenolomu Tounj i učestalih miniranja došlo je do znatnih oštećenja dijelova
špilje koji se nalaze ispod kamenoloma. Jedan od dva jamska ulaza u špilju je pri tome zatrpan.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 42
Potrebno je zaštititi ulazne dijelove i područje iznad špilje postavljanjem fizičkih prepreka koje
će spriječiti daljnja oštećenja i urušavanje. Treba obustaviti sve radove u kamenolomu u
pravcima pružanja špilje.
Unatoč postupku kojim se uvodi privremena zaštita špilje na žalost još nije došlo do
konkretne zaštite špilje na terenu (stanje 2008.)
Špilja se nalazi među deset najuogroženijih krških fenomena u Hrvatskoj.
Stručno obrazloženje za preventivnu zaštitu Špilje u kamenolomu Tounj
Predstavnici speleologa Hrvatske (Komisija za speleologiju HPS-a, Hrvatski speleološki savez,
HBSD) su 12. rujna 2005. Državnom zavodu za zaštitu prirode dostavili prijavu o devastaciji
Špilje u kamenolomu Tounj.
Špilja u kamenolomu Tounj po duljini je na četvrtom mjestu u Hrvatskoj što je izuzetno
značajan geomorfološki podatak. U njoj su pronađeni vrlo rijetki sedimentacijski, korozijski i
erozijski oblici koji spadaju u svjetske fenomene (posebne vrste freatičkih siga, faseta,
tzv.”leopardovih koža” i “hijeroglifa”) te vrlo rijetko ustanovljeno istovremeno aktivno
neotektonsko uzdizanje i spuštanje vrlo bliskih blokova unutar špilje. Nedvojbeno je dokazana
hidrogeološka povezanost s ponornim područjem Zagorske Mrežnice (ponor Ambarac) i
područjem špilje Mandelaje (dugačka 2326 metara) te izvorima u i oko izvor-špilje Tounjčice.
Vodosabirno područje brda Krpelj je koncentrirano u špiljskim kanalima Špilje u kamenolomu
Tounj. Riječ je o značajnim količinama podzemne vode koje su pronađene tijekom dosadašnjih
istraživanja. U špilji je pored ostalog pronađena i jedinstvena podzemna slatkovodna spužva
Eunapius subterraneus, što predstavlja svjetski fenomen.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 43
Podzemni mnogočetinaš Marifugia cavatica. Snimio: Darko Bakšić, 2005.
Špilja u kamenolomu Tounj je stanište pravih podzemnih životinja, te je dosadašnjim
istraživanjima je utvrđeno 18 vrsta vodenih i 8 vrsta kopnenih životinja. Sve podzemne
životinje su zakonom zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (članak 48., stavak 1. i članak 97.,
stavak 4.), a spomenuta devastacija špilje ih direktno ugrožava. Neke od životinja već su sada
uvrštene u Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske, poput endemnih vrsta Eunapius
subterraneus i Velkovrhia enigmatica za koje postoji veoma visoki rizik od izumiranja.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 44
Novi ulaz koji se otvorio zbog miniranja na etaži I - skretanje za Dvoranu 3 sige. Snimio: Darko Bakšić
Zbog svih ovih spomenutih te drugih važnih i značajnih podataka koji ovaj speleološki objekt
čine posebnim, još 1998. godine speleolozi su tada mjerodavnom Ministarstvu i Zavodu za
zaštitu prirode predložili da se Špilja u kamenolomu Tounj posebno admininistrativno zaštiti i
proglasi geomorfološkim spomenikom prirode.
Tijekom posljednjih dvadesetak godina o pronađenim fenomenima u Špilji u kamenolomu
Tounj tiskano je podosta stručnih i znanstvenih članaka u našoj i stranoj literaturi te je svjetska
speleološka javnost upoznata s vrednotama koje ima taj značajni hrvatski speleološki objekt.
Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/2005), članak 47 (1), članak 48 (1,2), članak 49 (1),
tvrtka koja upravlja kamenolom u kojem se nalazi Špilja u kamenolomu Tounj, nedvojbeno je
svojim radovima dovela do devastacije tog speleološkog objekta i višekratno prekršila
spomenuti Zakon.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 45
U više navrata obilaskom špilje je konstatirano i dokumentirano zatrpavanje prvotnog ulaza u
špilju; otvaranje novih ulaza u objekt; značajno zasipavanje objekta koji je onemogućio daljnji
prolaz u vrlo značajne dijelove špilje; uništavanje konkrecija, sigastih nakupina, erozijskih i
korozijskih oblika; kompletno urušavanje velikih kamenih blokova; blisko približavanje stropa
špilje razini - 1 kamenoloma koje je dovelo do urušavanja; opasnost od kompletnog urušavanja
objekta s nesagledivim posljedicama za djelatnike u kamenolomu ili speleologe u podzemlju s
nenadoknadivom štetom uništavanja rijetkih prirodnih fenomena u Republici Hrvatskoj.
Veliki kameni blok koji se nedavno srušio uslijed miniranja i zatvorio ulaz u Kitovu utrobu, kanal u kojem
se nalaze brojne freatičke sige opisane u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Snimio: D.Bakšić, 2005.
Apeliramo na nadležna tijela
- da što prije zaustave aktivnost u kamenolomu u području iznad poznatih dijelova
speleološkog objekta,
- da od odgovornih zatraže što hitniju izradbu projekta sanacije postojećeg stanja te da je i
izvedu prema svjetski priznatim pravilima struke, uz stručan nadzor,
- da Špilju u kamenolomu Tounj što hitnije uvrste u zaštićene geomorfološke spomenike
Republike Hrvatske,
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 46
- da trenutačno zaštite djelatnike kamenoloma koji rade iznad speleološkog objekta,
- da novim planom i programom rudarskih radova omoguće rad kamenoloma, ali tako da se ne
ugrožava sigurnost ljudi na površini i u podzemlju, te da se spriječi daljnja devastacija ovog
značajnog speleološkog objekta.
Speleološki nacrt
Špilja u kamenolomu Tounj
Tounj, Kordun
Duljina: 8639 m
Horizontalna duljina: 8266 m
Dubina: 47 m
Vertikalna razlika: 78 m
Nadmorska visina ulaza: 265 m
Istražili: SO PDS Velebit, SO HPD Željezničar
Topografski snimili (1986-1989): Damir Lacković, Teo Barišić, Edo Kireta, Slaven Dobrović, Čedo
Josipović, Robert Erhardt, Gordan Tomšić
Period istraživanja: 1986.-1989., manja istraživanja kasnije
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 47
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 48
Hrvatski speleolozi u najdubljoj jami svijeta
Autor: Darko Bakšić. Objavljeno: 1.10.2010.
U razdoblju od 23. listopada do 18. studenog 2009. godine članovi speleološkog odsjeka PDS
Velebit, Komisije za speleologiju HPS i članovi HGSS Robert Erhardt i Darko Bakšić sudjelovali su
na ekspediciji u najdublju jamu svijeta Voronyu (-2191 m).
Ekspediciju je organizirao međunarodni speleološki tim CaveX pod vodstvom Denisa Provalova
i Olega Klimčuka. Cilj ekspedicije bio je proširivanje jednog bočnog kanala na dubini -1980 m
kojim bi se zaobišao sifon Kvitočka. Time bi se omogućilo jednostavnije prebacivanje ronilačke i
ostale opreme do sifona „Dva Kapitana“ gdje se planira nastaviti s istraživanjima tijekom 2010.
godine.
Petnaestočlana ekipa iz Rusije, Ukrajine, Mađarske i Hrvatske postavila je bazni logor, spustila
nekoliko stotina kilograma opreme na dubinu -1980 m i nastavila s proširivanjem spomenutog
kanala. Ovaj kanal već je proširivan tijekom ljetne ekspedicije u trajanju 8 dana, a na ovoj
ekspediciji 6 dana. Ostalo je još 2 do 3 dana posla kako bi se proširio kompletan kanal i time
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 49
omogućio nesmetan transport opreme. Nastavak proširivanja planiran je za kraj siječnja ili
kolovoz 2010. godine što ovisi o vremenskim prilikama i financijskim sredstvima.
Tijekom ekspedicije Robert Erhardt i Darko Bakšić snimili su dosta fotografskog i filmskog
materijala, te se spustiti ispod 2000 m dubine, odnosno do dvorane Game Over koja se nalazi
na -2080 m.
Postavljanje baznog logora. Snimio: Robert Erhardt
Morfološki opis dijela Voronye od ulaza do dvorane Game Over
Ulazna vertikala ima 57 m. Iz nje se uskim meandrom, u kojem su tri kraća skoka, prolazi do
vertikale od 115 m. Vertikala završava dvoranom. Zatim se prolazi kroz uski meandar i ulazi u
vertikalu od 43 m. U gornjoj trećini vertikale postavljena su dva užeta. Jedno vodi u meandar
Krim i dalje prema dnu Voronye, a drugo u dio nazvan Nonkjubiševskaja. Meandrom Krim
prolazi se do vertikale od 110 m. U vertikali su također na jednom mjestu postavljena
dvostruka užeta, koja se nakon 40-ak m spajaju u prečnici. Odavde dalje ide jedno uže do
meandra Mozambique. Meandar Mosambique ima karakterističan oblik ključanice. Meandar
završava u najprostranijoj i najvećoj vertikali od 152 m. Dno vertikale završava na -500 m u
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 50
dvorani u kojoj se ranije bivakiralo. Odavde se ulazi u meandar Sinusoida. Obilježje ovog
meandra je izrazito meandriranje i u vertikalnom i u horizontalnom smjeru. Hoda se uglavnom
po dnu meandra kojim potiče vodeni tok.
Prvi ulazak u Voronyu. Snimio: Robert Erhardt
U meandru se vide i tragovi hodanja na višoj razini koji se koristi za vrijeme veće vode. U
meandru ima nekoliko kraćih skokova od 8 m, 19 m i 26 m. U jednom dijelu na meandar se
spaja dolazni meandar nazvan Lamprechtsofen.Tako je nazvan jer se u njemu popelo od – 570
m do -359 m. Meandar Sinusoida završava prostranim vertikalama od 22 m i 71 m (Pti Drju).
Dno vertikale Pti Drju nalazi se na -700 m. Tu se nalazi prvi bivak u kojemu mogu boraviti 3 do 4
osobe. Voda se nalazi odmah iza bivka.Od -700 m do -1100 m ima znatno više vode. Svaka
vertikala je slap, tako da ovaj dio jame obiluje sidrištima, prečnicama i devijatorima. U
kolovozu, kad se također organiziraju ekspedicije, u podzemlju je znatno više vode pa ovaj dio
jame mora izgledati doista spektakularno. Redoslijed vertikala od bivka na -700 m do bivka na -
1215 m preuzet je s nacrta i slijedi: 24 m, 45 m, 43 m, 40 m, 40 m, 49 m, 40 m, 28 m, 33 m i 71
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 51
m, a od bivka na -1215 m do bivka „Sandy beach“: 22 m, 21 m, 21 m, 10 m, 29 m i 23 m. Na
dubini oko 1000 m voda se gubi. Ovaj dio je u brečama sve do bivka na 1215 m. Bivak na -1215
m nalazi se u rubu prostrane dvorane i više se ne koristi. Nastavlja se dalje prema bivku na -
1410 m. Neposredno prije bivka jedna je vertikala u kojoj se prolazi u neposrednoj blizini slapa.
Da slap ne bi špricao po speleolozima postavljen je komad tende kojim se skreće vodeni tok.
Bivak na -1410 m je najprostraniji. Izgrađen je od konstrukcije i folija. U njemu može boraviti
10 do 12 speleologa. Voda se ne nalazi neposredno uz bivak već je po nju potrebno otići kroz
jedno zarušenje i spustiti se u meandar. Voda se puni u nepropusnu vreću koja se nalazi u
transportnoj te se tako nosi do bivka.
Oblačenje hidrokostima. Snimio: Darko Bakšić
Na bivku „Sandy beach“ stalno se nalaze i „hidrokostimi“ – suha odijela s otvorom na trbuhu
kroz koji se ulazi u odijelo, a zatim ga se zatvara komadom gume poput crijeva s karabitom.
Hidrokostimi se oblače na bivku „Sendy beach“ te se spušta prema prvom sifonu. Do sifona se
prolazi kroz kratki meandar, a zatim niz vertikale od 17 m i 12 m. Sifon 1 nalazi se na -1440 m.
U zimskom razdoblju, kad je voda niža kroz sifon se roni na dah. Duljina sifona je 3 m, a dubina
između 1 m i 0,5 m. Po ljetu se sifon roni s malim bocama jer mu je duljina oko 6 m. Sva
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 52
oprema transportira se kroz sifon tako da se transportne potope i povuku užetom. Nakon
sifona spušta se još dvije vertikale „Second life“ od 35 m i „Everest“ od 12 m, te se tu konačno
skida hidrokostim. Vrlo brzo dolazi se do meandra u kojem je najuži dio jame koji na sreću nije
predug. Prolazi se kroz dio „Shining meander“. To je prelijepi, koljenasti dio u kojem protiče
dosta vode. U vapnenačkim stijenama uočavaju se proslojci rožnjaka. Od vertikale „Everest“ do
KSS bivka na -1640 m treba se spustiti preko vertikala od 15 m, 25 m, 15 m, 18 m, 30 m, 5 m i
18 m. U bivku KSS može boraviti 6 speleologa. On se nalazi na mjestu gdje se jama račva i ide
prema „Blue sump“ i dio jame koji vodi na dno. U neposrednoj blizini bivka nalazi se voda od
koje se treba popeti kroz mali prolaz u stijeni i nastaviti dalje u dubinu jame. Ovaj je prolaz lako
previdjeti jer je logičnije produžiti kanalom prema „Plavom sifonu“.U malom prolazu kod bivka
KSS odmah se počne s puzanjem, zatim slijede kratki skokovi i između -1640 do -1700 m dolazi
se u dio nazvan „Way to the dream“.
Na dubini oko -1700 m. Snimio: Robert Erhardt
Provlačeći se na boku i ležeći u vrlo plitkoj vodi slijedećih 60-ak metara. Dimenzije kanala
ponovo se povećavaju. Jama se koljenasto spušta, a na nekim mjestima su lijepi vrtložni lonci i
sigovina. Stijene su tamne, vapnenačke, mjestimično prošarane bijelim žilama kalcita. Na -1970
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 53
m dubine dolazi se na bivak Peremička. Ovaj bivak nalazi se točno po sredini kanala u dijelu
Rebus i u njemu ima mjesta za 4 speleologa. Da bi se prošlo do dijela jame nazvanog „Game
Over“ doslovno treba proći kroz bivak. Slijede dvije vertikale, od kojih veća ima 40 m i nazvana
je Millenium jer se u njoj prelazi magična brojka od -2000 m. Od -2060 m do -2080 m prolazi se
100 –injak m niskim kanalom čije stjenke su prekrivene glinom. Skok od 20 m završava u
dvorani nazvanoj Game Over na dubini -2080 m. Tragovi u jami upućuju na dizanje razine vode
od -2080 m do -1960 m. Neposredno prije bivka Peremička odvaja se kanal koji vodi prema
sifonu Kvitočka. Dalje se kroz još dva sifona Podnir (-2010 m) i Unitaz (-2070 m) na dubini od -
2140 m dolazi do sifona Dva kapitana. Sifon se spušta do točke gdje je dosegnuta do sada
najveća dubina u jami Vorony -2191 m.
Game Over na -2080 m. Snimio: R.Erhardt.
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 54
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 55
Sudjelovanje hrvatskih stručnjaka na
19. Međunarodnoj školi krša u Postojni
Autor: Dalibor Paar. Objavljeno: 29.6.2011.
19. međunarodna škola krša "Klasični krš", koja je održana od 20. do 25. lipnja 2011. u
Postojni, tradicionalni je znanstveni skup kojeg jednom godišnje organizira Institut za
istraživanje krša Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.
Tema ovogodišnjeg skupa bila je zaštita krškog podzemlja s naglaskom na špilje i jame. Skupu
je prisustvovalo 211 znanstvenika, stručnjaka i studenata iz 26 zemalja (59 sudionika iz
Hrvatske). Održana su 23 predavanja, prezentirano šezdesetak postera i više stručnih izleta.
Skup je organiziran uz potporu Slovensko-hrvatskog europskog projekta (OP IPA Slovenia-
Croatia 2007-2013), Službe vlade Republike Slovenije za lokalnu samoupravu i regionalnu
politiku, Agencije Republike Slovenije za istraživačku djelatnost, Znanstvenoistraživačkog
centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i ureda nacionalne komisije za UNESCO.
Marko Lukić drži predavanje o špiljskoj fauni Dinarskog krša. Snimio: Dalibor Paar
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 56
Posebni naglasci skupa dani su na:
- stanje zaštite krškog podzemlja i špilja u različitim zemljama
- monitoring i planiranje zaštite (uloga speleologa i stručnjaka različitih profila)
- institucionalne probleme u provedbi zaštite (često je zaštita krškog podzemlja u nadležnosti
više ministarstava i agencija ovisno o kojem se aspektu zaštite radi).
Kada se govori o ulozi speleologa u zaštiti špilja, iz prezentiranih radova proizlazi da su
speleolozi aktivni sudionici u procesu zaštite špilja. Premda se u nekim specifičnim
slučajevima može govoriti o prekomjernim posjetima špiljama (u zemljama s malim brojem
špilja i velikim brojem zainteresiranih), činjenica je da bez speleološke djelatnosti zaštita
špilja nije moguća. U Hrvatskoj na primjer u preko 90% špilja ili jama mogu ući samo
uvježbani timovi speleologa. Veliki broj neistraženih i neinventariziranih špilja i jama jedan je
od uzroka njihove slabe zaštite. Pored izrade speleološke baze podataka, i uvođenja
europskih sustava zaštite poput Nature 2000, neophodno je da speleolozi u suradnji s
nadležnim ustanovama naprave bazu podataka ugroženih špilja i jama, kako bi se mogla
planirati njihova sanacija i zaštita.
Ovdje predstavljamo popis radova hrvatskih sudionika.
Predavanja
Dalibor Paar, Darko Bakšić, Damir Lacković, Andrej Stroj: Karst underground protection in
Croatia
Marko Lukić, Jana Bedek, Branko Jalžić, Roman Ozimec: Conservation of Dinaric cave type
localities
Roman Ozimec: Red list of Croatian (Dinaric) subterranean fauna
Posteri
Ivana Adžić, Luka Bažić: Protection and damage risk of underground karst in Paklenica
national park, Croatia
Neven Bočić: Geoheritage in the karst underground of Croatia and problems of their
protection
Neven Bočić, Nenad Buzjak: Explorations and documentation of the caves in function of theri
protection - examples from Cave park Grabovača and Cerovačke caves, Croatia
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 57
Prezentacije postera. Snimio: Dalibor Paar
Kristijan Brkić, Dušan Klenovšek, Matej Simičić, Nikolina Vuglešić, Tatjana Vujnović: The
water conservation project "Springs of life" at border of karstic area of Bela Krajina, Slovenia
and Žumberak-Samoborsko gorje nature park, Croatia
Suzana Buzjak, Nenad Buzjak: Floristic diversity and ecological features of selected cave
entrances on Medvednica Mt. (Croatia)
Ana Komerički, Helena Bilandžija: New localities and the first population size estimate of
highly endangered Dinaric cave clam, Congeria kusceri, Bole 1962
Kristina Krklec, Roman Ozimec, Dražen Perica: Quartz sand mines on Vis isla, Dalmatia,
Croatia - Dinaric and Mediterranean geoheritage
Anita Kulušić, Magdalena Pandžić, Goran Rnjak, Robert Rosić, Goran Radulović, Ivan Vlašić,
Jakov Kalajžić: Contamination of karst underground in Miljevci plateau (Croatia)
H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 2 / 1 - 2 0 1 2 | 58
Tihomir Marjanac, Ana Marija Tomša, Ljerka Marjanac, Phil Hughes, Petervan Calsteren:
Karstifield clasts in South Velebit Mt. moraines, Croatia - evidence of glaciation of karstified
mountain range
Kazimir Miculinić, Jana Bedek, Ana Komerički: Flooding of the caves by hydro-accumulation
"Lešće" in Croatia - a year later
Ksenija Protrka, Roman Ozimec, Hrvoje Škrabić: Monitoring of speleological objects in
Nature park Biokovo
Ana Marija Tomša, Tihomir Marjanac: A working model of karst as an educational tool
Tatjana Vujnović, Morena Želle: Application of the speleological research in nature
protection, example of the Žumberak-Samoborsko gorje nature park, Croatia
Terenski obilasci – Postojnska jama. Snimio: Dalibor Paar