Uvod u Ekonomiju

Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu ‐ Izdavačka djelatnost Fakulteta ‐ 

UVOD U EKONOMIJU

Esad Vilogorac

Naslov publikacije: UVOD U EKONOMIJU

II izdanje

Autor: Dr. Esad Vilogorac

Izdava : Ekonomski faklultet u Sarajevu

Glavni i odgovorni urednik: Prof. dr. Veljko Trivun

Recenzenti: Prof. dr. Dragoljub Stojanov

Prof. dr. Stiepo Andriji

Lektor: Olivera Joki

Tiraž: 500

Štampa: VMG Grafika d.o.o. Mostar

Za štampariju: Vencel Pralas, direktor

Esad Vilogorac

UVOD U EKONOMIJU

Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu

! Izdava"ka djelatnost Fakulteta !

S A D R Ž A J :

Strana

I. POJAM I METOD EKONOMIJE 1

1. POJAM EKONOMIJE 1

1.1. Ekonomska teorija i ekonomska politika 7 1.2. Pozitivna i normativna ekonomija 8 1.3. Mikro i makroekonomija 10 1.4. Tržište 13 1.5. Netržišne aktivnosti 23

2. METOD EKONOMSKE NAUKE 23 3. EKONOMIJA I DRUGE NAUKE 25

DODATAK POGLAVLJU I.: RAD SA GRAFIKONIMA 28

1. POJAM GRAFIKONA 28 2. TIPOVI GRAFIKONA 29

2.1. Linearni i nelinearni odnos i nagib funkcije 30 2.2. Dva specijalna slu!aja 35

3. APSTRAKTNI GRAFIKONI 36 4. INTERPRETACIJA i KORIŠTENJE GRAFIKONA 36

II. OSNOVNI KONCEPTI EKONOMIJE 39

1. EFIKASNOST 39 2. OPORTUNITETNI TROŠKOVI 46 3. MARGINALNA ANALIZA 48 4. PREDUZETNIŠTVO 50 5. TRANSAKCIONI TROŠKOVI 51

III. TRAŽNJA I PONUDA - OSNOVI 56

1. TRAŽNJA 56 1.1. Zna!enje zakona tražnje 57 1.2. Funkcija tražnje 58

1.2.1. Promjena koli!ine tražnje 60 1.2.2. Promjena tražnje 61 1.2.3. Individualna i tržišna funkcija tražnje 70

2. PONUDA 72 2.1. Zna!enje zakona ponude 74 2.2. Funkcija ponude 74

2.2.1. Promjena koli!ine ponude 76 2.2.2. Promjena ponude 77

3. ODNOS TRAŽNJE I PONUDE 80 4. INFORMACIJE I TRŽIŠNA RAVNOTEŽA 84 5. ELASTI"NOST TRAŽNJE I PONUDE 85

IV. POTROŠNJA, IZBOR POTROŠA!A I TRAŽNJA 92

1. MARGINALNA KORISNOST, POTROŠNJA I TRAŽNJA 92 2. EFEKAT SUPSTITUCIJE, EFEKAT DOHOTKA I ZAKON TRAŽNJE 97 3. IZBOR POTROŠA"A I BUDŽETSKO OGRANI"ENJE 98 4. SUFICIT POTROŠA"A 104

V. PROIZVODNJA TROŠKOVI I DOBIT 107

1. EKSPLICITNII IMPLICITNI TROŠKOVI I DOBIT 107 2. VREMENSKA DIMENZIJA TROŠKOVA 109

2.1. Troškovi u kratkom periodu 113 2.2. Troškovi dugoro!no i ekonomija obima 120

3. PONUDA U USLOVIMA PERFEKTNE KONKURENCIJE 123

VI. TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE 137

1. PONUDA I TRAŽNJA PRIRODNIH RESURSA 145 2. PONUDA I TRAŽNJA RADA 147 3. KAPITAL 156 4. PREDUZETNIŠTVO I DOBIT 160

VII. KOORDINACIJA EKONOMSKE AKTIVNOSTI I PRIVREDNO DRUŠTVO 163

1. PRIVREDNO DRUŠTVO 163 2. OBLICI PRIVREDNIH DRUŠTAVA 170 3. FINANSIRANJE PRIVREDNIH DRUŠTAVA 174

VIII. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE 180

1. DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM 180 2. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE 183

II

2.1. Stabilizacija ekonomije 187 2.2. Podsticanje konkurencije 188 2.3. Eksternalije 193 2.4. Javna roba 196 2.5. Redistribucija dohotka 199 2.6. Ostale funkcije 199

3. FINANSIRANJE EKONOMSKIH FUNKCIJA DRŽAVE 201 4. JAVNI IZBOR 203

IX. NOVAC I TRŽIŠTE NOVCA 212

1. FUNKCIJE I EVOLUCIJA NOVCA 212 2. PONUDA NOVCA 217 3. TRAŽNJA NOVCA 223 4. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU NOVCA 227

DODATAK POGLAVLJU IX.: VALUTNI ODBOR 232

X. ME"UNARODNA RAZMJENA I PLA#ANJA 236

1. MOTIVI ME#UNARODNE RAZMJENE 236

2. SLOBODNA TRGOVINA ILI PROTEKCIONIZAM 242 3. PLATNI BILANS I ME#UNARODNA PLA$ANJA 247

XI. KRUŽNI TOK DOHOTKA MJERENJE PROIZVODNJE I DOHOTKA I RASPODJELA 258

1. KRUŽNI TOK DOHOTKA I PROIZVODNJE 258 2. MJERENJE PROIZVODNJE I DOHOTKA 272 3. RASPODJELA 278

XII. ME"UZAVISNOSTI U KRUŽNOM TOKU DOHOTKA 284

1. POTROŠNJA 285 2. ŠTEDNJA 289 3. POTROŠNJA I AGREGATNA NOMINALNA TRAŽNJA 292 4. INVESTICIJE 293 5. IZDACI DRŽAVE I NETO IZVOZ 297 6. AGREGATNA NOMINALNA TRAŽNJA 298 7. FUNKCIJA AGREGATNE NOMINALNE PONUDE 299 8. ODRE#IVANJE RAVNOTEŽNOG NIVOA NOMINALNOG NACIONALNOG

DOHOTKA 300

9. PROMJENA IZDATAKA I NOMINALNI NACIONALNI DOHODAK 305

8

10. IZDACI DRŽAVE, POREZI, AGREGATNA NOMINALNA TRAŽNJA I NOMINALNI NACIONALNI DOHODAK 308

11. NOVAC I NOMINALNI NACIONALNI DOHODAK 314

XIII. RECESIJA, INFLACIJA I NEZAPOSLENOST 321

1. AGREGATNA REALNA TRAŽNJA I AGREGATNA REALNA PONUDA 321 2. RECESIJA 331 3. INFLACIJA 333

3.1. Inflacija tražnje 335 3.2. Inflacija troškova 336

4. NEZAPOSLENOST 340 5. INFLACIJA I NEZAPOSLENOST 342

DODATAK POGLAVLJU XIII.: INFLACIONA O!EKIVANJA 347

1. HIPOTEZA STATI"NIH INFLACIONIH O"EKIVANJA 347 2. HIPOTEZA ADAPTIVNIH INFLACIONIH O"EKIVANJA 347 3. HIPOTEZA RACIONALNIH O"EKIVANJA 348

XIV. EKONOMSKI RAZVOJ 350

1. POJAM EKONOMSKOG RAZVOJA 350 2. IZVORI I FAKTORI EKONOMSKOG RAZVOJA 352 3. ME#UNARODNI ASPEKTI EKONOMSKOG RAZVOJA 358

3.1. Razvijenost i nerazvijenost i teorija konvergencije 359 3.2. Globalizacija i privredni razvoj 364

4. POSLOVNI CIKLUSI 368

XV. RAZVOJ EKONOMSKE MISLI: PREGLED 372

1. PRETKLASI"NA EKONOMSKA MISAO 373 1.1. Skolasti!ari 373 1.2. Prvi ekonomisti 374 1.3. Merkantilizam 375 1.4. Ekonomija prosvjetiteljstva 376 1.5. Fiziokrati 377 1.6. Utilitaristi 377

2. KLASI"NA EKONOMSKA MISAO 378 3. KARL MARKS 385 4. MARGINALISTI 387

9

5. JOHN MAYNARD KEYNES I KEJNZIJANCI 392 6. MILTON FRIEDMAN I MONETARISTI 395 7. ROBERT LUCAS I RACIONALNA O"EKIVANJA 396

DODATAK POGLAVLJU XV.: ŠKOLE EKONOMSKE MISLI 400 DODATAK POGLAVLJU XV.: NOBELOVA NAGRADA IZ EKONOMIJE 401

LITERATURA 405 INDEKS POJMOVA 411 CONTENT 420 SUMMARY 421

PREDGOVOR

Prelazak u tržišnu ekonomiju izazvao je mnoge promjene u društvu u cjelini. U

okviru toga, došlo je i do izmjena u nastavnim planovima i programima fakulteta

društvenih nauka, koji postaju sli ni ili identi ni programima fakulteta u razvijenim

zemljama. Ove promjene nisu zaobišle ni ekonomiju kao nauku, pa ni ekonomske

fakultete na podru ju Bosne i Hercegovine. Jedna od promjena je i zamjena predmeta

Politi ka ekonomija predmetom Uvod u ekonomiju, što je trebalo, u formalnom smislu,

da zna i otklon ekonomije od politike, ali i uvo!enje predmeta koji "e omogu"iti

studentima da se, na po etku studija, upoznaju sa osnovnim ekonomskim

kategorijama, njihovim zna enjem i me!usobnom povezanoš"u. Isto tako,

izu avanjem ovog predmeta studenti treba da usvoje osnovni okvir ekonomske

analize koji "e proširivati i unapre!ivati tokom studija, kao i da dobiju elementarnu

sliku funkcionisanja ekonomskog sistema u cjelini

Na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu skoro desetak godina se

izu ava predmet Uvod u ekonomiju i ste ena iskustva pokazuju punu opravdanost

njegovog uvo!enja u nastavni plan i program. Knjiga "Uvod u ekonomiju" je upravo

namijenjena studentima Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i njen sadržaj

je prilago!en nastavnom planu i programu ovog fakulteta. Osim studentima, knjiga je

namijenjena i osobama koje se profesionalno ne bave ili ne zanimaju za ekonomska

pitanja, a koje osje"aju potrebu da steknu po etna saznanja o fascinantnom svijetu

ekonomije.

Namjena je u velikoj mjeri odredila ne samo sadržaj ve" i pristup, na in

analize i njenu širinu. U skladu s tim, knjiga predstavlja pokušaj da se studenti na

što jednostavniji na in uvedu u osnovna pitanja ekonomske nauke, što je

podrazumijevalo vrlo široka i što jednostavnija objašnjenja, koja "e se boljim

poznavaocima ekonomije ili studentima starijih godina možda u initi prejednostavnim

ili nepotrebnim. Knjiga sadrži više od 160 slika i grafikona, što studentima treba da

olakša razumijevanje analize i da im, kao što je i u knjizi naglašeno, omogu"i

jednostavnu provjeru napretka u savladavanju gradiva. Me!utim, u knjizi je vrlo malo

matematike, pri emu su algebarske jedna ine korištene u poglavljima u kojima je to,

s obzirom na prirodu materije, bilo neophodno.

Koncept izlaganja zasnovan je na kretanju od pojedina nog prema opštem i

apstraktnom. U skladu s tim, prva dva poglavlja predstavljaju objašnjenje pojma i

metoda ekonomije, kao i osnovnih koncepata koji omogu"avaju da ekonomija, bez

obzira na predmet koji prou ava, koristi jedinstveni analiti ki aparat. U okviru toga,

obra!eno je i pitanje rada sa grafikonima, što studentima treba da omogu"i lakše

savladavanje ostalog gradiva. U sljede"ih osam poglavlja obra!uju se prvenstveno

mikroekonomska pitanja, uz neizbježno ukazivanje na makroekonomske aspekte, pri

emu je, s obzirom na to da predstavljaju osnovni analiti ki okvir ekonomije, posebna

pažnja poklonjena tražnji i ponudi i njihovoj interakciji Ova pitanja se prvenstveno

posmatraju sa aspekta doma"instava i privrednih društava, a uvo!enje države,

novca i me!unarodne razmjene ozna ava prelazak na makroekonomska pitanja. U

poglavljima XI. do XIV. težište je na makroekonomskim pitanjima, uz pokušaj da se

makroekonomska analiza integriše sa mikroekonomskom analizom iz ranijih

poglavlja Poglavlje XV. predstavlja posebnu cjelinu i pokušaj je da se, na

pojednostavljen na in, ukaže na osnovne tokove razvoja ekonomske misli. Kona no,

uz etiri poglavlja su dati posebni dodaci u kojima su obra!ena pitanja o kojima bi,

prema procjeni autora, studenti, zbog specifi nih razloga, trebali imati osnovna

saznanja ve" na po etku izu avanja ekonomije (valutni odbor) ili koja mogu pomo"i u

razumijevanju osnovnog teksta (inflaciona o ekivanja) ili, jednostavno, ponuditi

dodatne informacije (škole ekonomske misli ili dobitnici Nobelove nagrade iz

ekonomije).

Kao što se cjelokupna ekonomska nauka zasniva na modelima i pretpostavci

ceteris paribus, tako se i autor morao odrediti prema uslovima i ograni enjima u

kojima se izlaže gradivo. U okviru toga, mikroekonomska analiza se u cjelini zasniva

na pretpostavci perfektne konkurencije, koja je, kao što je i u tekstu naglašeno,

teoretska tržišna struktura, bez zasnovanosti u stvarnosti. Me!utim, ugra!ivanje

imperfektnosti tržišta zna ilo bi ne samo znatno proširenje teksta ve" i izlaz iz okvira

namjene samog predmeta Naime, pretpostavka perfektne konkurencije i u skladu s

tim posmatranje privrednog društva kao "price-takera" iji je cilj maksimizacija dobiti,

i potroša a kao suverenog "glasa a" na tržištu, iji je cilj maksimizacija korisnosti,

omogu"avaju studentima da lakše spoznaju funkcionisanje tržišne ekonomije i

ekonomskog sistema kao cjeline. U dijelu makroekonomske analize posebno u

razmatranju pitanja odnosa realne i nominalne agregatne tražnje i ponude (recesija,

inflacija, odnos nezaposlenosti i inflacije), djelimi no su i bez iskaza o njihovoj

validnosti, isklju ivo kao pogodni analiti ki okviri, korišteni koncepti prirodnog nivoa

realne proizvodnje i prirodne stope nezaposlenosti.

U pripremanju knjige korištena je obimna literatura, koja je navedena u

prilogu, sa namjerom da studente uputi na knjige novijeg izdanja koje tretiraju

pojedina specifi na pitanja. U skladu s tim, na kraju svakog poglavlja navedena je

literatura koja je bliže povezana sa tim poglavljem. Autor je koristio i jedan broj knjiga

starijeg izdanja, koje, bez obzira na vrijeme publikovanja, po doprinosu razvoju

ekonomije predstavljaju nezaobilazno štivo.

Autor zahvaljuje kolegama koji su mu, tokom pripremanja knjige, dali korisne

sugestije. Posebnu zahvalnost autor iskazuje recenzentima prof. dr. Dragoljubu

Stojanovu i prof dr. Stiepi Andriji"u na primjedbama, prijedlozima i sugestijama koje

su doprinijele kvalitetu knjige. Isto tako, autor izražava zahvalnost porodici na

razumijevanju i pomo"i tokom rada na ovoj knjizi

Autor

U Sarajevu, 2001. godine

I. POJAM I METOD EKONOMIJE

1. POJAM EKONOMIJE

Ekonomija je relativno mlada intelektualna disciplina. Prije 1500. godine nije

mogu e identifikovati pojedinca ili grupu osoba koja su se isklju!ivo bavila

ekonomijom. Ekonomska pitanja su raspravljana i obra%ivana u okviru filozofije

i/ili teologije i tek u okviru op eg diferenciranja nauke i ekonomija se razvija u

samostalnu nau!nu disciplinu. Izme%u 1500. i 1750. godine naglo se pove ava broj

radova koji se isklju!ivo odnose na razmatranje ekonomskih pitanja. Autori su,

prije svega, poslovni ljudi, koji su se zanimali za pojedina pitanja ekonomske

politike i o njima pisali eseje i pamflete, bez namjere da stvaraju zaokružen sistem

ekonomske misli. U posljednjih stotinjak godina tog perioda, tj. izme%u 1650. i

1750. godine, ekonomija izrasta u posebnu nau!nu disciplinu. Rudimentarna

dostignu a ekonomske nauke, Adam Smith (1723 - 1790) uobli!ava u posebnu

nau!nu disciplinu, koju, u An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of

Nations (1776), naziva politi!kom ekonomijom. Me%utim, u narednih stotinjak

godina još uvijek nema razvoja ekonomije kao profesije, u savremenom smislu

zna!enja ovog pojma. Nakon toga, raste interes i broj knjiga, eseja i pamfleta u

kojima se razmatraju ekonomska pitanja. Paralelno se odvija i proces

profesionalizacije ekonomije, pomjeraju i bavljenje ekonomskim pitanjima od

biznismena prema akademskom krugovima.

Po!etkom dvadesetog vijeka, u skladu sa pomjeranjem težišta od

prou!avanja pojedina!nog prema opštim pitanjima ekonomske politike i

nastojanjem da se spoznaju opšte zakonitosti i izgradi sveobuhvatna ekonomska

teorija, pojam politi!ke ekonomije zamjenjuje se pojmom ekonomije. Razvoj

ekonomske nauke i njena diversifikacija vode sve ve oj profesionalizaciji zanimanja

u vezi sa ekonomskim pitanjima. Broj univerziteta koji nude posebne kurseve ili

kompletne studije iz oblasti ekonomije naglo raste, posebno u Engleskoj i

Njema!koj. Velika ekonomska kriza tridesetih godina dvadesetog vijeka i pove anje

uloge države u ekonomskim aktivnostima poja!avaju interes za obrazovanjem u

oblasti ekonomije. Uloga koju ekonomija ima u svakodnevnom životu postaje sve

vidljivija. Prilikom izbora zanimanja, mjesta zaposlenja ili prebivališta u velikoj

mjeri se rukovodimo ekonomskim faktorima. Indirektan uticaj ekonomije na

svakodnevni život osje amo posredstvom poreza, kursa valute, kamatne stope,

2

svakodnevno, nema isto zna!enje za razli!ite pojedince ili grupe. Za jedne to je, prije

svega, kontinuirano upravljanje porodi!nim budžetom. Za druge to zna!i štednju za

kupovinu automobila. Za tre e pojam ekonomije uklju!uje analizu finansijskih

izvještaja ili istraživanje ekonomskih uslova i/ili predlaganje mjera ekonomske

politke usmjerenih na maksimiziranje proizvodnje i dohotka, zaposlenosti i si.

Pojedina!na poimanja ekonomije odražavaju razli!ite prioritete i interese

pojednaca ili grupa i, u skladu s tim, nisu dovoljna za definisanje pojma ekonomije

kao samostalne nau!ne discipline. Me%utim, nesporno je da svako pojedina!no

shvatanje ekonomije uklju!uje prou!avanje specifi!nih oblika ljudskih aktivnosti i

ograni!enja sa kojima se ove aktivnosti suo!avaju. U tom kontekstu, ekonomija se

može svrstati u društvene nauke, kao što su sociologija, pravo, politi!ke nauke ili

psihologija, ali se od drugih društvenih nauka razlikuje prema aktivnostima i

institucijama koje su predmet njenog izu!avanja. Ekonomija se, prije svega, bavi

aktivnostima koje ljudi poduzimaju prilikom donošenja odluka o zadovoljavanju

svojih potreba, u uslovima nemogu nosti da sve potrebe budu istovremeno i

potpuno zadovoljene. Društveni kontekst u kome se ove aktivnosti prou!avaju !ine

zakoni, pravila, obi!aji i navike na osnovu kojih se uspostavljaju kriteriji

"dozvoljenih i nedozvoljenih" odluka prilikom zadovoljavanja potreba. U skladu s

tim, ekonomiju možemo definisati kao nauku koja prou!ava ljudske aktivnosti

usmjerene na korištenje ograni!enih resursa za zadovoljavanje potencijalno

neograni!enih želja, uz društvena ograni!enja.

Navedena definicija sadrži nekoliko pojmova, kao što su: "ograni!eni resursi",

"društvena ograni!enja" ili "nauka", od kojih svaki zahtijeva posebno objašnjenje.

Ograni!enost je univerzalna !injenica ljudskog iskustva, pri !emu se ona, u

ekonomskom smislu, ne izražava u fizi!kom veli!inama, ve u odnosu na ljudske

želje. Potencijalna neograni!enost ljudskih želja zna!i da nikada ne možemo imati

dovoljno od svega što želimo ili bar ne dovoljno u jednom trenutku. Ograni!enost

nas primorava da kontinuirano biramo. Kako ograni!ene prihode rasporediti

izme%u kupovine hrane i odje e? Kako ograni!eno vrijeme podijeliti na vrijeme rada

i odmora? U kojim pravcima usmjeriti ograni!ene mogu nosti da bi naš život u!inili

što boljim? Odgovori na ova i bezbroj drugih pitanja su u osnovi svih ekonomskih

aktivnosti. Pri tome, bez obzira na napore, nije mogu e prevazi i ograni!enost i

izbje i kontinuirani izbor izme%u razli!itih opcija. Obilje materijalnih dobara ne

osloba%a nas izbora. Najbogatiji pojedinci raspolažu ograni!enim vremenom i stalno

moraju odlu!ivati o tome kako ga iskoristiti. Ni ograni!avanje želja nas ne osloba%a

stalne potrebe izbora. U svijetu ograni!enih resursa i neograni!enih ljudskih želja

18

pred ekonomiju i ekonomiste se postavljaju stalno novi zahtjevi. Uprave privrednih

društava okrivljuju ekonomiste da nisu dovoljno precizno kalkulisali troškove i

prihode. Altruisti ih okrivljuju da su pretjerano revni u izra!unavanju troškova i

koristi i da sve posmatraju kroz nizove, obi!nim ljudima nerazumljivih, brojki i

simbola. Za politi!are su ekonomisti "kasta" koja im ne dozvoljava da obe aju

prosperitet bez žrtava. Nasuprot tome ekonomisti smatraju da ih bez razloga

optužuju, jer oni nisu uzro!nici loših vijesti, ve su oni samo prenosioci poruke,

koja u sažetom obliku glasi: "Ljudi su prisiljeni praviti teške izbore. Mi se više ne

nalazimo u raju. Svijetom ne teku med i mlijeko. Mi moramo birati izme%u !istijeg

vazduha i bržih automobila, ve ih ku a i ve ih parkova, ili izme%u više rada i više

odmora." Ekonomija i ekonomisti nam ne govore koji je od tih izbora dobar ili loš,

oni samo ukazuju da sve želje ne možemo zadovoljiti ili bar da ih ne možemo

zadovoljiti odjednom i da kontuinuirano moramo !initi izbor izme%u razli!itih

opcija. U okviru toga, ekonomija nam ne daje recept šta da izaberemo, ve nam

pomaže da razumijemo posljedice izbora.

Robinson Crusoe je na pustom otoku bio suo!en sa donošenjem odluka o

izboru u uslovima ograni!enosti resursa. Me%utim, donošenje odluka se nije

odvijalo u društvenom okruženju. Pojam nedozvoljene ili dozvoljene aktivnosti nije

postojao. Ostvarenje potreba je bilo mogu e ili nemogu e. On se suo!avao sa

ograni!enjima prirode i limitiranim vlastitim fizi!kim i umnim sposobnostima, ali ne

i sa pravilima ponašanja, jer ih je sam utvr%ivao i mijenjao. Nasuprot tome, u

društvenom okruženju, u kojem se ljudske aktivnosti odvijaju u me%usobnom

odnosima, uspostavljaju se pravila ponašanja. Ekonomija je društvena nauka

upravo zato što se bavi prou!avanjem uticaja pravila na odlu!ivanje u uslovima

ograni!enosti, kao i povratnog uticaja odluka o izboru na društvena pravila.

Društvena pravila poprimaju razli!ite oblike, od opštih do tehni!kih. U opšta

društvena pravila, koja se ti!u svih u!esnika u ekonomskom životu, ubrajaju se

npr. ustavna rješenja o zaštiti privatne svojine. Druga pravila se odnose samo na

pojedine subjekte ekonomske aktivnosti, kao što su npr. standardi u proizvodnji

automobila ili lijekova, obavezni sadržaji godišnjih finansijskih izvještaja dioni!kih

društava, standardi obavljanja pojednih djelatnosti i sl.. Istovremeno, subjekti

ekonomske aktivnosti na dva na!ina uti!u na kreaciju i realizaciju društvenih

pravila. Prvo, ekonomski subjekti na društvena pravila uti!u posredstvom politi!kih

aktivnosti, kao što su glasanje, lobiranje ili javno iznošenje mišljenja. Drugo,

ekonomski subjekti razli!ito reaguju na pojedina pravila, što uti!e na njihovu

realizaciju ili promjenu. U skladu s tim, kreatori i donosioci pravila moraju uvijek

19

imati u vidu potencijalnu reakciju subjekata na koja se ta pravila odnose i nastojati

da posljedice donošenja novih ili promjene postoje ih pravila budu unaprijed

razumljive. Da li e kompanije više investirati ako se smanji porez na dobit? Da li e

pove anje deficita budžeta izazvati inflaciju? Da li e pove anje naknade

nezaposlenim smanjiti inicijativu za traženje zaposlenja? Odgovori na ova i mnoga

druga pitanja ili bar stvaranje okvira u kome se ona mogu razmatrati je jedan od

najve ih doprinosa koji ekonomija, kao nauka, daje društvu.

Broj alternativnih izbora je neograni!en i ekonomija kao nauka ne može se

baviti istraživanjem svakog pojedina!nog izbora. Izgra%uju i apstraktni aparat,

ekonomija sve mogu e izbore reducira na !etiri osnovna pitanja, Šta i u kom obimu

(koli!ini) proizvoditi je prvo od tih pitanja. U posljednjih nekoliko decenija struktura

potrošnje se bitno promijenila. Novi materijali kao što su plasti!ne mase ili razvoj

potpuno novih tehnologija (npr. informatika) potpuno su promijenili okruženje u

kome živimo. Cijene pojedinih proizvoda se smanjuju ili pove avaju. Istovremeno,

obim proizvodnje se mijenja iz godine u godinu. U okviru toga, ekonomija istražuje i

pokušava da da odgovore o uzrocima inovacija, promjenama strukture proizvodnje i

potrošnje, smanjivanju ili pove avanju i me%usobnom odnosu cijena proizvoda i

usluga. Odluke šta i u kojoj koli!ini proizvoditi donose se u me%usobnom odnosu

proizvo%a!a i potroša!a, uz razli!it nivo uklju!enosti države. Kako proizvoditi

pojedine robe je sljede e pitanje kojim se ekonomija bavi. Uvijek postoji više na!ina

za proizvodnju pojedine robe ili pružanje usluga. U svim procesima moraju se

donijeti odluke o kombinaciji faktora i na!inu proizvodnje. Da li emo koristiti

savremeniju i produktivniju tehnologiju i manje živog rada ili emo proizvodnju

zasnivati na obrnutoj kombinaciji. Ljudi sa razli!itim iznosom dohotka kupuju

razli!ite koli!ine robe, pri !emu razlike u dohocima kreiraju razli!ite strukture

potrošnje. Zbog toga traženje odgovora na pitanje za koga proizvoditi, neizbježno

otvara pitanja o uzrocima razlika u dohocima. Kona!no, za ekonomiju je bitno i ko i

na koji na!in donosi ekonomske odluke. Da li se odluke o prethodna tri pitanja (šta,

ko i za koga) donose u me%usobnim odnosima pojedinaca, privrednih društava i

države ili država ima monopol u odlu!ivanju, od bitnog je zna!aja za razumijevanje

funkcionisanja ekonomije u cjelini. U okviru toga, razlikujemo dva teoretski

ekstremna slu!aja, i to: komandnu ekonomiju i ekonomiju slobodnog tržišta. U

prvom slu!aju vlada donosi sve odluke o proizvodnji i raspodjeli, odnosno daje

odgovore na prethodna tri pitanja: šta, kako i za koga proizvoditi. U ekonomiji

slobodnog tržišta odluke o alokaciji resursa donose doma instva i privredna

društva, bez bilo koje vrste intervencije države. Pojedinci postupaju u skladu sa

20

vlastitim interesom, nastoje i u!initi za sebe najbolje što mogu, bez uplitanja

države. Ili, rije!ima Adama Smitha: aNe o!ekujemo ve!eru od dobro!instva mesara,

pivara ili pekara, ve po osnovu njihovog vlastitog interesa."1 Me%utim, u realnom

svijetu ni jedna ekonomija ne funkcioniše isklju!ivo na bazi odluka države ili uz

njeno potpuno isklju!enje u donošenju ekonomskih odluka. U svim ekonomskim

sistemima privatni sektor (privredna društva i potroša!i) i država imaju važnu ulogu

u davanju odgovora na tri klju!na pitanja. U okviru toga pojedini ekonomski sistemi

se više ili manje približavaju navedenim ekstremnim slu!ajevima i, u skladu s tim,

možemo ih, sa aspekta uloge privatnog sektora i države, svrstati u "više" ili "manje"

slobodne. Na osnovu indeksa ekonomskih sloboda (slika 1.1.), najve u ulogu

Indeks ekonomskih sloboda - Slika 1.1.

prihvatili sektor ima u Hong Kongu, a najmanju u Sjevernoj Koreji2. Iako je

ekonomski sistem u Hong Kongu najbliži teoretskom modelu slobodnog tržišta, na

njegovo funkcionisanje bitno uti!e i država, koja odre%uje poreze, obezbje%ujuje

usluge obrazovanja i socijalne zaštite i reguliše funkcionisanje tržišta u mnogim

segmentima.

____________________________

1 Smith Adam: An Inquiiy into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, R.H.Campbell, A.S. Skinerr, and W.B. Todd, eds., 2 vols., Oxford: Clarendon Press, 1976 (1776),vol. 1, strana 284. 2 The Heritage Foundation: 2001 Index of Economie Freedom, Washington D.C., 2001. TheHeritage Foundation svake godine, na osnovu deset grupa podataka - od fiskalnogoptere enja do crnog teržišta, rangira više od 160 zemalja prema indeksu ekonomskihsloboda, pri !emu indeks 1,00 ozna!ava najve i a indeks 5,00 najmanji stepen ekonomskihsloboda.

21

Po!etkom devetnaestog vijeka, pod uticajem Thomas Malthus-a (1766 -

1834.), ekonomija dobija atribut "obeshrabruju e nauke" ili "turobne nauke".

Naime, u knjizi. "An Essay on the Principle of Population as It Affects the Future

Improvement of Society, With Remarks on the Speculation of M. Godwin., M.

Condorcet and Other Writers" (1798.), Malthus iznosi tvrdnju da se stanovništvo

pove ava po geometrijskoj, a proizvodnja hrane-po aritmeti!koj progresiji, iz !ega

izvodi zaklju!ak o raskoraku broja stanovnika i proizvodnje hrane i, u skladu s tim,

o neminovnosti neimaštine i ekonomske bijede. Ako svaki pojedinac raspolaže

korpom hrane, nakon 200 godina na jednu korpu bi dolazilo 256 ljudi, a nakon 300

godina 4.096 pojedinaca. Primjena principa geometrijske progresije se, na sre u,

pokazala pogrešnom i ekonomiji ne pripada misija proricanja kataklizme ljudskog

društva3. Ograni!enost ni u kom slu!aju ne implicira nestašice i/ili siromaštvo.

Ponuda vode za pi e je ograni!ena i njena proizvodnja nije besplatna, ali ve ini ljudi

je dostupna u dovoljnoj koli!ini. Me%utim, u karakterizaciji ekonomije kao

"obeshrabruju e nauke" postoji zrno istine, posebno ako se ekonomija posmatra sa

aspekta donošenja politi!kih odluka. Naime, ekonomisti !esto upu uju

obeshrabruju e poruke politi!arima, upozoravaju i ih da su resursi ograni!eni i da

svaki izbor uklju!uje razmjenjivost, koja podrazumjeva da ve a proizvodnja jedne

robe podrazumijeva odricanje od proizvodnje druge robe. Odbacuju i atribut

"obeshrabruju e nauke" ekonomija se, posebno od 30-tih godina prošlog vijeka,

razvila u nauku koja se bavi svim ekonomskim fenomenima, oslanjaju i se !esto na

metode i/ili rezultate drugih nauka. U skladu s tim, ekonomija se, kao i druge

nauke, diferencirala i specijalizirala nastoje i da produbljuje specifi!na znanja o

pojedinim pitanjima ukupne ekonomske aktivnosti. Na univerzitetima su posebni

kursevi posve eni monetarnoj i fiskalnoj ekonomiji, marketingu, ra!unovodstvu,

me%unarodnoj ekonomiji, ekonomskoj istoriji, ekonomskom razvoju i sl., kojima se

ozna!avaju specifi!na podru!ja koja su predmet ekonomije. Na specijalisti!kim i

postdiplomskim studijima ekonomisti se specijaliziraju za pojedine oblasti, što

doprinosi daljnjem diferenciranju znanja i pojavi specijalista za pojedina podru!ja,

ali i izumiranju ekonomista opšteg tipa. Bez obzira na visok stepen diferencijacije

ekonomija se, sa teoretskog i prakti!nog aspekta, može generalno podijeliti na

nekoliko na!ina. Prvo, u okviru ekonomije možemo razlikovati ekonomsku teoriju i

_______________________

3 Malthus u drugom izdanju (1803.), pod nazivom: An Essay on the Principle of Populationor a View of its Past and Present Effects on Human Happiness, with Inquiry into OurProspects Respecting the Future Removal or Mitigation of the Evils It Occasions, ublažavarigidnost tvrdnji, dopuštaju i mogu nost da radni!ka klasa može promijeniti ponašanje iispoljiti "moralna ograni!enja" prije udvostru!avanja (njihovog) broja.

22

ekonomsku politiku. Drugo, u odnosu na to da li se ekonomija bavi istraživanjem

funkcionisanja ekonomskih sistema ili daje i vrijednosni sud o (ne)poželjnosti

pojedinih ekonomskih aktivnosti i njihovih rezultata razlikujemo pozitivnu i

normativnu ekonomiju. Kona!no, prema predmetu prou!avanja ekonomija se, u

opštem smislu, može podijeliti na mikroekonomiju i makroekonomiju. 1 . 1 . Ekonomska teorija i ekonomska politika

Pod ekonomskom teorijom podrazumjevamo prou!avanje i utvr%ivanje

zakonitosti i principa koji treba da budu okvir za ekonomsku politiku u odre%enim

uslovima. Ekonomska teorija je rezultat posmatranja konkretnih doga%aja u

ekonomskom sistemu, na osnovu kojih se, uz eliminaciju nebitnih, utvr%uju opšte

zakonitosti funkcionisanja ekonomskih sistema. U skladu s tim, ekonomska teorija

predstavlja skup znanja i shvatanja o ekonomskim pojavama, zasnovan na

poznavanju uzroka njihovog nastanka, funkcionisanja i u!inaka. Teorija

interpretira aktivnosti i u!inke da bi objasnila proces u kome su se aktivnosti

odvijale i u!inci ostvarili. Formulisanju ekonomske teorije prethodi nau!na

pretpostavka ili hipoteza, koja se, prije prerastanja u teoriju ili odbacivanja,

provjerava posredstvom istraživanja, uz korištenje razli!itih metoda, od statisti!kih

do eksperimenta. Pri tome, ekonomska teorija metodom apstrakcije

pojednostavljuje stvarnost, svode i je na najbitnije elemente i uopštavaju i

najhitnije odnose izme%u ekonomskih kategorija i/ili u ekonomskom sistemu u

cjelini. Ekonomska teorija nam omogu ava da shvatimo bit odnosa u ekonomskom

sistemu i na!in njegovog funkcionisanja, što nam omogu ava da formulišemo i

provodimo konkretne mjere ekonomske politike radi postizanja željenih ciljeva u

odgovaraju im društvenim okolnostima.

Savremena ekonomska teorija se zasniva na pretpostavci da pojedinci

nastoje ostvariti vlastiti interes4. Ova pretpostavka omogu ava razvoj hipoteza koje

mogu biti korištene kao sredstvo testiranja validnosti ekonomske teorije. Na osnovu

ove elementarne pretpostavke mogu e je uspostaviti niz hipoteza, kao što je

hipoteza da e smanjenje kamatne stope izazvati pove anu tražnju kredita ili

hipoteza da e uvo%enje kvota i/ili pove anje carina na uvoz odre%ene robe pove ati

_____________________

4 Pretpostavka o ostvarivanju vlastitog interesa, kao osnovnog cilja ekonomske aktivnosti, jegrubo pojednostavljenje. Naime, ekonomija ne pretpostavlja da su ljudi sebi!ni i potpunoneosjetljivi ekonomski automati. Nema sumnje da pojedinci !esto obavljaju razli!iteaktivnosti pomažu i drugim ljudima, bez o!ekivanja da im to bude pla eno i navedenapretpostavka predstavlja samo polaznu ta!ku u objašnjavanju ekonomskih odnosa.

23

proizvodnju i zaposlenost u doma oj industriji. Ove pretpostavke zasnivaju se na

me%uzavisnosti ekonomskih varijabli (kamatna stopa i tražnja kredita i

kvote/carine, uvoz i doma a proizvodnja), ali se njihova validnost mora provjeriti

prou!avanjem stvarnih doga%aja. U skladu s tim, ekonomska teorija je validna ako i

samo ako na adekvatan na!in objašnjava akonomske aktivnosti i doga%aje.

Nasuprot ekonomskoj teoriji, ekonomska politika se bavi konkretnim

aktivnostima koje se preduzimaju u odre%enim društvenim uslovima. Ako, prema

ekonomskoj teoriji, pove anje ponude novca, uz druge nepromjenjene uslove,

podsti!e inflaciju, onda e antiinflaciona ekonomska politika ograni!avati ovo

pove anje. Dakle, ekonomska teorija objašnjava ekonomski sistem, a ekonomska

politika "otkri a" ekonomske teorije koristi kao oru%a za postizanje željenih ciljeva.

Ekonomska teorija postavlja dijagnoze i propisuje lijekove, a ekonomska politika

provodi terapiju. Ekonomska politika u ekonomskoj teoriji nalazi duhovni oslonac,

a ekonomska teorija u ekonomskoj politici materijalnu snagu za sopstvenu

realizaciju. 1.2. Pozitivna i normativna ekonomija

Bilo da se radi o ekonomskoj teoriji ili ekonomskoj politici proces

ekonomskog promišljanja i odlu!ivanja predstavlja povezan sistem razmišljanja koji

uklju!uje tri osnovne karike: (1) ako slijedimo politiku X, za rezultat emo dobiti Y;

(2) rezultat Y je dobar (loš); i (3) podržavamo (ne podržavamo) politiku X. U skladu

sa logikom lanca razmišljanja, ekonomska nauka ne može predskazivati budu nost,

ali može ponuditi pretpostavke u obliku: "ako - tada", kao što je npr. pretpostavka:

"Ako se poreske stope smanje, proizvodnja e se pove ati, uz uslov da se drugi

uslovi ne promjene". Ovakve teoretske pretpostavke, koja povezuje uzrok i rezultat i

validne su samo u odre%enim uslovima (nepromjenjenost drugih uzroka) i !ine dio

pozitivne ekonomije. Normalno, ekonomisti se uvijek ne slažu ispravnosti teoretskih

pretpostavki i rješavanje ovih neslaganja, koje se oslanja na iznošenje argumenata

"za" ili pronalaženje logi!kih grešaka, predstavlja zna!ajan dio rada ekonomista,

posebno u akademskim krugovima. Drugi dio neslaganja u okviru pozitvne

ekonomije proizilazi iz interpretacije ekonomske prošlosti. Ekonomisti se ne moraju

slagati da li je smanjenje poreza u prošlosti, uz ostale nepromjenjene uslove,

stimulisalo pove anje proizvodnje. U rješavanju ovih sporova ekonomisti se,

uglavnom, oslanjaju na statisti!ke analize. Ove studije su ograni!ene

nemogu noš u da se u stvarnom svijetu ispuni kriterij "uz ostale nepromjenjene

24

uslove", ali one doprinose sužavanju podru!ja neslaganja i napretku u pozitivnoj

ekonomiji. Pozitivna ekonomija se, kao što smo vidjeli, ograni!ava na teoretske

pretpostavke tipa: "ako - tada", ne bave i se pitanjima poželjnosti efekata. Kada

ekonomisti donose vrijednosni sud o tome da je rezultat neke politike "dobar" ili

"loš" možemo re i da se bave normativnom ekonomijom. Me%utim, donošenje

vrijednosnih sudova podrazumjeva oslanjanje na eti!ke kriterije, bar u smislu da

ekonomisti naglašavaju op e eti!ke principe na kojima se zasnivaju njihovi sudovi.

U okviru toga, od posebnog zna!aja je odnos ekonomske efikasnosti i pravednosti.

Ve ina ljudi smatra da je ekonomska efikasnost sama po sebi dobra, ali to ne mora

zna!iti da je svaka politika koja promovira efikasnost i dobra politika. Da bi

procijenili da li je ekonomska efikasnost sama po sebi dobra i poželjna u

svakodnevnom promišljanju vrlo !esto se koriste pojmovi jednakosti ili pravednosti.

Pojam pravednosti u odnosu na ekonomsku efikasnost ima dvostruko zna!enje.

Prvo, pravednost može biti dodatni kriterij prilikom izbora izme%u razli!itih politika

koje daju isti rezultat. Razli!ite ali jednako ekonomski efikasne politike

podrazumijevaju razli!ito zadovoljavanje potreba pojedinaca ili pojedinih socijalnih

grupa. U jednom ekonomski efikasnom društvu osoba "A" može biti bogata, a osoba

"B" siromašna i obrnuto. Obje osobe mogu biti jednako "bogate" ("siromašne"). Kada

se suo!imo sa ovakvim izborom lanac razmišljanja ide sljede im tokom: (1) politike

"X" i "Y" su jednako efkasne, ali uklju!uju razli!ito zadovoljavanje pojedina!nih

potreba; (2) zadovoljavanje pojedina!nih potreba je pravednije ako realiziramo

politiku "Y"; (3) dakle, slijedimo politiku "Y". Osim kao dodatni, pravednost se može

pojaviti i kao kriterij superioran kriteriju efikasnosti. Za mnoge pojedince efikasnost

ne smije biti ostvarivana na ra!un pravednosti. Ako oba cilja (efikasnost i

pravednost) ne mogu biti postignuta istovremeno, efikasnost treba žrtvovati u korist

pravednosti. U tom slu!aju lanac razmišljanja i odlu!ivanja !ine sljede e karike: (1)

politika "X" nije najbolja sa aspekta efikasnosti, ali osigurava visok stepen

pravednosti; (2) manje efikasne politike, nadokna%uje se ve om pravednoš u; (3) u

odsustvu politike koja je i efikasna i pravedna, slijedimo politiku "X". Me%utim,

korištenje kriterija pravednosti otvara problem njegovog zna!enja u razli!itim

društvenim okolnostima ili za razli!ite pojedince i/ili socijalne grupe. U donošenju

vrijednosnih sudova normativna ekonomija se, u osnovi, oslanja na dva osnovna

koncepta pravednosti: egalitaristi!ki i liberalni. Egalitaristi!ki koncept pravednost

izvodi iz jednake distribucije dohotka i najbolje ga odražava maksima: "od svakog

prema sposobnostima, svakom prema potrebama". Ovaj koncept po!iva na eti!kom

stavu da svim ljudima, po ro%enju i zajedni!koj ljudskoj prirodi, pripada pravo

25

u!eš a u ukupnom dohotku zajednice. Normalno, i u ovom konceptu postoje

razli!iti pristupi. Jednakost se može posmatrati kao pravo na jednako u!eš e u

raspodjeli svake robe i svih usluga, odnosno cjelokupnog dohotka društva ili kao

jednakost kojom se osigurava jednaka socijalna sigurnost svih !lanova, dok se

preostali dio dohotka distribuira na osnovu tržišta. U tom slu!aju, svaka osoba ima

pravo na jednako u!eš e npr. u distribuciji hrane, zdravstvenim uslugama,

obrazovanju i sl., ali nema automatsko pravo na u!eš e u raspodjeli usluga

avionskog transporta ili opreme za rekreaciju. Liberalni koncept pravednosti

zasniva se na postulatu da svaki pojedinac djeluje u skladu sa individualnim

izborom, bez pritisaka, prijetnji ili korekcije od drugih pojedinaca. Ovaj koncept

ekonomska prava, kao što su pravo vlasništva ili pravo slobodne razmjene sa

drugim pojedincima, stavlja, po zna!aju, u istu ravan sa osnovnim ljudskim

pravima, kao što su pravo govora, pravo štampe ili pravo vjeroispovijesti. U skladu s

tim, postizanje pravednosti realizuje se posredstvom jednakih mogu nosti. Pokušaji

redistribucije posredstvom eksproprijacije vlasništva ili dohotka ekonomski

uspješnijih ili stvaranjem nejednakih uslova pristupa tržištu smatraju se

nepravednim, bez obzira da li vode ili ne vode ve oj pravednosti. U realnom životu,

ova dva koncepta se prepli u i vrijednosni sudovi o ekonomskoj politici se, veoma

!esto, zasnivaju na istovremenom uvažavanju kriterija egalitarizma i liberalizma. 1.3. Mikro i makroekonomija

Ekonomija se, prema predmetu prou!avanja, naj!eš e dijeli na:

mikroekonomiju i makroekonomiju. Mikroekonomija prou!ava ekonomsko

ponašanje doma instava i privrednih društava i na!in odre%ivanja tržišnih cijena

pojedina!ne robe i usluga. Makroekonomija prou!ava "velike'' ekonomske

fenomene, posebno inflaciju, (ne)zaposlenost i ekonomski rast. Pri tome, treba imati

u vidu da ova podjela ne omogu ava da se sva pitanja ekonomije svrstaju u jedno

od dva podru!ja (npr. spoljnja trgovina ili ekonomski razvoj), ali predstavlja korisnu

osnovu za potpunije razumijevanje pitanja kojima se ekonomija bavi i njihovo

sistematsko izlaganje. Mikroekonomija, kao što je naglašeno, prou!ava ponašanje

malih ekonomskih jedinica - doma instava, privrednih društava i, u odgovaraju em

obimu, aktivnosti pojedinih organa države. Za potrebe ekonomske analize

doma instvo predstavlja grupu pojedinaca koja udružuje dohotke, ima zajedni!ko

vlasništvo na imovini i zajedno donosi ekonomske odluke. Unutar doma instva

pojedinci su povezani srodstvom i veza sa tržištem prestaje na ulaznim vratima

26

porodi!ne ku e ili stana. Djeca ne pla aju hranu roditeljima niti porodice aukcijama

odlu!uju ko e spavati u kojoj sobi ili kom krevetu. Doma instva sudjeluju na

tržištu u dvostrukoj ulozi, kao kupci robe i usluga i prodavci faktora proizvodnje.

Druga ekonomska jedinica kojom se bavi mikroekonomija je privredno

društvo. Privredno društvo kupuje faktore proizvodnje i koristi ih za proizvodnju

robe i pružanje usluga. Privredna društva se pojavljuju u razli!itim oblicima i

veli!inama, od društava sa jednim vlasnikom do velikih dioni!kih društava, !ija

ekonomska mo !esto nadmašuje ekonomsku mo država. Privredna društva, kao i

doma instva, odnose sa vanjskim svijetom ostvaruju posredstvom tržišta, ali su

obi!no interno organizovana na netržišnim principima. U najve em broju slu!ajeva

privredna društva su organizovana hijerarhijski, u okviru !ega vlasnici biraju

menadžere, koji, u ime i za ra!un vlasnika, organizuju rad i rukovode poslovanjem i

zastupaju privredno društvo. Pretpostavka ekonomskog prou!avanja privrednog

društva je da je cilj njegovog osnivanja i poslovanja sticanje ili maksimiziranje

dobiti. Tradicionalno se mikroekonomija zadržavala na prou!avanju ove dvije

osnovne ekonomske jedinice (doma instvo i privredno društvo) i njihovim

me%usobnim odnosima. Me%utim, mikroekonomija !esto u analizu uklju!uje i

pojedine dijelove zakonodavne i izvršne vlasti. Naime, zakonodavna tijela i

regulatorne agencije države imaju velikog uticaja na proizvodnju i potrošnju, ali i

povratne informacije o kretanju proizvodnje, cijena i drugim ekonomskim

kategorijama uti!u na odluke zakonodavne vlasti i regulatornih agencija. U tom

smislu, ove dijelove državnog aparata možemo posmatrati kao poseban oblik

privrednog društva, !iji su faktori proizvodnje glasovi bira!a i porezi, a robe/usluge

koje nude su (budžetski) rashodi i regulacija.

Kao što je ve ukazano makroekonomija prou!ava "velike" ekonomske

fenomene, posebno inflaciju, (ne)zaposlenost i ekonomski rast. U skladu s tim,

svaka makroekonomska politika uklju!uje potrebu istovremenog ostvarivanja tri

cilja: (1) pune zaposlenosti; (2) stabilnosti cijena; i (3) ekonomskog rasta. Ova tri

cilja su, kao i distribucija dohotka, motivacija i sistem cijena, u me%usobnom

odnosu, što uti!e da se promjene u jednom od tri cilja ne mogu provesti bez odraza

na druga dva. Najjednostavnija veza je izme%u stope inflacije i realnog rasta

proizvodnje ili dohotka. Naime, stopa nominalnog rasta dohotka jednaka je zbiru

stopa realnog rasta i inflacije. Pri tome, poželjan je realan rast dohotka, uz što nižu

stopu inflacije. S obzirom da je proizvodnja rezultat ljudskog rada, zaposlenost i

ekonomski rast su usko povezani. Broj stanovnika se kontinuirano pove ava i

ekonomski rast mora omogu avati zapošljavanje novog radnosposobnog

27

stanovništva. Ukoliko je stopa realnog rasta dohotka niža od stope rasta

radnosposobnog stanovništva, broj nezaposlenih e se pove avati, i obrnuto. Stanje

zaposlenosti radne snage izražava se stopom zaposlenosti ili stopom nezaposlenosti.

Stopa nezaposlenosti izražava odnos broja osoba koji traže posao prema zbiru

Stopa nezaposlenosti (%) - Slika 1.2.

ukupnog broja zaposlenih i osoba koje traže posao. Stopa nezaposlenosti u

Federaciji BiH u periodu od 1991 - 2000. godine data je na slici 1.2.

Stopa nezaposlenosti izražava odnos broja osoba koji traže posao prema zbiru

ukupnog broja zaposlenih i osoba koje traže posao. Stopa nezaposlenosti u

Federaciji BiH u periodu od 1991 - 2000. godine data je na slici 1.2.

Stopa inflacije izražava se, po pravilu, pove anjem cijena na malo u nekom

periodu i odražava pove anje opšteg nivoa cijena u ekonomiji. U Federaciji BiH u

periodu od 1992 - 1993. godine stopa inflacije je imala sve karakteristike

hiperinflacije, pod kojom podrazumjevamo pove anje opšteg nivoa cijena za više od

1.000% godišnje, dok u periodu od 1995 - 1996. i u 1999. godini imamo deflaciju ili

smanjenje opšteg nivoa cijena (slika 1.3.).

Tre i cilj makroekonomske politike je ekonomski rast, koji se, naj!eš e,

izražava pove anjem bruto doma eg proizvoda (BDP). Me%utim, za utvr%ivanje

stvarnog pove anja BDP neophodno je razlikovanje pove anja u nominalnom i

realnom iskazu. U makroekonomiji se izraz: "nominalni" koristi za izražavanje bilo

koje koli!ine izražene u cijenama po kojim je ekonomska transakcija obavljena.

Nasuprot tome, izraz: "realni" se koristi za iskazivanje ekonomske aktivnosti bez

uticaja promjena cijena u odre%enom periodu. Zna!enje pojmova nominalni i realni

28

Cijene na malo u FBiH - Slika

ilustruje primjer kretanja bruto doma eg proizvoda u FBiH u periodu od 1996 -

1999. godine:

Tabela 1.1.

Godina Bruto doma i proizvod (000 KM)

Nominalno pove anje (%)

Cijene na malo (%)

Realno pove anje (3:4)

1. 2. 3. 4. 5. 1996. 3.048.556 1997. 4.748.106 55,7 10,8 40,5 1998. 5.407.392 13,9 5,1 1999. 5.832.987 7,9 -0,9 9,9

U 1998. u odnosu na 1997. godinu bruto doma i proizvod je pove an za 13,9%, ali

je dio pove anja ostvaren po osnovu pove anja cijena na malo i da bi utvrdili realan

rast bruto doma eg proizvoda neophodno je nominalno pove anje podijeliti sa

pove anjem cijena [(113,9:105,1) x 100 - 100]. Dobijamo realno pove anje bruto

doma eg proizvoda u 1998. u odnosu na 1997. godinu od 8,4%. 1.4. Tržište

Savremena ekonomija zasniva se na podjeli rada, u kojoj svaki pojedinac daje

doprinos cjelini. Jedna osoba radi na montaži automobila, druga je ra!unovo%a u

banci, a tre a radi kao konobar. Svi ovi poslovi su, iako se to ne !ini, me%usobno

29

povezani i koordinirani. Poreska inspekcija na putu od ureda do banke može

koristiti automobil, ru!ati u restoranu i u banci od ra!unovo%e tražiti na uvid

poslovne knjige. U savremenim ekonomijama koordinacija razli!itih ekonomskih

aktivnosti ostvaruje se posredstvom tržišta, pri "emu pod ovim pojmom, u osnovi,

podrazumjevamo razli!ite aranžmane u koje pojedinci stupaju u procesu razmjene.

Me%utim, navedena definicija nije dovoljna za potpunije razumijevanje pojma i

funkcionisanja tržišta, posebno u savremenim uslovima u kojima se tržište zasniva

na institucijama koje omogu avaju realizaciju ekonomskih transakcija. "esto se

pojmu "tržište" dodaju atributi kao što su "slobodno", "regulisano", "neregulisano",

"divlje" i si, kojima se nastoji ukazati na stepen regulisanosti ponašanja

ekonomskih subjekata prilikom transakcija razmjene i/ili karakteristike

funkcionisanja tržišta u konkretnim uslovima. U savremenom poimanju pojma

tržišta njegovi bitni elementi su institucije i jasna pravila, od ulaska na tržište,

preko sankcija za kršenje pravila, do pravila izlaska sa tržišta. U okviru toga

klju!nu ulogu imaju princip vladavine zakona i institucije koje osiguravaju njegovo

provo%enje. Naime, moderni racionalni kapitalizam zahtjeva, ne samo tehni!ka

sredstva za proizvodnju, ve izra!unljiv pravni sistem i administraciju, u smislu

formalnih pravila5. Kao primjer automatskog djelovanja tržišta, u smislu "laissez

faire", !esto se navode berze. Me%utim, ako se u%e u suštinu na!ina funkcionisanja

berzi uvjeri emo se da su aktivnosti na svim berzama detaljno regulisane (vrijeme

obavljanja transakcija, predmeti razmjene, odgovornost u!esnika u transakcijama,

rokovi poravnanja, i sl.) i da regulacija osigurava rješavanje sporova i utvr%uje

sankcije i na!in njihove primjene za u!esnike koji narušavaju pravila. Pravila na

berzi zasnovana su na samoregulaciji !lanova berze, dok je za ve inu drugih tržišta

karakteristi!no da su pravila utvr%ena propisima države i da njihov nadzor i

provo%enje vrše organi države. Tržište može biti formalno organizovano, kao što su

berze, ili neformalno, kao što je npr. ponuda i tražnja usluga posredstvom malih

oglasa ili razmjena usluga putem preporuka. Tržište, formalno ili neformalno, ima

centralnu ulogu u odre%ivanju šta proizvoditi, kako i za koga proizvoditi. Rješavanje

ovih problema posredstvom tržišta zasniva se njegovim osnovnim funkcijama: (1)

prenosu informacija; (2) razvijanju inicijative (motivacija) ; i (3) distribuciji dohotka.

Informacije o na!inu proizvodnje, mogu nostima pribavljanja robe i njihovim

cijenama su najvrijednije informacije u svakoj ekonomiji. Prosperitet je u direktnoj

vezi sa optimalnim korištenjem faktora proizvodnje, što podrazumjeva da fizi!ke i/ili

______________________

5 Weber, M.: The Protestant Ethic and the Špirit of Capitalism, Alien and Unwin, London1976., strana 26.

30

pravne osobe moraju imati informacije o optimalnom na!inu korištenju faktora

proizvodnje. Informacije o optimalnom korištenju faktora proizvodnje mogu se ste i

u direktnom odnosu proizvo%a!a i potroša!a, ali je ovaj kanal transmisije suviše

spor i komplikovan. Mnogo jednostavniji i jeftiniji transmisioni mehanizam

predstavlja sistem cijena, koji ne uklju!uju pregovore svakog proizvo%a!a

(prodavca) i svakog potroša!a prilikom svake transakcije. U skladu s tim, sistem

cijena je javno objavljeni poziv bilo kom kupcu da, ravnopravno sa svim drugim

kupcima, obavlja transakcije na tržištu. Dakle, sistem cijena je sistem javnih

informacija o relativnoj oskudnosti razli!ite robe i usluga. Pove anje cijena jedne

robe (usluge) u odnosu na cijene druge robe (usluge) je pokazatelj pove anja

relativne oskudnosti te robe. Nasuprot tome, smanjenje cijena jedne robe (usluge) u

odnosu na cijene druge robe (usluge) je pokazatelj smanjenja relativne oskudnosti

te robe. Informišu u ponu%a!e i kupce o relativnoj oskudnosti robe/usluga, tržište,

djeluju i na principima demokratije zasnovane na glasanju novcem, alocira

raspoložive resurse prema proizvodnji razli!ite robe/usluga. "U osnovi, u sistemu u

kome se znanje o relevantnim !injenicama disperzira na veliki broj pojedinaca,

sistem cijena koordinira odvojene aktivnosti pojedinaca... Sve djeluje kao jedno

tržište, ne zato što bilo koji pojedinac ima uvid u cjelinu, ve zato što se njihova

ograni!ena saznanja, posredstvom razli!itih mehanizama, preklapaju u mjeri

dovoljnoj da te informacije stižu do svih...Više je od metafore opisati sistem cijena

kao aparat za registraciju promjena ili sistem telekomunikacija koji individualnim

proizvo%a!ima omogu ava posmatranje kretanje nekoliko ta!aka na osnovu kojih

oni prilago%avaju svoje djelovanje promjenama, o kojim oni mogu da ne znaju ništa

više od onoga što odražava kretanje cijena"6.

Me%utim, informacija o optimalnom korištenju faktora proizvodnje

predstavlja neophodan ali ne i dovoljan uslov za efikasnu koordinaciju ekonomske

aktivnoosti. Vlasnici faktora proizvodnje moraju biti motivisani da ove faktore

koriste ili stave na korištenje u skladu sa raspoloživim informacijama. Tržište na

razli!ite na!ine motiviše razli!ite pojedince ili grupe. Dobro informisani potroša!i su

u stanju da sa istim li!nim ili porodi!nim budžetom zadovolje više potreba od

slabije informisanih potroša!a. Posrednici u prometu nekretninama zara%uju

koriste i informacije o tržištu nekretnina. Radnici nastoje da se zaposle u

industry ama/privrednim društvima sa najve im platama. U tržišnoj ekonomiji u

svim slu!ajevima u kojima sti!u informacije, ljudi nastoje da djeluju u skladu s

njima. U okviru toga, dobit se !esto pominje kao osnovni motiv. Iako profit !ini

___________________________

6 Hayek, F.: The Use of Knowledge in Society, (www.bomis.com), strana 5 - 6 .

31

manji dio dohodaka pojedinaca njegova važnost proisti!e iz motivacije koju on

predstavlja za menadžere privrednih društava, koji kombinacijom faktora

proizvodnje i koordinacijom rada i kapitala nastoje ostvariti što ve i profit u

poslovanju privrednih društava.

Da bi profit bio pokreta!ka snaga ekonomske aktivnosti vlasnici faktora

proizvodnje moraju imati pravo da raspolažu ostvarenim profitima, što

podrazumijeva jasno definisanje i punu zaštitu vlasni!kih prava, koja se pojavljuju

kao preduslov tržišnih transakcija. Zna!aj vlasni!kih prava možemo ilustrovati vrlo

jednostavnim primjerom. Pretpostavimo da se donese zakon kojima se ukidaju sve

kazne za kra%u automobila, nezakonitim proglasi zaklju!avanje vrata automobila i

utvrdi obaveza da se klju!evi drže u automobilu. Ovim zakonom pojedinci bi bili

ohrabreni da koriste prvi slobodni raspoloživi automobil koji ugledaju na ulici.

Posljedice ovakvog zakona bile bi višestruke. Prvo, vlasnici automobila bi izgubili

pravo njihovog ekskluzivnog korištenja, ali bi bili kompenzirani pravom da koriste

druge automobile. Me%utim, nijedan pojedinac ne bi bio motivisan da kupuje više

goriva nego što mu je potrebno za jednokratnu upotrebu automobila (mala je

vjerovatno a da e mu isti automobil biti ponovo na raspolaganju). Još manje bi

bilo motiva za popravke i održavanje automobila u voznom stanju (zašto popravljati

odre%eni automobil, kada možemo koristiti bilo koji). Kona!no, izbjegavanje

održavanja imalo bi za rezultat vrlo mali broj automobila u voznom stanju ili možda

ne bi uopšte bilo automobila koji bi se mogli koristiti. Ekonomske posljedice bi bile

katastrofalne. Niko ne bi želio dati novac za automobil, jer je preskup za

jednokratnu upotrebu. S obzirom da niko ne bi želio razmjenjivati novac za

automobil, niko ne bi imao motiva da proizvodi automobile. Tržište automobila bi,

kao posljedica smanjenja njihove cijene na nulu, potpuno nestalo. Ovo je, iako

drasti!na, dobra ilustracija !injenice da se motivi za u!eš e u tržišnim

transakcijama zasnivaju na vlasni!kim pravima koja se sti!u razmjenom novca za

robu/uslugu. Dakle, vlasni!ka prava možemo definisati i kao privilegiju

ekskluzivnog korištenja ograni!enih resursa, koja predstavlja osnovni motiv i za

kupca i za prodavca. Naime, sticanje vlasni!kih prava motiviše potroša!a na

kupovinu, a motiv za proizvodnju je pretpostavka da prodava! ima pravo da

razmjenjuje robu/usluge za novac. Ako prodava! nije u mogu nosti da vlasni!ka

prava (roba/usluga) razmjenjuje, onda nema ni motiva za proizvodnju. U skladu

navedenim, tržište postoji samo za robu/usluge za koje se mogu uspostaviti,

održavati i razmjenjivati vlasni!ka prava. Ukoliko, zbog nemogu nosti

uspostavljanja i održavanja vlasni!kih prava, tržište ne postoji, nije mogu e

32

uspostaviti ni sistem cijena a alokacija ograni!enih resursa mogu a je samo

posredstvom politi!ke mo i ili po osnovu prisile ili nasilja. Me%utim, postavlja se

pitanje ko uspostavlja i osigurava ova prava. To je ekskluzivno pravo i obaveza

države, koja se, u tom smislu, javlja kao "skriveni" partner u svim ekonomskim

transakcijama.

U tržišnoj ekonomiji pojedinci mogu nuditi rad u razmjenu za platu, zemlju

za rentu ili kapital u razmjenu za kamatu. Me%utim, umjesto prodaje ili

iznajmljivanja faktora proizvodnje (rad, prirodni resursi i kapital), pojedinci mogu

kombinovati razli!ite faktore proizvodnje, proizvoditi robe/usluge i prodavati ih. Pri

tome, moraju se proizvoditi robe/usluge koje ljudi žele kupiti i prodavati ih po cijeni

koju su kupci spremni platiti. Proizvo%a! cipela zadovoljava tražnju kupaca, ali i

ostvaruje profit, uz pružanje mogu nosti zaposlenja i ostvarivanja dohotka drugim

!lanovima zajednice. Da bi proizvodnja bila uspješna ona mora zadovoljavati

tražnju kupaca. U nastojanju da ostvari profit preduzetnik pove ava i blagostanje

drugih !lanova zajednice. Ili ako u pomo pozovemo Adama Smitha: "On

(preduzetnik) niti nastoji da promoviše opšti interes, niti zna u kom obimu ga

promoviše... on nastoji ostvariti korist samo za sebe i, u okviru toga, kao i u

mnogim drugim slu!ajevima, vo%en nevidljivom rukom promoviše nešto što nije bio

dio njegove namjere"7. U tržišnoj ekonomiji upotreba faktora proizvodnje i alokacija

robe i usluga odre%ena je tražnjom potroša!a, koja se na tržištu izražava

posredstvom cijena koje su potroša!i spremni da plate za odre%enu robu/uslugu.

Po pravilu ve a tražnja, uz druge nepromjenjene uslove, zna!i i ve u cijenu. Ve a

cijena zna!i ve i prihod za privredna društva, koji je osnov za kupovinu dodatne

koli!ine faktora proizvodnje. "ak i slu!aju da ukupna tražnja robe i usluga

nadmašuje mogu nosti njihove proizvodnje, na osnovu raspoloživih resursa i uz

datu tehnologiju, o alokaciji resursa odluke donose potroša!i. Privredna društva za

!ijim proizvodima/ uslugama je najve a tražnja u mogu nosti su da, i u uslovima

nedovoljnih resursa, kupe dodatne resurse i pove aju proizvodnju.

Funkcionisanje tržišne ekonomije, osim na jasnim vlasni!kim pravima i

motivaciji (profit), zasniva se i na konkurenciji. Konkurencija je natjecanje izme%u

privrednih društava u prodaji robe/usluga potroša!ima, u kome nastoje da steknu

što ve i dio dohotka potroša!a. Na tržištu faktora proizvodnje privredna društva se

natje!u u sticanju ograni!enih resursa. Posredstvom konkurencije potroša!i se štite

od nekvalitetnih proizvoda i previsokih cijena. Mogu nost da konkurentsko

privredno društvo ponudi kvalitetniji proizvod/uslugu po istoj cijeni ili sli!an

33

proizvod/ uslugu po nižoj cijeni, prisiljava privredna društva da održavaju i

poboljšavaju kvalitet proizvoda/usluga i ograni!avaju pove anje cijena ili ih i

smanjuju. Vlasni!ki ulozi i rad su zašti eni od eksploatacije mogu noš u

alternativne upotrebe u konkurentnim privrednim društvima. Mogu nost prodaje

rada i drugih resursa najboljem ponu%a!u, sprje!ava druga privredna društva da

zapošljavaju resurse po depresiranim cijenama. Na ovaj na!in, konkurencija

ograni!ava mo privrednih društava i onemogu ava dominaciju jednog od njih.

Naravno, konkurencija nije uvijek realnost, a vrlo rijetko je potpuna. Sa aspekta

konkurencije tržišne strukture se, u odnosu na broj privrednih društava,

homogenosti proizvoda i ulaska i izlaska sa tržišta, klasificiraju od tržišta perfektne

(potpune) konkurencije do monopola ili monopsona. Perfektna konkurencija je

teoretska tržišna struktura, koja nam služi kao osnova procjenjivanja i vrednovanja

ostalih oblika tržišnih struktura i karakterišu je: (1) veliki broj prodava!a i kupaca;

(2) homogenost proizvoda/usluga; (3) potpuna informisanost kupaca i prodava!a o

tržištu i cijenama; (4) slobodan ulazak i izlazak sa tržišta; i (5) svi prodavci i kupci

su price taker. Homogenost proizvoda podrazumijeva da izme%u proizvoda/ usluga

koje nude pojedina!ni prodavci nema razlika u kvalitetu i da se razlike izme%u

proizvoda ne proizilaze ni po osnovu trgova!ke marke ili reklame, kao ni po osnovu

drugih karakteristika. Potpuna informisanost prodava!a i kupaca o uslovima tržišta

i cijenama pretpostavlja da e pojedina!na ponuda robe/usluge po cijeni nižoj od

cijene drugih ponu%a!a izazvati reakciju drugih ponu%a!a. Isto tako, ako jedno

privredno društvo, po osnovu prednosti u proizvodnji, ponudi robu/uslugu po cijeni

nižoj od cijene konkurenata, u uslovima perfektne konkurencije ostali ponu%a!i vrlo

brzo reaguju, u!e i kako da eliminišu prednost bilo koga od njih. Sloboda ulaska i

izlaska sa tržišta uklju!uje pretpostavku da svako ko želi proizvoditi i prodavati

robu/ usluge to može i u!initi. Ova pretpostavka uklju!uje punu mobilnost faktora

proizvodnje, odsustvo regulacije i bilo kojih drugih uslova koji mogu ograni!avati ili

onemogu avati proizvodnju bilo koje robe/usluge. Ni jedan od mnogobrojnih

prodava!a i kupaca ne može sam uticati na tržišnu cijenu, koja je odre%ena

ukupnom ponudom i tražnjom. Doprinos pojedina!nog u!esnika ukupnoj ponudi i

tražnji je zanemarljiv i pove anje/ smanjenje ponude pojedina!nog ponu%a!a nema

uticaja na ukupnu ponudu na tržištu. Umjesto toga, svaki ponu%a! je prisiljen

"prihvatiti" cijenu koja se formira na tržištu, tj. nalazi se u poziciji "price-taker-a".

Me%utim, to ne zna!i da se cijena uopšte ne može promijeniti. Naime, ako svi ili

________________________________________________________________________________

_ 7 Smith, Adam, op.cit (1), str. 456.

34

veliki broj ponu%a!a pove a proizvodnju i ponudu, pove a e se i ukupna ponuda na

tržištu, što e uticati i na promjenu cijene.

Na drugom kraju skale tržišnih struktura nalaze se monopol i monopson.

Monopol je tržišna struktura u kojoj postoji samo jedan priozvo%a! ili prodava!, uz

nepostojanje zamjene za robu/uslugu koju ovaj ponu%a! nudi tržištu. Ispunjavanje

drugog uslova skoro da eliminiše prakti!no postojanje tržišne strukture !istog

monopola, u kojoj bi samo jedan proizvo%a!/ oonu%a! nudio odre%enu

robu/uslugu. Me%utim, !isti monopoli javljaju se po osnovu zabrane ili ograni!enja

konkurencije, pri !emu se ekonomija obima ili vlasništvo nad jedinstvenim

prirodnim resursima javljaju kao osnovne barijere konkurenciji. Ekonomija obima

nastaje kada se sa pove anjem proizvodnje ili obima usluga prosje!ni troškovi

smanjuju. Ekonomija obima karakteristi!na je za industrije sa visokim fiksnim

troškovima i potrebom centralizovane proizvodnje (npr. proizvodnja !elika) ili za

industrije u kojima je minimiziranje troškova uslovljeno postojanjem samo jednog

ponu%a!a. Dobar primjer su lokalni vodovodi, kod kojih postojanje ve eg broja

potroša!a zna!i manje prosje!ne troškove usluga, a uvo%enje konkurencije bi

zna!ilo dupliranje vodovodnih instalacija. Vlasništvo nad jedinstvenim prirodnim

resursima je, tako%e, izvor monopola. U svjetskim razmjerima DeBeers

Consolidated Mines Ltd. kontroliše oko 85% proizvodnje nebrušenih dijamanata, a

ALCOA (Aluminium Company of America) skoro sve izvore boksita, osnove za

proizvodnju aluminijuma. Osim toga, izvor monopola mogu biti zabrana

konkurencije (u mnogim zemljama poštanski saobra aj je privilegija privrednih

društava u vlasništvu države, uz zabranu konkurencije) ili patenti. Me%utim, bez

obzira na osnov, sve monopole karakteriše mogu nost kontrole cijena, što

podrazumijeva da, umjesto prilago%avanja obima proizvodnje/usluga tržišnoj cijeni,

monopolista obim proizvodnje odre%uje nastoje i posti i najpovoljniju cijenu. Za

razliku od "price-taker" pozicije, monopolista je "price-maker". Monopson je tržišna

struktura u kojoj postoji samo jedan kupac na odgovaraju em tržištu. S obzirom da

ne postoji drugi kupac monopsonist, za razliku od privrednog društva u perfektnoj

konkurenciji, nije "price-taker" ve "price-maker". Dobar primjer su profesionalne

armije gdje se država pojavljuje kao jedini kupac usluga i ako želi da "zaposli" više

vojnika mora ponuditi ve u platu. Za ve inu tržišta karakeristi!no je postojanje više

prodavaca/ kupaca, ali manje nego što bi odgovaralo stanju perfektne konkurencije.

U takvim uslovima konkurenti predstavljaju, sa aspekta uticaja na tržište, snažne

rivale, koje nije mogu e eliminisati. Tržišna struktura u kojoj relativno mali broj

privrednih društava proizvodi identi!ne ili sli!ne proizvode/ usluge, pri !emu

35

aktivnost bilo koga od njih u pravcu promjena cijene ili obima proizvodnje uti!e na

druga privredna društva, naziva se oligopol. U uslovima oligopola za svako

privredno društvo je od posebnog zna!aja ponašanje konkurenata. Naime, tržišno

u!eš e svakog pojedina!nog privrednog društva je dovoljno veliko da

pove anje/ smanjenje proizvodnje bilo kog od njih uti!e na smanjenje/ pove anje

cijene. U skladu s tim, svaki od konkurenata je prisiljen reagovati na sve promjene

koje dolaze od konkurenata (inovacije u proizvodnji, promjena cijene ili koli!ine,

na!in promocije, promjena dizajna i sl.). Poseban oblik tržišne strukture, sa

karakteristikama i monopola i oligopola, predstavlja kartel. Kartelom ozna!avamo

tržišnu strukturu u kojoj više proizvo%a!a, umjesto da me%usobno konkurišu,

koordiniraju politiku ponude, tako da svi ostvaruju monopolski profit.

U praksi je vrlo teško, osim kod !istih monopola, odrediti oblik tržišne

strukture, posebno ako se ima u vidu da ve ina privrednih društava ne nudi samo

jedan proizvod/uslugu i da se, u odnosu na odre%eni proizvod/uslugu, može

istovremeno na i u poziciji monopoliste, ali u odnosu na drugi proizvod/uslugu,

biti suo!eno sa velikim brojem konkurenata. Osim toga, stvarno stanje tržišnih

struktura zamagljuju cijenovna diskriiminacija, u okviru koje privredna društva za

iste proizvode/ usluge u odnosu na razli!ite kupce utvr%uju razli!ite cijene,

ugovori, u kojima se prodaja jednog proizvoda uslovljava kupovinom drugog,

ekskluzivni ugovori, u okviru kojih kupci preuzimaju obavezu da istu ili

supstititivnu robu ne e kupovati od konkurenata, personalne veze izme%u

konkurentskih privrednih društava, izražene posredstvom !lanova nadzornih

odbora ili ukršteno vlasništvo i sl. U okviru apstraktnog aparata ekonomije kao

pomo no sredstvo utvr%ivanja tržišnih struktura koriste se indeks koncentracije,

koji izražava u!eš e najve ih (po pravilu 4 ili 8) privrednih društava u ukupnoj

ponudi ili prodaji odre%enog proizvoda (indeks koncentracije za pojedine industrije

u USA za 1997. godinu8 dat je na slici 1.4.).

Me%utim, indeks koncentracije ništa ne govori o pojedina!nom u!eš u

pojedinog privrednog društva niti o ukupnom broju privrednih društava u

odre%enoj djelatnosti ili proizvodnji. Za prevazilaženje ovih nedostataka ekonomisti

koriste Herfindhal-Hirschmann Indeks (HHI)9 koji predstavlja zbir kvadrata tržišnog

u!eš a svih privrednih društava u odre%enoj djelatnosti ili proizvodnji, što ve i

________________________

8 U.S: Census Bureau, 1997 Economic Census, Manufacturing Subject Series,Concentration Ratios in Manufacturing, June 2001 (www.census.gov). 9 Golan, A., Judge, G. and Perllof, M.J.: Estimating the Size Distribution of Firms UsingGovernment Summary Statistics, University of California at Berkeley, Working Paper No.696., 1995.

36

zna!aj daje društvima koja imaju ve e tržišno u!eš e. Pretpostavimo da pet

INDEKS KONCENTRACIJE - USA 1997. - Slika 1.4.

privrednih društava u!estvuje u odre%enoj djelatnosti i daje u!eš e društva A 75%,

društva B 10% i društava C, D i E po 5%, HHI, kao mjera koncentracije, je:

(75)2 + (IO)2 + (5)2 + (5)2 + (5)2 = 5.625 + 100 + 25 + 25 + 25 = 5.800

Ako po%emo od pretpostavke da svako od pet društava u!estvuje u ukupnoj

proizvodnji sa 20% HHI je:

(20)2 + (20)2 + (20)2 + (20)2 + (20)2 = 400 + 400 + 400 + 400 + 400 = 2.000

U skladu sa HHI indeksom, koncentracija proizvodnje u manjem broju privrednih

društava zna!i, uz druge nepromjenjene uslove, ve u vjerovatno u manje

konkurencije. Smatra se da HHI manji od 1.000 ozna!ava visoku konkurenciju,

izme%u 1.000 i 1.800 umjerenu konkurenciju, a iznad 1.800 visoku koncentraciju u

odre%enoj djelatnosti10. Slika 1.5. ilustruje HHI za USA u 1997. godini11.

_________________________ 10 U.S. Deparment of Justice koristi ove raspone prilikom procjene koncentracije po osnovu horizontalnog spajanja privrednih društava, tj. spajanja privrednih društava u istoj proizvodnji ili na geografski istom tržištu.

37

Kroz proces motivacije posredstvom tržišta se ostvaruje i proces raspodjele

HERFINDHAL - HIERSCHMANN INDEKS - USA 1997.

Slika 1.5.

dohotka. Pojedinci sa razvijenim vještinama i/ili znanjima ili koji raspolažu

oskudnijim resursima, pribavljaju, koriste i ove resurse na najbolji na!in, ve e

dohotke. Pojedinci sa manje razvijenim vještinama ili koji raspolažu manje

oskudnim resursima dobijaju manje dohotke. Poslovni ljudi koji imaju dobre

procjene prilikom preuzimanja rizika ostvaruju velike profite, a poslovni ljudi sa

lošom procjenom, uz preuzimanje istog rizika, gubitke. Tržište raspodjeljuje

dohodak proporcionalno vrijednostima resursa koje ulažu u proizvodnju, ali ne i

proporcionalno pojedina!nim naporima i ograni!enosti resursa koja su uložena.

Raspodjela dohotka povezana je sa prenosom informacija i motivacijom.

Raspodjela ili preraspodjela dohotka uti!e na dvije druge funkcije tržišta.

Redistribucija posredstvom poreza i socijalnih primanja umanjuje motivaciju i

davalaca (npr. zaposleni) i primalaca (npr. nezaposleni). Maksimiziranje cijena

redistribuira dohodak od proizvo%a!a prema potroša!ima, ali upu uje i pogrešnu

informaciju kupcima o relativnoj oskudnosti robe i/ili usluge. Iz ove me%usobne

povezanosti distribucije dohotka, motivacije i sistema cijena proizilaze mnoga

pitanja kojima se ekonomija bavi, kao što su: regulacija privatnog biznisa,

_________________________________________________________________________________

_

11 U.S: Census Bureau, 1997 Economic Census, Manufacturing Subject Series, Concentration Ratios in Manufacturing, June 2001. HHI indeks za 50 najve ih privrednih društava.

38

antimonopolska politika i kontrola monopola, oporezivanje i, u vezi s tim, motivacija

za rad i/ili štednju i sl.. 1.5. Netržišne aktivnosti

Sve ekonomske aktivnosti ne realizuju se posredstvom tržišta. Priprema

hrane u doma instvu, netržišne aktivnosti vlade ili dobrotvornih organizacija ne

finansiraju se od prodaje robe/usluga na tržištu i to ih !ini razli!itim od aktivnosti

koje se odvijaju posredstvom tržišta. Za ove netržišne aktivnosti je karakteristi!no

da se za njih ne utvr%uje cijena niti se one prodaju, u klasi!nom smislu ovog pojma,

pa se ni sistem cijena ne koristi kao sredstvo alokacije resursa. Usluge nacionalne

odbrane, policije ili protivpožarne zaštite su za pojedinca, sa aspekta direktnih

izdataka, besplatne i finansiraju se iz poreza.

Znatan dio netržišnih aktivnosti predstavljaju razli!iti oblici socijalne zaštite,

pri !emu se odgovaraju i nivo obezbje%uje svim pojedincima, bez obzira na njihov

doprinos (npr. minimalni nivo zdravstvene zaštite ili minimalne penzije). Poseban

oblik predstavljaju "ku ne aktivnosti", koje uklju!uju razli!ite netržišne aktivnosti,

od brige za djecu do održavanja !isto e. 2. METOD EKONOMSKE NAUKE

Ve smo ukazali da je ekonomija društvena nauka, koja prou!ava društvene

aspekte izbora izme%u alternativnih opcija, u uslovima ograni!enih resursa. U

skladu s tim, osnovni zadatak ekonomije je da utvr%uje otkriva i objašnjava

povezanost razli!itih ekonomskih kategorija i funkcionisanje ekonomskog sistema,

samog po sebi, i u odnosu na druge sisteme. Da bi odgovorila ovim zadacima

ekonomija se služi razli!itim metodima, od kojih je ve ina svojstvena i drugim

društvenim naukama. U skladu s tim, ekonomija se koristi posmatranjem

ekonomskih pojava i procesa, nastoje i da ustanovi uzroke njihovog nastajanja i

kretanja, kao i njihovu me%usobnu povezanost. S obzirom da po smatranje nije

dovoljna osnova za analizu ponašanja varijabli u ekonomskom sistemu, ekonomija

mjeri nivo i promjenu varijabli, da bi mogla ustanoviti da li se radi o slu!ajnim ili

promjenama koje proisti!u iz me%uzavisnosti. Me%utim za ekonomiju nije dovoljno

da utvrdi korelaciju izme%u razli!itih varijabli, ve je potrebno utvrditi i uzro!no-

posljedi!nu vezu. Naime, me%uzavisnost varijabli ne mora zna!iti da e promjena

jedne od njih voditi i promjeni druge varijable. Statisti!ki se može utvrditi da postoji

39

korelacija izme%u koli!ine prodaje mlijeka iz doma ih mljekara i mlijeka iz uvoza,

ali, bez analize uzro!no posljedi!ne veze, ne znamo da li je manja prodaja doma eg

mlijeka posljedica lošijeg kvaliteta, više cijene ili nekog drugog faktora ili je,

jednostavno, ponuda doma eg mlijeka manja od tražnje. Analiti!ku osnovu

ekonomskih istraživanja predstavljaju matemati!ko-statisti!ke metode, pomo u

kojih se vrši prikupljanje i selekcija podataka, njihova sistematizacijr i klasifikacija.

U okviru toga, posebno mjesto ima ekonometrija posebni dio statistike razvijen radi

primjene kvantitativne analize u ekonomiji. Me%utim, ekonomskim istraživanjima,

koja se služe mjerenjem, mora biti zadovoljen uslov: "drugi nepromjenjeni uslovi

pod kojim podrazumjevamo izolaciju varijabli koje su predmet istraživanja, od svih

drugih varijabli. Ovaj uslov je u stvarnosti vrlo teško ostvariti, ali se može shvatiti i

kao neophodna pretpostavku o zanemarivanju uticaja drugih varijabli za potrebe

odre%enog istraživanja. Pojednostavljeno, ako želimo utvrditi promjenu tražnje

odre%enog proizvoda po osnovu promjene njegove cijene, moramo, bar privremeno,

zanemariti uticaj promjene dohotka potroša!a ili njihovih preferencija, odnosno

promjenu cijene ili pojavu supstitutivnog proizvoda. U suprotnom, vrlo je teško

utvrditi korelaciju i, posebno, uzro!no - posljedi!nu povezanost.

Ekonomska teorija se, kao što smo ve ukazali, zasniva na visokom stepenu

apstrakcije. Dobra teorija ne mora obuhvatati svu kompleksnost odnosa, ali mora

biti dovoljna za razumijevanje odnosa dva ili više faktora. Ovakav pristup

omogu ava ekonomiji da u formulisanju teorije koristi modele ekonomskog

ponašanja i odnosa. U skladu s tim, ekonomski model je apstrakcija na kojoj se

zasniva ekonomska teorija. Modeli se sastoje od pretpostavki o ponašanju

pojedinaca i drugih subjekata na osnovu kojih se utvr%uju me%uzavisnosti

ekonomskih varijabli. Svaki ekonomski model ima tri osnovne komponente: (1)

varijable; (2) parametre; i (3) pretpostavke ponašanja. U okviru toga, zavisne

varijable predstavljaju veli!ine koje model nastoji da objasni, a nezavisne varijable

su varijable koje uti!u na zavisne. Ekonomski model uspostavlja jednu ili više veza

izme%u nezavisnih i zavisnih varijabli. U modelu ponašanja potroša!a, zavisna

varijabla može biti koli!ina robe/usluga koju kupuje tipi!ni potroša!. U okviru ovog

modela neophodno je odrediti sve nezavisne varijable koje mogu uticati na koli!inu

koju kupuje potroša!, kao što su cijena, dohodak potroša!a, ukus ili o!ekivanja

potroša!a i cijene supstitutivne i komplementarne robe/usluge. Jedna od

nezavisnih varijabli može biti korištena za detaljnjiju analizu. U skladu s tim,

pretpostavka modela može biti postojanje funkcionalnog odnosa izme%u cijene i

koli!ine koju tipi!ni potroša! kupuje u odre%enom periodu. Ovaj odnos pokazuje

40

na!in na koji koli!ina varira u odnosu na promjenu cijene, uz druge nepromijenjene

uslove. Uz navedene pretpostavke, model postavlja hipotezu o varijacijama koli!ina

za razli!itu cijenu, koju, nakon toga, treba provjeriti na osnovu uo!enih stvarnih

podataka. Ispunjavanje uslova "uz druge nepromijenjene uslove" podrazumjeva da

nezavisne varijable razli!ite od cijene ostaju konstantne dok istražujemo

me%uzavisnost koli!ine i cijene, !ime postaju parametri modela. Hipoteti!ki u!inak

promjene cijene na koli!inu koju potroša! kupuje važi samo dok se druge nezavisne

varijable ne mijenjaju. Ako postavimo hipotezu da e se nakon pove anja cijene gas

manje koristiti za grijanje a istovremeno se pove a i cijena lož ulja i uglja ili bude

izuzetno hladna zima, promjene potrošnje gasa ne e odražavati samo uticaj

promjene cijene ve i drugih navedenih faktora. Ekonomski modeli sadrže i

pretpostavke ponašanja koje izražavaju motivaciju u ekonomskim aktivnostima.

Jedna od takvih pretpostavki je da uprave privrednih društava nastoje da

maksirniziraju dobit. Ova pretpostavka omogu ava da pomo u ekonomskog modela

objasnimo koli!ine koju e prodava! ponuditi tržištu, uz odgovaraju u cijenu.

Promjena pretpostavke ponašanja zna!i i promjenu modela.

Prirodne nauke koriste laboratorijske eksperimente za provjeru hipoteza, pri

!emu su u mogu nosti da mijenjaju uslove i/ili varijable. Me%utim, u ekonomiji to

nije mogu e ili nije mogu e na na!in i u obliku eksperimenta u prirodnim

naukama. Me%utim, ekonomija nije u potpunosti lišena eksperimenta kao metoda

istraživanja. Naime, u posljednjih desetak godina razvija se u okviru ekonomije

posebna disciplina: eksperimentalna ekonomija, koja prou!ava ekonomsko

ponašanje u kontrolisanim, vrlo bliskim uslovima eksperimenta u prirodnim

naukama. Eksperiment je zasnovan na kreiranju situacija sli!nim onim u realnom

svijetu (simuliranje aukcijske prodaje, trgovine na berzi i sl.) i posmatranju reakcija

pojedinaca ili grupa u razli!itim situacijama. Osim toga, provo%enje mjera

ekonomske politike predstavlja, sa aspekta provjere ekonomske teorije i dijagnoze

stanja u ekonomskom sistemu, odgovaraju i eksperiment, pri !emu troškovi

ovakvog eksperimenta mogu biti vrlo visoki.

3. EKONOMIJA I DRUGE NAUKE

"injenica da ekonomija u istraživanjima koristi sredstva drugih nauka

(matematika, statistika, psihologija i dr.), upu uje na povezanost ekonomije i drugih

nauka. Ova povezanost je višestruka i nije jednosmjerna. Neki od principa

ekonomije, kao što je zakon opadaju ih prinosa, poti!u iz fizike. S obzirom da

41

prou!ava ekonomske aktivnosti u društvenom okruženju, ekonomija je povezana sa

sociologijom. Isto tako, predmet istraživanja je ponašanje ljudi prilikom donošenja

ekonomskih odluka, što ekonomiju povezuje sa psihologijom. Pitanje zašto ljudi

troše ili štede je pitanje psihologije koliko i ekonomije. Ekonomija je, prou!avaju i

ekonomsko djelovanje ljudi u društvenom okruženju, posredstvom razmatranja

eti!kih pitanja povezana i sa filozofijom. Osim toga, ekonomija, kao i svaka druga

nauka, bilo da se pravac prou!avanja kre e od opšteg prema pojedina!nom

(dedukcija) ili od pojedina!nog prema opštem (indukcija), slijedi pravila logike.

Posebno je jaka povezanost ekonomije sa matematikom, pravom i politi!kim

naukama. Moderna ekonomska teorija zasniva se na statistici, ekonometriji,

linearnom programiranju i drugim matemati!kim metodama, kao i na razli!itim

ra!unarskim programima. Tržišna ekonomija se zasniva na racionalnoj

"izra!unljivosti", koja zahtjeva pravni okvir u kome e svi u!esnici mo i procijeniti

uloge, koristi i rizike koje preuzimaju prilikom donošenja ekonomskih odluka. Samo

u pravnom sistemu koji karakteriše ravnopravan tretman svih u!esnika u

ekonomskim transakcijama i koji omogu ava vremensku konzistentnost

ekonomskih odluka, može se o!ekivati efikasno funkcionisanje ekonomskog

sistema. Ve ina ekonomskih odluka (investicije, utvr%vanje cijena, i sl.)

podrazumjeva procjene o budu im kretanjima, koje su mogu e samo u stabilnom i

transparentnom pravnom sistemu. U skladu s tim, ekonomija i pravo se pojavljuju

kao suština i forma iste stvari: ekonomskih transakcija. Veza ekonomije, politi!kih

nauka i politike je dvostruka. S obzirom na predmet, ekonomija se neizbježno bavi i

institucionalnim aranžmanima, u nacionalnim i me%unarodnim okvirima, što je

povezuje sa politi!kim naukama. S druge strane, realizacija ekonomske politike i

veza ekonomije sa realnim životom ostvaruje se posredstvom politike, odnosno

politi!kih institucija.

Kona!no, principi koje je razvila ekonomija široko se primjenjuju i u

neekonomskim istraživanjima. Ekonomska analiza je dio ukupne analize u traženju

odgovora na zasnivanje porodice, alokaciju vremena na neekonomske aktivnosti,

uzroke zapošljavanja djece ili razumijevanje konkurencije izme%u politi!kih partija.

OSNOVNI KONCEPTI:

Pojam ekonomije Makroekonomija Vlasni!ka prava

42

Ekonomska teorija Doma instvo Perfektna konkurencija

Ekonomska politika Privredno društvo Monopol

Pozitivna ekonomija Puna zaposlenost Monopson

Normativna ekonomija Stabilnost cijena Oligopol

Egalitarizam Ekonomski rast Kartel

Liberalizam Tržište Metod ekonomske

Mikroekonomija Netržišne aktivnosti nauke

LITERATURA:

1. Buchholz, G.T.: New Ideas from Dead Economists - An Introduction to

Modem Economic Thought, Plume, 1999.

2. Friedman, M.: Essays in Positive Economics, University of Chicago Press,

1953., strana3-43.

3. Hayek, F.: Economics and Knowledge, Economica IV (new series 1937.),

str. 33-54 (www.virtualschool.edu)

4. Hayek, F.: The Use of Knowledge in Society, American Economic Review,

XXXV, No. 4, September, 1945, str. 519-530, (www.bomis.com)

5. Heilbroner, R. and Thurow, L.: Economics Explained - Everything You

Need to Know About How the Economy Works and Where It's Going,

Touchstone, 1998.

6. Kagel, J.H. and Roth, A.E. (ed.) The Handbook of Experimental

Economics, Princeton University Press, 1997.

7. Landreth, H. and Colander, CD.: History of Economic Theory (second

edition), Houghton Mifflin Company, 1989.

8. Smith Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of

Nations, R.H. Campbell, A.S. Skiner, and W.B. Todd, eds., Oxford:

Clarendon Press, 1976. (1776)

9. Takayama, A.: Analytical Methods of Economics, University oh Michigan

Press, 1993.

10. Weber, M.: The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism, Allen and

Unwin, 1976. (www.xroads.virginia.edu)

11. Wolf, C: A Theory of Non - Market Failures, The Public Interest, Spring

1979., str. 114- 133.

43

DODATAK POGLAVLJU I.: RAD SA GRAFIKONIMA

Studenti su skloni da predmetima daju imena koja odražavaju njihov sadržaj

i njima se služe u svakodnevnom komuniciranju. Kada govore o zvijezdama misle

na astronomiju, stijene ozna!avaju geologiju a žabe biologiju. Na jednom

univerzitetu studenti su ekonomiju ozna!avali rije!ju: "grafikon", što je odražavalo

stav da za izu!avanje ekonomije grafikoni imaju zna!aj zvijezda za astronomiju ili

žaba za biologiju. Me%utim, ekonomija nije nauka o grafikonima ve o na!inima

izbora izme%u alternativnih ekonomskih aktivnosti, korištenju resursa i kooperaciji

izme%u ljudi na prevazilaženju ograni!enosti kao univerzalnog problema. Ekonomija

je društvena nauka i nije ogranak geometrije. Skepti!ni !italac može odgovoriti

pitanjem:" Ako ekonomija nije nauka o grafikonima, zašto je toliko grafikona u

knjizi?". Odgovor je vrlo jednostavan. Ekonomisti koriste grafikone da bi ilustrovali

teorije razvijene da objasne ljudsko ponašanje i, na taj na!in, ih u!inili o!iglednim i

lakšim za pam enje. Sve što se može iskazati grafikonima može se izre i i rije!ima,

ali dvostruko iskazivanje olakšava u!enje i razumijevanje. Zbog toga je neophodno

da se studenti, upoznaju sa osnovnim tipovima i karakteristikama grafikona.

1. POJAM GRAFIKONA

Prvo, grafikon je slika odnosa dvije ili više varijable, !ija je veli!ina iskazana

brojevima. Tabela 2.1. (Poglavlje II.) sadrži informacije o dvije varijable, iskazane

brojevima: proizvodnju diplomiranih studenata i druge robe/usluga u imaginarnoj

ekonomiji. Svaki par brojeva nam pokazuje maksimalnu mogu u vrijednost

proizvodnje druge robe/usluga za odgovaraju i broj diplomiranih studenata

godišnje, i obratno. Me%usobna uslovljenost ove dvije varijable data je i na slici 2.1.,

pri !emu funkcija me%usobnog odnosa broja diplomiranih studenata i proizvodnje

druge robe/usluga prikazuje sve kombinacije date u tabeli 2.1. ali i druge

kombinacije koje nisu numeri!ki iskazane u navedenoj tabeli. Slika sadrži više

informacija od tabele i omogu ava nam da, bez poznavanja veli!ina, uo!imo suštinu

odnosa ove dvije varijable: pove anje broja diplomiranih studenata zahtjeva

smanjivanje proizvodnje druge robe/usluga, i obratno.

44

2. TIPOVI GRAFIKONA

U odnosu na to da li grafikon odražava stvarne podatke ili nastoji da ilustrira

opšte principe ekonomije razlikujemo: empirijske i teoretske (apstraktne) grafikone.

Empirijski grafikoni su zasnovani na stvarnim podacima, koji mogu biti dati u

odnosu na vrijeme ili neku drugu varijablu. U vremenskim serijama posmatramo

kretanje varijabli u razli!itim periodima. Takav je grafikon o kretanju bruto

doma eg proizvoda u Federaciji BiH:

BDP u.FBiH - Slika Dl .

Na slici Dl. svaka ta!ka na funkciji pridružuje odgovaraju i iznos bruto doma eg

proizvoda pojedinoj godini u periodu od 1996 - 1999. godine. Grafikoni, umjesto

ilustracija promjena u vremenu, mogu prikazivati me%uzavisnost kretanja izme%u

dvije varijable, npr. stopu nezaposlenosti i inflaciju:

45

Stopa inflacije i nezaposlenosti u FBiH - Slika D2.

Iz grafikona možemo paralelno pratiti kretanje stope inflacije i stope nezaposlenosti

u Federaciji BiH. Svaka ta!ka na grafikonu odražava kombinaciju ove dvije

varijable, koje su date u tabeli Dl:

Tabela Dl.

Godina Stopa nezaposlenosti (%) Stopa inflacije (%) 1996. 35,4 -21,1 1997. 37,3 10,8 1998. 39,3 5,1 1999. 39,1 -0,9 2000. 39,5 1,5

U drugom tipu grafikona, kao što je slika D3., odnos izme%u varijabli je teoretski.

Grafikoni ovog tipa koriste se za ilustraciju hipotetske ekonomije i odražavaju opšte

principe koji nam omogu avaju da shvatimo stvarno funkcionisanje ekonomije.

2.1. LINEARNI I NELINEARNI ODNOS I NAGIB FUNKCIJE

Pretpostavimo da nas interesuje odnos upotrebe vješta!kih %ubriva i prinosa

pšenice. Na grafikonu X osa predstavlja koli!ine pesticida (tona), Y osa proizvodnju

jabuka (tona). Pretpostavimo da neko iznese teoretsku pretpostavku da relacija koja

povezuje ove dvije pojave ima sljede i oblik:

46

Izraz Y = f(X) ozna!ava da Y zavisi ili da je funkcija X, u skladu sa

pretpostavi]'enoom relacijom. Drugi dio jedna!ine (Dl) opisuje pretpostavljenu

relaciju. Svaka ta!ka na funkciji Y = f(X) ozna!ava vrijednosti X i Y koje

zadovoljavaju pretpostavljenu relaciju. Odnos na slici D3. je linearan, tj. funkcija

ima oblik prave linije. Za crtanje grafikona koji odražavaju linearnu relaciju varijabli

dovoljno je da znamo presjek funkcije i jedne ordinate i nagib funkcije. Na slici D3.

funkcija Y = f (X) sije!e ordinatu za vrijednost Y koja korenspondira vrijednosti X =

0. U našem primjeru vrijednost presjeka je 10, što zna!i da bez upotrebe pesticida

(X = 0) imamo 10 tona jabuka. Nagib funkcije izražava se promjenom Y koja

odgovara jedini!nom pove anju X. Teoretska relacija iz slike D3. implicira da

jedini!no pove anje X (pove anje upotrebe pesticida za 1 tonu) ima za rezultat

pove anje Y za 10 jedinica (pove anje koli!ine jabuka za 10 tona). Nagib funkcije je

10. Ve i nagib bi odražavao ve u elasti!nost proizvodnje jabuka u odnosu na

upotrebu pesticida. Nagib naše funkcije od 20 podrazumijevao bi da pove anje

korištenja pesticida za tonu, zna!i pove anje proizvodnje jabuka za 20 tona. Nagib

funkcije može se izra!unati na osnovu grafikona, iz slike e vidljivo da je za X = 0 =>

Y = 10, a za X = 4 => Y = 50. Promjena Y izme%u ove dvije ta!ke je 40 (50 - 10), uz

47

pove anje X za 4 ( 4 - 0 ) . Promjena Y u odnosu na jedini!nu promjenu X je 10

(40:4).

Uz konstantnu skalu na apscisi i ordinati nagib funkcije je ve i ukoliko je

funkcija strmija. Na slici D4. Imamo dvije funkcije, od kojih je funkcija iscrtana

crvenom bojom strmija od funkcije iscrtane plavom bojom.

Dok funkcija Y = f(X) ima nagib od 10 ("plava funkcija"), nagib funkcije Y = f(X) je

20 ("crvena funkcija"). Naime, pove anje X za jedan pove ava Y za 20 (pove anje x

od 1 na 2, pove ava Y od 30 na 50, pove anje X od 4 na pet, pove ava Y od 90 na

110).

U dosadašnjim primjerima vrijednost Y je bila rastu a funkcija X, odnosno

varijable X i Y su bile pozitivno ili proporcionalno povezane, a nagib funkcija je bio

pozitivan (pove anje X imalo je za rezultat pove anje Y). me%utim, na slici D5.

imamo suprotnu situaciju. Funkcija Y = f(X) prikazana na slici D5. odražava

!injenicu da pove anje X izaziva smanjenje Y. Pove anje X od 1 na 2 izaziva

smanjenje Y od 60 na 50. Kao i u ranijem primjeru, nagib funkcije možemo

izra!unati iz grafikona. Ako je X = 1=>Y = 60, a ako je X = 3 => Y = 40. Pove anje X

izme%u ove dvije ta!ke je 2 (3 - 1), a smanjenje Y -20 (40 - 60), što daje nagib

funkcije od -10 (-20:2).

4

U dosadašnjim primjerima razmatrali smo linearnu povezanost dvije

varijable. Linearne funkcije je relativno lako analizirati, jer su opisane sa dva broja:

presjekom Y osi i nagibom. Me%utim, mnoge relacije u ekonomiji nisu linearne. Ako

se ponovo poslužimo našim pesticidima i jabukama i ako nastavimo dodavati

pesticide, tonu po tonu, proizvodnja jabuka ne e rasti beskona!no. Nakon,

pove anja upotrebe pesticida iznad optimuma koli!ina jabuka e se po!eti

smanjivati. Višak pesticida e po!eti da uništava rod jabuka. Ova relacija je

prikazana na slici D6. Ako je ponovo na apscisi upotrebljena koli!ina pesticida

(tona), a na ordinati koli!ina proizvedenih jabuka, primje ujemo da se nakon

odre%ene koli!ine pesticida koli!ina jabuka po!inje smanjivati. Ako ne koristimo

pesticide (X=0) imamo 10 tona jabuka. Ako po!nemo koristiti pesticide, ve za prvu

tonu pesticida imamo pove anje koli!ine jabuka od 10 na 20 tona. Pove avanje

koli!ine pesticida ima e pozitivan u!inak na proizvodnju jabuka sve do upotrebe

5,5 tona, kada imamo maksimalnu proizvodnju od 40 tona jabuka. Me%utim, nakon

toga proizvodnja jabuka po!inje da se smanjuje, da bi 12 tona pesticida uništilo rod

jabuka u cjelini. Intuitivno iz slike D6. možemo zaklju!iti da za X izme%u 0 i 5,5

49

postoji pozitivna relacija izme%u X i Y (pove avanjem X pove ava se i Y). Me%utim,

nakon vrijednosti X = 5,5 relacija izme%u X i Y postaje negativna. Nagib nelinearne

Nagib nelinearne funkcije - Slika D6.

50

2.2. DVA SPECIJALNA SLU!AJA

Dva specijalna slu!aja, koja su više teoretska konstrukcija neophodna za

definisanje teoretskih pretpostavki i opis hipotetskih situacija, su funkcije sa

nagibom koji teži beskona!nosti i sa nagibom jednakim nuli. U prvom slu!aju, za

funkciju Y = f(X) za konstantnu vrijednost X, Y teži beskona!nosti (Slika D8.), a u

drugom slu!aju Y, bez obzira na promjene X, ostaje konstantno (Slika D9):

Slika D8. Slika

51

3. APSTRAKTNI GRAFIKONI

Dosadašnji grafikoni su zasnivani na odgovaraju im, iako pretpostavljenim,

vrijednostima X i Y. Me%utim, u mnogo slu!ajeva imamo saznanja o opštem odnosu

ekonomskih varijabli, bez egzaktnih podataka. U takvim slu!ajevima se služimo

apstraktnim grafikonima, nastoje i da opišemo ovaj opšti odnos. Dobar primjer je

odnos dohotka doma instava i potrošnje mesa. Iz iskustva znamo da ljudi sa nižim

dohocima troše manje mesa, da se sa pove anjem dohotka potrošnju pove ava, ali i

da nakon dostizanja odgovaraju eg nivoa dohotka potrošnja mesa po!inje da

stagnira. Ovaj odnos dohotka doma instava i potrošnje mesa možemo opisati

apstraktnim grafikonom, pri !emu na apscisi imamo iznos dohotka, a na ordinati

potrošnju mesa, kao funkciju dohotka (slika D 10.)

4. INTERPRETACIJA I KORIŠTENJE GRAFIKONA

Kao što je ve naglašeno grafikoni su pomo no sredstvo u prou!avanju

ekonomskih pojava i utvr%ivanju njihovih odnosa. Grafikone ne treba pamtiti kao

slike, ve ih treba smatrati ilustracijom. U skladu s tim, grafikone treba posmatrati

kao pomo no sredstvo i koristiti ih da bi bolje razumjeli pitanja koja oni ilustruju. U

okviru toga, za studente je korisno da nakon !itanja lekcije pokušaju, posmatraju i

grafikone, reinterpretirati pitanja koja su obra%ena u tekstu na koji se grafikoni

odnose. Ako to nisu u stanju, treba se vratiti ponovnom !itanju.

Jedan od problema sa kojim se studenti suo!avaju su i greške koje se

javljaju u interpretaciji grafikona, na osnovu površnog posmatranja. Ako uporedimo

52

grafikone na sl. D l 1. i D12. možemo do i do zaklju!ka d a j e varijabilitet pojave na

Stopa nezaposlenosti u Isto noj Evropi - Slika Dl l .

slici D l l . mnogo ve i nego na slici D12. Me%utim, ako pažljivije prou!imo ova dva

Stopa nezaposlenosti u Isto noj Evropi - Slika D12.

53

grafikona do i emo do zaklju!ka da se oba grafikona zasnivaju na identi!nim

podacima (stopa nezaposlenosti u Isto!noj Evropi12 u periodu od 1991 - 1999.

godine) i da je varijabilitet identi!an. Sli!no nam se može desiti i prilikom vizuelne

procjene nagiba funkcija. Da bi izbjegli ove i sli!ne greške svaki grafikon treba

pažljivo prou!iti, obra aju i posebnu pažnju na vrijednosti na apscisi i ordinati i

skalu na obje osi.

54

II. OSNOVNI KONCEPTI EKONOMIJE

Ekonomija prou ava veliki broj pitanja, kao što su, tržište, cijene, ponuda i

tražnja novca, nezaposlenost, porezi i javne finansije, me!unarodnu ekonomiju,

ekonomski razvoj i sl. Prou avanje svakog od ovih pitanja zahtjeva poseban pristup

i primjenu posebnih metoda. Me!utim, bez obzira na brojnost i razli itost pitanja

kojima se bavi, ekonomija uvijek slijedi isti na in logi kog promišljanja, predstavlja

jedinstvenu cijelinu i po iva na univerzalnim konceptima (principima), koji ine

osnovu ekonomskog na ina razmišljanja i omogu"avaju da ekonomija, bez obzira

na karakter pitanja koje prou ava, uvijek ostaje jedinstvena nauka. Ti koncepti su:

1} efikasnost;

2) oportunitetni troškovi;

3) marginalna analiza;

4) preduzetništvo; i

5) transakcioni troškovi. 1. EFIKASNOST

Ekonomija uvijek u središtu istraživanja ima u vidu, bez obzira na vrstu

problema ili podru je, efikasnost pod kojom podrazumjevamo ekonomsku aktivnost

na realizaciji unaprijed odre!enog cilja, uz minimum troškova, napora ili gubitaka.

Ekonomija prou ava efikasnost, jer prou ava ograni enost. U svijetu ograni enih

resursa sve želje ne mogu biti zadovoljene, ali ako djelujemo efikasnije manji broj

želja "e ostati neispunjen. Efikasniji rad omogu"ava nam da, u skladu sa izborom,

proizvodimo više dobara bez napornijeg rada ili imamo više slobodnog vremena bez

odricanja od materijalnih dobara. Ovako definisan pojam efikasnosti možemo

razumjeti intuitivno. Me!utim, za ekonomsko poimanje pojma efikasnosti

neophodno je njegovo potpunije odre!enje. U svijetu ograni enosti stalno se

nalazimo u situaciji izbora izme!u razli itih me!usobno razmjenjivih ciljeva. Ako

više potrošimo na ru ak, može nam manje ostati za ve eru. Ako želimo da zaradimo

više novca ostaje nam manje vremena za druge aktivnosti. Ako država više troši na

odbranu manje sredstava ostaje za druge namjene. Sticanje univerzitetske diplome

"e nam dugoro no omogu"iti bolji standard života, ali kratkoro no to zna i

odricanje. Obrazovanje uklju uje razmjenjivost i na nivou društvene zajednice.

Umjesto da investiramo u izgradnju fabri kih hala, puteva i sl. možemo investirati u

55

izgradnju škola i fakulteta. Rad koji se koristi za pružanje usluga obrazovanja ne

može se istovremeno koristiti za proizvodnju druge robe i/ili usluga. U uslovima

konstantnosti prirodnih resursa, rada i kapitala i uz datu tehnologiju, "koli ina"

obrazovanja izražena u broju studenata koji diplomiraju u jednoj školskoj godini, je

ograni ena. Pretpostavimo da je ta granica 35.000 studenata u školskoj godini.

Istovremeno, maksimalna koli ina robe/usluga koju možemo proizvesti, ukoliko se

raspoloživi resursi uopšte ne koriste za obrazovanje, iznosi 30 milijardi KM. U tabeli

1.1. date su mogu"e kombinacije "proizvodnje" diplomiranih studenata i druge

robe/usluga:

Tabela 2.1.

Kombinacija Broj diplomiranih studenata (hiljada/godina)

Vrijednost druge robe/usluga (milijardi KM/godina)

A 0,0 30,0 B 5,0 29,0 C 10,0 27,5 D 15,0 24,8 E 20,0 21,7 F 25,0 17,0 G 30,0 10,0 H 35,0 0,0

Ako uopšte ne "proizvodimo" studente, resursi i raspoloživa tehnologija nam

omogu"avaju da godišnje proizvedemo drugu robu/usluge u vrijednosti od 30

milijardi KM. Me!utim, ako bi željeli da godišnje diplomira 35.000 studenata, onda

ne možemo uopšte proizvoditi drugu robu/usluge. Odnos "proizvodnje"

diplomiranih studenata i druge robe/usluga može se predstaviti i grafi ki. Funkcija

na slici 2.1. je funkcija proizvodnih mogu"nosti. Funkcija proizvodnih mogu"nosti

odražava granicu proizvodnje uz raspoložive resurse i datu tehnologiju. Ta ke od A

do H predstavljaju mogu"e kombinacije "proizvodnje" obrazovanja i druge robe.

Kombinacija unutar krive proizvodnih mogu"nosti (ta ka M) je tako!e mogu"a.

Kombinacija izvan krive proizvodnih mogu"nosti (ta ka N), bez dodatnih resursa ili

nove tehnologije koja "e pove"ati produktivnost korištenja raspoloživih resursa, nije

mogu"a. Sve kombinacije duž krive proizvodnih mogu"nosti su mogu"e, uz

razmjenjivost koli ine obrazovanja i druge robe. Nije mogu"e pove"avati proizvodnju

jedne, bez smanjenja proizvodnje druge robe. U ta ki C godišnje diplomira 10.000

studenata i proizvede se druge robe u vrijednosti od 27,5 milijardi KM. Ako želimo

pove"ati broj diplomiranih studenata na 15.000 godišnje, dio resursa moramo,

umjesto za proizvodnju druge robe, koristiti za izgradnju u ionica, itaonica,

56

štampanje knjiga i sl. Osim toga, gubimo dio proizvodnje koji bi bio rezultat

zaposlenja studenata.

Funkcija proizvodnih mogu nosti - Slika 2.1.

Zašto funkcija proizvodnih mogu"nosti ima oblik krive a ne prave linija? Osnovni

razlog je nehomogenost raspoloživih resursa. Resursi ili njihovi dijelovi nisu

me!usobno identi ni. Rad koji nude pojednici nije, ni po kvantitetu ni po kvalitetu,

identi an. Pojedinci se specijaliziraju za razli ite djelatnosti. Za pove"anje broja

diplomiranih studenata potrebni su nam dodatni nastavnici. Možemo ih na"i me!u

zaposlenim u proizvodnji druge robe/usluga. Me!utim, postavlja se pitanje koje od

zaposlenih "emo od njih izabrati za nastavnike, najkvalifikovanije ili najmanje

kvalifikovane. Ako želimo da smanjenje proizvodnje druge robe bude minimalno

izabra"emo radnike koji su najmanje kvalifikovani za proizvodnju. Me!utim, daljnje

pove"avanje broja diplomiranih studenata zahtjeva da iz proizvodnje povla imo sve

kvalifikovanije i kvalifikovanije radnike. Pove"avanje broja diplomiranih studenata

izaziva e više nego proporcionalno smanjivanje proizvodnje druge robe. Pove"anje

broja diplomiranih studenata od 10.000 na 15.000 godišnje zna i smanjenje

prozvodnje druge robe/usluga u vrijednosti od 2,7 milijardi KM (od 27,5 na 24,8

milijardi KM). Me!utim, pove"anje broja diplomiranih studenata od 20.000 na

25.000 zna i smanjenje prozvodnje druge robe/usluga u vrijednosti od 4,7 milijardi

57

KM (od 21,7 na 17,0 milijardi KM), a pove"anje broja studenata od 25 na 30 hiljada

mogu"e je uz smanjenje proizvodnje druge robe/usluga za sedam milijardi KM.

Funkcija proizvodnih mogu"nosti postaje sve strmija i strmija, kako se pove"ava

broj diplomiranih studenata. Razlike u mogu"nostima i sposobnostima me!u

ljudima, kao i heterogenost drugih faktora proizvodnje, su razlozi zašto funkcija

proizvodnih mogu"nosti ima oblik krive, a ne prave linija.

Funkcija proizvodnih mogu"nosti nam služi i za definisanje pojma

efikasnosti. U tu svrhu razmotrimo razlike izme!u ta ki A, B i C koje leže na krivoj

Funkcija proizvodnih mogu nosti - Slika 2.2.

proizvodnih mogu"nosti i ta ku D, koja se nalazi unutar funkcije proizvodnih

mogu"nosti. U bilo kojoj ta ki na funkciji proizvodnih mogu"nosti nije mogu"e, uz

raspoložive resurse i datu tehnologiju, pove"ati broj diplomiranih studenata bez

smanjenja proizvodnje druge robe ili pove"ati proizvodnju druge robe bez

smanjivanja broja diplomiranih studenata. Me!utim, ako po!emo od ta ke D,

mogu"e je istovremeno pove"ati i broj diplomiranih studenata i proizvodnju druge

robe/usluga. Svaka ta ka na (A, B ili C) funkciji proizvodnih mogu"nosti može se

dosti"i, bez smanjivanja proizvodnje bilo koje od dvije robe. Dakle, ta ka D ne

predstavlja nivo proizvodnje sa minimumom troškova, gubitaka i napora. Nivo u

ta ki D predstavlja primjer neefikasne proizvodnje, jer zna i propuštanje šanse da

58

se proizvodi više, bez dodatnih troškova ili napora. Generaliziraju"i navedeni

primjer dolazimo do zna enja pojma efikasnosti u proizvodnji robe i usluga.

Proizvodnja je efikasna ako i samo ako, uz date resurse i tehnologiju, nije mogu"e

pove"ati proizvodnju jedne robe bez smanjenja proizvodnje najmanje jedne druge

robe.

Funkcija proizvodnih mogu"nosti ne pomaže nam samo da definišemo pojam

efikasnosti, ve" i da utvrdimo dva osnovna uzroka neefikasnosti. Jedan od mogu"ih

izvora je slaba organizacija podjele rada. U istraživanju zakrivljenosti funkcije

proizvodnih mogu"nosti ukazali smo da pove"avanje broja diplomiranih studenata,

uz minimum smanjivanja proizvodnje druge robe/usluga, podrazumjeva transfer

dijela rada koji je najmanje kvalifikovan za proizvodnju druge robe. Transferom

rada i drugih faktora proizvodnje može do"i i do zna ajnijeg pomjeranja, prema dole

i desno, duž funkcije proizvodnih mogu"nosti, uz promjenu proizvodnje obje robe.

Me!utim, ako prvo najbolji radnici postanu nastavnici, pove"anje broja

diplomiranih studenata bi"e pra"eno neproporcionalnim smanjivanjem proizvodnje

druge robe. Proizvodnja se može na"i unutar funkcije proizvodnih mogu"nosti

(ta ka D). Drugi uzrok neefikasnosti je neiskorištenost raspoloživih faktora

proizvodnje. Ako bilo koji od faktora (rad, kapital i prirodni resursi) nisu u

potpunosti iskorišteni proizvodnja "e se na"i ispod krive proizvodnih mogu"nosti.

Razmatranje efikasnosti u kontekstu proizvodnje robe i usluga može se

proširiti na zadovoljavanje ukupnih ljudskih potreba. Na bilo kom nivou proizvodnje

ljudske potrebe "e biti manje ili više, bolje ili lošije, zadovoljene u zavisnosti da li

pojedinci raspolažu kombinacijom robe i usluga koja zadovoljava njihove ukuse, da

li obavljaju posao kojim su zadovoljni, da li žive tamo gdje žele i sl. Uopšteno, cilj

ekonomske aktivnosti je postizanje maksimalnog blagostanja iz raspoloživih

resursa, a ne, jednostavno, postizanje maksimalne proizvodnje materijalnih dobara.

U skladu s tim, ekonomska aktivnost je u cjelini efikasno organizovana ako i samo

ako, uz date resurse i tehnologiju, nije mogu"e pove"ati blagostanje jednog

pojedinca bez smanjenja blagostanja najmanje jedne druge osobe.

Istovremeno pove"anje "proizvodnje" broja diplomiranih studenata i druge

robe/usluga, kao što smo ve" ukazali, nije mogu"e bez pove"anja resursa ili

poboljšanja tehnologije. Me!utim, ako pretpostavimo da se broj nastavnika pove"a

(npr. po osnovu imigracije) bi"emo u mogu"nosti da pove"amo broj diplomiranih

studenata, bez smanjenja proizvodnje druge robe/usluga. Proizvodne mogu"nosti

društva "e se pove"ati, što izražava pomjeranje funkcije proizvodnih mogu"nosti:

59

Originalna funkcija proizvodnih mogu"nosti (FPM) se pomjerila u novu poziciju

(FPM'), što odražava mogu"nost istovremenog pove"anja "proizvodnje" diplomiranih

studenata i druge robe/usluga. Nagib nove funkcije proizvodnih mogu"nosti

odražava injenicu da su nastavnici produktivniji u "proizvodnji" studenata, nego u

proizvodnji druge robe.

Sa ograni enjima sa kojima se, uz raspoložive resurse i datu tehnologiju,

suo ava nacionalna ekonomija, suo ava se i svako privredno društvo ali i drugi

akteri ekonomskih aktivnosti. Za razliku od privrednih društava i nacionalne

ekonomije ije su granice ekonomske aktivnosti date funkcijom proizvodnih

mogu"nosti, granice ekonomske aktivnosti pojedinaca/ doma"instava odre!ene su

novcem ili budžetom i vremenom. Odre!enom koli inom novca možemo kupiti

razli ite kombinacije robe i usluga, ali ne možemo kupiti više nego što nam

dozvoljava raspoloživa koli ina novca. Vrijeme možemo koristiti za obavljanje

razli itih ekonomskih ili neekonomskih aktivnosti, ali ne možemo širiti vremenske

granice (dan ima 24 sata i možemo ih koristiti na razne na ine, ali ne možemo

pove"ati broj sati). Pri tome, budžetsko i vremensko ograni enje se razlikuje od

funkcije proizvodnih mogu"nosti jer se izražava kao funkcija u obliku prave linije,

odražavaju"i punu razmjenjivost izme!u razli itih ekonomskih aktivnosti: kupovina

60

jedne robe/usluge za 10 KM zna i 10 KM manje za kupovinu druge robe/usluge, a

utrošak dva sata na u enje zna i manje dva sata za obavljanje druge aktivnosti.

Pretpostavimo da raspolažemo sa 100 KM i želimo kupiti odre!eni broj CD-a i

audio kaseta. Cijena jednog CD-a je 10 KM, a jedne audio kasete 5 KM.

Alternativan broj CD-a i audio kaseta koji možemo kupiti je:

Tabela 2.2.

Broj CD-a Broj audio kaseta 0 20 1 18 2 16 3 14 4 12 5 10 6 8 7 6 8 4 9 2

10 0

Funkcija budžetskog ograni enja data je na slici 2.4.

61

Ako uopšte ne kupujemo audio kasete, raspoloživim budžetom možemo kupiti 10

CD-a ili, ako ne kupimo ni jedan CD, možemo kupiti 20 audio kaseta. Sve

kombinacije koje uklju uje 10 ili manje CD-a i nijednu i maksimalno 20 audio

kaseta su mogu"e. Sli no je i sa vremenom. Jedan dan možemo iskoristiti tako da

Vremensko ograni!enje - Slika 2.4.1.

vrijeme u cjelini utrošimo na u enje ili da uopšte ne u imo (slika 2.4.1.). Teoretski,

što se i dešava tokom ispitnih groznica, možemo u iti 24 sata. Me!utim, teži"emo

da napravimo bolji raspored, tako što "emo nastojati da za u enje utrošimo 2, 4 ili 6

sati dnevno, a da preostalih 22, 20 ili 18 sati iskoristimo za druge aktivnosti. Sa

budžetskim i vremenskim ograni enjem se, po pravilu, suo avamo istovremeno.

Malo je aktivnosti koje istovremeno ne zahtijevaju i novac i vrijeme. U našim

primjerima, ako smo odlu ili da u imo 14 sati, za kupovinu CD-a i/ili audio kaseta

ostaje nam 10 sati, uz ograni enje da ne možemo potrošiti više od 100 KM.

2. OPORTUNITETNI TROŠKOVI

Drugi bitan koncept ekonomskog na ina razmišljanja su oportunitetni

troškovi. U svijetu ograni enosti rijetkost je da možemo dobiti nešto ne ulažu"i ništa

ili u ekonomskom žargonu: "Ne postoji besplatan obrok". U svakodnevnom govoru

62

ljudi su skloniji da koriste termin trošak umjesto gubitak. Ekonomisti su mnogo

oprezniji i kao klju ni termin koriste pojam oportunitetnog troška, kojim izražavaju

troškove jedne aktivnosti mjerene izgubljenom vrijednoš"u najbolje alternativne

aktivnosti koju smo, korištenjem istih resursa, mogli a nismo obavili, Oportunitetni

trošak upotrebe jedne KM za kupovinu šoljice kafe, zna i gubitak mogu"nosti da

istu KM potrošimo za kupovinu novina. U slu ajevima u kojima aktivnosti nije

mogu"e izraziti u novcu, oportunitetni trošak se može izraziti u vremenu. Dva sata

vremena potrošena na u enje ekonomije su dva sata koja ne možemo koristiti za

u enje fizike ili biologije. Oportunitetni trošak sticanja jedne robe/usluge jednak je

izgubljenoj vrijednosti druge robe/usluge.

Funkcija proizvodnih mogu"nosti daje nam grafi ku ilustraciju

oportunitetnih troškova. Kretanje duž funkcije proizvodnih mogu"nosti zna i

gubitak mogu"nosti proizvodnje jedne robe da bi dobili ve"u koli inu druge robe:

Tabela 2.3.

Proizvodnja KombinacijaDiplomirani studenti

(hiljada/godina) Druga roba/usluge (mlrd. KM/godina)

Oportunitetni trošak po jednom diplomiranom studentu (KM

druge robe/usluga)

A 0 30,0 B 5 29,0 200.000 C 10 27,5 300.000 D 15 24,8 540.000 E 20 21,7 620.000 F 25 17,0 940.000 G 30 10,0 1.400.000 H 35 0,0 2.000.000

Pove"avanje broja diplomiranih studenata od nula na 5.000 godišnje zna i gubitak

proizvodnje druge robe/usluge u vrijednosti od milijardu KM ili za 200.000 KM po

jednom diplomiranom studentu. Kretanje od ta ke B prema ta ki C, na funkciji

proizvodnih mogu"nosti (Slika 2.1.) ekonomija, pove"avaju"i broj diplomiranih

studenata od 5.000 na 10.000, propušta da proizvede druge robe/usluga u

vrijednosti od 1,5 milijardi KM, odnosno oportunitetni trošak, mjeren izgubljenom

vrijednoš"u neproizvedene druge/robe usluga, po jednom studentu iznosi 300.000

KM. U odnosu na jednog studenta oportunitetni trošak izme!u ta ki G i H iznosi

2.000.000 KM.

Svaka ekonomska aktivnost može se izraziti u obliku oportunitetnih

troškova, što "emo se uvjeriti i na narednom primjeru. Pretpostavimo da privredno

63

društvo održava autobusku liniju Sarajevo - Zenica i da, zbog malog broja putnika,

razmišlja o ukidanju ove linije. Autobus na ovoj relaciji ide etiri puta dnevno.

Privredno društvo zanimaju oportunitetni troškovi nastavljanja održavanja linije.

Najbolja alternativa je ukidanje linije. Troškovi održavanja linije dati su u sljede"oj

tabeli:

Tabela 2.4.

Vrsta troška Iznos (KM/mjesec) 1. Mjese na bruto plata voza a 1.4002. Gorivo 3.6003. Korištenje autobuske stanice 6004. Otplata kredita za kupovinu autobusa 1.0005. Drugi troškovi 1.000Ukupno (1. do 5.) 7.600

Ako privredno društvo nastavi sa održavanjem linije ukupni mjese ni troškovi su

7.600 KM. Ako društvo ukine liniju na relaciji Sarajevo - Zenica, svi troškovi ne"e

automatski nestati. Naime, društvo "e i dalje ispla"ivati platu voza u i otpla"iva"e

kredit za kupovinu autobusa, ali ne"e imati troškove goriva, korištenja autobuske

stanice niti drugih troškova. Za društvo "e ostati troškovi u iznosu od 2.400 KM

(plata voza u i otplata kredita), što zna i da su oportunitetni troškovi održavanja

linije na relaciji Sarajevo - Zenica 5.200 KM (7.600 - 2.400).

3. MARGINALNA ANALIZA

Odluka da li obavljati ili ne obavljati odre!enu ekonomsku aktivnost je, po

pravilu, mnogo jednostavnija nego odluka o njenom intenzitetu. Vrlo mali broj

pojedinaca troši vrijeme na donošenje odluke da li "e raditi ili ne raditi. Ve"ina ljudi

mora raditi. Me!utim, svaki pojedinac donosi odluku o izboru posla ili broju sati

koji "e raditi. Države ne donose odluke da li "e ili ne"e imati vojsku, ali odlu uju da

li "e imati brojniju ili manje brojnu vojsku. Prilikom odlaska na godišnji odmor

jedna od bitnih odluka je dužina boravka (npr. na moru). U tom slu aju, troškove

svakog dodatnog dana boravka na moru poredimo sa koristima koje "emo imati od

produženog boravka. Razmatranje dodatnih efekata neznatnog pove"anja ili

smanjivanja ekonomske aktivnosti predstavlja donošenje odluka na osnovu

marginalnih (grani nih) troškova i marginalnih (grani nih) koristi. U ekonomskom

smislu to zna i donošenje odluka o pove"anju ili smanjenju ekonomske aktivnosti,

na osnovu upore!ivanja potrebnih dodatnih resursa i dodatnih efekata koji

64

proizilaze iz upotrebe dodatnih resursa. Ako se radi o marginalnim troškovima

proizvodnje onda su u pitanju troškovi proizvodnje dodatne jedinice proizvoda,

iznad broja jedinica koje se trenutno proizvode. Ako se radi o marginalnim

koristima onda je u pitanju dobit koju bi ostvarili od prodaje dodatne jedinice

proizvoda. Me!utim, koncept marginalne analize, posebno u po etnom stadiju

studija ekonomije, je vrlo teško apstraktno objasniti, pa "emo se poslužiti

primjerom. Zaštita usjeva od insekata putem pesticida postala je normalna praksa.

Me!utim, prevelika koncentracija pesticida može izazvati uništavanje usjeva.

Pretpostavimo da na nekoj parceli, na kojoj se ne koriste pesticidi, insekti pojedu

41 glavicu kupusa. Vlasnik parcele po ne razmišljati o upotrebi pesticida i od

agronoma dobije sljede"u tablicu u inaka:

Tabela 2.5.

Koncentracija pesticida Broj glavica kupusa koje pojedu insekti

Broj glavica kupusa koje unište pesticidi

A 30 0 B 21 4 C 13 9 D 6 15 E 2 24 F 1 38 G 0 53 H 0 70

Ve"a koncentracija pesticida zna i da "e insekti uništavati manje glavica kupusa,

ali i da "e sve više kupusa biti uništavano pesticidima. Postavlja se pitanje koju "e

koncentraciju pesticida vlasnik parcele izabrati. U donošenju odluke pomo"i "e mu

analiza marginalnih troškova i marginalne koristi (dobitaka):

Tabela 2.6.

Koncentracija pesticida Marginalna korist Marginalni trošak A 11 (41-30) 0 B 9 (30 -21) 4 (4 -0) C 8(21-13) 5 (9 -4) D 6 ( 1 2 - 6 ) 6 (15 -9) E 4 (6 - 2) 9 (24-15) F 1 (2 - 1) 14 (38 - 24) G 1(1- 0) 15 (53 . 38) H 0 1 7 ( 7 0 - 53)

Ako koristi koncentraciju "A" vlasnik "e smanjiti štetu od insekata za 11 glavica

kupusa (marginalna korist), ali insekti još uvijek pojedu 30 glavica kupusa, pri

65

emu pesticidi ne"e uništiti nijednu glavicu. Ako koristi koncentraciju pesticida aB"

spasi"e dodatnih 9 glavica kupusa, ali "e pesticidi uništiti 4 glavice kupusa

(marginalni trošak upotrebe koncentracije "B" u odnosu na upotrebu koncentracije

"A"). Ukupan gubitak je 25 glavica kupusa. Prilikom upotrebe koncentracije ''C" broj

glavica kupusa koje ne pojedu insekti pove"ava se za dodatnih 8 glavica

(marginalna korist), ali se šteta (marginalni trošak) od upotrebe pesticida ve"e

koncentracije pove"ava za 5 glavica kupusa. Upotreba koncentracije ''D" zna i

smanjenje štete od insekata za dodatnih 6 glavica (marginalna korist), uz pove"anje

štete (marginalni trošak) od upotrebe pesticida ve"e koncentracije za dodatnih 5

glavica kupusa. Marginalna korist i marginalni trošak su jednaki, a daljnje

pove"avanje koncentracije pesticida zna i i rapidno pove"anje gubitaka usjeva.

Vlasnik "e se opredijeliti za koncentraciju "D", za koju su marginalni troškovi i

marginalne koristi izjedna ene, što je, kao što "emo zapaziti u narednim

poglavljima, jedno od osnovnih pravila prilikom razmatranja troškova alternativne

ekonomske aktivnosti uopšte.

4. PREDUZETNIŠTVO

Primjeri koje smo naveli da ilustrujemo koncepte efikasnosti, oportunitetnih

troškova i marginalne analize ukazuju da sve ekonomske odluke, u najširem

smislu, imaju neke zajedni ke elemente. Ti zajedni ki elementi su ekonomski

ciljevi, alternativne aktivnosti i ograni enja. Ekonomski ciljevi, u principu,

podrazumijevaju maksimiziranje ili minimiziranje ne ega. Firme nastoje da

maksimiziraju profit, a potroša i nastoje maksimizirati zadovoljenje svojih potreba,

uz dati dohodak. Pri tome, i firme i potroša i nastoje minimizirati troškove

maksimiziranja. U ostvarivanju ciljeva uvijek imamo izbor izme!u dvije ili više

alternativnih aktivnosti, koje nam omogu"avaju njihovo postizanje. Za firme su to

proizvodnja alternativnih proizvoda ili proizvodnja uz pomo" razli itih tehnologija.

Za potroša a je to mogu"nost izbora robe ijom kupovinom "e zadovoljiti potrebu.

Uz ciljeve i alternativne aktivnosti u njihovom ostvarivanju, ekonomske odluke se

uvijek suo avaju sa ograni enjima. Aktivnosti potroša a u zadovoljavanju potreba

ograni ene su njihovim dohotkom. Aktivnosti firme organi ene su tehnologijom koja

omogu"ava transformaciju sirovina i repromaterijala u gotove proizvode. U

utvr!ivanju ekonomskih ciljeva, izboru alternativnih na ina njihovog ostvarivanja ili

prilikom suo avanja sa ograni enjima ljudi nisu pasivni. Naprotiv, ljudi nastoje da

iznalaze dodatne na ine ostvarivanja ekonomskih ciljeva i/ili da otklanjaju

66

ograni enja koja im otežavaju njihovo postizanje. Donošenje ekonomskih odluka

koje uklju uje istraživanje i iznalaženje dodatnih na ina ili inoviranje ve" poznatih

na ina njihovog ostvarivanja, otkrivanje novih mogu"nosti, prevazilaženje

ograni enja ili eksperimentisanje novih ciljeva ini bit preduzetništva.

Preduzetništvo, prije svega, asocira na pokretanje novih proizvodnji, ali se ne smije

zanemariti ni njegov zna aj u postoje"im procesima. Svaka ekonomska odluka

sadrži elemente preduzetništva. Menadžer u postoje"em preduze"u ili šef

proizvodnje u jednom pogonu, su manje poduzetnici nego njegov osniva , ali, i u

maksimalno standardizovanim uslovima, mogu"e je da do!e do promjene uslova

proizvodnje. Kada se to dogodi menadžer mora postati poduzetnik, iznalaze"i na in

da se suo i sa izmjenjenim uslovima. Obilježja menadžera javljaju se i kod

potroša a. Ljudi nisu skloni da jednostavno ponavljaju isti model djelovanja,

potrošnje ili korištenja slobodnog vremena. I oni teže razli nosti, traže novi posao,

nove prehrambene proizvode ili nova mjesta za odmor i rekreaciju, poduzimaju"i

male korake u nepoznato.

5. TRANSAKCIONI TROŠKOVI

Ve" smo vidjeli da perfektna ekonomska efikasnost uklju uje pretpostavku

da nema na ina da se poboljša položaj jednog pojedinca bez pogoršanja položaja

bilo kog drugog pojedinca. To upu"uje da u svim situacijama u kojima nije

postignuta perfektna efikasnost, postoji mogu"nost za obostrano korisnu

transakciju izme!u dva ili više pojedinaca koja "e poboljšati položaj najmanje

jednog od njih, a esto i obojice, bez pogoršanja položaja tre"ih osoba. Mogu"nosti

za obostrano korisnu transakciju nema samo ako je na nivou ekonomije u cjelini

postignuta perfektna efikasnost. U skladu s tim, svaka neefikasnost odražava

imperfektnost tržišta. Tržište je sistem koji omogu"ava ljudima da obavljaju

me!usobne transakcije. Ako obostrano korisna transakcija nije realizovana,

možemo govoriti da tržište nije perfektno obavilo svoju funkciju. Jedan od osnovnih

razloga izostajanja obostrano korisnih transakcija su transakcioni troškovi. U

najširem smislu, ovim pojmom se ozna avaju razli iti uslovi koji onemogu"avaju da

tržište obavlja svoju funkciju perfektno. U užem smislu pod transakcionim

troškovima podrazumjevamo trošak ili troškove koje ometaju izvršavanje obostrano

korisnih transakcija. "Tržište ine institucije koje postoje radi obavljanja razmjene,

tj. one postoje radi smanjivanja troškova transakcija razmjene. U ekonomskoj teoriji

67

koja pretpostavlja da transakcioni troškovi ne postoje, tržište nema funkcije..."13

Troškovi sticanja informacija su jedan od najzna ajnijih oblika transakcionih

troškova. Pri tome, treba imati u vidu da sistem cijena ini jeftinijim proces

prenošenja informacija, ali ih ne ini besplatnim. #ak i u slu aju da sistem cijena

djeluje perfektno, u realnom svijetu uvijek postoji neobjašnjiv nivo ignorisanja. I

proizvo!a i i potroša i esto ignorišu doga!aje na drugim lokacijama i, posebno,

doga!aje u budu"nosti. U obimu u kome ove informacije neraspoložive ili je njihovo

sticanje preskupo, ekonomija funkcioniše manje efikasno nego što bi funkcionisala

kada bi ove informacije bile besplatne. Dobar primjer ograni enosti i, u skladu s

tim, ekonomske vrijednosti informacija su naknade prilikom trgovine

nekretninama. Vlasnici ku"a su spremni platiti ve"u proviziju posrednicima kada

prodaju ku"e, jer je pronalaženje najboljeg kupca spor proces. Ali su u mnogim

zemljama provizije posrednicima ograni ene. To zna i da posrednici mogu

ograni eno vrijeme tragati za najboljim kupcem. Rezultat je da povezivanje prodavca

i kupca nikada nije perfektno. Posrednik je, koriste"i ograni eno vrijeme, pronašao

samo najboljeg kupca u tom vremenu, ali ne i najboljeg mogu"eg kupca uopšte.

Osim toga, i u slu aju da se partneri koji u estvuju u obostrano korisnoj transakciji

povezu, transakcija nije uvijek mogu"a. #esto su troškovi pregovaranja i ugovaranja

ograni avaju"i faktor za realizaciju obostrano korisnih transakcija Ljudi su skloni

da tokom pregovaranja kriju svoje preferencije od druge strane. Vrijeme pregovora

se produžava i može do"i do njihovog prekida. I kada se postigne saglasnost volja,

ugovorne strane nastoje da zaštite interese što zahtijeva dodatno vrijeme i proizvodi

nove troškove.

U grupu transakcionih spadaju i troškovi po osnovu oporezivanja i

regulatorne uloge država. Dobar primjer su kapitalni dobici, pod kojim se

podrazumijeva razlika izme!u prihoda od prodaje imovine i izdataka za tu imovinu

prilikom kupovine. Kapitalni dobici su predmet oporezivanja, ime se dio dohotka,

po ovom osnovu, oduzima prodavcu. Zbog poreza na kapitalnu dobit ljudi su manje

skloni, nego što bi bili bez ove vrste poreza, da prodaju nekretnine, vrijednosne

papire, umjetni ka djela i sl. Rezultat je da se imovina manje razmjenjuje i sporije

kre"e oprema potencijalnim kupcima. Tržište imovine je, zbog poreza na kapitalnu

dobit, manje efikasno nego što bi bilo bez ove vrste poreza. Primjeri za troškove po

osnovu regulatorne uloge države su mnogobrojni, bilo da regulacija smanjuje ili

pove"ava transakcione troškove. Drasti an primjer je zabrana prodaje lakih droga,

koja nije uspjela da potpuno eliminiše trgovinu njima, ali je izazvala znatan rast

_________________________

13 Coase, R.H.: The Firm, the Market and the Law, University of Cnicago Press, 1986., str. 7.

68

transakcionih troškova. Prodavci su prisiljeni da stalno preduzimaju aktivnosti na

prikrivanju uzgajanja i/ili prodaje. Troškove po ovom osnovu prebacuju na

korisnike. S druge strane, kupcima je teže stupiti u kontakt sa prodavcima, a skoro

im je nemogu"e dobiti informacije o porijeklu i kvalitetu robe koju kupuju.

Nasuprot, tome tržište cigareta, iako samo djelimo no regulisano, je mnogo

efikasnije. Puša i mogu lako kupiti cigarete, uz naznaku kvalitete i, ak, uz

upozorenje da je pušenje štetno za zdravlje.

Kona no, transakcioni troškovi su u direktnoj vezi sa strukturom vlasni kih

prava na odre!enom segmentu ili tržištu u cjelini. Slobodan pristup ribolovu u

me!unarodnim vodama imao bi za posljedicu ulov ribe iznad njenog prirasta i

uništavanje ribljeg fonda. Da bi se to sprije ilo i maksimizirale dugoro ne koristi,

uvodi se ograni enje koli ine ulova u odgovaraju"em periodu za svakog

pojedina nog ribolovca. Me!utim, nijedan od ribolovaca nije u stanju uspostaviti

ovo ograni enje bez dugotrajnih pregovora sa svim postoje"im i potencijalnim

ribolovcima i enormnih transakcionih troškova po tom osnovu. Nasuprot tome,

vlasnici privatnih ribnjaka mogu, bez pregovora, uspostaviti razli ita ograni enja u

pogledu ulova ribe i, na taj na in, drasti no smanjiti transakcione troškove koji

nastaju u okviru kolektivnog ili nedefisanog vlasništva. U drugim slu ajevima

privatno vlasništvo može biti prepreka potpunijem korištenju resursa. Izgradnja

puteva, željezni kih pruga ili akumulacionih jezera podrazumjeva korištenje

zemljišta koje je u privatnom vlasništvu. Pregovori sa svakim pojedina nim

vlasnikom podrazumijevaju enormne transakcione troškove. U takvim slu ajevima

država zakonom prisiljava privatne vlasnike da joj prodaju zemlju po cijeni za koju

država smatra da je fer cijena.

Transakcioni troškovi uti u na motivaciju za u eš"em u razmjeni. Odlazak u

bioskop može uklju ivati dugo ekanje na blagajni radi kupovine ulaznice, što nas

može navesti da odustanemo od namjere da pogledamo film. Prodaja korištene

muzi ke linije uklju uje troškove oglašavanja u novinama, vremena koje "emo

utrošiti odgovaraju"i na telefonske pozive potencijalnih kupaca ili direktnu

prezentaciju stare, ali dobro o uvane muzi ke linije. Ako ovi troškovi nadmašuju

o ekivanu cijenu muzi ke linije, odusta"emo od njene prodaje. Isto tako,

transakcioni troškovi su bitni za uspostavljanje vlasni kih prava. Iskoristimo sav

talent i uredimo vrt, tako da on postane predmet opšte pažnje susjeda i prolaznika.

Po nemo razmišljati da razgledanje vrta po nemo napla"ivati, tj. uspostavimo

vlasni ka prava i po nemo ih razmjenjivati za novac. Prva stvar koju moramo

uraditi je da podignemo ogradu da bi onemogu"ili osobama koje ne plate da uživaju

69

u ljepotama našeg vrta. Drugo, morali bi zaposliti jednu osobu da napla"uje

razgledanje. Me!utim, postavlja se pitanje da li "e dohodak koji dobijemo od prodaje

prava uživanja u razgledanju vrta biti ve"i od troškova. Vjerovatno "emo, na kraju,

odlu iti da susjedima i prolaznicima dozvolimo da besplatno uživaju, jer su

transakcioni troškovi uspostavljanja i zaštite prava razgledanja vrta ve"i od dohotka

koji bi ostvarili prodajom tog prava.

OSNOVNI KONCEPTI:

Efikasnost Marginalna analiza

Funkcija proizvodnih mogu"nosti Marginalni trošak

Nehomogenost resursa Marginalna korist

Budžetsko ograni enje Preduzetništvo

Vremensko ograni enje Transakcioni troškovi

Oportunitetni troškovi

LITERATURA:

1. Baumol, J.W.: Entrepreneurship, Management and the Structure of

Payoffs. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press, 1993.

2. Buchholz, G.T.: New Ideas from Dead Economists - An Introduction to

Modem Economic Thought, Plume, 1999.

3. Coase, R.H.: The Firm, the Market and the Law, University of Chicago

Press, 1986.

4. Drucker, F.P: Innovation and Entrepreneurship, New York, Harper

Business, 1985.

5. Eckert, D.R. i Leftwich, H.R.: Price System and Resource Allocation (10th

edition), HBJ School, 1987.

6. Kirzner, M.I.: Competition and Entrepreneurship, University of Chicago

Press, 1978.

7. NCOE: Five Myths about Entrepreneurs: Understanding How Businesses

Start and Grow, March 2001. (www.ncoe.org)

70

8. Robbins, L. i Howson, S. (ed.): Economic Science and Political Economy:

Selected Articles, New York University Press, 1997.

71

III. TRAŽNJA I PONUDA - OSNOVI

U ranijem poglavlju smo ukazali na zna aj cijena za prenos informacija o

relativnoj oskudnosti robe i usluga. Me!utim, nismo se bavili odre!ivanjem cijena

na tržištu niti uticajem promjena cijena na ponašanje kupaca i raspoloživost robe i

usluga. Pri tome, mehanizmi analize ponude i tražnje, koji se koriste u

objašnjavanju promjena tržišnih cijena su univerzalni i predstavljaju polazište u

svim ekonomskim analizama. Koncepti i zna enja ponude i tražnje su vrlo bliski

svim u esnicima u ekonomskom životu. Na bilo kom tržištu i u bilo koje vrijeme

prodavci nastoje podstaknuti kupce da kupuju što više proizvoda i/ili usluga,

nude"i ih po nižim cijenama. Istovremeno, kupci su potpuno svjesni da postoji vrlo

jednostavan na in da pribave više proizvoda i usluga, koji se sastoji u pristajanju

na pla"anje ve"e cijene. Me!utim, tek u posljednjih stotinjak godina ekonomisti su

po eli da sistematski koriste principe tražnje i ponude, koji u savremeno doba

predstavljaju osnovu ekonomske nauke. "Uprkos velikim razlikama u detaljima,

skoro svi se slažu da osnovni ekonomski problemi imaju zajedni ku bit. To je

istraživanje ravnoteže dvije suprotne vrste motiva, od kojih se jedna sastoji od želje

za sticanjem nove robe, dakle zadovoljavanja želja; dok se druga sastoji od želje za

izbjegavanjem odre!enih napora ili zadržavanja odre!enog uživanja...Drugim

rije ima, to je istraživanje ravnoteže mo"i tražnje i ponude"14.

1. TRAŽNJA

Razmatranje fenomena tražnje po injemo uvo!enjem pojma: "zakon tražnje,

prema kojem se koli ina robe/usluga koju su potroša i, na bilo kom tržištu, uz

ostale nepromjenjene uslove, spremni kupiti pove"ava sa smanjivanjem i smanjuje

sa pove"avanjem njene cijene. Zakon tražnje o igledno korespondira sa

svakodnevnim iskustvom, u kome je mogu"e prepoznati najmanje dva razloga na

kojima se zasniva o ekivanje da "e potroša i kupovati više robe/usluga kada se

njihove cijene smanjuju. Prvo, smanjivanje cijene jedne robe/usluge, uz

nepromjenjene cijene druge robe/usluge, vjerovatno "e izazvati supstituciju robe

nepromjenjene cijene robom ija se cijena smanjila. Ako se cijena mesa smanji, a

cijena ribe ostane nepromjenjena, potroša i "e vjerovatno kupovati više mesa, a

manje ribe. Drugo, smanjenje cijene jedne robe/usluge, uz nepromjenjene cijene

72

druge robe/usluge i isti nominalni dohodak, izaziva kod pojedinaca osje"anje da su

postali malo bogatiji. Osje"aju"i se bogatijim, potroša i "e vjerovatno kupovati više

robe, uklju uju"i i robu ija je cijena smanjena. Me!utim, intuitivno zaklju ivanje o

validnosti zakona tražnje nije dovoljno za njegovo razumijevanje i, posebno,

primjenu u ekonomskoj analizi. Zbog toga se ekonomisti upuštaju u suptilnije

analize zakona tražnje, što "emo i mi u initi u nastavku izlaganja.

1.1. ZNA ENJE ZAKONA TRAŽNJE

Za otkrivanje zna enja zakona tražnje neophodno je analizirati svaki od

dijelova njegove definicije. Pod koli inom robe koju su potroša i spremni kupiti

podrazumijevamo koli inu robe koju potroša i žele i mogu kupiti po odre!enoj cijeni

i u odre!enom periodu (npr. mjesec ili godina). Dakle, ovaj pojam je uži od pojmova

"željeti" ili "trebati". Osoba "A" želi kupiti novi auotomobil marke BMW, ali njegova

cijena prevazilazi mogu"nosti budžeta ove osobe. Uz cijenu koju ne može platiti

tražnja osobe "A" automobila marke BMW je jednaka nuli. Ukoliko nije u

mogu"nosti da plati li no ili da umjesto nje neko drugi plati, želja ili potreba osobe

"A" za kupovinom automila marke BMW ne predstavlja, uz datu cijenu, dio tražnje

automobila BMW.

Za zakon tražnje od bitnog zna aja je ispunjavanje kriterija o

nepromjenjljivosti drugih uslova, jer promjena cijene robe nije jedini razlog koji

uti e na koli inu koju su potroša i spremni kupiti. Ako se dohoci

pove"avaju/smanjuju potroša i "e biti spremni da kupuju ve"e/manje koli ine

robe/usluga, iako se njihova cijena nije smanjila. Promjena ukusa i preferencija

potroša a izaziva pove"anje potrošnje jedne i smanjenje potrošnje druge robe, bez

promjene njihovih cijena. Kona no, kriterij nepromjenjivosti drugih uslova može svoj

krajnji izraz dobiti u zadovoljavanju uslova da cijene druge robe/usluge ostanu

nepromjenjene u periodu dok potroša i prilago!avaju tražnju robe/usluge ija se

cijena promijenila. Time u analizu uvodimo pojam relativnih cijena, pod kojim

podrazumijevamo cijene jedne robe/usluge u odnosu na cijene druge robe/usluge.

U okviru toga, od posebnog je zna aja razlikovanje promjena relativnih cijena i

promjena nominalnih cijena, posebno u uslovima inflacije. Pod nominalnim

cijenama podrazumijevamo cijene po kojima se robe i usluge stvarno prodaju, bez

njihovog prilago!avanja za stopu inflacije. Ako se cijena robe "X" pove"a za 5%, uz

_________________________________________________________________________________

14 Marshall, A.: Principles of Economics, Prometheus Books, 1997, stran 231, (www.lebow.drexel.edu)

73

istovremeno pove"anje dohotka potroša a i cijena druge robe/usluga za isti

procenat, ne treba o ekivati da "e se, u skladu sa zakonom tražnje, smanjiti

koli ina robe "X" koju su potroša i spremni kupovati. Me!utim, ako se cijena robe

"X" pove"a za 10%, uz istovremeno pove"anje dohotka potroša a i cijena druge

robe/usluga za 5%, relativna cijena robe X" se pove"ala i, u skladu sa zakonom

tražnje, koli ina robe "X" koju su potroša i spremni kupiti "e se smanjiti. 1.2. FUNKCIJA TRAŽNJE

Iz dosadašnjeg izlaganja može se zaklju iti da zakon tražnje pridružuje

koli inu robe/usluga koju su potroša i spremni i mogu kupiti odre!enom vremenu,

po svakoj od ponu!enih cijena, što se može izraziti u obliku tabele. Pretpostavimo

da imamo sljede"i odnos cijene minute korištenja usluga interneta i vremena koje

su potroša i spremni da, uz odre!enu cijenu, koriste za ove usluge:

Tabela 3.1.

Cijena (KM/sat) Koli ina (mil. sati/mjesec) 0,20 1,50 0,60 1,40 1,00 1,30 1,40 1,20 1,80 1,10 2,20 1,00 2,60 0,90 3,00 0,80 3,40 0,70 3,80 0,60 4,20 0,50 4,60 0,40 5,00 0,30 5,40 0,20 5,80 0,10

Navedena tabela predstavlja sve cijene i njima pripadaju"e tražene koli ine, kao

parove brojeva. Iste informacije se mogu predstaviti grafi ki, pridruživanjem

koli ina cijenama:

74

Na slici 3.1. grafi ki smo predstavili tražnju internet usluga za tri razli ite

cijene/sat. Uz cijenu od 0,70 KM/sat potroša i su spremni i mogu kupiti milion

sati/mjesec internet usluga (ta ka A). Ukoliko se cijena/sat pove"a na 1,20 KM/sat

tražnja internet usluga se smanjuje na 0,50 miliona sati/mjesec (ta ka B), a ako se

cijena smanji na 0,30 KM/sat potroša i su spremni i mogu kupiti 1,4 miliona

sati/mjesec internet usluga (ta ka C). Spajanjem ove tri ta ke, ime automatski

grafi ki predstavljamo i sve druge kombinacije cijene i koli ine internet usluga date

u tabeli 3.1., dobijamo funkciju tražnje internet usluga. Pri tome, treba imati u vidu

da u grafikonima koji iskazuju odnos cijene i koli ine na ordinati ozna avamo

cijenu, a na apscisi koli inu. Uz pomo" funkcije tražnje možemo utvrditi koli inu

tražnje za bilo koji poznati nivo cijena. Ako želimo utvrditi koli inu tražnje internet

usluga po cijeni od 1,10 KM/sat provodimo vrlo jednostavan postupak. Na

prona!emo iznos cijene od od 1,10 KM/sat i kre"emo se desno, po isprekidanoj

liniji, dok ne dostignemo ta ku D na funkciji tražnje. Nakon toga, spustimo

normalu iz ta ke D na apscisu i pro itamo vrijednost na horizontalnoj osi (0,60

miliona sati/mjesec). Tražena koli ina usluga interneta po cijeni od 1,10 KM/sat je

0,60 miliona sati/mjesec.

75

Funkcija tražnje internet usluga - Slika 3.2.

1.2.1. Promjena koli ine tražnje

Slika 3.2. predstavlja grafi ki prikaz me!uzavisnosti cijene internet usluga i

koli ine koju su potroša i spremni i mogu kupiti, za svaku od cijena. Promjena

cijene internet usluga, u skladu sa zakonom tražnje, izaziva promjenu koli ine (broj

sati) koju su potroša i spremni i mogu kupiti. Ove promjene odražavaju se

pomjeranjem izme!u ta aka A, B, C ili D, koje pripadaju funkciji tražnje, tako da

promjena cijene internet usluga, uz druge nepromijenjene uslove, izaziva

pomjeranje duž funkcije tražnje. Ovo pomjeranje je grafi ki predstavljeno na slici

3.3. Smanjenje cijene internet usluga od 0,80 KM na 0,50 KM (crvena strelica)

izaziva pove"anje koli ine usluga (sati/mjesec), koju potroša i žele i mogu kupiti, od

0,90 na na 1,20 miliona sati/mjesec (plava strelica). Na slici 3.3. to predstavlja

pomjeranje koli ine tražnje internet usluga duž funkcije tražnje od ta ke A (0,80

KM/sat i 0,90 miliona internet sati/mjesec) u ta ku B (0,50 KM/sat i 1,20 miliona

76

internet sati/mjesec). Ako se cijena internet usluga pove"a od 0,80 KM na 1,40

KM/sat (crvena strelica) potroša i "e smanjiti koli inu usluga (miliona sati/mjesec)

Funkcija tražnje internet usluga - Slika 3.3.

koju su žele i mogu kupiti, od 0,90 na na 0,30 miliona sati/mjesec (plava strelica).

Na slici 3.3. to predstavlja pomjeranje koli ine tražnje internet usluga duž funkcije

tražnje od ta ke A (0,80 KM/sat i 0,90 miliona internet sati/mjesec) u ta ku C (1,40

KM/sat i 0,30 miliona internet sati/mjesec). Po konveciji pomjeranje tražnje duž

funkcije tražnje iskazuje promjene u koli ini tražnje, koje, uz nepromjenjene druge

uslove odražavaju uticaj promjene cijene robe/usluge na koli inu tražnje. 1.2.2. Promjena tražnje

Na koli inu tražnje, osim cijene, uti e i niz drugih faktora, kao što su:

dohodak potroša a, mogu"nost supstitucije jedne drugom robom/uslugom i njihove

relativne cijene, zajedni ka upotreba dvije robe/usluge, prema odgovaraju"em

modelu, o ekivanja potroša a, promjena ukusa, promjene strukture stanovništva,

77

poboljšavanje informisanosti potroša a ili mogu"nost kupovine na kredit. Svaki od

navedenih faktora uti e na tražnju robe/usluga, pri emu se uticaj ispoljava u

promjeni modela potrošnje, što, istovremeno, zna i i odstupanje od uslova "drugi

nepromijenjeni uslovi" i funkcije tražnje zasnovane na pretpostavci o konstantnosti

drugih uslova. Odstupanje od konstantnosti drugih faktora podrazumjeva da cijena

robe/usluga postaje konstanta, jer je jedino uz taj uslov mogu"e istražiti uticaj

svakog od navedenih faktora na tražnju robe/usluga. Me!utim, konstantnost cijene

intuitivno nas upu"uje da nisu mogu"e promjene koli ine tražnje prikazane na slici

3.2. (ako je cijena internet sata 0,80 KM/sat, nije mogu"a promjena koli ine tražnje

koja bi nam omogu"ila pomjeranje duž funkcije tražnje i dostizanje bilo koje ta ke

razli ite od ta ke A). Radi se o igledno o drugom tipu promjena koji "emo, za svaki

od navedenih faktora, posebno istražiti.

Promjene dohotka potroša a imaju direktnog uticaja na promjene ukupne

strukture potrošnje i direktno djeluju na tražnju ve"ine robe/usluga.«

Pove"anje/smanjenje dohotka, uz pretpostavku da se istovremeno cijene ne

pove"aju ili se ne pove"avaju proporcionalno pove"anju dohotka, vodi

pove"anju/smanjenju tražnje ve"ine robe/usluga. U našem primjeru, pove"anje

dohotka vodi pove"anju tražnje internet usluga, bez promjene njihove cijene. Uz

cijenu internet usluga od 0,80 KM/sat potroša i žele i mogu kupiti 0,90 miliona

sati mjese no (ta ka A). Pove"anjem dohotka proširuje se budžetsko ograni enje

potroša a i oni su spremni i mogu kupiti više robe/usluga, uklju uju"i i internet

usluge. Uz cijenu od 0,80 KM/sat potroša i pove"avaju tražnju internet usluga na

1,20 miliona sati/mjesec (ta ka A7). Me!utim, ta ka A' ne pripada originalnoj

funkciji funkciji tražnje (To), ve" se nalazi desno od nje. Uz cijenu od 1,30 KM/sat

potroša i pove"avaju tražnju internet usluga od 0,40 (ta ka B) na 0,70 miliona

sati/mjesec (ta ka B9). Me!utim, i ta ka B' ne pripada originalnoj funkciji tražnje

(To), ve" se nalazi desno od nje. I za sve druge cijene potroša i su spremni i mogu

kupiti više sati internet usluga, ali tražnja (broj sati), kao i u prethodnim

slu ajevima, ne"e pripadati originalnoj funkciji (To), ve" "e se nalaziti desno od nje.

Originalna funkcija tražnje, nakon pove"anja dohotka, ne odražava odnos cijene i

koli ine internet usluga i o igledno je da treba tražiti novu funkciju tražnje. Nova

funkcija tražnje, kao i u ranijim slu ajevima, mora odražavati sve kombinacije

cijena i koli ina internet usluga, koju su potroša i spremni i mogu kupiti. Do nove

funkcije tražnje dolazimo spajanjem ta aka koje odražavaju odnos pojedina ne

cijene i koli ine internet usluga, kao što su ta ke A' i B' Nova funkcija tražnje je

78

funkcija T1 na slici 3.4. Nova funkcija tražnje nastala je pomjeranjem originalne

funkcije, po osnovu pove"anja tražnje internet usluga, desno u odnosu na po etni

Uticaj pove!anja dohotka na tražnju - Slika 3.4.

položaj i odražava pove"anje tražnje po osnovu pove"anja dohotka ili proširenja

budžetskog ograni enja potroša a. Ako bi se, nakon prilago!avanja pove"anja

tražnje pove"anom dohotku, cijena internet usluga pove"ala/ smanjila, uz

zadržavanje nivoa dohotka (drugi nepromjenjeni uslovi), došlo bi do

smanjenja/pove"anja koli ine tražnje, što bi se iskazivalo pomjeranjem tražnje duž

nove funkcije tražnje (T1). U slu aju smanjenja dohotka potroša a, broj sati internet

usluga koji su oni spremni i mogu platiti bi se smanjio za svaku pojedina nu cijenu

sata korištenja internet usluga, što bi zna ilo pomjeranje funkcije tražnje lijevo u

odnosu na originalnu funkciju. Dakle, za svaki nivo dohotka postoji razli ita

funkcija tražnje koja odražava me!uzavisnost cijene i koli ine tražnje.

U razmatranju efekata promjene dohotka pretpostavljali smo da pove"anje

dohotka izaziva pove"anje tražnje. Iskustvo pokazuje da je ovo pravilo vrijedi za

ve"inu robe/usluga i ovu robu/usluge nazivamo normalna roba/usluga. Normalna

roba/usluga je roba/usluga ija se tražnja, uz druge nepromijenjene uslove,

79

pove"ava po osnovu pove"anja dohotka potroša a. Me!utim, sve robe/usluge

nemaju ovu karakteristiku i pove"anje dohotka, uz druge nepromjenjene uslove,

umjesto pove"anja, izaziva smanjenje tražnje. Pove"anje dohotka vodi smanjenju

tražnje brašna (ali se pove"ava potrošnja peciva), usluga obu"ara (ali se pove"ava

tražnja nove obu"e) ili usluga autobuskog prevoza (ali se pove"ava tražnja usluga

avionskog prevoza). Ovakva roba (brašno, usluge obu"ara, autobuski prevoz) naziva

se inferiorna roba. Pove"anje dohotka vodi pomjeranju funkcije tražnje lijevo, a

smanjenje pomjeranju funkcije tražnje desno.

Mnoge robe/usluge su dobri supstituti drugoj robi/usluzi (razne vrste vo"a i

povr"a, maslac i margarin, bioskop i TV, Pepsi Cola i Coca Cola, pamu na i

sinteti ka odje"a i sl.). S obzirom na mogu"nost supstitucije jedne drugom

robom/uslugom, tražnja svake od njih zavisi i od cijene supstitutivne robe/usluge.

Štedljive doma"ice "e prilikom kupovine pomno razmatrati odnos cijena razli itih

vrsta povr"a, nastoje"i da uz što manje troškove pripreme što kvalitetniji obrok. U

okviru toga, špinat i blitva se javljaju kao supstituti i od obje vrsta povr"a

pripremaju se sli ni obroci. Pretpostavimo d a j e po etna cijena blitve 1,40 KM/kg.

Usljed nekog poreme"aja na tržištu ponuda blitve se naglo smanji i njena cijena se

pove"a na 2,40 KM/kg. U skladu sa zakonom tražnje (pove"anje cijene izaziva

smanjenje tražnje), tražnja blitve "e se smanjiti. Smanjenje tražnje blitve, za 120

80

kg/sedmica, prikazano je na slici 3.5., kao pomjeranje tražnje iz ta ke A u A'.

Me!utim, uticaj pove"anja cijene blitve ne iscrpljuje se samo u smanjenju tražnje.

Doma"ice, nastoje"i da zadrže strukturu ishrane, po inju da kupuju više špinata za

svaku cijenu nižu od 2,40 KM/kg. Uticaj pove"anja cijene blitve, osim smanjenja

tražnje, izaziva i pove"anje tražnje špinata bez promjena njegove cijene. Uz cijenu

blitve od 2,40 KM/kilogram, tražnja špinata "e se pove"ati za 120 kg sedmi no, što

za rezultat ima pomjeranje tražnje špinata od A u A' ili B u B ' , odnosno pomjeranje

funkcije tražnje od To u T1 (Slika 3.5.a), koje potvr!uje da su kupci spremni i mogu,

uz nepromjenjenu cijenu, manju od nove cijene blitve, kupovati ve"e koli ine

špinata. Tražnja špinata se pove"ava zbog pove"anja cijene blitve, jer se špinat

koristi kao zamjena blitvi. Ove dvije robe se me!usobno zamjenjuju. U skladu s tim,

supstitutivne robe/usluge su robe/usluge kod kojih pove"anje/smanjenje cijene

jedne od njih izaziva pove"anje /smanjenje tražnje druge robe/usluge. Odre!ene

robe/usluge upotrebljavaju se uvijek zajedno, prema odgovaraju"em modelu ili u

konstantnom odnosu (še"er i kafa, avionski prevoz i renta - car, automobili i

registarske tablice i sl.). Klasi an primjer su benzin i automobilske gume. Pove"anje

cijene benzina zna i manje korištenje automobila i manje trošenje automobilskih

guma. Logi na posljedica je smanjenje tražnje automobilskih guma, bez promjene

81

82

njihove cijene. Pove"anje cijene benzina izaziva pomjeranje duž funkcije tražnje

benzina (promjena koli ine tražnje) i pomjeranje funkcije tražnje automobilskih

Funkcija tražnje benzina - Slika 3/6

guma prema lijevo (promjena tražnje - slike 3.6. i 3.6.a.). Na slici 3.6. pove"anje

cijene benzina (od 1,00 na 1,40 KM/litar) izaziva smanjenje koli ine tražnje benzina

83

(od 10,60 na 0,80 hiljada litara/sedmica). Me!utim, uticaj pove"anja cijene benzina

ne iscrpljuje se samo u promjeni koli ine tražnje benzina, ve" izaziva i smanjenje

korištenja automobila i, u skladu s tim, smanjenje tražnje automobilskih guma

(slika 3.6.a.). Smanjenje koli ine tražnje benzina, po osnovu pove"anja cijene,

pra"eno je istovremenim smanjenjem tražnje automobilskih guma, bez promjene

njihovih cijena. Za svaku konstantnu cijenu, zbog manjeg korištenja automobila,

tražnja automobilskih guma se smanjuje (pomjeranje tražnje iz ta ke A u ta ku A'

ili iz ta ke B u B'), što za kona an rezultat ima promjenu tražnje automobilskuh

guma, iskazanu kao pomjeranje funkcije tražnje od To u T1. Dvije robe, koje se

upotrebljavaju u skladu sa odgovaraju"im modelom i kod kojih

pove"anje/smanjenje cijene jedne izaziva smanjenje/pove"anje tražnje druge robe,

bez promjene njene cijene, su komplementarne robe.

Na ponašanje potroša a i tražnju robe/usluga snažan uticaj imaju i

o ekivanja potroša a u pogledu budu"ih cijena. O ekivano pove"anje nominalne

cijene izaziva pove"anje tražnje, jer potroša i nastoje da se, uz nepromjenjen

dohodak, zaštite od budu"e ve"e cijene. Reakcije mogu biti raznovrsne, od stvaranja

zaliha robe do pove"ane kupovine usluga prije stvarnog pove"anja njihove cijene.

Na slici 3.7. prikazan je efekat o ekivanog pove"anja cijene na tražnju internet

usluga. Funkcija To predstavlja po etnu funkciju tražnje internet usluga, gdje su

84

potroša i spremni i mogu kupiti po cijeni od 0,80 KM/sat 0,90 miliona sati/mjesec

internet usluga (ta ka A). O ekuje se pove"anje cijene na 1,00 KM/sat. Reaguju"i

na o ekivano pove"anje cijene, potroša i, da bi sprje ili ve"e izdatke nakon

pove"anja cijene, pove"avaju tražnju (posla"emo poruke za koje smo mislili da

mogu ekati, pretražiti web stranice koje smo mislili pregledati nakon nekoliko dana

i sl.). Bez stvarne promjene nominalne cijene tražnja internet usluga pove"ava za

svaku datu cijenu, što zna i da dolazi do promjene tražnje (pomjeranje funkcije To u

T1). Na slici 3.7. tražnja se pove"ava od 0,90 na 1,20 miliona sati/mjesec (kretanje

iz ta ke A u ta ku A). Me!utim, nakon pove"anja nominalne cijene, kupci se

vra"aju ranijem modelu tražnje (funkcija tražnje To), ali, zbog ve"e cijene, uz manju

tražnju internet usluga (ta ka A"). Funkcija T1 je bila privremena funkcija tražnje,

nastala zbog o ekivanog pove"anja cijene internet usluga. U obratnom slu aju, tj.

uz pretpostavku da potroša i o ekuju smanjenje cijene internet usluga, reakcija bi

se sastojala u uzdržavanju od kupovine internet usluga. Rezultat je smanjivanje

broja sati internet usluga koji su potroša i spremni i mogu kupiti, što bi zna ilo da

bi za svaki nivo cijene tražnja bila manja i funkcija tražnje, u odnosu na originalnu

funkciju (To) bi se pomjerila lijevo, u novu privremenu funkciju tražnje. Nakon

smanjenja cijene, potroša i bi se vratili ranijem modelu potrošnje, ali bi kupovali

više internet usluga (pomjeranje duž funkcijie tražnje To, desno i prema dole (slika

3.7.a.).

85

Promjene ukusa i/ili preferencija potroša a su etvrti uzrok promjena

tražnje. U nekim slu ajevima (odje"a, popularna muzika i sl.) promjene ukusa ili

preferencije mogu biti vrlo este. Funkcija tražnje ove robe/usluga je vrlo nestabilna

i podložna estim promjenama. U drugim slu ajevima ukus ili preferencije se

mijenjaju postepeno i u dužem vremenskom periodu (npr. hrana sa visokim

sadržajem masno"e, koju ljudi sa pove"avanjem broja godina sve manje i manje

troše).

Promjene strukture stanovništva, posebno starosne, su jedan od uzroka

promjene tražnje. Tražnja trajnih potrošnih dobara, ku"a, stanova i sl. povezana je

sa nastajanjem novih porodica. Pove"anje starih u ukupnom stanovništvu pove"ava

tražnju zdravstvenih usluga, a smanjuje tražnju usluga obrazovanja. Prilikom

odluka o proizvodima/uslugama koje "e nuditi tržištu privredna društva znatnu

pažnju poklanjaju upravo demografskim karakteristikama stanovništva na

odre!enom tržištu.

Poboljšavanje informisanosti potroša a o kvalitetu robe/usluga uti e na

promjenu tražnje. Klasi an primjer su cigarete, o ijoj su štetnosti po zdravlje

potroša i, u posljednjih dvadesetak godina, izuzetno informisani, što je uz druge

mjere (zabrana pušenja i/ili odre!ivanje posebnih prostorija za ovu namjenu) u

razvijenim zemljama izazvalo znatno smanjenje tražnje cigareta.

Bez obzira na visinu dohotka mnoga doma"instva nisu u stanju da za gotov

novac i jednokratnim pla"anjem kupe odre!ene robe/usluge. Mogu"nosti kupovine

na kredit ku"e ili automobila ili usluga visokog obrazovanja pove"ava tražnju ove

robe/usluga, dok izostanak kredita zna i manju tražnje.

Uticaj faktora razli itih od cijene (dohodak potroša a, mogu"nost supstitucije

jedne drugom robom/uslugom i njihove relativne cijene, zajedni ka upotreba dvije

robe/usluge, prema odgovaraju"em modelu, o ekivanja potroša a, promjena ukusa,

promjene strukture stanovništva, poboljšavanje informisanosti potroša a ili

mogu"nost kupovine na kredit), ispoljava se na tražnju robe/usluga bitno druga ije

od uticaja promjene cijene. Naime, prilikom promjene cijene robe/usluga svi odnosi

cijene i koli ine pripadaju jednoj funkciji tražnje. Me!utim, promjena dohotka,

o ekivanja ili ukusa potroša a, izmjena strukture stanovništva, poboljšavanje

informisanosti potroša a ili promjena mogu"nosti kupovine na kredit vode

odstupanju od postoje"eg modela potrošnje i uspostavljanju novog odnosa cijene i

koli ine robe/usluga. S obzirom, da u takvim situacijama pretpostavljamo da su,

nominalne i relativne, cijene konstantne, funkcija tražnje, zasnovana na obrnutim

pretpostavkama (varijabilitet cijene i konstantnost drugih faktora), ne"e odražavati

86

novi odnos cijene i tražene koli ine i moramo tražiti novu funkciju, koja "e

odražavati novu me!uzavisnost cijene i koli ine robe/usluga. Identi nu situaciju

imamo i prilikom promjene cijene jedne od robe/usluge koja je supstitut ili

komplement drugoj robi/usluzi. U svim navedenim slu ajevima dolazi do

pomjeranja funkcije tražnje, po osnovu djelovanja elemenata razli itih od cijene i/ili

po osnovu djelovanja promjene cijene supstitutivne ili komplementarne

robe/usluge. Po konvenciji, pomjeranje funkcije tražnje po osnovu promjena

elemenata razli itih od cijene robe/usluge ili po osnovu promjene cijene

supstitutivne ili komplementarne robe/usluge, iskazuje se kao promjena tražnje.

1.2.3. Individualna i tržišna funkcija tražnje

U dosadašnjem izlaganju razmatrali smo tražnju i funkciju tražnje bez

odre!enja da li se radi o individualnim ili tržišnim funkcijama tražnje, ije je

Osoba ''A'' - Slika 3.8.

razlikovanje korisno sa analiti kog aspekta. Pretpostavimo da za dvije osobe znamo

tražnju internet usluga (sati/mjesec) i da je, uz postoje"u cijenu, svaka od ovih

osoba spremna i može kupiti odgovaraju"i broj sati internet usluga mjese no. Prvo

što zapažamo je da individualna funkcija tražnje nema oblik prave linije, kao što

smo imali u ranijim primjerima. To je logi na posljedica injenice da potroša i, zbog

budžetskog ograni enja, ne pove"avaju (smanjuju) koli inu robe proporcionalno

smanjenju/pove"anju cijene. Me!utim, korištenje funkcije tražnje, kao i funkcije

87

ponude, u tom obliku, posebno na po etku izu avanja ekonomije, pruža pogodan

analiti ki okvir za razumijevanje osnovnih odnosa tražnje i ponude i, iz tog razloga,

"emo ih koristiti i u narednim poglavljima. Na primjeru individualnih funkcija

tražnje internet usluga to je vrlo uo ljivo. Osobe "A" i "B" pove"avaju broj sati sa

smanjenjem cijene internet usluga, ali je vremensko ograni enje (u mjesecu je

ukupno 720 sati) mnogo izraženije kod osobe "B". Osim toga, promjena koli ina

tražnje nas upu"uje na pretpostavku da su oportunitetni troškovi ve"i kod osobe

"B" nego kod osobe "A". Da bi došli do tržišne tražnje i tržišne funkcije tražnje na

ovom hipotetskom tržištu, koje se sastoji od samo dva potroša a, neophodno je za

svaku cijenu internet sata sabrati tražnju ove dvije osobe (tabela 3.2.). Ako

posmatramo ta ku A na slici 3.8. i ta ku B na slici 3.8.a., uo avamo da one

predstavljaju tražnju internet usluga (sati/mjesec) naših potroša a, za cijenu od

0,60 kM/sat. Tražnja osobe "A" je 215 sati/mjesec, a osobe "B" 121 sati/mjesec, što

daje ukupnu tražnju od 336 sati/mjesec. Na isti na in dobijamo i druge koli ine

tražnje za odgovaraju"i nivo cijene internet usluga.

Tabela 3.2.

Koli ina (sati/mjesec) Cijena (KM/sat) Osoba "A" Osoba "B" Tržišna tražnja (2+3)

1 . 2 . 3 . 4.

1,60 91 10 101

88

1,50 98 15 113 1,40 108 21 129 1,30 119 29 148 1,20 131 38 169 1,10 142 50 192 1,00 154 62 216 0,90 167 75 242 0,80 181 89 270 0,70 197 104 301 0,60 215 121 336 0,50 235 140 375 0,40 257 161 418 0,30 281 184 465 0,20 307 211 518 0,10 337 236 573

Tržišnu funkciju tražnje dobijamo direktno iz kolona 1. i 4. tabele 3.2.:

Ta ka C predstavlja zbirnu tražnju internet usluga (sati/mjesec) naših korisnika, uz

cijenu od 0,60 KM/sat (336 sati/mjesec), kao i što svaka ta ka na tržišnoj funkciji

tražnje predstavlja zbir individualnih tražnji, za odgovaraju"u cijenu.

2. PONUDA

89

U razmatranju ponude, kao i kod istraživanja tražnje, prvenstveni zadatak je

da utvrdimo prirodu veze izme!u cijene robe i koli ine koju ponu!a i žele i mogu

ponuditi, ali i da, preliminarno identifikujemo druge faktore koji uti u na ponudu.

Ponavljaju"i postupak primjenjen prilikom razmatranja tražnje i u slu aju ponude

po injemo uvo!enjem pojma: "zakon ponude , prema kojem se koli ina

robe/usluga, koju ponu!a i (proizvo!a i), uz ostale nepromjenjene uslove, žele i

mogu ponuditi tržištu, pove"ava sa pove"avanjem i smanjuje sa smanjivanjem

njene cijene. Za razliku od zakona tražnje, zakon ponude ne korespondira direktno

ili za ve"inu pojedinaca ne korespondira uopšte sa svakodnevnim iskustvom, pa ga

nije mogu"e preliminarno verifikovati posredstvom iskustva, ve" je potrebno dati

potpunije objašnjenje. Jedan od pristupa je oslanjanje na motivaciju za pove"anje

proizvodnje. Pove"anje cijena, uz druge nepromjenjene uslove, omogu"ava

ponu!a ima da, pove"avaju"i proizvodnju, ostvaruju ve"e prihode. U skladu s tim,

postoje"i ponu!a i su spremni da, investiraju"i u opremu i zapošljavaju"i više

radnika, pove"aju koli inu internet usluga koju nude potroša ima. Osim toga,

pove"anje cijene internet usluga može biti motivacija ulasku novih ponu!a a.

Me!utim, ako pove"anje ponude, po osnovu pove"anja cijene, možemo objasniti

motivacijom, ona nam ne može pomo"i u objašnjenju ograni enja pove"anja

ponude. Naime, osnovni faktor ograni enja pove"anja ponude, uz datu cijenu, su

troškovi. Prilikom razmatranja funkcije proizvodnih mogu"nosti, za ilustraciju

oportunitetnih troškova i tendencije njihovog pove"anja sa pove"anjem proizvodnje

jedne robe/usluge, alternativna roba/usluge bili su obrazovanje i druga

roba/usluge. Osnovne principe možemo, koje smo tom prilikom utvrdili, primjeniti i

na "proizvodnju" internet usluga. Naime, ako je pružanje internet usluga

organizovano efikasno, ponuda "e se pove"avati samo dok su oportunitetni troškovi

proizvodnje manji od oportunitetnih troškova proizvodnje druge robe/usluga.

Me!utim, pove"avanjem "proizvodnje" internet usluga, oportunitetni trošak svakog

dodatnog sata proizvodnje internet usluga (marginalni trošak internet usluga) "e se

pove"avati. Koriste"i više kapitala (kupovina opreme, softwera i obuka) i rada, uz

zadržavanje postoje"e opreme, ponu!a "e pove"avati ponudu internet usluga, ali

"e se i troškovi svakog dodatnog sata internet usluga pove"avati. Daljnje pove"anje

mogu"e je nabavkom nove opreme, novog softwera i zapošljavanjem novih radnika,

uz njihovu obuku, što vodi situaciji u kojoj ponuda internet usluga dostiže nivo na

kome se trošak dodatnog sata internet usluga izjedna ava sa cijenom. U toj ta ki

troškovi postaju ograni enje za daljnje pove"anje ponude.

90

2.1. ZNA ENJE ZAKONA PONUDE

Za potpunije razumijevanje zakona ponude neophodno je analizirati svaki od

dijelova njegove definicije. Pod koli inom robe/usluga koju su ponu!a i spremni

kupiti podrazumjevamo koli inu robe koju ponu!a i žele i mogu ponuditi po

odre!enoj cijeni i u odre!enom periodu (npr. mjesec ili godina). Dakle, kao i kod

zakona tražnje, ovaj pojam uklju uje i želju i mogu"nost. Za zakon ponude od

bitnog zna aja je ispunjavanje kriterija o nepromjenjljivosti drugih uslova, jer

promjena cijene robe nije jedini razlog koji uti e na koli inu koju su ponu!a i

spremni ponuditi. Unapre!enje postoje"ih ili otkrivanje novih tehnologija,

smanjivanje cijena inputa, promjene relativnih cijena, o ekivanja ponu!a a i

mogu"nosti prodaje na kredit djeluju na pove"anje ponude, bez promjene cijene

robe/usluge.

2.2. FUNKCIJA PONUDE

Polaze"i od hipoteze da su, uz ostale nepromjenjene uslove, ponu!a i

spremni da sa pove"avanjem/smanjivanjem cijene nude ve"u/manju koli inu

robe/usluga, odnos cijene i ponu!ene koli ine može se prikazati, kao i kod tražnje,

u obliku tabele ili grafi ki:

Tabela 3.3.

Cijena (KM/sat) Koli ina (mil. sati/mjesec) 0,10 0,00 0,20 0,10 0,30 0,20 0,40 0,30 0,50 0,40 0,60 0,50 0,70 0,60 0,80 0,70 0,90 0,80 1,00 0,90 1,10 1,00 1,20 1,10 1,30 1,20 1,40 1,30 1,50 1,40 1,60 1,50 1,70 1,60

91

Navedena tabela predstavlja sve cijene i njima pripadaju"e ponu!ene koli ine, kao

parove brojeva. Iste informacije se mogu predstaviti grafi ki, pridruživanjem

koli ina cijenama:

Na slici 3.9. grafi ki smo predstavili ponudu internet usluga za tri razli ite cijene

(KM/sat). Uz cijenu od 0,70 KM/sat proizvo!a i su spremni ponuditi 0,60 miliona

sati/mjesec internet usluga (ta ka A). Ukoliko se cijena pove"a na 1,20 KM/sat

ponuda sepove"ava na 1,10 miliona sati/mjesec (ta ka B), a ako se cijena smanji

na 0,30 KM/sat proizvo!a i su spremni ponuditi 0,20 miliona sati/mjesec internet

usluga (ta ka C). Spajanjem ove tri ta ke, ime automatski grafi ki predstavljamo i

sve druge kombinacije cijene i koli ine internet usluga date u tabeli 3.3., dobijamo

funkciju ponude internet usluga. Pri tome, treba imati u vidu da na ordinati

ozna avamo cijenu, a na apscisi koli inu. Uz pomo" funkcije ponude možemo

utvrditi koli inu ponude za bilo koji poznati nivo cijena. Ako želimo utvrditi koli inu

ponude internet usluga po cijeni od 1,10 KM/sat provodimo vrlo jednostavan

postupak. Na ordinati prona!emo iznos cijene od 1,10 KM/sat i kre"emo se desno,

po isprekidanoj liniji, dok ne dostignemo ta ku D na funkciji tražnje. Nakon toga,

spustimo normalu iz ta ke D na apscisu i pro itamo vrijednost na horizontalnoj osi

(1,00 miliona sati/mjesec). Ponu!ena koli ina usluga interneta po cijeni od 1,10

KM/sat je 1,00 miliona sati/mjesec. Funkcija ponude ima pozitivan nagib, što

odražava injenicu da sa pove"anjem cijene internet usluga, uz ostale

nepromjenjene uslove, ponu!a i žele i mogu potroša ima ponuditi više internet sati

92

Funkcija ponude internet usluga - Slika 3.9.a.

(na slici 3.9.a. pove"anje cijene od 0,70 na 1,10 KM/sat zna i i pove"anje ponude

od 0,60 na 1,00 miliona sati/mjesec internet usluga). 2.2.1. Promjena koli ine ponude

Slika 3.9.a. predstavlja grafi ki prikaz me!uzavisnosti cijene internet usluga

i koli ine koju ponu!a i žele i mogu ponuditi, za svaku od cijena. Promjena cijene

internet usluga, u skladu sa zakonom ponude, izaziva promjenu koli ine (broj sati)

koju ponu!a i žele i mogu ponuditi. Ove promjene odražavaju se pomjeranjem

izme!u ta aka A, B, C ili D, koje pripadaju funkciji ponude, tako da promjena

cijene internet usluga, uz druge nepromijenjene uslove, izaziva pomjeranje duž

funkcije tražnje. Ovo pomjeranje je grafi ki predstavljeno na slici 3.10. Pove"anje

cijene internet usluga od 0,80 KM na 1,10 KM (crvena strelica) izaziva pove"anje

koli ine usluga (sati/mjesec), koju ponu!a i žele i mogu ponuditi, od 0,70 na na

0,90 miliona sati/mjesec (plava strelica). Na slici 3.10. to predstavlja pomjeranje

koli ine ponude internet usluga duž funkcije ponude od ta ke A (0,80 KM/sat i

0,70 miliona internet sati/mjesec) u ta ku B (1,00 KM/sat i 0,90 miliona internet

93

koli ine usluga (sati/mjesec), koju ponu!a i žele i mogu ponuditi, od 0,70 na na

0,90 miliona sati/mjesec (plava strelica). Ako se cijena internet usluga smanji od

0,80 KM na 0,50 KM/sat (crvena strelica) ponu!a i "e smanjiti koli inu usluga

(miliona sati/mjesec), koju su žele i mogu nuditi, od 0,70 na na 0,40 miliona

sati/mjesec (plava strelica). Na slici 3.10. to predstavlja pomjeranje koli ine ponude

internet usluga duž funkcije ponude od ta ke A (0,80 KM/sat i 0,70 miliona

internet sati/mjesec) u ta ku C (0,50 KM/sat i 0,30 miliona internet sati/mjesec).

Po konveciji pomjeranje tražnje duž funkcije ponude iskazuje promjene u koli ini

ponude, koje, uz nepromjenjene druge uslove, odražavaju uticaj promjene cijene

robe/usluge na koli inu ponude. 2.2.2. Promjena ponude

Kao i u slu aju tražnje, promjena cijene internet usluga, uz ostale

nepromjenjene uslove, izaziva pomjeranje duž funkcije ponude internet usluga,

94

odražavaju"i promjene koli ine ponude. Me!utim, ukoliko se neki od uslova iz

grupe "ostali nepromjenjeni uslovi", promjeni do"i "e do pomjeranja funkcije

ponude. Na pomjeranje funkcije ponude uti e mnogo faktora, od kojih "emo neke

od njih razmotriti detaljnije. Promjene u tehnologiji su jedan od najzna ajnijih

faktora koji uti u na ponudu. Unapre!enja postoje"e ili pronalaženje nove

tehnologije, posredstvom pove"avanja produktivnosti faktora proizvodnje, smanjuje

troškove proizvodnje, što uti e na pove"anje ponude za iste cijene. Na Slici 3.11.

data je grafi ka ilustracija uticaja poboljšanja tehnologije na ponudu internet

usluga. Funkcija ponude Po je funkcija ponude sa Slike 3.10., prema kojoj ponu!a

internet usluga uz cijenu sata od 0,70 KM želi i može ponuditi 0,60 miliona sati

internet usluga mjese no, a uz cijenu od 1,10 KM/sat 1,00 miliona sati/mjesec.

Proboljšavanje tehnologije smanjuje troškove (KM/sat) pružanja internet usluga i

ponu!a i, bez promjene cijene, nude više internet sati (za cijenu od 0,70 KM/sat

ponuda se pove"ava od 0,60 na 0,90 miliona sati/mjesec, a za cijenu od 1,10 od

1,10 na 1,30 miliona sati/mjesec. Pove"anje ponude zna i pomjeranje ponude od A

u A' ili od B u B' odnosno nastajanje nove funkcije ponude P1, koja odražava novi

odnos cijene i koli ine ponude, proizašlog iz tehnološkog unapre!enja.

95

Promjene cijene inputa (repromaterijal, oprema, rad, kapital) ima za za efekat

pomjeranje funkcije ponude. Pove"anje cijene inputa, uz nepromjenjene ostale

uslove, smanjuje ponudu robe. Na slici 3.12. smanjenje ponude, zbog pove"anja

cijene inputa, predstavljeno je funkcijom P1:

Pove anje cijene inputa i ponuda - Slika 3.12.

Pove"avanje cijene inputa pove"ava troškove proizvodnje internet usluga, što uti"e

da se ponuda smanjuje. Ovo smanjenje predstavljeno je grafi ki kao kretanje od

ta ke A (ponuda 0,90 miliona sati/mjesec) u ta ku A' (ponuda 0,60 miliona

sati/mjesec) ili od ta ke B (ponuda 1,20 miliona sati/mjesec) u ta ku B' (ponuda

0,90 miliona sati/mjesec) na slici 3.12. Sli no smanjenje ponude dešava se i za sve

druge cijene, što za kona an rezultat ima pomjeranje funkcije ponude od Po u P1.

Smanjenje cijene inputa ima"e isti efekat kao unapre!enje tehnologije i utica"e na

pove"anje ponude za svaku cijenu, odnosno na pomjeranje funkcije ponude prema

desno (vidi sliku 3.11.).

Na ponudu robe/usluga uti u i promjene cijena druge robe/usluge.

Promjena ponude rezultat je realokacija faktora proizvodnje prema proizvodnji sa

manjim oportunitetnim troškovima. Ovu tvrdnju možemo ilustrovati vrlo

jednostavnim primjerom. Pretpostavimo da se cijena kukuruza pove"ava, a da se

96

cijena pšenice ne mijenja. Proizvo!a i "e izvršiti preraspodjelu zemlje, nastojati da

dio zemlje koji su koristili za proizvodnju pšenice iskoriste za pove"anje proizvodnje

kukuruza. Pove"anje cijene kukuruza pove"ava oportunitetne troškove proizvodnje

pšenice (izgubljeni dohodak od proizvodnje kukuruza), što za rezultat ima

pove"anje ponude kukuruza i smanjenje ponude pšenice ili pomjeranje funkcije

ponude kukuruza prema desno i funkcije ponude pšenice prema lijevo.

Kao u slu aju tražnje, tako i promjena o ekivanja uti e na promjene ponude.

Naime, ponuda robe/usluge nije isklju ivo odre!ena teku"im cijenama, ve" i

o ekivanjima u pogledu budu"ih cijena. Ponu!a internet usluga koji o ekuje

pove"anje cijena u narednom periodu ne"e trenutno pove"avati ponudu internet

usluga, a možda "e ponudu i smanjiti. Nasuprot tome, ponu!a koji o ekuje

smanjenje cijena u budu"nosti, trenutno nastoji pove"ati ponudu i po teku"oj cijeni

ponuditi što ve"u koli inu internet sati. Uticaj o ekivanja u pogledu budu"ih cijena

je najuo ljiviji kod benzina ili dizel goriva, kod kojih svaka najava pove"anja cijene

izaziva privremene nestašice na benzinskim pumpama. U svim navedenim

slu ajevima dolazi do pomjeranja funkcije ponude, po osnovu djelovanja elemenata

razli itih od cijene, koje se po konveciji iskazuje kao promjena ponude.

3. ODNOS TRAŽNJE I PONUDE

Kao što smo ve" naglasili tržište, posredstvom sistema cijena, prenosi

informacije o relativnoj oskudnosti robe/usluga potencijalnim kupcima i

prodavcima. Uzimaju"i u obzir cijene, zajedno sa drugim saznanjima, kupci i

prodavci planiraju vlastite aktivnosti. Svaki od njih odlu uje o ulasku (izlasku) na

tržište i kupovinama ili prodajama odre!ene koli inu robe/usluga. Pri tome, veliki

broj kupaca i prodava a nezavisno kreira vlastite planove. Me!utim, su eljavanjem

pojedina nih planova prodaja/kupovina na tržištu dio kupaca i/ili prodava a

spoznaju da ne mogu realizovati vlastite planove. Mogu"e je da koli ine koje su

kupci planirali da kupe premašuju koli ine koje su prodavci planirali da, uz

o ekivanu cijenu, prodaju. Neki od potencijalnih kupaca moraju modifikovati

planove. Isto tako, mogu"e je da planovi prodaje premašuju planove kupovine i dio

potencijalnih prodava a mora korigovati planove. Kona no, mogu"e je da planirane

kupovine budu jednake planiranim prodajama, po o ekivanim cijenama. U takvoj

situaciji odvojeno pripremljeni planovi kupaca i prodava a se podudaraju i tržište se

nalazi u ravnoteži.

97

Funkcije ponude i tražnje internet usluga, koje smo u ranijem izlaganju

razmatrali, možemo koristiti za grafi ku ilustraciju uslova u kojima je tržište u

ravnoteži:

Slika 3.13. prikazuje me!usobni odnos ponude i tražnje internet usluga, u okviru

ega funkcije tražnje i ponude predstavljaju nezavisno formulisane planove

kupovine i prodaje. Upore!uju"i planirane tražene koli ine i planirane ponu!ene

koli ine, za svaku od mogu"ih cijena, možemo zaklju iti da se samo za cijenu od

0,80 KM/sat planovi kupaca i planovi prodava a u potpunosti podudaraju, što

zna i d a j e cijena od 0,80 KM/sat internet usluga ravnotežna cijena za ovo tržište.

Ukoliko su svi kupci i prodavci planove pravili na pretpostavci od 0,80 KM/sat

internet usluga, ne"e biti potrebe za prilago!avanjem tih planova. Me!utim, šta "e

se desiti ako su kupci i/ili prodavci polazili od pretpostavke da "e cijena sata

internet usluga biti razli ita od ravnotežne. Za analizu nepodudaranja planova

kupaca i prodava a, uz grafi ku ilusraciju, posluži"emo se i tabelarnim prikazom

odnosa ponude i tražnje:

Tabela 3.4.

Cijena (KM/sat)

Ponuda (mil.sati/mjesec)

Tražnja (mil.sati/mjesec)

Manjak ponude (mil. sati/mjesec)

Višak ponude (mil. sati/mjesec)

Pritisak na cijenu

1,60 1,50 0,10 1,40 Smanjenje 1,50 1,40 0,20 1,20 Smanjenje 1,40 1,30 0,30 1,00 Smanjenje

98

1,30 1,20 0,40 0,80 Smanjenje 1,20 1,10 0,50 0,60 Smanjenje 1,10 1,00 0,60 0,40 Smanjenje 1,00 0,90 0,70 0,20 Smanjenje 0,90 0,80 0,80 0 0 Ravnoteža

0,80 0,70 0,90 0,20 Pove"anje 0,70 0,60 1,00 0,40 Pove"anje 0,60 0,50 1,10 0,60 Pove"anje 0,50 0,40 1,20 0,80 Pove"anje 0,40 0,30 1,30 1,00 Pove"anje 0,30 0,20 1,40 1,20 Pove"anje 0,20 0,10 1,50 1,40 Pove"anje

Pretpostavimo da su se planovi kupaca i prodava a zasnivali na cijeni od 0,60

KM/sat. Iz tabele 3.4. možemo zaklju iti da su uz pretpostavljenu cijenu (0,60

KM/sat) prodavci planirali ponuditi 0,50 miliona sati/mjesec internet usluga, a

kupci kupiti 1,10 miliona sati/mjesec internet usluga. U slu aju kada tražene

koli ine premašuju ponu!ene imamo višak tražnje ili, jednostavnije, nestašicu. U

primjeru internet usluga, uz cijenu od 0,60 KM/sat, tražnja je ve"a od ponude za

0,60 miliona sati internet usluga mjese no. Na ve"ini tržišta prvi signal nestašice je

smanjivanje zaliha proizvoda. U našem slu aju, kao i kod mnogih drugih proizvoda

i usluga, jasan pokazatelj nedovoljne ponude je nemogu"nost potencijalnih

korisnika da dobiju internet priklju ak. U slu aju robe signali nestašice su, prije

svega, redovi kupaca. To su dovoljni pokazatelji prodavcima da je cijena robe niža

od ravnotežne. Ukoliko prodavci ni na ovaj signal ne reaguju pove"anjem cijena,

ve"e cijene "e ponuditi kupci, nastoje"i se dokopati internet priklju ka ili izbje"i

ekanje u redovima. S druge strane, ako su kupci i prodavci, iz bilo kojeg razloga,

planirali kupovine i prodaje na pretpostavci da "e cijena internet usluga biti 1,20

KM/sat, imamo višak ponude. Naime, prodavci su planirali prodati 1,10 miliona

sati/mjesec internet usluga, ali su kupci planirali kupiti samo 0,50 miliona sati. U

ovoj situaciji imamo višak ponude ili, jednostavnije, višak, koji u našem primjeru

iznosi 0,60 miliona sati/mjesec internet usluga i koji izražava koli inu koju

prodavci ne mogu prodati. Mogu"e reakcije prodava a su, uz druge nepromjenjene

uslove, smanjivanje cijene, do cijene koja omogu"uje prodaju planirane koli ine

internet usluga (0,50 KM/sat), istovremeno smanjivanje koli ine i cijene ili izlazak

sa tržišta internet usluga. Na osnovu slike 3.12. možemo do"i i do zaklju ka o

uticaju viška ponude ili nestašice robe/usluga na cijenu. Naime, višak ponude vrši

pritisak na smanjivanje cijene (da bi prodali planiranu koli inu prodavci moraju

99

smanjivati cijenu), dok nestašice vode pove"anju cijene robe/usluge (kupci su

spremni platiti ve"u cijenu da bi pribavili planiranu koli inu).

Odnos ponude i tražnje razmatrali smo samo u odnosu na cijene i uz

pretpostavku da se drugi uslovi nepromjenjeni. Ako bi ovu pretpostavku otklonili i

u analizu uklju ili uticaj drugih faktora (dohodak potroša a, mogu"nost

supstitucije jedne drugom robom/uslugom i njihove relativne cijene, zajedni ka

upotreba dvije robe/usluge, prema odgovaraju"em modelu, o ekivanja potroša a,

promjena ukusa, promjene strukture stanovništva, poboljšavanje informisanosti

potroša a, mogu"nost kupovine na kredit, promjene tehnologije i cijene inputa i sl.)

ravnotežna cijena bi se mijenjala, ali bi vrlo brzo bila postignuta nova tržišna

ravnoteža. Me!utim, ukoliko je promjena tražnje i/ili ponude rezultat mjera

ekonomske politike, njihov odnos može biti trajno poreme"en. Posebno snažan

uticaj ima odre!ivanje minimalne ili maksimalne cijene robe/usluge od strane

države. Pretpostavimo da država odredi maksimalnu cijenu internet usluga (0,60

KM/sat), koja je ispod ravnotežne cijene (0,90 KM/sat). Grafi ki prikaz uticaja

odre!ivanja maksimalne cijene dat je na slici 3.14. Uz cijenu od 0,60 KM/sat

internet usluga ponu!a i su spremni da tržištu ponude 0,70 miliona sati/mjesec

100

(ta ka A), kupci su spremni i mogu kupiti 1,10 miliona sati/mjesec internet

usluga(ta ka A'). Neravnoteža (višak tražnje) na tržištu traja"e sve dok je cijena

internet usluga maksimizirana ili dok, po osnovu djelovanja faktora razli itih od

cijene, ne do!e do smanjivanja tražnje po (npr. smanjenje dohotka) ili pove"anja

ponude (npr. smanjivanje cijene inputa). Odre!ivanje minimalne cijene iznad

ravnotežne imalo bi suprotan u inak i vodilo bi neravnoteži tržišta u obliku viška

ponude.

4. INFORMACIJE I TRŽIŠNA RAVNOTEŽA

U dosadašnjem izlaganju istraživali smo kako ponuda i tražnja odre!uju

tržišne cijene. Uo ili smo da na promjene ponude i tražnje, kao i njihovog odnosa

uti e mnoštvo faktora. Promjene u tehnologiji, cijenama inputa i konkurentne robe

ili promjene o ekivanja prodavaca mogu uticati na pove"anje ili smanjenje ponude.

Isto tako, promjene dohotka, cijene supstitutivne ili komplementarne robe,

o ekivanja kupaca ili njihovih ukusa i preferencija, izazivaju pove"anje ili smanjenje

tražnje. Me!utim, nijedan u esnik na tržištu ne mora prikupljati sve informacije o

svim faktorima koji uti u na ponudu i tražnju, jer im tržište sve ove informacije

obezbje!uje u jedinstvenom obliku, kao promjene cijena. U skladu s tim, postoji

direktna veza izme!u uloge tržišta u prenosu informacija i ekonomske ravnoteže.

Ova veza zasniva se na tezi da se tržišna ravnoteža ostvaruje samo ako je

distribucija informacije prodavcima i kupcima kompletna. Naime, ako prodavci i

kupci nemaju kompletne informacije teško je o ekivati da "e formulisati planove

prodaje i kupovine koji "e se podudariti. Nasuprot tome, ako i prodavci i kupci

raspolažu svim informacijama o teku"im i budu"im tržišnim cijenama i uslovima,

teško je o ekivati da "e jedni ili drugi ignorisati raspoložive informacije i planove

formulisati tako da se oni na tržištu ne podudare. Sa perfektnim informacijama i

prodavci i kupci "e formulisati planove za koje znaju da "e, uz postoje"e uslove, biti

realizovani. Me!utim, postulat da je tržište u ravnoteži samo u situacijama u kojima

svi kupci i svi prodavci imaju perfektne informacije upu"uje na zaklju ak da je u

realnom svijetu teško ili skoro nemogu"e posti"i tržišnu ravnotežu. U realnom

svijetu cijene se kontinuirano mijenjaju. Dio prodava a i kupaca spoznaje i u i na

osnovu tih promjena i kupuju"i i prodaju"i svoja saznanja, posredstvom sistema

cijena, distribuira ih drugim u esnicima. Me!utim, ova distribucija se ne vrši

brzinom svjetlosti. Osim toga, tokom vremena potrebnog za spoznaju jedne vrste

promjena tržišnih uslova, dešavaju se i druge promjene. Teško je o ekivati ili

101

pretpostavljati da svi prodavci i kupci trenutno i istovremeno spoznaju sve

promjene tržišnih uslova i, u skladu s tim, pod tržišnom ravnotežom treba

podrazumijevati stanje preme kome tržište kontinuirano teži, prije nego stanje koje

permanentno postoji. Pri tome, treba imati u vidu da nije neophodno da svaki

u esnik raspolaže istovremeno svim informacijama, ve" je dovoljno da svi raspolažu

svim informacijama i da se informacije, posredstvom sistema cijena, kontinuirano

razmjenjuju. Ponovo "emo u pomo" pozvati nobelovca Hayeka: "Pretpostavimo da se

negdje u svijetu javi nova mogu"nost upotrebe neke sirovine, recimo kalaj a, i da se,

istovremeno, iscrpi jedan od izvora kalaj a. Za našu namjenu nije važno, i vrlo je

zna ajno da nije važno, koji od ova dva uzroka ini kalaj ograni enijim. Sve što

treba da znaju korisnici kalaja je da je dio kalaja, koji su navikli da koriste,

profitabilnije koristiti negdje drugdje i da zbog toga kalaj moraju štedjeti. Za ve"inu

njih nije potrebno da znaju gdje je upotreba kalaja zna ajnija ili u korist kojih

drugih potreba se mora manja ponuda upotrebljavati. Ako samo neki od njih imaju

spoznaju o novoj tražnji i preusmjere resurse prema njoj i ako pojedinci koji su

svjesni nove neravnoteže (ponude i tražnje) po nu ovu neravnotežu ublažavati iz

drugih izvora, efekat "e se vrlo brzo rasprostrijeti kroz ukupan ekonomski sistem i

uticati ne samo na korisnike kalaja, ve" i na one koji koriste njegove supstitute i

supstitute supstituta, i ponudu stvari napravljenih od kalaja i njegovih supstituta

itd., i sve to bez da ve"ina uklju enih u pribavljanje tih supstituta zna išta o

osnovnom uzroku ovih promjena. Cjelina djeluje kao jedno tržište, ne zato što bilo

koji njen lan ima spoznaju o podru ju u cjelini, ve" zato što se njihova pojedina ne

spoznaje preklapaju što omogu"ava da preko mnogo posrednika relevantne

informacije stižu do svih."15

5. ELASTI NOST TRAŽNJE I PONUDE

U dosadašnjem izlaganju smo uo ili da koli ina robe koja se traži ili nudi

zavisi od promjena cijena ili drugih faktora. Me!utim, sama konstatacija nije

dovoljna za razumijevanje ovog fenomena i ekonomisti nastoje objasniti kako

tražnja i ponuda odgovaraju na ove promjene, koriste"i pojam elasti nosti. Pri tome,

elasti nost ozna ava stepen u kome se tražnja i ponuda mjenjaju u odnosu na

promjenu cijena ili drugih faktora, odnosno predstavlja mjeru osjetljivosti koli ine

tražnje i ponude u odnosu na promjenu cijene, iskazane u procentu.

___________________________

15 Hayek, F. op.cit (8), strana 5.

Cjenovna elasti nost tražnje je mjera reakcije potroša a na promjenu cijene i

izražava se kao odnos procentne promjene koli ine tražnje i procentne promjene

cijene, duž odgovaraju"e funkcije tražnje. Procentne promjene izra unavaju se na

osnovu promjena koli ine i cijene i dijeljenjem svake od promjena sa inicijalnom

koli inom i cijenom.

Me!utim, prije prelaska na na in izra unavanja cjenovne elasti nosti tražnje,

neophodno je ukazati na potrebu da prilikom izra unavanja procentnih promjena

moramo biti vrlo oprezni. Pretpostavimo da da se cijena paradajza pove"a za 25

feninga, od 1,50 KM/kg na 1,75 KM/kg. U svakodnevnom žargonu esto "emo re"i

da se cijena pove"ala za 16,7% (0,25/1,50). Me!utim, ako, uz iste cijene, pokušamo

izra unati procentnu promjenu smanjenja cijene za 25 feninga (od 1,75 KM/kg na

1,50 KM/kg) dobi"emo procenat smanjenja od 14,29% (0,25/1,75), što je manje od

procenta pove"anja. Da bi se izbjegla ova vrsta nesporazuma, u izra unavanju

cjenovne elasti nosti, kao osnov za izra unavanje procenata, koristi se srednja

vrijednost cijena/koli ina, što u našem slu aju iznosi (1,50+1,75)/2 = 1,625 KM.

Procenat pove"anja i smanjenja cijene paradajza, uz date cijene, je identi an i iznosi

15,385% (0,25/1,625). U skladu sa definicijom cjenovne elasti nosti tražnje,

Pretpostavimo da je, uz cijenu od 1,75 KM/kg, dnevna tražnja paradajza 1000 kg i

da se nakon smanjenja cijene na 1,50 KM/kg dnevna tražnja pove"a na 1250 kg.

Kolika je cjenovna elasti nost tražnje paradajza? U skladu sa obrascem za

izra unavanje cjenovne elasti nosti, imamo sljede"e veli ine:

103

obrazac za njeno izra unavanje možemo napisati u sljede"em obliku:

1

Uvrštavanjem ovih veli ina u obrazac za izra unavanje cjenovne elasti nosti tražnje

dobijamo:

Dakle, na svaki jedan procenat promjene cijene paradajza potroša i pove"avaju

kupovinu paradajza za 1,44%. Cjenovna elasti nost tražnje iskazana je negativnim

brojem, što je u skladu sa zakonom tražnje, prema kojem promjena cijene u jednom

pravcu (pove"anje/smanjenje) izaziva promjenu koli ine tražnje u suprotnom

pravcu (smanjenje/pove"anje). Me!utim, u ekonomskoj literaturi postoji opšti

konsensus da se elasti nost tražnje iskazuje bez predznaka tako da u našem

slu aju možemo re"i da je, u pretpostavljenim uslovima, cjenovna elasti nost

tražnje 1,44. Cjenovna elasti nost tražnje se kre"e u rasponu od nule do minus

beskona no:

U dosadašnjem izlaganju definisali smo pojam elasti nosti i na in njenog

izra unavanja, ali se nismo bavili faktorima koji odre!uju cjenovnu elasti nost

tražnje. Najvažnija determinanta elasti nost tražnje je postojanje supstitutivne

robe/usluge. Ukoliko roba ima supstitut njena tražnja je, po pravilu, elasti na, jer

je u slu aju pove"anja cijene mogu"e zamijeniti drugom robom. Tražnja maslinovog

ulja je elasti nija jer je suncokretovo ulje supstitut prilikom spravljanja salate.

Tražnja automobila je manje elasti na ako imamo dobar javni prevoz. Isto tako, na

cjenovnu elasti nost tražnje uti e i postojanje komplementarne robe/usluge.

Tražnja robe koja je komplement važnijoj robi ima tendenciju neelasti nosti (tražnja

motornog ulja je neelasti na jer je motorno ulje komplement benzinu i cijena

benzina odre!uje korištenje automobila u mnogo ve"oj mjeri nego cijena motornog

ulja). Na elasti nost tražnje uti e i u eš"e izdataka za odre!enu robu/uslugu u

ukupnim izdacima. Šibice više nisu prijeko potrebne, jer postoje dobri supstituti.

105

Ipak, tražnja šibica je vrlo neelasti na, jer izdaci za kupovinu šibica predstavljaju

zanemarljiv dio budžeta, tako da ljudi uopšte ne zapažaju promjenu cijene šibica.

Nasuprot tome, tražnja stanova, iako stan predstavlja potrebu, nije perfektno

neelasti na. S obzirom na udio izdataka za stan u ukupnom budžetu, promjene

cijene stanovanja velika ve"ina ljudi ne može ignorisati. Kona no, na elasti nost

tražnje uti e i vrijeme, pri emu je kratkoro no tražnja manje elasti na. Uzmimo

kao primjer ku"no grijanje. Ljudi "e vrlo rijetko neposredno nakon poskupljenja

energenata smanjiti koli inu koju koriste za zagrijavanje stana. Navikli su da

održavaju odre!enu temperaturu i da se, u skladu s tim, obla e. Protokom vremena

(npr. nakon dobijanja prvog ra una nakon poskupljenja) ljudi "e po eti da

ekonomišu, nastoje"i da usklade svoje ponašanje sa novom cijenom grijanja (npr.

smanji"e temparaturu u stanu i obla iti topliju odje"u).

U ovom poglavlju smo utvrdili da prodavci reaguju na promjenu cijene

robe/usluge pove"avaju"i ili smanjuju"i koli inu ponude. Mjera reakcije prodavaca

na promjenu cijene izražava se cjenovnom elasti noš"u ponude. Za izra unavanje

cjenovne elasti nosti ponude koristi se formula sli na formuli koju smo koristili za

izra unavanje cijenovne elasti nosti tražnje.

S obzirom na pozitivan nagib funkcije ponude, što odražava pravilo da se promjena

cijene i koli ine ponude mjenjaju u istom smjeru (ve"a cijena - ve"a ponuda, i

obrnuto) duž funkcije ponude, cijenovna elasti nost ponude je uvijek pozitivna.

Cijenovna elasti nost ponude kre"e se u rasponu od nule do beskona nosti:

Za cjenovnu elasti nost ponude od posebnog je zna aja vrijeme. Da bi, kao odgovor

na pove"anje cijena, postoje"i proizvo!a i pove"ali ponudu neophodno je da

pove"aju kapacitete (izgradnja novih pogona, kupovina nove opreme ili

106

zapošljavanje nove radne snage). Isto tako, za ulazak novih proizvo!a a, privu enih

ve"im cijenama, potrebno je izvjesno vrijeme. U skladu s tim, cijenovna elasti nost

je ve"a dugoro no nego kratkoro no, a razlike izme!u proizvodnji u mogu"nostima

prilago!avanja novim cijenama, odre!uju i razlike u cjenovnim elasti nostima

ponude izme!u razli itih industrija.

Kao što smo ve" ukazali promjene dohotka potroša a mogu izazvati promjene

tražnje robe. Vidjeli smo da se te promjene, uz pretpostavku nepromjenjenosti

cijene, odražavaju u pomjeranju funkcije tražnje. Koncept elasti nosti, u obliku

dohodovne elasti nosti tražnje, koristimo za mjerenje veli ine promjena i

odre!ivanje pravca u kome se one kre"u. U skladu s tim, dohodovnu elasti nost

tražnje možemo definisati kao odnos procentualne promjene tražnje po osnovu

procentualne promjene dohotka. Zadržavaju"i oznake za koli ine (Q1 za traženu

koli inu prije i Q2 za traženu koli inu nakon promjene dohotka) i uvode"i oznake

D 1 i D2 za dohodak prije i poslije promjene, formula za dohodovnu elasti nost

tražnje dobij a sljede!i oblik:

Dohodovna elasti nost tražnje je pozitivna za normalnu i negativna za inferiornu

robu. Ako posmatramo model potrošnje mesa i pretpostavimo da nakon pove!anja

dohotka za 12%, osoba sa prosje nim primanjima pove!a potrošnju tele!eg mesa za

12% i june!eg mesa za 5%, a smanji potrošnju pile!eg mesa za 2%, dobivamo da je

dohodovna elasti nost tražnje tele!eg mesa 1.2, june!eg mesa 0,5 i pile!eg mesa -

0,2. U skladu sa dohodovnom elasti noš!u tražnje, tele!e i june!e meso

klasificiramo kao normalnu robu, a pile!e meso kao inferiornu robu.

U objašnjenju elasti nosti tražnje koristi se i koncept ukrštene cjenovne

elasti nosti, koji izražava promjenu koli ine tražnje jedne po osnovu promjene

cijene druge robe/usluge. U numeri kom izrazu ukrštena cjenovna elasti not može

se izraziti na sljede!i na in:

Pri emu

izraz ozna ava promjenu tražnje robe A, a izraz promjenu

cijene robe B. Ukrštena cjenovna elasti nost tražnje može biti pozitivna, negativna

107

ili jednaka nuli. Pozitivna ukrštena cjenovna elasti nost tražnje ukazuje da se radi o

supstitutivnoj robi/uslugama i da pove!anje/smanjenje cijene jedne robe/usluge,

uz druge nepromjenjene uslove, zna i pove!anje/smanjenje tražnje druge

robe/usluge. Ukrštena cjenovna elasti nost tražnje komplementarne robe/usluga je

negativna. Pove!anje cijene automobila zna i i manju tražnju voza kih dozvola.

Kona no, za robu/usluge koje nisu supstituti ili komplementi ukrštena cjenovna

elasti nost tražnje je jednaka nuli.

OSNOVNI KONCEPTI:

Zakon tražnje Tržišna funkcija tražnje

Relativna cijena Zakon ponude

Promjena koli ine tražnje Promjena koli ine ponude

Promjena tražnje Promjena ponude

Normalna roba Tržišna ravnoteža

Inferiorna roba Cjenovna elasti nost tražnje

Supstitutivna roba Cjenovna elasti nost ponude

Komplementarna roba Dohodovna elasti nost

O ekivanja potroša a Ukrštena elasti nost

Individualna funkcija tražnje

LITERATURA:

1. Brown, C, Gilroy, C. and Kohen, A.: The Effect of the Minimum Wage on

Employment and Unemployment, Journal of Economic Literature, 20, 2.

June 1982, str. 487 - 528.

2. Ekelund, B.R. i Hebert, F.R.: Secret Origins of Modem Microeconomics:

Dupuit and the Engineers, University of Chicago Press, 1999.

3. Hayek, F.: The Use of Knowledge in Society, American Economic Review,

XXXV, No. 4, September, 1945, str. 519-530, (www.bomis.com.)

4. Marshall, A.: Principles of Economics, Prometheus Books, 1997.

5. Nicholson,W.: Microeconomic Theory: Basic Principles and Exetensions,

(7th edition) Harcourt College Publishers, 1998.

108

6. Stiglitz, E.J.: Principles of Microeconomics (2nd edition, W.W. Norton &

Company, Inc., 1996.

7. Varian, R.H.: Intermediate Microeconomics (5th edition), W.W. Norton &

Company, Inc., 1999.

8. Wessels, J.W.: Microeconomics the Easy Way (Easy Way), Barrons

Educational Series, 1997.

109

IV. POTROŠNJA, IZBOR POTROŠA A I TRAŽNJA

U skladu sa zakonom tražnje ljudi kupuju više robe/usluga sa smanjivanjem

njihove cijene. Ovaj princip je opšteprihva!en, jer svakodnevno iskustvo pokazuje

njegovu validnost. Me"utim, njegova o iglednost i opšte prihvatanje ne spre avaju

ljude da pitaju zašto je ovaj princip ta an. Sli no, u doba Isaka Njutna svi su znali

da jabuka sa drveta pada na zemlju, ali se jedino Njutn pitao zašto jabuka pada na

zemlju, a ne odleti prema nebu. Traženje odgovora na ovo pitanje odvelo gaje prema

novim saznanjima o zakonu gravitacije. Ekonomisti su se esto pitali zašto ljudi

kupuju više robe/usluga sa smanjivanjem njihove cijene. Traženje odgovora na ovo

pitanje vodilo je novim saznanjima o zakonu tražnje.

1. MARGINALNA KORISNOST, POTROŠNJA I TRAŽNJA

Prije odgovora na pitanje zašto ljudi kupuju više robe/usluga sa

smanjivanjem njihove cijene postavlja se pitanje zašto ljudi uopšte traže robu i/ili

usluge. Opšti odgovor mogao bi da glasi da ljudi žele robu/usluge jer tako

zadovoljavaju želje i/ili njihovo sticanje predstavlja zadovoljstvo. Kupovina mesa za

jelo, toplog kreveta za spavanje ili interesantne knjige za itanje omogu!ava ljudima

zadovoljavanje razli itih želja ili, druga ije, korištenje robe /usluga za zadovoljavanje

želja pruža ljudima korisnost. Relativna korisnost razli ite robe, tj. intenzitet želje

za sticanjem jedne robe u odnosu na intenzitet želje za sticanjem druge robe,

odre"uje tražnju robe. Da li !e jedna osoba kupiti novi automobil i propustiti

mogu!nost da novac iskoristi za turisti ko putovanje je ekonomsko i psihološko

pitanje i može se posmatrati kao pitanje tražnje automobila/turisti kih usluga.

Daljnji korak u razumijevanju povezanosti korisnosti i ekonomskog

ponašanja predstavlja formulisanje principa opadaju!e marginalne korisnosti.

Marginalna korisnost robe/usluga izražava iznos dodatne korisnosti koju potroša

ima od sticanja dodatne jedinice robe/usluge. Princip opadaju!e marginalne

korisnosti odražava injenicu da pove!avanje potrošnje robe/usluge vodi

smanjivanju marginalne korisnosti potrošnje dodatne jedinice te robe/usluge. Za

ilustraciju principa opadaju!e marginalne korisnosti možemo se koristiti vrlo

jednostavnim primjerom, kao što je potrošnja okolade. Jedenjem okolade

zadovoljavamo želju, ali istovremeno užitak zadovoljavanja želje opada sa svakom

dodatnom kockicom okolade koju pojedemo. Nakon izvjesne koli ine dolazimo do

ta ke kada jedenje dodatne kockice okolade ne pruža nikakvo zadovoljstvo.

110

Presta!emo, bar za izvjesno vrijeme (nekoliko sati, dan ili nekoliko dana) jesti

okoladu uopšte.

Korisnost, iako o igledna, prvenstveno je subjektivna kategorija i ekonomija

nije u stanju da je egzaktno mjeri. Me"utim, pretpostavimo, zbog lakšeg

razumjevanja, da postoji mjera korisnosti, koju !emo nazvati "koriš" i koristiti kao

imaginarnu mjeru korisnosti. Pretpostavimo da želimo izmjeriti korisnost koju nam

pruža potrošnja sladoleda tokom jednog dana. U tabeli 4.1. data je potrošnja

sladoleda u toku jednog dana i ukupna i marginalna korisnost, izražena u

"korisima". Podaci nam pokazuju da se pove!avanjem broja sladoleda pove!ava i

ukupna korisnost (ina e bi prestali sa potrošnjom sladoleda), ali po opadaju!oj

stopi:

Tabela 4.1.

Broj sladoleda/dan Ukupna korisnost (koris) Marginalna korisnost (koris) 1 2,5 5,0 2 7,5 4,5 3 11,5 4,0 4 15,0 3,5 5 18,0 3,0 6 20,5 2,5 7 22,0 2,0 8 23,5 1,5 9 24,5 1,0

10 25,0 0,5

Marginalna korisnost drugog sladoleda je 4,5 "korisa", a devetog sladoleda 0,5

"koris"-a. Grafi ki prikaz ukupne i marginalne korisnosti dat je na slikama 4.1, i

4.2. Iz slike 4.1., bez itanja podataka iz tabele, jasno je da se ukupna korisnost

potrošnje sladoleda pove!ava sa svakim dodatnim sladoledom (korisnost je rastu!a

funkcija broja sladoleda). Me"utim, posmatranje funkcije ukupne korisnosti, koja

sa pove!anjem broja sladoleda postaje sve ravnija (kretanje od ta ke A prema ta ki

J), upu!uje na ocjenu da pove!anje ukupne korisnosti nije proporcionalno

pove!anju broja sladoleda. Ovo potvr"uje grafikon na slici 4.2. iz koga je vidljivo da

je marginalna korisnost opadaju!a funkcija broja sladoleda (kretanje od ta ke A

prema ta ki J):

111

Ukupna korisnost - Slika

Marginalna korisnost - Slika 4.2.

112

Me"utim, u realnom svijetu potrošnja se ne ograni ava samo na sladoled ve! ga

karakteriše: (1) mnoštvo robe/usluga koju potroša i žele; (2) obavezno pla!anje

poznate cijene; (3) ograni eni budžet potroša a i (4) nastojanje potroša a da

postignu maksimalno zadovoljavanje želja, uz ograni eni budžet. U takvom

okruženju potroša i su suo eni sa klasi nim problemom maksimiziranja ciljeva

(zadovoljavanje želja), uz poznata ograni enja (cijene robe/usluga i raspoloživi

budžet) i na osnovu više alternativa (potrošnja razli ite robe/usluga). Potroša i su

primorani na svakodnevne izbore i svaki izbor uklju uje oportunitetne troškove

(kupovina jedne robe umanjuje mogu!nost kupovine druge robe), ali se zasniva i na

odgovaraju!im principima. Za ilustraciju rješavanja problema izbora posluži!emo se

jednostavnim primjerom. Pretpostavimo da želimo mjese ni prihod rasporediti

izme"u samo dvije vrste robe: hrane i odje!e. Ako potrošimo jednu dodatnu KM na

hranu, ste!i !emo odre"enu dodatnu korisnost. Istovremeno, nastaje oportunitetni

trošak koji je jednak korisnosti koju smo mogli dobiti trošenjem jedne KM na

kupovinu odje!e. Izbor zavisi od toga koja nam roba pruža ve!u marginalnu

korisnost - trošenje dodatne KM na hranu ili odje!u, pri emu marginalna

korisnost zavisi od koli ine svake od ove dvije robe kojom raspolažemo. Ako imamo

dovoljno odje!e i nedovoljno hrane, marginalna korisnost odje!e !e biti manja, a

marginalna korisnost hrane ve!a. Korištenjem jedne KM za kupovinu hrane

umjesto kupovinu odje!e, odri emo se manje (odje!a) u korist ve!e (hrana)

korisnosti i na taj na in, u uslovima ograni enog budžeta, pove!avamo ukupnu

korisnost.

Iz našeg primjera možemo zaklju iti da je korisnost upotrebe jedne KM za

kupovinu odje!e razli ita od korisnosti koju dobij amo upotrebom te iste KM za

kupovinu hrane. Upravo razlika korisnosti koju sti emo kupovinom jedne u odnosu

na korisnost kupovine druge robe/usluge predstavlja osnov za promjenu modela

potrošnje. U slu aju d a j e marginalna korisnost robe po jednoj KM identi na, nema

motiva za promjenu modela potrošnje. Drugim rije ima, potroša !e nastojati

mijenjati model potrošnje samo ako tom promjenom može pove!ati ukupnu

korisnost. U situaciji u kojoj je potroša raspoloživi budžet distribuirao na

raspoložive robe tako d a j e marginalna korisnost svake pojedina ne robe po KM

jednaka marginalnoj korisnosti svake druge pojedina ne robe po KM, pove!avanje

ukupne korisnosti, uz dati budžet, nije mogu!e i potroša se nalazi u ravnoteži.

Za razumijevanje uslova za ravnotežu potroša a i izvo"enje generalnog

zaklju ka možemo se poslužiti sljede!im primjerom. Pretpostavimo da pojedinac

113

koji troši jednaku koli inu pile!eg i tele!eg mesa nastoji da izjedna i marginalnu

korisnost po KM. U tom slu aju je marginalna korisnost kilograma pile!eg mesa,

podijeljena sa cijenom/kg, jednaka marginalnoj korisnosti kilograma tele!eg mesa,

podijeljenoj sa cijenom/kg:

Pretpostavimo da je cijena pile!eg mesa 6 KM/kg, a tele!eg 12 KM/kg. U tom

slu aju dodatni kilogram tele!eg donosi potroša u dvostruku korisnost u odnosu

na dodatni kilogram pile!eg mesa. U skladu s tim, marginalna korisnost pile!eg

mesa u vrijednosti od 6 KM (kilogram) jednaka je marginalnoj korisnosti tele!eg

mesa u vrijednost od 6 KM (pola kilograma). Ako navedenu jedna inu proširimo na

realni svijet, u kome je broj robe/usluga vrlo veliki i ako marginalnu korisnost robe

A ozna imo sa MKA, robe B sa MKB, robe C sa MKc i robe I sa MK1, a njihove cijene

sa CA, CB, CC i C1, dobij amo opštu jedna inu ravnoteže potroša a:

Principi ravnoteže potroša a i opadaju!e marginalne korisnosti služe nam i za

objašnjenje zakona tražnje. Pretpostavimo da želimo prilagoditi model potrošnje i

postignemo ravnotežu u kojoj je, izme"u ostalog:

Dok god navedena jedna ina važi ne želimo pove!ati potrošnju tele!eg mesa, jer, u

skladu sa principom opadaju!e marginalne korisnosti, pove!anje potrošnje zna i i

smanjivanje marginalne korisnosti. Marginalna korisnost tele!eg mesa po KM bi se

smanjila ispod marginalne korisnosti pile!eg mesa po KM, što bi vodilo ponovnoj

promjeni modela potrošnje i, pove!anjem potrošnje pile!eg mesa, uspostavljanju

ravnoteže. Me"utim, šta !e se desiti ako se cijena kilograma tele!eg mesa smanji od

12 na 10 KM. Da bi održali jedna inu (4.3.), uz novu cijenu tele!eg mesa, morala bi

se pove!ati marginalna korisnost pile!eg ili smanjiti marginalna korisnost tele!eg

mesa. U skladu sa principom opadaju!e marginalne korisnosti, jedini na in

smanjenja MK tele!eg mesa je pove!anje njegove potrošnje, odnosno jedini na in

114

pove!anja MK pile!eg mesa je smanjenje njegove potrošnje. S obzirom na to da ove

dvije vrste mesa, za mnoge ljude, predstavljaju supstitute vjerovatno !e se

istovremeno pove!ati potrošnja tele!eg i smanjiti potrošnja pile!eg mesa.

Ponaša!emo se upravo po zakonu tražnje: smanjenje cijene pove!ava potrošnju

tele!eg mesa.

2. EFEKAT SUPSTITUCIJE, EFEKAT DOHOTKA I ZAKON TRAŽNJE

Povezivanje zakona tražnje i principa opadaju!e marginalne korisnosti

izvršeno je, uz priznanje nemjerljivosti korisnosti, što možda ostavlja sumnju u

pogledu stvarne veze izme"u zakona tražnje i korisnosti. Alternativni put

dokazivanja djelovanja zakona tražnje je oslanjanje na efekat supstitucije i efekat

dohotka, koji izvorište imaju u promjeni cijene.

U našem primjeru smanjenje cijene kg tele!eg mesa od 12 na 10 KM vodi!e

pove!anju potrošnje tele!eg i smanjenju potrošnje pile!eg mesa. Sa nižom cijenom

tele!eg mesa možda !emo pripremanje ve ere ku!i zamijeniti ve erom u restoranu.

Promjena cijene kg tele!eg mesa može izazvati itav niz promjena u strukturi

potrošnje po osnovu efekta supstitucije skuplje jeftinijom robom. Me"utim, efekat

supstitucije nije jedini faktor koji !e zbog smanjenja cijene voditi pove!anju

potrošnje tele!eg mesa. Naime, smanjenje cijene tele!eg mesa pove!ava kupovnu

mo! našeg raspoloživog budžeta. Uz pretpostavku da smo, uz cijenu kg tele!eg

mesa od 12 KM, kupovali pet kilograma mjese no, nakon smanjenja cijene na 10

KM/kg za kupovinu iste koli ine potrebno nam je 50 KM mjese no. Ostaje nam

neutrošeno 10 KM, što zna i da se naš mjese ni realni dohodak pove!ao upravo za

taj iznos. U tom slu aju, kupova!emo više normalne i manje inferiorne robe. Za

ve!inu ljudi je tele!e meso normalna roba i smanjivanje cijene !e voditi pove!anju

njegove potrošnje, što je rezultat efekta dohotka, tj. pove!anja potrošnje robe po

osnovu pove!anja realnog dohotka zbog smanjenja cijene te robe.

Efekti supstitucije i dohotka po osnovu promjene cijene pomažu nam u

razumijevanju zakona tražnje, ali i otvaraju mogu!nosti da postoje, u rijetkim

uslovima, odstupanja od zakona tražnje. Naime, za normalnu robu zakon tražnje

apsolutno važi, jer efekti supstitucije i dohotka djeluju istovremeno i u istom

pravcu, pove!avaju!i tražnju robe ija je cijena smanjena. Me"utim, u slu aju

inferiorne robe situacija nije tako jednostavna. Pretpostavimo da nije smanjena

cijena mesa generalno, ve! je smanjena samo cijena gotovih proizvoda od mesa

(npr. hamburger). Pretpostavimo da hamburger smatramo inferiornom robom, iju

115

!emo potrošnju smanjiti u slu aju pove!anja realnog dohotka. Ali istovremeno

djeluje efekat supstitucije, vode!i pove!anju potrošnje hamburgera. Dakle, kod

inferiorne robe efekat supstitucije i efekat dohotka djeluju u suprotnom pravcu, što

uti e da zakon tražnje za inferiornu robu važi samo u slu aju da je efekat

supstitucije ve!i od efekta dohotka. 3. IZBOR POTROŠA A I BUDŽETSKO OGRANI ENJE

Pojedinci se veoma razlikuju po preferencijama i razli ite mogu!nosti

zadovoljavanja želja rangiraju prema kriteriju: "svi"ati - ne svi"ati". Me"utim, ovo

rangiranje ne zna i da je to i izbor u pogledu stvarnog zadovoljavanja želja, jer se

svaki pojedinac suo ava sa budžetskim ograni enjem i cijenom robe/usluga.

Ekonomski razlozi nas prisiljavaju da se esto naš izbor razlikuje od preferencija.

Nalaze!i se kontinuirano izme"u preferencija i mogu!nosti stalno smo prisiljeni da

rangiramo alternativne kombinacije robe/usluga, ali se dešava i da nam razli ite

kombinacije pružaju isti nivo zadovoljavanja želja, odnosno da nam je svejedno koju

kombinaciju dvije ili više robe/usluga kupimo. Dakle, kada se suo imo sa dvije

kombinacije robe/usluga, možemo preferirati jednu ili drugu kombinaciju ili biti

indiferentni. Pri tome, ne podrazumijevamo da možemo izmjeriti intenzitet

preferencije, ve! je dovoljno da osje!amo koju kombinaciju preferiramo. U okviru

toga, logi na je pretpostavka da !emo uvijek preferirati kombinaciju koja uklju uje

više robe/usluga (uvijek !emo prednost dati kombinaciji od pet kilograma mesa i tri

kilograma sira u odnosu na kombinaciju od tri kilograma mesa i kilogram sira).

Preferencija potroša a može se, polaze!i od pitanja kako potroša rangira

alternative, i grafi ki predstaviti. Pretpostavimo da postoje samo dvije robe meso i

sir, koje ine razli ite kombinacije potrošnje u odgovaraju!em periodu (npr. mjesec).

Ove dvije robe pojavljuju se u sljede!im kombinacijama:

Tabela 4.2.

kg/mj esec Kombinacije potrošnje Meso Sir

A 8 3 B 6 4 C 5 5 D 4 7

Pretpostavimo da je potroša indiferentan u odnosu na ove etiri kombinacije

potrošnje mesa i sira (svaka od kombinacija zadovoljava želju potroša a u istom

116

stepenu). Dakle, imamo niz alternativnih mogu!nosti potrošnje mesa i sira, u

odnosu na koje smo indiferentni (ne dajemo prednost nijednom od njih) i koje ine

niz kombinacija ove dvije robe koje nam pružaju istu korisnost. Niz kombinacija

dvije robe koje nam daju istu korisnost možemo predstaviti i grafi ki funkcijom

indiferencije:

Funkcija indiferencije prikazuje razli ite kombinacije robe/usluga u odnosu na koje

je potroša indiferentan, jer nam sve kombinacije pružaju istu korisnost. Osim

etiri kombinacije (A, B, C i D), potroša je indiferentan i u odnosu na sve druge

kombinacije koje pripadaju funkciji indiferencije. Me"utim, potroša bi, u odnosu

na postoje!e, preferirao kombinaciju koja bi sadržavala 9 kg mesa i 8 kg sira, jer je

superiorna u odnosu na postoje!e kombinacije i ova kombinacija ne može pripadati

funkciji indiferencije na slici 4.3. Moramo tražiti novu funkciju indiferencije kojoj

pripada ova kombinacija, kao i sve druge kombinacije mesa i sira koje potroša u

pružaju istu korisnost. Funkcija indiferencije I1 je identi na funkciji sa slike 4.2.

Ta ka E predstavlja kombinaciju od 6,5 kg mesa i 4,3 kg sira i ne pripada funkciji

I1. S obzirom na to da se nalazi iznad i desno od ta ke B i sadrži više mesa i sira od

kombinacije B, potroša !e preferirati kombinaciju E u odnosu na B. Kombinacije F

i G sadrže manje mesa i više sira od kombinacije E, ali u istom stepenu

zadovoljavaju potroša a. Potroša je indiferentan izme"u kombinacija E, F i G, koje

pripadaju funkciji indiferencije I2, ali ih preferira kombinacijama A, B, C ili D, koje

pripadaju funkciji I1. Isto tako, sve druge kombinacije koje u istom stepenu

117

zadovoljavaju potroša a pripadaju jednoj funkciji indiferencije (npr. kombinacije H,

I ili J koje pripadaju funkciji I3).

Izbor potroša a ne zavisi samo od njegovih preferencija ve!, kao što smo u

ranijem izlaganju naglasili, i od raspoloživog budžeta. Pri tome, pod budžetom

potroša a podrazumijevamo iznos novca (dohodak) koji potroša može potrošiti u

odgovaraju!em periodu. Kupovna mo! dohotka potroša a zavisi od cijene robe i

usluga koje potroša želi kupiti. Dohodak potroša a i njegova kupovna mo!

odre"uju budžetsko ograni enje. Pretpostavimo da potroša ima na raspolaganju

budžet od 100 KM i da ga želi potrošiti za kupovinu robe A i robe B, ije su cijene

20 i 10 KM/komadu (CA = 20 KM/komad i CB = 10 KM/komad). Potroša u su na

raspolaganju sljede!e kombinacije ove dvije robe:

118

Ako kupi pet komada robe A, potroša ne može kupiti nijedan komad robe B, jer

budžet u cjelini koristi za kupovinu robe A (5 x 20 = 100). Ako kupi 10 komada robe

B, potroša ne može kupiti nijedan komad robe A, jer budžet u cjelini koristi za

kupovinu robe B (10 x 10 = 100). Budžetsko ograni enje iskazano u tabeli 4.3. može

se predstaviti i grafi ki, pri emu funkcija budžetskog ograni enja pokazuje sve

kombinacije dvije robe koje potroša , uz raspoloživi budžet, može kupiti. Na slici

4.4. ta ke A do A5 predstavljaju sve kombinacije robe A i robe B koje potroša može

kupiti. Me"utim, kupovina kombinacije A6, koja uklju uje šest komada robe A i 3

komada robe B, zahtijeva budžet od 150 KM [(6x20) + (3x10)]. Osim toga, funkcija

budžetskog ograni enja ilustruje pravilo da kupovina više jedne podrazumijeva

odricanje od kupovine druge robe, pri emu ovaj odnos zavisi od odnosa cijena dvije

Roba A (komada) Roba B (komada) 5 0 4 2 3 4 2 6 1 8 0 10

Tabela 4.3.

119

robe. Odricanjem od jednog komada robe A, potroša dobija CA/CB komada robe B.

U našem primjeru kupovina komada robe A zna i mogu!nost kupovine dva komada

robe B, šta odražava i odnos njihovih cijena (20/10 = 2)- Ovaj odnos, pomnožen sa

"-1" istovremeno predstavlja i nagib funkcije budžetskog ograni enja. S obzirom na

to daje funkcija budžetskog ograni enja linearna, nagib je identi an u svim njenim

ta kama.

Budžetsko ograni enje i funkciju indiferencije koristimo za grafi ku

prezentaciju ravnoteže potroša a, ali i za izvo"enje funkcije tražnje. Na slici 4.5.

imamo skupove funkcija indiferencije i budžetskog ograni enja. Sve funkcije

budžetskog ograni enja zasnovane su na pretpostavci o konstantnoj cijeni komada

robe B (CB = 1 0 KM), ali razli itim cijenama komada robe A, u rasponu od 20 do 4

KM po komadu. Ravnoteža potroša a je, uz druge nepromijenjene uslove, razli ita

za razli ite cijene robe A. Uz cijenu od 20 KM po komadu robe A, potroša je u

ravnoteži (ne može pove!ati ukupnu korisnost) kada kupuje 1,5 komada robe A i

Budžetsko ograni!enje, preferencija i tražnja - Slika 4.5.

120

sedam komada robe B, stoje u skladu sa njegovim budžetskim ograni enjem (1,5 x

20) + (7 x 10). Uz cijenu od 10 KM po komadu robe A, potroša je u ravnoteži kada

kupuje šest komada robe A i sedam komada robe B (4 x 10) + (7 x 10). Uz cijenu od

pet KM po komadu robe A, maksimalnu korisnost potroša ostvaruje kupovinom 12

komada robe A i etiri komada robe B ( 1 2 x 5 ) + ( 4 x 1 0 ) . Kona no, uz cijenu od

etiri KM po komadu robe A, potroša je u ravnoteži kada kupuje 20 komada robe A

i dva komada robe B, št o j e u skladu sa njegovim budžetskim ograni enjem (20 x 4)

+ (2 x 10). Ove ravnoteže potroša a na slici 4.5. predstavljene su ta kama A, B, C i

D. U navedenim ta kama funkcije budžetskog ograni enja su tangente na funkcije

indiferencije, što odražava injenicu da je nagib ovih funkcija u tim ta kama

identi an.

Iz slike 4.5. možemo izvesti funkciju tražnje robe A. Naime, za cijenu od 20

KM/komad potroša u stanju ravnoteže kupuje 1,5 komada robe A, za cijenu od 10

KM kupuje 10 komada, za cijenu od 5 KM kupuje 12 i za cijenu od 4 KM/komad

kupuje 20 komada robe A. Ako podatke o cijeni i koli ini, koju potroša u stanju

ravnoteže kupuje, predstavimo grafi ki, dobijamo funkciju tražnje robe A, koja, u

skladu sa zakonom tražnje, ima negativan nagib:

121

4. SUFICIT POTROŠA A

Tržišna funkcija tražnje, izme"u ostalog, pokazuje i maksimalnu cijenu koju

je potroša spreman da plati za odgovaraju!u koli inu robe/usluge. Nagib funkcije

implicira da se maksimalna cijena smanjuje sa pove!avanjem ponude. Odnos

maksimalne cijene koju je potroša spreman da plati za koli ine koje su manje od

stvarne ponude i tržišne cijene predstavlja približnu neto društvenu vrijednost

robe/usluge. Istovremeno, razlika izme"u maksimalne cijene koju je potroša

spreman da plati za dodatnu jedinicu robe/usluge i njene tržišne cijene predstavlja

suficit potroša a. S obzirom na to da nagib funkcije tražnje implicira da se

maksimalna cijena smanjuje sa pove!anjem koli ine robe/usluga kojom raspolaže

potroša , suficit potroša a izražava neto korisnost potroša a po osnovu svake

jedinice robe/usluge. Neto korisnost možemo izraziti i kao razliku marginalne

korisnosti jedinice robe/usluga (u KM) i cijene koju je potroša platio prilikom

sticanja te robe/usluge.

Za ilustraciju koncepta suficita potroša a posluži!emo se jednostavnim

primjerom. Želimo kupiti košulju odre"ene boje i modela i spremni smo platiti 85

KM. Ovih 85 KM predstavlja maksimalnu cijenu koju smo spremni platiti za

dodatnu košulju u našoj garderobi i predstavlja marginalnu korisnost dodatne

košulje. Me"utim, u prodavnici ustanovimo da je cijena košulje, boje i modela koji

želimo 40 KM. Ako kupimo samo jednu košulju, naš suficit iznosi 45 KM i

marginalnu neto korisnost ili:

gdje MNKA predstavlja marginalnu neto korisnost robe A, MKA marginalnu korisnost

ili cijenu koju smo spremni platiti (u našem primjeru 85 KM) i CA cijenu robe A (u

našem primjeru 40 KM). Potroša dostiže ravnotežu u ta ki u kojoj se marginalna

korisnost izjedna ava sa cijenom (MKA = CA), odnosno u kojoj je MNKA = 0. Dakle,

ako prilikom prve kupovine ostvarimo suficit od 45 KM, možemo, kupovinom

dodatne košulje, pove!ati stepen zadovoljavanja želja, odnosno kupovati košulje dok

se njihova marginalna korisnost smanji na 40 KM. Grafi ka ilustracija suficita

potroša a data je na slici 4.7. Maksimalna cijena koju je potroša spreman da plati

ozna ena je na ordinati, a raspoloživa koli ina košulja na apscisi. Maksimalna

cijena koju je potroša spreman da plati za prvu košulju je 85 KM. Pravougaonik

visine 45 KM (85 - 40) i širine jedne košulje predstavlja marginalnu korisnost za

122

potroša a. Iz slike 4.7. uo avamo da je marginalna korisnost druge košulje 80 KM

(maksimalna cijena koju je potroša spreman da plati). Ako je cijena košulje iznad

80 KM potroša !e kupiti samo jednu košulju. Isto tako, marginalna korisnost

svake naredne košulje se smanjuje (tre!e na 70 KM, etvrte na 60, pete na 50 KM).

Marginalna korisnost šeste košulje je 40 KM i, ako je cijena košulje 40 KM, potroša

!e kupiti šest košulja u toku odre"enog vremenskog perioda (npr. godina). Ukupna

korisnost koju potroša ima od kupovine šest košulja jednaka je zbiru marginalnih

korisnosti od kupovine svake košulje pojedina no, odnosno 385 KM (85 + 80 + 70 +

60 + 50 + 40). Razlika izme"u iznosa koji je potroša spreman da plati i iznosa koji

je stvarno platio je suficit potroša a i, u našem primjeru, iznosi 145 KM (45 + 40 +

30 + 20 +10), a na slici 4.7. predstavljen je osjen enim podru jem iznad tržišne

cijene (40 KM).

Suficit potroša a nije samo karakteristi an za pojedinca ve! i za potroša e u cjelini,

pri emu svi i svaki potroša kupuje robu/usluge do iznosa na kome se

izjedna avaju tržišna cijena i pojedina na marginalna korisnost te robe/usluge. U

skladu s tim, tržišna cijena odražava princip marginalne korisnosti, tj.:

123

gdje supskript ozna ava svakog od N potroša a.

OSNOVNI KONCEPTI:

Marginalna korisnost Efekat dohotka

Ravnoteža potroša a Funkcija indiferencije

Efekat supstitucije Suficit potroša a

LITERATURA: ITERATURA:

1. Deaton, A. i Muellbauer, J.: Economics and Consumer Behavior,

Cambridge University Press, 1980.

1. Deaton, A. i Muellbauer, J.: Economics and Consumer Behavior,

Cambridge University Press, 1980.

2. Ekelund, B.R. i Hebert, F.R.: Secret Origins of Modem Microeconomics:

Dupuit and the Engineers, University of Chicago Press, 1999.

2. Ekelund, B.R. i Hebert, F.R.: Secret Origins of Modem Microeconomics:

Dupuit and the Engineers, University of Chicago Press, 1999.

3. Landreth, H. and Colander, CD.: History of Economic Theory (second

edition), Houghton Mifflin Company, 1989.

3. Landreth, H. and Colander, CD.: History of Economic Theory (second

edition), Houghton Mifflin Company, 1989.

4. Nicholson,W.: Microeconomic Theory: Basic Principles and Exetensions,

(7th edition) Harcourt College Publishers, 1998.

4. Nicholson,W.: Microeconomic Theory: Basic Principles and Exetensions,

(7th edition) Harcourt College Publishers, 1998.

5. Slater, D.: Consumer Culture and Modernity, Polity Press, 1997. 5. Slater, D.: Consumer Culture and Modernity, Polity Press, 1997.

6. Varian, R.H.: Intermediate Microeconomics (5th edition), W.W. Norton &

Company, Inc., 1999.

6. Varian, R.H.: Intermediate Microeconomics (5th edition), W.W. Norton &

Company, Inc., 1999.

7. Wessels, J.W.: Microeconomics the Easy Way (Easy Way), Barrons

Educational Series, 1997.

7. Wessels, J.W.: Microeconomics the Easy Way (Easy Way), Barrons

Educational Series, 1997.

124

V. PROIZVODNJA, TROŠKOVI I DOBIT

Kao što smo pokušali da dodatno objasnimo funkciju tražnje, neophodno je

da ukažemo i na faktore na kojima se zasniva funkcija ponude. Ve! smo ukazali da

nagib funkcije ponude sugeriše da se koli ina robe/usluga koju su ponu"a i

(proizvo"a i) spremni ponuditi pove!ava sa pove!avanjem njene cijene. To nas

intuitivno upu!uje na pretpostavku da pozitivan nagib funkcije ponude ima neke

veze sa troškovima proizvodnje, što zahtijeva detaljnije razmatranje stvarnog odnosa

koli ine i troškova proizvodnje. Pri tome, treba imati u vidu da, u skladu sa jednim

od osnovnih principa ekonomije, svi troškovi nastaju iz potrebe izbora izme"u

alternativnih mogu!nosti korištenja ograni enih resursa. Svi troškovi proizvodnje

su oportunitetni troškovi: prava mjera troškova injenja je vrijednost najboljeg

alternativnog korištenja istih resursa. U skladu s tim, oportunitetni troškovi

proizvodnje sastoje se od izdataka koje privredna društva imaju prema

dobavlja ima i dohodaka koje društva ispla!uju vlasnicima resursa (prirodni

resursi, rad i kapital), s ciljem da se raspoloživi resursi ne koriste na alternativan

na in.

1. EKSPLICITNI I IMPLICITNI TROŠKOVI I DOBIT

Sve troškove možemo podijeliti na dvije vrste: eksplicitne i implicitne.

Eksplicitni troškovi su oportunitetni troškovi koje privredno društvo pla!a osobama

koje nemaju vlasni ke interese u društvu. U takve troškove spadaju troškovi rada,

repromaterijala, transporta, osiguranja i sl.. Implicitni troškovi uklju uju

oportunitetne troškove privrednog društva po osnovu korištenja resursa koji

pripadaju samom privrednom društvu ili osobama koje imaju vlasni ke interese u

društvu. Ovi troškovi odražavaju ograni enost sredstava za društvo, ali, za razliku

od eksplicitnih troškova, obavezno ne poprimaju oblik izdataka osobama van

društva. Npr. društvo koje koristi zgradu u vlasništvu zanemaruje mogu!nost

korištenja te zgrade na drugi na in. Samostalni poduzetnik ili jedini lan društva sa

ograni enom odgovornoš!u koji je istovremeno zaposlen u tom društvu zanemaruje

mogu!nost zaposlenja na drugom mjestu. Društva ovakve troškove ne iskazuju u

poslovnim knjigama, ali implicitni troškovi izražavaju prihode koji bi mogli biti

ostvareni "zapošljavanjem" resursa društva izvan društva. Razlikovanje eksplicitnih

i implicitnih troškova je bitno i za razumijevanje koncepta dobiti (profita). Dobit u

125

ekonomskom zna enju predstavlja razliku izme"u ukupnih prihoda i ukupnih

(eksplicitnih i implicitnih) troškova društva. Mnogo konfuzije u svakodnevnom

poslovnom jeziku izaziva korištenje ra unovodstvenog pojma dobiti, koja

podrazumijeva iznos dobiti nakon umanjenja ukupnih prihoda za eksplicitne

troškove. Razliku izme"u dvije vrste dobiti možemo izraziti jedna inom:

Ekonomska dobit = Ra!unovodstvena dobit - Implicitni troškovi

Razliku izme"u ekonomske i ra unovodstvene dobiti ilustruje sljede!i primjer. Dvije

osobe "A" i "B" su zaposlene u privrednom društvu u kome svaka od njih ima

godišnju neto platu od 12.000 KM. Ove dvije osobe odlu e da osnuju privredno

društvo u kome !e imati sva vlasni ka prava i daju otkaz na postoje!e zaposlenje. U

osnivanje novog privrednog društva svaka od osoba uloži po 50.000 KM ušte"evine

(ukupno 100.000 KM). Tokom prve godine poslovanja privredno društvo ostvari

ukupan prihod od 250.000 KM. Ukupni eksplicitni troškovi (repromaterijal, plate i

si.) iznose 180.000 KM. Porez na dobit iznosi 30%. Na osnovu navedenih podataka

možemo izra unati ra unovodstvenu neto dobit:

I. Ukupan prihod 250.000

II.Eksplicitni troškovi 180.000

III. Ra unovodstvena bruto dobit (I. minus II.) 70.000

IV. Porez na dobit (30% na bruto dobit) 21.000

V. Ra!unovodstvena neto dobit (III. minus IV.) 49.000

Me"utim, da bi ustanovili ekonomsku dobit, neophodno je utvrditi oportunitetne

troškove korištenja resursa kojim raspolažu osobe "A" i "B". Osobe "A" i "B" su

alternativnom upotrebom rada mogle ostvariti platu od po 12.000 KM godišnje, a

alternativnom upotrebom kapitala (ušte"evina) mogli su, uz kamatnu stopu od 10%

godišnje, ostvariti kamatu u iznosu od 1.000 KM. Implicitni troškovi ukupno iznose

13.000 KM godišnje. To nam omogu!ava da utvrdimo ekonomsku dobit koju je

društvo ostvarilo u prvoj godini poslovanja: V. Ra!unovodstvena neto dobit 49.000

VI. Implicitni troškovi 25.000

a) izgubljene plate 24.000

b) izgubljena kamata na ušte"evinu 1.000

126

VII. Ekonomska dobit (V. minus VI.) 24.000

Ekonomska dobit od 24.000 KM izražava, sumu koju su osobe "A" i "B" ostvarile

iznad 25.000 KM, koje bi imali alternativnim korištenjem resursa (rad i kapital).

2. VREMENSKA DIMENZIJA TROŠKOVA

Nakon što smo definisali da su svi troškovi proizvodnje oportunitetni troškovi

i identifikovali osnovne vrste troškova, odnosno njihov ra unovodstveni i ekonomski

aspekt, za daljnje razumijevanje odnosa troškova i ponude neophodno je istražiti

odnos troškova i promjena koli ine proizvodnje. Pri tome, polazimo od pretpostavke

da troškovi nisu konstantna kategorija i da njihova veli ina i struktura varira sa

obimom proizvodnje, ali i u vremenu. Sa vremenskog aspekta troškove možemo

posmatrati u dvije vremenske dimenzije: kratkoro no i dugoro no. Proizvo"a i u

proizvodnji koriste razli ite faktore i njihove kombinacije, koji se pojavljuju u

razli itim oblicima, kao što su: sirovine, repromaterijal, goriva, rad, mašine, alati,

namještaj, papir i sl. Sve faktore koje privredna društva koriste u proizvodnji

robe/usluga ozna avamo kao inpute. Promjenom koli ine inputa društvo može

mijenjati koli inu proizvodnje. Me"utim, dok je promjena koli ine nekih vrsta

inputa vrlo jednostavna, promjene drugih vrsta inputa su vrlo složene. Inputi koje

nije jednostavno mijenjati sa promjenom obima proizvodnje definišu nivo

postrojenja neophodnih za efikasnu proizvodnju. To su, prije svega, gra"evinski

objekti, oprema ili visokospecijalizovana radna snaga i možemo ih ozna iti i kao

fiksne inpute. Nasuprot njima su varijabilni inputi, kao što su repromaterijal,

energija ili broj sati rada, ije je koli ine mogu!e brzo i jednostavno mijenjati. Ova

razlika izme"u fiksnih i varijabilnih inputa je vrlo bitna za vremensku dimenziju

troškova proizvodnje, pri emu pod kratkoro nim aspektom podrazumijevamo

period u kome nije mogu!e mijenjati fiksne inpute, tako da promjene u proizvodnji

nastaju samo po osnovu variranja koli ina varijabilnih inputa. Nasuprot tome,

dugoro na dimenzija uklju uje period u kome je mogu!a i promjena fiksnih inputa.

Za razumijevanje troškova prizvodnje, njihovu promjenu i me"usobni odnos

po nimo sa pretpostavkom da društvo ima samo jedan proizvod i da se proizvodnja

postepeno pove!ava, variraju!i koli inu rada i zadržavaju!i ostale inpute

konstantnim. Društvo zaposli jednog radnika koji ide od mašine do mašine i obavlja

sve proizvodne operacije bez mogu!nosti specijalizacije za bilo koju pojedina nu

operaciju. Društvo zapošljava dodatne radnike i proizvodnja se pove!ava. Dio

127

pove!anja proizvodnje dolazi i od specijalizacije radnika, što omogu!ava da se

proizvodnja pove!ava po svakoj dodatnoj jedinici rada. Me"utim, pove!anje

proizvodnje po dodatnoj koli ini angažovanog rada ne može trajati beskona no.

Mogu!nosti specijalizacije i podjele rada su ograni ene i veli inom i vrstom opreme

koja se koristi u proizvodnji. Naime, pove!anje broja radnika !e zna iti i pove!anje

proizvodnje, ali ne iznad kapaciteta opreme. U takvim uslovima svaka dodatno

angažovana jedinica rada sve !e manje i manje doprinositi pove!anju proizvodnje

(ako uopšte doprinosi). Fiksni inputi predstavljaju ograni enje za daljnje pove!anje

proizvodnje, što ilustruje sljede!i numeri ki primjer:

Tabela 5.1.

Koli!ina proizvoda (broj jedinica/dan)

Koli!ina rada (sati/dan)

Dodatni sati rada po jedinici proizvodnje

Dodatna koli!ina proizvodnje/dodatna koli!ina rada (marginalna fizi!ka proizvodnost rada)

1. 2. 3. 4.

0 0,0 0,000

1 38,0 38,0 0,026 2 72,0 34,0 0,029 3 102,5 30,5 0,033 4 130,0 27,5 0,036 5 155,0 25,0 0,040 6 178,0 23,0 0,043 7 199,5 21,5 0,047 8 220,0 20,5 0,049 9 240,0 20,0 0,050

10 260,5 20,5 0,049 11 282,0 21,5 0,047 12 305,0 23,0 0,043 13 330,0 25,0 0,040 14 357,5 27,5 0,036 15 388,0 30,5 0,033 16 422,0 34,0 0,029 17 460,0 38,0 0,026 18 502,5 42,5 0,024 19 550,0 47,5 0,021 20 603,0 53,0 0,019 21 662,5 59,5 0,017 22 727,5 65,0 0,015 23 800,0 72,5 0,014 24 880,0 80,0 0,013

Iz tabele 5.1. proizilazi d a j e proizvodnja jednog proizvoda mogu!a tek nakon što

varijabilni input - rad dostigne 38 sati/dan (kolona 1.). Za proizvodnju dva

proizvoda potrebna su 72 sata rada/dan, a za tri 102,5 sati rada/dan. Broj

dodatnih sati rada/dan potrebnih za proizvodnju dodatne jedinice proizvoda se,

prvenstveno po osnovu specijalizacije, smanjuje od 38,0 sati za proizvodnju jedne

128

jedinice, na 34 sata rada/dan za proizvodnju druge jedinice ili 30,5 sati rada/dan

za proizvodnju tre!e jedinice itd. (kolona 3.). Isto tako, broj dodatnih jedinica

proizvoda koji se dobije zapošljavanjem dodatne jedinice rada se pove!ava od 0,026

(1:38), na 0,029 ili 0,033 jedinica proizvoda po jedinici dodatnog rada (sati/dan) itd

(kolona 4.). Dodatni broj jedinica proizvoda koji se dobije zapošljavanjem dodatne

jedinice rada (sat/dan) ili, uopšte, varijabilnih inputa predstavlja marginalni fizi ki

proizvod rada (varijabilnih inputa). Me"utim, ako detaljnije analiziramo kretanje

broja proizvoda, koli ine rada, dodatnog rada potrebnog za proizvodnju dodatne

jedinice proizvoda i dodatne jedinice proizvoda po dodatnoj jedinici rada, zapažamo

da naše tvrdnje o smanjenju broja sati potrebnih za proizvodnju dodatne jedinice

proizvoda ili pove!anju broja dodatnih jedinica proizvoda koji se dobije

zapošljavanjem dodatne jedinice rada ne vrijede za sve nivoe proizvodnje. Nakon

dostizanja proizvodnje od devet jedinica, iako daljnjim zapošljavanjem pove!avamo

ukupnu proizvodnju (od 10 na 24 jedinice proizvoda), broj sati rada potrebnih za

proizvodnju dodatne jedinice proizvoda se po inje pove!avati, a broj dodatnih

jedinica proizvoda koji se dobije zapošljavanjem dodatne jedinice rada smanjivati.

Radi potpunije ilustracije ovih kretanja posluži!emo se sa dva grafikona, koja

konstruišemo na osnovu podataka iz tabele 5.1. Na slici 5.1. dat je grafi ki prikaz

odnosa broja sati rada/dan i broja proizvoda/dan. Iz grafikona je vidljivo da se sa

pove!avanjem koli ine rada (broj sati/dan) pove!ava i broj proizvoda/dan.

Me"utim, nagib funkcije ukupne fizi ke proizvodnosti rada, koja sa pove!avanjem

koli ine rada postaje sve ravnija, upu!uje na zaklju ak da pove!anje proizvodnje

nije proporcionalno pove!anju koli ine rada. Pove!anje koli ine rada od 200

sati/dan (ta ka A) na 400 sati/dan (ta ka B) zna i pove!anje proizvodnje za nešto

više od osam jedinica proizvoda (od sedam na više od 15), dok pove!anje koli ine

rada od 400 sati/dan (ta ka B) na 600 sati/dan (ta ka C) zna i pove!anje

proizvodnje za nešto više od etiri jedinice proizvoda (od više od 15 na manje od 20).

Vizuelni osje!aj o neproporcionalnom pove!anju varijabilnog inputa i proizvodnje

potvr"uje slika 5.2. na kojoj se broj dodatnih jedinica proizvoda, nakon proizvodnje

devete jedinice, u odnosu na dodatnu jedinicu varijabilnog inputa smanjuje. Naime,

marginalna fizi ka proizvodnost rada (MFPR) se pove!ava od 0,026 u proizvodnji

prve jedinice proizvoda na 0,050 u proizvodnji devete jedinice (ta ka A) i, nakon

toga, smanjuje do 0,013 dodatnih jedinica proizvoda u odnosu na dodatnu jedinicu

varijabilnog inputa u proizvodnji 24 jedinice proizvoda. Funkcija marginalne fizi ke

proizvodnosti rada na slici 5.2. odražava zakon opadaju!ih prinosa, prema kome

129

pove!avanje koli ine jednog varijabilnog inputa, uz zadržavanje drugih inputa

nepromijenjenim, zna i i pove!anje proizvodnje do odre"enog nivoa, nakon kojeg

dodatna koli ina proizvodnje u odnosu na dodatnu koli inu varijabilnog faktora

(marginalna fizi ka proizvodnost) po inje da se smanjuje. Zakon opadaju!ih prinosa

ima opšte zna enje u ekonomiji. U našem primjeru smo pokazali njegovo zna enje u

130

proizvodnji u kojoj je rad jedini varijabilni input, ali primjere opadaju!ih prinosa

možemo na!i u svim ekonomskim aktivnostima. Korištenje hemijskih sredstava u

poljoprivrednoj proizvodnji na fiksnoj površini zemljišta, u po etnoj fazi, vodi

pove!anju prinosa. Me"utim, pove!anje koli ine hemijskih sredstava ne!e izazivati

proporcionalno pove!anje proizvodnje, jer se fiksna površina zemljišta javlja kao

ograni avaju!i faktor pove!anja. Sli an odnos zapažamo i prilikom u enja. Nakon

nekoliko sati uo i!emo da se broj strana koje nau imo u jednom satu po inje

smanjivati. Fizi ki i psihi ki zamor postaju ograni avaju!i faktori apsorpcije znanja

i sa pove!avanjem broja sati efekti postaju sve manji. U svim slu ajevima ograni eni

fiksni inputi (oprema, zemljište, fizi ka i mentalna sposobnost), nakon dostizanja

nekog nivoa, postaju ograni avaju!i faktor i ne mogu se prilagoditi pove!anju

varijabilnih inputa (rad, hemijska sredstva, vrijeme) bez smanjivanja marginalne

fizi ke proizvodnosti varijabilnog inputa. 2.1. Troškovi u kratkom periodu

Zakon opadaju!ih prinosa omogu!ava nam i da analiziramo kratkoro ni

odnos troškova i proizvodnje. Ako u našem primjeru pretpostavimo da privredno

društvo može i zapošljava radnike pla!aju!i im 10 KM/sat, u skladu sa zakonom

opadaju!ih prinosa, dodatni sat rada !e, nakon dostizanja proizvodnje od devet

jedinica proizvoda, sve manje i manje doprinositi pove!anju proizvodnje. Me"utim,

uz konstantnu satnicu od 10 KM, troškovi dodatnog sata rada !e biti isti, iz ega

slijedi da !e se, nakon dostizanja nivoa proizvodnje od koga po inje djelovanje

zakona opadaju!ih prinosa, varijabilni troškovi po jedinici proizvoda pove!avati.

Odnos zakona opadaju!ih prinosa i kratkoro nih varijabilnih troškova ilustruje

tabela 5.2.:

Tabela 5.2.

Koli!ina proizvoda (broj jedinica/dan)

Koli!ina rada (sati/dan) Ukupni varijabilni troškovi (10 KM/sat)

Marginalni troškovi

1 . 2. 3. 4.

0 0,0 0 1 38,0 380 380 2 72,0 720 340 3 102,5 1025 305 4 130,0 1300 275 5 155,0 1550 250 6 178,0 1780 230 7 199,5 1995 215 8 220,0 2200 205

131

9 240,0 2400 200 10 260,5 2605 205 11 282,0 2820 215 12 305,0 3050 230 13 330,0 3300 250 14 357,5 3575 275 15 388,0 3880 305 16 422,0 4220 340 17 460,0 4600 380 18 502,5 5025 425 19 550,0 5500 475 20 603,0 6030 530 21 662,5 6625 595 22 727,5 7275 650 23 800,0 8000 725 24 880,0 8800 800

U koloni 3. tabele 5.2. iskazani su, uz pretpostavku satnice od 10 KM, ukupni

kratkoro ni varijabilni troškovi, a u koloni 4. dodatni troškovi proizvodnje dodatne

jedinice proizvoda ili kratkoro ni marginalni troškovi proizvodnje- Analizom odnosa

pove!anja proizvodnje i troškova uo avamo da se sa pove!avanjem proizvodnje

pove!avaju i ukupni varijabilni troškovi, a da marginalni troškovi proizvodnje

variraju. Naime, dodatni troškovi proizvodnje dodatne jedinice proizvoda smanjuju

se do dostizanja odre"enog nivoa (proizvodnja devet jedinica), a nakon toga po inju

da se pove!avaju, što je posljedica djelovanja zakona opadaju!ih prinosa. Kretanje

ukupnih varijabilnih i marginalnih troškova ilustruju slike 5.3. i 5.4. Iz slike 5.3.

uo avamo da se ukupni varijabilni troškovi (UVT), nakon dostizanja nivoa

proizvodnje od devet jedinica (ta ka A), po inju pove!avati po rastu!oj stopi, što

odražava i sve ve!i nagib funkcije ukupnih varijabilnih troškova. Ako na osnovu

posmatranja slike 5.3. možemo pretpostaviti d a j e razlog pove!anja nagiba funkcije

djelovanje zakona opadaju!ih prinosa, iz slike 5.4., posebno ako je uporedimo sa

slikom 5.2., jasno proizilazi da se marginalna fizi ka proizvodnost i marginalni

varijabilni troškovi kre!u u suprotnom pravcu. Smanjenje marginalne fizi ke

proizvodnosti zna i i pove!anje marginalnih varijabilnih troškova. Iz slike 5.4. jasno

se uo ava smanjivanje marginalnih troškova sa pove!anjem proizvodnje od jedne na

devet jedinica proizvoda (ta ka A) i njihovo pove!avanje nakon toga. U skladu s

navedenim, funkcija ukupne fizi ke proizvodnosti postaje ravnija (manji nagib), a

funkcija ukupnih varijabilnih troškova strmija (ve!i nagib), sa pove!avanjem obima

proizvodnje.

132 132

133

Ukupni varijabilni i marginalni troškovi predstavljaju samo dio troškova

proizvodnje. Naime, u dosadašnjoj analizi smo zanemarivali fiksne inpute i, u

skladu s tim, fiksne troškove. Ako pretpostavimo da su fiksni troškovi, koji

predstavljaju troškove održavanja i zamjene (amortizacija) fiksnih inputa, 2.000

KM/dan i dodamo ih varijabilnim troškovima, dobijamo ukupne troškove

proizvodnje. Varijabilni troškovi u tabeli 5.3. (kolona 2.) identi ni su varijabilnim

troškovima u tabeli 5.2. (kolona 3.). Fiksni troškovi (kolona 3.) su, u skladu sa

injenicom da kratkoro no nisu promjenjivi, identi ni za sve nivoe proizvodnje. Pri

tome, fiksni troškovi postoje i kada se ne proizvodi nijedna jedinica proizvoda, jer

privredno društvo i tada ima troškove održavanja i zamjene fiksnih inputa.

Marginalni troškovi (kolona 5.) predstavljaju ukupne troškove proizvodnje dodatne

jedinice proizvoda i izra unavaju se kao razlika ukupnih (varijabilni plus fiksni)

troškova za sukcesivne nivoe proizvodnje (marginalni trošak proizvodnje prve

jedinice je 380 KM/dan i predstavljaju razliku izme"u ukupnih troškova

proizvodnje prve jedinice proizvoda i troškova kada se ne proizvodi ni jedna jedinica

ili 2.380 - 2.000 = 380). Prosje ni varijabilni, fiksni i ukupni troškovi (kolone 6, 7. i

8.) dobijaju se dijeljenjem odgovaraju!e vrste troškova sa brojem jedinica proizvoda,

za svaki nivo proizvodnje.

Tabela 5.3.

Koli!ina proizvoda(broj jedinica/dan)

Ukupnivarijabilni

troškovi

Ukupni fiksnitroškovi/dan

Ukupni troškovi (2+3)

Marginalni troškovi

Prosje!ni varijabilni

troškovi (2:1)

Prosje!ni fiksni

troškovi (3:1)

Prosje!ni ukupni

troškovi (4:1) i. 2. 3 . 4. 5. 6 . 7. 8 .

0 0 2000 2000 1 380 2000 2380 380 380 2000 2380 2 720 2000 2720 340 360 1000 1360 3 1025 2000 3025 305 342 667 1008 4 1300 2000 3300 275 325 500 825 5 1550 2000 3550 250 310 400 710 6 1780 2000 3780 230 297 333 630 7 1995 2000 3995 215 285 286 571 8 2200 2000 4200 205 275 250 525 9 2400 2000 4400 200 267 222 489

10 2605 2000 4605 205 261 200 461 11 2820 2000 4820 215 256 182 438 12 3050 2000 5050 230 254 167 421 13 3300 2000 5300 250 254 154 408 14 3575 2000 5575 275 255 143 398 15 3880 2000 5880 305 259 133 392 16 4220 2000 6220 340 264 125 389 17 4600 2000 6600 380 271 118 388 18 5025 2000 7025 425 279 111 390 19 5500 2000 7500 475 289 105 395 20 6030 2000 8030 530 302 100 402 21 6625 2000 8625 595 315 95 411

134

22 7275 2000 9275 650 331 91 422 23 8000 2000 10000 725 348 87 435 24 8800 2000 10800 800 367 83 450

S obzirom na to da smo na po etku ovog poglavlja postavili hipotezu da

koli ina ponude zavisi od troškova, od posebnog zna aja je da preliminarno

utvrdimo karakteristike odnosa pojedinih vrsta troškova i koli ine proizvoda. Ve!

smo ranije utvrdili da se ukupni varijabilni troškovi pove!avaju sa pove!anjem

obima proizvodnje, što uz ukupne fiksne troškove za sve nivoe proizvodnje, zna i i

da se ukupni troškovi pove!avaju sa pove!anjem proizvodnje. Isto tako, na osnovu

nezavisnosti fiksnih troškova od nivoa proizvodnje, možemo zaklju iti da je razlika

izme"u ukupnih i varijabilnih troškova, za svaki nivo proizvodnje, jednaka iznosu

fiksnih troškova. Zavisnost proizvodnje i pojedinih vrsta troškova, kao i njihove

me"usobne odnose možemo i grafi ki prikazati, što nam omogu!ava da i bez itanja

podataka iz tabele 5.3. do"emo do spoznaje o prirodi ovih odnosa:

Funkcije kratkoro nih troškova - Slika 5.5.

Slika 5.5., dobijena na osnovu podataka iz tabele 5.3., potvr"uje iznesene teze da se

ukupni (UT) i ukupni varijabilni troškovi (UVT) pove!avaju sa pove!anjem

135

proizvodnje. Paralelnost funkcije ukupnih fiksnih troškova (UFT) sa apscisom

odražava injenicu da su fiksni troškovi jednaki za sve nivoe proizvodnje.

Me"utim, za analizu ponašanja proizvo"a a (ponu"a a) i utvr"ivanje koli ine

ponude u uslovima perfektne konkurencije mnogo je zna ajnija analiza marginalnih

i prosje nih (ukupnih, varijabilnih i fiksnih) troškova. Slike 5.5. i 5.6. omogu!avaju

nam da ustanovimo bitne povezanosti izme"u prosje nih, marginalnih i ukupnih

troškova. Ako uporedimo funkciju marginalnih troškova (slika 5.6.) i funkciju

ukupnih varijabilnih troškova (slika 5.5.), uo avamo da se dno funkcije marginalnih

troškova (ta ka A na šalici 5.6.), koja ima oblik slova "U", nalazi na nivou

proizvodnje na kome funkcija ukupnih varijabilnih troškova, koja ima oblik

obrnutog slova "S", prestaje biti ravnija i postaje strmija (ta ka A na slici 5.6.).

Uzrok ovog odnosa nalazi se u injenici da je nagib funkcije ukupnih varijabilnih

troškova jednak stopi pove!anja ukupnih varijabilnih troškova. Druga bitna i

posebno važna me"uzavisnost odnosi se na vezu izme"u marginalnih i prosje nih

Funkcije marginalnih i prosje!nih troškova - Slika 5.6.

136

ukupnih i varijabilnih troškova. Naime, na slici 5.6. možemo uo iti da funkcija

marginalnih troškova (MT) sije e funkcije prosje nih varijabilnih troškova (PVT) i

prosje nih ukupnih troškova (PUT) u njihovim najnižim ta kama (ta ke B i C). Ovi

presjeci nisu slu ajna koincidencija, ve! su posljedica marginalnog prosje nog

pravila, koje je rezultat odnosa marginalnih i prosje nih troškova. Naime, po inju!i

od bilo kog nivoa proizvodnje odgovor na pitanje koliki su troškovi proizvodnje jedne

dodatne jedinice proizvoda dobijamo posredstvom marginalnog troška. Me"utim, za

daljnju analizu je neophodan i odgovor na pitanje da li je marginalni trošak dodatne

jedinice proizvoda ve!i ili manji od prosje nog troška prethodno proizvedenih

jedinica. Ako je marginalni trošak dodatne jedinice manji od prosje nog troška

prethodno proizvedenih jedinica, proizvodnja dodatne jedinice zna i i smanjivanje

prosje nog troška. Nasuprot tome, ako je marginalni trošak dodatne jedinice ve!i od

prosje nog troška prethodno proizvedenih jedinica, proizvodnja dodatne jedinice

zna i i pove!anje prosje nog troška. Uopštavaju!i navedeni odnos izme"u

marginalnog i prosje nog troška, možemo zaklju iti da u slu aju kada je marginalni

trošak manji od prosje nog varijabilnog troška, funkcija prosje nih varijabilnih

troškova je opadaju!a funkcija (negativan nagib), a kada je marginalni trošak ve!i

od prosje nog varijabilnog troška, funkcija prosje nih varijabilnih troškova je

rastu!a funkcija (pozitivan nagib). Isto pravilo važi i za odnos marginalnog i

ukupnog prosje nog troška. U validnost navedenog pravila možemo se uvjeriti iz

podataka u tabeli 5.3. ili na slici 5.6. Iz tabele 5.3. vidljivo je da je marginalni trošak

proizvodnje manji od prosje nog varijabilnog troška u proizvodnji prvih 13 jedinica

proizvoda, a na slici 5.6. zapažamo da funkcija marginalnih troškova sije e funkciju

prosje nih varijabilnih troškova na nivou proizvodnje izme"u 13, i 14. jedinice

proizvoda (ta ka B). Isto tako, iz tabele 5.3. vidljivo je da je marginalni trošak

proizvodnje manji od prosje nog ukupnog troška u proizvodnji prvih 17 jedinica

proizvoda, a na slici 5.6. zapažamo da funkcija marginalnih troškova sije e funkciju

prosje nih ukupnih troškova na nivou proizvodnje od 17 jedinica proizvoda (ta ka

C).

Marginalno prosje no pravilo nije karakteristi no isklju ivo za ekonomiju,

ve! ga možemo primijeniti u nizu drugih aktivnosti. Ako student na posljednjem

ispitu dobije ocjenu ve!u od prosje ne ocjene prethodno položenih ispita, prosje na

ocjena svih položenih ispita !e se pove!ati. Nasuprot tome, ako je ocjena iz

posljednjeg položenog ispita manja od prosje ne ocjene prethodno položenih ispita,

prosje na ocjena svih položenih ispita !e se smanjiti. Me"uzavisnost posljednje i

prosje ne ocjene je identi na me"uzavisnosti marginalnog i prosje nog troška.

137

2.2. Troškovi dugoro no i ekonomija obima

U dosadašnjem izlaganju smo samo nazna ili vremensku dimenziju troškova

(i proizvodnje), ali smo se fokusirali na istraživanje troškova u kratkom

vremenskom periodu. Me"utim, u skladu sa sloganom da privredna društva

posluju kratkoro no, a planiraju dugoro no, za puno razumijevanje odnosa

proizvodnje i troškova neophodno je razmotriti i razli ite aspekte troškova u dugom

periodu. Privredna društva dugoro no mogu mijenjati obim fiksnih inputa, što

dovodi do zaklju ka da su na dugi rok svi troškovi varijabilni. U skladu s tim,

dugoro na funkcija troškova izražava me"uzavisnost proizvodnje i minimalnih

troškova te proizvodnje, u uslovima kada su svi inputi varijabilni. Iz navedene

definicije proizilazi i bitna razlika po osnovu vremenske dimenzije troškova, koja se

izražava u mogu!nosti uprave privrednog društva da u dugom roku upravlja

proizvodnjom i troškovima ne samo promjenama intenziteta korištenja postrojenja

ve! i promjenama obima i broja postrojenja. Privredna društva, po pravilu, po inju

sa malim fiksnim inputima i vremenom, ako uspješno posluju, pove!avaju fiksne

inpute. Tokom rasta privrednog društva razli itom obimu fiksnih inputa odgovaraju

razli iti prosje ni kratkoro ni troškovi. Funkcije hipotetskih kratkoro nih troškova

koje odgovaraju razli itim nivoima proizvodnje date su na slici:

Alternativne kratkoro ne funkcije PUT - Slika

138

Pet hipotetskih kratkoro nih funkcija samo su dio beskona no mogu!ih funkcija

prosje nih ukupnih troškova, od kojih svaka odgovara samo jednom nivou fiksnih

inputa i proizvodnje. Izbor obima fiksnih inputa zavisi od obima proizvodnje koji, u

skladu sa tražnjom na tržištu, želimo proizvesti, uz najmanje prosje ne ukupne

troškove. Biraju!i izme"u razli itih koli ina proizvodnje, privredno društvo se kre!e

po dugoro noj funkciji prosje nih ukupnih troškova, koja predstavlja skup najnižih

kratkoro nih prosje nih troškova. Funkcija dugoro!nih PUT - Slika 5.8.

Na osnovu slike 5.8. možemo zaklju iti da funkcija dugoro nih prosje nih troškova

predstavlja "kovertu" svih funkcija kratkoro nih prosje nih troškova, pri emu se

dugoro na funkcija prosje nih troškova može posmatrati i kao skup tangenti u

ta kama za koje su kratkoro ni prosje ni troškovi najniži. Ovakav odnos dugoro ne

i kratkoro nih funkcija prosje nih troškova ukazuje da za svaki nivo proizvodnje

postoji samo jedan optimalan nivo fiksnih inputa i da suboptimalan nivo fiksnih

inputa zna i i dodatne troškove (dugoro na funkcija prosje nih troškova ne bi bila

skup tangenti u ta kama najnižih kratkoro nih prosje nih troškova).

Na osnovu statisti kih istraživanja utvr"eno je da postoji jaka zavisnost

izme"u obima proizvodnje i dugoro nih prosje nih troškova, pri emu je

ustanovljeno da se u mnogim proizvodnjama prosje ni troškovi sa pove!anjem

139

proizvodnje smanjuju i ovaj fenomen je nazvan ekonomijom obima. Nasuprot tome,

situaciju u kojoj se prosje ni troškovi pove!avaju sa pove!anjem proizvodnje

ozna avamo kao disekonomiju obima. Daljnja istraživanja su pokazala da nakon

dostizanja odgovaraju!eg nivoa proizvodnje prosje ni troškovi postaju konstantni i

ovaj nivo je ozna en kao minimalni obim efikasne proizvodnje. Me"utim, pove!anje

iznad minimalnog obima efikasne proizvodnje zna i i pove!anje prosje nih troškova,

odnosno disekonomiju obima. Ovi nalazi su doveli u pitanje validnost pretpostavke

o kretanju dugoro nih prosje nih troškova po modelu da se prosje ni troškovi prvo

smanjuju, a zatim pove!avaju sa pove!avanjem obima proizvodnje. Hipoteza o

postojanju nivoa proizvodnje za koji su dugoro ni prosje ni troškovi konstantni

dovela je u pitanja i oblik dugoro ne funkcije prosje nih troškova, koja na slici 5.8.

ima oblik proširenog slova "U". Naime, pretpostavka o konstantnosti prosje nih

troškova za minimalni obim efikasne proizvodnje vodi zaklju ku da je funkcija

prosje nih troškova dijelom potpuno ravna (konstantni prosje ni troškovi), što

funkciji daje izgled izduženog slova "L": Minimalni obim efikasne proizvodnje - Slika 5.9.

Od ta ke A do ta ke B, sa pove!avanjem proizvodnje, prosje ni ukupni troškovi se

smanjuju, da bi nakon toga postali konstantni (od ta ke B do ta ke C), što

ozna ava minimalni obim efikasne proizvodnje. Me"utim, daljnje pove!anje obima

proizvodnje (iznad nivoa u ta ki C) zna i i pove!avanje dugoro nih prosje nih

ukupnih troškova (isprekidana linija, kao rastu!a funkcija obima proizvodnje).

140

Izvori ekonomije obima i minimalni obim efikasne proizvodnje su razli iti za

razli ite industrije. Klasi ni primjeri ekonomije obima su industrije elika i

automobilska industrija. Razlozi smanjenja prosje nih ukupnih troškova, sa

pove!anjem proizvodnje u ovim industrijama su višestruki. Jedan od razloga je što

je o ovim industrijama mogu!e izgraditi kapacitete koji mogu proizvoditi npr.

dvostruko više od kapaciteta istog tipa, a da njihova izgradnja nije dvostruko

skuplja (npr. prese ili visoke pe!i). Drugi razlog je u specijalizaciji i podjeli rada, pri

emu radnik na pokretnoj traci obavlja jednu ili mali broj operacija. Me"utim, izvor

ekonomije obima u ovim industrijama nije samo pove!anje mogu!nostima

pove!anja proizvodnje, ve! može biti i .model proizvodnje. Izvor ekonomije obima u

automobilskoj industriji može biti stalno pove!anje proizvodnje u odnosu na

instalisane kapacitete, uz este promjene modela (npr. Japan u bliskoj prošlosti), ali

i manja proizvodnja, uz rije"e promjene modela automobila (npr. Volkswagen, koji

je uvenu "Bubu" proizvodio više od 20 godina). Isto tako, ekonomija obima ne mora

se zasnivati na jedinstvenim velikim kapacitetima, ve! može nastajati i u uslovima

decentralizacije. Primjere za ovaj tip ekonomije obima možemo na!i u slu ajevima

McDonalda ili Coca-Cole. Minimalni obim efikasnih usluga u slu aju McDonalda je

mali pojedina ni restoran. Me"utim, svi restorani u okviru McDonalda funkcionišu

potpuno integrisani u jedan veliki sistem. Proizvodnja je zasnovana na jedinstvenoj

recepturi. Pojedini sastojci se proizvode centralizovano, a finansije, marketing i

propaganda su potpuno centralizovani. 3. PONUDA U USLOVIMA PERFEKTNE KONKURENCIJE

Nakon što smo istražili vrste troškova i njihove me"usobne odnose, vrijeme je

da se vratimo našem osnovnom pitanju: šta odre"uje koli inu ponude u uslovima

perfektne konkurencije. Pri tome, polazimo od pretpostavke da je cilj privrednog

društva maksimiziranje dobiti, uz postoje!e cijene (sjetimo se da je u uslovima

perfektne konkurencije privredno društvo price taker) i raspoloživu tehnologiju. U

analizi koli ine ponude polazimo od troškova koje smo koristili u dosadašnjem

izlaganju u ovom poglavlju i konstantne prodajne cijene od 500 KM po jedinici

proizvoda. Pretpostavka da cijena ne varira sa promjenom obima proizvodnje je u

skladu sa uslovima perfektne konkurencije (homogenost proizvoda i privredna

društva kao price taker). Na osnovu navedenih pretpostavki dobijamo sljede!e

prihode i troškove za razli ite nivoe proizvodnje:

141

Iz tabele 5.4. uo avamo da ukupan prihod postaje ve!i od ukupnih troškova tek za

nivo proizvoodnje od devet jedinica (za nivo proizvodnje manji od devet jedinica

društvo ostvaruje gubitak). Isto tako, privredno društvo ostvaruje maksimalnu dobit

pri proizvodnji 19 jedinica proizvoda. Razli ite odnose ukupnog prihoda, ukupnih

troškova i dobiti ilustruje i slika 5.10. Ta ka A (presjek funkcije ukupnog prihoda -

FUP i ukupnih troškova - FUT) pokazuje da izme"u proizvodnje osme i devete

jedinice ukupan prihod postaje ve!i od ukupnih troškova i da privredno društvo

prelazi iz podru ja gubitka (G) u zonu u kojoj ostvaruje dobiti (D). Najve!u dobit

(MD) društvo ostvaruje prilikom proizvodnje 19 jedinica proizvoda (razlika izme"u

ta aka UP19 i UT19), a pove!avanjem proizvodnje iznad 26 jedinica (ta ka B) društvo

ponovo ostvaruje gubitak. Me"utim, navedeni pristup nam ne omogu!ava da da

utvrdimo opšte pravilo koje bi važilo za sva privredna društva o odnosu prihoda i

troškova i granici do koje društvo pove!ava proizvodnju, sa ciljem maksimiziranja

dobiti. Osnovu za utvr"ivanje opšteg pravila predstavlja pristup zasnovan na

Koli!ina proizvoda (broj jedinica/dan)

Ukupni prihodi Ukupni troškovi Ukupna dobit ( 1. minus 2.)

Marginalni troškovi

Marginalni prihodi

1 . 2.

3. 4. 5. 6 .

0 0 2000 -2000 1 500 2380 -1880 380 500 2 1000 2720 -1720 340 500 3 1500 3025 -1525 305 500 4 2000 3300 -1300 275 500 L

O 2500 3550 -1050 250 500

6 3000 3780 -780 230 500 7 3500 3995 -495 215 500 8 4000 4200 -200 205 500 9 4500 4400 100 200 500 10 5000 4605 395 205 500 11 5500 4820 680 215 500 12 6000 5050 950 230 500 13 6500 5300 1200 250 500 14 7000 5575 1425 275 500 15 7500 5880 1620 305 500 16 8000 6220 1780 340 500 17 8500 6600 1900 380 500 18 9000 7025 1975 425 500 19 9500 7500 2000 475 500 20 10000 8030 1970 530 500 21 10500 8620 1880 590 500 22 11000 9275 1725 655 500 23 11500 10000 1500 725 500 24 12000 10800 1200 800 500

Tabela 5.4.

142

marginalnim troškovima i marginalnim prihodima. U tabeli 5.4. (kolone 5. i 6.) dati

su marginalni troškovi i marginalni prihodi. Marginalni prihod predstavlja iznos

pove!anja ukupnog prihoda po osnovu proizvodnje dodatne jedinice proizvoda S

Ukupan prihod i ukupni troškovi - Slika 5.10.

obzirom na to da je privredno društvo "pri e taker", marginalni prihod je jednak

cijeni proizvoda. Funkcija marginalnih troškova (MT) identi na je funkciji sa slike

5.6., dok je, s obzirom d a j e privredno društvo "pri e taker", funkcija marginalnog

prihoda (MP), za sve nivoe proizvodnje, paralelna sa apscisom, što odražava

konstantnost marginalnog prihoda (cijena je jednaka za sve proizvode). S obzirom

na to da proizvodnja svake dodatne jedinice proizvoda pove!ava i ukupan prihod i

ukupne troškove, odgovor na pitanje o granici obima proizvodnje u funkciji

maksimizacije dohotka pruža nam odnos marginalnog troška i marginalnog prihoda

(marginalno prosje no pravilo). Ako je pove!anje ukupnog prihoda od dodatne

jedinice proizvoda ve!e od pove!anja ukupnih troškova, odnosno ako je marginalni

prihod ve!i od marginalnog troška, pove!anje proizvodnje za dodatnu jedinicu

143

proizvoda pove!ava dobit. Ako je pove!anje ukupnog prihoda od dodatne jedinice

proizvoda manje od pove!anja ukupnih troškova, odnosno ako je marginalni prihod

manji od marginalnog troška, pove!anje proizvodnje za dodatnu jedinicu proizvoda

smanjuje dobit. U skladu s tim, opšte pravilo je da !e privredno društvo, radi

maksimizacije dobiti, pove!avati proizvodnju sve dok je marginalni

Marginalni prihod i marginalni trošak - Slika 5.11.

prihod ve!i od marginalnog troška/Ilustraciju ovog pravila predstavlja slika 5.11.

Marginalni trošak je manji od marginalnog prihoda do proizvodnje 19. jedinice

proizvoda. Izme"u proizvodnje 19. i 20. jedinice proizvoda, marginalni trošak i

marginalni prihod se izjedna avaju (ta ka A), a za proizvodnju 20. jedinice

marginalni trošak je ve!i od marginalnog prihoda. Proizvodnja svake dodatne

jedinice proizvoda, do nivoa proizvodnje 19 jedinica, pove!ava dobit privrednog

društva.

Uz cijenu od 500 KM za jedinicu proizvoda naše privredno društvo, u

uslovima perfektne konkurencije, ostvaruje dobit. Me"utim, postavlja se pitanje šta

!e se desiti ako se cijena po jedinici proizvoda smanji od 500 na 300 KM. S obzirom

144

na to da je društvo "price-taker", ono ne može uticati na cijenu, ve! može pokušati

prilagoditi koli inu proizvodnje novim uslovima:

Tabela 5.5.

Koli!ina proizvoda (broj

jedinica/dan)

Ukupan prihod

Ukupni troškovi

Ukupna dobit/gubitak (2. - 3.)

Prosje!ni ukupni troškovi

Prosje!ni varijabilni troškovi

Marginalnitroškovi

Marginalniprihodi

1 . 2 . 3 . 4. 5 . 6 . 7. 8 . 0 0 20vJ -2000 0 0 1 300 2380 -2080 2380 380 380 3002 600 2720 -2120 1360 360 340 3003 900 3025 -2125 1009 342 305 3004 1200 3300 -2100 825 325 275 3005 1500 3550 -2050 710 310 250 3006 1800 3780 -1980 629 296 *230 3007 2100 3995 -1895 571 285 215 3008 2400 4200 -1800 525 275 205 3009 2700 4400 -1700 488 266 200 300

10 3000 4605 -1605 460 260 205 3001 1 3300 4820 -1520 437 256 215 30012 3600 5050 -1450 421 254 230 30013 3900 5300 -1400 408 254 250 30014 4200 5575 -1375 398 255 275 30015 4500 5880 -1380 392 259 305 30016 4800 6220 -1420 389 264 340 30017 5100 6600 -1500 389 271 380 300

Iz podataka u tabeli 5.5. (kolona 4.) uo avamo da privredno društvo ni za jedan nivo

proizvodnje ne ostvaruje dobit. Me"utim, to ne zna i da privredno društvo treba

prestati proizvodnju, jer prestanak proizvodnje zna i gubitak od 2.000 KM, dok je

gubitak za proizvodnju bilo kojeg broja jedinica manji. U skladu s tim, jedina opcija

za društvo je da minimizira gubitak. Privredno društvo !e se opredijeliti za

proizvodnju 14 jedinica proizvoda, jer na tom nivou ostvaruje najmanji gubitak

(1.375 KM/dan). Odnos ukupnih troškova i ukupnog prihoda ilustruje i slika 5.12.

Slika 5.12. pokazuje da su ukupni troškovi (FUT) za sve nivoe proizvodnje ve!i od

ukupnog prihoda (FUP), ali i da se najmanji gubitak ostvaruje u proizvodnji 14

jedinica proizvoda (rastojanje UT14 - UP14). Me"utim, slika 5.13. najbolje ilustruje

zašto je za privredno društvo, iako ostvaruje gubitak, optimalna opcija proizvodnja

14 jedinica proizvoda. Marginalni trošak (MT) izjedna ava se sa marginalnim

prihodom (MP) za proizvodnju 14. jedinice (ta ka A). Ta ka A nalazi se izme"u

funkcije prosje nih ukupnih (PUT) i prosje nih varijabilnih troškova (PVT), što zna i

da iz marginalnog prihoda (MP) društvo pokriva ukupne prosje ne varijabilne

troškove i dio prosje nih fiksnih troškova (predstavljaju podru je izme"u funkcija

prosje nih ukupnih i prosje nih varijabilnih troškova). Za nivo proizvodnje od 15

145

jedinica proizvoda marginalni trošak postaje ve!i od marginalnog prihoda i

pove!anje proizvodnje iznad 14. jedinice zna i i pove!anje gubitka. Pretpostavimo

da je jedini varijabilni input rad i da je društvo fiksne inpute uzelo u zakup, koji ne

Minimiziranje gubitka - Slika 5.12.

može prestati pla!ati prije isteka roka zakupa, što omogu!ava nam da shvatimo

minimiziranje gubitka kao cilj društva. Naime, za društvo je povoljnije da proizvodi i

ispla!uje plate i iz ukupnog prihoda pla!a dio zakupa, nego da prestane da

proizvodi i ne bude u mogu!nosti da pla!a ni dio zakupa.

Mogu!nost da privredno društvo, koje u uslovima perfektne konkurencije ne

može maksimizirati dobit, kao cilj poslovanja postavi minimiziranje gubitka, otvara

pitanje granice do koje društvo posluje, odnosno cijene za koju ni minimiziranje

gubitka ne može biti optimalno rješenje, ve! jedina opcija postaje prestanak

proizvodnje. Za ilustraciju ove situacije posluži!e nam primjer u kome su troškovi

kao i u ranijim primjerima, ali pretpostavljamo da se cijena, na koju društvo kao

146

"price-taker" ne može uticati, smanji od 300 na 225 KM po jedinici proizvoda.

Troškovi i prihodi, uz cijenu od 225 KM po jedinici proizvoda, dati su u tabeli 5.6. Iz

Tabela 5.6.

Koli!ina proizvoda (broj

jedinica/dan)

Ukupni prihodi

Ukupni troškovi

Ukupna dobit iligubitak (2. - 3.)

Prosje!ni ukupni troškovi

Prosje!ni varijabilni troškovi

Marginalni troškovi

Marginalni prihodi

1 . 2. 3 . 4. 5 . 6 . 7. 8 .

0 0 2000 -2000 1 225 2380 -2155 2380 380 380 2252 450 2720 -2270 1360 360 340 2253 675 3025 -2350 1009 342 305 2254 900 3300 -2400 825 325 275 2255 1125 3550 -2425 710 310 250 2256 1350 3780 -2430 629 296 230 2257 1575 3995 -2420 571 285 215 2258 1800 4200 -2400 525 275 205 2259 2025 4400 -2375 488 266 200 225

10 2250 4605 -2355 460 260 205 2251 1 2475 4820 -2345 437 256 215 22512 2700 5050 -2350 421 254 230 225

147

13 2925 5300 -2375 408 254 250 225 14 3150 5575 -2425 398 255 275 225 15 3375 5880 -2505 392 259 305 225 16 3600 6220 -2620 389 264 340 225 17 3825 6600 -2775 389 271 380 225

tabele proizilazi da društvo najmanji gubitak (2.000 KM) ostvaruje ako uopšte ne

proizvodi i da bi se pove!anjem proizvodnje pove!avao i gubitak (kolona 4.). Na slici

5.14. razdaljina izme"u funkcije ukupnih troškova (FUT) i funkcije ukupnih

prihoda (FUP) je najmanja kada društvo uopšte ne proizvodi.

Na slici 5.15. uo avamo da se marginalni trošak i marginalni prihod izjedna avaju

izme"u proizvodnje 10. i 11. jedinice proizvoda, ali i da funkcija marginalnog

prihoda (MP) nigdje ne dostiže ne samo funkciju prosje nih ukupnih troškova (PUT)

ve! ni funkciju prosje nih varijabilnih troškova (PVT), što zna i da društvo iz

marginalnog prihoda ni za jedan nivo ne može naknaditi ni varijabilne ni fiksne

troškove proizvodnje. Jedino rješenje je prestanak proizvodnje (otpuštanje

zaposlenih, naknada gubitka u iznosu zakupnine, pogodba sa zakupodavcem

fiksnih inputa ili ste aj).

Navedeni primjeri i razli ite opcije za društvo koje posluje u uslovima

perfektne konkurencije omogu!avaju nam da kona no utvrdimo kratkoro nu

148

funkciju ponude privrednog društva. Uz cijenu od 500 KM/proizvod privredno

društvo proizvodi 19 jedinica proizvoda (nivo maksimizacije dobiti). U skladu s tim,

ta ka R pripada kratkoro noj ponudi društva. Smanjivanje cijene, na koju

privredno društvo ne može uticati, zna i pomjeranje proizvodnje duž funkcije

marginalnih troškova prema nivou proizvodnje na kome se izjedna avaju

marginalni trošak i marginalni prihod. U ta ki R1 imamo jednakost marginalnog

troška i prosje nih ukupnih troškova. Na tom nivou privredno društvo proizvodi oko

17 jedinica proizvoda, uz cijenu od oko 385 KM. Uz datu cijenu (385 KM) pove!anje

ili smanjenje proizvodnje zna i gubitak za privredno društvo. Daljnje smanjivanje

cijene (na 300 KM/proizvod) zahtijeva promjenu cilja poslovanja društva, od

maksimiziranja dobiti u minimiziranje gubitka. Minimiziranje gubitka, u smislu koji

je ranije objašnjen zna i proizvodnju 14 jedinica proizvoda (ta ka R2), pri emu

funkcija ponude i dalje slijedi funkciju marginalnih troškova. Me"utim, daljnje

smanjivanje cijene dovodi društvo u situaciju u kojoj je marginalni prihod jednak

prosje nim varijabilnim troškovima (ta ka R3). To je u našem primjeru cijena od oko

254 KM/proizvodu. Za svaku cijenu manju od 254 KM (sve ta ke ispod ta ke R3)

društvo minimizira gubitak prestankom proizvodnje. U skladu s tim, ta ka R3

predstavlja dio funkcije ponude društva, pri emu, za cijenu od 254 KM i niže,

149

funkcija ponude se poklapa sa ordinatom. Na osnovu slijeda

kratkoro ne ponude jednaka je dijelu funkcije marginalnog troška, iznad njenog

presjeka sa funkcijom prosje nih varijabilnih troškova, tj. dijelu funkcije

marginalnog troška iznad ta ke R3.

Kratkoro na ponuda industrije predstavlja zbir ponuda privrednih društava,

što ilustruje sljede!i numeri ki i grafi ki prikaz:

Tabela 5.7.

Koli ina ponude (prizvoda/dan) Cijena KM/proizvod A B C Ukupno

0,25 0 0 0 0 0,40 1.500 0 0 1.500 0,80 5.500 3.000 3.333 11.833 1,20 9.500 7.000 10.000 26.500 1,50 12.500 10.000 15.000 37.500

150

Tri privredna društva, uz istu cijenu/jedinici proizvoda, nude razli itu koli inu

proizvoda, iji zbir predstavlja ukupnu ponudu industrije. Grafi ki su funkcije

ponude ova tri privredna društva date na slici 5.17. Funkcija ponude industrije,

koja se dobija zbrajanjem udaljenost kratkoro nih funkcija ponude tri privredna

društva, data je na slici 5.18. Radi pojednostavljenja prikaza funkcija ponude

ukupne industrije, koju ine tri privredna društva, zanemarena je injenica da bi

istovremeno pove!anje proizvodnje u sva tri privredna društva izazvalo pove!anje

cijene inputa (osim u slu aju da je ponuda inputa perfektno elasti na), što bi

zna ilo i manje pove!anje proizvodnje (funkcija ponude industrije bi bila strmija

Funkcije ponude privrednih društava - Slika 5.17

nego na slici 5.18.). U uslovima perfektne konkurencije ponuda privrednog društva

je u ravnoteži kada je marginalni trošak jednak marginalnom prihodu i društvo

nema motiva za promjenu obima proizvodnje. Za utvr"ivanje dugoro nog

ravnotežnog nivoa ponude privrednog društva neophodno je uvesti dvije dodatne

pretpostavke: (1) privredno društvo nema motiva promjene fiksnih inputa; i (2)

privredna društva nemaju motiva ulaska ili izlaska sa tržišta. Slika 5.19. ilustruje

navedene uslove. Marginalni trošak (MT) jednak je marginalnom prihodu (MP), što

ukazuje da društvo nije motivisano da mijenja obim proizvodnje. Drugo, fiksni

151

Ponuda industrije - Slika

152

inputi su na nivou koji društvu omogu!ava da su mu kratkoro ni prosje ni troškovi

jednaki dugoro nim prosje nim troškovima (presjek funkcije kratkoro nih

prosje nih troškova - KPUT i funkcije dugoro nih prosje nih troškova - DPUT je na

nivou na kome su i kratkoro ni i dugoro ni PUT najmanji). Privredno društvo ne

može pove!avanjem fiksnih inputa smanjivati prosje ne troškove i privredno

društvo nema motiva za promjenu obima fiksnih inputa. Tre!e, prosje ni ukupni

troškovi, kratkoro ni i dugoro ni, jednaki su cijeni (MP) za ravnotežni nivo

proizvodnje, što, s obzirom na to da prosje ni troškovi sadrže i stopu amortizacije

koja odražava oportunitetne troškove fiksnih inputa, ukazuje da privredno društvo

nema motiva izlaska (bježanje od ekonomskog gubitka) ili ulaska na tržište (potraga

za ekonomskim profitom iznad oportunitetnih troškova fiksnih inputa). Uslovi

dugoro ne ravnoteže privrednog društva u uslovima perfektne konkurencije

sažimaju se grafi ki u presjeku funkcija kratkoro nih i dugoro nih prosje nih

troškova, funkcije marginalnih prihoda i marginalnog troška u ta ki A na slici

5.19., a mogu se izraziti i u obliku jednakosti:

MP = MT = KPUT = DPUT (5.1)

Ukoliko jedan od elemenata nije identi an bilo kom od preostalih, privredna društva

!e biti motivisana da mijenjaju obim proizvodnje ili obim fiksnih inputa, odnosno da

ulaze ili izlaze sa tržišta.

OSNOVNI KONCEPTI:

Eksplicitni troškovi Fiksni troškovi

Implicitni troškovi Ukupni troškovi

Ekonomska dobit Marginalno prosje no pravilo

Ra unovodstvena dobit Ekonomija obima

Marginalni fizi ki proizvod faktora Minimalni obim efikasne proizvodnje

Marginalni troškovi proizvodnje Marginalni prihod

Varijabilni troškovi Funkcija kratkoro ne ponude

153

LITERATURA:

1. Ekelund, B.R. i Hebert, F.R.: Secret Origins of Modern Microeconomics:

Dupuit and the Engineers, University of Chicago Press, 1999.

2. Hirshleifer, J. i Hirshleifer, D.: Price Theory and Applications (6th edition),

Prentice Hall, 1997.

3. Nicholson,W.: Microeconomic Theory: Basic Principles and Exetensions,

(7th edition) Harcourt College Publishers, 1998.

4. Stiglitz, E.J.: Principles of Microeconomics (2nd edition, W.W. Norton &

Company, Inc., 1996.

5. Varian, R.H.: Intermediate Microeconomics (5th edition), W.W. Norton &

Company, Inc., 1999.

6. Wessels, J.W.: Microeconomics the Easy Way (Easy Way), Barrons

Educational Series, 1997.

154

VI. TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE

U dosadašnjim izlaganjima smo esto koristili pojmove kao što su faktori

proizvodnje ili tržište faktora proizvodnje, a da ih nismo definisali niti istražili

njihove karakteristike ili principe funkcionisanja tržišta faktora proizvodnje. Nakon

što smo se upoznali sa osnovama ponude i tražnje i, indirektno, sa tržištem

robe/usluga, vrijeme je da detaljnije obradimo faktore proizvodnje i tržište ovih

faktora. Pri tome, tržište faktora, u osnovi, funkcioniše kao i tržište robe/usluga, uz

jednu bitnu razliku: na ovom tržištu prodavci su doma!instva, a kupci privredna

društva. Razliku izme"u prirode tržišta robe/usluga i tržišta faktora proizvodnje

ilustruje slika 6.1:

Tržišta robe/usluga i faktora - Slika 6.1.

Doma!instva na tržištu robe/usluga kupuju robu/usluge, koje privredna društva

proizvode. Izdaci doma!instava za kupovinu robe/usluga su prihodi privrednih

društava. Na tržištu faktora, doma!instva prodaju faktore proizvodnje (prirodne

resurse, rad i kapital), a kupci su privredna društva. Privredna društva pla!aju

155

resurse, rad i kapital), a kupci su privredna društva. Privredna društva pla!aju

doma!instvima faktore proizvodnje (renta, nadnica i kamata). Tržište na kome se

prodaju i kupuju prirodni resursi, rad i kapital je tržište faktora proizvodnje. Tržište

faktora proizvodnje u ekonomskom sistemu vrši dvije bitne funkcije: (1) odre"uje

kako se robe proizvode i (2) za koga se robe proizvode. Zna aj prve funkcije tržišta

faktora proizvodnje proizilazi iz mogu!nosti da se ista roba/usluga proizvodi na više

na ina, pri emu metod proizvodnje zavisi od relativnog odnosa cijena faktora. Da li

!emo u proizvodnji robe/usluga koristiti više rada ili kapitala, zavisi od njihovih

cijena. Jeftiniji faktori se koriste više i obrnuto, a promjenom relativnih odnosa

cijena mijenja se i na in proizvodnje. S obzirom na to da ve!ina ljudi dohodak

ostvaruje prodajom faktora u njihovom vlasništvu (prvenstveno rad, a zatim kapital

i prirodne resurse) tržište faktora odre"uje i za koga se roba proizvodi.

Odre"ivanjem cijena faktora proizvodnje odre"uje se dio ukupno proizvedene

vrijednosti koji pripada njihovim vlasnicima, odnosno vrši se funkcionalna

distribucija dohotka, koja u najve!oj mjeri odre"uje i personalnu distribuciju

dohotka.

Analiza tržišta faktora zasniva se, kao i analiza tržišta robe/usluga, na

principima ponude i tražnje, uz primjenu marginalne analize, uz, ve! istaknutu,

bitnu razliku u ulozi privrednih društava i doma!instava. Osim toga, tražnja faktora

proizvodnje zasniva se, kao i tražnja robe i usluga, na cijeni, prihodu i dobiti koji

odre"uju ponudu robe/usluga, a teorija ponude faktora proizvodnje predstavlja dio

teorije izbora potroša a. Pri tome, kao i prilikom analize tržišta robe/usluga, u

istraživanju tražnje faktora proizvodnje polazimo od pretpostavke da je cilj

privrednog društva maksimizacija dobiti, što podrazumijeva da društvo mora u vidu

imati tri osnovna aspekta: (1) koli inu koju !e proizvoditi kupovinom jedinice

faktora; (2) prihod od prodaje robe/usluge i (3) troškove kupovine faktora

proizvodnje. Ranije smo (poglavlje V.) definisali da marginalni fizi ki proizvod

faktora izražava pove!anje proizvodnje po osnovu angažovanja dodatne jedinice tog

faktora, uz druge nepromijenjene uslove. Pri tome, podsjetimo se da marginalni

fizi ki proizvod varira u zavisnosti od promjena faktora koji se koriste. Ako koli inu

jednog faktora pove!amo, uz druge nepromijenjene uslove, ukupna proizvodnja !e

se pove!avati, uz smanjivanje doprinosa dodatne jedinice faktora proizvodnje, što je

posljedica zakona opadaju!ih prinosa. U tabeli 6.1. prikazan je ukupan i marginalni

fizi ki proizvod privrednog društva, uz opadaju!i prinos: Tabela 6.1.

Koli ina faktora Ukupna proizvodnja/dan Marginalni fizi ki proizvod 1. 2. 3.

0 0 1 20 20

156

2 39 19 3 57 18 4 74 17 5 90 16 6 105 15 7 119 14 8 132 13 9 144 12 10 155 11 11 165 10 12 174 9 13 182 8 14 189 7 15 195 6 16 200 5 17 204 4 18 207 3 19 209 2 20 210 1

Ilustracija zakona opadaju!ih prinosa, zasnovana na podacima iz tabele 6.1.,

odnosno kretanja ukupne proizvodnje po osnovu angažovanja dodatne jedinice

jednog faktora, uz nepromijenjenu koli inu drugih faktora i marginalnog fizi kog

proizvoda tog faktora data je na slikama 6.2. i 6.3. Na slici 6.2., kao i u koloni 2.

tabele 6.1., uo avamo da se ukupan fizi ki proizvod po osnovu zapošljavanja

157

dodatne jedinice faktora kontinuirano pove!ava. Me"utim, konstantno smanjivanje

nagiba funkcije ukupnog fizi kog proizvoda faktora upu!uje nas na procjenu da

pove!anje ukupnog fizi kog proizvoda nije proporcionalno pove!anju broja jedinica

faktora proizvodnje. Potvrdu vizuelnog utiska daju nam podaci iz kolone 3. tabele

6.1. i slika 6.3. Zapošljavanje prve jedinica faktora proizvodnje zna i pove!avanje

proizvodnje za 20 jedinica. Me"utim, druga jedinica faktora proizvodnje vodi

pove!anju proizvodnje za 19 jedinica proizvoda, tre!a jedinica faktora proizvodnje

vodi pove!anju proizvodnje za 18 jedinica proizvoda itd. Marginalni fizi ki proizvod

Marginalni fizi ki proizvod faktora - Slika 6.3.

faktora se kontinuirano smanjuje. Nakon zapošljavanja dvadesete jedinice faktora

proizvodnje marginalni fizi ki proizvod je jednak nuli, što implicira da je dostignut

maksimalan kapacitet proizvodnje i da se bez pove!anja ograni avaju!eg faktora

proizvodnja ne može više pove!ati.

Me"utim, poimanje faktora proizvodnje i doprinosa dodatne jedinice

pove!anju proizvodnje u fizi kim veli inama nije dovoljno za razumijevanje odnosa

faktora proizvodnje i maksimizacije profita. Naime, privredno društvo, koje za cilj

ima maksimizaciju dobiti, mora imati u vidu promjene prihoda koje nastaju

prodajom proizvoda proizvedenog zapošljavanjem dodatne jedinice faktora

proizvodnje, odnosno marginalni prihod proizvoda po osnovu faktora proizvodnje. S

obzirom na to da smo, kao i ranijim poglavljima, analizu ograni ili na uslove

perfektne konkurencije, privredno društvo je "price-taker" i koli ina njegove

158

proizvodnje ne uti e na cijenu robe/usluge, odnosno cijena je odre"ena odnosom

ponude i tražnje, što nam omogu!ava da pretpostavimo da je cijena konstantna. U

tom slu aju, marginalni prihod proizvoda jednak je proizvodu marginalnog fizi kog

proizvoda i cijene proizvoda (npr. 1 KM):

Tabela 6.2.

Koli ina Ukupna Marginalni fizi ki Prihod po jedinici Marginalni faktora proizvodnja proizvod proizvoda prihod (3. x 4.)

3 . 4. 5. i . 2 .

0 0 0

20 20 1 20 l 39 19 1 19 2

57 18 1 18 3

74 17 1 17 4

90 16 1 16 5

105 15 1 15 6

119 14 1 14 7

132 13 1 13 8

144 12 1 12 9

155 11 1 11 10

165 10 10 11

174 9 1 9 12

13 182 8 1 8 189 7 1 7 14

195 6 1 6 15

16 200 5 1

LO

204 4 1 4 17

207 3 3 18

209 2 1 2 19 1 20 210 1 1

U razmatranju maksimizacije profita privredno društvo mora, kao što je ve!

ukazano, imati u vidu i troškove pribavljanja faktora proizvodnje, odnosno trošak

pribavljanja dodatne jedinice faktora ili marginalni trošak faktora. U uslovima

perfektne konkurencije (privredno društvo je samo jedno od mnogih koji konkurišu

na tržištu faktora i koli ina faktora koju društvo zapošljava je samo mali dio

ukupne koli ine koju zapošljavaju sva društva) trošak pribavljanja dodatne jedinice

faktora proizvodnje jednak je njenoj cijeni na tržištu. Ako je tržišna satnica

diplomiranog ekonomiste pet KM, marginalni trošak za tu vrstu rada je pet KM za

sva društva. Da bi maksimiziralo dobit, privredno društvo zapošljava faktore

proizvodnje do izjedna avanja marginalnog prihoda proizvoda i marginalnog troška

faktora proizvodnje. Ako je marginalni prihod proizvoda ve!i od marginalnog troška

faktora zapošljavanje dodatne jedinice faktora pove!ava!e dobit. Dobit se pove!ava i

smanjivanjem koli ine faktora u situacijama u kojima je marginalni trošak faktora

159

ve!i od marginalnog prihoda proizvoda, jer smanjivanje koli ine faktora proizvodnje

reducira troškove više nego prihode i pove!ava dobit. Me"utim, ako je marginalni

trošak faktora jednak marginalnom prihodu proizvoda, pove!anje dobiti nije

mogu!e promjenom koli ine faktora proizvodnje. Pravilo maksimizacije profita

možemo izraziti i jedna inom:

gdje MTF ozna ava marginalni trošak faktora, a MPP marginalni prihod proizvoda

(proizvedenog zapošljavanjem tog faktora). Ovo opšte pravilo ilustruje primjer dat u

tabeli 6.3. i na slici 6.4., koji uklju uje pretpostavke da je marginalni prihod

proizvoda (cijena) jedna KM (kao i tabeli 6.2.), da je marginalni trošak jedinice

faktora pet KM, kao i da društvo ima fiksne troškove od 100 KM. U navedenim

uslovima i u skladu sa pravilom maksimizacije dobiti, privredno društvo !e

zapošljavati faktore proizvodnje do nivoa na kome je ispunjen uslov iz jedna ine

6.1. Analizom podataka u tabeli 6.3. zapažamo da pove!anje koli ine faktora zna i

smanjenje gubitaka, kao i da zapošljavanje desete jedinice faktora zna i prelazak iz

zone gubitka u zonu dobiti. Dobit se nakon toga kontiunirano pove!ava, dostižu!i

maksimum (20 KM) izme"u zapošljavanja 15. i 16. jedinice faktora proizvodnje, na

kom je nivou ispunjen i uslov o jednakosti marginalnog troška faktora i

marginalnog prihoda proizvoda. Zapošljavanje dodatne jedinice faktora proizvodnje

izaziva smanjivanje dobiti (od 20 na 19 KM zapošljavanjem 17. jedinice faktora itd.).

Tabela 6.3.

Koli ina faktora

Marginalni prihod

proizvoda

Marginalni trošak faktora

Troškovifaktora (1.

x 3.)

Fiksni troškovi

Ukupnitroškovi(4. + 5.)

Ukupanprihod

Dobit (7. - 6.)

i . 2. 3. 4. 5 . 6 . 7. 8 .

i 20 5 5 100 105 20 -85 2 19 5 10 100 110 39 -71 3 18 5 15 100 115 57 -58 4 17 5 20 100 120 74 -46 5 16 5 25 100 125 90 -35 6 15 5 30 100 130 105 -25 7 14 5 35 100 135 119

CD

8 13

IO 40 100 140 132 -8

9 12 5 45 100 145 144 -1 10 11 5 50 100 150 155 5 11 10 5 55 100 155 165 10 12 9 5 60 100 160 174 14 13 8 5 65 100 165 182 17 14 7 5 70 100 170 189 19

160

15 6 5 75 100 175 195 20 16 5 5 80 100 180 200 20 17 4 5 85 100 185 204 19 18 3 5 90 100 190 207 17 19 2

LO

95 100 195 209 14 20 1 5 100 100 200 210 10

Na slici 6.4. jasno se uo ava da se marginalni prihod proizvoda i marginalni trošak

faktora proizvodnje izjedna avaju prilikom zapošljavanja 16. jedinice faktora (ta ka

A) i da se maksimalna dobit (20 KM) ostvaruje izme"u zapošljavanja 15. i 16.

jedinice faktora proizvodnje, kao i da daljnje zapošljavanje dodatne jedinice faktora

zna i smanjivanje dobiti.

S obzirom na to da privredno društvo, koje je "price-taker", zapošljava faktore

proizvodnje do nivoa na kome se marginalni trošak faktora izjedna ava sa

marginalnim prihodom proizvoda, funkcija marginalnog prihoda, koja izražava

odnos koli ine faktora koje je društvo, uz odgovaraju!u cijenu (marginalni trošak

faktora), spremno zaposliti, istovremeno je i funkcija tražnje faktora proizvodnje,

Zbir funkcija tražnje pojedina nih privrednih društava ini agregatnu funkciju

tražnje faktora proizvodnje, koja je izvedena funkcija tražnje, jer tražnja faktora

proizvodnje nije rezultat njihove korisnosti, ve! se izvodi iz korisnosti robe/usluga

koje se proizvode korištenjem tih faktora. Tražnja zemljišta izvedena je iz tražnje

hrane, ku!a ili drugih objekata za iju je izgradnju potrebno zemljište, tražnja rada

stomatologa je izvedena iz tražnje stomatoloških usluga i sl.

161

Promjene tražnje faktora proizvodnje, kao i tražnja bilo koje robe/usluge,

mijenja se sa promjenom ekonomskih uslova. Na slici 6.5. prikazana je hipoteti na

funkcija tražnje faktora proizvodnje:

Funkcija To je po etna funkcija tražnje faktora proizvodnje. Promjena cijene faktora,

uz druge nepromjenjene uslove, kao i kod funkcije tražnje robe/usluga, izaziva

promjenu koli ine tražnje (pomjeranje duž funkcije tražnje u smjeru dvostrane

strelice: pove!anje cijene faktora izaziva smanjenje, a smanjenje pove!anje tražnje

faktora). Promjena ekonomskih uslova, razli itih od cijene, izaziva promjenu tražnje

i, u grafi kom smislu, zna i pomjeranje funkcije tražnje (od To u T1 ili T2). Na

promjenu tražnje faktora proizvodnje djeluju tri grupe faktora. Prvo, pove!anje

(smanjenje) tražnje proizvoda koji se proizvode korištenjem odre"enog faktora

proizvodnje izaziva pove!anje (smanjenje) tražnje faktora proizvodnje (na slici 6.5. to

zna i pomjeranje funkcije tražnje od To u T1, odnosno od To od u T2). Drugi uzrok

promjene tražnje je promjena cijene faktora proizvodnje koji se koristi u kombinaciji

s drugim faktorom proizvodnje. Pove!anje cijene faktora koji je supstitut drugog

faktora pove!ava tražnju drugog faktora (na slici 6.5. pomjeranje funkcije tražnje

supstitutivnog faktora od To u T1). Isto tako, pove!anje cijene faktora koji je

komplement drugom faktoru smanjuje tražnju drugog faktora (na slici 6.5.

pomjeranje funkcije tražnje komplementa od To u T2). Tre!e, promjene u tehnologiji

koje pove!avaju marginalnu fizi ku produktivnost faktora izazivaju pove!anje

tražnje tog faktora (na slici 6.5. pomjeranje funkcije tražnje od To u T1). Smanjenje

162

marginalne fizi ke proizvodnosti faktora imalo bi za posljedicu smanjenje tražnje tog

faktora (na slici 6.5. pomjeranje funkcije tražnje od To u T2).

1. PONUDA I TRAŽNJA PRIRODNIH RESURSA

Opšta analiza tražnje faktora proizvodnje može se u potpunosti primijeniti na

pojedina ne faktore proizvodnje, uz potrebu da se, kao i kod analize tržišta

robe/usluga, u razmatranje uklju e i razli iti aspekti ponude ovih faktora. U okviru

toga, analizu po injemo sa zemljištem, kao reprezentom prirodnih resursa kao

faktora proizvodnje. Razmatranje prirodnih resursa kao faktora proizvodnje

isklju ivo posredstvom ponude i tražnje zemljišta ima opravdanje u injenici da

drugi prirodni resursi (rude, vode, šume) esto nisu u privatnoj svojini i da imaju

tretman dobara u javnoj uoptrebi ili je njihovo ekonomsko korištenje uslovljeno i

ograni eno. Zemljište, u kontekstu faktora proizvodnje, ima zna enje prirodne

sposobnosti proizvodnje ili prednost lokacije i ne uklju uje poboljšavanje ili

pogoršavanje njegovog kvaliteta. Prva karakteristika zemljišta kao faktora

proizvodnje (i drugih prirodnih resursa) je njihova ograni enost. Naime, ako

zanemarimo povremena otkri!a novih nalazišta minerala, koli ina prirodnih resursa

se ne može pove!ati unapre"enjem tehnologije ili ljudskim radom (raspoloživost

zemljišta na odgovaraju!em prostoru odre"ena ja samim granicama toga prostora).

U skladu s tim, osnovana je pretpostavka da je ponuda zemljišta i drugih prirodnih

resursa perfektno neelasti na (ponuda se ne pove!ava/smanjuje sa

pove!anjem/smanjenjem cijene). Tražnja zemljišta je funkcija marginalnog prihoda

proizvoda zemljišta, pri emu treba imati u vidu da se marginalni proizvod

zemljišta, u skladu sa zakonom opadaju!ih prinosa, smanjuje sa pove!anjem

koli ine zemljišta, uz nepromijenjenu koli inu rada i kapitala.

Dohodak koji se sti e po osnovu vlasništva faktora proizvodnje ija je ponuda

perfektno neelasti na je ista ekonomska renta. Na slici 6.6. dat je, uz ve! ranije

iznesene pretpostavke (perfektno neelasti na ponuda i tražnja kao funkcija

marginalnog prihoda proizvoda zemljišta), grafi ki prikaz odre"ivanja rente na

osnovu ponude i tražnje zemljišta, u konkurentnim uslovima i odre"enoj lokaciji.

Iznos rente odre"en je presjekom funkcije ponude, koja odražava ograni enost

zemljišta, i funkcije tražnje, koja izražava njenu prizvodnost. Ako je renta iznad

ravnotežnog nivoa, raspoloživo zemljište se ne!e u cjelini koristiti. Me"utim, u tom

slu aju !e vlasnici zemlje, traže!i zakupce, me"usobno konkurisati i smanjivati

rentu. U suprotnom, ako je renta niža od ravnotežne, zakupci ne mogu na!i

163

dovoljno zemljišta i po inju me"usobno konkurisati, pove!avaju!i rentu do nivoa

ravnotežne. U dosadašnjem izlaganju smo, radi pojednostavljenja, razmatrali

situaciju zasnovanu na pretpostavci da rentu, kao

cijenu korištenja zemljišta, pla!aju zakupci, što odudara od stvarnosti u kojoj, u

ve!ini slu ajeva, zemljište koriste vlasnici. Me"utim, ta injenica ne uti e na ulogu

ponude i tražnje u odre"ivanju vrijednosti zemljišta, ali upu!uje i na mogu!nost da

možemo koristiti i pojam paušalne prodajne cijene umjesto rente za odgovaraju!i

period. Naime, izme"u vrijednosti zemljišta, iskazane u obliku rente, i tržišne cijene

postoji jasna povezanost, jer je tržišna cijena zemljišta jednaka kapitaliziranoj

vrijednosti njene rente, odnosno iznosu koji osigurava godišnji povrat jednak iznosu

godišnje rente investiranog uz tržišnu kamatnu stopu. Pretpostavimo da je

o ekivana godišnja renta od zemljišta 1.000 KM (podrazumijeva se beskona no).

Ako je o ekivana godišnja kamatna stopa 5%, kupac !e biti spreman da plati za

kupovinu zemljišta 20.000 KM. Ako je o ekivana godišnja kamatna stopa 2%,

kupac !e biti spreman da plati za kupovinu zemljišta 50.000 KM. Uopšteno, cijena

zemljišta, koja ima beskona nu o ekivanu vrijednost godišnje rente R KM godišnje i

kapitalizuje se po kamatnoj stopi r, izra unava se na osnovu formule (R/r) x 100.

Pojam renta možemo koristiti za tržišni povrat bilo kog faktora proizvodnje

koji je jedinstven ili ija je ponuda perfektno neelasti na. Razmotrimo visoke

dohotke ljudi koji raspolažu izuzetnim talentima, kao što su sportisti, pjeva i ili

164

glumci. Ovi dohoci su rezultat rente na talenat, a ne plata. Isti tretman mogu imati i

dohoci u ijoj osnovi su zakonom kreirane privilegije. Broj taksista je u mnogim

gradovima ograni en i njihovi dohoci se mogu posmatrati i kao rezultat dozvole za

rad, sve dok je ponuda dozvola za rad administrativno ograni ena. Me"utim, sa

istom ekonomskom rentom ne smijemo miješati dohodak od iznajmljivanja

opreme, stanova i sl. Pri tome, kao klju ni kriterij razlikovanja služi kriterij

perfektno neelasti ne ponude. Osim toga, prilikom odre"ivanja da li se radi o renti

ili ne, treba imati u vidu i vremensku dimenziju. Dohodak od prve izgra"ene

poslovne zgrade na atraktivnoj lokaciji možemo smatrati rentom. Me"utim,

izgradnjom novih poslovnih zgrada na istoj lokaciji dohodak od iznajmljivanja gubi

karakter rente.

2. PONUDA I TRAŽNJA RADA

Analiza tržišta rada, kao dijela tržišta faktora proizvodnje, zasniva se na

opštim principima tražnje faktora proizvodnje, dok se ponuda razmatra kao

individualna ponuda rada, u okviru ega pojedinci konkurišu me"usobno, i

organizovana ponuda rada, u kojoj se pojedinci udružuju i, posredstvom sindikata,

pregovaraju sa poslodavcem. Analizu po injemo individualnom ponudom rada, pri

emu je odluka pojedinca o ponudi rada dio opšteg problema izbora potroša a i, u

skladu s tim, razmatra!emo je u analiti kom okviru razvijenom u poglavlju IV.

Pojedinac je suo en sa izborom izme"u dva izvora korisnosti - odmora i potrošnje

robe i usluga. Odmor možemo posmatrati kao mogu!nost rekreacije, odmora od

rada ili obavljanja li nih poslova, pri emu je bitna pretpostavka da pojedinac

tokom odmora ne zara"uje novac koji bi mogao koristiti za kupovinu robe i usluga.

U okviru odre"enog perioda (npr. jednog dana) pojedinac je u situaciji da

rasporedi 24 sata na odmor i rad, polaze!i od potrebe da se postigne ravnoteža

korisnosti na na in da je marginalna korisnost sata odmora jednaka marginalnoj

korisnosti robe i usluga koje mogu biti kupljene za novac zara"en za jedan sat rada.

Nadnicu za sat rada možemo posmatrati kao cijenu ili, preciznije, oportunitetni

trošak odmora, koji predstavlja nov anu vrijednost izgubljene robe/usluga radi

uživanja u dodatnom satu odmora. U skladu sa opštim principima odnosa koli ine

ponude i cijene, racionalna pretpostavka je da !e se ponuda rada pove!avati sa

pove!anjem nadnice. Me"utim, pove!anje nadnice uti e na odnos rada i odmora na

dva na ina. Pove!anja nadnice, pove!avaju!i mogu!nosti kupovine robe i usluga, ali

i oportunitetni trošak odmora, predstavlja dodatnu motivaciju za rad. Mogu!nost

165

kupovine dodatne koli ine robe/usluga predstavlja supstituciju odmora i zbog toga

efekat pove!anja nadnice na odnos rada i odmora ozna avamo kao efekat

supstitucije (korisnost od kupovine dodatne koli ine robe/usluga predstavlja

supstitut korisnosti odmora). S druge strane, pove!anje nadnice pove!ava ukupan

nominalni dohodak pojedinca, koji, uz pretpostavku nepromijenjenih cijena, zna i i

pove!anje realnog dohodtka. Pove!anje realnog dohotka izaziva pove!anje potrošnje

normalne i smanjenje potrošnje inferiorne robe, pri emu odmor ima karakteristike

normalne robe. Pojedinci nakon pove!anja realnog dohotka žele više odmora, u

obliku kra!eg radnog vremena i dužih godišnjih odmora, što zna i da efekat

dohotka izaziva smanjenje ponude sati rada. Me"utim, neto efekat pove!anja

nadnica na ponudu rada pojedinca zavisi od relativnog odnosa efekta supstitucije i

efekta dohotka. Pri tome, za vrlo niske plate presudan uticaj ima efekat supstitucije

(pove!anje nadnica zna i i pove!anje ponude rada), dok se sa pove!anjem nadnica

pove!ava uticaj efekat dohotka (odmor se tretira kao luksuzna roba i, tek nakon

osiguranja odgovaraju!eg nivoa materijalnog standarda, dobija na zna aju). U

skladu sa kontradiktornim djelovanjem pove!anja nadnica na odnos rada i odmora

individualna funkcija ponude rada ima neobi an oblik:

Individualna funkcija rada - Slika

166

Funkcija individualne ponude rada na slici 6.7. odražava injenicu da efekat

supstitucije dominira za niže nadnice (ponuda rada se pove!ava sa pove!anjem

nadnice), ali i da nakon dostizanja odgovaraju!eg nivoa nadnice (ta ka A) efekat

dohotka postaje dominantan (izme"u rada i odmora, pojedinci sve više preferiraju

odmor).

Zakrivljenost funkcije individualne ponude rada nije karakteristika tržišne

funkcije ponude rada, koja ma karakteristike rastu!e funkcije (pozitivan nagib) što

je, prije svega, posljedica mobilnosti radne snage. Kao ilustraciju oblika funkcije

ponude rada možemo razmotriti ponude rada ekonomista, administrativnih

sekretara ili varilaca u Sarajevu. Nakon dostizanja odre"enog nivoa nadnice jedan

broj ekonomista, administrativnih sekretara ili varilaca u Sarajevu je spreman da

smanji broj sati rada, ali za tržište u cjelini ovo ne!e biti karakteristika, jer !e novi

pojedinci iz drugih regija ili radnici drugih zanimanja ulaziti na ovo tržište.

Pove!anje nadnica ima!e za posljedicu pove!an upis na ekonomske fakultete i/ili

preseljenje ekonomista iz drugih podru ja. Kona an rezultat je da !e se ponuda

rada ponašati u skladu sa opštim principom ponude, tj. broj sati rada pove!ava!e

se sa pove!anjem nadnice.

Tabela 6.4.

Nadnica (KM/sat) Ponuda (hiljada sati rada/godina) 4,0 5 4,5 7 5,0 9 5,5 11 6,0 13 6,5 15 7,0 17 7,5 19 8,0 21 8,5 23 9,0 25 9,5 27

10,0 29 10,5 31 11,0 33

U tabeli 6.4. dat je hipotetski odnos nadnica i ponude rada, koji je grafi ki

predstavljen na slici 6.8. Za nadnicu/sat od pet KM ponuda rada je 9.000

sati/godina (ta ka A). Pove!anjem nadnice pove!ava se, iz ranije navedenih razloga,

ponuda rada, tako da za nadnicu/sat od osam KM ponuda rada iznosi 21.000

sati/godina (ta ka B). Me"utim, prilikom razmatranja ponude rada moramo imati u

150

vidu nekoliko dodatnih aspekata koji imaju uticaja i na ponudu rada. Naime,

nezaposlene osobe nisu pasivni učesnici na tržištu rada, već aktivno tragaju na

pronalaženju zaposlenja. Traženje zaposlenja, kao i svaka druga ekonomska

aktivnost, zahtjeva vrijeme i izaziva troškove. Isto tako, privredna društva traže

radnike, ali ni nezaposleni ni privredna društva, na početku traženja

zaposlenja/radnika, ne raspolažu informacijama o potrebama i željama drugog

Funkcija ponude rada - Slika 6.8.

učesnika na tržištu rada. I jedni i drugi, direktno ili putem posrednika, počinju

prikupljati informacije o različitim aspektima ponude i tražnje rada. Osim toga,

nezaposleni, osim u izuzetnim situacijama, ne prihvataju prvu ponudu za

zaposlenje ili je ne prihvataju odmah, nastojeći naći što bolje zaposlenje. U okviru

toga, svi nezaposleni nisu jednako uspješni i ne uspijevaju u kratkom vremenu

prikupiti dovoljno ponuda ili dovoljno dobrih ponuda. Za ilustraciju razlika u

(ne)uspješnosti traženja zaposlenja pretpostavimo da imamo dvije osobe koje

istovremeno kreću u potragu za zaposlenjem. Obje osobe dobijaju različite ponude,

iskazane nadnicom KM/sat, pri čemu je osoba "A" mnogo srećnija od osobe "B", jer

već nakon nekoliko dana će dobiti ponudu koja će se pokazati kao najbolja.

Nasuprot tome, osoba "B" će tek pri kraju perioda traženja dobiti najbolju ponudu.

Na slikama 6.9. i 6.9.1. tačkama su označene ponude (KM/sat) koje su osobe

dobijale tokom traženja posla. Crvenom linijom su spojene najbolje ponude dobijene

2

u odgovarajućem vremenu, što istovremeno predstavlja i funkciju ponude nadnica.

Osoba "A" je već nakon šest dana dobila najbolju ponudu (12 KM/sat), dok je osoba

Ponuđena nadnica za osobu " A" - slika 6.9.

Ponuđena nadnica za osobu "B" - Slika 6.9.1.

"B" najbolju ponudu(12 KM/sat) dobila tek šezdeset treći dan. Ako pretpostavimo

da osobe "A" i "B" predstavljaju ekstremne slučajeve, onda se tržišna funkcija

ponuđenih nadnica za preostale nezaposlene nalazi između funkcija osoba "A" i "B"

(slika 6.9.2.). Kao što smo već ukazali, traženje posla podrazumijeva troškove koji

uključuju troškove traženja oglasa, telefonskih razgovora, pisanja i slanja prijava,

odlaska na intervjue i sl. Međutim, najveći trošak je oportunitetni trošak izgubljene

3

nadnice zbog nezaposlenosti. S obzirom na troškove, nezaposleni imaju predodžbu

o najnižoj ponuđenoj nadnici koju su spremni prihvatiti i prekinuti daljnje traženje

posla. Predodžba o najnižoj prihvatljivoj nadnici se tokom traženja posla mijenja

(duže traženje smanjuje prihvatljivu nadnicu) i prihvatljivu nadnicu u različitim

fazama traženja posla označavamo kao prihvatljivu nadnicu. Dva su osnovna

razloga smanjivanja prihvatljive nadnice sa produžavanjem vremena traženja posla.

Prvo, nezaposleni su skloni da precjenjuju svoj rad i na početku traženja posla je

prihvatljiva nadnica vrlo visoka. Međutim, suočavanje sa ponudama nižim od

prihvatljive nadnice utiče na smanjivanje optimizma nezaposlenih i, u skladu s tim,

iznosa prihvatljive nadnice. Drugo, produžavanje perioda traženja posla iscrpljuje

finansijske sposobnosti nezaposlenih i oni osjećaju potrebu da što prije počnu raditi

i uz prihvatanje niže nadnice. U skladu s tim, nezaposleni, po pravilu, prihvataju

prvu ponudu koja je jednaka iznosu prihvatljive nadnice i okončavaju traženje

posla. Na slici 6.9.2. prikazanje odnos ponuđene i prihvatljive nadnice u zavisnosti

od Vremena traženja posla. Traženje posla otpočelo je uz prihvatljivu nadnicu od 10

KM/sat. Vremenom nezaposleni otkrivaju nove i nove ponude, ali se povećavaju i

oportunitetni troškovi traženja posla. Predodžba o prihvatljivoj nadnici se mijenja.

Nakon 24 dana prihvatljiva i ponuđena nadnica se izjednačavaju na nivou od 6 KM

(tačka A) i nezaposleni prihvata ponudu.

4

Nakon kratkog izleta u objašnjavanje specifičnih aspekata ponude rada, vraćamo se

drugoj strani odnosa na tržištu rada: tražnji rada. Tražnja rada, kao i tražnja

drugih faktora proizvodnje, zasniva se na činjenici da privredno društvo, u uslovima

perfektne konkurencije, zapošljava faktore proizvodnje, uključujući i rad, do nivoa

na kome se izjednačavaju marginalni trošak faktora i marginalni prihod proizvoda.

U skladu s tim, privredno društvo će zapošljavati rad sve dok se cijena

(nadnica/sat) dodatne jedinice rada ne izjednači sa marginalnim prihodom

proizvoda. Ako pretpostavimo da je marginalni prihod proizvoda (cijena koja se

formira na osnovu odnosa ponude i tražnje i na koju privredno društvo ne, može

uticati) 7,5 KM, znači da će ravnotežna nadnica iznositi takođe 7,5 KM. Pri tome,

treba imati u vidu da su, u uslovima perfektne konkurencije, pojedinci, kao i

privredna društva, "price-takers" i da pojedinačno ne mogu uticati na visinu

nadnice. Ravnotežna nadnica je određena ukupnom ponudom i tražnjom rada.

Ravnoteža na tržištu rada (npr. diplomiranih ekonomista) podrazumijeva da

nadnica (KM/sat) bude 7,5 KM (tačka R). Ukoliko je nadnica manja od 7,5 KM/sat,

privredna društva neće moći naći dovoljno ekonomista spremnih da radi za nadnicu

manju od ravnotežne. Privredna društva će početi povećavati nadnicu i ona će

početi da se kreće prema ravnotežnom nivou. Ako je nadnica iznad ravnotežne,

ponuda će se povećavati (regionalna i sektorska mobilnost, povećanje broja

5

studenata), ali će to, s obzirom na to da će ekonomisti međusobno konkurisati,

voditi smanjivanju nadnice prema ravnotežnom nivou.

U dosadašnjem izlaganju razmatrali smo tržište rada na kome radnici nisu

sindikalno organizovani i na kome radnici individualno konkurišu za radno mjesto.

Međutim, u stvarnosti su radnici, po pravilu, organizovani u sindikat, što im

omogućava da prema poslodavcima nastupaju i o platama pregovaraju zajednički.

Pri tome, treba imati u vidu da izučavanje uloge i uticaja sindikata uključuje

ekonomske, socijalne i političke aspekte, ali ćemo se mi svjesno, u skladu sa ciljem

da istražimo uticaj sindikata na odnose ponude i tražnje rada i nivo plata, ograničiti

na ekonomski aspekt. Pretpostavimo da se na konkuretnom tržištu radnici

organizuju i, prijetnjom štrajkom, zahtijevaju veće plate. Prije prijetnje štrajkom, uz

nadnicu /sat od 7,5 KM, u privrednom društvu je ukupan broj sati rada iznosio

22,5 hiljada/mjesec (tačka R). Uz prijetnju štrajkom sindikat zahtijeva nadnicu/sat

od 9 KM/sat. Funkcija ponude postaje horizontalna (P1), što implicira da poslodavci

koji nisu spremni platiti 9 KM/sat neće uopšte naći radnike. Zahtjev sindikata

značio bi povećanje sati rada na 30 hiljada/mjesec (presjek funkcije tražnje - T i

funkcije ponude - P1), uz nadnicu od 9 KM/sat. Međutim, poslodavci neće prihvatiti

6

zahtjeve u cjelini, jer ne mogu održati pravilo da je marginalni prihod proizvoda od

rada jednak marginalnom trošku rada. Njihova prirodna reakcija je da će, uz

prinudno prihvatanje veće nadnice, smanjiti broj sati rada od 22,5 na 15

hiljada/mjesec (tačka R1). Sindikat je bio uspješan u povećanju nadnica, ali uz

cijenu smanjivanja broja sati rada, odnosno zaposlenih.

Interakcija zahtjeva sindikata i reakcije poslodavaca, odnosno njihov uticaj na

odnos visine nadnice i broja zaposlenih, otvara pitanje šta sindikat stvarno

maksimizira. Pri tome, ne postoji jedinstveni odgovor. Prva je mogućnost da

sindikat stvarno želi maksimizirati zaposlenost. U tom slučaju, sindikat može

predstavljati članove politički ili se zalagati za poboljšavanje socijalnih primanja, ali

ne može postavljati zahtjeve za povećanje nadnica (izuzetak je slučaj u kome je

poslodavac u poziciji monopsona, ali je to izvan našeg predmeta razmatranja).

Druga mogućnost je da sindikat nastoji maksimizirati ukupnu masu plata koja je

jednaka proizvodu broja radnih sati i iznosa nadnice/sat. U tom slučaju, uz

ravnotežnu nadnicu, nastaje višak ponude rada. Radnici nude više sati rada nego

što poslodavci traže. Izlaz je da sindikati usvoje princip prvo prijavljeni - prvo

7

zaposleni, pri čemu nije bitno ko je dobio posao, ili da se ukupan broj radnih sati

(npr. godišnje) raspodjeljuje na sve radnike. U oba slučaja je vrlo teško onemogućiti

radnike koji nisu članovi sindikata da ne nude svoj rad.

Hipoteza o maksimizaciji ukupnog iznosa nadnica, kao cilja sindikata, može

se kritikovati i sa aspekta oportunitetnih troškova sa kojima se radnici suočavaju.

Za radnika pojedinca oportunitetni trošak prihvatanja posla, uz uslove sindikata,

jednak je vrijednosti najboljeg alternativnog korištenja radnog dana (alternativno

zaposlenje). U skladu s tim, strategija maksimiranja ukupnog iznosa nadnica može

se ocijeniti i kao pogrešna. Konačno, dosadašnja rasprava nas upućuje na pitanje

da li sindikat uopšte nastoji maksimizirati pojedinačnu nadnicu, ukupan iznos

nadnica ili nešto treće. U okviru toga, dolazimo do pitanja šta se dešava ako grupa

radnika ima moć da kontroliše sindikat. Da li oni brinu o članstvu ili samo o sebi?

Uz pretpostavku da 50 radnika kontroliše sindikat i da mogu godišnje ponuditi

10.000 sati rada, njihova prijetnja štrajkom može za rezultat imati veću nadnicu za

njih same, prije nego i neki od njih postanu nezaposleni. 3. KAPITAL

Kapital je treći faktor proizvodnje koji se, u osnovi, pojavljuje u dva oblika, i

to u obliku novca ili obliku fiksnih ili obrtnih sredstava. Naknada koja pripada

vlasnicima kapitala je kamata. Pri tome, pojam kamate se koristi u dva značenja, i

to da izrazi: (1) cijenu kredita i (2) tržišni povrat kapitala kao faktora proizvodnje.

Pojedinac koji posudi drugoj osobi 1.000 KM, uz obavezu da mu, uz isplatu

osnovnog duga (1.000 KM) plati 100 KM godišnje, kao naknadu za korištenje 1.000

KM, stiče kamatu od 10%. Istovremeno, za pojedinca koji za 1.000 KM kupi mašinu

i njenim korištenjem zaradi dodatnih 100 KM može se smatrati da je ostvario

kamatu od 10% na uloženi kapital.

Za razumijevanje odnosa kamate i kapitala poslužićemo se pojednostavljenim

modelom ekonomije, u kome su pojedinci i/ili domaćinstva jedine štediše i

potrošači, pri čemu pretpostavljamo da dio pojedinaca troši manje (neto štediše), a

drugi dio više od tekućeg dohotka (neto potrošači). Neto potrošači, nastojeći da kupe

robe/usluge (npr. automobil ili turističko putovanje) na teret budućih dohodaka,

posuđuju (uzimaju kredite), od neto štediša. Međutim, odricanje od korisnosti koju

bi neto štediše stekle kupovinom robe/usluga podrazumijeva kompenzaciju neto

štediša u obliku kamate. U skladu s tim, ponuda kredita, u pojednostavljenom

modelu i uz pretpostavku da nema inflacije, tako da su nominalna, očekivana i

8

realizovana kamatna stopa jednake, zavisi od motivacije neto štediša da štede.

Istovremeno, ponašanje neto potrošača, koji, u skladu sa teorijom izbora potrošača,

procjenjuju odnos trenutne i buduće korisnosti kupovine robe/usluga i

oportunitetnih troškova, određuje tražnju kredita. S obzirom na to da smo

pretpostavili da se posuđivanje vrši radi potrošnje robe/usluga ovu vrstu kredita

nazivamo potrošački krediti. Ravnotežu na tržištu potrošačkih kredita ilustruje

slika 6.12.: Potrošački krediti i kamatna stopa - Slika 6.12«

Funkcije ponude (PPK) i tražnje (TPK) potrošačkih kredita imaju oblike standardnih

funkcija, što odražava činjenicu da su neto štediše spremne nuditi više kredita sa

povećanjem kamatne stope (pozitivan nagib funkcije ponude), odnosno da će sa

povećanjem kamatne stope neto potrošači tražiti manje kredita. Ravnoteža na

tržištu potrošačkih kredita postiže se na nivou jednakosti ponude i tražnje (tačka

A), čime je određena i ravnotežna kamatna stopa (Rk).

Mogućnost alternativnog korištenja kapitala, kao faktora proizvodnje,

predstavlja drugi izvor tražnje kredita. Međutim, za razumijevanje tražnje

investicionih kredita neophodno je objasniti produktivnost kapitala. Pri tome,

korištenje kapitala znači i indirektan metod proizvodnje, koji ćemo objasniti na

jednostavnom primjeru: proizvodnji cigle. Dva su načina proizvodnje. Direktni način

je ručna proizvodnja, koja uključuje manuelno vađenje sirovine, oblikovanje i

pečenje cigle na otvorenoj vatri. Pretpostavimo da pojedinac, na opisani (direktni)

način, može proizvesti 300 komada cigle mjesečno. Drugi način je indirektni.

9

Pretpostavimo da naš ciglar ciglu proizvedenu u prvih mjesec dana iskoristi za

pravljenje peći. Nakon toga, ciglu, umjesto na otvorenoj vatri, peče u peći i da, na

taj način, poveća proizvodnju za 1.000 komada mjesečno. Indirektno korištenje

kapitala (peć) skraćuje vrijeme potrebno za proizvodnju 300 komada cigle i to je

značenje njegove produktivnosti. Iskustvo ciglara se ponavlja u svim djelatnostima.

Proizvodnja na pokretnoj traci je indirektni metod proizvodnje u odnosu na ručnu

proizvodnju jednog po jednog automobila. Naš ciglar je primjer direktnog

investiranja u izgradnju opreme (peć). U tržišnoj ekonomiji svi poduzetnici ili

privredna društva ne moraju i ne proizvode opremu za proizvodnju. Svaki

poduzetnik ili društvo će, ukoliko vide mogućnost povećanja proizvodnje koristeći

kapitalno intenzivnije procese, posuditi novac i kupiti opremu. Dakle, produktivnost

kapitala kreira tražnju kredita, koje, s obzirom na namjenu (povećanje kapitalne

intenzivnosti), nazivamo investicionim kreditima. Potrošački i investicioni krediti

čine ukupne kredite u ekonomiji i ranoteža na tržištu kredita je određena ponudom

i tražnjom ukupnih kredita. Pri tome, tražnja investicionih kredita je veća od tražnje

potrošačkih kredita, što znači da (uz zanemarivanje diferenciranja kamatne stope)

na visinu kamatne stope presudan uticaj ima tražnja investicionih kredita. U

skladu s tim, uočavamo da je na slici 6.13. ravnotežna kamatna stopa (Rku) za

ukupne kredite viša od ravnotežne kamatne stope za potrošačke kredite (Rk), što

odražava činjenicu veće tražnje ukupnih nego potrošačkih kredita (TUK > TPK za

svako k), ali i veći uticaj tražnje investicionih kredita na nivo kamatne stope:

10

Tražnja investicionih kredita opredijeljena je tražnjom, ali i ponudom

kapitala kao sredstva proizvodnje (zgrade, oprema, licence, patenti i sl.). U okviru

toga, od posebnog je značaja razlikovanje kratkoročne i dugoročne dimenzije

ponude. Naime, s obzirom na dužinu procesa kupovine, možemo smatrati da je

kratkoročno ponuda stalnih sredstava fiksna i određena je tekućim zalihama,

odnosno perfektno je neelastična. S druge strane, kao i na drugim tržištima,

funkcija tražnje, u uslovima perfektne konkurencije, jednaka je funkciji

marginalnog prihoda proizvoda, u čijoj se proizvodnji koriste stalna sredstva. U

skladu s tim, cijena stalnih sredstava određena je njihovom raspoloživošću

(ponudom) i marginalnim prihodom proizvoda. Na slici 6.13. prikazanje hipotetski

odnos ponude i tražnje stalnih sredstava. Početna cijena stalnih sredstava (Co)

određena je ponudom stalnih sredstava (Po), koja je kratkoročno perfektno

neelastična (bez obzira na cijenu količina ponude je Qo). Privredna društva nisu u

stanju u kratkom roku, zbog procesa proizvodnje, povećati proizvodnju stalnih

sredstava. Međutim, ako je cijena stalnih sredstava relativno visoka, a kamatna

stopa, kao cijena alternativne upotrebe kapitala relativno niska, privredna društva

će biti motivisana da kupuju dodatna stalna sredstva. Pretpostavimo da privredo

društvo želi da kupi nove mašine u vrijednosti od 100.000 KM i da kupovinu

finansira kreditom uzetim kod banke, uz godišnju kamatnu stopu od 10%. Ako je

očekivana neto dobit 10.000 KM ili više, društvo će se opredijeliti za kupovinu

mašina. Isti pristup će društvo Kratkoročna cijena stalnih sredstava i

dugoročni efekti investiranja - Slika 6.13.

11

imati ako kupovinu finansira iz vlastitih sredstava, pri čemu će kao alternativu

razmatrati dobit od kamate po osnovu deponovanja novca u banku ili kupovine

obveznica. Nove narudžbe stalnih sredstava predstavljaju motiv proizvođačima ovih

sredstava da povećaju kapacitete za njihovu proizvodnju. Ponuda stalnih sredstava

se dugoročno povećava od Qo na Q1, pri čemu je nova ponuda kratkoročno ponovno

perfektno neelastična (P1). Povećanje ponude stalnih sredstava i njene perfektna

neelastičnost u kratkom periodu smanjuje njihovu cijenu od Co (tačka A) na C1

(tačka A7). Oportunitetni trošak kupovine i proizvodnje stalnih sredstava (izgubljeni

dohodak od kamate) se povećava. Investicije u stalna sredstva se smanjuju, što vodi

smanjenju tražnje investicionih kredita i kamatne stope. Teoretski ekonomija se

može naći u stanju investicionog mrtvila (sva privredna društva su kupila stalna

sredstva) i jedina preostala tražnja kredita je tražnja potrošačkih kredita. Međutim,

u realnom svijetu se investiciono mrtvilo ne javlja, jer nastaju stalno nove i nove

inovacije stalnih sredstava, što izaziva kontinuirano investiranje u njihovu

proizvodnju. 4. PREDUZETNIŠTVO I DOBIT

Razmatrajući proizvodnju, troškove i dobit uveli smo pojam ekonomske

dobiti, koju smo definisali kao dio dohotka koji, nakon naknade implicitnih

(oportunitetni troškovi uloga unesenih od vlasnika i oportunitetni troškovi

korištenja prirodnih resursa i rada vlasnika ili u vlasništvu privrednog društva) i

eksplicitnih troškova proizvodnje (nadnice zaposlenim, dobavljači, kreditori i sl.),

ostaje vlasnicima. Međutim, navedena definicija dobiti otvara dva bitna pitanja: (1)

zašto privredno društvo uopšte ostvaruje dobit i (2) zašto se ukupna vrijednost

proizvodnje ne distribuira na vlasnike faktora proizvodnje. Odgovori na ova pitanja

nisu jednoznačni niti postoji opšti konsenzus u tom pogledu.

Odgovor na pitanja o prirodi dobiti možemo potražiti u shvatanju dobiti kao

nagrade za preuzimanje rizika. Naime, svaki poslovni poduhvat je podložan riziku

propasti, što proizilazi iz činjenice da se ekonomska budućnost ne može sa punom

sigurnošću procijeniti. Pojedinci koji faktore proizvodnje prodaju drugim u velikoj

mjeri smanjuju rizike. Nasuprot tome, od novih preduzetnika se očekuje da

ispunjavaju obaveze prema povjeriocima i radnicima, uz snošenje najvećeg rizika u

slučaju stečaja. Kao naknadu za snošenje najvećeg rizika vlasnicima pripada pravo

da zadržavaju dobit, uz uslov da su prihodi veći od troškova faktora proizvodnje.

12

Drugi mogući odgovor o prirodi dobiti zasniva se na shvatanju da je dobit

jednaka povratu po osnovu arbitraže, tj. kupovine robe/usluge po nižoj cijeni na

jednom i prodaji po višoj cijeni drugom tržištu. Očigledne primjere arbitraže

predstavlja trgovina standardizovanom robom (poljoprivredni proizvodi, plemeniti

metali, devize i sl.), kojom se trguje na različitim i često geografski vrlo udaljenim

tržištima. Kupovinama na jednim i prodajama na drugim tržištima, nakon promjene

faktora koji utiču na ponudu i/ili tražnju najednom od tržišta, moguće je ostvariti

dobit. Međutim, arbitraža nije karakteristična samo za ova tržišta, već se može

smatrati da je element svih transakcija u kojima nastaje dobit. Npr. vlasnik koji je

istovremeno i menadžer male fabrike za proizvodnju obuće može kupovati

repromaterijal na tržištu na kojem su cijene najniže i prodavati cipele na tržištu na

kome su cijene cipela najveće.

Treći pristup objašnjenja prirode dobiti zasniva se na inovaciji. Preduzetnik

kao inovator kreira mogućnost ostvarivanja profita pronalaskom novog proizvoda,

novog načina proizvodnje ili nove marketing strategije. U tom slučaju preduzetnik

stiče poziciju privremenog monopoliste koja mu omogućava ostvarivanje dobiti, sve

dok konkurenti ne dostignu ili prevaziđu njegovu poziciju.

Činjenica da se dobit u cjelini ne distribuira vlasnicima faktora proizvodnje

otvara pitanje o karakteru preduzetništva. Naime, ako preduzetniku pripada dio

dobiti nije li i preduzetništvo faktor proizvodnje. U prilog ovom stavu idu i neke

karakteristike preduzetnika koje su zajedničke sa karakteristikama drugih faktora

proizvodnje (prirodni resursi, rad i kapital). Prvo, broj preduzetnika je ograničen.

Nisu svi stanovnici na nekom području preduzetnici niti su u stanju pokrenuti neki

poslovni poduhvat ili spoznati nove mogućnosti. Drugo, preduzetnici ostvaruju

dohodak iz dobiti nakon što se naknade svi troškovi privrednog društva. Treće,

zapošljavanje prirodnih resursa, rada i kapitala nije moguće bez preduzetnika.

Međutim, za razliku od drugih faktora proizvodnje preduzetništvo je nevidljivo i

nemjerljivo, nismo u stanju utvrditi "jedinicu preduzetništva" ili cijenu po jedinici.

Primjena analize na principima zakona ponude i tražnje nije moguća na

preduzetništvo.

OSNOVNI KONCEPTI:

Tržište faktora proizvodnje Efekat supstitucije i ponuda rada

Funkcionalna distribucija dohotka Efekat dohotka i ponuda rada

13

Personalna distribucija dohotka Prihvatljiva nadnica

Zakon opadajućih prinosa Ravnotežna nadnica

Marginalni prihod proizvoda Kamata

Marginalni trošak faktora Potrošački krediti

Tražnja faktora proizvodnje Dugoročni efekti investiranja

Čista ekonomska renta Značaj inovacija

LITERATURA:

1. Drucker , F.P.: Innovation and Entrepreneurship : Practice and Principles

(Reissue Edition), Harperbusiness 1993.

2. Eckert, D.R. i Leftwich, H.R.: Price System and Resource Allocation (10th

edition), HBJ School, 1987.

3. Kaufman, E.B. i Hotchkiss, L.J.: The Economics of Labor Markets (5th

edition),, Harcourt College Publishers, 2000.

4. Kirzner, M.I.: Competition and Entrepreneurship, University of Chicago

Press, 1978.

5. Nicholson,W.: Microeconomic Theory: Basic Principles and Exetensions,

(7th edition) Harcourt College Publishers, 1998.

6. Scitovsky, T: Welfare and Competition (Modern Revivals in Economics),

Ashgate Publishing Company, Reprinted Edition, 1993.

7. Stiglitz, E.J.: Principles of Microeconomics (2nd edition, W.W. Norton &

Company, Inc., 1996.

8. Varian, R.H.: Intermediate Microeconomics (5th edition), W.W. Norton &

Company, Inc., 1999.

9. Wessels, J.W.: Microeconomics the Easy Way (Easy Way), Barrons

Educational Series, 1997.

14

VII. KOORDINACIJA EKONOMSKE AKTIVNOSTI I PRIVREDNO DRUŠTVO

1. PRIVREDNO DRUŠTVO

U dosadašnjim izlaganjima privredno društvo smo posmatrali kao

kupca/prodavca na tržištu robe/usluga i tržištu fatora, bez analize o ekonomskoj

prirodi privrednog društva, odnosno ne ulazeći u potpunije definisanje samog pojma

niti razmatrajući uzroke njihovog postojanja, način njihove organizacije i

finansiranja ili način sticanja i ostvarivanja vlasničkih prava u privrednim

društvima. Međutim, bez obzira na razlike u organizaciji ili načinima finansiranja

privredna društva imaju jednu zajedničku funkciju: koordiniranje ekonomske

aktivnosti, koja uključuje i odlučivanje o tome šta će se proizvoditi, ko će i kako

proizvoditi. Za razumijevanje načina na koji privredna društva obavljaju ovu

funkciju bitno je razlikovanje dvije vrste koordinacije ekonomske aktivnosti: tržišne

i menadžerske. Tržišna koordinacija se oslanja na sistem cijena kao izvor motivacije

i mrežu komuniciranja, a odvija se posredstvom niza transakcija na tržištu.

Promjene relativnih cijena, u skladu sa promjenama ponude i tražnje, podstiču

kupce na pomjeranje potrošnje prema jeftinijoj robi/usluzi, a proizvođačima

predstavljaju informaciju o novim mogućnostima ostvarivanja dobiti i podstiču

preduzetnike da proizvode robu/usluge za kojim se tražnja povećava. Odluke o

potrošnji i proizvodnji donose se decentralizovano, bez direktne koordinacije između

potrošača i proizvođača i isključivo na osnovu informacija koje emituje sistem

cijena. Ako je cijena rada ili bilo kog drugog faktora proizvodnje veća u proizvodnji

računarske opreme nego u tekstilnoj industriji, faktori će se seliti u proizvodnju

računarske opreme. Ako se u proizvodnji računarske opreme ostvaruje veća dobit

nego u proizvodnji namještaja faktori proizvodnje će se kretati prema proizvodnji

računarske opreme, u proizvodnju će ulaziti novi proizvođači, a neki od proizvođača

će prestaja da proizvode namještaj. Međutim, sve ekonomske odluke se ne donose

isključivo na osnovu informacija iz sistema cijena i na osnovu promjena njihovih

relativnih odnosa. Prelazak jednog ili više radnika iz jednog u drugi sektor u okviru

privrednog društva nije rezultat promjene relativnih cijena, već odluke neposrednog

šefa ili uprave privrednog društva. Isto tako, zaposleni u fabrici namještaja ne

odlučuju svako jutro, na osnovu informacija o relativnim cijenama, da li taj dan će

proizvoditi stolove ili stolice. Oni rade i proizvode u skladu sa instrukcijama

menadžera, bez saznanja ili potrebe da znaju odnose relativnih cijena. U

15

privrednom društvu ekonomske transakcije nisu osnov koordinacije, već su to

naređenja i nalozi nadređenih. U skladu s tim, ovaj oblik koordinacije nazivamo

menadžerskom koordinacijom.

Međutim, konstatacija o postojanju menadžerske koordinacije otvara pitanje

njenih izvora, posebno ako smo u dosadašnjim izlaganjima pretpostavljali da sistem

cijena (tržišna koordinacija) uvijek i svugdje efikasno alocira resurse djeluje u svim

slučajevima i uvijek. Zašto nastaju privredna društva i zašto menadžerska

koordinacija zamjenjuje tržišnu? Zašto zaposleni u fabrici namještaja pristaju na

odnos podređenosti ako će im promjene relativnih cijena omogućavati spoznaju o

potrebnom broju stolova i/ili stolica? Mogući uzrok možemo tražiti u spremnosti

pojedinaca da svoj rad prodaju za unaprijed poznat iznos, izbjegavajući rizik

preduzetnika i pristajući da rade pod kontrolom i po naređenjima drugih

pojedinaca. Ista tako, možemo pretpostavljati da su pojedinci spremni da, vođeni

željom da naređuju, drugim pojedincima plate više nego što bi oni stekli na osnovu

djelovanja sistema cijena. Međutim, oba uzroka su više psihološke nego

ekonomske prirode i teško da bi mogli biti verifikovani u praksi i očito postoje

važniji razlozi nastanka privrednog društva. Polazište u spoznaji bitnih uzroka je

pretpostavka da je menadžerska koordinacija u određenim situacijama efikasnija od

tržišne, što, implicitno, znači da tržišna koordinacija uključuje i troškove, koji su

veći od troškova menadžerske koordinacije. Organizacija proizvodnje isključivo na

osnovu informacija iz sistema cijena kreira troškove "otkrivanja" relevantnih cijena.

Ovi troškovi mogu, razvojem specijalizovanih institucija, biti smanjeni, ali ne i

eliminisani. Osim toga, treba imati u vidu i troškove pregovaranja i zaključivanja

ugovora o svakoj pojedinačnoj transakciji. Nasuprot tome, u privrednom društvu

preduzetnik jednim ugovorom (o osnivanju privrednog društva) obezbjeđuje

kombinaciju faktora proizvodnje, kojim menadžer, u okviru unaprijed utvrđenih

granica, upravlja, bez potrebe da se svaka transakcija zasniva na posebnom

ugovoru. Isto tako, postojanje privrednog društva omogućava da se kupovina

faktora proizvodnje, posebno rada, zasniva na dugoročnim umjesto niza

kratkoročnih ugovora, čime se znatno smanjuju troškovi. Svi navedeni troškovi, kao

što smo već ranije ukazali, predstavljaju transakcione troškove, koji uključuju

troškove traženja (ko proizvodi/kupuje), informisanja (informišemo javnost o

prodaj i/kupovini određene robe/usluge i o uslovima prodaje/kupovine),

pregovaranja i zaključivanja ugovora o transakcijama, nadzora nad izvršavanjem

16

ugovora, sporova u realizaciji ugovora i sl1. Organizovanjem privrednih društava

transakcioni troškovi se znatno smanjuju, jer se dio tržišne zamjenjuje

menadžerskom koordinacijom. Značaj transakcionih troškova možemo spoznati na

osnovu analize bilo koje tržišne transakcije, a za ilustraciju ćemo koristiti

proizvodnju automobila. Pretpostavimo da pojedinci, na osnovu informacija o

relativnim cijenama, proizvode pojedine dijelove automobila. U slučaju da svaki

potencijalni kupac mora pregovarati sa svakom osobom koja učestvuje u

proizvodnji automobila, troškovi tržišne koordinacije bi činili automobil preskupim.

Isto tako, ako bi kupac imao za partnere jednog ili dvojicu lokalnih mehaničara koji

bi proizvodili automobile po narudžbi, transakcioni troškovi bi bili bitno manji, ali

bi se gubili efekti ekonomije obima. Međutim, kada privredno društvo djeluje kao

posrednik između kupaca i radnika, hiljade tržišnih transakcija se eliminiše.

Automobili su standardizovani i prodaju se na tržištu, ali najveći dio poslova

koordiniraju menadžeri, dajući instrukcije koje zaposleni izvršavaju.

Efikasnost menadžerske koordinacije i njena superiornost u odnosu na

tržišnu koordinaciju otvara pitanje faktora koji određuju veličinu privrednog

društva i, u skladu s tim, mogućnosti organizacije ekonomije u cjelini kao jednog

privrednog društva. U traženju odgovora na ova pitanja moramo imati u vidu da

transakcije koje se odvijaju posredstvom sistema cijena nisu homogene i da u

uslovima menadžerske koordinacije osoba koja obavlja pojedine operacije ne mora

raspolagati svim informacijama na osnovu kojih je donesena odluka da se proizvodi

određeni proizvod, ali da menadžeri moraju imati informacije o svim operacijama

koje koordiniraju. Povećanjem privrednog društva povećava se, po vrsti i lokaciji, i

broj transakcija koje se odvijaju u društvu, što povećava broj i vrstu odluka koje

donose menadžeri. Troškovi obezbjeđivanja informacija menadžerima mogu biti veći

od troškova informisanja zaposlenih na nižim nivoima i tada menadžerska

koordinacija postaje inferiorna u odnosu na tržišnu koordinaciju. Povećanje

troškova menadžerske koordinacije u odnosu na troškove tržišne koordinacije znači

i djelovanje zakona opadajućih prinosa i u odnosu na preduzetništvo i menadžera.

Mogućnost grešaka u alokaciji resursa se povećava i menadžerska koordinacija

postaje inferiorna tržišnoj koordinaciji. U skladu s tim, privredno društvo će rasti do

nivoa na kome troškovi organizovanja dodatne transakcije u okviru privrednog

društva ne postanu jednaki troškovima transakcije posredstvom tržišta ili

17

obavljanja transakcije osnivanjem drugog društva2. Privredno društvo će se

povećavati sve dok: (1) su troškovi transakcija manji i/ili se sporije povećavaju od

troškova tržišne koordinacije; (2) je manja vjerovatnoća "grešaka" menadžera u

alokaciji resursa ili se ova vjerovatnoća povećava sporije od povećanja broja

transakcija koje se obavljaju u društvu i (3) je veće smanjenje ili sporiji rast cijena

faktora proizvodnje za veće privredno društvo3.

Navedena dva principa koordinacije ekonomske aktivnosti nam omogućavaju

da razumijemo prirodu privrednog društva i njegovu ulogu u ekonomiji. Naime,

privredno društvo je organizacija koja koristi menadžersku koordinaciju za interno

funkcionisanje i tržišnu koordinaciju u odnosu sa drugim privrednim društvima i

pravnim i fizičkim osobama. Svako privredno društvo nastoji proširivati svoju

djelatnost sve do granice nakon koje transakcioni troškovi organizovanja obavljanja

dodatne djelatnosti u okviru privrednog društva postaju jednaki troškovima

transakcije na osnovi sistema cijena ili organizovanja te djelatnosti izvan društva.

Optimiziranje veličine privrednih društava na principu menadžerske koordinacije i

zasnivanje odnosa između privrednih društava posredstvom tržišne koordinacije

omogućava minimiziranje transakcionih troškova za ekonomiju u cjelini, što

predstavlja i konačni ekonomski razlog postojanja privrednih društava u

ekonomskom sistemu.

Međutim, prije analize karakteristika pojedinih oblika, neophodno je

definisati sam pojam privrednog društva. Pod pojmom privrednog društva

podrazumijevamo pravnu osobu, organizovanu u jednom od oblika utvrđenih

zakonom, koja samostalno obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dobiti. Takva

definicija sadrži četiri obilježja privrednog društva, i to da: (1) je pravna osoba; (2)

samostalno obavlja djelatnost, tj. nastupa u pravnom prometu; (3) je pravna osoba

koja obavlja privrednu djelatnost; (4) obavlja djelatnost radi sticanja dobiti i (5) je

organizovano u jednom od oblika utvrđenih zakonom. Međutim, navedena svojstva,

posebno za studente koji se prvi put susreću sa ovim pitanjima, nisu dovoljna za

potpuno razumijevanje pojma i karakteristika privrednog društva. Zbog toga ćemo

ovaj dio izlaganja početi analizom sadržaja, karakteristika i pravne prirode imovine

društva, "vlasništva nad društvom" i odnosa društva i njegovih članova po tom

osnovu. Imovinu svake fizičke i pravne osobe, pa i privrednog društva, čini skup

imovinskih prava koja mu pripadaju, a čija se vrijednost može izraziti u novcu. U

18

tom smislu imovina je jedinstvena i može pripadati samo jednoj osobi, iako više

osoba mogu imati prava na istoj nepodijeljenoj stvari, ali sa udjelima koji su

određeni (suvlasništvo) ili odredivi (zajedničko vlasništvo) srazmjerno cjelini, tako

da jedan (suvlasnički ili zajedničarski) udio ulazi u imovinu samo jedne osobe,

odvojenu i samostalnu od imovine drugih osoba. Dakle, jedno imovinsko pravo

može činiti imovinu samo jedne osobe, što predstavlja temelj za odvojenost

vlasničko-pravnog režima imovine privrednog društva od pravnog režima u kome je

samo društvo. Imovinska prava koja je društvo steklo ulozima prilikom osnivanja i

pribavilo tokom svog poslovanja čine imovinu društva i ne mogu istovremeno ostati,

biti ili postati dio imovine članova društva ili trećih osoba koje su imovinska prava

prodala ili po drugom osnovu prenijela društvu. Osim prenosom pravnim poslom od

strane društva, tek u postupku prinudnog izvršenja, stečaja ili likvidacije, član

društva ili treća osoba može steći stvari, prava ili novac koji čine imovinu društva.

Na taj način je potpuno jasno određeno čime društvo u svakom trenutku odgovara

za obaveze u pravnom prometu. Shodno tome, imovina društva je potpuno odvojena

od imovine članova društva. Unošenjem uloga u društvo, stvari, prava i novac koji

su predmet uloga prestaju biti imovina člana društva i postaju imovina društva, a

po osnovu uloga član društva stječe prava (udio ili dionice) u društvu, tako da jedan

oblik imovine zamjenjuje drugim. To znači da povjerilac člana društva ne može

zahtijevati niti ishoditi namirenje prenosom stvari, prava i novca koje je kao svoj

ulog član unio u društvo, pa su postali imovina društva. Član društva ne može

spriječiti da povjerilac društva zahtijeva i ishodi namirenje prenosom stvari, prava i

novca koje je kao svoj ulog član unio u društvo, jer su postali imovina društva

kojom ono odgovara za svoje obaveze. Po osnovu uloga u privredno društvo ne

stječe se vlasništvo na društvu niti na dijelu društva, nego se stječu prava u

društvu, koja uključuju upravljačka i imovinska prava. Kao što nema vlasništva

nad fizičkom osobom, tako nema vlasništva nad pravnom osobom, a prava u

društvu, sadržana u udjelu ili dionici, čine imovinu člana društva, odvojenu od

imovine društva4. Međutim, teoretsko objašnjenje, uz komplikovane i studentima

često nerazumljive pravno-ekonomske pojmove, po pravilu nije dovoljno da se

stekne jasna predstava o pravnoj i ekonomskoj prirodi imovine društva, "vlasništvu

nad društvom" i odnosom društva i njegovih članova. Zbog toga ćemo se, za

ilustraciju navedenih odnosa, poslužiti hipotetskim primjerom. Pretpostavimo da tri

osobe odluče da osnuju privredno društvo i da svaka od njih unosi vlastitu imovinu

19

kao ulog u društvo. Osoba ''A" unosi opremu (mašine) u vrijednosti 120.000 KM,

osoba ''B'' 50.000 KM u novcu i osoba ''C'' unosi prava (npr. licencu za proizvodnju

određenog proizvoda) u vrijednosti 70.000 KM. Pretpostavimo da je osnivanje

društva uspješno okončano i zanima nas odgovor šta se desilo sa imovinom naše tri

osobe, šta je sa imovinom i koliki je osnovni kapital novog privrednog društva. U

traženju odgovora na ova pitanja počećemo sa pojednostavljenom šemom bilansa

stanja zamišljenog privrednog društva, i to samo dijelom u kome se iskazuje

imovina:

Nakon osnivanja društva ulozi koje su u društvo unijele osobe ''A'', ''B'' i ''C'',

odnosno njihova imovina postala je imovina društva. Osobe ne mogu raspolagati

opremom, licencom niti novcem, niti mogu od društva tražiti povrat unesenih

uloga. Međutim, šta su naše osobe dobile za imovinu koju su unijele u društvo?

One su stekle prava u društvu, proporcionalna vrijednosti unesenih uloga. Ako

uvedemo pretpostavku da se radi o dioničkom društvu i da je nominalna vrijednost

dionice 10 KM, onda je svaka osoba postala dioničar društva i stekla dionice u

vrijednosti unesenih uloga: Tabela 7.1.

Dioničar Broj dionica Nominalna vrijednost dionice (KM)

Ukupna nominalna vrijednost dionica (KM)

Vrijednost uloga (KM)

"A" 12.000 10 120.000 120.000"B" 5.000 10 50.000 50.000"C" 7.000 10 70.000 70.000

Dioničari su jedan oblik (mašine, licenca, novac) zamijenili drugim oblikom imovine

(dionice) koji sadrži imovinska i upravljačka prava u privrednom društvu, ali i kojim

dioničari raspolažu bez ograničenja. Kao što su mogli prodati, pokloniti ili davati u

20

zalog opremu, licencu ili novac tako mogu prodati, pokloniti ili dati u zalog i

dionice. Međutim, postavlja se pitanje šta se nakon emisije dionica dešava u

bilansu privrednog društva. U odgovoru na ovo pitanje ponovo će nam pomoći

bilans stanja, koji sada uključuje i njegovu drugu stranu: kapital i obaveze:

Privredno društvo je, kao novčani iskaz vrijednosti uloga unesenih u društvo u

bilansu iskazalo osnovni kapital. Osnovni kapital je podijeljen na dionice koje su

emitovane dioničarima, u skladu sa vrijednošću njihovih uloga. Iznos osnovnog

kapitala predstavlja indikator dijela imovine koji se finansira iz sredstava bez

obaveze vraćanja, ali izražava iznos potraživanja dioničara u odnosu na imovinu

društva. Naime, ako bi dioničari donijeli odluku da društvo prestane i, u postupku

likvidacije, prodali imovinu po cijeni koja je jednaka njenoj knjigovodstvenoj

vrijednosti i platili obaveze prema povjeriocima, njima bi ostao iznos jednak

knjigovodstvenoj vrijednosti kapitala. U skladu s tim, možemo definisati i pojam

neto (knjigovodstvene) vrijednosti društva, koja je jednaka razlici vrijednosti

imovine i obaveza društva ili u obliku jednačine:

NETO VRIJEDNOST (KAPITAL) = IMOVINA - OBAVEZE (7.1.)

odnosno

IMOVINA = KAPITAL + OBAVEZE (7.2.)

pri čemu će nam jednačina 7.2. poslužiti i kao osnov za razmatranje različitih

oblika finansiranja dioničkih društava.

21

2. OBLICI PRIVREDNIH DRUŠTAVA

U dosadašnjem izlaganju privredno društvo smo posmatrali kao homogenu

jedinicu, što ne odgovara stvarnosti, u kojoj se privredna društva javljaju u

različitim oblicima koji se razlikuju, prije svega, po odgovornosti članova za obaveze

društva, obimu i načinu vršenja vlasničkih prava, strukturi upravljanja i

mogućnostima finansiranja. U okviru toga, razmatraćemo oblike privrednih

društava u Federaciji BiH, bez analize oblika karakterističnih za druge pravne i

ekonomske sisteme. Generalno sva privredna društva možemo podijeliti, na osnovu

pravnih odnosa članova društva međusobno, prema društvu i prema trećim

osobama, na društva osoba i društva kapitala. Društva osoba su društvo s

neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditno društvo, a dioničko društvo

i društvo s ograničenom odgovornošću su društva kapitala, dok komanditno

društvo na dionice predstavlja mješoviti oblik, sa elementima oba tipa društava. Za

društva osoba bitna su osobna svojstva i međusobni odnosi članova, što

podrazumjeva da društvo osoba u svakom slučaju mora imati najmanje dva člana.

Nadalje, za društva osoba karakteristično je da se zakonom ne utvrđuje minimum

kapitala za osnivanje i poslovanje društva, jer za obaveze društva uvijek najmanje

jedan član odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Pošto je za društvo osoba bitno

ko su mu članovi, udio jednog člana ne može se prenijeti na treću osobu bez

saglasnosti ostalih članova, a izvjesna ograničenja postoje i kod nasljeđivanja.

Članovi društava osoba imaju, u pravilu, jednaka prava na učešće u upravljanju i u

raspodjeli dobiti, izuzevši komanditora u komanditnom društvu. Shodno tome, u

društvima osoba ne obrazuju se organi upravljanja, jer su osnovna pitanja

poslovanja društva uređena ugovorom, a članovi ovlašteni za pojedinačno ili skupno

vođenje poslova i zastupanje društva ne čine poseban organ, kakav je npr. uprava u

dioničkom društvu. U društvima kapitala kapital je temelj udruživanja i povezivanja

interesa i za njihovo osnivanje i poslovanje nije potrebno više osoba. Stoga se za

društva kapitala zakonom utvrđuje minimalni osnovni kapital za osnivanje i

poslovanje, jer društva kapitala svojom imovinom odgovaraju povjeriocima u

pravnom prometu, a njihovi članovi (vlasnici udjela ili dioničari) ne odgovaraju za

obaveze društva svojom imovinom. U pogledu učešća u upravljanju i u raspodjeli

dobiti, prava članova/dioničara su srazmjerna udjelu u osnovnom kapitalu društva,

a društvom upravljaju organi koji se obavezno formiraju, među kojima samo

skupština podrazumijeva pravo, ali ne i obavezu, učešća članova društva u

donošenju odluka. Kapital i vlasnički udio u društvu kapitala je depersonaliziran,

22

tako da je slobodan ulazak u društvo i izlazak iz njega, odnosno prenos vlasničkog

udjela, uz neznatna i specifična ograničenja, prvenstveno kod društva s

ograničenom odgovornošću.

Društvo s neograničenom solidarnom ogovornošću, je društvo koje čine

najmanje dvije osobe - člana, koji su neograničeno solidarno odgovorni za obaveze

društva U odnosu prema trećim osobama, članovi odgovaraju za obaveze društva

neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Ugovorom se može

drugačije urediti ili čak isključiti odgovornost pojedinih članova u njihovim

međusobnim odnosima, ali takve odredbe ugovora nemaju pravnog učinka na

neograničenu solidarnu odgovornost prema povjeriocima. To znači da je za obaveze

društva prema trećim osobama odgovornost članova zakonska, osobna,

neograničena i solidarna. Pri tome je odgovornost članova društva za obaveze

društva akcesorna, tako da članovi društva odgovaraju u obimu i pod uvjetima

kako odgovara i društvo. Društvo s neograničenom solidarnom odgovornošću ne

odgovara za obaveze svojih članova, tako da povjerilac ne može tražiti namirenje

privatnih dugova nekog od članova iz imovine društva ili individualne imovine

drugih članova. Prednosti društva sa neograničenom odgovornošću su: (a) zatvoreni

krug članova, pri čemu novi član može pristupiti samo uz saglasnost svih

postojećih članova; b) odsustvo obaveze konstituisanja organa upravljanja, odnosno

pravo svakog člana da neposredno upravlja i zastupa i vodi poslovanje društva i c)

dobit u cjelini, u jednakim iznosima, pripada svim članovima društva. Nedostatak

ovog oblika privrednog društva je, prije svega, u neograničenoj i solidarnoj

odgovornosti članova društva za njegove obaveze, što znači da članovi društva u

slučaju stečaja ili likvidacije snose rizike koji prevazilaze uloge koje su unijeli u

društvo i obaveze društva terete i ličnu imovinu svakog člana. Osim toga, dodatni

kapital nije moguće obezbijediti emisijom vlasničkih vrijednosnih papira.

Komanditno društvo čine dvije vrste članova. S jedne strane, jedan ili više

članova ima položaj komplementara, što je jednako položaju članu društva s

neograničenom solidarnom odgovornošću, koji za obaveze društva odgovaraju

osobno i neograničeno, cjelokupnom svojom imovinom i, u skladu s tim, imaju

pravo i dužnost voditi poslove i zastupati društvo. S druge strane, komanditno

društvo ima jednog ili više članova s položajem komanditora, koji za obaveze

društva odgovaraju samo do iznosa uloga koji se obavezao unijeti u društvo. Dakle,

komanditno društvo sačinjavaju najmanje jedan komplementar - član koji za

obaveze društva odgovara osobno i neograničeno, cjelokupnom svojom imovinom, i

najmanje jedan komanditor - član koji za obaveze društva odgovara ulogom

23

upisanim u sudski registar. Komanditno društvo, kao i društva sa neograničenom

odgovornošću, karakteriše zatvoreni krug članova, pri čemu novi član može

pristupiti samo uz saglasnost svih postojećih članova, i odsustvo obaveze

konstituisanja organa upravljanja, odnosno pravo svakog komplementara da

neposredno upravlja i zastupa i vodi poslovanje društva. Dobit društva dijeli se na

dio za komplementare i dio za komanditore, u okviru čega se dio dobiti namijenjen

komplementarima dijeli na jednake dijelove, a dio dobiti komanditora srazmjerno

uplaćenim ulozima. Na ovaj način je uspostavljena ravnoteža prava i obaveza i

odgovornosti članova društva, što, u odnosu na društvo sa neograničenom

solidarnom odgovornošću, omogućava privlačenje dodatnih uloga, bez narušavanja

prava komplementara. S druge strane, ovaj oblik omogućava pravnim i fizičkim

osobama učešće u privrednom društvu koje povjeriocima pruža dodatne garancije,

posredstvom neograničene i solidarne odgovornosti komplementara, uz ograničenje

odgovornosti ovih osoba (komanditora) na iznose ugovorenog uloga.

Komanditno društvo na dionice je specifičan oblik, sa karakteristikama

komanditnog društva, kao društva osoba, i dioničkog društva, kao tipičnog društva

kapitala. Pri tome, najmanje jedan član za obaveze društva odgovara osobno i

neograničeno, cjelokupnom svojom imovinom (komplementar), a drugi članovi

odgovaraju povjeriocima za obaveze društva do iznosa upisanih uloga (komanditni

dioničari). Komplementari su zastupnici komanditnog društva na dionice i u

skupštini imaju glasačka prava srazmjerna udjelu u osnovnom kapitalu, ali ne

mogu odlučivati o izboru i opozivu nadzornog odbora, imenovanju revizora i

odštetnim zahtjevima. Saglasnost komplementara na skupštini komanditnog

društva na dionice potrebna je za odluke o pitanjima o kojima je u komanditnom

društvu potrebna saglasnost komplementara. U komanditnom društvu na dionice

može se formirati odbor komanditnih dioničara, koji ih zastupa u odnosima i

sporovima sa komplementarima. Prednost u odnosu na društva osoba je u

mogućnosti da se dodatni kapital obezbjeđuje i emisijom vlasničkih vrijednosnih

papira.

Društvo s ograničenom ogovornošću nastalo je kao rezultat potrebe i

nastojanja da se omogući organiziranje i aktiviranje manjeg poduzetničkog kapitala

u pravnom obliku koji pruža osnovne prednosti dioničkog društva, a prvenstveno

ograničenje rizika na iznos uloga, što podrazumjeva isključenje odgovornosti

članova za obaveze društva i predstavlja pogodan oblik za porodično poduzetništvo

ili zajedničko poslovanje ljudi koji su na drugi način međusobno bliže povezani. U

novije vrijeme, društvo s ograničenom odgovornošću je došlo do izražaja kao

24

pravno-organizacijski oblik individualnog osobnog poduzetništva, naročito

diversificirano rizičnog poduzetništva, zahvaljujući dopuštenosti da društvo s

ograničenom odgovornošću može imati samo jednog člana, koji može osnovati više

takvih društava, odnosno svako od njih može nadalje osnivati takva društva. Iako je

društvo s ograničenom odgovornošću podobno prvenstveno kao oblik organiziranja

manjeg poduzetničkog kapitala, sa manjim brojem članova, ono se često pojavljuje i

kao oblik organiziranja krupnog poduzetničkog kapitala s manjim brojem članova,

koji žele sebi osigurati jak uticaj na poslovanje. Društvo s ograničenom

odgovornošću je, kao i dioničko društvo, pravna osoba korporacijskog tipa, što

znači da odnosi svakog od članova prema društvu dominiraju nad međusobnim

odnosom članova, mada ne toliko kao kod dioničkog društva. Društvo ima osnovni

kapital, najmanje u iznosu propisanom zakonom, podijeljen na udjele koji se ne

mogu izraziti u vrijednosnim papirima. To istovremeno znači da društvo s

ograničenom odgovornošću za svoje obaveze odgovara svojom cjelokupnom

imovinom, a njegovi članovi ne odgovaraju povjeriocima društva. Međutim, za

razliku od dioničkog društva, kod koga su dionice, po pravilu neograničeno

prenosive, prenos udjela u društvu sa ograničenom odgovornošću je pod posebnim

režimom, koji obavezno uključuje pravo preče kupnje od postojećih članova, tako da

je ulazak u društvo ili njegovo preuzimanje od trećih osoba mnogo teže.

Dioničko društvo je tipičan i dominantan oblik društva kapitala koji se

pojavljuje već u XV stoljeću, a intenzivan razvoj doživljava od sredine XIX stoljeća.

Dioničko društvo omogućava prikupljanje, odnosno udruživanje većeg broja manjih

uloga s ciljem postizanja učinaka koncentracije kapitala u pogledu dobiti, uz

istovremeno isključenje prevelikog rizika ulagača, koji za obaveze dioničkog društva

prema trećim osobama ne odgovaraju svojom osobnom imovinom, nego riskiraju

samo da izgube djelimično ili u cijelosti iznos koji su uložili u kupovinu dionica

dioničkog društva. Dioničko društvo, kao i društvo s ograničenom odgovornošću,

karakterizira obavezan osnovni kapital, podijeljen na dionice, najmanje u iznosu

utvrđenom zakonom. Dionica nije osnov i izraz za vlasništvo nad imovinom društva

ili društvom u cjelini, nego je pravni osnov i iskaz za skup upravljačkih i imovinskih

prava i eventualnih obaveza dioničara prema dioničkom društvu, tj. za cjelinu

pravnih odnosa između dioničkog društva i pojedinačnog dioničara. Prednost

dioničkog u odnosu na društvo sa ograničenom odgovornošću je prvenstveno u

mogućnosti pribavljanja dodatnog kapitala emisijom vlasničkih vrijednosnih papira,

kao i u neograničenom prenosu dionice.

25

O relativnom značaju pojedinih oblika privrednih društava u Federaciji BiH

nije moguće dati precizniji sud, jer se, u organizacionom smislu, veliki broj

privrednih društava nalazi u fazi transformacije i tek nakon okončanja privatizacije

biće poznata struktura privrednih društava prema obliku organizovanja. Međutim,

na osnovu podataka o broju i učešću u ukupnoj zaposlenosti i/ili kapitalu pojedinih

oblika privrednih društava u drugim zemljama mogu se izvesti opšti zaključci.

Naime, dominantni oblici, prema broju društava su društva sa ograničenom

odgovornošću, dok su, prema angažovanom kapitalu i obimu prodaje ili

zaposlenosti u odnosu na broj društava, najznačajnija dionička društva. U Austriji

društva sa ograničenom odgovornošću čine 16,6%, a dionička društva 0,33% svih

društava5. U Francuskoj društva sa ograničenom odgovornošću čine 26,8%, a

dionička društva 6,7% ukupnog broja društava6. U Njemačkoj društva sa

ograničenom odgovornošću u ukupnom broju društava učestvuju sa 66,4%, a

dionička društva sa 0,5%. Međutim, u ukupnoj vrijednosti prometa, društva sa

ograničenom odgovornošću učestvuju sa 31%, a dionička društva sa 30,3%7. U USA

su dionička društva u ukupnom broju društava 1997. godine učestvovala sa manje

od 14%, a u ukupnom prihodu svih društava sa više od 85%8. 3. FINANSIRANJE PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Privredno društvo, organizovano u bilo kom od navedenih oblika, za svoje

poslovanje treba sredstva u obliku gotovine, repromaterijala, opreme, zgrada i sl.

Dio ovih sredstava obezbjeđuje se unosom novca, stvari i prava prilikom osnivanja

društva. Međutim, sredstva unesena prilikom osnivanja, po pravilu, nisu dovoljna,

posebno za društva koja povećavaju obim poslovanja. Zbog toga, uz mogućnost da

članovi/dioničari unose nove uloge, društva se često okreću drugim izvorima

finansiranja poslovne aktivnosti. Međutim, za razumijevanje alternativnih

mogućnosti finansiranja poslovne aktivnosti privrednih, posebno dioničkih

društava, neophodno je ukazati na osnovnu strukturu bilansa stanja društava, koji

izražava stanje raspoloživih i angažovanih sredstava i njihovih izvora po kvalitetu i

26

strukturi. Za ilustraciju ćemo se poslužiti hipotetskim bilansom stanja privrednog

društva "Dobit" d.d. (iznosi u 000 KM):

Lijeva strana bilansa (aktiva) iskazuje imovinu društva, koja uključuje novac,

stvari i prava u vlasništvu društva. Desna strana bilansa stanja (pasiva) izražava

obaveze i kapital društva. S obzirom na to da je bilans uvijek uravnotežen, razlika

između vrijednosti imovine i obaveza je kapital ili neto vrijednost društva, odnosno

imovina društva je uvijek jednaka zbiru kapitala i obaveza. Ove osnovne relacije su

iskazane u jednačinama 7.1. i 7.2., pri čemu, nam jednačina 7.2. služi kao polazište

analizi različitih opcija finansiranja privrednih društava. Povećanjem obima

poslovanja povećavaju se i potrebe društva za zgradama, opremom i

repromaterijalom ili novcem. Povećanje obima poslovanja podrazumjeva povećanje

imovine društva. U skladu sa jednačinom (7.2.) koja odražava konstantnu

ravnotežu bilansa stanja, povećavanje imovine podrazumijeva povećavanje kapitala

i/ili obaveza. Ako društvo u poslovanju ostvaruje dobit, ono reinvestiranjem dobiti

finansira ekspanziju, bez povećavanja obaveza. Međutim, ako društvo ne generira

dovoljno dobiti ili vlasnici dobit, u obliku dividende, u cjelini ili djelimično, povlače,

povećanje imovine moguće je jedino povećavanjem obaveza. U okviru toga, društvo

može da bira između dvije opcije. Prva opcija uključuje privlačenje novih vlasnika -

članova društava osoba i društva sa ograničenom odgovornošću i dioničara u

dioničkom društvu. Ulozi novih članova ili dioničara predstavljaju povećanje

osnovnog kapitala društva. Druga opcija je da društvo rast i razvoj finansira

zaduživanjem, čime se povećavaju obaveze društva. Realizacija bilo koje od dvije

mogućnosti ostvaruje se posredstvom finansijskog tržišta, na kojem se trguje

finansijskim instrumentima (čekovi, mjenice, kreditna pisma, dionice, obveznice i

sl.). Finansijsko tržište se, sa aspekta ročnosti instrumenata, dijeli na tržište novca i

tržište kapitala. Na tržištu novca trguje se finansijskim instrumentima sa rokom

27

dospijeća do godinu dana, a na tržištu kapitala sa rokom dospijeća dužim od

godinu dana. Osim podjele prema ročnosti, finansijsko tržište se, prema tome da li

se radi o emisiji novih ili trgovini postojećim finansijskim instrumentima, dijeli na

primarno i sekundarno tržište. Na primarnom tržištu se povezuje štednja sa

tražnjom kapitala, uz prvu razmjenu finansijskih instrumenata. Na sekundarnom

tržištu se razmjenjuju postojeći finansijski instrumenti, tako da se razmjena vrši

između neto štediša. Podjela na primarno i sekundarno tržište odnosi se i na tržište

novca i tržište kapitala, tako da imamo primarno i sekundarno tržište novca i

primarno i sekundarno tržište kapitala. Pojednostavljenu strukturu finansijskog

tržišta ilustruje slika 7.1. Kao što smo već ukazali, primarno finansijsko tržište

povezuje neto štediše (troše manje od dohotka) i neto dužnike (troše više od

dohotka), pri ćemu privredna društva i stanovništvo mogu biti u obje pozicije, ali je

opšte pravilo da je sektor stanovništva ''neto štediša", a privredna društva "neto

dužnici". Na slici 7.1. uočavamo mogućnost dvostruke veze između stanovništva i

privrednih društava. Naime, moguće je da privredna društva sredstva neophodna za

razvoj pribavljaju direktno od sektora stanovništva i, u tom slučaju, imamo direktno

finansiranje privrednih društava (oznake crvene boje). U zamjenu za finansiranje

poslovanja

28

društva emituju vlasničke (dionice) i dužničke vrijednosne papire (obveznice), po

osnovu kojih neto štediše (stanovništvo) stiču upravljačka i imovinska prava u

privrednom društvu, odnosno potraživanja prema privrednom društvu (emisijom

obveznica uspostavlja se dugoročni kreditni odnos između privrednog društva i

investitora). Osim direktnog, moguće je i indirektno finansiranje privrednih

društava (crno oznake), koje podrazumijeva dvostruku vezu između privrednih

društava i stanovništva, u okviru koje finansijski posrednici prikupljaju štednju

stanovništva i investiraju je u vlasničke i dužničke vrijednosne papire privrednih

društava ili ih koriste za emisiju kredita privrednim društvima. Kao i u slučaju

direktnog finansiranja, štediše stiču upravljačka i imovinska prava, odnosno

potraživanja, ali ne u odnosu na privredna društva već prema finansijskim

posrednicima, a finansijski posrednici su u odnosu na privredna društva u poziciji

neto štediša prilikom direktnog finansiranja. Međutim, postavlja se pitanje zašto se

javljaju finansijski posrednici i kakva je njihova uloga na finansijskom tržištu. Iz

slike 7.1. uočavamo da se finansijski posrednici javljaju u različitim oblicima, pri

čemu oni prevazilaze vrste navedene na slici 7.1. (štedne i kreditne zadruge,

finansijska društva i sl.), što ukazuje da nemaju istu funkciju na finansijskom

tržištu. Međutim, neke karakteristike indirektnog finansiranja čine sve finansijske

posrednike bitnim faktorom u efikasnoj alokaciji resursa. Finansijski posrednici

obavljaju funkciju denominacije štednje (prikupljanje relativno malih iznosa i

finansiranje velikih projekata) i njene ročne strukture (veliki broj štednih uloga po

viđenju ili oročenih na kraći rok se transformiše u dugoročne investicije). Neto

štediše, prilikom indirektnog finansiranja, ne snose rizik investicije u privredno

društvo, već preuzimaju rizik diverzifikovanog portfolia finansijskih posrednika

(vlasnički ili dužnički vrijednosni papir finansijskog posrednika izražava prosječan

rizik investicija u veliki broj privrednih društava), pri čemu dodatno osiguranje od

rizika predstavlja sposobnost uprava finansijskih posrednika ili garancija države

(osiguranje depozita kod banaka). Konačno, finansijski posrednici znatno smanjuju

transakcione troškove na finansijskom tržištu (neto štediše ne treba da prikupljaju

informacije o svim potencijalnim projektima, već se oslanjaju na profesionalna

znanja uprava finansijskih posrednika), čime doprinose efikasnijoj alokaciji

kapitala.

Finansijsko tržište prikazano na slici 7.1. je primarno finansijsko tržište,

posredstvom koga se vrši finansiranje privrednih društava. Međutim, za efikasnu

alokaciju kapitala, iako nije direktno u funkciji finansiranja privrednih društava, od

bitnog značaja je i funkcionisanje sekundarnog finansijskog tržišta, posebno

29

sekundarnog tržišta kapitala. Privredna društva koja se finansiraju posredstvom

tržišta kapitala emituju dionice i obveznice, pri čemu investitori nisu obavezni da ih

drže beskonačno, odnosno do roka dospijeća. Umjesto toga, oni će, nastojeći da

optimiziraju vlastiti portfolio imovine, prodavati i kupovati vrijednosne papire na

sekundarnom tržištu kapitala i, na taj način, diverzifikovati i smanjivati rizik.

Međutim, ukoliko sekundarno tržište kapitala nije aktivno, investitori će izbjegavati

kupovinu vrijednosnih papira na primarnom tržištu, ne želeći sticati vrijednosne

papire koje ne mogu razmijeniti za drugi oblik imovine (novac). U uslovima

nelikvidnosti sekundarnog tržišta kapitala opcije finansiranja privrednih društava

se smanjuju, a alokacija kapitala postaje manje efikasna.

OSNOVNI KONCEPTI:

Tržišna koordinacija Društvo sa ograničenom

Menadžerska koordinacija odgovornošću

Privredno društvo Dioničko društvo

Prava u društvu Komanditno društvo na dionice

Ulog Finansijsko tržište

Neto vrijednost društva Tržište novca

Društva osoba Tržište kapitala

Društva kapitala Primarno tržište

Društvo sa neograničenom Sekundarno tržište

solidarnom odgovornošću Direktno finansiranje

Komanditno društvo Indirektno finansiranje

LITERATURA:

1. Acs, J.Z. i Gerlowski, A.D.: Managerial Economics and Organization,

Prentice Hall, 1996.

2. Coase, H.R.: The Firm, The Market, and the Law, the University of

Chicago Press, 1988.

30

3. Fabozzi, J.F. i Modigliani, F.: Capital Markets: Institutions and

Instruments (2nd edition), Prentice Hall, 1996.

4. Livingston, M.: Money and Capital Markets (2nd edition), New York

Institute of Finance, 1993.

5. Pike, R. and Neale, B.: Corporate Finance and Investment: Decision and

Strategies, (2nd edition), Prentice Hall, 1996.

6. Putterman, G.L. i Kroszner, S.R.: The Economic Nature of the Firm: A

Reader (2nd edition), Cambridge University Press, 1996.

7. Roberts, M. i Milgrom, P.: Economics, Organization and Management,

Prentice Hall, 1992.

8. Spulber, F.D.: Market Microstructure: Intermediaries and the Theory of

Firm, Cambridge University Press, 1999.

9. Vilogorac, E. i Dizdar, M.: Zakon o privrednim društvima - objašnjenja i

komentari, Revicon, 2000.

31

VIII. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE

1. DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM

U dosadašnjem izlaganju vidjeli smo kako tržište daje odgovor na četiri

osnovna pitanja kojima se bavi ekonomija. Šta i u kojim količinama se proizvodi,

određuje se interakcijom ponude i tražnje, odražavajući robu/količine koje su kupci

spremni i mogu platiti, odnosno troškove po kojima privredna društva proizvode

robu/usluge. Kako se roba/usluge proizvode, utvrđuje se u konkurentskom odnosu

privrednih društava koja moraju proizvoditi robu/usluge po najnižim troškovima

ako žele opstati. Odgovor na pitanje za koga se roba/usluge proizvode određen je

raspodjelom dohodaka u ekonomiji. Pojedinci sa većim dohotkom kupuju više

robe/usluga, a pojedinci sa manjim dohotkom dobijaju manje robe/usluga. Ovi

dohoci određeni su, najvećim dijelom, funkcionalnom raspodjelom dohotka

posredstvom tržišta faktora proizvodnje, pri čemu oko 2/3 dohodaka potiče od

prodaje rada. Odluke o prethodna tri pitanja, u međusobnoj interakciji, donose

milioni pojedinaca (domaćinstva) i privrednih društava. Međutim, iskustvo nas uči

da se sve ekonomske aktivnosti ne realizuju posredstvom tržišta i da sve odluke ne

donose isključivo domaćinstva i privredna društva. Rađamo se u bolnicama koje

nisu privredna društva. Pohađamo škole koje nisu u privatnom vlasništvu i ne

plaćamo školarinu. Vozimo se putevima bez plaćanja putarine i obavezni smo da

koristimo pojas za spašavanje. Veliki broj pojedinaca tokom života prima razne

oblike naknada od države (naknada po osnovu nezaposlenosti, razni oblici

socijalnih primanja i sl.), a odgovarajući broj ljudi je zaposlen u državnim

institucijama. Pojedinci i privredna društva plaćaju državi poreze. Sve što jedemo i

pijemo podvrgnuto je standardizaciji i nadzoru državnih institucija. Pravni sistem

predstavlja okvir u kome se obavljaju ekonomske transakcije, a sporove u njihovoj

realizaciji rješavaju sudovi.

Međutim, uticaj države ne iscrpljuje se samo o ovim i u drugim očiglednim

primjerima, već je djelovanje države mnogo suptilnije i ima uticaj a i na četiri

osnovna pitanja kojima se bavi ekonomija. Koliko resursa će biti korišteno za

proizvodnju robe/usluga u privatnom sektoru, zavisi i od obima resursa koji se

koriste za proizvodnju javne robe/usluga (nacionalna odbrana, policija, putevi,

škole i sl.). Na ovaj način država direktno ili indirektno učestvuje u donošenju

odluka šta će se proizvoditi. Funkciju proizvodnih mogućnosti, koju smo koristili

32

kao ilustraciju za izbor u korištenju ograničenih resursa, možemo iskoristiti za

ilustraciju izbora između proizvodnje javne i privatne robe/usluga:

Na slici 8.1. društvo se suočava sa izborom između proizvodnje javne i privatne

robe/usluga, pri čemu, u uslovima ograničenih resursa i uz datu tehnologiju,

postoji razmjenjivost između ove dvije vrste robe/usluga i nemogućnost

prevazilaženja ograničenja (dostizanje tačke F). Ako društvo sve resurse koristi za

proizvodnju privatne robe/usluga (tačka A), nije moguća proizvodnja nijedne

jedinice javne robe/usluge (tačka E). Ako društvo sve resurse koristi za proizvodnju

javne robe/usluga (tačka E), nije moguća proizvodnja nijedne jedinice privatne

robe/usluge (tačka A). Kombinacije B, C i D označavaju manji ili veći uticaj države

na odlučivanje šta proizvoditi (kombinacija D znači veći, a kombinacija B manji

uticaj). Ranije smo ukazali da odluke u načinu proizvodnje predstavljaju odluke o

kombinaciji faktora proizvodnje. Država, donoseći propise o zaštiti okoline ili o

porezima na plate, utiče na kombinaciju faktora proizvodnje (veći porezi na plate

znače i skuplji rad). Za koga se roba proizvodi je, kao što smo ranije ukazali, pitanje

distribucije dohodaka. Porezi i/ili socijalni programi predstavljaju i sredstvo

preraspodjele dohodaka, čime država utiče i na odluku za koga se roba/usluge

proizvode. Odlučujući, direktno ili indirektno, o prethodna tri pitanja, jasno je da

država učestvuje u donošenju odluka o njima. Međutim, odluke se donose

33

kolektivno što čitav proces odlučivanja čini komplikovanim. Različite preferencije

pojedinaca koje predstavljaju osnov za odlučivanje o privatnoj robi/usluzi su važne

i kod donošenja odluka o proizvodnji javne robe/usluga, ali nisu dovoljne. Naime,

odluke u vezi sa javnom robom se donose kolektivno, pri čemu se one oslanjaju na

interes društva u cjelini, ali moraju imati u vidu socijalne grupe koje dobivaju ili

gube zbog tih odluka.

U dosadašnjem izlaganju smo ukazali na činjenicu da je država aktivan

učesnik u ekonomskom sistemu, ali nismo definisali šta je ili ko je država, niti smo

se upuštali u način na koji država učestvuje u ekonomskim aktivnostima. Svaki

pojedinac ima predstavu o tome šta, u smislu aktivnog učesnika u ekonomskom

sistemu, obuhvata pojam "država" i vjerovatno nije sporno da on uključuje

parlamente, vlade, općinska vijeća i sl. Međutim, ovaj pojam uključuje i niz

različitih državnih ili kvazidržavnih institucija koje imaju ovlaštenja da donose

propise, izdaju i oduzimaju dozvole za obavljanje odgovarajućih djelatnosti, vrše

nadzor nad provođenjem propisa i sl. Takve institucije postoje na nivou države,

entiteta, kantona i opština. Pri tome, nije uvijek lako niti jednostavno razdvojiti

javne od privatnih institucija. Ako se država pojavljuje kao osnivač ili ima većinu

dionica u privrednom društvu, otvoreno je pitanje da li je takvo privredno društvo

dio države, u navedenom smislu, ili ga treba smatrati privrednim društvom kao i

druga društva.

Isto tako, postavlja se pitanje zašto se država tretira kao poseban učesnik u

ekonomskom sistemu, odnosno koje su to karakteristike po kojima se ona, u smislu

aktera u ekonomiji, razlikuje od privrednih društava i domaćinstava i koje je čine

posebnim predmetom istraživanja. Prvo, država u ekonomskim aktivnostima

legitimno koristi moć (silu, prisilu). Ekonomske aktivnosti domaćinstava

(pojedinaca) i privrednih društava ograničene su zakonom i drugim propisima, kao i

potrebom da se proizvodnja i razmjena odvijaju na osnovu dobrovoljne saglasnosti

svih učesnika. Nasuprot tome, država koristi moć, prinudu i eksproprijaciju u

realizaciji ekonomskih ciljeva. Kada oporezuje dohotke, reguliše cijene, regrutuje

vojnike ili zabranjuje kockanje, država ne traži saglasnost poreskih obveznika,

privrednih društava, vojnih obveznika ili učesnika u kockanju. Iako se u

demokratiji korištenje prisile oslanja, bar indirektno, na volju većine glasača,

odluke države su obavezujuće i za manjinu, pa i za pojedince koji uopšte nisu

glasači. Bez mogućnosti korištenja prisile uticaj države na ekonomiju bi bio

zanemarljiv. Drugo, bitna razlika u odnosu na druge učesnike na tržištu je da je

većina robe/usluga koje proizvodi država besplatna za krajnje potrošače. U većini

34

slučajeva ljudi ne plaćaju ili ne plaćaju direktno usluge nacionalne odbrane,

korištenja autoputeva, obrazovanja ili policijske zaštite. Oni ove usluge plaćaju

indirektno, posredstvom plaćanja poreza. Pri tome, rijetko je plaćanje poreza, na

pojedinačnom nivou, u skladu sa količinom korištenja javnih usluga. Treća bitna

razlika je, kao što smo već ukazali, način na koji država donosi ekonomske odluke.

Proces glasanja i donošenja odluka je mnogo kompleksniji od procesa donošenja

odluka potrošača ili privrednih društava. Međutim, navedene razlike nikako nisu

negacija tržišnog djelovanja ponude i tražnje na ekonomske aktivnosti države.

Državni organi teško mogu zaposliti visokokvalifikovanu osobu bez nuđenja plate

koja odgovara plati radnika slične kvalifikacije, određenoj na osnovu djelovanja

ponude i tražnje rada na tržištu faktora proizvodnje. Policija prilikom kupovine

automobila plaća cijenu koja je približna cijeni koju plaćaju pojedinci za automobil

iste marke i istog kvaliteta. Neizbježnost kupovine inputa na tržištu čini državu

osjetljivom na relativne troškove različitih javnih programa i ograničava upotrebu

resursa u javnom sektoru. Međutim, pojedini ili svi organi države ponekad ignorišu

signale koje, posredstvom sistema cijena, šalje tržište, pa kupuje inpute po cijeni

koja je veća od tržišne, favorizujući proizvođače iz političkih razloga. Isto tako,

država, koristeći moć, nastoji steći pojedine inpute po cijeni koja je niža od tržišne

(eksproprijacija privatnog zemljišta za javne potrebe). 2. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE

U dosadašnjim poglavljima funkcionisanje ekonomije zasnivalo se na

pretpostavci da tržište, posredstvom sistema cijena, efikasno alocira resurse. U

uvodnom dijelu ovog poglavlja ustanovili smo da i država učestvuje u donošenju

osnovnih odluka (šta, kako i za koga proizvoditi). Aktivna uloga države u

funkcionisanju ekonomskog sistema upućuje na procjenu da tržište ne funkcioniše

u skladu sa navedenom pretpostavkom, da uvijek efikasno ne alocira ograničene

resurse ili, sa društvenog aspekta, proizvodi neželjene efekte. Pretpostavka da

proizvođači i potrošači raspolažu svim informacijama i da na osnovu njih donose

odluke koje optimiziraju korištenje ograničenih resursa je hipoteza, dok stvarnost

karakteriše asimetričnost informacija. Potrošači, bez obzira na intenzitet i/ili

pouzdanost reklame, punu informaciju o robi stiču tek nakon njene kupovine. Na

tržištu rada ni nezaposleni ni poslodavci ne raspolažu svim informacijama o tražnji

i ponudi rada. Na tržištu kapitala, bez obzira na obavezu objavljivanja, rijetka je

situacija da emitenti vrijednosnih papira, finansijski posrednici i investitori

35

raspolažu istim obimom i kvalitetom informacija. Neke informacije vrlo bitne za

domaćinstva i privredna društva (npr. vremenske prognoze) tržište uopšte ne

osigurava. Navedeni i drugi primjeri ukazuju da je obezbjeđivanje i distribucija

informacija posredstvom tržišta često nedovoljna i/ili neadekvatna9.

Prilikom razmatranja ekonomske efikasnosti (Poglavlje II.) utvrdili smo da je

ekonomska aktivnost u cjelini efikasno organizovana ako i samo ako, uz date

resurse i tehnologiju, nije moguće povećati blagostanje jednog pojedinca bez

smanjenja blagostanja najmanje jedne druge osobe. Ovako definisana efikasnost

označava se kao Pareto efikasnost ili Pareto optimum. Perfektna konkurencija je

neophodan uslov realizacije Pareto efikasnosti, koji je, kao što je već ukazano, više

teoretska konstrukcija nego realnost, koju, u mnogim situacijama karakterišu

monopoli, oligopoli, karteli ili monopsoni. Za navedene tržišne strukture

karakteristično je odstupanje od perfektne konkurencije. Ove tržišne strukture su

produkt tehnološkog progresa i koncentracije proizvodnje, specifičnih uslova, u

kojima je efikasnije da jedno privredno društvo proizvodi ukupnu količinu

robe/usluga nego da to radi više društava (prirodni monopol) ili su rezultat dozvola

koje izdaje država (davanjem inovatorima isključivog prava na korištenje patenta

država doprinosi odstupanju od perfektne konkurencije, pri čemu treba imati u

vidu da bi inovatori stekli monopolski položaj i po osnovu prednosti u znanju, ali bi

odsustvo zaštite destimulisalo inovatore).

U uslovima perfektne konkurencije nastaju situacije u kojima je ponuda

jedne robe/usluge prevelika, druge robe/usluge nedovoljna. Jedan od razloga ovih

neravnoteža su eksternalije, pod kojim podrazumijevamo efekte ekonomske

aktivnosti pojedinca i privrednog društva na druge pojedince ili privredna društva,

pri čemu izazivači negativnih niti korisnici pozitivnih efekata ne snose pune

troškove ovih efekata. Troškove zagađenja okoline snose svi stanovnici na području

koje je izloženo zagađivanju, a troškovi zagađivača su manji od troškova koji bi

uključivali i troškove zaštite. Inovator ima najviše koristi od inovacija, ali se one

rasprostiru na ekonomiju u cjelini, pri čemu drugi korisnici ostvaruju koristi bez

troškova. Ekstremni slučaj pozitivnih eksternalija su javne robe, koje tržište uopšte

ne kreira ili ih kreira u nedovoljnoj količini.

Tržište, na osnovu djelovanja zakona ponude i tražnje, uopšte kreira neku

robu usluge. Nemoguće je od osiguravajućeg društva kupiti osiguranje od

36

privremene nezaposlenosti, ali se ovaj tip osiguranja indirektno, uplatom poreza,

kupuje od države. U mnogim zemljama država se javlja kao jedini ponuđač

stambenih kredita, uz subvencioniranu kamatnu stopu.

Funkcionisanje tržišta može proizvesti vrlo neravnomjernu distribuciju

dohotka, koja nije socijalno i društveno prihvatljiva. Naime, kreiranje "prebogatih" i

"presiromašnih" povećava tenzije u društvu i može voditi socijalnim konfliktima, čija

je cijena veća od cijene ublažavanja razlika u visini dohodaka, posredstvom aktivne

uloge države u preraspodjeli dohotka.

Navedeni i drugi primjeri ukazuju na imperfektnosti tržišta i neželjene efekte

funkcionisanja ekonomije samo na principima ponude i tražnje. Drastični primjeri

imperfektnosti tržišta su epizode visoke nezaposlenosti i/ili hiperinflacija koje su

socijalno i društveno neprihvatljive, jer prijete da razore ne samo ekonomski već i

društveni sistem u cjelini. Međutim, u ekonomiji ne postoji opšti konsenzus o ulozi

države i obimu njenih aktivnosti na ublažavanju imperfektnosti tržišta, pri čemu su

se, u skladu sa dominirajućom teorijom ekonomske politike, stavovi i stvarna uloga

države mijenjali. Nedostatak konsenzusa o ekonomskim funkcijama države nije

spriječio kontinuirano povećanje njene uloge tokom većeg dijela prošlog vijeka.

Naime, dok devetnaesti i prve tri decenije dvadesetog vijeka, u skladu sa doktrinom

laissez faire, karakteriše ograničeno učešće države u ekonomskom životu, događaji

u sljedećih nekoliko decenija izazivaju kontinuirano povećanje njene uloge. Dva

svjetska rata i hladni rat nakon Drugog svjetskog rata su uticali na povećanje

rashoda države u BNP-u i jačanju njene uloge u ekonomskom životu. Na promjenu

shvatanja uloge države u ekonomskom životu posebno je uticala velika ekonomska

kriza 30-ih godina dvadesetog vijeka. Dostizanje stope nezaposlenosti od oko 25% i

smanjenje proizvodnje za trećinu uticali su na širenje shvatanja da ekonomija ne

može funkcionisati isključivo na principima ponude i tražnje i da je neophodna

aktivnija ekonomska uloga države. Sayov zakon10, prema kome ponuda kreira

tražnju, što onemogućava pojavu opšte neravnoteže (veća ponuda/tražnja na

jednom tržištu uvijek znači i manju ponudu i/ili na drugom tržištu) i osigurava da

tržište automatski proizvodi punu zaposlenost resursa i visoku stopu ekonomskog

rasta, morao je ustuknuti pred ekonomskom stvarnošću. Teoretsku osnovu za

aktivniju ekonomsku ulogu države predstavlja Opšta teorija zaposlenosti, kamate i

novca, objavljena 1936. godine, u kojoj John Maynard Keynes iznosi stav, koji

ubrzo postaje opšteprihvaćen, da država ne samo da treba nego i može stabilizovati

nivo ekonomske aktivnosti. Na povećanje ekonomske uloge države utiče i nagli

37

socijalizam, u okviru koga se država javlja kao garant pune zaposlenosti i socijalne

sigurnosti i jedini ponuđač velikog broja robe i usluga. Ideje i "dostignuća"

socijalizma postaju izuzetno privlačni i za javnost u zemljama tržišne ekonomije i

vrše pritisak na jačanje socijalne funkcije države. Isto tako, u većini zemalja koje su

nezavisnost stekle nakon Drugog svjetskog rata država aktivnom ekonomskom

ulogom pokušava nadoknaditi nerazvijenost institucija tržišta. Osim toga,

uspješnost države u promociji privrednog rasta i izvozne ekspanzije zemalja

Jugoistočne Azije uticala je na jačanje vjerovanja da je aktivna ekonomska uloga

države potrebna i poželjna. Povećanju uloge države doprinosio je i ubrzani tehničko-

tehnološki razvoj, koji je vodio koncentraciji proizvodnje i monopolizaciji tržišnih

struktura, ali i povećanju značaja javne robe, u okviru čega obrazovanje ili

zdravstvo postaju preduslovi uspješnog i ekonomskog razvoja i obim i kvalitet ovih

usluga postaje sve više predmet javnog interesa. Navedeni faktori vodili su stalnom

povećanju ekonomske uloge države, što ilustruju i podaci o rashodima države11 u

periodu od više od 100 godina (slika 8.2.). Međutim, u posljednjoj deceniji

dvadesetog vijeka počinje preispitivanje ekonomskih funkcija države. Na promjenu

shvatanja utiču neuspjesi države u korekciji imperfektnosti tržišta, fiskalne krize i

38

problemi javnog duga u većini razvijenih zemalja, kolaps ekonomija i razočarenje u

"dostignuća" socijalističkog bloka, finansijska kriza i usporavanje rasta u zemljama

Jugoistočne Azije, neuspjeh država da aktivnom ekonomskom ulogom riješe

ekonomske i socijalne probleme u manje razvijenim zemljama i pojava

humanitarnih kriza širom svijeta.

Međutim, osim promjena stavova o značaju i obimu ekonomskih funkcija

države, za ekonomsku analizu je od značaja i razlikovanje pozitivne (stvarne) i

normativne uloge države. Normativni aspekt ekonomske uloge države zasniva se na

definisanju i procjeni alternativnih aktivnosti države u obavljanju ekonomskih

funkcija, pri čemu se javni interes izvodi iz individualnog (na tržištu se glasanje

obavlja novcem, a u političkim procesija glasovi se koriste za promociju vlastitog

interesa). Stvarna uloga države odražava djelovanje države u ekonomskom sistemu.

Normativna i stvarna uloga države bi, u idealnom svijetu, trebale biti identične.

Međutim, u realnom svijetu ova dva aspekta ekonomske uloge države se, po pravilu,

ne podudaraju. Osnovni razlozi odstupanja stvarne od normativne uloge su u

razlikama u interesu vlasti i birača (ovi interesi su najbliži u vrijeme izbora),

nedovoljnoj kompetentnosti političara, nesposobnosti administracije da efikasno

provodi ekonomske odluke, različitim interesima donosilaca odluka i organa koji ih

provode, sklonosti političara da zamjenjuju javni i privatni interes, kao i u velikom

značaju odluka o ekonomskim pitanjima donesenim u prošlosti (npr. uvijek je lakše

kreirati nego smanjiti ili ukinuti pravo korištenja novca iz budžeta). 2.1. Stabilizacija ekonomije

U ekonomskoj nauci gotovo da postoji puni konsenzus o potrebi da država mjerama

ekonomske politike, prvenstveno fiskalnim i/ili monetarnim, može i treba da

podstiče realizaciju tri osnovna makroekonomska cilja: (1) punu zaposlenost; (2)

stabilnost cijena i (3) ekonomski rast. Odstupanje od bilo kojih od navedenih ciljeva

ima značenje neefikasnog korištenja ograničenih resursa i, na slici 8.3., je

predstavljeno tačkom A, koja se nalazi unutar funkcije proizvodnih mogućnosti.

Gubici zbog neefikasnog korištenja resursa su suviše veliki da bi se čekala

"samokorekcija" tržišta. Mjerama ekonomske politike država pomjera ekonomiju iz

stanja A u stanje B ili, u najboljem slučaju, u stanje C.

39

2.2. Podsticanje konkurencije

U ranijim poglavljima smo ukazali da je konkurencija od suštinskog značaja

za efikasno djelovanje tržišta. Konkurencija prisiljava privredna društva da na

najefikasniji način (minimalni troškovi) proizvode robu i usluge. Bez konkurencije bi

cijene robe/usluga bile veće, a ponuda manja. Međutim, privrednim društvima je

"ugodnije" da posluju bez konkurencije i svako privredno društvo će, ako mu se

pruži šansa, nastojati da postane monopolist. Posljedice monopola su, uz već

navedene (veća cijena i manja ponuda), zanemarivanje istraživanja i razvoja

(privredno društvo nije prisiljeno da istražuje i uvodi nove proizvode/usluge i/ili

nove načine proizvodnje), korištenje resursa za održavanje monopolskog položaja

(osiguranje političke podrške) umjesto za razvoj i "menadžerska lijenost" (privredno

društvo oslobođeno pritiska konkurencije nije prisiljeno poslovati uz najniže

troškove). Ilustraciju načina poslovanja monopola možemo analizirati na osnovu

slike 8.4.

Kao što smo pokazali (Poglavlje V.), za privredno društvo koje posluje u

uslovima perfektne konkurencije za odluku o količini proizvodnje bitan je odnos

marginalnog prihoda i marginalnog troška proizvoda. Isti kriterij koristi i

monopolist, ali uz jednu bitnu razliku. Naime, za privredno društvo koje je "price-

taker" marginalni prihod proizvoda jednak je tržišnoj cijeni, formiranoj na osnovu

40

PONUDA MONOPOLISTE - Slika

odnosa ukupne ponude i tražnje (sa aspekta privrednog društva funkcija tražnje je

horizontalna, tj. privredno društvo može prodati na tržištu količinu koju želi, ali ne

može povećati cijenu, jer po većoj cijeni ne može prodati nijednu jedinicu proizvoda).

Nasuprot tome, promjena ponude monopoliste, koji kontroliše ukupnu ponudu, ima

uticaja na tržišnu cijenu. Povećanje ponude znači smanjenje cijene, što znači da je

funkcija tražnje sa kojom se suočava monopolist identična tržišnoj funkciji tražnje.

Marginalni prihod proizvoda jednak je cijeni po kojoj monopolist prodaje dodatnu

jedinicu, umanjen za gubitke po osnovu smanjenja cijene svih prethodnih jedinica

proizvodnje. Marginalni prihod dodatne jedinice proizvoda za monopolistu je uvijek

manji od cijene tog dodatnog proizvoda. Ovu razliku možemo izraziti i u obliku

jednačine:

Za privredno društvo koje je "price-taker" povećanje cijene (AC) jednako je nuli, pa

je marginalni prihod proizvoda (MPP) jednak cijeni (C). Za monopolistu AC ima

negativnu vrijednost, pa je marginalni prihod manji od cijene. U skladu sa

navedenom razlikom, privredno društvo "price-taker" će proizvoditi količinu QMT na

41

slici 8.4., uz cijenu određenu funkcijom tražnje CMT(tačka B). Monopolista proizvodi

količinu QMP (marginalni prihod = marginalnom trošku) uz cijenu određenu

funkcijom tražnje T (tačka A). Posljedice monopolskog određivanja ponude i cijene

su dvostruke, pri čemu dio štete trpe potrošači, a dio posljedica, u obliku izgubljene

proizvodnje, možemo smatrati društvenim troškovima monopola. Naime, prilikom

DRUŠTVENI TROŠKOVI MONOPOLA - Slika 8.5.

QMP QMT Q

razmatranja izbora potrošača (Poglavlje IV.) utvrdili smo da, u skladu sa

opadajućom marginalnom korisnošću, najveću korisnost potrošačima daje

potrošnja prvih jedinica robe/usluge i da su oni spremni da za manje količine plate

cijenu veću od cijene utvrđene ukupnom tržišnom tražnjom. Implikacija ovakvog

ponašanja potrošača je da u uslovima perfektne konkurencije potrošač, plaćajući

cijenu određenu tražnjom, zadržava dio dohotka (suficit potrošača). U uslovima

monopola (količina ponude manja od količine u konkurentskom okruženju, a cijena

veća) monopolista potrošaču "oduzima" dio dohotka (kvadrat ABCD na slici 8.5.).

Međutim, zbog manje količine proizvodnje od količine u uslovima perfektne

konkurencije, ukupan gubitak na nivou ekonomije nije jednak gubitku potrošača,

već uključuje i količinu manje ponude (trougao ABE na slici 8.5.). S obzirom na

42

posljedice monopolskih tržišnih struktura na ekonomsku efikasnost i društvene

troškove, koji nastaju po tom osnovu, država sprečava nastajanje monopola ili, ako

već postoje, preduzima mjere za njihovu eliminaciju.

Poseban slučaj monopola je prirodni monopol, koji nastaje po osnovu

ekonomije obima ili vlasništva nad jedinstvenim prirodnim resursima. U ranijim

izlaganjima (Poglavlje V.) ustanovili smo da je za ekonomiju obima karakteristično

da se ukupni prosječni troškovi smanjuju sa povećanjem proizvodnje, što

podrazumjeva da se efikasno obavljanje djelatnosti može obavljati sa ograničenim

brojem privrednih društava. Djelatnosti u kojim su povrati po osnovu ekonomije

obima toliko značajni da zahtijevaju da samo jedno privredno društvo obavlja

djelatnost imaju karakteristike prirodnog monopola. Najveće troškove u

PRIRODNI MONOPOL - Slika 8.6.

QMP QT Q

djelatnostima snabdijevanja vodom, gasom ili električnom energijom predstavljaju

troškovi izgradnje i održavanja sistema prenosa. Kada su jednom postavljene

vodovodne cijevi, troškovi snabdijevanja dodatnog potrošača su relativno niski.

Međutim, potpuno je neracionalno graditi dvije vodovodne mreže ili paralelne

vodove za snabdijevanje električnom energijom. U skladu s tim, na odgovarajućem

43

geografskom području se, po pravilu, javlja samo jedan ponuđač vode, električne

energije ili gasa. Međutim, izostanak konkurencije posljedica je i spoznaje

potencijalnih konkurenata da nisu u stanju, bar prilikom ulaska na tržište,

ponuditi količinu koja bi proizvela efekat ekonomije obima, što znači i da su

prosječni troškovi novog ponuđača veći od privrednog društva u poziciji prirodnog

monopola. Ilustraciju problema uspostavljanja konkurencije po osnovu tržišta

predstavlja slika 8.6. Količina proizvodnje privrednog društva u poziciji prirodnog

monopola (QMP) određena je, kao i svakog drugog monopoliste, odnosom

marginalnog prihoda i marginalnog troška (marginalni prihod = marginalnom

trošku), dok je cijena određena funkcijom tražnje T (tačka A) i veća je ukupnog

prosječnog troška (funkcija tražnje siječe funkciju prosječnih ukupnih troškova u

dijelu u kome ova funkcija ima negativan nagib). Svaki novi ponuđač bi se suočio sa

dvostrukim problemom. Prvo, proizvodnja količine manje od QT (količina određena

jednakošću cijene i prosječnog ukupnog troška - tačka B) znači veće prosječne

troškove od troškova privrednog društva u poziciji prirodnog monopola. Drugo,

pokušaj da se proizvede količinu veću od QT suočilo bi društvo sa nemogućnošću da

postigne cijenu iz koje bi moglo pokriti prosječne ukupne troškove (cijena je

određena funkcijom tražnje - T).

Neizbježnost prirodnih monopola i posljedice njihovog postojanja zahtijevaju

aktivnu regulatornu ulogu države i u ovom području. U okviru toga, mogući su

različiti pristupi, koje možemo svrstati u tri grupe: (1) regulacija cijena robe/usluga;

(2) javno vlasništvo i (3) deregulacija. Regulacija prirodnog monopola na osnovu

određivanja cijene robe/usluge karakteristična je za slučajeve u kojima vlasnička

prava u privrednim društvima u poziciji prirodnog monopola drži privatni sektor.

Regulacija je zasnovana na određivanju cijene robe/usluge na nivou koji

omogućava pokriće prosječnih ukupnih troškova, koji uključuju i "normalni" povrat

od investicija. Drugi pristup zasniva se na pretpostavci da je najbolja brana od

monopolskog ponašanja da država raspolaže većinskim vlasničkim pravima u

privrednim društvima koja su u poziciji prirodnog monopola. Međutim, to znači i

suočavanje sa klasičnim problemima javnog vlasništva (nedostatak motivacije,

neefikasnost, i sl.), a posebni problemi nastaju kada se cijene robe/usluga počnu

koristiti kao sredstvo zaštite standarda stanovništva (gubici u poslovanju, različite

cijene za privredna drštva i domaćinstva). Osim toga, u režimu javnog vlasništva

ekonomska pitanja u vezi sa prirodnim monopolom postaju i politička, što samo

produbljava probleme. Konačno, polazeći od hipoteze da je i imperfektna

konkurencija bolja od čistog monopola, u posljednje dvije decenije prošlog vijeka u

44

djelatnostima za koje je prirodni monopol karakterističan (avionski saobraćaj,

telekomunikacije, željeznica i sl.) država je preduzimala mjere podsticanja

konkurencije, prvenstveno posredstvom deregulacije (otklanjanje barijera ulasku na

tržište, ublažavanje ograničenja u obavljanju djelatnosti i sl.). Rezultati deregulacije

su kontradiktorni. U avionskom prevozu početne rezultate (niže cijene, kvalitetnije

usluge) slijedili su stečaji i likvidacije manjih privrednih društava ili njihovo

pripajanje velikim avioprevoznicima, što je značilo ponovno slabljenje konkurencije.

Željeznice su počele da posluju uspješnije, ali su nove cijene izazvale gubljenje

korisnika usluga.

2.3. Eksternalije

U uvodnom dijelu ovog poglavlja ukazali smo na mogućnost da i u uslovima

perfektne konkurencije nastaju situacije u kojima je ponuda jedne robe/usluge

prevelika, druge robe/usluge nedovoljna, kao i da su razlog ovih neravnoteža

eksternalije, koje smo definisali kao učinke ekonomske aktivnosti pojedinca ili

privrednog društva na druge pojedince ili privredna društva, pri čemu izazivači

negativnih učinaka ne snose pune troškove, niti korisnici pozitivnih učinaka

ostvaruju punu korist od ekonomske aktivnosti. Tržište suočeno sa pojavom

eksternalija ne alocira resurse optimalno, što za posljedicu ima neodgovarajući nivo

ponude i tražnje, ali i troškova kontrole eksternalija. Međutim, to ne znači da su

eksternalije uvijek negativne. Ako aktivnosti pojedinca ili privrednog društva

kreiraju pozitivan efekat na druge pojedince i/ili privredna društva, onda se radi o

pozitivnim eksternalijama. Održavanje puteva i zelenih površina u odgovarajućem

kvartu kreira, povećavajući vrijednost kuća i stanova, pozitivnu eksternaliju.

Nasuprot tome, zapuštenost puteva i zelenih površina, smanjujući vrijednost kuća i

stanova i smanjujući kvalitet stanovanja, predstavlja negativnu eksternaliju. Gotovo

sve ekonomske aktivnosti proizvode eksternalije: korištenje automobila zagađuje

okolinu; pušač koji puši u prostoriji punoj ljudi kreira štetne posljedice za druge

osobe; preglasna muzika u jednom stanu ometa susjede u njihovim aktivnostima;

održavanje stubišta u stambenoj zgradi čini život stanara ugodnijim i sl.

Ponuda robe/usluge čija proizvodnja kreira negativnu eksternaliju je veća od

ponude koja bi bila zasnovana na punim troškovima proizvodnje, koji uključuju i

troškove "štete" koja nastaje za treće osobe. Ponuda robe/usluge čija proizvodnja

zagađuje okolinu je veća bez nego sa troškovima zaštite okoline. Dok god je u stanju

troškove zagađenja okoline prenijeti na treće osobe, privredno društvo ima koristi

45

od emisije štetnih materija. Međutim, marginalni troškovi proizvodnje ne uključuju

troškove zaštite okoline, što znači da su manji od marginalnih društvenih troškova.

Na slici 8.7. dat je uporedni nivo proizvodnje privrednog društva zasnovane na

marginalnim troškovima privrednog društva (privatni marginalni troškovi) ili na

marginalnim društvenim troškovima. Privredno društvo koje ne kalkuliše troškove

zagađenja proizvodiće količinu Qo, što odražava tržišnu ravnotežu (tačka A), u kojoj

su marginalni (privatni) trošak proizvodnje (funkcija MPT) i individualna marginalna

korisnost (predstavljena funkcijom tražnje - T) identični. Međutim, marginalni

društveni troškovi (funkcija MDT) su za svaki nivo proizvodnje veći od marginalnih

privatnih troškova. Država ovu situaciju može riješiti uvođenjem dodatnog poreza,

iz koga će finansirati zaštitu okoline, ili utvrđivanjem obaveze privrednom društvu

da ugradi opremu koja će spriječiti zagađivanje okoline. U oba slučaja troškovi

NEGATIVNE EKSTERNALIJE I PONUDA - Slika 8.7.

proizvodnje će se povećati (marginalni privatni troškovi će se izjednačiti sa

marginalnim društvenim troškovima), što će voditi smanjenju proizvodnje od Qo u

Q1 i, uz veću cijenu (C1), novoj tržišnoj ravnoteži (tačka B).

U slučaju pozitivnih eksternalija imamo ponudu manju od ponude koja bi

uključivala punu korist kreatora pozitivne eksternalije. Koristi od inovacija, po

pravilu, ima društvo u cjelini. Pojedinci i privredna društva imitiraju inovaciju i

ostvaruju dobit, dok inovatoru pripada samo dio koristi od inovacije (inovator snosi

ukupne troškove inovacije, a korist ostvaruju mnogi pojedinci i privredna društva).

Primjer pozitivne eksternalije je pronalazak tranzistora, koji je omogućio pojavu

46

velikog broja novih proizvoda i/ili smanjivanje troškova proizvodnje postojećih

proizvoda. S obzirom na to da inovator ne ostvaruje punu dobit od inovacije,

njegova ponuda će biti manja od ponude u kojoj bi sva dobit od inovacije pripadala

inovatoru. Osim toga, obaveza svih, direktnih i indirektnih, korisnika da plaćaju

naknadu za korištenje inovacije predstavljala bi dodatni motiv za nove inovacije. U

skladu s tim, smisao zaštite patenata i intelektualne svojine je da poveća povrat od

investicija u istraživanje i razvoj i, na taj način, podstakne nova istraživanja. Na

slici 8.8. prikazana je ponuda privrednog društva bez i sa zaštitom inovatora.

Ukoliko inovator ne ostvaruje punu dobit od inovacije, on nudi količinu Qo, po cijeni

Co. Ukoliko, zbog mjera države na zaštiti inovatoru pripada veći dio dobiti, privredno

društvo će biti motivisano da poveća ponudu (od Qo na Q1) i smanji cijenu (od Co na

C1).

Aktivna uloga države nije jedini put rješavanja problema negativnih

eksternalija, već se ovo pitanje može rješavati i u okviru djelovanja tržišta. Osnov za

tržišno rješenje problema eksternalija je jasno definisanje vlasničkih prava i

internalizacija eksternalija (formiranje ekonomske jedinice u okviru koje će se

eksternalije zadržati u okviru ekonomske jedinice). Osim toga, i u slučajevima da

vlasnička prava nisu jasno definisana, učesnici na tržištu mogu naći efikasan način

za rješavanje problema eksternalija. Već navedeni primjer održavanja stubišta u

stambenim zgradama predstavlja dobru ilustraciju otklanjanja negativne i kreiranja

47

i zadržavanja pozitivne eksternalije u okviru odgovarajuće ekonomske jedinice

(stanari). Teza da, u svim situacijama u kojima nastaju eksternalije, strane

uključene u kreiranje i snošenje njihovih efekata mogu postići sporazum kojim će

eksternalije internalizirati u krugu učesnika i osigurati efikasnost, naziva se Coase

teorema12. Za ilustraciju Coase teoreme poslužićemo se jednostavnim primjerom. U

jednoj prostoriji nalazi se grupa osoba od kojih je jedan broj pušača, a drugi su

nepušači. Negativna eksternalija pušenja iskazuje se u obliku nanošenja štete

zdravlju nepušača. Ako je šteta za nepušače veća od koristi pušača (uživanje u

pušenju), nepušači će postići sporazum i platiti pušačima da se uzdrže od pušenja.

Nasuprot tome, ako pušači smatraju da je korist od pušenja veća od štete koju

proizvode nepušačima, oni će postići međusobni sporazum i platiti nepušačima da

im dozvole da puše. Međutim, privatno rješenje eksternalija suočava se sa mnogim

problemima. Prvo, postizanje sporazuma između učesnika, posebno u uslovima

asimetričnosti informacija, vrlo je komplikovano i neizvjesno. Drugo, transakcioni

troškovi se javljaju kao dvostruko ograničenje privatnog rješenja. Troškovi

postizanja i provođenja sporazuma, posebno ako je broj učesnika veliki, vrlo su

visoki. Isto tako, troškovi sudskih parnica često prevazilaze efekte eksternalija i

naknada koje se mogu dobiti od kreatora negativne ili nelegalnog korisnika

pozitivne eksternalije.

2.4. Javna roba

Posebna vrsta robe/usluga, javne robe, su ekstremni slučaj pozitivnih

eksternalija. Potrošnja ove robe/usluga od pojedinaca ne znači umanjenje njene

potrošnje od drugih pojedinaca. Ove robe imaju dvije osnovne karakteristike: (1)

nemogućnost isključenja iz korištenja (ne mogu biti obezbijeđene jednom pojedincu,

a da istovremeno nisu dostupne drugim pojedincima u zajednici) i (2) marginalni

troškovi proizvodnje jednaki su nuli (kada se obezbijede za jednog pojedinca,

njihovo obezbjeđivanje drugim pojedincima je moguće bez dodatnih troškova). Ove

karakteristike sprečavaju privredna društva da, na osnovu maksimizacije profita,

uopšte nude ili nude dovoljne količine ove robe/usluga. Pri tome, i u slučaju kada

je isključenje iz korištenja javne robe moguće, ono, sa aspekta ekonomske

efikasnosti, nije opravdano. Naplata korištenja javne robe znači isključivanje

__________________________

12 Coase, H.R.: The Problem of Social Cost, u: Coase, H.R.: The Firm, the Market, and theLaw, The university of Chicago Press 1988., str. 95 - 156.

48

određenog broja pojedinaca iz njenog korištenja, iako su marginalni troškovi

jednaki nuli. Rezultat je nedovoljna potrošnja ove robe, što je pokazatelj ekonomske

neefikasnosti (marginalna korisnost je pozitivna, a marginalni trošak jednak nuli). S

druge strane, ako nema obavezne naknade za korištenje javne robe, otvara se

mogućnost nedovoljne ponude.

Očigledan primjer javne robe je nacionalna odbrana. Jedan pojedinac ne

može biti dobro zaštićen od napada konvencionalnim ili nuklearnim oružjem, bez

proširenja zaštite na cijelu zajednicu. Isto tako, nema razlike u troškovima zaštite

pojedinca ili zajednice u cjelini. Drugi primjer su uređene zelene površine (parkovi)

u gradovima ili duž puteva. Svaki pješak ili vozač uživa u zelenilu parka ili u

pogledu na uređene drvorede duž puteva, pri čemu nijednog pojedinca nije moguće

isključiti iz uživanja ili bi troškovi isključenja bili veći od koristi koje bi se dobili

isključenjem. Slično je sa svjetionicima. Nakon izgradnje svjetionika nema dodatnih

troškova po osnovu korištenja svjetionika od strane dodatnih brodova, a gotovo je

nemoguće isključivati svjetionik svaki put kada prolazi brod čiji vlasnik nije platio

korištenje svjetionika (u slučaju da se usluga korištenja svjetionika plaća)13.

Inferiornost privatnog sektora u obezbjeđivanju ove vrste robe možemo

ilustrovati primjerom zaštite od požara. Pretpostavimo da privredno društvo na

komercijalnoj osnovi želi da ponudi sistem nacionalne odbrane. Ako osoba "A"

potpiše ugovor i pristane da plati cijenu usluga nacionalne odbrane, osoba ''B", koja

ima kuću u blizini kuće osobe "A", nema razloga za kupovinu usluge, jer je i njena

kuća automatski pod zaštitom. Međutim, ako osoba "A" ne želi da plati uslugu

nacionalne odbrane, nadajući se da će to učiniti osoba "B" i da će uslugu koristiti

besplatno, može se desiti da niko ne plati ponuđenu uslugu. Čak i u situaciji u

kojoj je dio pojedinaca spreman da plati cijenu usluge nacionalne odbrane, oni neće

biti spremni da plate cijenu koja je znatno veća od njihovog učešća u korištenju

usluge i, posebno, jer znaju da je drugim osobama u zajednici usluga besplatna.

Kratko, sistem nacionalne odbrane neće nikada biti uspostavljen na komercijalnoj

osnovi.

Međutim, od pravila da javna roba/usluge nije moguće obezbijediti na

komercijalnoj osnovi postoje i izuzeci. Emitovanje radio i televizijskog programa je

perfektan primjer javne robe. Ako jedna osoba prima program, program mogu

13 Iako se svjetionici navode kao klasičan primjer javne robe, postoje svjedočanstva da je oveusluge privatni sektor efikasno osiguravao. Vidi: Coase, H.R.: The Lighthouse in Economics,u: Coase, H.R.: The Firm, the Market, and the Law, The university of Chicago Press 1988,str. 187-213.

49

___________________________

50

primati i sve druge osobe, pri čemu se troškovi emitovanja programa ne povećavaju

sa povećanjem broja slušalaca ili gledalaca. U većini zemalja emitovanje radio i

televizijskog programa je, velikim dijelom ili u cjelini, funkcija države. Međutim, u

SAD se većina radio i televizijskih programa emituje posredstvom privrednih

društava u privatnom vlasništvu, uz finansiranje na osnovu reklama. Sa aspekta

onih koji plaćaju reklamu, usluga emitovanja je roba kao i svaka druga roba.

Prodaja ove (privatne) robe naknađuje troškove emitovanja programa koji je javna

roba.

Pri tome, intenzitet karakteristika nije isti za različitu javnu robu. Kao što

smo već ukazali, prave javne robe imaju karakteristike da su marginalni troškovi

njihovog obezbjeđenja za dodatnog pojedinca jednaki nuli i da je nemoguće bilo kog

pojedinca isključiti iz njihove potrošnje. Mnoge javne robe ne ispunjavaju ove uslove

u potpunosti. Troškovi korištenja puteva od strane dodatnog vozača su vrlo niski,

ali nisu jednaki nuli, a moguće je jednostavno, uvođenjem naplate putarine,

isključiti vozače iz korištenja puta. Osim toga, ponekad su marginalni troškovi

korištenja javne robe, iz čijeg korištenja nije moguće ili nije moguće bez velikih

troškova isključiti pojedince, vrlo visoki. Kada na nekom autoputu koji ne

karakteriše gust saobraćaj počne da dolazi do saobraćajnog zagušenja, troškovi

korištenja se mogu dramatično povećati i to ne u smislu održavanja autoputa, već

iskazanih u vremenu koji vozači gube korištenjem takvog autoputa. Mnogo jeftinije

je isključiti dio vozača uvođenjem obaveznog plaćanja putarine. Nasuprot tome,

troškovi vatrogasne službe za dodatnog korisnika usluga su, s obzirom na to da

vatrogasci većinu vremena provode čekajući na poziv za intervenciju, vrlo niski, a

mogućnosti isključenja iz korištenja su jednostavne (vatrogasci ne intervenišu za

slučajeve pojedinaca koji ne plaćaju troškove vatrogasne službe). Obezbjeđivanje

javne robe u mnogim slučajevima uključuje visoke troškove njenog obezbjeđivanja

za dodatnog pojedinca (obrazovanje, zdravstvo). Međutim, za ovu vrstu javne robe

postoji relativno lagan način isključenja pojedinaca iz njihovog korištenja. U

mnogim zemljama se ove robe obezbjeđuju kao privatne robe ili istovremeno kao

privatne i kao javne robe.

Ekonomisti prave bitnu razliku između robe/usluga čije se cijene

subvencioniraju, koje predstavljaju sredstvo transfera dohotka, i javne robe. Naime,

većina robe/usluga koje obezbjeđuje država, kao što su obrazovanje, zdravstvo,

putevi, vatrogasne službe, se koriste (troše) individualno i nemaju karakteristike

javne robe. Ove robe država ne obezbjeđuju besplatno ili po subvencioniranim

cijenama zbog nemotivisanosti privrednih društava, već zbog stava da svi građani

51

zaslužuju minimum ove robe, bez obzira na to da li ih mogu platiti ili ne, odnosno

da, zbog pozitivnih eksternalija, postoji javni interes za korištenjem ove robe. U

skladu sa ovim, ove robe se nazivaju "zaslužene" robe da bi se razlikovale od prave

javne robe. Međutim, u nekim slučajevima je teško povući jasnu crtu između ove

dvije vrste robe. Zdravstvene usluge usmjerene na prevenciju epidemija

predstavljaju javnu uslugu, a liječenje pojedinca u ustanovama javnog zdravstva

"zasluženu" uslugu. Usluge vatrogasne službe na prevenciji požara su javne usluge,

a gašenje požara u privatnoj kući "zaslužena" usluga.

2.5. Redistribucija dohotka

Tržište, kao što smo već ukazali, može proizvesti distribuciju dohotka koja

socijalno i društveno nije prihvatljiva. U skladu s tim, država posredstvom poreza i

transferima sredstava prema siromašnijim kategorijama stanovništva ublažava

razlike u dohocima, proizašle iz funkcionisanja tržišta. Međutim, redistribucija

dohodaka se suočava sa snažnim ograničenjima, pri čemu se, sa aspekta

efikasnosti ekonomskog sistema, mora uspostaviti ravnoteža između redistribucije i

motivacije. Naime, redistribucija dohotka u obimu koji bi smanjivao motivaciju

(poreskih obveznika) može izazvati stagnaciju ili smanjenje ukupnog dohotka, što bi

značilo da će siromašni, i pored transfera dohotka, biti još siromašniji (veće učešće

u manjem dohotku može, u apsolutnom iznosu, značiti manje transfere od bogatih

prema siromašnim). Zbog uticaja transfera dohotka na blagostanje pojedinih

socijalnih grupa i/ili ekonomsku efikasnost u cjelini, redistribucija dohotka,

posredstvom poreza i transfernih plaćanja, jedno je od najkontroverznijih

ekonomskih, socijalnih i političkih pitanja u svim društvima.

2.6. Ostale ekonomske funkcije

Način na koji se informacije prenose i šire je od bitnog značaja za

funkcionisanje tržišta. Međutim, proizvođači ne moraju znati šta svaki pojedinačni

potrošač želi, niti potrošači moraju znati detalje o proizvodnji svake robe ili usluge.

Cijene prenose informacije o ograničenosti robe/usluga i, djelujuću posredstvom

zakona tražnje i ponude, prenose, od potrošača prema proizvođačima, informacije o

vrednovanju pojedine robe/usluge od potrošača i od proizvođača prema

potrošačima o potrebnim (marginalnim) resursima potrebnim za proizvodnju

različite robe/usluga. Međutim, neke od informacija su javne robe (troškovi

52

njihovog obezbjeđivanja dodatnom pojedincu su nula, a nikoga nije moguće

isključiti iz njihovog korištenja). Tipičan primjer su informacije o vremenu, koje su

bitne za funkcionisanje ekonomije, ali ih tržište ne obezbjeđuje u dovoljnim

količinama ili ih ne distribuira na zadovoljavajući način. Druga mogućnost je da

proizvođači daju pogrešne informacije ili nedovoljan broj informacija o nekoj

robi/uslugi. Tipičan primjer je emisija vrijednosnih papira, gdje je moguće

prikrivanjem ili objavljivanjem informacija dovesti potencijalne kupce u zabludu. U

takvim situacijama država propisima utvrđuje koje informacije su emitenti dužni

objaviti i na koji su ih način dužni distribuirati. Daljnji primjer su revizije

poslovanja dioničkih društava koje se objavljuju kao nezavisno mišljenje o kvalitetu

poslovanja i predstavljaju bitne informacije za dioničare i potencijalne investitore.

Regulacija poslovanja privrednih društava predstavlja bitnu funkciju države.

U okviru toga, nivo regulacije se kontinuirano povećava, obuhvatajući sve veći broj

sektora u ekonomiji. Finansijske usluge (banke, osiguravajuća društva i sl.), tržišta

kapitala, sve veći broj industrija (farmacija, prevoz, telekominikacije i sl.),

obrazovanje, zdravstvo i sl. predmet su kontinuirane i rastuće regulacije. Međutim,

sa rastom regulacije javljaju se problemi troškova rastuće regulacije, ali i sve češća

pitanja o opravdanosti i/ili efikasnosti regulacije. Naime, postavlja se pitanje da li

regulacija povećava blagostanje ljudi više nego što su troškovi same regulacije,

odnosno da li postoji efikasniji način postizanja ciljeva koji se žele ostvariti

državnom regulacijom.

Upravljanje sudstvom se može takođe smatrati funkcijom države koja sadrži

ekonomske elemente. Naime, aktivnosti sudova imaju značajne ekonomske efekte,

što potvrđuju presude povodom zaštite potrošača, osiguranja provođenja ugovora ili

u slučaju automobilskih nesreća. Odluka suda ima trenutni učinak na alokaciju

resursa, jer jedna od stranaka, po pravilu, naknađuje štetu ili na drugi način

kompenzira oštećenu stranu. Osim toga, sudske odluke imaju i znatno širi uticaj.

Drugi učesnici u ekonomskim aktivnostima, primajući informacije o sudskim

presudama, prilagođavaju svoje ponašanje. Sudska presuda zbog štete koju je

pretrpio potrošač po osnovu zabranjenih sastojaka u hrani utiče na sve proizvođače

hrane. Odluka suda povodom automobilske nesreće ima uticaja na proizvođače

automobila, osiguravajuća društva i graditelje puteva.

3. FINANSIRANJE EKONOMSKIH FUNKCIJA DRŽAVE

U ranijem izlaganju (Poglavlje I.) konstatovali smo da se pojedini dijelovi

državnog aparata mogu posmatrati kao posebni oblici privrednih društava, čiji su

faktori proizvodnje glasovi birača i porezi, a robe/usluge koje oni proizvode su

(budžetski) rashodi i regulacija. Ako, respektujući navedene ekonomske funkcije

države, dodamo javnu robu, kao posebnu vrstu robe/usluge koju nudi država,

dobij amo kompletnu sliku ovog imaginarnog privrednog društva. U skladu s tim,

kontroverze oko ekonomske uloge države imaju i drugu stranu koja se ispoljava u

neslaganjima oko obima i strukture poreza iz kojih se finansiraju ekonomske

funkcije države. Ove kontroverze pojačava i činjenica da je, za razliku od

dobrovoljnog transfera novca između pojedinaca, plaćanje poreza obavezno i da se

izvršava prisilom države. Međutim, prisilni karakter poreza i, po tom osnovu,

transferi dohodaka između socijalnih grupa ne znači "krađu" ili tiraniju države, jer

se odluke o porezima donose u političkom procesu, u okviru unaprijed utvrđenih

zakonodavnih i institucionalnih okvira. Porezi se javljaju u različitim oblicima i

varijacijama, pri čemu je, u okviru početnih saznanja, bitno definisati neke

elementarne pojmove. U skladu s tim, razlikujemo tri osnovna elementa svake vrste

poreza, i to: poresku osnovu, poresku stopu i poreskog obveznika,

je iznos na koji se plaća porez. Poreska stopa izražava procenat poreske osnove koji

se plaća u obliku poreza. Poreski obveznik je fizička ili pravna osoba koja je

obavezna da plaća porez. Svi porezi se, po pravilu, dijele na direktne i indirektne.

Direktni porezi predstavljaju poreze čiji su obveznici pojedinci i privredna društva i

u korelaciji su sa dohotkom i/ili imovinom poreskih obveznika. Najčešći oblici

direktnih poreza su porezi na: ukupan prihod građana, dobit privrednih društava,

plate, imovinu, poklone i sl. Indirektni porezi se određuju u odnosu na robe i

usluge, pri čemu je imaginarni poreski obveznik svaki potrošač. U indirektne poreze

spadaju carine (porez na robu/usluge iz uvoza), porez na promet, porez na dodatnu

vrijednost (u svakoj fazi proizvodnje dodajna vrijednost predstavlja razliku između

prodajne cijene i nabavne cijene inputa različitih od rada).

Iako su porezi osnovni izvor, oni često nisu dovoljni za pokriće rashoda i

finansiranje ekonomske aktivnosti države. U takvim situacijama države pribjegavaju

deficitarnom finansiranju svoje aktivnosti, što podrazumijeva da su rashodi države

veći od prihoda i da razliku država obezbjeđuje zaduživanjem na tržištu kapitala ili,

ukoliko to nije moguće (nerazvijeno domaće tržište kapitala, nepovjerenje investitora

u vrijednosne papire koje emituje država), zaduživanjem kod centralne banke.

54

54

Kumulativni iznos zaduženja predstavlja ukupan dug države. Međutim, i u

pogledu zaduživanja država se bitno razlikuje od privrednih društava i

domaćinstava. Privredna društva se ne mogu beskonačno zaduživati, jer povjerioci

mogu pokrenuti postupak stečaja. Nasuprot tome, ovlaštenja države da uspostavlja

poreze i ogromni potencijalni izvori prihoda po osnovu poreza omogućavaju državi

daleko veću fleksibilnost i mogućnost zaduživanja i investitori su spremni

finansirati deficit, sve dok je kamatna stopa na obveznice države dovoljno visoka15.

Međutim, deficitarno finansiranje otvara pitanja prenosa zaduženja na buduće

generacije (država plaća dug iz budućih poreza), uticaja emisije državnih na

privatne investicije, devizne zaduženosti i sl. Nivo javnog duga razvijenih zemalja

ilustruje slika 8.10:

14 Često se koristi i izraz "javni dug", pri čemu, posebno u zemljama u kojima država ima značajna vlasnička prava u privrednim društvima, treba razlikovati dug države i dug javnog sektora (javni dug), koji uključuje i dugove privrednih društava u kojima država ima vlasnička prava.

15 Posljedice zaduživanja kod centralne banke su bitno drugačije, ali je to predmet viših kurseva ekonomije.

56

3. JAVNI IZBOR

Za razliku od potrošnje i rashoda za privatnu robu/usluge, koji se zasnivaju

na sistemu cijena, rashodi države, za javnu robu ili ukupne aktivnosti, određuju se

u političkom procesu. Ravnoteža na privatnom tržištu je određena ponudom i

tražnjom robe/usluga. Sistem cijena distribuira informacije o promjenama

preferencija potrošača (povećanje tražnje, po bilo kom osnovu, povećava cijene i

motiviše privredna društva da više proizvode) i troškova proizvodnje (smanjenje

troškova prizvodnje, po bilo kom osnovu, izaziva smanjenje cijene i povećanje

potrošnje) i cijene. Preferencija potrošača iskazuje se kupovinom ili nekupovinom

određene robe/usluge. U slučaju proizvoda/usluga koje nudi država situacija je

mnogo komplikovanija. Građani na izborima biraju predstavnike koji odlučuju o

obimu javnih rashoda i drugih aktivnosti države. Glasači, posredstvom izbora,

izražavaju samo djelimičan stav o poželjnom obimu i strukturi ekonomskih funkcija

države (npr. da li žele više ili manje rashoda države), dok su pojedinačne

preferencije (procenat povećanja ili smanjenja rashoda) različite. Osim toga, izbor

između više (manje) ekonomske aktivnosti države i više (manje) poreza otežan je

činjenicom da pojedinac ne donosi odluku, već to rade izabrani predstavnici i da, u

takvim okolnostima, pojedinci, ako već ne mogu direktno uticati na odluke (npr.

stopa poreza), nastoje maksimizirati sopstvenu korisnost od ekonomskih aktivnosti

države (npr. potrošnju javne robe), odnosno individualno upoređuju korisnost koju

imaju od ekonomskih aktivnosti države i cijenu te aktivnosti (porez koji plaćaju).

Individualno razmatranje odnosa korisnosti i cijene komplikuje se, kao što

smo već ukazali, kolektivnim odlučivanjem o inputima i outputima ekonomske

aktivnosti države. U okviru toga, uz različite ukuse i sklonosti, koji su prije predmet

proučavanja psihologije ili sociologije, na različite stavove pojedinaca bitno utiču

visina dohotka i porezi. Pojedinci sa većim dohotkom preferiraju veću potrošnju

robe/usluga, uključujući i veću potrošnju robe/usluga koje su produkt ekonomske

aktivnosti države (efekat dohotka). Međutim, povećanje rashoda države znači i veće

učešće pojedinaca sa većim dohotkom u njihovom finansiranju, što je bitna razlika

u odnosu na robu/usluge koje se kupuju na privatnom tržištu, gdje svi kupci

plaćaju istu cijenu. Dakle, pojedinci sa višim dohotkom plaćaju veću poresku

cijenu, koja izražava iznos koji pojedinac, u obliku poreza, plaća za svaku novčanu

jedinicu povećanja rashoda države. U skladu s tim, iznos poreza koji plaća poreski

obveznik jednak je umnošku poreske cijene i rashoda države. Osim toga, zbog veće

poreske cijene pojedinac sa većim dohotkom će preferirati manje rashode države,

57

što djeluje u suprotnom pravcu od djelovanja efekta dohotka. S obzirom na to da

poreska cijena zavisi i od sistema poreza, razmotrićemo efekte različitih tipova

poreskih stopa. Počnimo sa pretpostavkom da u zajednici živi N pojedinaca i da

svaki od njih, bez obzira na iznos dohotka, plaća isti iznos poreza. Poreska cijena je,

za svakog pojedinca, l/N, a iznos koji plaćaju je jednak količniku rashoda država i

broju pojedinaca (RD/N). U sistemu proporcionalnog oporezivanja svaki pojedinac

plaća jednak procenat od dohotka. Ako sa D označimo prosječan dohodak svih N

pojedinaca u zajednici, onda je ukupan dohodak zajednice ND. Ako "p" označava

poresku stopu, onda ukupne prihode države možemo iskazati kao pND i ako

pretpostavimo uravnoteženost prihoda i rashoda države (pND = RD), poreska stopa

se može iskazati i kao:

p = RD/ND (8-2.) a iznos poreza koji plaća pojedinac sa dohotkom Di :

pD1 = RDD1/ND (8.3)

Povećanje rashoda države za jednu novčanu jedinicu (KM) znači da je poreska cijena

svakog pojedinca u zajednici D1/ND. Dakle, poreska cijena za pojedinca sa

prosječnim dohotkom (Di = D) je l/N, poreska cijena pojedinca sa dohotkom većim

od prosječnog (D1>D) je veća, a pojedinca sa dohotkom manjim od prosječnog (D1<D)

manja od l/N. U skladu s tim, pojedinci sa većim dohotkom će preferirati niži, a

pojedinci sa manjim dohotkom viši nivo rashoda države. U sistemu progresivnog

oporezivanja, u kome se poreska stopa povećava više nego proprcionalno povećanju

dohotka, poreska cijena za pojedince sa većim dohotkom će biti veća, a za pojedince

sa manjim dohotkom manja od D1/ND. U sistemu regresivnog oporezivanja u kome

se poreska stopa povećava manje nego proporcionalno povećanju dohotka, poreska

cijena za pojedince sa većim dohotkom će biti manja, a za pojedince sa manjim

dohotkom veća od D1/ND. U skladu sa poreskom cijenom, pojedinci sa većim

dohotkom će preferirati manje rashode države u sistemu progresivnog nego

proporcionalnog oporezivanja, a pojedinci sa manjim dohotkom će preferirati manje

rashode države u sistemu regresivnog proporcionalnog oporezivanja.

Međutim, razmatranje odnosa korisnosti od ekonomskih aktivnosti države i

poreske cijene se komplikuje mogućnošću poreskih obveznika da poresko

opterećenje prenesu na treće osobe. Naime, često formalni poreski obveznik ne

58

plaća porez na teret svog dohotka, već, djelimično ili u cjelini, iznos poreza

prevaljuje na treću osobu. Ilustracija prenosa poreske obaveze data je na slici 8.10.

Pretpostavimo da je, uz cijenu od 1,40 KM/komadu, ravnoteža ponude i tražnje

postignuta na nivou od 500 proizvoda (tačka A). Uvođenje poreza od 10

feninga/kom, čiji je obveznik prozvođač i što ima isti efekat kao i povećanje cijene

inputa, izaziva smanjenje ponude (funkcija ponude pomjera se od Po u P1). Nova

ravnoteža se uspostavlja na nivou od 450 komada, uz cijenu od 1,45 KM/komadu

(tačka B), što znači da kupac plaća 5 feninga poreza (prenos 50% poreskog

opterećenja), a 5 feninga snosi proizvođač. Mogućnost prenosa poreskog opterećenja

je, u osnovi, određena cjenovnom elastičnošću tražnje (u našem primjeru cjenovna

elastičnost tražnje je 3,00) i uslučaju manje cjenovne elastičnosti mogućnost

prenosa poreskog opterećenja na kupca je veća, i obrnuto.

Individualne preferencije u uslovima kolektivnog odlučivanja ne omogućavaju

da se na utvrđivanje optimalnog nivoa rashoda i ekonomske aktivnosti države

primijene principi ponude i tražnje, već je to moguće samo uz prethodno agregiranje

individualnih preferencija. Dio ekonomije koji se, na osnovu agrgacije pjedinačnih

preferencija, bavi analizom države ili njenih zakonodavnih ili regulatornih tijela,

tretirajući ih slično kao što drugi dijelovi ekonomije tretiraju domaćinstva i/ili

59

privredna društva, naziva se ekonomija javnog izbora. Ekonomija javnog izbora

pokušava da, uz pretpostavku da država treba i ima aktivnu ulogu u ekonomskom

sistemu, odgovori na dva osnovna pitanja: (1) koliko bi trebalo da iznose rashodi

države i (2) koliko će, u određenim političkim i ekonomskim uslovima, iznositi

rashodi države. U političkom žargonu ova dva pitanja se sažimaju u pitanje: "Šta

narod želi?"

U traženju odgovora na pitanje o iznosu državnih rashoda ekonomija javnog

izbora pokušava utvrditi najefikasniji nivo potrošnje države, ukupno ili u odnosu na

određenu javnu robu. S obzirom na da se ekonomija javnog izbora zasniva na

principima ponude i tražnje, utvrđivanje optimalnog nivoa rashoda podrazumijeva

definisanje marginalnih troškova i marginalnih korisnosti. Prva bitna razlika, u

odnosu na analizu ponašanja pojedinca i privrednog društva, je da se analiza

zasniva na zajedničkoj marginalnoj korisnosti, koja predstavlja ukupnu korisnost

koju ostvaruju svi članovi zajednice po osnovu povećanja rashoda države za jednu

novčanu jedinicu. Za ilustraciju pojma zajedničke marginalne korisnosti

poslužićemo se jednostavnim primjerom. Pretpostavimo da se radi o uličnoj rasvjeti

i da zajednicu čine samo tri osobe: "A", "B" i "C. Uz pretpostavku da rashodi države

na javnu rasvjetu već iznose 100 KM, svaka od osoba ima vlastitu predodžbu o

korisnosti trošenja dodatne KM na uličnu rasvjetu. Osoba "A" smatra da je

marginalna korisnost od potrošnje dodatne KM na uličnu rasvjetu jednaka

marginalnoj korisnosti koju daje potrošnja 50 feninga na neku drugu robu/uslugu

koju proizvodi privatni sektor. Osoba ''B" smatra da je marginalna korisnost

jednaka marginalnoj korisnosti koju daje potrošnja 75 feninga, a osoba "C"

marginalnu korisnost izjednačava sa marginalnom korisnošću potrošnje 20 feninga

na drugu robu koju proizvodi privatni sektor. Pojedinačna marginalna korisnost je,

istovremeno, i poreska cijena koju je spreman da plati svaki član zajednice. Ukupna

marginalna korisnost za ove tri osobe, po osnovu povećanja rashoda države na

uličnu rasvjetu od 1 KM (od 100 na 101 KM), je 1,45 KM (0,50 + 0,75 + 0,20). S

obzirom na to da, u skladu sa zakonom tražnje, marginalna korisnost izražava

cijenu koju smo spremni da platimo, funkcija zajedničke marginalne korisnosti, za

bilo koji tip ili ukupne rashode države, je identična funkciji tražnje, čiji negativan

nagib odražava smanjenje marginalne korisnosti rashoda države i cijene koju su

potrošači spremni da plate. Marginalni trošak 1 KM javnih rashoda je, po definiciji,

jednak 1 KM. Sve dok je zajednička marginalna korisnost dodatne 1 KM javnih

rashoda veća ili jednaka 1 KM, dodatni javni rashodi imaju opravdanja. Kada se

zajednička marginalna korisnost smanji ispod 1 KM, za članove zajednice je bolje da

60

prime dodatnu vrijednost od 1 KM u drugom obliku (novac, roba/usluga). Odnos

zajedničke marginalne korisnosti i marginalnog troška, odnosno optimalnog nivoa

javne robe i/ili ukupnih rashoda države dat je na slici 8.11:

Članovi zajednice će biti spremni da plate poresku cijenu sve dok je zajednička

marginalna korisnost rashoda države veća (sve tačke na funkciji zajedničke

marginalne korisnosti iznad tačke B) od marginalnog troška korisnosti koju im

pruža KM dodatnih rashoda države (marginalni trošak = 1 KM). Optimalan nivo

rashoda, u našem primjeru, je 130 KM, za koji su zajednička marginalna korisnost i

marginalni trošak jednaki (tačka B).

Nakon što smo utvrdili da je funkcija tražnje rashoda države identična

funkciji zajedničke marginalne korisnosti, ostaje nam da utvrdimo šta određuje

ponudu ekonomskih aktivnosti države. Utvrđivanje ponude javnih rashoda ili

ekonomske aktivnosti države je vrlo slično utvrđivanju ponude privrednog društva

(u oba slučaja interesuje nas koliko su društva/država, u određenim uslovima,

spremni ponuditi robe/usluga), pri čemu je cilj privrednih društava maksimiziranje

dobiti, a glasača maksimiziranje neto korisnosti od ekonomskih aktivnosti države,

iskazane kao razlike između korisnosti koju glasači dobijaju i poreza koje plaćaju.

Iako na ponašanje glasača utiče još čitav niz faktora, pretpostavka o

61

maksimiziranju neto korisnosti, kao i pretpostavka o maksimizaciji profita u

slučaju privrednih društava, predstavlja hipotezu koja je osnova za daljnju analizu.

Međutim, za razliku od privrednog društva, odluka o ponudi ekonomske aktivnosti

države donosi se glasanjem, odnosno kolektivnim odlučivanjem. Iako se najveći broj

odluka ne donosi direktnim glasanjem svih građana, već posredstvom njihovih, na

izborima izabranih, predstavnika, mi ćemo analizu, radi pojednostavljenja, zasnivati

na pretpostavci da u odlučivanju direktno učestvuju svi članovi zajednice. U skladu

s tim, pretpostavimo da članovi zajednice koji direktno glasaju treba da odluče o

javnim rashodima za gradsku rasvjetu. Normalno, različiti pripadnici zajednice

imaju različite preferencije u pogledu obima rashoda, korisnosti koju imaju od javne

rasvjete i cijene koju su spremni da plate. Različitost stavova glasača o iznosu

javnih rashoda za javnu rasvjetu ilustruje slika 8.12. Na apscisi je predstavljen

iznos javnih rashoda za gradsku rasvjetu, a na ordinati procenat glasača koji

podržavaju određeni nivo rashoda za javnu rasvjetu. Funkcija koja povezuje

različite nivoe javnih rashoda i podrške glasača je funkcija političke ponude (FPP).

Uz pretpostavku da se odluke donose prostom većinom (50% + 1 glas), nivo rashoda

za javnu rasvjetu u tački A očigledno ne uživa podršku dovoljnog

62

broja glasača i postojaće tendencija povećanja rashoda. Međutim, povećavanje

nivoa rashoda vodi smanjenju broja glasača koji su spremni da podrže njihovo

daljnje povećavanje. Isto tako, veći nivo rashoda za javnu rasvjetu (tačka B) ne

uživa podršku dovoljnog broja glasača i postojaće tendencija smanjenja rashoda.

Međutim, smanjivanje rashoda vodi smanjenju broja glasača koji su spremni da

podrže njihovo daljnje smanjivanje. U skladu s tim, ponuda rashoda za javni

rasvjetu će imati tendenciju približavanja tački R, koja predstavlja političku

ravnotežu i znači podršku 50% glasača. Međutim, u pokušaju da odgovorimo na

jedno otvorili smo drugo pitanje: šta određuje oblik funkcije političke ponude? Oblik

funkcije političke ponude najvećim dijelom je određen distribucijom poreskog

opterećenja i koristi od rashoda države između glasača. Pri tome, treba imati u vidu

da pojedinac preferira nivo javnih rashoda koji izjednačava njegovo učešće u

marginalnoj korisnosti i marginalnim troškovima. U toj situaciji pojedinac preferira

političku ponudu koja je jednaka političkoj ravnoteži u zajednici. Pojedinac koji ima

manju marginalnu korisnost od javnih rashoda od marginalnih troškova (porezi)

tražiće smanjenje javnih rashoda, a pojedinac koji ima veću marginalnu korisnost

od marginalnih troškova zahtijeva povećanje javnih rashoda. U skladu s tim, odnos

između ravnoteže političke ponude i optimalne ponude zavisi od brojnosti ove dvije

grupe glasača. Razmotrimo konkretan slučaj. Država odluči da vojsku zasniva na

regrutnom sistemu i obaveznom služenju vojnog roka za određena godišta.

Pretpostavimo da se koristi od nacionalne odbrane ravnomjerno raspoređuju na sve

stanovnike. Međutim, troškovi ovakve odluke se ne raspoređuju ravnomjerno.

Manjina, vojni obveznici, snose više nego proporcionalan teret ovakve odluke, jer

plaćaju poseban porez, jednak razlici između minimalne plate koju imaju kao

regrutovani vojnici i plate koja bi ih motivisala da budu profesionalni vojnici na

dobrovoljnoj osnovi. U takvim uslovima civili koji čine većinu glasača će, vjerovatno,

uvijek glasati za držanje prevelikog broja vojnika i rashodi za nacionalnu odbranu

će biti iznad optimalnih. Uopštavanje nas vodi prema zaključku da u situaciji u

kojoj se troškovi ekonomske aktivnosti države ravnomjerno raspoređuju na sve

stanovnike, a manjina od javne potrošnje ima neproporcionalno male koristi,

imamo obim ekonomske aktivnosti države iznad optimalnog nivoa. Obrnuto, ako se

troškovi ravnomjerno raspoređuju na sve stanovnike, a manjina od javne potrošnje

ima neproporcionalno velike koristi ili je izuzeta od plaćanja poreza, odlučivanje

većine će voditi obimu aktivnosti ispod optimalnog nivoa. U skladu s tim, politički

proces (glasanje) daje optimalan rezultat kada je udio pojedinog glasača u plaćenim

porezima jednak koristi koju on ima od ekonomske aktivnosti države. Politički

63

sistem koji je u stanju da uspostavi ovaj odnos imitira tržište, na kome ljudi stiču

robu/usluge proporcionalno cijeni koju plaćaju. Međutim, u stvarnosti situacija

često ili uopšte nije u skladu sa navedenim postulatom, što kontinuirano kreira

konflikte u pogledu iznosa poreza i rashoda države i njihove distribucije.

OSNOVNI KONCEPTI: Asimetričnost informacija "Zaslužene" robe Prirodni monopol Osiguranje informacija Eksternalije Regulacija poslovanja privrednih Javna roba društava Redistribucija dohotka Poreska osnova Stabilizacija ekonomije Poreska stopa Podsticanje konkurencije Poreski obveznik Društveni troškovi monopola Direktni porezi Marginalni društveni troškovi Indirektni porezi Coase teorema Deficitarno finansiranje Marginalni trošak javne robe Poreska cijena Teorija javnog izbora Progresivno oporezivanje Proporcionalno oporezivanje Zajednička marginalna korisnost Regresivno oporezivanje Funkcija političke ponude

LITERATURA:

1. Buchanan, M. J. i Musgrave, A. R.: Public Finance and Public Choice:

Two Contrasting Visions of the State, MIT Press, 1999.

2. Coase, H.R.: The Firm, The Market, and the Law, The University of

Chicago Press, 1988.

3. Comes, R. i Sandler, T: The Theory of Externalities (2nd edition), Public

Goods, and Club Goods, Camridge University Press, 1996.

4. Friedman, D.D.: Law's Order: What Economics Has To Do with Law and

Why It Matters, Princeton University Press, 2000.

5. Gilbert, N. i Terrell, P.: Dimensions of Social Welfare Policy (4th edition),

Allyn & Bacon, 1997.

64

6. Gwartney, D. J., Stroup, L. R. i Sobel, S.R.: Economics: Private and

Public Choice (9th edition), Harcourt College Publishers, 2000.

7. Stiglitz, E.J.: Economics of Public Sector (3rd edition), W.W. Norton &

Company, 2000.

65

IX. NOVAC I TRŽIŠTE NOVCA

U dosadašnjim izlaganjima često smo spominjali novac. Kada god smo

spominjali cijenu, potrošnju, dohodak, prihode, rashode, investicije, vrijednosne

papire, budžet uvijek smo, eksplicitno ili implicitno, ove kategorije izražavali u

novcu. Isto tako, kada smo spominjali razmjenu, pretpostavljali smo da se ona

odvija posredstvom novca, a ne direktnom razmjenom jedne za drugu robu/uslugu,

a da nismo specificirali šta je novac, koje su mu funkcije, odakle dolazi i zašto ljudi

žele da imaju novac. Ova pitanja ćemo razmotriti u ovom poglavlju, što će nam u

narednim poglavljima omogućiti da razmotrimo uticaj promjene količine novca na

odluke domaćinstava, privrednih društava i država, kao i da shvatimo uticaj novca i

monetarnih institucija na ekonomiju u cjelini.

1. FUNKCIJE I EVOLUCIJA NOVCA

Prije nego razmotrimo osnovne funkcije i evoluciju novca, neophodno je da

definišemo pojam novca i ukazemo na njegove osnovne karakteristike. Za

možemo reći da je sredstvo koje javnost prihvata kao dobro razmjenjivo za svu

robu/usluge u transakcijama razmjene. U skladu s tim, novac ima razmjenjivost

koja nije karakteristična za drugu robu/usluge, što ga čini posebnom ili rijetkom

robom. Osobina razmjenjivosti i mogućnost da za novac steknemo bilo koju drugu

robu/uslugu, čini ga u našoj svijesti vrijednim, iako njegov pojavni oblik

(novčanica, ček, iskaz u računovodstvu ili štednoj knjižici i sl.) sam po sebi nema

vrijednost ili mu je vrijednost znatno manja od nominalne oznake vrijednosti kao

novca. Konstantnost nominalne vrijednosti novca omogućava njegovu

transformaciju u drugu robu/uslugu ili, generalno, u drugi oblik imovine, uz

minimalne transakcione troškove, što ga čini najlikvidnijim oblikom imovine

domaćinstava, privrednih društava ili države. Međutim, da bi novac bio prihvaćen

kao opšte sredstvo razmjene, on mora ispunjavati određene uslove. Prvo, novac

mora imati osobinu prenosivosti, što podrazumijeva da je pogodan za nošenje i

prenos radi kupovine na različitim lokacijama. Druga bitna karakteristika koju

novac mora ispunjavati je trajnost. Fizička trajnost je uslov da novac bude

opšteprihvaćen (ako se novčanica pocijepa ili joj nedostaje i najmanji dio, nećemo je

moći razmijeniti za drugu robu/uslugu). Novac, s obzirom na to da sve cijene nisu

jednake osnovnoj novčanoj jedinici (npr. KM), mora biti djeljiv na jednake dijelove

66

(feninge). Da bi novac bio prihvaćen kao opšte sredstvo razmjene, novčane jedinice

iste nominalne vrijednosti se ne smiju razlikovati po obliku ili kvalitetu, odnosno

novac mora biti standardizovan. Konačno, poželjna karakteristika novca je

prepoznatljivost, jer u suprotnom nismo sigurni da li se radi o novcu ili njegovom

falsifikatu.

Prva i najbitnja funkcija novca u ekonomskom sistemu, koja proizilazi iz

osobine univerzalne razmjenjivosti za drugu robu/usluge, je da je novac

univerzalno sredstvo razmjene. Javnost prihvata da razmjenjuje svu robu/usluge

posredstvom novca, što predstavlja i osnov specijalizacije u ekonomiji. Naime,

umjesto da proizvodimo svu robu/usluge koje želimo, specijaliziramo se u

proizvodnji robe/usluge u kojoj smo najefikasniji, te robu/usluge prodajemo za

novac i kupujemo drugu robu/usluge. U skladu s tim, novac, posredstvom funkcije

univerzalnog sredstva razmjene, predstavlja neophodan uslov moderne ekonomije.

Novac je i sredstvo očuvanja vrijednosti, što je druga funkcija novca. Naime, za

veliki broj robe/usluga karakteristična je promjena osobina tokom vremena (od

prehrambenih proizvoda koji vremenom "propadaju" do industrijskih proizvoda koji

su podložni habanju) ili se njihova relativna vrijednost (vrijednost u odnosu na

drugu robu/uslugu) mijenja. Zbog toga pokušaji očuvanja vrijednosti držanjem

određene robe/usluge uključuju rizik smanjivanja ili potpunog gubitka te

vrijednosti. Nasuprot tome, držanjem novac ne gubi nominalnu vrijednost, koja je,

kao što smo već ukazali, konstantna. U ovoj fazi zanemarujemo realnu vrijednost

novca, što će biti predmet analize u narednim poglavljima. Novac je i obračunska

jedinica, u kojoj se iskazuje vrijednost robe/usluga, koja nam omogućava da

relativne vrijednosti robe/usluga utvrđujemo i upoređujemo posredstvom novca. U

skladu s tim, novac u funkciji obračunske jedinice možemo tretirati i kao mjeru

vrijednosti različite robe/usluga. Upoređivanje relativne vrijednosti robe/usluga bez

novca, u savremenom poimanju ovog pojma, bilo bi vrlo komplikovano, ako ne i

nemoguće. Međutim, mi to, zahvaljujući novcu, radimo jednostavno: čitanjem i

upoređivanjem cijena različite robe/usluga. Osim toga, opšta monetizacija

omogućava da različita roba/usluge ili različite ekonomske kategorije (porezi, dobit,

gubitak, razni oblici imovine i sl.) budu iskazane na jedinstven način, pa novac

možemo smatrati i univerzalnom mjerom vrijednosti. Konačno, novac je i sredstvo

izražavanja odgođenih plaćanja, pri čemu ova funkcija sjedinjuje funkcije novca kao

sredstva razmjene i obračunske jedinice. Ova funkcija je i temelj uspostavljanja i

razvoja kredita u ekonomiji. Veliki broj transakcija u savremenim ekonomijama

odvija se uz odgođeno plaćanje. Robu/usluge (automobili, kuće, turistička

67

putovanja i sl.) kupujemo, ali ih u cjelini ne plaćamo u momentu kupovine.

Privredna društva i država se zadužuju i dugove otplaćuju sukcesivno. Veliki dio

međunarodne razmjene se obavlja posredstvom kredita. Svi krediti, bez obzira na

vrstu robe/usluge koju kupujemo ili prodajemo ili njihovu namjenu, iskazani su u

novcu, što učesnicima u razmjeni omogućava da, unaprijed i tokom otplate kredita,

imaju pune informacije o međusobnim pravima i obavezama. Bez novca kao

univerzalnog sredstva razmjene, sa konstantnom nominalnom vrijednošću, institut

kredita bi imao mnogo manju ulogu u ekonomiji, uz mnogo veće transakcione

troškove razmjene.

U dosadašnjem izlaganju koristili smo termin nominalna vrijednost novca,

pod kojim podrazumijevamo vrijednost iskazanu na kovanicama ili novčanicama

(10, 20 ili 50 feninga ili 1, 5, 10, 20, 50 ili 100 KM). Međutim, nominalna vrijednost

novca nije uvijek jednaka njegovoj realnoj vrijednosti, koju možemo odrediti kao

količinu druge robe/usluge koju možemo kupiti nominalnom vrijednošću novca.

Radi ilustracije razlike nominalne i realne vrijednosti novca poslužićemo se

jednostavim primjerom. Pretpostavimo da je cijena kilograma mesa 10 KM, što

znači da nam je za kupovinu potrebno novčanica od 10 KM. Međutim, cijena mesa,

kao i sve druge robe/usluga, poveća se za 10% i iznosi 11 KM. Za novčanicu od 10

KM više ne možemo kupiti kilogram mesa, već samo 0,909 (10:11) kilograma,

odnosno kilogram mesa možemo kupiti za 11 KM. Realna vrijednost ili kupovna

moć novčanice od 10 KM je smanjena za oko 9% ili, generalno, kupovna moć novca

je manja za 10% (za istu količinu robe/usluge potrebna nam je veća nominalna

vrijednost novca).

Novac tokom istorije nije uvijek imao osobine koje ima savremeni novac, niti

je efikasno obavljao sve funkcije koje novac obavlja u savremenoj ekonomiji. Novac

je tokom vremena evoluirao, prolazeći kroz različite faze i oblike, čija analiza će nam

omogućiti da razumijemo razloge evolucije i pojavu papirnog novca, koji karakteriše

savremenu ekonomiju. Prvi oblici razmjene zasnivali su se na direktnoj (fizičkoj)

razmjeni robe/usluga. Pojedinac koji želi razmijeniti kožu za sjeme mora naći osobu

koja želi izvršiti obrnutu transakciju, što pretpostavlja podudarnost želja, ili

posredstvom više transakcija (npr. koža <-> meso <-> vino <-> sjeme) doći do sjemena.

Osim toga, vlasnik kože, kao i drugi učesnici u razmjeni, morao je imati predstavu o

relativnim odnosima vrijednosti različitih roba, posebno ako je krajnji cilj (kupovina

sjemena) ostvarivao posredstvom velikog broja transakcija. Oblik razmjene koji

karakteriše direktna razmjena robe/usluge za robu/uslugu nazova se barter.

Nedostaci bartera su mnogobrojni, a transakcioni troškovi vrlo visoki. Svaka

68

roba/usluga predstavlja sredstvo očuvanje specifične vrijednosti, koja je, zbog

fizičkih promjena robe/usluge ili promjene ukusa drugih učesnika u razmjeni,

podložna promjenama. Ne postoji univerzalna mjera vrijednosti. Broj relativnih

cijena o kojima svaki učesnik u razmjeni mora biti informisan je vrlo veliki. Uz

pretpostavku da je predmet razmjene 100 roba/usluga (N), ukupan broj odnosa

cijena ili odnosa razmjene je 4.9501 (u našem primjeru sa četiri robe vlasnik kože bi

trebao znati 6 odnosa razmjene). Osim toga, zaključivanje ugovora sa odgođenim

plaćanjem bilo je otežano mogućnošću promjene relativne vrijednosti robe/usluge

koje su predmet ugovora.

Prevazilaženje problema barter ekonomije i, posebno, potreba smanjenja

transakcionih troškova vodilo je uspostavljanju stalnih mjesta trgovanja na kojima

se kontinuirano ili u unaprijed utvrđenim terminima obavljala razmjena. U okviru

toga, utvrđuju se stalne lokacije za trgovinu određenom robom/uslugom.

Određivanje stalnih mjesta trgovanja i njihova unutrašnja specijalizacija znatno

smanjuju troškove razmjene. Kupci unaprijed znaju mjesto na kome mogu kupiti

određenu robu/uslugu i nemaju potrebe tragati za potencijalnim prodavcima.

Međutim, kupac ne zna relativnu vrijednost robe/usluge niti vrstu robe/usluge

koju prodavac traži. Osim toga, roba/usluge nisu standardizovane, a mjesta

trgovanja vrlo malo ili nikako ne distribuiraju informacije o kvalitetu ili troškovima

proizvodnje robe/usluge. U skladu s tim, mjesta trgovanja možemo smatrati

odgovorom na problem sticanja i distribuiranja informacija, koji se ublažava

uspostavljanjem stabilnih kanala komunikacija. Naime, radi smanjenja

transakcionih troškova (predmet pregovora su svi elementi transakcije, od cijene i

kvaliteta do načina plaćanja), učesnici u razmjeni razvijaju specifične metode, u

okviru čega poseban značaj ima uspostavljanje odnosa prodavca i kupca2. Tokom

pregovora u uslovima transakcije, svaki od učesnika, nastojeći da postigne

najpovoljnije uslove, otkriva drugom učesniku dio bitnih informacija. To podstiče

kupca da se, umjesto da prikuplja informacije od drugih prodavaca, "vraća" istom

prodavcu i, na osnovu informacija koje je stekao u ranijim pregovorima, pokušava

postići što bolje uslove razmjene. Na ovaj način, troškovi prikupljanja informacija i

ukupni transakcioni troškovi se znatno smanjuju u odnosu na čisti barter.

Prihvatanje jedne robe kao sredstva razmjene za svu drugu robu/usluge

1 Broj odnosa razmjena za N roba/usluga = N(N-l)/2. 2 Geertz, C: The Bazaar Economy: Information and Search in Peasant Marketing, AmericanEconomic Review 68, May 1978.

69

značilo je prelazak u robni novac. To istovremeno označava i iskorak iz

nemonetarne (barter i mjesta trgovanja) u monetarnu ekonomiju. Kao robni novac

služi različita roba (školjke, duhan, cigarete, papir, staklo i sl.), koja istovremeno

ima i monetarnu i nemonetarnu vrijednost. Broj odnosa razmjene se drastično

smanjuje (bitna je informacija o relativnom odnosu robnog novca i robe/usluga, ali

ne i između pojedinačne robe/usluga), kao i transakcioni troškovi. Međutim, svi

problemi ranijih aranžirana razmjene nisu otklonjeni. Relativna vrijednost robnog

novca, u obliku jedne robe, podložna je promjenama, što proizvodi rizik očuvanja

vrijednosti i otežava transakcije sa odgođenim plaćanjem. Vremenom raste spoznaja

da zlato i srebro imaju osobine koje ih čine superiornim u odnosu na druge vrste

robnog novca. Plemeniti metali su lako prepoznatljivi i protokom vremena se na

kvare. Zbog visoke relativne vrijednosti lako su prenosivi u obliku kovanica (velika

vrijednost i mala težina). Kovanice od plemenitog metala je lako standardizovati

(čistoća i težina), a djeljivi su na manje jedinice. Standardizacija robnog novca

posredstvom plemenitih metala označava prelazak u aranžman robnog standarda.

Troškovi razmjene se dalje smanjuju, što podstiče razmjenu i specijalizaciju. Novac

ima stabilnu relativnu vrijednosti, lako je prepoznatljiv i prenosiv, standardizovan je

i trajan. U okviru ovog monetarnog aranžmana razlikujemo dva osnovna

subaranžmana. U prvim fazama novac se pojavljuje isključivo u obliku kovanica

napravljenih od plemenitog metala, čija je nominalna vrijednost jednaka njihovoj

tržišnoj vrijednosti. Vrijednost metalnog sadržaja novca u nemonetarne svrhe

jednaka je njegovoj vrijednosti u transakcijama razmjene, što znači da vrijednost

novca zavisi od vrijednosti zlata. S obzirom na to da se vrijednost novca zasniva na

vrijednosti njegovog sadržaja (zlata) ovaj subaranžman označavamo kao sistem

punovrijednog novca čisti zlatni standard. Kao novac se koriste samo službene

zlatne kovanice koje kuje država. Država je obavezna, razmjenjujući zlatne kovanice

za zlato i obrnuto, okupiti/prodati ponuđene /tražene količine zlata po fiksnoj cijeni.

Međutim, troškovi držanja i transfera punovrijednog novca bili su motiv za prelazak

u sistem reprezenata punovrijednog novca. Naime, umjesto korištenja kovanica od

plemenitog metala mnogo efikasnijim se pokazuje korištenje papirnog novca, čija je

vrijednost u potpunosti pokrivena odgovarajućom količinom plemenitog metala.

Papirni novac, kao reprezent punovrijednog novca, samo je novčani znak i nema

vrijednost kao roba (njegova stvarna vrijednost jednaka je vrijednosti papira od kog

je napravljen). Međutim, reprezenti punovrijednog novca sadrže pravo na razmjenu

za zlato i/ili srebro, uz unaprijed utvrđen odnos nominalne vrijednosti reprezenta

punovrijednog novca i količine plemenitog metala.

71

Iz sistema reprezenata punovrijednog novca prešlo se u u sistem fiducijarnog

novca, koji karakteriše savremene ekonomije, što je omogućilo daljnju ekspanziju

razmjene, posebno u međunarodnim razmjerima, i dodatno smanjilo transakcione

troškove. Karakteristika ovog sistema je da je robna vrijednost ukupnog novca u

opticaju znatno manja od njegove vrijednosti kao novca. Fiducijarni3 novac nije

zasnovan, odnosno ne predstavlja nijednu robu za koju bi, bez ograničenja, bio

razmjenjiv. Javnost prihvata fiducijarni novac jer vjeruje da će ga, uz stabilnu

relativnu cijenu, moći zamijeniti za bilo koju robu/uslugu, što uključuje dvije

njegove bitne osobine: (1) prihvatljivost i (2) predvidljivost. Prihvatljivost se, kao što

smo već ukazali, zasniva na uvjerenju da ćemo fiducijarni novac moći razmijeniti za

bilo koju drugu robu/uslugu, čemu u prilog ide i iskustvo (ako smo to uradili juče,

moći ćemo i sutra). Predvidljivost podrazumijeva da možemo predvidjeti kupovnu

moć novčane jedinice, odnosno njenu vrijednost, koja je jednaka vrijednosti robe

koje se moramo odreći da bismo stekli novčanu jedinicu (da bi bismo imali 1 KM

moramo se odreći dnevnih novina, šoljice kafe i sl.). Predvidljivost uključuje i

pretpostavku da se nećemo odreći korištenja fiducijarnog novca ukoliko smo svjesni

smanjenja njegove kupovne moći u budućnosti, jer nam anticipiranje buduće

kupovne moći novca omogućava spoznaju oportunitetnog troška njegovog

posjedovanja i, u skladu s tim, usklađivanje portfolia ukupne imovine.

U ranijim poglavljima smo konstatovali da obavljanje transakcija otežava

postojanje transakcionih troškova, a ukoliko su ovi troškovi previsoki, transakcija

se, bez obzira na to što je korisna i za kupca i za prodavca, neće ni obaviti. Barter

ekonomija je mogla funkcionisati u okviru male zajednice, sa ograničenim brojem

robe/usluga. Međutim, proširenjem zajednice i/ili broja robe/usluga transakcioni

troškovi se povećavaju, dostižući nivo koji je zahtijevao organizovani barter ili stalna

mjesta trgovanja. Slično se dešavalo i u narednim etapama, tako da zaključujemo

da je osnovno obilježje kretanja od barter do ekonomije fiducijarnog novca

kontinuirano smanjivanje transakcionih troškova, što je i osnovni pokretač

evolucije novca.

2. PONUDA NOVCA

Nakon što smo ukazali na osnovne. funkcije novca i njegovu evoluciju,

vrijeme je da analiziramo odakle novac dolazi u ekonomiju. U sistemu fiducijarnog

novca monopol na emisiju novca imaju centralne banke. Međutim, centralne banke

72

3 Pojam dolazi od latinske riječi "fiducia", koja znači vjerovanje ili povjerenje.

73

su institucije relativno kratke istorije. Prva centralna banka je Bank of England,

koju su osnovali londonski trgovci 1694. godine, sa namjerom da bude kreditor

kralja Williama III. Upravo je kreditiranje države dugo bila osnovna i jedina funkcija

centralnih banaka i tek u dvadesetom vijeku, koji karakteriše i naglo povećanje

broja centralnih banaka4, preuzimaju i druge funkcije karakteristične za

savremene centralne banke. Iako ne postoji potpuna identičnost funkcija i

odgovornosti centralnih banaka u različitim zemljama, ipak se kao osnovne funkcije

mogu izdvojiti: (1) emisija novca; (2) regulisanje kreditnog potencijala komercijalnih

banaka; (3) osiguranje likvidnosti komercijalnog bankarstva (posljednje utočište za

banke, u slučaju problema likvidnosti); (4) nadzor poslovanja banaka5 i (5) uloga

fiskalnog agenta države. Količina novca koju emituje centralna banka zavisi od

mnogo faktora, među kojima su ciljevi ekonomske politike primarni, pri čemu treba

imati u vidu da se kreiranje novca, u savremenim uslovima, ne obavlja njegovim

štampanjem, već prvenstveno u okviru bankarskog sistema. Instrumenti koji stoje

na raspolaganju centralnoj banci u obavljanju navedenih funkcija su: (1) operacije

otvorenog tržišta; (2) obavezne rezerve i (3) eskontna kamatna stopa. S obzirom na

to da nas, prije svega, interesuje način kreiranja novca i njegovo rasprostiranje

ekonomijom, detaljnije ćemo razmotriti operacije otvorenog tržišta i politiku

obaveznih rezervi, tj. instrumente monetarne politike koji su u direktnoj vezi sa

emisijom novca. Operacije otvorenog tržišta predstavljaju, u razvijenim tržišnim

ekonomijama, najznačajniji instrument regulisanja količine (ponude) novca u

opticaju i predstavljaju kupovinu i prodaju kratkoročnih vrijednosnih papira koje je

emitovala država. Operacije otvorenog tržišta direktno utiču na količinu novca i

kredita u ekonomiji (kupovina vrijednosnih papira znači povećanje količine novca u

opticaju, a prodaja vrijednosnih papira smanjenje količine novca u opticaju).

Politika obaveznih rezervi je drugi bitan instrument kojim se reguliše količina novca

i kredita. Politika obaveznih rezervi ima za cilj da osigura banke od rizika

normalnog očekivanog povlačenja depozita i određuje se u procentu od ukupnih

depozita koje drže komercijalne banke. U skladu s tim, obavezne rezerve nisu puna

zaštita deponenata (to bi bile ako bi stopa obavezne rezerve iznosila 100%), a zaštita

deponenata, do odgovarajućeg iznosa depozita, osigurava se posredstvom

osiguranja depozita.

4 Početkom dvadesetog vijeka bilo je 18 centralnih banaka, početkom 50-ih godina 57, apočetkom 90-ih godina prošlog vijeka 161 centralna banka. 5 U nekim zemljama nadzor poslovanja banaka obavljaju posebne institucije koje uskosarađuju sa centralnim bankama.

74

__________________________

75

Nakon što smo se upoznali sa osnovnim instrumentima pomoću kojih

centralna banka utiče na količinu novca i kredita u ekonomiji, neophodno je

analizirati sam proces kreiranja novca i kredita. Pretpostavimo da centralna banka

želi da poveća količinu novca u opticaju za 10.000 KM i kupuje kratkoročne

vrijednosne papire, koje je emitovala država od fizičkih ili pravnih osoba. Međutim,

prije analize posljedica odluke centralne banke na količinu novca u opticaju i

kredita, neophodno je, radi pojednostavljenja, uvesti odgovarajuće pretpostavke.

Prvo, pretpostavljamo da se bankarski sistem sastoji samo od centralne banke i 10

komercijalnih banaka, sa identičnim bilansima. U bilansu centralne banke aktiva

(imovina) se u cjelini sastoji od vrijednosnih papira koje je emitovala država

(100.000 KM), a pasiva od obaveze centralne banke prema komercijalnim bankama

po osnovu deponovanih iznosa obavezne rezerve (100.000 KM). U bilansima

komercijalnih banaka aktiva (imovina) se sastoji od potraživanja po osnovu rezervi

deponovanih kod centralne banke (10.000 KM) i kredita (90.000 KM), a pasiva od

obaveze prema javnosti po osnovu njihovih depozita u banci (100.000 KM). Stopa

obavezne rezerve je 10%. U skladu sa navedenim pretpostavkama, početni bilansi

stanja centralne banke i svake od deset komercijalnih banaka imaju sljedeću

strukturu:

Osoba "X" proda centralnoj banci vrijednosne papire u vrijednosti 10.000 KM.

Centralna banka plaća čekom koji je vučen na centralnu banku. Osoba "X" realizuje

ček u banci "A". S obzirom na to daje ček vučen na centralnu banku, banka "A" ga

dostavlja centralnoj banci na realizaciju. Centralna banka isplaćuje ček

povećavanjem rezervi banci "A" kod centralne banke, a banka povećava depozit

osobe "X" (osoba preferira držanje novca na računu kod banke). Novi bilansi

centralne banke i banke "A" (čiji je početni bilans stanja jednak bilansu stanja bilo

koje od 10 komercijalnih banaka) imaju sljedeću strukturu:

76

Bilans centralne banke je povećan za 10.000 KM (sticanje vrijednosnih papira i

dodatnih 10.000 KM rezervi banke "A" kod centralne banke). Bilans komercijalne

banke "A" povećan je, takode, za 10.000 KM, ali sa bitnim implikacijama. Naime,

ukupni depoziti banke "A" su, po osnovu obaveze prema donosiocu čeka, veći za

10.000 KM i iznose 110.000 KM. Uz stopu obavezne rezerve od 10% (jedna od

pretpostavki), obavezne rezerve iznose 11.000 KM (110.000 x 0,10). Međutim,

banka ima višak obaveznih rezervi kod centralne banke od 9.000 KM. Držanje

rezervi kod centralne banke nije najbolja solucija (kamatna stopa na obavezne

rezerve je vrlo niska ili je nula). Banka "A" će nastojati da na višak iznad obavezne

rezerve ostvari kamatu, što može ako odobri kredit. U banku dolazi osoba "Y" kojoj

je potreban kredit za kupovinu automobila u iznosu od 9.000 KM. Banka odobrava

kredit i, u dogovoru sa dužnikom, plaćanje vrši čekom u korist računa prodavca

automobila, kod banke "B". Banka "B" podnosi ček u sistem poravnanja kod

centralne banke, koja "isplatu" čeka vrši povećavanjem rezervi kod centralne banke

za 9.000 KM. Bilansi stanja banaka "A" i "B" imaju sljedeću strukturu:

77

Aktiva BILANS STANJA - BANKA "B" (KMC PasivaA. Rezerve 19.000 109.000 Depoziti (+9.000) (+9.000) 1. Obavezne 10.900 (+8.100) Krediti 90.000 Ukupno 109.000 109.000 Ukupno

Banka ''B'' se sada nalazi u poziciji u kojoj je bila banka ''A" prije odobravanja

kredita za kupovinu automobila. Višak rezervi iznad obaveznih je 8.100 KM i banka

će nastojati da ih upotrijebi za povećanje prihoda od kamate, tj. nastojaće dati

kredit pojedincu ili privrednom društvu. Postupak će biti identičan kao i prilikom

odnosa banaka "A" i "B", što znači da će i naredne banke upošljavati višak rezervi,

nastojeći da povećaju prihode (i dobit). Ukupan krug multiplikacije depozita i

kredita, po osnovu inicijalnih 10.000 KM ubrizganih u ekonomiju posredstvom

operacija otvorenog tržišta, dat je u tabeli 9.1. Ukupni depoziti povećani su za

100.000 KM, odnosno za 10 puta. Na osnovu ovog primjera, i uz pretpostaku da je

višak rezervi u komercijalnim bankama nula, možemo utvrditi numeričku zavisnost

između promjena rezervi banaka, po osnovu operacija otvorenog tržišta, i

maksimalnog povećanja depozita u sistemu komercijalnih banaka (za 10 banaka).

Ako sa "R" označimo ukupne rezerve komercijalnih banaka, sa "r" stopu obavezne

rezerve i sa "D" ukupne depozite u komercijalnim bankama, njihovu međuzavisnost

možemo iskazati u obliku jednačine:

Ekspanzija depozita i kredita Banka Novi depoziti Obavezne rezerve Mogući krediti

"A" 10.000 1.000 9.000"B" 9.000 900 8.100"C" 8.100 810 7.290"D" 7.290 729 6.561"E" 6.561 656 5.905"F" 5.905 591 5.314"G" 5.314 531 4.783"H" 4.783 478 4.305"I" 4.305 431 3.874"J" 3.874 387 3.478

Ostale banke 34.868 3.487 31.381Ukupno 100.000 10.000 90.000

Tabela 9.1.

78

Iz jednačine (9.1.) proizilazi d a j e promjena rezervi u sistemu komercijalnih

banaka jednaka proizvodu stope obaveznih rezervi (r) i promjene depozita

Međutim, da bismo utvrdili direktnu međuzavisnost između promjena ukupnih

rezervi i ukupnih depozita, neophodno je da obje strane jednačine (9.1) podijelimo

sa r, nakon čega dobijamo:

pri čemu izraz možemo napisati i kao (l/r) x, tako da jednačina (9.1.a.)

dobija konačan oblik:

jednačina (9.2.) ukazuje da će se ukupni depoziti po osnovu promjene rezervi

povećati za l/r puta. Izraz "l/r" je multiplikator depozita ili novčani multiplikator.

Ako se vratimo našem primjeru i podatke uvrstimo u jednačinu (9.2.), dobićemo da

je multiplikator depozita 10. Međutim, ekspanzija depozita uključivala je,

eksplicitno ili implicitno, i pretpostavke da nebankarski sektor (domaćinstva i

privredna društva) ne povećava količinu novca koju želi držati i da banke ne drže

rezerve koje su veće od obaveznih. U stvarnosti nebankarski sektor dio povećanja

depozita na računima drži u gotovini, a banke, posebno u vremenima recesije ili u

očekivanju povećanja kamatnih stopa, drže rezerve koje su veće od obaveznih. Odliv

gotovine iz bankarskog u nebankarski sektor i povećanje rezervi iznad obaveznih

smanjuju depozitni i novčani multiplikator.

U dosadašnjim izlaganjima smo često koristili pojmove "ponuda novca" ili

"količina novca u opticaju", a da ne znamo šta je njihova mjera. Iskazivanje količine

novca u velikoj mjeri zavisi od razvijenosti finansijskih tržišta i, posebno,

finansijskih instrumenata, pri čemu zemlje sa razvijenijim finansijskim

instrumentima imaju mnogo razuđeniju strukturu "mjera" količine novca, i

obrnuto. U skladu s tim, zadržaćemo se samo na opštim mjerama, sa naglaskom na

bitnim razlikama i bez upuštanja u detaljnu strukturu svake od njih. U okviru toga,

najuža kategorija kojom se izražava količina novca je monetarna osnova (Mo), koja

uključuje kovanice i novčanice koje je emitovala centralna banka i koje su u

79

posjedu nefinansijskog sektora i rezerve depozitnih institucija kod centralne banke.

Šira mjera količine novca je M1, koja osim monetarne osnove uključuje depozite po

viđenju i putničke čekove, tj. sredstva koja se u transakcijama razmjene mogu

koristiti kao i gotov novac. Još šira mjera količine novca je M2, koja uz stavke

uključene u M1, sadrži i kvazinovac (oročeni depoziti malih iznosa, salda na

računima uzajamnih fondova i sl.). Daljnjim uključivanjem manje likvidnih

kategorija (npr. oročeni depoziti velikih iznosa) dobija se još šira mjera količine

novca u opticaju - M3. Konačno, povećanjem M3 za iznose komercijalnih zapisa,

kratkoročnih obveznica države i sl. dobija se najšira mjera količine novca u

opticaju, koja se označava sa L i odražava ukupan iznos likvidnih sredstava u

ekonomiji. 3. TRAŽNJA NOVCA

Na početku ovog poglavlja novac smo definisali kao rijetku robu, što

implicitno uključuje pretpostavku da je u analizi novca, kao i kod svake druge robe,

moguće primijeniti instrumentarij ponude i tražnje. Ustanovili smo da, u sistemu

fiducijarnog novca, najveći dio novca u ekonomiju dolazi od centralne banke. Ostaje

nam da utvrdimo značenje pojma tražnje novca i istražimo faktore koji je određuju.

Pojam tražnje novca ne podrazumijeva količinu koju je javnost spremna da potroši

u određenom periodu (dan, mjesec, godina), već količinu novca koju je javnost

spremna da drži u ukupnom portfoliju imovine. Portfolio je skraćeni izraz za

strukturu imovine koja uključuje gotov novac, vrijednosne papire i nekretnine. U

okviru toga, tražnja novca se izvodi iz značaja likvidnosti u ukupnom portfoliju

imovine, pri čemu pod likvidnom imovinom podrazumijevamo imovinu koja se može

direktno koristiti kao sredstvo razmjene i koja ima konstantnu nominalnu

vrijednost. Naime, držanje likvidne imovine (novac) ima dvije bitne prednosti u

odnosu na sve druge oblike imovine. Prvo,, likvidnost smanjuje transakcione

troškove (niko ne želi svako jutro prodavati vrijednosne papire da bi došao do novca

i kupio hranu za taj dan). Drugo, držanjem likvidne imovine izbjegavamo rizik

smanjenja nominalne vrijednost} koji je karakterističan za druge oblike (nominalna

vrijednost vrijednosnog papira od 100 KM ne garantuje da ćemo njegovom prodajom

dobiti 100 KM, a u slučaju rizika gubitka novac je jednostavno zamijeniti za drugi

oblik imovine). Međutim, držanje likvidne imovine ima i nedostataka koji nastaju iz

pravila da likvidnija imovina odbacuje manji prinos. Na gotov novac koji držimo u

novčaniku ne ostvarujemo prihod od kamate. Na štedni ulog po viđenju

80

ostvarujemo prihod od kamate, ali je on manji od prihoda koji ostvarujemo od

kamate na oročeni štedni ulog. Prihodi od držanja manje likvidnih oblika imovine

(obveznice, dionice), u određenim tržišnim uslovima, osiguravaju mnogo veće

povrate od štednje. U skladu s tim, oportunitetni trošak držanja novca jednak je

gubitku kamate/prinosa od držanja alternativnog oblika imovine.

Slično postupcima u ranijim poglavljima, a radi jasnije analize, istraživanje

faktora koji utiču na tražnju novca zasnivaćemo na pojednostavljenom modelu

ekonomije u kome postoje samo dva oblika imovine: gotov novac i dugoročne

obveznice. U skladu sa već navedenom definicijom, oportunitetni trošak držanja

novca biće jednak nominalnoj kamatnoj stopi na dugoročne obveznice, pri čemu je

nominalna kamatna stopa jednaka zbiru realne kamatne stope i stope inflacije.

Razloge tretiranja nominalne, a ne realne kamatne stope kao mjere oportunitetnog

troška držanja gotovog novca, ilustrovaćemo jednim primjerom. Pretpostavimo da je

godišnja nominalna kamatna stopa 10% i da nema inflacije (stopa inflacije = 0%). U

navedenim uslovima držanje gotovog novca osigurava održavanje konstantne

kupovne moći, ali je prinos od kamate nula. Držanje obveznice, sa kamatnom

stopom 10%, osigurava realan povrat od 10%. Oportunitetni trošak držanja novca je

10% od njegove nominalne vrijednosti. Ako pretpostavimo da je, sljedeće godine, uz

istu nominalnu kamatnu stopu, stopa inflacije 6%, držanje gotovog novca znači

smanjenje kupovne moći za 6%. Realan prinos od držanja obveznica nije više 10%,

već 4% (10-6). Zbir smanjenja kupovne moći gotovog novca (6%) i realnog prinosa

od držanja obveznica (4%) iznosi 10%. Oportunitetni trošak držanja novca ponovo je

10% od njegove nominalne vrijednosti. Osim toga, prije analize tražnje novca,

neophodno je da ukažemo na odnos između cijene obveznica i nominalne kamatne

stope. Pretpostavimo da je nominalna vrijednost obveznice 1.000 KM i da obveznica

nosi kamatu od 10% godišnje, koliko je i tržišna nominalna kamatna stopa prilikom

emisije. Da bi vlasnik, na sekundarnom tržištu kapitala, ovu obveznicu mogao

prodati za 1.000 KM, ona mora godišnje donositi prinos od 100 KM (10% od 1.000).

Međutim, nakon emisije obveznica tržišna nominalna kamatna stopa se poveća od

10 na 12,5%. Nove obveznice moguće je emitovati samo uz minimalnu kamatnu

stopu od 12,5%. Maksimalna cijena koju vlasnik obveznice koja nosi prinos od 100

KM može postići na sekundarnom tržištu kapitala je 800 KM, jer prinos od 100 KM

predstavlja 12,5% od 800 KM. Nijedan investitor neće kupiti obveznicu po cijeni od

1.000 KM, jer bi to značilo gubitak u odnosu na imovinu koja odbacuje prinos od

12,5%. Dakle, cijena obveznica se smanjuje sa povećanjem i povećava sa

smanjenjem nominalne kamatne stope.

81

Prethodne napomene pomažu nam da identifikujemo osnovne faktore koji

određuju tražnju novca. Prednost držanja novca po osnovu smanjivanja

transakcionih troškova upućuje na ocjenu da će pojedinac ili javnost trebati više

novca ako kupuje više robe/usluga. Iz ranijih poglavlja znamo da je jedan od

najvažnijih uzroka promjene tražnje povećanje dohotka potrošača (veća tražnja za

svaku cijenu robe/usluga). Međutim, povećanje tražnje, bilo da se radi o tražnji u

okviru postojećeg modela potrošnje ili tražnji nove robe/usluga, povećava i broj

transakcija razmjene. Da bi održali isti nivo transakcionih troškova po jedinici

razmjene, potrošači će držati više novca nego prije povećanja dohotka. Dakle,

povećanje dohotka izaziva povećanje tražnje novca, i obrnuto. S druge strane, uz

druge nepromijenjene uslove, povećanje nominalne kamatne stope povećava

oportunitetni trošak držanja novca, što izaziva smanjenje njegove tražnje. Ova dva

faktora, koja djeluju u suprotnom smjeru, određuju ukupnu tražnju novca u

ekonomiji. Za ilustraciju ovog pravila poslužićemo se hipotetskim primjerom, koji

uključuje različite nivoe nominalnog dohotka i nominalne kamatne stope. Različitim

nivoima nacionalnog dohotka odgovaraju različite količine novca koju javnost, uz

konstantnu nominalnu kamatnu stopu, želi držati. Uz kamatnu Tabela 9.2.

Nominalni nacionalni dohodak (KM) Godišnja nominalna kamatna

stopa (%) 2000 4000 6000 8000 10000 12000

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 2 1200 2400 3600 4800 6000 7200 4 600 1200 1800 2400 3000 3600 6 400 800 1200 1600 2000 2400 8 300 600 900 1200 1500 1800

10 240 480 720 960 1200 1440 12 200 400 600 800 1000 1200 14 170 340 510 680 850 1020 16 150 300 450 600 750 900

stopu od 2% i nominalni nacionalni dohodak 2.000 KM, tražnja novca je 1.200 KM.

Međutim, uz istu kamatnu stopu i nominalni nacionalni dohodak 12.000 KM,

tražnja novca je 7.200 KM. Isto tako, različitim nivoima nominalne kamatne stope

odgovaraju različite količine novca koju javnost, uz konstantan nominalni

nacionalni dohodak, želi držati. Uz nominalni nacionalni dohodak 2.000 KM i

kamatnu stopu od 2%, tražnja novca je 1.200 KM. Međutim, uz isti nominalni

nacionalni dohodak 12.000 KM i kamatnu stopu od 16%, tražnja novca je 150 KM.

82

Grafički je ovaj odnos prikazan na slici 9.1., na kojoj funkcije TN1 do TN6

predstavljaju funkcije tražnje za različite nivoe nominalnog nacionalnog dohotka i

nominalne kamatne stope. Za bilo koji nivo nominalnog nacionalnog dohotka veza

između tražene količine novca i nominalne kamatne stope može se predstaviti

funkcijom tražnje novca, koja, kao i sve druge funkcije tražnje, ima negativan

nagib. Funkcija tražnje novca TN1 prikazuje varijacije tražnje novca u odnosu na

promjene nominalne kamatne stope, uz nominalni nacionalni dohodak 1.200 KM.

Za kamatnu stopu od 2% tražnja novca je 1.200 KM, a za kamatnu stopu od 16%

tražnja je 150 KM. Tražnja se, sa promjenom nominalne kamatne stope (kao i kod

promjene cijene bilo koje druge robe/usluga), uz druge nepromijenjene uslove,

pomjera duž funkcije tražnje TN1 (promjena količine tražnje). Nasuprot tome,

promjena nominalnog nacionalnog dohotka, uz druge nepromijenjene uslove, znači

pomjeranje funkcije tražnje (promjena tražnje). Povećanje nominalnog nacionalnog

dohotka od 2.000 na 6.000 KM, znači pomjeranje funkcije tražnje od TN1 U TN3.

U našem numeričkom primjeru (tabela 9.2.) pretpostavili smo da je odnos

83

nominalnog nacionalnog dohotka i tražnje novca konstantan za sve nivoe dohotka,

uz konstantnu kamatnu stopu, ali da se sa promjenom kamatne stope mijenja. Na

ovaj način, implicitno smo pretpostavili i da se mijenja i brzina opticaja novca, pod

84

kojom podrazumijevamo odnos nominalnog nacionalnog dohotka i količine novca i

koja izražava prosječno korištenje jedne novčane jedinice u stvaranju dohotka.

Naime, za kamatnu stopu od 6%, svaka novčana jedinica se koristi 5 puta, a za

kamatnu stopu 12% svaka novčana jedinica se koristi 10 puta. Ova pretpostavka je

dio pojednostavljenja analize tražnje novca, a rasprava o njenoj validnosti je

predmet dubljih analiza, u okviru izučavanja monetarne ekonomije. 4. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU NOVCA

Nakon što smo odgovorili na pitanja odakle novac dolazi i zašto javnost traži

novac, uključujući i faktore koji određuju ovu tražnju, da bismo zaokružili ovo

poglavlje, neophodno je da utvrdimo šta određuje ravnotežu na tržištu novca, kao i

uticaj promjene ponude novca i nominalnog nacionalnog dohotka na ravnotežu. Za

ovu namjenu ćemo se ponovno koristiti podacima iz tabele 9.2. i to kolone 7., uz

pretpostavku da centralna banka ponudu novca, bez obzira na kamatnu stopu,

nastoji održati konstantnom. Uz ponudu novca (PN) 1.800 KM i nominalni

nacionalni dohodak 7.200 KM, nominalna kamatna stopa od 8% predstavlja uslov

ravnoteže na tržištu novca (R), odnosno jednakosti ponude i tražnje novca (TN). Za

kamatnu stopu veću od ravnotežne imaćemo višak ponude (kretanje duž funkcije

tražnje lijevo od tačke R), a za kamatnu stopu manju od ravnotežne, imaćemo višak

85

tražnje novca (kretanje duž funkcije tražnje desno od tačke R). Odstupanje

nominalne kamatne stope od ravnotežne izaziva, uz konstantnu ponudu novca,

reakciju javnosti. Pretpostavimo da je kamatna stopa 12%. Uz kamatnu stopu od

12% oportunitetni trošak držanja novca se povećao. Javnost ne želi da drži 1.800

KM u gotovom novcu, već 1.200 KM (vidi tabelu 9.2. kolona 7.). Javnost će pokušati

da smanji količinu novca koju drži (višak od 600 KM) kupovinom alternativnih

oblika imovine, pri čemu su obveznice, u našem modelu ekonomije, jedini

alternativni oblik imovine, a kamatna stopa na obveznice jedini prinos. Nastojanja u

izmjeni portfolija povećavaju tražnju i cijenu obveznica, što će u skladu sa odnosom

cijene obveznica i nominalne kamatne stope voditi smanjivanju nominalne kamatne

stope. Smanjivanjem kamatne stope smanjuje se i višak novca koji drži javnost,

odnosno povećava se količina novca koju ljudi žele držati, do ponovnog

uspostavljanja ravnoteže. Ukoliko je nominalna kamatna stopa niža od ravnotežne

dolazi do suprotnog procesa. Vlasnici obveznica nastoje prodajom obveznica doći do

novca. Povećanje ponude obveznica smanjuje njihovu cijenu i, u skladu sa odnosom

cijene obveznica i nominalne kamatne stope, povećava nominalnu kamatnu stopu.

Povećanjem nominalne kamat ne stope smanjuje se tražnja novca. Proces se odvija

do postizanja ravnotežne nominalne kamatne stope, oodnosno ravnoteže na tržištu

novca.

U dva prethodna primjera polazili smo od pretpostavke da je neravnoteža na

tržištu novca izazvana promjenom kamatne stope i da se otklanjanje neravnoteže

odvija posredstvom promjene portfolija imovine, bez promjene ponude novca.

Međutim, neravnoteža na tržištu novca može biti izazvana i promjenom ponude

novca. Pretpostavimo da, uz stopu obavezne rezerve 10%, centralna banka,

posredsvom operacija otvorenog tržišta, kupi vrijednosne papire u iznosu od 180

KM. Uz datu stopu obavezne rezerve i pretpostavku da deponenti ne povlače

gotovinu niti banke drže višak rezervi, jednostavni novčani multiplikator je 10, što

daje povećanje ponude novca za 1.800 KM. Uz konstantan nominalni nacionalni

dohodak od 7.200 KM, javnost ne želi držati, uz kamatnu stopu od 8% (Ro), svu

ponuđenu količinu novca. Jedini način rješavanja viška novca je kupovina

obveznica. Povećanje cijena obveznica izaziva smanjenje nominalne kamatne stope,

do nivoa na kome se postiže ravnoteža portfolija javnosti, ali i ravnoteža na tržištu

novca. Nova ravnotežna kamatna stopa je 4% (R1), uz koju javnost želi držati svu

ponuđenu količinu novca (3.600 KM u tabeli 9.2. kolona 7.).

86

Nakon sagledavanja uticaja promjena nominalne kamatne stope i ponude novca,

preostalo nam je da, koristeći se ponovno podacima iz tabele 9.2. i uz

pretpostavku konstantne ponude novca, istražimo uticaj promjene nominalnog

nacionalnog dohotka na ravnotežu na tržištu novca. Ekonomija je, u početnom

87

stanju, u ravnoteži (Ro na slici 9.4.) uz nominalni nacionalni dohodak od 6.000 KM,

ponudu novca (PN) 1.800 KM i nominalnu kamatnu stopu 4% (tabela 9.2. kolona

4.). Nominalnom nacionalnom dohotku korespondira funkcija tražnje TNO.

Nominalni nacionalni dohodak se, iz bilo kog razloga, poveća na 10.000 KM, što

izaziva povećanje tražnje novca i pomjera funkciju tražnje od TNO U TN1. UZ

konstantnu ponudu (1.800 KM) imamo višak tražnje novca. Da bi zadovoljili

povećanu tražnju novca vlasnici počinju da prodaju obveznice. Povećanje ponude

obveznica smanjuje njihovu cijenu, ali povećava nominalnu kamatnu stopu.

Povećanje nominalne kamatne stope odvija se postepeno sve do dostizanja nivoa

koji eliminiše višak tražnje novca i izjednačava je sa ponudom (tačka R1). Nova

ravnoteža ostvarena je uz nominalnu kamatnu stopu od 7%.

OSNOVNI KONCEPTI:

Novac kao rijetka roba

Osobine novca

Univerzalno sredstvo razmjene

Sredstvo očuvanja vrijednosti

Obračunska jedinica

Izražavanje odgođenih plaćanja

Nominalna i realna vrijednost

Barter

Mjesta trgovanja

Robni novac

Fiducijarni novac

Operacije otvorenog tržišta

Politika obaveznih rezervi

Multiplikator depozita

Monetarna osnova (Mo)

Ponuda novca

Tražnja novca

Oportunitetni trošak držanja novca

Nominalna kamatna stopa

Brzina opticaja novca

Ravnoteža na tržištu novca Robni standard

Sistem punovrijednog novca

Reprezent punovrijednog novca

1. de Kock, M.H.: Central Banking (4TH edition), St. Martin Press, 1974.

2. Fischer, S.: Modem Approaches to Central Banking, NBER Working Paper

#5064, 1995.

88

3. Hubbard, R.G.: Money, the Financial System, and the Economy (3rd

edition), Addison-Wesley Pub Co (Net), 1999.

4. Miller, L.R. i Vanhoose, D.: Money, Banking and Financial Markets (1st

edition), Southwestern Pub, 2000.

5. Mishkin, S.F.: Economics of Money, Banking, and Financial Markets (6th

edition), Addison-Wesley Pub Co (Net), 2000.

6. Walsh, E.C.: Monetary Theory and Policy, MIT Press, 1998.

7. Livingston, M.: Money and Capital Markets (2nd edition), Kolb Publishing

Company, 1993.

8. Zipf, R: How the Bond Market Works (2nd edition), NY1F, 1996.

9. Mayer, M.: The Bankers: The Next Generation, Truman Talley

Books/Dutton, 1997.

89

DODATAK POGLAVLJU IX.: VALUTNI ODBOR

U posljednjoj deceniji prošlog vijeka došlo je, u okviru traženja monetarnog

aranžmana sposobnog da se, u uslovima niskog kredibiliteta ekonomske politike,

suoči sa problemima nestabilnosti, izraženoj u visokoj stopi inflacije, do reafirmacije

valutnog odbora (currency board), kao specifičnog oblika monetarne vlasti. Jedna

od zemalja sa ovim tipom monetarnog aranžmana je i Bosna i Hercegovina, gdje je

valutni odbor uveden kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i, u tom smislu,

predstavlja parametar u ekonomskom sistemu. Međutim, valutni odbor nije izum

novijeg vremena i ovaj tip monetarnog aranžmana u savremenim ekonomijama je

prije izuzetak nego pravilo. Naime, u većini zemalja monetarnu vlast predstavljaju

centralne banke, sa monopolom na emisiju novca, koje su u potpunom vlasništvu

države, odvojene od ministarstva finansija, sa velikim ovlaštenjima, ali i

nemonetarnim ograničenjima, određenim ciljevima ekonomske politike (npr.

stabilnost deviznog kursa ili opšteg nivoa cijena). Međutim, do sredine dvadesetog

vijeka veliki broj zemalja, posebno kolonija, nalazio se upravo u aranžmanu

valutnog odbora. Ideja o valutnom odboru nastala je u Engleskoj početkom

devetnaestog vijeka6 i proizašla je iz nastojanja da se Bank of England transformiše

u valutni odbor. Međutim, Bank Act iz 1844. godine nije respektovao ova nastojanja

i Bank of England je transformisana u centralnu banku. Prvi valutni odbor je

uspostavljen 1849. godine u britanskoj koloniji Mauricijus. Nakon toga, slijedilo je

njegovo uspostavljanje u drugim zemljama (Novi Zeland 1850. godine, Sri Lanka

1884., Singapur 1899., Argentina 1890., Filipini 1903., Panama 1904., Zapadna

Afrika 1912., Istočna Afrika 1919. godine itd.). Krajem 40-ih godina oko 50 zemalja

je bilo u aranžmanu valutnog odbora. Međutim, sticanje nezavisnosti velikog broja

zemalja i njihovo nastojanje da se distanciraju od kolonijalnih sila, što je značilo i

vođenje samostalne monetarne politike, vodilo je naglom smanjivanju broja zemalja

sa valutnim odborom i uspostavljanju centralnih banaka. Međutim, početkom 90-ih

godina prošlog vijeka, stara ideja dobija novo ruho, u obliku uspostvljanja valutnih

odbora u zemljama Centralne i Istočne Evrope i Južne Amerike. Monetarni

6 David Ricardo je 1816. godine u pamfletu: Proposals for an Economical and Secure Currency, lansirao ideju državnog monopola na emisiju novca i pokrića emisije novca vrijednosnim papirima, koju su razradile pristalice Currency School. Razlog za pokretanje ovog pitanja bila je suspenzija konvertibilnosti papirnog novca, kojeg su emitovale Bank of England, Bank of Scotland i Bank of Ireland u zlato, tokom rata sa Francuskom 1797. godine, i njena obnova tek 1821. godine.

90

aranžman u obliku valutnog odbora u 2000. godini funkcionionisao je u sljedećim

zemljama7:

Zemlja Godina uspostave Rezervna valuta Argentina 1991 USD Bermuda 1915 USD BiH 1997 DEM Brunei 1967 Singapurski dolar Bugarska 1997 DEM Džibuti 1949 USD Estonija 1992 DEM Farski otoci 1940 DKK Foklandi 1899 GBP Gibraltar 1927 GBP Hong Kong 1983 USD Istočni Karibi 1937 USD Kajmanski otoci 1972 USD Litvanija 1994 USD Singapur 1973 Bez rezervne valute

Currency board se definiše kao monetarna institucija koja emituje novac isključivo

po osnovu zamjene za stranu imovinu - u principu za valutu za koju je "vezana"

domaća valuta (rezervna valuta). U uslovima funkcionisanja sistema centralne

banke monetarnu osnovu čine gotov novac u opticaju i rezerve (dio ili sve)

komercijalnih banaka. U uslovima currency boarda komercijalne banke, po pravilu,

drže rezerve u rezervnoj valuti. Razliku između monetarnog aranžmana u obliku

centralne banke i valutnog odbora ilustruje reducirana struktura bilansa stanja

(zanemarujemo osnovna i obrtna sredstva koja nisu u direktnoj vezi sa monetarnom

funkcijom i plemenite metale). Valutni odbor emituje novac isključivo u zamjenu za

rezervnu valutu (100% pokriće), koja je i jedini oblik imovine u bilansu stanja, dok

obavezu čini gotov novac, uz zanemarljivo malo učešće osnovnog kapitala.

Komercijalne banke drže gotov novac koji emituje valutni odbor, dok rezerve drže u

rezervnoj valuti. Centralna banka ima bitno drugačiju strukturu bilansa stanja. Dio

aktive čini strana imovina (devize), što odgovara rezervnoj valuti

7 U Singapuru je osigurano 100% pokriće emisije inostranom imovinom, ali devizni kurs nijefiksan, zbog čega ne postoji potpuna saglasnost o prirodi monetarnog aranžmana.

91

u bilansu valutnog odbora. Međutim, dio aktive centralne banke čini domaća

imovina (vrijednosni papiri države). Centralna banka drži rezerve komercijalnih

banaka8 i suma gotovog novca i rezervi komercijalnih banaka čini monetarnu

osnovu (Mo). Osim toga, centralna banka može kreditirati komercijalne banke ili od

njih otkupljivati vrijednosne papire, čime povećava monetarnu osnovu. S obzirom

na to da supstancu monetarne politike čine varijacije u domaćoj komponenti Mo,

valutni odbor nema mogućnosti aktivnog vođenja monetarne politike. Monetarna

osnova se mijenja isključivo i srazmjerno promjenama rezervne valute u posjedu

valutnog odbora. Dakle, valutni odbor, za razliku od centralne banke, nema

diskrecionih prava u vođenju monetarne politike. Njegove monetarne operacije su

pasivne i automatske, određene stanjem i promjenama u platnom bilansu, i

monetama osnova se mijenja isključivo po osnovu promjene iznosa rezervne valute,

uz fiksan devizni kurs i konvertibilnost domaće valute. Valutni odbor ne kreditira

državu ili komercijalne banke. Valutni odbor ne utiče, politikom eskontne kamatne

stope, na nivo kamatne stope komercijalnih banaka. Fiksni devizni kurs i promjene

rezervne valute podstiču arbitražu, koja treba da vodi ujednačavanju domaće sa

kamatnom stopom i stopom inflacije u zemlji rezervne valute.

Uspostava novih savremenih valutnih odbora ponovo je otvorila pitanja o

njihovoj ulozi i primjerenosti ovog tipa monetarnog aranžmana savremenim

uslovima. Prednosti valutnog odbora su: (1) stvaranje uslova za održavanje

makroekonomske discipline; (2) osiguranje konvertibilnosti domaće valute, uz

fiksan devizni kurs; (3) ugradnja automatskog mehanizma prilagođavanja platnog

bilansa; (4) sprečavanje ili ograničavanje monetizacije fiskalnog deficita i (5)

pojačavanje (kratkoročno) kredibiliteta ekonomske politike, posebno ako je valutni

odbor dio promjena režima ekonomske politike poslije perioda hiperinflacije.

Međutim, uspostava valutnog odbora znači gubljenje mogućnosti koncipiranja

8 U režimu valutnog odbora rezerve komercijalnih banaka, po pravilu, drži neka druga instiucija (npr. ministarstvo finansija). Međutim, u nekim zemljama, uključujući i BiH, ovu funkciju obavlja valutni odbor.

92

monetarne politike, prema konkretnim uslovima, i korištenja deviznog kursa kao

instrumenta prilagođavanja platnog bilansa. Prednosti koje se pripisuju valutnom

odboru mogu se realizovati i u okviru aranžmana centralne banke, uz uslov da

postoji dovoljan nivo kredibiliteta i profesionalnih sposobnosti za realizaciju

ekonomske politike. Upravo je neispunjavanje navedenih uslova osnovni razlog

uspostave valutnih odbora, čemu u prilog ide i činjenica da se valutni odbori

uspostavljaju u zemljama koje su dokazale ili dokazuju da nisu sposobne osigurati

dovoljan kredibilitet monetarne, odnosno ekonomske politike u cjelini i da ne

uživaju dovoljan nivo povjerenja kod međunarodnih finansijskih institucija.

93

X. MEĐUNARODNA RAZMJENA I PLAĆANJA

U dosadašnjim izlaganjima sve ekonomske fenomene smo posmatrali u

okviru nacionalne ekonomije, potpuno zanemarujući odnose sa inostranstvom.

Ovakvo zanemarivanje je bilo neophodno zbog pojednostavljenja modela u kome

smo bili prisiljeni uvoditi nove kategorije i pojmove i pokušati odrediti njihovu ulogu

u ukupnoj ekonomiji. Međutim, krećući se prema zaokruživanju slike nacionalnog

ekonomskog sistema, moramo uvesti i međunarodnu razmjenu. Osnovni razlozi

uvođenja odnosa sa inostranstvom su uticaji spoljnih faktora na nacionalnu

ekonomiju i specifičnosti relacija u međunarodnim ekonomskim odnosima u

odnosu na funkcionisanje nacionalne ekonomije. Ove specifičnosti se ogledaju, prije

svega, u: (1) većoj mobilnosti gotovih proizvoda od mobilnosti faktora proizvodnje u

međunarodnoj razmjeni; (2) nemobilnosti prirodnih resursa i (3) kulturnim,

političkim ili jezičkim preprekama u kretanju rada. Nemobilnost faktora proizvodnje

izaziva razlike u apsolutnim i relativnim troškovima proizvodnje robe /usluga

između nacionalnih ekonomija (robe/usluge u kojima se rad koristi kao

dominantan faktor proizvodnje, proizvode se uz manje troškove u zemljama u

kojima je rad obilan faktor, troškovi proizvodnje hrane su manji u zemljama koje

imaju plodnije zemljište i povoljnije vremenske uslove i sl.). Makroekonomski razlozi

posebnog proučavanja međunarodne razmjene proističu iz postojanja različitih

nacionalnih valuta, koje omogućavaju zemljama da vode posebne makroekonomske

politike, sa različitim implikacijama (u jednoj zemlji je inflacija, a u drugoj deflacija,

stope ekonomskog rasta su različite, u jednoj zemlji postoji višak kapitala, a u

drugoj zemlji višak rada, i sl.).

S obzirom na to da se radi o preliminarnom upoznavanju sa različitim

aspektima međunarodne razmjene i plaćanja, u izlaganju ćemo se, kao i u ranijim

poglavljima, ograničiti na bitne elemente i, na osnovu toga, pokušati odgovoriti na

nekoliko osnovnih pitanja, kao što su motivi međunarodne razmjene, dobici od

međunarodne razmjene i prepreke njenom efikasnom odvijanju, faktori koji

određuju strukturu razmjene, iskazivanje tokova razmjene i način plaćanja u

međunarodnim odnosima.

1. MOTIVI MEĐUNARODNE RAZMJENE

94

U prethodnim izlaganjima ustanovili smo da su motivi učešća u razmjeni

maksimizacija korisnosti, u slučaju pojedinaca (domaćinstava), i maksimizacija

profita, u slučaju privrednih društava. I domaćinstva i privredna društva u razmjeni

učestvuju jer ostvaruju korisnos/ dobit. U skladu s tim, odgovor na pitanje razloga

dobrovoljnog učešća nacionalnih ekonomija u međunarodnoj razmjeni je, u suštini,

refleksija pethodnog odgovora, tj. nacionalne ekonomije će u međunarodnoj

razmjeni učestvovati samo ako ostvaruju dobit. Međutim, načelan odgovor, kao i

kod domaćinstava i privrednih društava, otvara pitanje mogućnosti ostvarivanja

obostrane dobiti i načina njene distribucije između nacionalnih ekonomija. U

traženju odgovora na ova pitanja pomoći će nam teorija komparativnih prednosti,

koju je lansirao David Rikardo, u knjizi The Principles of Political Economy and

Taxation, izdatoj 1817. godine. Prema teoriji komparativnih prednosti, ostvarivanje

obostrane korisnosti od razmjene, uz apsolutno zaostajanje jedne zemlje u

proizvodnji, moguće je ako se svaka zemlja specijalizira za proizvodnju i izvoz robe u

kojoj najmanje relativno zaostaje (ima komparativnu prednost), a uvozi robu u čijoj

proizvodnji najviše relativno zaostaje (ima komparativno zaostajanje). Logična

posljedica pravila komparativnih prednosti je da u svijetu dvije zemlje i dvije robe, u

kome jedna zemlja ima komparativnu prednost u proizvodnji jedne robe, druga

zemlja ima komparativnu prednost u proizvodnji druge robe. Za ilustraciju pravila

komparativnih prednosti poslužićemo se primjerom. Pretpostavimo da Njemačka i

USA proizvode pšenicu i svježu ribu. Međutim, zbog boljih prirodnih uslova USA su

efikasnije u proizvodnji obje robe, što znači manje sati rada po toni pšenice i svježe

ribe u USA nego u Njemačkoj: Tabela 10.1.

Broj sati rada/tona Proizvod USA Njemačka

1. Pšenica 2 5 2. Svježa riba 4 5

Za proizvodnju tone pšenice u USA potrebna su dva, a u Njemačkoj pet sati rada.

Isto tako, za proizvodnju tone ribe u USA su potrebna četiri, a u Njemačkoj pet sati

rada. Radi pojednostavljenja u primjeru razmatramo samo troškove rada, uz

pretpostavku da su drugi troškovi proporcionalni troškovima rada i da su troškovi

po jedinici rada proporcionalni za sve nivoe proizvodnje. USA su, kao što tabela 1.

ilustruje, efikasnije, odnosno imaju apsolutnu prednost u proizvodnji obje robe.

Rad je u USA 2,5 puta produktivniji u proizvodnji pšenice (2 sat/tona:5 sati/tona) i

1,25 puta produktivniji u proizvodnji svježe ribe (4 sata/tona:5 sati/tona). Osim

95

toga, tabela 10.1. nam omogućava da utvrdimo oportunitetne troškove proizvodnje

obje robe u obje zemlje. U USA proizvodnja jedne tone pšenice znači gubitak

mogućnosti korištenja dva sata rada u proizvodnji svježe ribe. S obzirom na to da

su za proizvodnju tone svježe ribe potrebna četiri sata rada, oportunitetni trošak

proizvodnje tone pšenice je 1/2 tone svježe ribe. U Njemačkoj proizvodnja jedne tone

pšenice znači gubitak mogućnosti korištenja pet sati rada u proizvodnji svježe ribe.

S obzirom na to da je za proizvodnju tone svježe ribe potrebno pet sati,

oportunitetni trošak proizvodnje tone pšenice je tona svježe ribe. Nasuprot tome, u

USA proizvodnja jedne tone svježe ribe znači gubitak mogućnosti korištenja četiri

sata rada u proizvodnji pšenice. S obzirom na to da su za proizvodnju tone pšenice

potrebna dva sata rada, oportunitetni trošak proizvodnje tone svježe ribe je dvije

tone pšenice. U Njemačkoj proizvodnja jedne tone svježe ribe znači gubitak

mogućnosti korištenja pet sati rada u proizvodnji pšenice. S obzirom da je za

proizvodnju tone pšenice potrebno pet sati, oportunitetni trošak proizvodnje tone

svježe ribe je tona pšenice. Uporedni pregled oportunitetnih troškova proizvodnje

(izgubljena proizvodnja alternativne robe) dat je u tabeli 10.2.: Tabela 10.2.

Oportunitetni trošak Proizvod USA Njemačka

1. Pšenica 1/2 tone svježe ribe 1 tona svježe ribe 2. Svježa riba 2 tone pšenice

Oportunitetni trošak proizvodnje pšenice je manji u USA (1/2 tone svježe ribe) nego

u Njemačkoj (tona svježe ribe), dok je oportunitetni trošak proizvodnje svježe ribe

veći u USA (2 tone pšenice) nego u Njemačkoj (tona pšenice). U skladu sa teorijom

komparativnih prednosti, zemlja sa manjim oportunitetnim troškovima u

proizvodnji određene robe ima komparativnu prednost u proizvodnji te robe. U

našem primjeru USA imaju komparativnu prednost u proizvodnji pšenice, a

Njemačka u proizvodnji svježe ribe.

Uz pretpostavke da nema razmjene između USA i Njemačke, da obje zemlje

raspolažu sa po 1.000 sati rada za proizvodnju pšenice i svježe ribe i da se cijene

pšenice i svježe ribe odnose na količine rada potrebne za njihovu proizvodnju,

ravnoteže na tržištu pšenice i svježe ribe u USA i Njemačkoj će se uspostaviti

nezavisno od ravnoteže u drugoj zemlji. Raspoloživi sati rada raspodjeljuju se, u

skladu sa tražnjom, na proizvodnju pšenice i svježe ribe. Proizvodnju različitih

količina dvije robe ilustruju funkcije proizvodnih mogućnosti:

96

Funkcija proizvodnih mogućnosti Njemačka - Slika 10.2.

U USA, uz raspoloživi broj sati rada, moguće je proizvesti 500 tona pšenice ili 250

tona svježe ribe. Tražnja određuje ravnotežu u proizvodnji pšenice i svježe ribe, tako

da se proizvodi 350 tona pšenice i 75 tona svježe ribe (RUSA). U Njemačkoj, uz

raspoloživi broj sati rada, moguće je proizvesti 200 tona pšenice ili 200 tona svježe

ribe. Tražnja određuje ravnotežu u proizvodnji pšenice i svježe ribe, tako da se

proizvodi 100 tona pšenice i 100 tona svježe ribe (RG). Funkcije proizvodnih

97

mogućnosti, u odsustvu razmjene, istovremeno su i funkcije potrošnje. Ukupna

svjetska proizvodnja i potrošnja određena je raspoloživim brojem radnih sati u obje

zemlje, brojem sati potrebnih za proizvodnju pojedine robe u svakoj od njih i

tražnjom. Naime, uz 2.000 sati rada moguće je proizvesti 700 tona pšenice (500 u

USA i 200 u Njemačkoj) ili 450 tona svježe ribe (250 u USA i 200 u Njemačkoj), što

je i granica ukupne potrošnje, ali je tražnja u ove dvije zemlje odredila model

proizvodnje i potrošnje:

Tabela 10.3.

Proizvodnja (tona) Potrošnja (tona) Svijet ukupno Roba USA Njemačka USA Njemačka Proizvodnja Potrošnja

1. Pšenica 350 100 350 100 400 400 2. Svježa riba 75 100 75 100 175 175

Pretpostavimo, da njemački ribari pokušaju u USA razmijeniti svježu ribu za

pšenicu. Vrlo brzo će ustanoviti da za tonu svježe ribe mogu dobiti 2 tone pšenice

(odnos razmjene u USA), što je bolje nego u razmjeni unutar Njemačke (za tonu

svježe ribe može se dobiti tona pšenice). Osim toga, bilo koji odnos razmjene između

jedne i dvije tone pšenice za tonu ribe je prihvatljiv za obje strane (razmjena 1,5

tona pšenice za tonu ribe donosi veću korist nego razmjena unutar svake od

zemalja pojedinačno). Mogućnost razmjene sa obostranom korisnošću počinje da

utiče na model proizvodnje u obje zemlje. U Njemačkoj poljoprivrednici spoznaju da

im je bolje da love ribu i razmjenjuju je sa američkom farmerima, dobijajući 1,5

tona pšenice za tonu ribe, umjesto da za istu količinu rada proizvode tonu pšenice.

U USA ribari spoznaju da im se ne isplati trošiti četiri sata za ulov tone ribe, kada

istu količinu ribe mogu dobiti za tri sata u proizvodnji pšenice (daju 1,5 tona

pšenice za tonu ribe). USA počinju specijalizaciju u proizvodnji pšenice, a Njemačka

u proizvodnji ribe. Po okončanju procesa specijalizacije USA ne proizvode svježu

ribu, a Njemačka ne proizvodi pšenicu. USA proizvode 500 tona pšenica, a

Njemačka 200 tona svježe ribe. Razmjenom 150 tona pšenice za 100 tona svježe

ribe potrošnja svježe ribe se povećava za 25 tona, uz zadržavanje potrošnje pšenice

na nivou prije razmjene (350 tona). Njemačka razmjenom 100 tona svježe ribe za

150 tona pšenice, povećava potrošnju pšenice za 50 tona, uz zadržavanje potrošnje

svježe ribe na nivou prije razmjene (100 tona). Dobici od razmjene su očigledno

obostrani: u USA povećanje potrošnje svježe ribe za 25 tona, a u Njemačkoj pšenice

za 50 tona. Ilustraciju proširenja granica potrošnje daju nam slike 10.3. i 10.4.:

98

Ukupne proizvodne mogućnosti nijedne od zemalja se nisu promijenile, ali su obje

zemlje u situaciji da, po osnovu specijalizacije u proizvodnji robe u kojoj imaju

komparativnu prednost, povećaju potrošnju izvan funkcije proizvodnih mogućnosti

svake od zemalja pojedinačno. Ravnoteža potrošnje u USA se pomjerila iz tačke RUSA

(350 tona pšenice i 75 tona ribe) u tačku RUSA (350 tona pšenice i 100 tona ribe), a

u Njemačkoj od tačke RG (100 tona pšenice i 100 tona ribe) u tačku R ' G (150 tona

99

pšenice i 100 tona ribe). Isto tako, povećala se i ukupna svjetska proizvodnja i

potrošnja (uporedi tabele 10.3. i 10.4.):

Tabela 10.4.

Proizvodnja (tona) Potrošnja (tona) Svijet ukupno Roba USA Njemačka USA Njemačka Proizvodnja Potrošnja

1. Pšenica 500 0 350 150 500 500 2. Svježa riba 0 200 100 100 200 200

Analiza komparativnih prednosti i dobitaka od specijalizacije, po osnovu

međunarodne razmjene, izvršena je u pojednostavljenom modelu, koji u potpunosti

ne odražava realnost (više zemalja, više robeZusluga, više faktora proizvodnje,

rastući oportunitetni troškovi i sl.), ali omogućava da steknemo preliminarna

saznanja o motivima i mogućnostima međunarodne razmjene.

Izvori komparativnih prednosti su različiti, od prirodnih uslova do povratnih

efekata specijalizacije. Efikasnost u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda određena

je, u velikoj mjeri, prirodnim uslovima. a na proizvodnju zasnovanu na eksploataciji

prirodnih resursa snažan uticaj ima lokacija resursa. Komparativne prednosti mogu

nastati i po osnovu stvorenih uslova, kao što je slučaj sa zemljama koje imaju vrlo

ograničene resurse, ali su štednja i investicije u obrazovanje omogućili sticanje

komparativnih prednosti u proizvodnji robeZusluga (Japan, zemlje Jugoistočne

Azije). Važan izvor komparativnih prednosti je superiornost u znanjima (USA imaju

komparativnu prednost u proizvodnji velikog broja robeZusluga po osnovu

inovacija) ili tradicija (Švajcarska je jedan od vodećih proizvođača satova i

konditorskih proizvoda, a Italija visokokvalitetne odjeće i obuće). Konačno, izvor

komparativnih prednosti može biti i povratni uticaj specijalizacije (proizvodnja

sportskih automobila u Italiji). 2. SLOBODNA TRGOVINA ILI PROTEKCIONIZAM

U analizi komparativnih prednosti pokazali smo da komparativne prednosti

pružaju svim zemljama mogućnost ostvarivanja dobiti od međunarodne razmjene.

Ako je ova tvrdnja tačna, postavlja se pitanje zašto se javlja jaka opozicija slobodnoj

razmjeni i preduzimaju mjere koje je ograničavaju i/ili otežavaju. Argumenti za

ograničavanje međunarodne razmjene su mnogobrojni, pri čemu osnov predstavlja

pretpostavka da se odnosi razmjene ne uspostavljaju uvijek na konkurentskoj

osnovi i da postoji mogućnost manipulacije ovim odnosima. U našem primjeru

odnos razmjene nije morao biti 1,5 tona ribe prema toni pšenice, ali bi se, na

100

osnovu robne arbitraže, uspostavio odnos koji bi na fer osnovi dijelio korist od

razmjene. Međutim, u realnom svijetu države nalaze motive i razloge da utiču na

odnose razmjene, uspostavljene na osnovu konkurencije. Razloge ponašanja

ilustrovaćemo ekstremnim primjerom. Pretpostavimo da je jedna zemlja najveći

izvoznik pamuka i najveći uvoznik tekstila. Koristeći položaj parcijalnog

monopoliste, zemlja može, u nastojanju da poveća cijenu pamuka na svjetskom

tržištu, ograničiti izvoz. Istovremeno, koristeći ulogu parcijalnog monopsona zemlja

može, u nastojanju da smanji cijenu tekstila, ograničiti uvoz. Mjere ograničenja

izvoza i uvoza bi smanjile obim međunarodne razmjene, ali bi se povećali dobici

zemlje od međunarodne razmjene i blagostanje potrošača u zemlji. Međutim,

argument manipulacije odnosima razmjene je validan uz pretpostavku da slične

mjere ne preduzimaju i druge zemlje, što bi za posljedicu imalo smanjenje

međunarodne razmjene i koristi svake i svih zemalja. Osim toga, ovaj argument

treba posmatrati i u kontekstu rastuće globalizacije, u kojoj moć multinacionalnih

kompanija prevazilazi moć i uticaj većine zemalja.

Drugi argument protekcionizma izvire iz efekata međunarodne razmjene na

raspodjelu dohotka unutar svake od zemlje učesnice u međunarodnoj razmjeni.

Ponovno ćemo se poslužiti našim primjerom (USA i Njemačka, pšenica i svježa riba),

uz relaksaciju uslova u pogledu faktora proizvodnje. Naime, pretpostavićemo da se

u proizvodnji obje robe, uz rad, koristi i kapital, pri čemu lov ribe podrazumijeva

veći iznos kapitala po radniku, a proizvodnja pšenice manji iznos kapitala, kao i da

su oportunitetni troškovi proizvodnje ribe veći u USA nego u Njemačkoj.

Otpočinjanjem specijalizacije, po osnovu međunarodne razmjene, u Njemačkoj se

proizvodnja pomjera od pšenice prema proizvodnji svježe ribe. Međutim,

smanjenjem proizvodnje pšenice oslobađa se više rada i manje kapitala nego što je

potrebno za proizvodnju svježe ribe (imamo višak rada i manjak kapitala).

Ravnotežu na tržištu faktora moguće je ponovo uspostaviti samo smanjenjem cijene

rada u odnosu na stopu povrata na kapital. Tek nakon toga, proizvodnja svježe ribe

će postati radno intenzivnija. Suprotan tok će se odvijati u USA. Pomjeranje od

proizvodnje ribe prema proizvodnji pšenice izaziva smanjenje povrata na kapital i

povećanje cijene rada. U proizvodnji pšenice će se povećati korištenje kapitala po

radniku. Promjene relativnih cijena faktora proizvodnje određuju distribuciju koristi

od međunarodne razmjene u svakoj od zemalja. Farmeri u USA i ribari u Njemačkoj

će imati dvostruku korist: (1) od povećanja proizvodnje i dohotka; (2) od većeg

učešća, izazvano promjenom cijena faktora proizvodnje, u povećanom dohotku.

Nasuprot tome, ribari u USA i farmeri u Njemačkoj će imati korist od povećanja

101

proizvodnje i dohotka, ali, zbog promjene cijena faktora proizvodnje, imaju manje

učešće u povećanom dohotku, odnosno, ako su komparativne prednosti male, a

razlike u intenzitetu korištenja faktora između zemalja velike, njihovo učešće će biti

i manje nego prije razmjene. Osim toga, na efekat razmjene utiče i mobilnost

faktora proizvodnje. Razmotrimo npr. uvoz tekstilnih proizvoda u BiH. Uvoz tekstila

ima tri direktna efekta. Prvo, potrošači će imati koristi, jer su proizvodi od tekstila

jeftiniji nego prije uvoza. Drugo, izvoznici tekstila će (možda) povećati kupovinu robe

u BiH, što bi trebalo da donese korist izvoznim industrijama. Međutim, povećanje

uvoza znači i smanjenje tražnje domaćih proizvoda od tekstila, što smanjuje broj

radnih mjesta u ovoj industriji. Uz veću mobilnost rada i kapitala, veći dio radnika i

kapitala će preseliti u druge proizvodnje, ali će dio, posebno radnika, zbog njihovih

preferencija ili neodgovarajućih kvalifikacija, ostati bez zaposlenja. Bez obzira na

korist koju ostvaruju potrošači i/ili radnici koji su prešli u druge proizvodnje, ovaj

dio radnika, posebno ako su dobro organizovani, predstavljaće opoziciju uvozu i

tražiti mjere zaštite. U skladu s tim, vrlo često se kao argument uvođenja mjera koje

ograničavaju međunarodnu razmjenu navodi zaštita (očuvanje) radnih mjesta.

Sljedeći argument koji se koristi u opravdavanju zaštitnih mjera je potreba

zaštite industrija u razvoju. Iskustvo pokazuje da su, u mnogim industrijama,

inicijalni troškovi vrlo visoki, ali se vremenom smanjuju. U skladu s tim, potrebno

je, u početnim fazama, zaštititi nove industrije od inostrane konkurencije i, na taj

način stvarati uslove za njihovo dugoročno efikasno poslovanje. Često se u

opravdavanju mjera zaštite koristi i argument strateške trgovine, koji polazi od

pretpostavke da se komparativne prednosti mogu ostvarivati i po osnovu ekonomije

obima, ali je za postizanje ekonomije obima potrebno vrijeme i veće tržište, pa je

zaštita od inostrane konkurencije, bar privremeno, potrebna i opravdana. Konačno,

zahtjevi za uvođenje mjera koje ograničavaju inostranu konkurenciju često dolaze i

od privrednih društava i/ili industrija koje imaju i nastoje očuvati monopolski

položaj na domaćem tržištu. U ovim slučajevima je česta koalicija preduzetnika i

sindikata, jer i zaposleni učestvuju, iako manjim dijelom, u dobiti po osnovu

monopolskog položaja. Pri tome, vrlo je teško, a bez sofisticiranih analiza nemoguće,

utvrditi odnos troškova i koristi zaštitnih mjera, kako za pojedine socijalne grupe,

tako i za nacionalnu ekonomiju u cjelini.

Različite mjere kojima se ograničava slobodna međunarodna razmjena

nazivaju se komercijalna politika. Komercijalna politika uključuje carine, kvote,

dobrovoljna izvozna ograničenja, razne oblike necarinskih ograničenja, antidamping

102

mjere, subvencije, izravnavajuće takse i propise o fer trgovini. Carine predstavljaju

porez na robu iz uvoza i imaju mnogostruk uticaj na potrošače, proizvođače i

nacionalnu ekonomiju u cjelini, pri čemu one predstavljaju i značajan izvor prihoda

budžeta. S obzirom na ograničenja analize, razmotrićemo samo efekat carina na

potrošače i proizvođače i alokaciju resursa. U tu svrhu poslužićemo se slikama

10.5. i 10.6., korištenjem principa ponude i tražnje i standardne pretpostavke da je

zemlja (ranije

103

društvene troškove, koji uključuju gubitke potrošača, dobit proizvođača, prihoda

države i troškove suboptimalne alokacije resursa. Spektar učinaka uvođenja carina

ilustruje slika 10.6.:

Suficit potrošača (Poglavlje IV.) prije uvođenja carine jednak je trouglu ABC, a

nakon uvođenja carine ADE. Gubitak potrošača po osnovu veće cijene, zbog

uvođenja carine, je trapezoid BCED. Gubitak potrošača je istovremeno i korist koju

ostvaruju privredna društva (pravougaonik BDFH predstavlja iznos povećanja

prihoda proizvođača i jednak je proizvodu povećanja cijene i proizvodnje) i država

(pravougaonik EGFH predstavlja prihod države, koji je jednak proizvodu količine

uvoza i carine po jedinici uvoza). Dio povećanja prihoda privredna društva koriste

za pokriće troškova proizvodnje, a ostatak (trapezoid BIHD) predstavlja dobit

(razlika cijene i marginalnih troškova). Društveni gubici sastoje se od gubitaka po

osnovu cijene veće od cijene određene odnosom ponude i tražnje u konkurentskim

uslovima (trougao CEG) i slični su društvenim gubicima po osnovu monopolske

cijene, i gubitaka zbog pogrešne alokacije resursa (trougao FHI), jer je domaća

proizvodnja povećana po osnovu uvođenja carine i njeni troškovi su veći od

troškova kupovine u inostranstvu (u odsustvu carine resursi bi se koristili u

proizvodnji jednako efikasno kao i proizvodnji u inostranstvu). Uticaj carina na

proizvođače i potrošače i njeni različiti društveni aspekti nisu dovoljni da donesemo

sud o njihovom konačnom uticaju, posebno bez uključenja efekata na zaposlenost,

104

ali je dobra ilustracija kompleksnosti pitanja uvođenja mjera ograničavanja

međunarodne razmjene.

Kvote su najznačajniji oblik necarinskog ograničenje uvoza9 i predstavljaju

direktno kvantitativno ograničenje uvoza. Kvote se, kao i carine, koriste radi zaštite

domaće proizvodnje ili iz platnobilansnih razloga (smanjenje deficita). Efekat kvota

na proizvodnju i potrošnju je identičan efektu carina. Ako se dozvole za uvoz

dodjeljuju posredstvom aukcije, i efekat na prihode države je identičan. Međutim,

ako se dozvole za uvoz ne dodjeljuju posredstvom aukcije, otvara se mogućnost da

uvoznici ostvaruju rentu po osnovu kvote (kupovina u inostranstvu po nižim i

prodaja u zemlji po višim cijenama). Dobrovoljna izvozna ograničenja nastaju

prvenstveno pod pritiskom zemalja uvoznica i straha izvoznika da bi zemlje u koje

izvoze mogle, ukoliko se izvoz dobrovoljno ne ograniči, posegnuti za mjerama

zaštite. Učinak dobrovoljnih izvoznih ograničenja je, osim u pogledu prihoda države,

identičan učinku kvota. Poseban oblik dobrovoljnih izvoznih ograničenja

predstavljaju ograničenja međunarodnih kartela (npr. OPEC), pri čemu je razlog

ograničenja proizvodnje i izvoza, maksimizacija ili povećanje ukupne dobiti.

Ograničenja međunarodne razmjene mogu biti i reakcija na damping, pod kojim se

podrazumijeva izvoz po cijeni koja je niža od troškova proizvodnje ili od cijene na

tržištu zemlje izvoznice. Države često, radi povećanja konkurentske sposobnosti,

pojedinim industrijama daju direktne (snose dio troškova proizvodnje) ili indirektne

(povoljniji poreski tretman) subvencije. U takvim uslovima, razmjena se ne odvija na

osnovu komparativnih prednosti, već na relativnom odnosu subvencija.

Poništavanje efekata subvencija vrši se uvođenjem izravnavajućih taksi. Poseban

oblik ograničenja predstavljaju različiti oblici regulacije, kojim se utvrđuju

standardi koje roba/usluga prilkom uvoza mora ispunjavati, pri čemu pojedini

standardi služe i za ograničavanje međunarodne razmjene (npr. različiti standardi u

pogledu napona električne energije). 3. PLATNI BILANS I MEĐUNARODNA PLAĆANJA

Analiza platnog bilansa nacionalne ekonomije i međunarodnih plaćanja je,

zbog mnoštva različitih vrsta i načina plaćanja, jedno od najkomplikovanijih pitanja

sa kojima se suočavaju ekonomisti. Javnost ove međunarodne ekonomske odnose

9 Zanemarujemo izvozne kvote, kao što smo zanemarili i izvozne carine, karakteristične za zemlje koje nastoje uvođenjem izvoznih carina na izvoz postići veće izvozne cijene i veće budžetske prihode.

105

posmatra prvenstveno kroz izvoz i uvoz robe/usluga i plaćanja po ovom osnovu.

Međutim, ekonomija se, u skladu sa potrebom da obuhvati cjelinu odnosa, ne

ograničava na ovaj aspekt i u analizu uključuje spoljnotrgovinske kredite i plaćanja

u vezi sa kupovinom/prodajom vrijednosnih papira ili nekretnina na

međunarodnim tržištima. Isto tako, država i pojedinci vrše jednostrane transfere

rezidentima drugih zemalja, što uključuje poklone, isplate penzija ili donacije.

Konačno, centralne banke vrše niz transakcija u međunarodnim finansijskim

odnosima. Vrste i broj odnosa i plaćanja u međunarodnim odnosima upućuju na

potrebu da se analiza izvrši korak po korak, uz paralelno razmatranje pojedinih

dijelova platnog bilansa, deviznog tržišta i deviznog kursa.

Da bi analizu mogli provesti na konzistentan i razumljiv način, neophodno je

definisati osnovne pojmove i kategorije. Sve transakcije između rezidenata i

nerezidenata u toku određenog perioda (npr. godina) iskazuju se u platnom bilansu.

Pod rezidentima podrazumijevamo fizičke osobe sa prebivalištem i pravne osobe sa

sjedištem u zemlji, a nerezidenti su fizičke osobe sa prebivalištem i pravne osobe sa

sjedištem izvan zemlje. Osim toga, platni bilans uključuje i transakcije u koje

nerezidenti nisu direktno uključeni, kao što je situacija u kojoj centralna banka

prodaje stranu imovinu domaćim komercijalnim bankama. Pri tome, treba imati u

vidu da iskazivanje transakcija u platnom bilansu ne znači i efektivno izvršena

plaćanja (izvoz na kredit, pokloni i sl.), koja se iskazuju u deviznom bilansu. U

platnom bilansu se sve transakcije iskazuju kao: "kredit" ili "debit". "Kreditne"

stavke znače obavezu nerezidenata prema rezidentima ili sticanje kupovne snage

rezidenata u inostranstvu, a "debitne" stavke obavezu rezidenata prema

nerezidentima ili smanjenje njihove kupovne snage u inostranstvu. Plaćanja u

međunarodnim odnosima su gotovo identična plaćanjima u zemlji, uz razliku koja

proizilazi iz želje nerezidenta da mu se plaćanje izvrši u valuti zemlje nerezidenta,

umjesto u valuti zemlje rezidenta, što, sa aspekta rezidenta, predstavlja plaćanje

(stranom valutom). Međutim, postavlja se pitanje kako odrediti iznos

deviza koji je ekvivalentan iznosu u domaćoj valuti, odnosno kako uspostaviti vezu

između domaćih i stranih cijena. Ovu transakciju nam omogućava devizni kurs ili

cijena strane izražena u domaćoj valuti.

Nakon upoznavanja sa osnovnim kategorijama možemo preći na analizu

platnog bilansa i deviznog kursa, pri čemu počinjemo sa tekućim platnim bilansom.

Tekući platni bilans ili bilans tekućih transakcija je dio platnog bilansa u kome se

iskazuju izvoz i uvoz robe i usluga i jednostrani transferi. Bilans tekućih transakcija

106

odražava izvoz i uvoz robe i usluga iz tekućeg nacionalnog proizvoda i uvoz robe i

usluga koje se plaćaju iz tekućeg nacionalnog dohotka i sastoji se od tri podbilansa:

(1) izvoza i uvoza robe, koji se naziva i spoljnotrgovinski bilans; (2) izvoza i uvoza

usluga; i (3) jednostranih transfera. Podbilans izvoza i uvoza usluga obuhvata:

turizam, transport, kamate, dividende, poštanske usluge, radove u inostranstvu,

osiguranje, finansijske usluge i rojalitete. Podbilans jednostranih transfera

uključuje penzije, pomoći, donacije, poklone i sl. Pretpostavimo da uvoznik iz BiH

kupi robu u USA. Uvoznik na računu kod domaće banke ima KM, ali, kao što smo

naglasili, izvoznik iz USA želi da mu se plaćanje izvrši u USD, koje će koristiti za

kupovinu repromaterijala, isplatu plata i plaćanje poreza. Uz pretpostavku da

domaća banka nema USD depozita u stranoj banci, banka će na deviznom tržištu

prodati KM i steći USD, kojima će, posredstvom banke izvršiti plaćanje u korist i za

račun uvoznika. Istovremeno, na deviznom tržištu se odvija hiljade sličnih

transakcija. Ukupna aktivnost na deviznom tržištu može se, kao i na svakom

drugom tržištu, predstaviti ponudom i tražnjom USD, uz cijenu (devizni kurs) USD

iskazanu u KM. S obzirom na to da nema drugih transakcija izvan transakcija

tekućeg platnog bilansa, tražnja USD, uz druge nepromijenjene uslove, zavisi od

varijacija tražnje USA robe u BiH u odnosu na devizni kurs. Cijena robe u USA je

10 USD i uz devizni kurs 2 KM =1 USD, potrošači u BiH će, zanemarujući troškove

transporta, carina i sl., za jedinicu robe plaćati 20 KM. Ako potrošači u BiH kupuju

107

milion komada robe, ukupna tražnja USD na deviznom tržištu je 10 miliona USD.