teorija prevodjenja - sibinovic

1. TEORIJA PREVODJENJA I DRUGE NAUCNE DISCIPLINE

2. TRI OSNOVNE DEFINICIJE PREVODJENJA (LINGVISTICKA,FILOLOSKA,KOMUNIKATIVNA)

3. TEORIJA PREVODJENJA I LINGVISTIKA

4. TEORIJA PREVODJENJA I SEMANTIKA

5. TEORIJA PREVODJENJA I STILISTIKA

6. TEORIJA PREVODJENJA I TEORIJA INFORMACIJA

7. KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVODJENJA

8. VRS...TE PREVODJENJA

9. POMAGALA PRI PREVODJENJU

10. OBRAZOVANJE PREVODIOCA

11. KONSEKUTIVNO PREVODJENJE

12. SIMULTANO PREVODJENJE

13. PREVODJENJE STRUCNIH TEKSTOVA

14. KNJIZEVNO PREVODJENJE

15. STROJNO PREVODJENJE

16. JEDINICA PREVODJENJA

17. KONTRASTIVNA ANALIZA

18. POJAM PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE,DINAMICKA/FUNKCIONALNA EKVIVALENTSNOST I FORMALNA KORENSPONDENCIJA

19. PRIJEVODNE TRANSFORMACIJE

20. FONOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

21. GRAFOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

22. PREVODJENJE ELEMENATA KULTURE

23. PREVODJENJE FRAZEMA I POSLOVICA

24. PRIJEVOD U NASTAVI STRANIH JEZIKA

25. VRSTE LAZNIH PAROVA

26. KNJIZEVNI PRIJEVOD I VRIJEME

27. TEORIJSKI MODELI PREVODJENJA

PITANJE BROJ 2

OSNOVNE TEORIJSKE KONCEPCIJE U SUVREMENOJ TEORIJI PREVOĐENJA (OSNOVNE DEFINICIJE TEORIJE PREVOĐENJA) (SIBINOVIĆ, p.107).

LINGVISTIČKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA)

(Catford) – Prevođenje je zamjenjivanje tekstualnog materijala u jednom jeziku (izvornom) jednakovrijednim tekstualnim materijalom u nekom drugom jeziku (jeziku-cilju). Zna...čenjska jednakovrijednost (ekvivalencija) uspostavlja se između lingvističkih izražajnih sredstava dva jezika, pa se ovakav pristup prevođenju može okarakterizirati kao LINGVISTIČKI PRISTUP (Ivir, p. 34). Uspostavljanje odnosa jednakovrijednosti među izražajnim sredstvima dvaju jezika leži u temelju svih lingvističkih pristupa prevođenju, bez obzira na detalje njihovih međusobnih razlika. Svi oni za polazište uzimaju tekst i svu pažnju obraćaju na izražajna sredstva koja se mogu smatrati ekvivalentima u IZVORNOM JEZIKU - CILJU.

Prema lingvističkoj koncepciji, prevođenje je proces u kojem se jezične jedinice jezika originala zamjenjuju odgovarajućim jezičkim jedinicama jezika prevoda. Analiza prijevoda se vrši na svim jezičkim nivoima – fonološkom, grafološko-ortografskom, leksičkom, morfološkom i sintaksičkom. Nadovezuje se na materijal koji pruža kontrastivno proučavanje jezika.

S obzirom da među prirodnim jezicima nikada ne može biti potpune podudarnosti na svim jezičkim nivoima, lingvistička orijentirana suvremena teorija prevođenja je, na osnovu prevodilačke prakse, ustanovila sistem zakonitih PREINAČAVANJA kojim se, prilikom prevođenja u okviru principa funkcionalne ekvivalentnosti a na osnovu hijerarhiziranja elemenata originalnog teksta, vrše različita preinačavanja gramatičke (morfološke, leksičke i sintaksičke) strukture. Takva preinačavanja su poznata pod imenom PREVODILAČKE TRANSFORMACIJE.

Postoje sljedeći oblici prevodilačkih transformacija: preraspodjela, zamjena, dodavanje, i izostavljanje.

1.) PRERASPODJELA

Pod preraspodjeom se podrazumijeva promjena reda riječi; redoslijeda dijelova rečenice, kao i redoslijeda samih rečenica u okviru složene rečenice (fox hunting – lov na lisicu, There is a cat on the roof – Na krovu se nalazi/je mačka; pencil sharpener – oštrač olovaka itd.).Preraspodjela kao oblik prevodilačkih transformacija je inače naročito česta na prevodilačkoj relaciji između jezika u kojem je redoslijed dijelova rečenice zasnovan na GRAMATIČKIM odnosima, pa je stalan (engleski), i jezika u kojem se taj redoslijed formira relativno slobodno, s težištem na cilju komunikacije (dakle, s težištem na upoznavanju s nepoznatim), pri čemu se u emocionalno neutralnom iskazu to nepoznato saopćava tako što se polazi od poznatoga (shema: poznato + nepoznato), pa je njegov redoslijed dijelova rečenice relativno slobodan (hrvatski, srpski, bos.).

2.) ZAMJENA

Zamjena kao oblik prevodilačkih transformacija obuhvaća zamjenu riječi, zamjenu vrsta riječi, zamjenu morfoloških, kao i zamjenu sintaksičkih oblika (Mijesiti kolače – glagol "mijesiti" će se na eng. jeziku zamijeniti glagolom "bake", pa će onda "mijesiti kolače" postati "to bake a cake"; englesko "You don't say" se prevodi sa "Ma šta kažeš" ili "Ma nemoj mi reći"; Ovdje je došlo i do preraspodjele reda riječi, te morfoloških zamjena (zamjena vrsta riječi, padeža, broja i sl.). U zamjenu morfoloških oblika spada i prevođenje hrvatskog aorista i imperfekta perfektom u jezicima koji nemaju prva dva vremena (ruski). Zamjena kao morfološki oblik naročito je česta na sintaksičkom planu (pasivne konstrukcije – hrvatski jezik za razliku od engleskog ne trpi čestu upotrebu pasivnih konstrukcija – He was hit by a car yesterday – Jučer ga je udarilo auto.

3.) DODAVANJE

Dodavanje kao prevodilačka transformacija motivirano je uvijek potrebom da se neki element sadržaja originala izrazi nekim jezičkim sredstvom koje u jeziku originala, gledano sa stanovišta efekta (funkcije) ne postoji u tom obliku, ili da se jedan element sadržine, iz nekih drugih razloga, izrazi na mjestu gdje u originalu nije dat (to je tzv. POSTUPAK KOMPENZACIJE). Dodavanje tako može biti rezultat razlike u prirodi dva jezika. Recimo, dodavanje člana uz imenicu kada se s našeg jezika prevodi na engleski ili njemački, ili dodavanje pomoćnog glagola kada se s našeg jezika prevodi na engleski, ili s engleskog na naš; dodavanje zamjenica (osobne ili posvojne) kada se s našeg prevodi na engleski ili neki drugi jezik (Oprala je kosu = She has washed her hair; Napisao je domaću zadaću = He has written his homework); Do ovoga oblika prevodilačkih transformacija može doći i u slučajevima kad se jezici ne razlikuju u načinu iskazivanja, ali prevodilac želi povećati stupanj razumljivosti prijevoda (svrha – osiguranje

komunikacije). To se čini onda kada se zna da primaocima (čitaocima ili slušaocima) prevoda nisu dovoljno poznate neke činjenice iz vanjezične stvarnosti, pa bi to nepoznavanje moglo biti smetnja razumijevanju. (They reached Hartford – Stigli su u grad Hartford).

4.) IZOSTAVLJANJE

Izostavljanje kao oblik prevodilačkih transformacija svodi se na ispuštanje riječi ili izraza koji nisu neophodni za pravilno razumijevanje poruke iz originala, a zbog razlike u prirodi jezika ili iz nekih drugih razloga (vanjezičnih) nije ih moguće uključiti u tekst prijevoda. Primjeri koje smo naveli nza DODAVANJE VRIJEDE I ZA IZOSTAVLANJE – AKO SE PREVODI U OBRNUTOM SMJERU.

Izostavljanje se ponekad primjenjuje i prilikom prevođenja tekstova koji sadrže neke kategorije tzv. BEZEKVIVALENTNE LEKSIKE (riječi za koje u leksičkom fondu jezika prijevoda nema odgovarajućih). Razumije se da se izostavljanje može primijeniti samo u onim slučajevima kada te riječi nisu od bitnog značaja sa stanovišta izvorne poruke. Za ostale situacije primjenjuju se druga rješenja – opisno prevođenje, stvaranje nove riječi ili adaptacija strane riječi da bi se unijela u jezik prijevoda kao REALIJA – kao oznaka osobene životne stvarnosti sredine iz koje potiče original.

Polazeći od prevodilačke realnosti, koja obiluje prevodilačkim transformacijama, lingvistički koncipirana teorija prevođenja, u potrazi za mjerilima kojima će se utvrđivati stupanj vjernosti prijevoda originalu, ističe kao značajnu kategoriju – FORMALNU KORESPONDENCIJU. Ona ima dva vida:

a) Podudaranje lingvističkih jedinica originala i prijevoda istovremeno i u formi i u sadržini;

b) podudaranje lingvističkih jedinica u sadržini, uz razlikovanje u formi (druga vrsta riječi, drugi oblik ili drugi tip rečenice u prijevodu). Međutim, primjena ovog drugog vida predviđa se tek kada nema mogućnosti za ostvarenje prvog vida formalne korespodencije. Ovako shvaćena, FORMALNA KORESPONDENCIJA se smatra važnim regulatorom u prevođenju koji pomaže sa se traženje PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE ne ostvaruje proizvoljno i neodgovorno.

Ova teorija (lingvistička) je u prošlosti bila često osporavana. Mane – isključivo lingvistički pristup prevođenju, bez književno-povijesnog i književno-teorijskog aspekta ne može osigurati neophodne orijentire za objektivno hijerarhiziranje sveukupnih elemenata konkretnog književnog djela, elementa čiji spoj nosi bitne karakteristike određene opće estetičke koncepcije, kao što uobličava i posebnost (individualitet) pisca, odnosno njegovog djela. Poznato je da u pjesničkom djelu kao cjelini "pjesničku imaginaciju" osim jezičkog, uobličava isto tako tematsko-motivski i kompozicijski plan djela.

Lingvistički dosljedno prevođenje često na jamči odgovarajući umjetnički efekat djela, što znači da i lingvistički koncipirana teorija ne može obuhvatiti sve bitne komponente književnog prijevoda. Tako, mada razlikuje denotativna od konotativnih značenja, lingvistička teorija nema dovoljno instrumenata da, polazeći od sopstvenih zakonitosti i pravila, vrši hijerarhiziranje elemenata tematsko-motivskog plana književnog djela, radi prenošenja složenog umjetničkog teksta u kojem se suštinski saznajni i estetski sadržaji vrlo često nalaze u prostoru između denotativnih i konotativnih značenja, pri čemu je u toj "igri" težište upravo na konotativnim signalima koji se ponekad uobličavaju čak i u određene sisteme.

Ako se rukovodi samo jezičkim zakonitostima i pravilima, ne mogu se dovoljno uspješno rješavati ni neki problemi koji pripadaju i upravo jezičkom planu književnog djela. Na primjer, problemi koji se javljaju u traženju i utvrđivanju ekvivalentnosti za vrlo česte slučajeve kada zbog razlike u književnoj tradiciji ili čak i u prirodi jezika, estetički obziri (povezani sa žanrovskom osobenošću djela, s poetikom u okviru koje njegov autor stvara, s piščevim osobinim umjetničkim osobinama i sl.) nalažu pojedine oblike prevodilačkih transformacija. Može se čak reći da isključivo lingvistički orijentirana teorija ne može uspješno razmatrati ni prevodilačke probleme versifikacije. Jer, iako se ritmičko ujednačavanje u poeziji ostvaruje upravo jezičkim sredstvima, estetički, a četo i semantički, efekat pojedinihvrsta stihova, osim prirode jezika, ovisi i od tradicije i prakse u različitim literaturama. A tim problemima se bave primarno različite discipline nauke o književnosti (pobornici ling.konc. osporavaju postojanje književne koncepcije teorije prevođenja; smatraju da se i kod prevođenja tekstova koji ne pripadaju lijepoj književnosti mora paziti na poruku, stil, konotativnim značenjima).

FILOLOŠKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA) PREVOĐENJA

I filološki pristup jeziku polazi od jednakovrijednosti dvaju tekstova u dva razna jezika, ali pri tome ne usmjeravaju pažnju na lingvistički definirana izražajna sredstva, nego na KNJIŽEVNO DEFINIRANA SREDSTVA ZA OSTVARENJE ODREĐENOG UMJETNIČKOG DOŽIVLJAJA. Ovaj pristup se bavi pitanjima koja se javljaju u prevođenju lijepe književnosti, pa prevođenje definira kao postupak zamjenjivanja jednog književnog teksta drugim uz očuvanje umjetničke vrijednosti koju je imao prvobitni tekst. Budući da prevodilac ne može odjednom zadržati u glavi cijeli tekst, on ga prevodi dio po dio nastojeći da u drugom jeziku zadrži sve ono što se čini umjetničkim tekstom: ritam, rime, asonancije, aliteracije, igre riječima, asocijacije, metafore i sl. Glavno zanimanje onih koji prevođenje proučavaju s toga stajališta usmjereno je na utvrđivanje ekvivalencije među pojedinim vrstama stilskih karakteristika i retoričkih sredstava. Tipični primjeri filoloških preokupacija u proučavanju prijevoda su pitanja kao što su ova:

a) može li se poezija uopće prevoditi?

b) smije li se pjesma prevesti u prozi;

c)kako prevoditi jampski metar u jeziku s pretežno trohejskim naglasnim sustavom;

d) kako očuvati zvukovne vrijednosti izvornoga jezika itd?

KOMUNIKACIJSKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA) PREVOĐENJA

ako je jedna od glavnih svrha čovjekove upotrebe jezika komunikacija, onda se i prevodilac mora najprije upitati što je to odašiljalac izvorne poruke želio svojim primaocima saopćiti i zatim tu obavijest pokušati ponovo izraziti jezikom svojih primalaca, koji izvornu poruku nisu mogli razumijeti. E.A.Nida (Najda) definira prevođenje kao nalaženje NAJBLIŽEG PRIRODNOG EKVIVALENTA U JEZIKU-CILJU za obavijest izraženu u izvornom jeziku. Ova definicija je komunikacijska, jer polazi od obavijesti izražene u izvornom jeziku. Drugo, izraz te obavijesti u izvornom jeziku je prirodan, pa takav mora biti i u jeziku cilju; treće, prevođenjem se dobiva najbliži ekvivalent, a to znači ne apsolutno nego RELATIVNO JEDNAKOVRIJEDNA PORUKA.

Komunikacijski pristup prevođenju je omogućio da se ta vrsta čovjekove djelatnosti ne promatra samo kao lingvistička operacija, već kao društveni čin u kome izvorni odašiljalac stupa u interakcijski odnos sa svojim primaocima (s tim da je prevodilac jedan od primalaca njegove poruke), a prevodilac pak kao odašiljalac također stupa u interakcijski odnos sa svojim primaocima. Za potpunije razumijevanje onoga što se događa u prijevodnom procesu neophodno je i poznavanje toga interakcijskog odnosa u kojem se sa svojim primaocima nalaze odašiljalac izvorne poruke i prevodilac kao odašiljalac prevedene poruke. Sociolingvističke informacije takve vrste predstavljat će nužnu komponentu jedfne sveobuhvatnije teorije prevođenja.

Komunikacijski pristup prevođenju pojavio se kao posljedica saznanja da lingvistički pristup sam ner može dati objašnjenja za sve složene pojave do kojih dolazi u procesu prevođenja. Pored Nide, komunikacijski pristup zastupali su Revzin, Rozencvejg, Kade, Nojbert, Jeger.

(Sibinović, p.112) Teorijska koncepcija koja na prevođenje gleda kao na jedan komunikacijski model, čini se najkompleksnijom, jer se u njoj paralelno i sistematski pažnja usmjerava u tri pravca: na sintaktičku, semantičku i pragmatičku dimenziju prevođenja. Sintaksička obuhvata kompleks pitanja koja se odnose na jezičku strukturu originala i prijevoda, na jezičku strukturu kao sistem znakova u jednom i drugom jeziku. Semantička dimenzija prijevoda obuhvaća kompleks pitanja koja zadiru u problem odnosa između znakova i predmeta koje ti znakovi obilježavaju. Pragmatična obuhvaća kompleks pitanja koja spadaju u oblast odnosa između znakova (jezika) i osobe koja se tim znakovima (jezikom) služi. Dakle, teorija prevođenja, prema ovoj koncepciji, mora obuhvatiti sve ono što spada u složeni proces komunikacije pri kojoj se koriste dva jezika.

OSNOVNI TEORIJSKI MODELI PREVOĐENJA (Sibinović, p. 113)

1. DENOTATIVNI ILI SITUACIJSKI MODEL

Ovaj model je zasnovan na činjenici da su život i prirodni uvjeti na zemlji za nositelje različitih prirodnih jezika koji se sporazumijevaju putem prevođenja – u svim svojim bitnim vidovima podudarni. Zbog toga su u svakoj razvijenoj jezi...čnoj sredini već stvoreni određeni jezični znaci (KODOVI) za njihovo označavanje. Put u prevođenju ide od jezičnih znakova jezika originala ka predmetima (stvarima i bićima) ili situacijama koje se njima označavaju, odnosno opisuju (dakle, ka životnoj stvarnosti), da bi se potom ti predmeti i situacije (ta životna stvarnost) označili, odnosno opisali onim jezičnim znacima koji se za to upotrebljavaju u jeziku prijevoda.

O------original --------------P ----prijevod ---------------JO----jezik originala ------JP ----jezik prijevoda ------ŽS ---životna sredina

Pored zajedničkih karakteristika životnih sredina dva govornika različitih jezika, postoje i značajne osobenosti koje su nastajale kao rezultat različitih klimatskih, povijesnih, ekonomskih, socijalnih, političkih i drugih specifičnih uvjeta života. One se, razumljivo, ispoljavaju u jeziku. Zbog toga se u neposrednom odnosu dvaju konkretnih jezika često nailazi na jezičke znake jednoga jezika za koje u drugom, nastalom u neposrednom odnosu s drukčijom životnom sredinom, - ne postoje odgovarajući jezički znaci.

Ovaj model ne zanemartuje ovu važnu pojavu. Međutim, zastupnici ovog modela polaze od pretpostavke da visoki stupanj globalne podudarnosti života i prirodne sredine stanovnika Zemlje daje dovoljno široku osnovu za jezičko objašnjenje i razumijevanje onoga što je u pojedinim jezičnim sredinama osobeno.

U teoriji prevođenja su izdvojena tri posebna slučaja kada se prevodilačka rješenja ne mogu uspješno tražiti bez vraćanja životnoj stvarnosti. To su sljedeći slučajevi:

1. kada jezik prijevoda nema jezičkog znaka za opisivanje određenog predmeta, odnosno situacije;

2. kada situacija diktira izbor varijante prijevoda, bez obzira na to kojim jezičkim znakom (sredstvom) je ona opisana u originalu;

3. Kada se tek vraćanjem životnoj stvarnosti može utvrditi da prevođenje uobičajenim odgovarajućim jezičkim znakom u konkretnom slučaju nije umjesno, već je za prijevod neophodno tražiti drugu varijantu.

U prvom slučaju prevoditelj može pribjeći adaptaciji te riječi, koju će, ako bude potrebno, objasniti u naknadnoj napomeni, ili će će poslužiti stvaranjem novog izraza u okviru postojeće leksike jezika-prijevoda bukvalnim prevođenjem strane riječi (Kalkiranje). S engleskog riječ "polo", moramo tako prevesti, golf ili "cricket – kriket".

Za drugi slučaj kad se u prevođenju ne može bez vraćanja životnoj stvarnosti dat je primjer navijača na ruskoj utakmici, gdje nismo mogli bukvalno prevesti njihove riječi, nego smo to prilagodili skandiranju naših navijača – otprilike.

Treći slučaj – You don't say – Ma šta kažeš, Ma nemoj mi reći.

1. TRANSFORMACIJSKI TEORIJSKI MODEL

Ovaj model predviđa da se izvorni tekst (tekst originala), tokom prevođenja svodi na elemente tzv. dubinske odnose pojmova, kako bi se došlo do teksta prijevoda. Zasnovan je na pravcu u lingvistici poznatom kao transformacijsko-generativna gramatika. Ovaj model osigurava teorijski osnov da se prevode i oni jezičko-sintaksički elementi koji se u dva jezika ne podudaraju. Otvara mogućnost da se izbjegne bukvalno prevođenje, ali da se ipak prevodi u okviru određenih zakonitosti koje neće dozvoliti suštinsko udaljavanje od originala.

Ovaj model prevođenja obrazlaže, teorijski osmišljava i predviđa mogućnost na primjer prevođenja njemačkih, engleskih, ruskih i francuskih pasivnih konstrukcija koje se u našem jeziku rjeđe upotrebljavaju, ili čak i ne postoje, pa se moraju iskazati drukčije (This letter was written by your best friend – Ovo pismo je napisao tvoj najbolji prijatelj).

Moj zaključak – ovo su prevodilačke transformacije ( a crying child – dijete koje plače, walking stick – štap za hodanje; itd.).

1. SEMANTIČKI TEORIJSKI MODEL

Nastao kao pokušaj da se prevaziđer ograničenost transformacijskog modela. Naime, transformacijski model je pretežno okrenut ka problemima prenošenja sintaksičkog ustrojstva (sintaksičke strukture) u procesu prevođenja, tako da mu iz vidokruga izmiču mnoga važna prevodilačka pitanja koja ne spadaju samo ili ne spadaju uopće u oblast sintaksičkih odnosa.

Ovdje je pažnja prenesena sa elementarnih (dubinskih) odnosa na elementarno (dubinsko) značenje. Time je problem prijevoda otrgnut s ravni sintaksičkog ustrojstva jezičkog iskaza (mada se ono i ne isključuje).

Semantički model, inače, predviđa da se tekst originala prvo raščlani na najmanje značenjske jedinice koje će postati "jedinice prevođenja". U ovisnosti o prirodi jezika i prirodi teksta i cilju prevođenja, "jedinice prevođenja" će negdje biti morfema, negdje riječ (leksema), u trećem – sintagma, negdje – rečenica, a negdje će se podudariti čak se većim dijelovima teksta od rečenice. Na nivou tih jedinica prevođenja uspostavlja se odnos između originala i prijevoda (između teksta originala i teksta prijevoda), pri čemu se jedinice prevođenja shvaćaju kao svojevrsni najmanji zajednički sadržatelji na semantičkoj razini dvaju tekstova.

Jedinice prevođenja se u tekstu koji se prevodi prema semantičkom modelu prevođenja, razlažu na "elementarna značenja". Sadržaj originala se u procesu prevođenja prenosi formuliranjem elementarnih značenja sredstvima jezika prijevoda, u okviru zakonitosti i zakona koji važe u tom jeziku.

"to take a shower" – ne prevodimo "uzeti tuš", nego "istuširati se". Ili "to take a walk". Svaki od navedenih prijevoda može se izvesti skoro s matematičkom točnošću kada se original svede na elementarno značenje, pa se onda to značenje iskaže na jeziku prijevoda uz poštivanje pravila o spojivosti riječi i običaja (uzusa) u njegovom okviru.

Međutim, da bi se ovaj princip prevođenja mogao s potrebnom preciznošću primjenjivati u većim razmjerima, neophodno je da su prethodno ispunjeni sljedeći uvjeti:

a) da i jedan i drugi jezik budu tako proučeni i opisani da su već utvrđeni zakoni svih mogućih semantičkih varijeteta i odnosa u svakom od njih posebno;

b) da jezik originala i jezik prijevoda budu proučeni u njihovoj neposrednoj vezi, tako da postoje unaprijed utvrđeni semantički ekvivalenti na relaciji jednog i drugog jezika. A ti uvjeti su zasad teško ostvarivi čak i za jezike kojima se lingvistička nauka sistematski bavi i mnogo dulje nego našim.

Ovaj model može biti shvaćen i nešto šire. U takvoj njegovoj primjeni on može na teorijskom planu omogućiti i objasniti mnoga prevodilačka rješenja koja su, inače, vrlo poznata u prevođenju poezije. Mislimo prije svega na slučajeve kada se jedan jezički iskaz, ako se uzme sam po sebi, može na drugi jezik prenijeti bez ikakvih promjena, ali u konkretnoj situaciji, zbog toga što je iz estetskih ili nekih drugih razloga značenjski (predmetno-logički) sadržaj potrebno prenijeti u njegovom jedinstvu s izvornim ritmom ili zvučanjem (asonancom, aliteracijom, rimom i sl.) - takav prijevod po cjelokupnom efektu toga iskaza ne bi bio zadovoljavajući.

Svođenje na elementarno značenje – Lupus in fabula – na ruskom Lak je na spominjanje svog imena, a kod nas Mi o vuku, vuk na vrata". Ovi izrazi se na površini iskaza razlikuju kako u gramatičkom, tako i u predmetno-logičkom sastavu (po tipu rečenice, po upotrebljenim vrstama riječi, kao i pojmovima na kojima je iskaz zasnovan). Međutim, prema situaciji u kojoj se upotrebljavaju i prema "elementarnom značenju" (elemen.značenje je ovdje konstatacija da se netko pojavljuje kada se spomene), sva tri navedena iskaza odgovaraju jedan drugome i kao prevodilačka rješenja su sasvim prihvatljivi.

Teoretičari osjećaju da i u okviru "jedinica prevođenja" nije uvijek ostvaren isti stupanj vjernosti originalu. Zbog toga se razlikuju dva sljedeća slučaja prevodilačke adekvatnosti: potpuna i nepotpuna adekvatnost.

Najpouzdaniji bprimjeri za potpunu adekvatnost mogu biti neki stručni termini – riječi, brojevi, prijevod nekih jezičkih odrednica za prostorne odnose, kao i izvjesnih osnovnih pojmova iz ekonomskog i političkog života pojedinih naroda (država, ministar, diplomatski kor).

Za primjere nepotpune adekvatnosti se uzimaju slučajevi kada se elementarno značenje prenese uz izmjenu sintaksičkog ustrojstva iskaza (No smoking – Zabranjeno pušenje, Fragile – Pazi, staklo).

Nijedan od ovih modela ipak ne obuhvaća istovremeno (kompleksno) sve bitne faktore sadržine teksta originala i prijevoda. Svi su oni defektni i u tome što nisu u stanju da utvrde kriterije stilske ekvivalentnosti koji su za rješavanje konkretnih prevodilačkih problema izuzetno važni (npr. U slučaju kada se određena situacija ili određeno elementarno značenje i u jednom i u drugom jeziku može izraziti na više različitih načina koji se po svojoj STILSKOJ vrijednosti međusobno razlikuju.

Zbog svega toga, i nekih drugih nedostataka, čine se pokušaji da se ustanovi neki cjelovitiji i obuhvatniji teorijski pristup prevođenju. Upravo iz tih pokušaja nastao je i model nivoa ekvivalentnosti sadržaja.

1. NIVO EKVIVALENTNOSTI PLANA SADRŽAJA

Formulirao ga je ruski teoretičar Vilen Komisarov u knjizi Riječ o prevođenju. Prema ovom modelu tekst originala i prijevoda se dijeli na pet različitih aspekata plana sadržaja koji se nazivaju nivoima.

1. NIVO CILJA KOMUNIKACIJE – misli se na cilj koji autor (pošiljalac) želi ostvariti svojim tekstom (svojom porukom). Cilj, recimo, može biti neutralno davanje podataka o vlastitom siromaštvu, ali davanje podataka o tome može biti povezano sa željom da se, primjerice, izazove sažaljenje, ili revolt kod onoga kome je upućen.

Taj cilj se ostvaruje opisom određene konkretne situacije. Iako je cilj uvijek povezan s prirodom opisane situacije, uvijek postoji više različitih situacija čijim opisom se on može ostvariti. Pošiljalac poruke se iz ovih ili onih razloga opredjeljuje samo za neku od njih, tako da ona postaje sastavni dio poruke.

Zbog toga teorijski model nivoa ekvivalentnosti plana sadržaja kao posebnu značajnu komponentu sadržaja poruke izdvaja 2. NIVO OPISA SITUACIJE.

3. Ali situacija se može opisati isticanjem (navođenjem) samo pojedinih njezinih elemenata ili svojstava (npr. Situacija s pocijepanim đonovima – "Nosim cipele s probušenim đonovima", "Na cipelama odozdo imam rupe", "Cipele su mi odozdo kao rašeto"itd. Razumije se da nije svejedno koja će se od tih varijanti uzeti za opis situacije. Zbog toga i govorimo o aspektu NIVOA SAOPĆENJA.

4. Ono što je dato na nivou saopćenja može se dalje iskazati na više različitih načina. "Nosim cipele s probušenim đonovima" može se dalje iskazati kao "Nosim cipele probušenih đonova", "Ne nosim cipele s cijelim đonovima", "Hoću li nositi cipele s cijelim đonovima". Dakle, jedno isto saopćenje dobili smo u više različitih sintaksičkih varijanata koje mogu bitno da utječu na konačni efekt poruke. Taj element, ili aspekt, poruke izdvojen je kao NIVO ISKAZA.

5. I najzad, u iskazu "Nosim cipele s probušenim đonovima" konačni efekat poruke može znatno varirati ako se pojedine riječi u njoj zamjene njihovim sinonimima koji mogu biti stilski u većoj ili manjoj mjeri neutralni ili emocionalno obojeni, odnosno na neki drugi način naglašeni (markirani). Na primjer, ako se umjesto "nosim" kaže "obuvam", "vučem", "navlačim", "teglim", te umjesto "cipele" kaže "cipelice", "cipeletine", "cipelčine". Taj aspekt je u ovom modelu izdvojen kao NIVO JEZIČNIH ZNAKOVA (RIJEČI).

Potpuna ekvivalentnost se ne može uvijek ostvariti na svih pet nivoa. Stepen vjernosti prevoda originalu raste s povećanjem broja nivoa na kojima je ostvarena ekvivalentnost. Minimalan uvjet za valjanost prijevoda je ekvivalentnost na nivou cilja komunikacije. Značaj ostalih nivoa sadržaja mora se utvrđivati u svakom slučaju posebno, na osnovu njihove funkcije u sklopu (strukturi) konkretnog teksta (poruke) na jeziku originala.

Teorijski model nivoa ekvivalentnosti otvara mogućnost za rješavanje problema prevođenja na stilskom planu. Denotativan (situacijski), transformacijski i semantički model to nisu bili u stanju. Međutim, sva tri ova teorijska modela se lako i prirodno uključuju u proces pronalaženja ekvivalenata na pojedinim nivoimakoje predviđa model nivoa ekvivalentnosti. Zbog toga nema sumnje da je ovaj posljednji od teorijskih modela NAJKOMPLETNIJI – pa se može smatrati jednom hipotezom koja pretendira na rang teorije.

Ali ni ovaj model još uvije nije u nauci dovoljno razrađen i nije u praksi potpuno provjeren da bi se mogao prihvatiti kao teorija. Primjećujemo sljedeće: a) za njegovu primjenu neophodno je da prethodno budu načelno i konkretno obrađena i riješena sva pitanja sva pitanja ekvivalentnosti između dva jezika na svakome od izdvojenih nivoa (što je za sada teško ostvariti). b) neki od izdvojenih nivoa se toliko često prožimaju ili preklapaju da se postavlja pitanje ispravnosti podjele teksta na upravo ove nivoew (recimo, nivo cilja komunikacije i nivo opisa situacije ili nivo saopćenja i nivo iskaza). c) iako je lako upotrebljiv za kraće tekstove, odnosno odsječke teksta (poruke) jednostavnijeg izražajno-kompozicijskog ustrojstva (strukture), on ipak ne osigurava obuhvatan teorijski osnov i potrebnu preciznost za pristup prevodilačkim problemima u izrazito složenoj strukturi slojevitog književnog djela koje predstavlja kompaktnu arhitektoničku cjelinu.

NIVOI I OBLICI KREACIJE U KNJIŽEVNOM PREVOĐENJU (NEMA OVOGA PITANJA)

(Sibinović, 125)

Na često postavljeno pitanje je li prevođenje književnog djela lingvistička operacija ili je neka vrsta stvaralačke aktivnosti, protivnici lingvističke koncepcije dosad su već mnogo puta u kritičkim osvrtima dokazivali jednostranost i nepotpunost shvaćanja teoretičara-lingvista.

Polazište za složeniji pristup književnog prevođenja daje poznata Jacobson-ova klasifikacija na 1. INTRALINGVISTIČKO PREVOĐENJE – kao interpretaciju lingvističkih znakova pomoću znakova istog jezika, 2. INTERLINGVISTIČKO – kao interpretaciju jezičkih znakova pomoću znakova drugog prirodnog jezika, te 3. INTERSEMIOTIČKO – (odnosno transmutaciju) kao interpretaciju jezičnih znakova pomoću znakova nejezičnog sistema. Ovu klasifikaciju treba proširiti. Prevođenje nije samo govorni čin, nego je i sučeljavanje dviju kultura. Stoga se u intersemiotičko prevođenje treba uključiti prenošenje umjetničke poruke s jednog nejezičkog na jezički, ili na drugi nejezički sistem. Prema saznanjima do kojih suvremena nauka dolazi iz strukturalno-semiotičkih analiza, semiotičko-emocionalna, pa dakle i estetska sadržina književnog djela nije zasnovana isključivo na jezičkim znacima (ponekad čak nije ni pretežno sadržana u osobenosti jezičkih znakova) – težište analize prijevoda književnih djela valja sa interpretacije jezičkih prenijeti na interpretaciju semantičko-emocionalnih, odnosno estetskih znakova. Može li se književni prijevod vidjeti kao umjetničko djelo?

Vidovi prevodilačke kreacije mogu se podijeliti na umjetničko-neumjetničke, općeumjetničke, općejezične (zajedničke za sve vrste jezičkog prevođenja) i specifično književne.

U umjetničko-neumjetničko prevođenje spada: 1) književnoteorijska interpretacija sadržine književnog djela, 2. književnoistorijska interpretacija sadržine književnog djela, 3. filozofska interpretacija sadržine književnog djela 4. psihološka interpretacija sadržine književnog djela, 5. integralna književnokritička interpretacija sadržine književnog djela (koja obuhvaća sve ili samo neke elemente prethodna 4 pristupa).

Općeumjetničke vidove prevođenja možemo podijeliti na one koji se ostvaruju na relaciji dviju različitih umjetnosti (međumedijske) i one koji se ostvaruju u okviru iste umjetnosti (unutarmedisjke). U međumedijske se mogu svrstati: izvođenje dramskog književnog djela u kazalištu, na TV i filmu; izvođenje dramskog književnog djela na radiju, recitiranje ili umjetničko čitanje lirskog ili epskog književnog teksta, ekranizacija jednog, dva ili više lirskih ili epskih književnih djela u jednu dramaturšku cjelinu – na filmu i televiziji, ilustriranje književnih djela u slikarstvu i plastičnim umjetnostima, baletsko izvođenje glazbene kompozicije i sl. U unutarmedijske oblike opće umjetničkih vidova prevođenja mogu se svrstati: vokalno-solističko izvođenje glazbene kompozicije, vokalno grupno izvođenje istog, različite vrste grupnog instrumentalnog izvođenja glazbene kompozicije, realizacija iste slike u više slikarskih tehnika (olovka, ugljen, akvarel, ulje i dr.).

Ako se pod lingvističkim pristupom podrazumijeva sociolingvistički, etnolingvistički, psiholingvistički i jezičko-stilistički aspekti, onda se prevođenje književnog teksta neće smatrati samo jezičkom operacijom, zbog čega bi i teorija prevođenja književnih djela na višim stupnjevima apstrakcije bila "lingvistički zasnovana disciplina".

Naravno, bilo bi besmisleno negirati i dio lingvističkih sadržaja procesa prevođenja. Sve vrste međujezičkog prevođenja sadrže lingvističke i kulturološke probleme koji se mogu svesti na sljedeće oblike prevodilačke kreacije:

1. oblikovanje teksta u elementima koji se razlikuju u jezičkom sistemu izvornog i ciljnog jezika na fonetskom, na morfološkom, na sintaksičkom i leksičkom nivou;

2. oblikovanje teksta kada jezik prijevoda nema ekvivalentnih jedinica zbog razlika u konkretizaciji jezičkog sistema (a ne zbog razlika u samom sistemu izbornog i ciljnog jezika) – riječ je o jezičko-uzusnim, kulturnopovijesnim, društveno-političkim i o razlikama u stupnju razvijenosti znanosti, tehnike, odnosno tehnologije.

U osnovne specifične vidove književnog prevođenja mogu se svrstati: književna prerada, prepjev i prijevod u užem smislu.

Postoje sljedeći oblici prevodilačke prerade:

a) pisanje djela kao originalnog, prema tematsko-motivskoj, ili tematsko-motivskoj i kompozicijskoj sadržini djela više stranih pisaca čije se ime ne navodi;

b) pisanje djela ao originalnog, prema tematsko-motivskoj, ili tematsko-motivskoj i kompozicijskoj sadržini djela jednog stranog pisca čije se ime ne navodi;

c) to isto, s navođenjem imena djela i stranog pisca;

ci) prilagođavanje za scensko izvođenje jednog ili više lirskih djela;

cii) dramatizacija epskog djela;

ciii)parodija i sl.

Prijevod u užem smislu riječi poznaje sljedeće osnovne oblike: 1) prijevod s književnog prijevoda; 2. prijevod s opisnog prijevoda i 3) prijevod s originala.

Prepjev je prelazni vid između prerade i prijevoda u užem smislu, o čijem uključivanju u ovu sistematizaciju bi se, možda, moglo i diskutirati.

Razgovori o prevođenju književnih djela kao o kreativnoj umjetničkoj djelatnosti često će se nasukati na apriorno odbijanje, zbog činjenice da se prevođenjem zapravo ponavlja već uobličeno i tekstom fiksirano književno djelo. Ako se primjerice jednoj solističkoj vokalnoj interpretaciji muzičkog djela priznaje svojstvo umjetničkog stvaranja (ova interpretacija je visoko individualna – boja glasa, osobenost pjevačevog glasovnog organa – tembr, raspon glasovnih mogućnosti, pjevačev individualni doživljaj partiture – koji je usvjetovan mentalnim, emocionalnim, kulturološkim, i situativnim predispozicijama,), onda ne bi trebalo biti nikakvih ozbiljnih argumenata za osporavanje takve kvalifikacije prevođenju književnog djela. Jer, put u

procesu promjene materijalne prirode znaka u prevođenju se svodi na izražavanje znacima sa znatno više slojeva (svim onim koje sadrže međusobno različiti prirodni jezici pridodaju se i slojevi koji rezultiraju iz različitih kulturoloških, odnosno književnoteorijskih tradicija). Kod književnog prevođenja riječ je o puno složenijem stvaralačkom procesu nego kod vokalne interpretacije čak i najsloženijih muzičkih kompozicija. Nadahnuće je od izuzetno velike važnosti i kod vokalne interpretacije i književnog prevođenja.

Evo skice osnovnih oblika kreacije u književnom prijevodu u užem smislu:

a) pronalaženje funkcionalno ekvivalentnih stilsko-jezičkih ključeva u skladu s dijahronijskim i sinhronijskim karakteristikama jezika i književnosti primaoca;

b)zamjena primarnih pojmova radi stvaranja konotativnih značenja koja su u originalu kao cjelini smisaono primarna – sa zadržavanjem estetičke igre preplitanja denotativnog i konotativnog (igra riječi, metafora, epitet i sl.):

c) zamjena radi očuvanja ekvivalentne originalu svježine iskaza (izbjegavanje banalnih rima, banalnih epiteta i sl.);

d) preoblikovanje ritmičko-metričke osnove djela u skladu sa 1. jezičkom specifičnošću dvaju jezika i 2. književnom tradicijom u književnostima dvaju jezika (funkcionalna ekvivalentnost).

e) selektivno izostavljanje dijelova iskaza iz originala, radi uklapanja u ekvivalentnu originalu ritmičko-metričku matricu;

f) dodavanje dijelova iskaza kojih u originalu nema, ali su potrebni radi ispunjavanja na tekstualno, zbog jezičkih razlika, praznijim mjestima – odgovarajuće ritmičko-metričke matrice, ili radi ostvarivanja eufonijske ekvivalentnosti, odnosno ekvivalentnosti u rimovanju;

g) kompenzacija – u okviru iste poetsko-izražajne kategorije u okviru različitih tematsko-izražajnih kategorija, na istom mjestu gdje se izostavljeno nadoknađuje, naknadno ili prethodnonadoknađivanje izostavljenog.

PITANJE BROJ

KNJIŽEVNI PRIJEVOD I VRIJEME

Književni prijevod je, kao i ostali oblici umjetničkog izražavanja, višestuko povezan s vremenom u kojem nastaje.

Obim prevodilačke aktivnosti neposredno ovisi o sljedećim faktorima: baze sredine za koju se prevodi, stupnja političke i kulturne otvorenosti te sredine, općeg kulturnog nivoa, odnosno širine čitalačke publike za koju se prevodi, tradicije prevođenja na jezik prijevoda.

Utjecaj vremena, odnosno sredine u kojoj se prevod pojavljuje ogleda se u izboru djela za prevođenje. Na izbor djela koja se prevodi naročito utječe – stupanj otvorenosti društva za koje se prevodi, dugoročna i trenutna idejna i politička orijentacija toga društva, kao i dominantni estetički pogledi u sredini za koju se prevodi.

Objektivne faktore koji utječu na konačan oblik prijevoda možemo podijeliti na grupu izvanknjiževnih (izvanumjetničkih) i književnih (umjetničkih) faktora.

Izvanknjiževni su idejni, religiozni i politički, a književni su odnos jezičkih sistema jezika originala i jezika prijevoda, stupanj razvijenosti književnog jezika na kojem je nastao original u odnosu na stupanj razvijenosti književnog jezika na koji se prevodi, stupanj razvijenosti i specifičnosti književnog procesa na jeziku originala i na jeziku prijevoda, potencijalni fond pjesničkih izražajnih sredstava na jeziku prijevoda i sl.

Povijest književnog prevođenja bilježi niz slučajeva kad se u djelu koje je već prošlo kroz prethodnu selekciju, u skladu s etičkim, vjerskim, političkim ili drugim nazorima vremena i sredine u kojoj se prijevod pojavljuje, tijekom procesa prevođenja vrše određene izmjene. Nema sumnje da sve takve izmjene krnje smisaono-estetičku cjelinu originala. Međutim, ako se težišne točke sadržine originala, onda kada ne postoje povoljni društveni uvjeti za njihovo direktno prenošenje, dovedu do čitaočeve svjesti makar i posredno, prijevod se ne bi mogao smatrati iznevjerivanjem originala. Razumije se, u takvoj situaciji može doći do ozbiljnijih pomjeranja na umjetničkom planu, jer se ono što je u originalnom pjesnikovom iskazu dato direktno prenosi posredno.

Odnos prema originalu kao umjetničkom djelu koje treba predstaviti drugoj jezičnoj sredini, na njenom jeziku, dosta je uvjetovan dominantnim estetičkim pogledima u njoj. To se najlakše vidi na primjeru uočljive veze teorije i prakse prevođenja sa estetikom i poetikom vladajućeg književnog pravca u sredini u kojoj prijevod nastaje. Teorija i praksa prevođenja ne prate mehaničku smjenu književnih pravaca autohtone književnosti, ali su u suštini dio umjetničkog života i književnog procesa među nosiocima jezika sredine u kojoj nastaju. Zbog toga djela prevodne književnosti, ukoliko nisu slučajna i anahrona pojava, nikada ne izlaze izvan općih estetičkih okvira svoje sredine. Međutim, iako je tromiji i amorfniji od procesa razvoja autohtone književnosti, pa se u njemu ne odslikavaju tako brzo promjene estetičkih principa nastale smjenom književnih pravaca, proces razvoja teorije i prakse književnog prevođenja čvršće je i neposrednije povezan s napredovanjem teorijske misli o jeziku i književnosti. Zato više i osjetno brže od autohtone književnosti reagira (i mora reagirati) na otkrića koja se čine u oblasti teorije jezika, teorije književnosti, naročito teorije stiha. Humboltova jezička teorija, rezultati do kojih su u analizi strukture književnog djela dolazili formalisti i strukturalisti, pojava generativne gramatike, ili razvoj teorije informacije predstavljali su zbog toga poticaje koji su u teoriju i praksu prevođenja unosili kvalitativne promjene.

Fond pjesničkih sredstava na jeziku književnosti u kojoj nastaje prijevod faktor je koji može ograničavati umjetnički domet prijevoda, ako je književni proces na jeziku originala na višem stadiju razvoja od tog procesa na jeziku prijevoda. Specifičnost razvoja dviju različitih književnosti može uvjetovati razlike u funkciji jednog istog izražajnog sredstva u njima. Ta specifičnost je ponekad uzrok tome da su i u književnostima koje su u cjelini na istom stupnju razvoja nejednako razvijeni pojedini žanrovi, odnosno i izražajna sredstva koja su sastavni dio umjetničke strukture tih žanrova. Specifičnost razvoja književnosti na jeziku prijevoda ponekad se ispoljava i u prevodilačkoj tradiciji (npr. U običaju da se poezija prevodi prozom, da se antički kvantitativni stih prevodi silabičko-tonskim, da se mijenja vrsta stiha, cenzura itd.).

Fond pjesničkih izražajnih sredstava kao estetički aktualna aktiva stila vremena, prije svega, otvara mogućnost, a ponekad i zahtjeva, da se ranije prevedena klasična književna djela, zbog kvalitativnih promjena u stilu vremena, prevode ponovo. Vrijeme u kojem nastaje prijevod ostavlja, dakle, uočljiv pečat na jezičko-stilskom planu djela. To postaje naročito upadljivo u prijevodima djela pisanih arhaičnim jezikom koji nije izraz ni individualnog stila pisca, niti stilska specifičnost samog djela, nego je jedino rezultat datosti normativnog stila epohe u kojoj je nastalo.

Takbvo djelo se prevodi onda u stilskim okvirima vremena za koje se priprema. Ako se ne postupi tako, onda arhaičnim jezičko-stilskim izrazom ne samo što se unosi jedna komponenta koje nije bilo ni u piščevoj intervenciji ni u njenoj realizaciji, nego se čak podiže nepotrebna barijera za spontano estetičko doživljavanje kod suvremenih čitalaca.

Ovaj stil vremena se može tek nagovjestiti izvjesnim blagim nanosima arhaične leksike i frazeologije. (ali se koriste suvremena pjesnička izražajna sredstva).

Intervencije u tekstu originala, vršene u ime nekih izvanknjiževnih obzira, nisu uvijek rezultat vanjskih pritisaka pod kojima se nalazi prevodilac. Ukoliko je tekst originala složeniji i kompleksniji, ukoliko više obvezuje prevodioca da prenese na drugi jezik isovremeno različite slojeve pjesničkog sadržaja, utoliko više prijevod postaje umjetnička interpretacija, odnosno prevodiočeva konkretizacija izvornika.

Književni prijevod je dio općeg književnog procesa. Njegov rezultat je više nego originalna književnost uvjetovan sredinom i vremenom u kojem se pojavljuje. Međutim, u dijalektičkom jedinstvu _______ u određenom trenutku on dobiva funkciju faktora koji potiče idejni i umjetnički proces područja jezika prijevoda na daljni razvoj. Dakle, mada je u principu uokviren dominantnim stilom vremena, književni prijevod može postati faktor promjena, odnosno evolucije stila vremena, književnosti i kulturne sredine u kojoj nastaje.

To naročito dolazi do izražaja u a) u vrijeme konstituiranja i prve faze razvoja književnog narodnog jezike, b) u vrijeme konstituiranja i prve fazew razvoja mladih pisanih književnosti, c) u vrijeme konstituiranja i borbe za afirmaciju novih književnih pravaca i pokreta.

PITANJE BROJ 25

VRSTE LAŽNIH PAROVA

Uvodna napomena – Leksička nalaiza je usmjerena na proučavanje vokabulara određenog jezika. Vokabular se može proučavati sa stajališta odnosa između riječi i "onoga što one predstavljaju", tj. njihova izvanjezičnog sadržaja. Tako za riječ stado možemo reći da ona izražava izvanjezični sadržaj koji se sastoji... od neutvrđenog broja životinja određene vrste u skupini ili, u prenesenom smislu, od neutvrđenog broja ljudi koji imaju karakteristiku poslušnosti i slijede vođu. Učavanja vokabulara je onaj koji ne promatra izdvojene riječi u odnosu prema izvanjezičnim sadržajima, nego uzajamno povezane skupine riječi u njihovim složenim međusobnim odnosima. Značenje svake pojedine riječi u kompleksnom sklopu ovisi ne samo o izvanjezičnom sadržaju koji ona nosi, nego i o ostalim riječima s kojima ulazi u značenjske odnose.

Tako se riječ "stado" ne može izolirano promatrati, nego se analiziraju i riječi "krdo" i "čopor", pa "jato", pa (za preneseno značenje) "rulja", "gomila". Riječi ulaze u međusobne odnose SINONIMIJE (sličnosti po značenju – načiniti, napraviti, izraditi, sastaviti), ANTONIMIJE (suprotnosti u značenju – milostiv-okrutan), UKLJUČIVANJA (npr. voće – agrumi, naranče), ZAJEDNIČKIH LEKSIČKIH POLJA (npr. kuhati, peći, pržiti, pirjati).

S obzirom na složenost leksičkih odnosa unutar jednog jezika, lako je zamisliti da će situacija biti još složenija kad su u pitanju dva jezika. Čak i vrlo opsežni i iscrpni dvojezični rječnici teško mogu tu složenost vjerno odraziti i dati pouzdane korespodente za sva značenja riječi jednoga jezika u drugom jeziku.

Kontrastivna analiza leksike omogućava da se odnosi među riječima dvaju jezika bolje shvate i nakon toga prikažu u dvojezičnom rječniku.

Kontrastivna naliza polazi od leksičkih jedinica (riječi) jednoga jezika i njihovih formalnih korespondenata u drugom jeziku, a zatim se povratnim prijevodom vraća u prvi jezik.

Ako uzmemo englesku riječ "herd" dobit ćemo na temelju prijevodne ekvivalencije sljedeću sliku korespondentnih odnosa.

Za englesku imenicu herd dobili smo šest korespondentnih jedinica u našem jeziku, koje se po svojim semantičkim svojstvima grupiraju u tri skupine: prvu čine "krdo", "stado" i "čopor", drugu "gomila" i "rulja", treću "pastir". Prve dvije skupine spadaju zajedno, jer obje znače neutvrđeni broj individua u jednoj skupini bez čvrste organizacijske strukture; razlikuju se po tome što riječi iz prve skupine sadrže semantičku komponentu "životinjsko" kao primarnu odrednicu, dok je komponenta "ljudsko" sekundarna i izvedena , a riječi druge skupine sadrže komponentu "ljudsko" ("gomila" i komponentu neživo), dok je komponenta "životinjsko"

uključena samo posredno preko značenja "skupina ljudskih bića bez jasne organizacijske strukture" (dakle, slična životinjskoj strukturi). Treća skupina, koja sadrži samo riječ "pastir", izdvaja se od prve dvije po tome što ne upućuje ni na kakvu skupinu nego na pojedinca.

Povratni prijevod potvrđuje da su navedene hrvatske imenice formalni korespodenti engleske riječi "herd" (jer svaka od njih daje i herd uz ostale korespodente u povratnom prijevodu), a istovremeno odražava razlike među njima. Te se razlike jasno vide, npr, između imenica krdo i gomila, ali i između čopor vi stado, kada analiziramo engleske riječi koje su njihovi povratno-prijevodni ekvivalenti.

Prevodilac mora kao primalac izvorne poruke ispitati semantički sadržaj leksičkih jedinica koje tu poruku nose, a onda kao odašiljalac prevedene poruke ispitati korespodente tih leksičkih jedinica u jeziku-cilju, da bi povratnim prijevodom ustanovio koji nod korespondenata osiguraba prijevodnu ekvivalenciju u kojem slučaju.

Buffalos live in herds (Bivole žive u krdima), Divljim bivolima ne odgovara riječ "flock" (miran, pripitomljen), ali zato:

We had two herds of cattle. (Imali smo dva stada goveda), jer stado upućuje na pripitomljenost životinja, njihovo pokoravanje kontroli čovjeka.

HERD

Krdo-herd,flock,drove,pack

Stado-flock,herd

Čopor-herd,pack,troop

Gomila-crowd,mob,herd,heap,pile

Rulja-mob,rabble,herd

Pastir-shepherd,herder,Herdsmen,herd

Prijevodno sparivanje leksičkih jedinica

Rječnik koji bi za "herd" dao samo prijevod "stado", i prevodilac koji bi u glavi uspostavio samo takvu vezu, ne bi mogao osigurati prijevodnu ekvivalenciju. Ni rječnik koji bi za "herd" dao krdo, stado, i čopor, ne bi osigurao njihovu ispravnu upotrebu u prijevodnim situacijama. (lakše je birati kada se prevodi na maternji jezik, nego obratno – nema intuicije u zadnjem slučaju).

LAŽNI PAROVI

Lažni parovi su parovi jezičnih (ne samo leksičkih) jedinica u dva razna jezika koje imaju nešto zajedničkog, ali nisu u svemu jednake. Međutim, na temelju onoga što im je zajedničko, prevodilac ih smatra pravim, međusobno zamjenjivim parovima, tako da jezičnu jedinicu jezika-cilja upotrebljava u svim onim kontekstima situacija u kojima se upotrebljava i jezična jedinica izvornoga jezika. To drugim riječima znači da on djelomičnu sličnost tih dviju jedinica shvaća kao potpunu identičnost, što je u jeziku rijedak slučaj.

Prvi slučaj: sličnost oblika: eventually vs eventualno, drugi: u zajedničkom metajezičkom nazivu koji obuhvaća obje jedinice: prezent u hrvatskom i prezent u engleskom jeziku, te napokon u nekim, ali ne svim, aspektima semantičkog sadržaja (npr, stado vs. flock).

Da bi izbjegao lažno sparivanje, prevodilac mora znati da sličnost oblika nije nužno i sličnost semantičkog sadržaja /eventually & eventualno znače sasvim različite stvari), da isti metajezični naziv može pokvariti pojmove koji nisu isti (hrvatski prezent zahvaća šire područje značenja nego engleski prezent i pokriva i dio značenjskog područja present perfect tense-a), te da slaganje nekih aspekata značenja nije garancija potpune identičnosti značenja (stado & flock se djelomično slažu u značenju, ali i razlikuju – stado pokriva šire značenjsko područje za koje engleski pored "flock" koristi i "herd", te značenjsko područje stada je uže nego flock, jer flock pokriva i značenjsko područje za koje naš jezik koristi riječ jato.

Prevodilačke pogreške uzrokovane lažnim sparivanjem jezičnih jedinica lako se mogu predvidjeti. Kada se značenja oblikom sličnih jedinica sasvim razlikuju, prevodilac će zadržavajući isti oblik pogriješiti u prevođenju s maternjeg na strani i obratno. Kada jezična jedinica maternjeg jezika pokriva šire značenjsko područje nego jedinica stranoga jezika, mogu se očekivati pogreške u prijevodu na strani jezik. Kada pak jedinica maternjeg jezika pokriva uže značenjsko područje nego jedinica stranog jezika, mogu se očekivati pogreške u prijevodu na maternji jezik. Manje grešaka se pravi kod prijevoda na maternji jezik – razlog intuitivno znanje (kada trebamo prevesti riječ flock – sigurno nećemo reći stado ptica niti jato ovaca).

LAŽNI PAROVI-INTERNACIONALIZMI

Dakle, lažni parovi se među jezicima mogu pojaviti u prevođenju uvijek onda kada među jezičnim jedinicama postoji djelomična sličnost,koju prevodilac doživljava kao potpunu jednakost.

To se može dogoditi na svim razinama – fonološkoj, grafološko-ortografskoj, leksičkoj i gramatičkoj. Najizrazitija je ta pojava na leksičkoj razini, i to među leksičkim jedinicama dvaju jezika koje su po obliku sasvim različite. To je tip lažnih parova iz kojega je potekao sam naziv i na koje se najčešće misli kada se govori o false pairs, false friends, deceptive cognates. Obično se pri tome radi o internacionalnim riječima koje je i jedan i drugi od ta dva jezika preuzeo iz nekog trećeg (latinskog ili grčkog) jezika, a koje su u svaki od tih jezika ušle s različitim značenjima ili su u njima razvile različita značenja. Ponekad se, pak, radi o riječima jednoga jezika koje je preuzeo drugi jezik, ali su u njemu poprimile drukčija značenja nego što su ih imale u prvom jeziku.

Tijekom školovanja za prevodioce, studentima se skreće pažnja da se u izboru značenja ne daju zavesti vanjskim oblikom riječi, a zatim im se pružaju ispravna rješenja za izražavanje odgovarajućih značenja. Najzanimljiviji su oni lažni parovi koji su slični ne samo po obliku, nego i velikim dijelom značenja.

Učenik ili prevodilac zna da za riječ koju želi prevesti na drugom jeziku postoji odgovarajuća riječ vrlo sličnog oblika; ako je po njegovom prethodnom iskustvu ona i značila isto što i riječ koja se prevodi, onda on neće oklijevati da te dvije riječi spari. U rječnik neće ni pogledati, a ako pogleda, lako je moguće da će tamo naći potvrdu da se zaista radi o leksičkom paru, budući da i pisci rječnika potpadaju pod utjecaj velike sličnosti takvih parova i previđaju njihove razlike.

Ako pogledamo koji su sve semantički odnosi logički mogući među parovima riječi koje kao TC (tertium comparationis) povezuje ZAJEDNIČKI OBLIK, vidjet ćemo da tih odnosa ima tri vrste:

a) značenja leksičke jedinice prvog jezika i leksičke jedinice drugoga jezika se poklapaju;

b) značenja leksičkih jedinica prvoga i drugoga jezika su sasvim različita, tako da nema poklapanja;

(ovo je vrsta odnosa zbog kojeg je uveden i naziv lažni parovi);

c) dvije oblikom slične leksičke jedinice imaju dio značenja zajednički, a dio različit, i to tako da leksička jedinica prvoga jezika ima šire značenje, a jedinica drugog jezika uže, ili pak obratno.

Prikaz formulama:

L1=L2

L1 ≠ L2

L1> L2

Pravi parovi s jednakim značenjem (L1=L2)

Ovdje se nalaze parovi riječ koje i u jednom i u drugom jeziku imaju isto značenje. Parova riječi koje bi jedna i drugoj odgovarale u cjelokupnosti svojih značenja i mogle se poistovjetiti u svim aspektima svoje upotrebe u jednom i drugom jeziku nema tako mnogo, jer detaljna analiza često otkriva razlike koje ni sparivanja u dvojezičnim rječnicima ni semantički opisi u jednojezičnim rječnicima ne iznose na vidjelo.

Značenjski identični parovi (znanstveno-tehnički nazivi):

molekula – molecule, fiziologija – physiology, kineziterapija -kinesitherapy, teorija – theory, diploma – diploma, Celzijus – Celsius itd.

Jedna od upotrebnih razlika među značenjski jednakim riječima odnosi se na njihov različit KOLOKACIJSKI potencijal (tj. Mogućnost kombiniranja s drugim riječima i stvaranja manje ili više čvrstih leksičkih sklopova).

Npr. hrvatski pridjev "kemijski" i engleski "chemical" po svom se semantičkom sadržaju teško mogu razlikovati, ali ipak to ne znači da se kemijski može u svakoj upotrebi prevesti kao chemical i obratno.

Kemijsko čišćenje – dry cleaning; kemijska olovka – ball-point pen; kemijski odjel – chemistry department itd.

Stilsko pokućstvo - (*stylistic furniture) – period furniture

Elastični plan (*elastic plan) – flexible plan

Elastični mozak (*elastic mind) – flexible mind

Rezervni dio (*reserve part) – spare part

Likvidirati nepismenost (*liquidate illiteracy) eradicate ili eliminate illiteracy i sl.

Druga upotrebna razlika među riječima sličnog oblika i jednakog značenja proizlazi iz njihove različite frekvencije ili geografske i socijalne distribucije, a s tim u vezi i stilske razine.

Ako prevodilac ne vodi računa o takvim razlikama, on će u prijevodu iznevjeriti obavijest i u komunikacijskom smislu prenijeti nešto drugo od onoga što je izvorni odašiljalac želio prenijeti.

Hrvatska riječ aerodrom ima svoj fonološko-grafološko-semantički par u engleskoj riječi aerodrome, ali se ta riječ jedva još upotrebljava, a pravi prijevod je "airport". Slično je s našom riječi "analfabet": u engl. Rječnicima postoji "analphabet", ali je normalni engleski prijevod toga pojma "illiterate", dijapozitiv – diapositive, a normalni prijevod je "slide", za našu riječ milijarda – milliard, a normalni je prijevod billion ili one thousand million. Stenografija – stenography – ali je upotrebljiva riječ short-hand i short-hand writing, angina – angina (usko medicinski naziv) – sore throat, tonsillitis, quinsy su u upotrebi, itd.

Lažni parovi sa savim različitim značenjima

Dok se prethodna skupina sastojala od parova sličnih po obliku i jednakih po semantičkom sadržaju, a različitih po upotrebnoj vrijednosti, dotle ova skupina obuhvaća lažne parove u pravom smislu te riječi. To su parovi koji su po obliku slični, a po značenju tako različiti da se nigdje ne preklapaju.

Afirmirati se (establish oneself, gain a reputation, make a name for oneself) – affirm (potvrditi posvjedočiti); Aktualan (current, topical, present, urgent) – actual (zbiljski, stvaran); ambulanta

(out-patient clinic) – ambulance (kola hitne pomoći); apartman (suite), apartment (stan, namještena soba); baraka (shed, shack, hut), barracks – kasarna; deviza (foreign currency(exchange), device (naprava, sredstvo); direkcija (top management, bord of directors, direction (smjer, pravac); dres (football shirt, jersey, outfit, kit), dress (haljina, odjeća); ekspertiza (expert analysis (opinion), expertise (stručnost, znanje), ekstravagantan (eccentic), extravagant (neumjeren, rasipan); eventualan (possible), eventual (konačan, krajnji); evidencija (records, files), evidence (dokaz, iskaz); genijalan (ingenious, highly gifted, brilliant), genial (blag, prijatan, ugodan), gimnazija (general secondary school, grammar school), gymnasium (gimn. sala), honorarni (part-time), honorary (počasan), kompozitor (composer), compositor (slagač), konkurencija (competition, contest), concurrence (stjecanje, slaganje), konkurs (contest, competition), concourse (gomila, skup, sjedinjenje), konzekventan (consistent), consequent (posljedičan, koji slijedi), korektor (proof-reader), corrector (ispravljač), kurentan (fast-selling), current (tekući, sadašnji, aktualan), maneken(ka) – (model), mannequin (krojačka lutka, lutka iz izloga), miting (mass rally) – meeting (sastanak), moda (fashion, vogue), mode (način), parola (slogan, banner), parole (zadana riječ, uvjetni otpust iz zatvora), pretendirati (claim, aspire), pretend (pretvarati se), promocija (graduation ceremony), promotion – (unaprjeđenje), prospekt (brochure, leaflet, booklet, folder), prospect (izled, perspektiva, potencijalni kupac), protekcija (favoritism, patronage), protection – zaštita, provizija (commission, brokerage), provision (opskrba, snabdijevanje), realan (realistic, down-to-earth), real (stvaran). reklamacija (complaint, claim), reclamation (krčenje,isušenje, melioracija), reprezentacija (national team), representation (predstavljanje, zastupanje, predočenje), rezimirati (summarize, abstract, recapitulate), resume (nastasviti nakon prekida), simpatičan (nice, pleasant, agreeable, likeable), sympathetic (sućutan, suosjećajan, pun razumijevanja), sindikat (trade unions, unions), syndicate (novinski trust, poslovno udruženje, gangstersko udruženje, sveučilišni senat), solidan (reliable, good, reasonable), solid (čvrst, krut, masivan), spiker (new reader, newcaster, radio commentator), speaker (govornik, zvučnik), tiket (coupon, medical referral slip), ticket (ulaznica, karta).

Pod utjecajem pogrešnog prevođenja ovakvih leksičkih parova, ponekad dolazi do infiltracije značenja jednog jezika u drugi. Primjerice riječ "brigadir" – team(group) leader, assistant foreman, dok "brigadier – znači brigadni general, pa se u vijestima novinskih agencija danas može pročitati da je taj i taj brigadir izvršio državni udar. Riječ "petrolej" glasi na engleskom "kerosene oil", dok englesko "petroleum" znači "nafta", , pa se danas govori o petrodolarima, o porastu cijene petroleja, o petrolejskoj krizi,a pri tome se ne misli na krizu goriva za petrolejske svjetiljke, nego na naftu.

Lažni parovi s djelomičnim preklapanjem u značenju

Ovi parovi se rijetko spominju kao lažni parovi, a ipak su potencijalno daleko opasniji kao izvor prijevodnih pogrešaka nego pravi lažni parovi. Psihološki razlozi za pogrešno poistovjećivanje leksičkih jedinica iz dvaju jezika znatno su jači nego u slučaju lažnih parova sa sasvim različitim značenjem, budući da ovdje djeluje i pritisak sličnog oblika i zajedničkog dijela značenja. Ovdje su moguća dva slučaja: L1 > L2 (kada riječ prvoga jezika obuhvaća šire značenjsko područje nego riječ drugoga jezika) i L1< L2 (kada riječ prvoga jezika obuhvaća uže značenjsko područje nego riječ drugoga jezika).

Pretpostavimo da prevodilac čiji je maternji jezik hrv-srp-bos prevodi na engleski jezik i da mora prevesti riječ administracija u raznim kontekstima:

1.Reganova administracija postigla je prvu pobjedu na Kongresu (The Reagan administration);

1. Čuju se prigovori danam je savezna administracija prevelika (our federal administration).2. Mjere koje je poduzela savezna administracija nisu bile dovoljne (the federal

government)

3. Naša administracija u poduzeću nije dosta efikasna. (the clerical service)

4. Administracija se buni protiv sadašnje raspodjele dohotka u poduzeću (our office/clerical staff).

5. Uz ovoliku administraciju kojom se moram baviti, ne stignem ništa uraditi (all this paper work)

6. Naći ćete ga gore u administraciji (in the office).

U nedostatku iscrpne, intuitivne ili eksplicitno provedene, kontrastivne analize toga leksičkog para mogu se očekivati pogreške koje će se izraziti u pretjeranoj upotrebi riječi administration u engleskom jeziku, a na račun svih drugih riječi koje precizno izražavaju željena značenja.

Kod prijevoda s engleskog na maternji, prevodilac se neće susresti s riječi administration tako često, jer je na engleskom government – vlada, clerical service – uredska služba, office staff – uredsko osoblje, paper work- papirologija, office – ured.

Hrvatska riječ "akt" ima u hsb jeziku značenja koja riječ "act" nema u engleskom.

Akt – nešto učinjeno" i "čin", ali i "spis" i "umjetnički prikaz golog ljudskog tijela", dok se ove dvije zadnje upotrebe u engleskom jeziku iskazuju kao "document" i "nude".

Engleska riječ "act" – "zakon", čin u kazališnom komadu, što znači da ovdje imamo odnos L1<L2 (značenje hrvatske riječi užew od značenja engleske riječi).

Ovo su primjeri lažnih parova kod ove vrste:

akademija – academy (akademija znanosti/academy of science and arts, vojna akademija/military academy, akademija likovnih umjetnosti/Academy of fine arts), college (pedagoška akademija/teacher-training college), commemoration, ceremony (svečana akademija/commemoration, solemn observance, ceremony);

akcija – action (vojna akcija/military action), drive (radna akcija/voluntary work drive), campaign (akcija opismenjavanja/literacy campaign), operation (akcija spašavanja/rescue operation), work (akcija za pružanje pomoći/relief work, plan, scheme (akcija za sigurnost u prometu/traffic safety plan), raising, collection (akcija prikupljanja pomoći/raising of funds, collection of funds).

Auditorij – auditorium (dvorana), audience (publika, slušateljstvo),

ekonomija – economy (privreda), economics (studij privrede), farm (poljoprivredno dobro),

fotografija – photography (snimanje), photograph (smimka)

himna – hymn (svečana pjesma), anthem (državna himna)

industrija – industry (grana industrije/a branch of industry), works (Industrija šinskih vozila/Traction Equipment Works), factory (Riječka industrija odjeće RIO/Rijeka Clothing Factory), plant (Mesna industrija/Meat packing and processing Plant), industries (Organsko-kemijska industrija OKI/Organic Chemical Industries).

Kadrovi – cadres (politički), personnel, staff, manpower (stručni).

Karta – card (igraća, članska), ticket (ulaznica), map (zemljopisna) chart (navigacijska)

Objekt – object (predmet, gramatički objekt), project (industrijski objekt(industrial project), facility (proizvodni objekt/production facility), establishment (ugostiteljski objekt/catering establishment, hotel, restaurant), installation (vojni objekt/military installation), vessel (plovni objekt/vessel).

Park – park (zelena površina), fleet (automobilski vozni park), rolling stock (željeznički vozni park),

partija – party (stranka), batch, consigment, lot (pošiljka), match (sportski susret, partija za udaju),

perspektiva – perspective (geometrijska), prospect (izgled-misli se na nešto, kakvi su nam izgledi na nešto).

Profesor- professor (sveučilišni), teacher (srednjoškolski),

propaganda – propaganda (širenje informacija), advertising (ekon.propaganda, oglašavanje, reklama).

Ovo je bila analiza slučajeva lažnih parova s djelomičnim preklapanjem značenja u kojima je L1 pokrivao šire značenjsko područje nego L2.

Lažni parovi koji stoje u odnosu L1 < L2 mogu izazvati nekoliko vrsta pogrešaka u prevođenju.

Na primjer, kada prevoditelj prevodi s našeg jezika na engleski i mora prevesti riječ akt i dobije act, nema pogreške. Međutim, kada s našeg mora prevesti riječ "zakon" ili "varijetetska točka", on će u rječniku tražiti riječ za prijevod, te preuzeti riječ "law". Tako će Zakon o visokoškolskom obrazovanju biti The Law on Higher Education, umjesto The Higher Education Act. Naravno, oba ova iskaza su ovjerena (valjana kao prijevod), samo što se prvim neće prenijeti ona komunikacijska vrijednost koja se prenosi drugim od ova dva prijevoda. Jednako tako: Imam jednu sjajnu točku, on će prevesti I have a great number umjesto I have a great act (jer je ovo varijanta koja je prirodnija eng.jeziku).

Ako zamislimo prevodioca kao izvornog govornika engl.jezika, on će doći u istu situaciju pri prevođenju, pa će recimo riječ "act" , koja u engl. ima šire značenje od riječi "akt" upotrijebiti i tamo gdje ne može –*Akt o visokoškolskom obrazovanju, *Imam jedan sjajan akt (umjesto točku).

Preko prijevoda jedan jezik djeluje na drugi. Primjerice, riječ šampion ima značenje u našem jeziku "osoba koja je osvojila prvo mjesto na nekom natjecanju". Međutim, "champion" znači pored toga "netko tko zagovara, brani ili se bori za nekoga ili nešto". To drugo značenje je počelo prodirati pod utjecajem eng.jezika i u naš jezik, tako da se u novinskim člancima povremeno mogu naći primjeri kao "šampion mira", šampion pravedne borbe porobljenih naroda, šampion obespravljenih masa itd.

Problem se javlja kod riječi koje mogu imati višestruko značenje, a teško je odrediti koje značenje je u danom kontekstu upotrebljeno. Napr. u engleskom jeziku briječ "minister" može značiti "ministar, član vlade", a može značiti "svećenik".

He married a minister's daughter. (prevoditelj mora znati kako ova riječ može značiti ministar i svećenik).

I riječ oficir ima UŽE ZNAČENJE u našem jeziku nego u engleskom; pored zajedničkog vojnog značenja, javlja se još "policajac", Funkcioner, i referent.

Projeciranje značenja engleske riječi na našu riječ može izazvati nesporazum/ riječ katolički se prevodi kao catholic. Medjutim, engleska riječ ima šire značenje i može se prevesti i kao "širok, širokogrudan, liberalan". Tako, The catholic tastes znači "širok ukus", a ne "katolički ukus", "catholic approach" je "širokogrudan, liberalan pristuo", a ne "katolički pristup".

Izmišljeni parovi

Svi dosadašnji parovi su bili riječi sličnoga oblika koje postoje u dva različita jezika i u njima se različito ponašaju. No prevodioci su spremni, pogotovo kada prevode na strani jezik kojim ne vladaju dosta dobro, stvoriti leksički par u stranom jeziku po uzoru na riječ svojega maternjeg jezika, u punom uvjerenju da ta riječ doista postoji u tom stranom jeziku.U nekim slučajevima to znači STVARANJE CIJELE RIJEČI, a u drugima samo pogrešno spajanje dijelova riječi – obično sufiksa i prefiksa s osnovom.

agrotehnika – modern farming methods, modern methods in agriculture- *agrotechnics

apsolvent – (senior undergraduate) – *absolvent

bruto – gross (*bruto)

daktilografkinja – typist (*dactylographer)

degustacija – (tasting, sampling) *degustation

deklinacija – declension) - *declination

deprimiran – depressed - *deprimed

dijafilm – film-strip - *dia-film

dirigent – conductor - *dirigent

dotacija – grant, grant-in-aid, subvention - *dotation

ekipa – team, group, party - *equipe

eksponat – exibit - *exponate

grafoskop – overhead projector - *graphoscope

interpunkcija – panctuation - *interpunction

interurban – trunk call, long-distance call - *interurban

kartoteka – card index, card register, files, records - *cartotheque

klimatizacija – air conditioning - *climatisation

licitacija – bidding - *licitation

mehanografija – business machines, data-processing machines (*mechanography)

parafirati – initial - *paraph

referat – paper, speech, report - *referate

renomiran – reputable - *renomated

rentabilan – profitable, paying - *rentable

Primjeri pogrešno sastavljenih riječi zbog krivog spajanja osnove s prefiksima i sufiksima:

anorganski – inorganic (*anorganic),

autoportret – self-portrait - *autoportrait

dezinformacija – misinformation - *disinformation

debalans – imbalance - *debalance

hiperprodukcija – overproduction - *hyperproduction

autogram – autograph - *autogram

rekonvalescent – convalescent (*reconvalescent)

grafikon – graph - *graphicon

turistički – tourist - *touristic

Lažni parovi bez sličnosti po obliku

Činjenica da neke riječi nisu slične po obliku ne priječi učenika i prevodioce da u svojoj glavi uspostavljaju jednostruke veze među riječima stvarajući tako lažne parove koji izazivaju pogreške u upotrebi jezika i u prevođenju.

Ovdje se radi o istoj pojavi kao što je bila ona koju smo prikazali na primjeru lažnih parova sličnih po obliku s djelomičnim preklapanjem u značenju, bit će dovoljno nekoliko primjera da se vidi kako se ta pojava odražava među lažnim parovima bez sličnosti po obliku.

I ovdje moramo razlikovati slučajeve kad leksička jedinica maternjeg jezika ima šire značenje od leksičke jedinice stranog jezika (L1>L2), i one u kojima je značenje leksičke jedinice maternjeg jezika uže (L1<L2).

Nadalje, s obzirom na posljedice koje ta činjenica ima za prevođenje, treba razlikovati i odnos sinonimije i polisemije među riječima koje stoje u korespodentnim odnosima.

Razlikovanje sinonimnih riječi u stranom jeziku s vrlo finim značenjskim razlikama koje su u maternjem jeziku sve pokrivene (i prikrivene) istom leksičkom jedinicom težak je zadatak za prevodioca.

Riječ "otkriti" – discover, uncover, unvail, reveal, disclose.

Da bi prevodilac mogao ispravno prevesti upravo ono značenje riječi "otkriti" koje je ostvareno u konkretnoj komunikacijskoj situaciji, on mora prvo biti svjestan da ta riječ ima u njegovom maternjem jeziku značenja koja se mogu međusobno razlikovati, zatim mora znati koje sve riječi u stranom jeziku izražavaju isto značenje, i napokon mora biti u stanju te strane riječi kao sinonime međusobno razlikovati.

Ako prvi od ova tri ouvjeta nije zadovoljen, on će višestruki korespodentni odnos zamijeniti jednostrukim i za prevođenje riječi "otkriti" koristiti samo englesko "discover" (jer ga je možda prvoga usvojio kao korespodent za "otkriti" ili jer je to po njegovom iskustvu korespodent koji je uvijek odgovarao u komunikacijskim situacijama u kojima je trebao prevesti "otkriti". Ako nije ispunjen drugi uvjet, on neće znati koje mu sve leksičke mogućnosti stoje na raspolaganju u engleskom jeziku za izražavanje željenih značenja. Konačno, ako nije zadovoljen treći uvjet (a on pretpostavlja dobro poznavanje leksičke strukture engleskog jezika), prevodilac neće moći odabrati onaj sinonim koji najtočnije izražava željeno značenje, pa dolazi do većeg ili manjeg iznevjeravanja obavijesti.

Otkriti kontinent – discover; otkriti zavjeru – uncover a plot (s tim da ovo znači da je onaj ko je razotkrio zavjeru svjesno radio na tome da je razotkrije) ALI i discover a plot (ne govori ništa o tome je li razotkrivač išta znao ranije); otkriti spomenik – unveil a monument, otkriti tajnu – reveal a secret (ovo bi značilo da je tajna sada postala javna činjenica); disclose a secret (ovo upućuje na samo razotkrivanje tajne); otkriti svoj identitet – disclose one's identity.

Za razliku od ovakvih sinonimnih odnosa, polisemni odnosi, tj. odnosi višeznačnosti, su prevodiocu lakše shvatljivi.

Blagajna (u hrv.jeziku) – kao administrativna ili organizacijska jedinica (treasury), kao prostorija u kojoj se obavljaju uplate i isplate (cashier's office), u trgovinama je pult ili boks gdje kupci plaćaju kupljenu robu (cash desk, cashier's) , mjesto gdje se prodaju vozne karte (booking office) ili ulaznice (box office) , naprava za registriranje iznosa koji se plaća, (till, cash register) ili pak čvrsta kutija za čuvanje gotovine (cash box).

Ponekad jedna te ista riječ hrv.jezika istovremeno ilustrira SINONIMNE i POLISEMNE odnose:

"žena" je polisemna (višeznačna riječ) – "žensko biće" i "supruga", a za to postoje posebne engleske leksičke jedinice – a woman (female – sinonim – ova riječ je stilski obilježena kao lagano ironična ili negativna ili hladno službena (kao pravni termin), jer u stvari znači "ženka"), a wife.

Jedan slučaj polisemije koji zaslužuje da se posebno spomene odnosi se na riječi koje u hrvatskom označavaju istovremeno INSTITUCIJU i ZGRADU u kojoj je ona smještena. Engleski jezik u takvim slučajevima obično specificira razliku, pa se prevodilac pri prevođenju naše gradske skupštine, mora odlučiti između "municipal assembly" i "town hall".

Situacija L1<L2 – neće prevodiocu kojem je maternji jezik hrv.srp.bos. Stvoriti poteškoće u upotrebi stranog jezika, budući da je leksička jedinica njegova maternjeg jezika uža i sadrži samo dio značenja svoga para u stranom jeziku. Naša "plima" na engleskom je "tide", ali "tide" je istovremeno i "oseka". Jednako tako glagol "marry" – se kod nas prevodi sa "udati se", "oženiti se" i "vjenčati se".

Ako imamo rečenicu "Udala sam se za njega prije dvije godine" – I married him 2 years ago. Po glagolu u engleskom jeziku ne možemo znati koji je ROD u pitanju (osim 3.lica jed.), pa kad bismo trebali ovu rečenicu prevesi na hrv. Ne bismo znali hoćemo li reći Oženio sam se ..... ili Udala sam se.....; To se događa i s riječima: uncle – ujak, stric; ili pak "education" kojom se zamjenjuju naše dvije riječi "odgoj i obrazovanje".

Leksične i pojmovne praznine

O leksičkim prazninama može se govoriti u okviru jednog jezika i kontrastivno među jezicima. Unutar jednoga jezika leksička praznina je mjesto u leksičkom sustavu koje nije popunjeno, a očito bi trebalo biti popunjeno s obzirom na to da su njemu odgovarajuća mjesta u istom leksičkom polju popunjena, što znači da jezik tu značenjsku karakteristiku inače izražava:

npr. uzmimo leksičko polje "živadi/peradi" na engleskom jeziku, onda zapažamo da engleski jezik sustavno razlikuje "muško", "žensko" i "mlado". Jedina je iznimka za "turkey", gdje engleski nema posebne leksičke jedinice za "puricu" i "pure", nego su to NEPOPUNJENE PRAZNINE u sustavu riječi za živad (te se praznine mogu popuniti opisno – hen-turkey-purica; baby-turkey – pure).

Semantička karakteristika

muško

žensko

mlado

Vrsta peradi: cock/rooster,hen,chicken,gander,goose,gosling,drake,duck,duckling,turkey

Međutim, s prijevodnog su stajališta zanimljivije leksičke praznine koje se otkrivaju kontrastivno između dva jezika, jer su one zapravo pokazatelji POJMOVNIH PRAZNINA u pojedinom jeziku. Te se pojmovne praznine otkrivaju samo kontrastivno, onda kad se govornici jednoga jezika susretnu s pojmovima za koje drugi jezik raspolaže odgovarajućim leksičkim jedinicama i kad te pojmove pokušaju izraziti na svome jeziku.

Svaki jezik funkcionira kao cjelovit sustav i zadovoljava komunikacijske potrebe svojih izvornih govornika. Njegove leksičke jedinice tako su semantički strukturirane da ne ostavljaju nikakvih praznina za izvorne govornike tako dugo dok oni ostaju u okviru svoje vlastite kulture. No kad se suoče s pojmovima neke druge kulture, obično preko jezičnog izraza te kulture, izvorni govornici jednoga jezika postaju i te kako svjesni leksičkih praznina u svom jeziku koje onda popunjavaju jezičnim posuđivanjem (preuzimanjem riječi stranoga jezika), stvaranjem novih riječi, semantičkom adaptacijom postojećih riječi u jeziku ili doslovnim prevođenjem riječi.

Prevodilac se s pojmovnim prazninama suočava daleko češće nego obični izvorni govornik, jer jezik stvara izraze za nove pojmove tek kad mu oni postanu potrebni za unutarjezičnu komunikaciju, a prevodilac nastupa prije toga – on prvi uočava da postoji pojmovna praznina i za nju mora naći odgovarajući izraz na jeziku-cilju. Pri tome on mora nastojati da prenoseći sadržaj izvornoga pojma ne učini izraz toliko neobičnim da komunikacija postane otežana ili gotovo nemoguća.

Pretpostavimo da se pojam "odgoja" na engleskom može izraziti kao "personality development" (riječ upbringing se odnosi u prvom redu na obiteljski odgoj).

"Zadatak je škole da mladim ljudima dadne ne samo obrazovanje nego i odgoj"

"The task of the school is not only to educate young people, but also to develop their personalities."

Ali,

"Izdaci za odgoj i obrzovanje porasli su za preko deset posto u odnosu na prošlu godinu."

"Educational expenditures is more than ten per cent up on last year".

Ovdje je najbolji prijevod za "odgoj" njegovo utapanje u riječi "education", koja u engleskom pokriva i odgoj i obrazovanje, ali ne specificira razliku među njima.

Prva vrsta leksičkih praznina nije posljedica odsustva nekih predmeta i pojmova u svijetu koji okružuje govornike određenog jezika, nego drukčije pojmovne i jezične organizacije toga svijeta. Nema sumnje da se i u kulturi govornika engleskog jezika razlikuju odgojni i obrazovni aspekti rada s mladim ljudima, ali se u toj kulturi nije pojavila potreba da se te razlike leksički izraze.

Jednako tako, sasvim je jasno da govornici hrv.jezika vide da su ruke i noge sastavljene od raspoznatljivih dijelova (nadlaktica, podlaktica, šaka, bedro, natkoljenica, potkoljenica, list, stopalo), ali njihov jezik ne diferencira automatsku razliku između gornjeg dijela ruke ili noge kao što to čini engleski: Tako:

Boli me ruka, noga ---------------- My hand (arm)/foot (leg) hurts.

Ovdje se dijelom radi o postojanju leksičke praznine u našem jeziku, a dijelom o razlikama u frekvenciji i stilskoj vrijednosti engleskih riječi i njihovih korespondenata u hrv.jeziku. Leksička praznina postoji u našem jeziku za izražavanje pojmova za dio ruke od ramena do zapešća (arm) i za dio noge od kuka do gležnja (leg). Za engleske riječi "hand" i "foot" postoji u našem jeziku riječi "šaka" i "stopalo" ali im stilska vrijednost u nekim komunik.situacijama nije ista kao vrijednost engleske riječi (foot – pokriva više nego naše stopalo-stopalo je samo jedan dio površine od gležnja prema dole).

"Show me your hand" – Pokažite mi svoju šaku (moguće)

"He put his hand in his pocket" - *Stavio je šaku u džep – ovo je neobično.

He has large feet – On ima velika stopala (OK)

You've stepped on my feet - *Stali ste mi na stopalo (nemoguće).

Dalje, engl.riječ "facilities" obuhvaća ono (stvari, zgrade, okolnosti) što omogućava i olakšava obavljanje određene aktivnosti, te tako predstavlja pojam višeg reda koji uključuje zgrade (knjižnice, laboratorije, učionice kao facilities for study; gimnastičke dvorane, bazene, atletske staze – sports facilities; tvornice, pogone, radionice – production facilities; vozila (autobuse, vlakove) – facilities for travel; instalacije (štednjake – cooking facilities; sanitarije – washing facilities), dijelove pokućstva i opreme (krevete kao sleeping facilities, projektore i platna – projection facilities) itd.

Hrvatski jezik nema riječi za takav pojam i u prijevodu s engleskog jezika on najčešće nameće veću mjeru specifičnosti u prevedenoj poruci nego što je postojala u izvornoj poruci: sportski objekti ili sportski tereni, proizvodni objekti ili kapaciteti, prometna sredstva, pogodnosti za kuhanje, mogućnosti za spavanje i sl.

Dakle, objekti, mogućnosti, pogodnosti i sredstva zajedno izražava samo jedna engleska riječ "facilities". To znači da riječ "facilities" nema korespodenta u hrvt.jeziku koji bi mu pojmovno odgovarao.

Kada riječ "objekt" pokušavamo prevesti na engleski, onda visimo da se u njima javljaju praznine u pojmovnom i leksičkom smislu, koju prevodilac popunjava korištenjem raznih riječi s višim ili nižim stupnjem pojmovne specifičnosti:

građevinski objekt – construction project (dok je još u gradnji), a building ili structure lkad je već sagrađen. Industrijski objekt je – industrial project (u gradnji), a industrial facility ili industrial plant ili factory (sagrađen); ugostiteljski objekt – catering facility ili catering establishment, hotel ili restaurant; plovni objekt – sailing vessel ili ship, a vojni objekt – military installation.

Kolokacije i stalni leksički sklopovi (NIJE PITANJE S ISPITA)

U više slučajeva je prikazano da izbor prijevoda za pojedinu leksičku jedinicu ovisi o leksičkoj kombinaciji u kojoj se ona javlja. Primjer kod lažnog para – chemical vidjelo se da kemijski u određenim kolokacijskim sklopovima (kao kemijsko čišćenje, kemijska olovka) ne prevodi svojim engleskim korespodentom chemical, nego onako kako to zahtijevaju pravila leksičkog slaganja u engleskom jeziku. To ukazuje na potrebu proučavanja KOLOKACIJA u okviru leksičke kontrastivne analize. Sama analiza semantičkog sadržaja nije dovoljna, jer čak i onda kada ona ukazuje na potpunu identičnost semantičkog sadržaja dviju leksičkih jedinica u dva razna jezika, opasnost od lažnog sparivanja ostaje prisutna tako dugo dok se ne ispitaju svi kolokacijski odnosi u koje ulaze jedna i druga leksička jedinica. Budući da se sve mogućnosti kombiniranja leksičkih jedinica teško mogu ispitati i da iscrpnih kolokacijskih popisa ili rječnika nema, mogućnost pojave kolokacijski uvjetovanih lažnih parova u prevođenju ne može se nikad unaprijed isključiti.

Lingvisti nemaju još jasnu definiciju što je kolokacija. Kolocirati= zajedno smjestiti – znači stavljati riječi zajedno u uzajamne semantičke odnose, tako da jedna leksička jedinica u izvjesnom smislu određuje značenje druge leksičke jedinicu s kojom kolocira. Pridjev "dark" mijenja svoje značenje u raznim kolokacijama: dark night (mračna/tamna noć), dark eyes (tamne/crne/smeđe oči), Dark Ages (mračni srednji vijek), dark thoughts (mračne misli), dark saying (mutna izreka), dark plans (tajni planovi), dark powers (mračne sile), dark vowel (mukli samoglasnik).

Pravila koja određuju načine kolokacijskog vezivanja leksičkih jedinica nisu eksplicitno navedena ni za jedan jezik, ali svaki izvorni govornik intiutivno zna za koje su kolokacije za njegov jezik prihvatljive, a koje nisu. Naravno, prevodilac koji prevodi s maternjeg na strani jezik i pri tome prati kolokacijska pravila u svom jeziku će neminovno pogriješiti u svim slučajevima u kojima se ta kolokacijska pravila ne poklapaju.

Prevodilac koji u prijevodu na engleski jezik polazi od kolokacije "kuhinjska sol" doći će doslovnim prevođenjem do lažnoga kolokacijskog para – *kitchen salt – umjesto ispravne engl.kolokacije "table salt" (primjeri: zemni plin – natural gas (*earth gas); visoka/niska divljač – big/small game (*high/low game); generalni pokus – dress rehearsal (*general rehearsal); umjetnički/igrani film – feature film (*artistic/played film), radni naslov – tentative title (*working title); robna kuća – department store (*goods house); slatkovodna ribe – freshwater fish (*sweetwater fish); donijeti odluku - make a decision (*bring a decision); dati

prijedlog – make a suggestion (*give a suggestion); redovni student – a full-time student (*regular student); izvanredni student – part-time/extra-mural student (*extraordinary student);

Razlike među jezicima u kolokacijskom potencvijalu mogu se vrlo jasno ilustrirati primjerima u kojima jedan jezik u raznim kolokacijama zadržava istu leksičku jedinicu, a drugi svaki put zahtijeva drukčiju lek.jedinicu.

Bračni život – married life; bračno stanje – marital status; bračna zajednica – matrimony; bračna ljubav – conjugal love, bračni drug – spouse, bračno putovanje – honeymoon.

U prijevodu s engleskog na naš: compulsory education – obavezno školovanje; compulsory measures – prisilne mjere; common law – običajno pravo; common manners – prostački maniri; common denominator – zajednički nazivnik, common consent – zajednički pristanak, common sense – zdrav razum, common land – općinska zemlja.

Prevoditelje čeka još jedna zamka koju je teže izbjeći – to su kolokacije koje se mogu prevesti doslovno, ali koje tako doslovno prevedene nemaju onaj stupanj prirodnosti i idiomatičnosti što ga imaju njihove varijante koje ne slijede kolokacijski obrazac prevodiočevog maternjeg jezika i zato mu većinom ostaju nedostupne: glagoli take, make, get, turn i sl., koje izvorni govornici engl.jezika vrlo često koriste u raznim kolokacijama, a strani prevodioci na engleski jezik upotrebljavaju ih razmjerno rijetko zato što kolokacije iz njihovih jezika upućuju na neke druge – ispravne, ali manje idiomatične – kolokacijske sklopove. U zagradama su pravilne, ali manje idiomatične kolokacije.

poprimiti oblik – take the form (assume the form); pohađati tečaj – take a course (attend a course); odvesti se taksijem – take a taxi (drive in a taxi); iskoristiti priliku – take a chance (use/exploit the opportunity); voditi rat – make a war (lead, wage war); sklopiti/zaključiti mir – make a peace (conclude peace); zaraditi novac – make money (earn money); srknuti gutljaj – take a sip (drink a sip); popeti se liftom – take an elevator (go up in an elevator) itd.

POSLOVICE, FRAZE I IZRIČAJI

Poslovice i stalni izričaji također pripadaju leksičkom dijelu jezika i za potrebe prevodilačke prakse zavređuju pažnju kontrastivnog analitičara. Budući da se radi o stalnim izričajima koji se upotrebljavaju u onom obliku u kome u jeziku postoje i u većini slučajeva se ne mogu nimalo modificirati, a ...pogotovo ne slobodno sastavljati, jasno je da njihovo prevođenje riječ po riječ ne dolazi u obzir. To se može dokazati i unutar jednoga jezika, gdje svako mijenjanje stalnog izraza ili zamjenjivanje jedne riječi njenim sinonimom razara poslovicu ili izričaj, čini ih smiješnima i besmislenima, ili ih pretvara u slobodnu rečenicu koja se interpretira ne kao poslovica nego kao izjavna rečenica: npr. U tom grmu leži zec – U tom grmu leži kunić. Imati putra na glavi – Imati maslaca na glavi. Drumovi će poželjet Turaka, al' Turaka više biti neće – Ceste će poželjet .......

Sad je lako zamisliti što se događa s poslovicom kad se doslovno prevede s jednog jezika na drugi: ako ona na drugom jeziku već postoji u obliku koji ne proizlazi iz doslovnog prijevoda s prvog jezika ( a on gotovo nikada ne proizlazi, jer su poslovice sintaktički, leksički i ritmički

prilagođene svakom jeziku da bi se lakše prepoznale kao poslovice)., onda će svakla promjena uzrokovana oblikom poslovice u prvom jeziku razoriti njenu poslovičnost u drugom jeziku. One se zamjenjuju u cjelini.

Bolje ikad nego nikad – Better late than never.

Kulj željezo dok je vruće – Strike while the iron is hot.

Nije nipošto pravilo da poslovici jednoga jezika odgovara poslovica istog značenja i sasvim sličnog izraza u drugom jeziku. Budući da su poslovice najneposredniji izraz tradicije i kulture jednoga naroda, razumno je očekivati da će one biti i JEZIČNO SPECIFIČNE, i to tako da će se za izražavanje istih značenjskih sadržaja u pojedinim jezicima koristiti različiti lingvistički (leksički, gramatički, fonetski) materijal, ili pak da će pojedini jezici svojim specifičnim jezičnim sredstvima izražavati specifična značenja koja se u drugim jezicima ne izražavaju. Prevodilački postupci bit će u ta dva druga slučaja drukčiji nego u prvom slučaju.

U prvom slučaju se u oba jezika izražava jednako značenje i da je jezični izraz sličan., pa će prevodilac morati samo paziti da u prijevodu postigne točno onaj izraz koji jezik-cilj traži. U tome mu mogu pomoći dvojezični rječnici poslovica i stalnih izričaja ili jednojezični rječnici i zbirke poslovica (npr. pod "iron" naći će izraz za poslovicu Kuj željezo dok je vruće ili pak, pod "gold" naći će all that glitters is not gold.

U drugom slučaju u oba jezika se izražava jednako značenje, ali je jezički izraz poslovice sasvim drukčiji, tako da prevodilac koji tu poslovicu ne zna ili je ne može naći u dvojezičnom rječniku, i ne može za njom tragati u jednojezičnom jer ne zna pod kojom će je riječi tražiti. Ako traži prijevod naše poslovice – Ne spremaj ražanj dok je zec u šumi – on neće naći njen eng.ekvivalent pod natuknicom "spit" (ražanj), niti "hare" (zec), jer engl.jezik izražava značenje te poslovice kao brojanje pilića prije nego se izlegu: Don't count your chikens before they are hatched; za poslovicu – Mnogo babica kilavo dijete – engleski govori o previše kuhara koji kvare čorbu – Too many cooks spoil the broth; Napraviti slona iz buhe/Od muhe napraviti slona – Make a mountain out of a molehill (krtičnjak); Moja kućica moja slobodica – My house my castle; Što mu je na srcu to i na jeziku – He wears his heart upon his sleeve; Tko prvi do djevojke, njegova djevojka – First come first served; Bobu bob, a popu pop – Call a spade a spade (lopata se naziva lopatom); Zida kule u oblacima – Castles in Spain; živi kao bubreg u loju – As snug as the bug in the rug; U tom grmu leži zec – There's the rub (U tome je neprilika); Ne može biti vuk sit i koza cijela ili Ne možeš imati ovce i novce – You cannot have your cake and eat it too; Nije šija nego vrat – It's six of one and half – a dozen of the other.

U trećoj su skupini poslovice koje se ne mogu sparivati ni po značenju ni po izrazu. U jednom se jeziku izražavaju značenja koja u drugom jeziku nisu poslovično izražena (ili je prevodiocu taj poslovični izraz nepoznat). Engleski jezik ima poslovice kao: A rolling stone gathers no moss (kamen koji se kotrlja neće obrasti mahovina – čovjek koji je stalno u pokretu neće se ulijeniti ili tko stalno mijenja gospodare neće se obogatiti; Little pitchers have long ears (mali vrčevi imaju duge uši) – djeca rado naćule uši kada odrasli razgovaraju; Mi nemamo takvih poslovica.

Isto tako neke naše poslovice nemaju ekvivalente u engl.jeziku – Trla baba lan da joj prođe dan; Kasno Marko na Kosovo stiže; Naše gore list; Obrati bostan, U neobranom grožđu itd.

Postupak prevođenja takvih poslovica i izreka isti je kao i u prevođenju specifičnih elemenata kulture i civilizacije, jer se radi i o jednom elementu duhovne kulture. Što god prevodilac u takvom slučaju učinio, on neće postići punu prirodnu ekvivalenciju, nego će primaocima samo više ili manje približiti obavijest koju poslovica nudi. Jedna je mogućnost da poslovicu ili izreku doslovno prevedu u jezik-cilj. Na taj način su neke poslovice ušle u drugi jezik – to se dogodilo s brojnim poslovicama raznih naroda, citatima iz Biblije, iz djela grčkih i rimskih klasičnih pisaca, iz basna i bajki, iz djela pisaca iz pojedinih književnosti. Te poslovice i ti citati doslovnim su prevođenjem ušli u fond poslovica i izreka u raznim jezicima, tako da za njih postoje gotovi prijevodni ekvivalenti, najčešće s jednakim jezičnim materijalom: Vuk u ovčjoj koži – A wolf in sheep's clothing,; Jabuka razdora – An apple of discord; Hvatati se za slamku – Catch at a straw; Spavati snom pravednika – Sleep the sleep of the just; Kako posiješ tako ćeš i žeti – As a man sows so he shall reap.

Druga mogućnost se sastoji u tome da se umjesto prijevoda poslovice dadne njena neutralna, neposlovična parafraza – tako prenosimo onaj dio obavijesti koji se tiče njenog objektivnog sadržaja – Trla baba lan da joj prođe dan – Engage in useless work just to spend the time – tada primalac prijevoda zna što je izvorni odašiljalac htio reći, ali ne zna kakva je ukupna komunikacijska vrijednost onoga što je rečeno, jer nema pojma da je izvorni odašiljalac upotrijebio poslovicu i time dao svome sudu jednu opću dimenziju primjenjenu na konkretni slučaj.

Sljedeća je mogućnost za prevođenje "neprevedivih" poslovica i izreka njihovo zamijenjivanje poslovicama i izrekama koje izriču približno značenje. Primalac tada zna da se radi o poslovici, a i značenje koje je preneseno slično je onome što ga je izrazio izvorni govornik, tako da mu je ukupna obavijest prilično dobro očuvana.

Šta je babi milo to joj se i snilo – The wish is father to the thought (želja je otac misli) – značenjski dovoljno blizu da može poslužiti kao ekvivalent.

Najteži zadatak za prevoditelja je kada govornik aludira na neku poslovicu za koju postoji prijevodni ekvivalent, pogravajući se s njenim doslovnim značenjem ili je koristi kao podlogu za vlastitu igru riječima.

Recimo ako govornik aludirajući na poslovicu: Tko se jednom opeče taj na hladno puše – Once bitten twice shy, kaže:

On je bio tako oprezan da je čak i na sladoled puhao – kako sada ovo prevesti?

Poslovica se ne može djelomično prevoditi, ona ide u paketu, od riječi do riječi.

Prevodilac mora smisliti neki drugi primjer slične igre riječima u jeziku cilju i da tako primaocima prenese dojam o odašiljaočevoj sposobnosti upotrebe jezika.

PITANJE BROJ 7-KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVOĐENJA

Mjesto prevođenja u ljudskoj komunikaciji

Uspješna komunikacija među ljudima pretpostavlja da je zadovoljeno nekoliko uvjeta: da postoji odašiljalac i primalac obavijesti, da se oni nalaze u (usmenom ili pismenom) dodiru preko određenog komunikacijskog kanala, te da obojica vladaju zajedničkim kodom (jezikom) koji odašiljaocu omogućuje da svoju obavijest kodira i kao poruku prenese primaocu, a primaocu omogućuje da poruku prihvati i dekodira.

Prešutna je pretpostavka da odašiljalac ima primaocu šta saopćiti, tj. Da postoji obavijest koja se komunicira.

Potpuna podudarnost kodova odašiljaoca i primaoca ideal je koji se u praksi ne ostvaruje zbog IDIOLEKATSKIH i DIJALEKATSKIH razlika. S povećanjem dijalekatskih razlika, smanjuje se i mogućnost primjerenog prenošenja obavijesti, a to prenošenje postaje sasvim neprimjereno kad odašiljalac i primalac govore ne samo različitim dijalektima, nego čak i različitim jezicima. Kada razina ostvarene neposredne komunikacije postane preniska da bi se postigao cilj koji se prenošenjem obavijesti želi postići, javlja se POTREBA ZA PREVOĐENJEM – dakle za POSREDNOM KOMUNIKACIJOM.

Prenošenje obavijesti

Obavijest koju odašiljalac želi saopćiti primaocu se odnosi na neki vid životne stvarnosti u kojoj se oni nalaze – misao, emocija, naredba itd. U ljudskom društvu, na sadašnjem stupnju njegova razvoja, jezično kodiranje je neizbježan način ako se želi osigurati komunikacija. Nijedan drugi, nejezični, kodni sustav ne bi mu osigurao tako široke mogućnosti za izražavanje obavijesti, niti bi mu osigurao tako siguran prijem poruke. Svi ostali poznati kodovi znatno su uži po svojoj primjeni i po vrstama i količini obavijesti koju mogu prenijeti. (komplicirani kodovi ceremonijalnog ponašanja, signalni kodovi koji se prenose zastavicama, "govor očiju" "govor tijela", znaci kojima se sporazumijevaju gluhonijeme osobe).

Lingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između obavijesti i jezičnog koda

Kada odašiljalac ima obavijest koju želi saopćiti, kada ima primaoca kome je želi prenijeti, i kada zna da je može saopćiti samo tako da je prethodno KODIRA JEZIKOM koji dijeli s primaocem, on prelazi na kodiranje obavijesti. Pri tome se služi sredstvima što mi ih njegov jezik stavlja na raspolaganje, i to onim njihovim dijelom kojim on vlada. To je PRVI TRENUTAK u kojem OBAVIJEST doživljava izvjesne MODIFIKACIJE zbog same činjenice da se podvrgava postupku kodiranja u okviru odabranog jezičnog sustava.Životna realnost postoji neovisno o jeziku i zato jednu te istu realnost vanjskoga svijeta mogu izraziti razni jezici. Upravo to jedinstvo različitosti (Roman Jakobson) jest ono što prevođenje čini mogućim: jedna činjenica izvanjezične stvarnosti može se izraziti na više raznih načina – u okviru jednog jezika ili u više raznih jezika. Ta izvanjezična činjenica je ono što u prijevodu ostaje stalno, a mijenja se samo njen izraz.

U kodiranju svoje obavijesti odašiljalac često koristi gotove obrasce (za određene izvanjezične sadržaje), pa makar pri tome osjećao da oni donekle mijenjaju samu obavijest. On je svjestan da bi insistiranjem na potpunom kodiranju obavijesti, kad bi to išlo protiv uobičajenog izražavanja koje diktira njegov jezik, otežalo komunikaciju s primaocem i u krajnjoj liniji iznevjerio samu obavijest. Tek veliki pisci mogu sebi dozvoliti da razbiju okove svoga jezika i svoju obavijest pokušavaju izraziti sredstvima koja toj obavijesti odgovaraju, bez obzira na to jesu li to već uobičajena sredstva njihova jezika ili ne. Oni se često tuže da im jezik ne dopušta da izraze sve što osjećaju. No i oni su spremni žrtvovati dio svoje obavijesti da bi je uopće mogli izraziti – u protivnom ne bi bilo komunikacije. Jedino su veliki pisci svjesni žrtve što je čine transformiranjem svojih misli i osjećaja u jezične znakove. Obični ljudi toga nisu svjesni.

Psiholingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između obavijesti i odašiljaočeva jezika

Nijedan govornik nekoga jezika ne vlada cjelinom jezičnoga koda nego samo njegovim jednim dijelom – većim ili manjim. Svaki govornik ima svoj jezik, koji je istovremeno jednak jezicima svih ostalih govornika tog jezika i različit od njih. U procesu komunikacije govornik se za kodiranje svoje obavijesti služi odabranim jezikom onako kako ga on zna. Ovo je drugi momenat u kome dolazi do modifikacije obavijesti. Prvu modifikaciju ona je doživjela pod utjecajem odašiljačeve upotrebe jezika. Dok je ono prvo bila u užem smislu lingvistička komponenta u kodiranju obavijesti, ovo drugo je PSIHOLINGVISTIČKA KOMPONENTA u kodiranju obavijesti, jer se bavi onim ŠTO SE DOGAĐA U TRENUTKU KAD ČOVJEK UPOTREBLJAVA JEZIK.

Jasno je da bez obzira na sve eventualno postojeće objektivne potencijale jezika govornik može za kodiranje svoje obavijesti koristiti samo one kojima vlada, koje zna, te da će – u interesu komunikacije – biti spreman svoju obavijest prilagoditi vlastitim mogućnostima izražavanja u okviru odabranog jezika.

Sociolingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između odašiljaoca i primaoca obavijesti

Do treće MODIFIKACIJE obavijesti dolazi zbog činjenice da se poruka (kodirana obavijest) upućuje određenom primaocu (primaocima). Odašiljalac uvijek ima pred očima određenog primaoca kome upućuje poruku, bez obzira na to je li primalac fizički prisutan u određenoj komunikaciji ili je odsutan. Ako je primalac prisutan dok pošiljalac kodira svoju obavijest, on će istovremenom povratnom informacijom obavještavati odašiljaoca o tome da li se komunikacija uspješno odvija – pogledom razumijevanja ili nerazumijevanja, klimanjem glavom, grimasom lica, ili direktnim protupitanjem ili zahtjevom za jasnijim izrazom obavijesti. Ta je modifikacija još jedna cijena koju odašiljalac plaća da bi mogao komunicirati. Kada primalac nije fizički prisutan činu kodiranja obavijesti, on je ipak i te kako duhovno prisutan, i odašiljalac računa s njim, oblikujući svoju obavijest onako kako misli da će je primalac moći primiti (tako rade i pisci u novinama, predavači na javnim predavanjima podešavaju svoja izlaganja prema prosjeku

slušatelja, pisci stručnih i znanstvenih tekstova pišu za prosječne pripadnike svoje struke, književnici pišu za publiku svoga vremena. Tek neki pisci KODIRAJU svoje obavijesti onako kako im njihov individualni jezik dozvoljava, gotovo se ne obazirući na to hoće li ih netko moći primiti ili ne.Oni su spremni da ostanu "NESHVAĆENI", da budu prihvaćeni u vrlo uskom krugu koji takve poruke može primiti, ili da čekaju na iduće generacije koje će njihove poruke eventualno znati dekodirati. Ovo povratno djelovanje primaoca obavijesti, pa čak i utjecaj primaoca na sadržaj obavijesti koja će se odaslati, predstavlja SOCIOLINGVISTIČKU KOMPONENTU u KOMUNIKACIJI.

Izvanjezični sadržaj poruke

Dakle, u ljudskoj komunikaciji kad se odvija uz pomoć jezika zastupljena je LINGVISTIČKa (u užem smislu), PSIHOLINGVISTIČKA i SOCIOLINGVISTIČKA KOMPONENTA. Sve one sudjeluju u kodiranju obavijesti, tj. Oblikovanju poruke, i kako smo vidjeli to utječe i na njen sadržaj.

Izvanjezični sadržaj poruke može biti bilo koji aspekt životne stvarnosti u svijetu koji nas okružuje (svemir, prirodna sredina, društveno ustrojstvo, vlastita psihička nutrina, plodovi nečijeg uma ili mašte itd.). Međutim, taj sadržaj o kome se nešto saopćava mora na nekakav način biti zajednički odašiljaocu i primaocu obavijesti. Za komunikaciju je potrebna zajednička iskustvena podloga odašiljaoca i i primaoca. To naravno ne mora značiti da oni moraju jednako znati o čemu se govori, što bi bilo ne samo nemoguće nego bi i veći dio komunikacije učinio bespredmetnim. Zajednička iskustvena podloga znači postoji referentni okvir unutar kojega se odvija komunikacija. Nadalje, tu iskustvenu podlogu ne sačinjava samo ono što je čovjek iskusio vlastitim čulima, nego i ono što je spoznao posredno preko jezika. Velik dio iskustvene podloge svakoga čovjeka predstavljaju posredni doživljaji: time se znatno ubrzava učenje (jer čovjek ne mora čekati da neposredno doživi neku pojavu da bi je spoznao), a što je još važnije omogućava se spoznavanje pojava koje ljdskim čulima nisu ppristupačne. Tako npr., ljudi znaju što je ambrozija, premda je nitko nikada nije okusio – iz klasične mitologije su saznali da je ona hrana bogova koja im je davala besmrtnost.

Kasnije ćemo vidjeti da je ova mogućnost posrednog spoznavanja posebno vazna u PREVOĐENJU ELEMENATA ODAŠILJAOČEVE KULTURE kojih nema u primaočevoj kulturi. Za sada je važno uočiti da razina ZAJEDNIČKE ISUSTVE PODLOGE ODAŠILJAOCA I PRIMAOCA UTJEČE kako na IZRAZ PORUKE tako i na NJEN SADRŽAJ. Ona čini dio komunikacijske situacije u kojoj se nalaze i odašiljalac i primalac, svaki sa svojim jezikom.

Kretanje poruke komunikacijskim kanalom

Kada je obavijest KODIRANA – uz modifikacije kakve su prikazane u prethodnim odjeljcima – ona se kao PORUKA upućuje KOMUNIKACIJSKIM KANALOM od odašiljaoca prema primaocu. Zbog BUKE U KANALU protok obavijesti kroz komunikacijski kanal nije nesmetan i obavijest pri tome dožiljava neke promjene. Modifikacija obavijesti se može lako zamijetiti u

VREMENSKOM KOMUNIKACIJSKOM KANALU – zbog promjena koje se tijekom vremena zbivaju u jeziku u kome je obavijest kodirana i u izvanjezičnoj stvarnosti na koju se obavijest odnosi. Napr, mi danas ne možemo primati narodne priče o vješticama i vukodlacima na isti način kako su ih ranije vremena primali ljudi koji su još vjerovali u postojanje takvih bića; ili, obavijesti što ih nose opisi prirode u književnosti ranijih razdoblja za nas su se izmijenile zbog promjena u odnosu između čovjeka i prirode do kojih je u međuvremenu došlo. Mnoge riječi ostaju iste, ali im se sadržaj s vremenom mijenja, pa se time i mijenja i obavijest koje one u određenoj poruci nose (primjerice, riječ "brod" u vrijeme prvih parobroda, ili riječ "romantičan" u vrijeme romantizma i danas). Bitno je primijetiti da obavijest nije činom kodiranja jednom zauvijek zadana, nego da se mijenja i protokom kroz komunikacijski kanal, jednako kao što se mijenja i sam čin kodiranja (modifikacije).

Primanje i dekodiranje poruke

Pošavši od odašiljaoca i prošavši komunikacijskim nkanalom, poruka stiže do primaoca, koji je prima i zatim DEKODIRA da bi prihvatio upućenu mu obavijest. Nakon modifikacija što ih je doživjela u procesu kodiranja i transmisije komunikacijskim kanalom, obavijest doživljava još jednu modifikaciju u procesu dekodiranja. Isto tako kao što je odašiljalac izvornu obavijest kodirao onako kako mu je to omogućilo njegovo vladanje jezikom koji je odabrao za komunikaciju, primalac sada dekodira primljenu poruku onako kako mu to dozvoljava njegovo vladanje jezikom na kome je primio poruku. I ovdje psiholingvistička komponenta djeluje na primanje obavijesti i utječe na izvanjezični sadržaj što će ga primalac kao obavijest konačno dobiti. Drugim riječima, na primaočevo razumijevanje poruke utječe način na koji on vlada zajedničkim jezikom što ga dijeli ns odašiljaocem. Što je njegov način vladanja tim jezikom bliži odašiljaočevom načinu, a ta dva načina ne mogu nikada biti jednaka za dva govornika istoga jezika – to će modifikacija obavijesti u procesu dekodiranja biti manja i obavijest koju on dobije bliža onoj koju je odašiljalac odaslao; i obratno.

Relativnost komunikacije

Dakle, obavijest ne smijemo shvatiti kao nešto unaprijed kruto zadano što bi u potpunosti odredilo ponašanje sudionika u procesu komunikacije. Umjesto toga, saopćavanje obnavijesti jedan je od načina čovjekova djelovanja i ponašanja, a osnovna karakteristika toga djelovanja je elastičnost. Odašiljalac ZNA što želi saopćiti primaocu, ali je on istovremeno svjestan da će sama činjenica da on to želi nekome saopćiti, a ne zadržavati za sebe u svojoj nutrini, zahtijevati neke promjene u onome što on saopćava; kad je on konačno formulira kao poruku, njegova će obavijest biti tek APROKSIMACIJA kakvu mu omogućuje i dozvoljava njegov jezik, način i stupanj njegova vladanja tim jezikom, te konačno njegova interpretacija odnosa s primaocem u toj komunikacijskoj situaciji. Zbog toga je on spreman svoj izraz obavijesti (tj. Poruku) promijeniti ako vidi, ili samo misli, da prvobitni izraz nije komunikacijski optimalan. U usmenokj komunikaciji on može, vidjevši da njegova poruka nije kako treba shvaćena, drukčije kazati ono što ima za reći. Ako u pisanom tekstu opazi da je svoju obavijest mogao i bolje

izraziti, on se vraća na svoj tekst, ispravlja ga, dotjeruje, pravi njegovu prvu, drugu, treću verziju. Pri tome on MIJENJA PORUKU, a mijenjajući nju mijenja i njen IZVANJEZIČNI SADRŽAJ, odnosno obavijest. No ta obavijest ostaje za njega, u svojoj prometnoj (komunikacijskoj) vrijednosti jednaka i neizmjenjena, isto onako kao što njegov potpis – mada svaki put drukčiji – ostaje jednak i pravno priznat kao njegov. Ovu RELATIVNOST KOMUNIKACIJE, ovo JEDINSTVO U RAZLIČITOSTI, bitno je uočiti ako nželimo shvatiti što je to što prevođenje čini mogućim. Radi se naime o tome da komunikacijsku vrijednost obavijesti ne mijenjaju sve promjene njenog izraza, nego samo određene kvalitativne promjene. Druge pak promjene, koje po svojoj naravi nisu kvalitativne, čuvaju komunikacijsku vrijednost obavijesti u skladu s načelom elastičnosti ljudskog ponašanja i djelovanja.

Ni sa stajališta primaoca komunikacija ne može biti apsolutna. Prvo, zbog buke u kanalu primalac ne može primiti sve ono što je odašiljalac odaslao. Drugo, poruku koju primi, on interpretira u skladu sa svojim vlastitim znanjem jezika te poruke i prema toj interpretaciji konačno usvaja obavijest. To je dakle drugi razlog relativnosti komunikacije. I opet, u izvjesnom smislu, konačno primljena obavijest NIJE ISTOVJETNA s onom koju je odašiljalac uspio odaslati; no u drugom i važnijem, komunikacijskom, smislu te su dvije obavijesti do one mjere identične do koje se to u jednoj ljudskoj pojavi kao što je komunikacija može očekivati. S druge strane, one su toliko različite koliko ta ista ljudska komunikacija dopušta. Kada ELASTIČNI NAPON dosegne granicu tolerancije, komunikacijski vez puca i među sugovornicima dolazi do nesporazuma, nerazumijevanja, ili čak do gubitka volje za daljnjim nastojanjem za komuniciranjem. Činjenica da takvih komunikacijskih neuspjeha ima razmjerno malo u totalitetu ljudskih komunikacijskih nastojanja samo je dokaz velike elastičnosti ljudskog ponašanja u svim životnim, pa tako i komunikacijskim situacijama. TO JE LJUČNA PRETPOSTAVKA ZA RAZUMIJEVANJE PROCESA PREVOĐENJA.

Komunikacija uz pomoć prevođenja

Sve ono što je rečeno za odašiljaoca i za komunikacijski kanal u slučaju prevođenja se ponavlja dva puta zbog uključivanja prevodioca kao primaoca i kao odašiljaoca obavijesti. Kada se prevodilac nađe u ulozi primaoca, on onda obavijest prima onako kako mu to dozvoljava njegovo znanje izvornoga jezika – ponašajući se jednako kao što bi se ponašao i svaki drugi primalac koji vlada odašiljaočevim jezikom. Zatim dolazi PONOVNO KODIRANJE tako primljene OBAVIJESTI U JEZIKU-CILJU UZ ONAKVA ISTA OGRANIČENJA S KAKVIM SE BORIO IZVORNI GOVORNIK, A TO ZNAČI UZ MODIFIKACIJU OBAVIJESTI KAKVU NAMEĆE SAM JEZIK-CILJ I NAČIN NA KOJI PREVODILAC NJIME VLADA, kao i narav interakcijskog komunikacijskog odnosa između prevodioca i krajnjeg primaoca. Kao odašiljalac, prevodilac odašilje poruku komunikacijskim kanalom prema primaocu. I u tom komunikacijskom kanalu, kao i onom kojim je obavijest stigla od izvornog odašiljaoca do prevodioca, djeluje "BUKA" koja uzrokuje modifikaciju obavijesti. Na kraju poruka stiže do krajnjeg primaoca, a on je dekodira i prihvaća obavijest uz onakvu modifikaciju kakvu mu nameće njegovo poznavanje jezika-cilja.

Pojam relativnosti komunikacije ovdje je još očiglednije prisutan nego pri komunikaciji u okviru jednog jezika. Prvobitna obavijest doživljava promjene u procesu kodiranja od strane odašiljaoca, u komunikacijskom kanalu kojim stiže do prevodioca, te u procesu prihvaćanja od strane prevodioca, zatim doživljava daljnje promjene u procesu kodiranja od strane prevodioca, u komunikacijskom kanalu kojim od prevodioca putuje do krajnjeg primaoca, te u procesu prihvaćanja od strane krajnjeg primaoca. JEDNAKOVRIJEDNOST se sada uspostavlja između obavijesti koju je odašiljalac namjeravao odaslati i one koju je stvarno uspio odaslati, zatim između one koja je odaslana i one koju je prevodilac uspio prihvatiti, između one koju je prevodilac prihvatio i one koju je uspio ponovo odaslati, te konačno između one koja je stigla do krajnjeg primaoca i one koju je taj primalac uspio prihvatiti.

Kad se faze prenošenja obavijesti ovako razdvoje, onda postaje očito da je APSOLUTNA JEDNAKOVRIJEDNOST OBAVIJESTI fikcija koja više šteti nego koristi u naporima da se shvati BIT PREVOĐENJA. APSOLUTNIH EKVIVALENATA NEMA, kao što NEMA APSOLUTNIH SINONIMA. U apsolutnom smislu, obavijest koju je odašiljalac uspio odaslati nije sasvim ista kao ona koju je namjeravao odaslati; obavijest koju je prevodilac primio nije sasvim ista kao ona koju je odašiljalac uspio odaslati; ona koju je prevodilac uspio odaslati nije istovjetna onoj koju je prethodno primio; a obavijest koju krajnji primalac primi nije ista kao ona koju je prevodilac odaslao. A ipak se – ako je prijevod dobar, a to znači ako je komunikacija uspjela – cijelo vrijeme radi o jednoj te istoj obavijesti. Ona je ista u onom VAŽNIJEM, KOMUNIKACIJSKOM SMISLU u kome – kao i u neprijevodnoj komunikaciji – govornik zna da je elastičnost jedina mogućnost komunikacije i jedina alternativa šutnji.

Mogućnost i nemogućnost prevođenja

Pitanje je li prevoditii uopće moguće, zapravo je pogrešno pitanje. Bolje je pitati što je moguće prevoditi i kako je moguće prevoditi. Savršene komunikacije nema ni kada se poruka prenosi unutar jednoga jezika, pa ipak nećemo zbog toga tvrditi da se ne sporazumijevamo s ostalim pripadnicima svoje jezične zajednice. Svaka se obavijest prenosi približno, pa tako i ona koja se prenosi procesom prevođenja. Stupanj približavanja izvorno odaslanoj obavijesti (koji se može shvatiti kao stupanj uspješnosti prijevoda) ovisit će o raznim faktorima subjektivne i objektivne prirode. Među SUBJEKTIVNIM FAKTORIMA bit će svakako prevodiočeva sposobnost razumijevanja izvornoga jezika i aktivno korištenje jezika-cilja, zatim njegovo poznavanje izvanjezične materije koja je predmet obavijesti, te njegova sposobnost uspostavljanja komunikacijskog odnosa s primaocima. OBJEKTIVNI FAKTORI za prevodioca su izvorni jezik i jezik-cilj, priroda izvanjezičnog sadržaja koji je predmet obavijesti, te primaoci kojima je prevedena obavijest namijenjena.

Što su izvorni jezik i jezik-cilj genetski srodniji ili tipološki bliži, to će elemente obavijesti koje poruka nosi niti lakše prevoditi. Nadalje, što je realnost vanjskog svijeta koja je predmet obavijesti bliža govornicima jednoga i drugoga jezika, to će se poruka lakše i potpunije prevoditi. I obratno, ako je realnost vanjskog svijeta o kojoj obavijest govori nepoznata govornicima jezika-cilja, prevodilac će im tu realnost pokušati približiti raznim postupcima, ali neće nikako moći ostvariti onoliki stupanj komunikacije koliki je izvorni odašiljalac ostvario sa svojim

primaocima. Ekstremni slučaj te vrste je onaj u kojem je sam izvorni jezik predmet obavijesti. Odašiljalac uzima svoj jezik kao dio izvanjezične stvarnosti i o njemu nešto saopćava primaocu. To je slučaj u poeziji (rima, ritam, aliteracija), a još više u verbalnom humoru (igra riječima). Kada autor teksta neke karikature ili aforizma na hrv.jeziku povezuje u jednu pojmovnu cjelinu životni standard i stan (stan-dard), onda njegova obavijest ne govori samo da je stan važan element standarda, nego u hrv.jeziku dovodi te dvije riječi u zvukovnu vezu – a to je podtak o tome jeziku, a ne o ta dva pojma. U takvoj situaciji dotičemo granicu prevedivosti. U našem primjeru sa stanom i standardom to bi u prijevodu na strani jezik značilo dati naprije prijevodne ekvivalente za ta dva pojma, azatim objašnjenje o tomre kako je u hrv. Jeziku riječ stan uključena u riječ standard. Prijevod ovdje nema samostalne f-je, već primaocu samo služi kao pomagalo u učenju toga dijela izvornog jezika. U normalnim komunikacijskim situacijama ovaj postupak se ne primjenjuje, ali jedna njegova varijanta se susreće u tzv. PARALELNIM IZDANJIMA POEZIJE: na jednoj stranici donosi se izvornik neke pjesme, a na drugoj strani njen poetski ili prozni prijevod, obično doslovan, i od čitaoca se očekuje da s prijevoda pređe na original, na jeziku koji razumije slabo ili nikako, da bi otkrio njene poetske vrijednosti. Druga vrijednost u prevođenju poezije je PREPJEV. Prepjev izlazi izvan granica prevođenja i znači ponovno stvaranje – ne izvorne obavijesti, nego IZVORNOG UMJETNIČKOG DOŽIVLJAJA.

Prevođenje kao zanat ili umijeće

Zanatski element se ogleda u činjenici da prevodilac mora dobro poznavati izražajne mogućnosti izvornoga jezika i jezika-cilja i kulturu i civilizaciju iz koje prevodi i u koju prevodi (odnosno one segmente tih kultura i civilizacija što ih obuhvaća obavijest koju prevodi).

Element umijeća zastupljen je u prevođenju svake one obavijesti za izvornu formulaciju koje je on također bio potreban. To je slučaj onda kad je sam jezik dio obavijesti koja se prenosi. Važno je napomenuti da se takva situacija ne javlja samo u književnosti najvećeg dometa, nego se može javiti i usred običnog razgovora ili bilo kakvog "neliterarnog" teksta. Kriteriji uspješnosti u tom slučaju nisu više jednaki kriterijima uspješnosti prijevoda onih dijelova obavijesti koji se ne odnose na sam jezik: prenošenje obavijesti u navedenom smislu ovdje ne dolazi u obzir, nego samo prevodiočev "domišljaj"koji će – zavisno od njegova umijeća – biti manje ili više isto toliko efikasan koliko je bio i domišljaj autora u sklopu izraza izvorne obavijesti.

Priroda prevođenja

Prevođenje je jedan od oblika ljudske djelatnosti. Sam čin prevođenja sastoji se od pretvaranja poruke (misli, osjećaja, želja, naredbi) prethodno izražene jednim jezikom ui jednakovrijednu poruku izraženu nekim drugim jezikom.

Što se tiče naravi prevođenja, ovo su zaključci: 1) ono što se prevodi jest poruka, 2) da bi se neka poruka prevela ona mora najprije biti izražena jednim jezikom, a zatim nekim drugim; 3) u oba jezična izraza ona mora ostati ista, što znači da primaoci prevedene poruke moraju primiti onaj isti sadržaj koji su primili i primaoci izvorne poruke.

Prevođenje kao oblik komunikacije

Ljudi međusobno saobraćaju na razne načine i raznim sredstvima – pogledom, dodirom, glazbom, plesom, cvijećem, načinom odijevanja, dogovorenim signalnim znakovima i sl. No jedno od najvažnijih sredstava komunikacije unutar ljudske zajednice je JEZIK. Komunikacija uz pomoć bilo kojeg od gore spomenutih sredstava moguća je samo onda ako sudionici u procesu komunikacije razumiju i na isti način interpretiraju izraz kojim se prednosi određena obavijest: stisak ruke bit će primljen kao znak prijateljstva onda ako onak kome je namijenjen zna da on "ZNAČI" prijateljstvo, ane možda pokušaj sputavanja ili nedopustive intimnosti; crnina – žalost (ali ne i u Kini); crveno svijetlo na semaforu znači STOJ samo onome tko poznaje značenje toga signala.

To sve znači da RAZMJENA PORUKA uz pomoć određenog znakovnog susrtava pretpostavlja poznavanje tog sustava od strane oba sudionika u procesu komunikacije. Ako je sustav znakova kojim se obavijest izriče i prenosi jezik, onda to znači da oba sudionika moraju taj jezik POZNAVATI da bi mogli odašiljati i primati poruke. Kada taj uvijek nije zadovoljen, komunikacija se ne ostvaruje i obavijest se ne prenosi. Prekinuta komunikacijska veza ponovo se USPOSTAVLJA POJAVOM PREVODIOCA koji poznaje znakovni (jezični) sustav odašiljaoca, pa njegovu poruku može primiti, jednako kao znakovni sustav primaoca, tako da mu poruku primljenu od odašiljaoca može prenijeti.

Dakle, prevođenje je oblik komunikacije, prevodi se da bi se prenosile obavijesti sadržane u PORUKAMA, te da se potreba za prevođenjem javlja onda kad, zbog nepostojanja zajedničkog znakovnog sustava, odašiljalac ne može svoju poruku uputiti direktno primaocu.

Obavijest i poruka

Obavijest je sav onaj izvanjezički sadržaj (misli, osjećaji, želje, naredbe itd.) koji se činom komunikacije prenosi od odašiljaoca do primaoca. Budući da se takav raznoliki izvanjezični sadržaj u ljudskoj zajednici kao što je naša ne može saopćavati bez posredstva jezika ili nekog drugog sustava znakova, obavijest mora dobiti svoj jezični izraz u poruci da bi se mogla prenijeti primaocu. JEZIČNI IZRAZ OBAVIJESTI postiže se njenim KODIRANJEM (ili šifriranjem) u okviru određenoga jezičnog sustava znakova, odnosno jezičnog koda. Tako kodirana poruka stiže određenim komunikacijskim kanalom do primaoca i on je – ako vlada odašiljaočevim jezičnim kodom – DEKODIRA da bi primio izvanjezični sadržaj koji mu je upućen. Kodiranje i dekodiranje poruke, tj, njeno izražavanje i razumijevanje, jezične su operacije i to je glavni razlog da se prevođenje smatra jezičnim postupkom i proučava u okvirima jezične znanosti – LINGVISTIKE.

Komunikacijski kanal

Kodirana poruka prenosi se od odašiljaoca do primaoca komunikacijskim kanalom koji posjeduje određena fizička svojstva. Kanal može biti PROSTORAN (za prijenos govora), VREMENSKI (za prijenos zapisa) i KOMBINIRAN (magnetofonska ili filmska reprodukcija).

U svakom slučaju jezični izraz poruke ostvaruje se kao fizička pojava (zvučni valovi ili optički prepoznatljivi znaci na papiru) i prenosi sae KOMUNIKACIJSKIM KANALOM u prostoru i vremenu dok ne dođe do primaoca. U idealnom slučaju prijenos je potpun i primalac dobiva poruku upravo onako kako ju je odašiljalac odaslao. No u praksi se takav 100 % -tni prijenos ne postiže zbog tzv. BUKE U KANALU , tj. Zbog djelovanja svih onih pojava koje ometaju slobodan protok obavijesti. To može biti stvarna buka koja onemogućava da sugovornici dobro čuju, krčanje u tel.slušalici, nečitak rukopis, dijalekatske specifičnosti izraza, ideoklatske specifičnosti pojedinog govornika, arhaičnost izraza i sl.

Odašiljalac i primalac poruke

Sudionici u procesu komunikacije su ODAŠILJALAC i PRIMALAC poruke. Odašiljalac kodira obavijest i odašilje poruku, a primalac prima, dekodira i prihvaća obavijest. Odnos između odašiljaoca i primaoca nije jednosmjeran i da se komunikacija ne može shvatiti kao aktivno davanje i pasivno primanje. U komunikacijskom procesu dolazi do stanovite interakcije između odašiljaoca i primaoca, do djelovanja povratne sprege (feedback), zbog koje poruka nije nikada isključivi proizvod odašiljaoca, nego istovremeno i rezultat djelovanja primaoca na odašiljaoca. To je djelovanje sasvim očito kod komunikacije licem u lice, gdje odašiljalac u svakom trenu može svoju poruku podesiti prema reakcijama primaoca; u ostalim vrstama komunikacije djelovanje povratne sprege manje je očito, ali nimalo manje djelotvorno; i u pismenim oblicima komuniciranja u kojima poruka nije upućena jednoj konkretnoj osobi, odašiljalac oblikuje svoju poruku onako kako zamišlja da će je njegovi zamišljeni primaoci moći primiti.

U komunikacijskom procesu koji zahtijeva prevođenje, prevodilac se javlja u dvostrukoj ulozi: on je istovremeno primalac i odašiljalac poruke. Kao primalac, on prima poruku od izvornog odašiljatelja, a zatim je, kao odašiljalac, šalje krajnjem primaocu. Pri tome je za razumijevanje procesa prevođenja potrebno primijetiti da je prevodilac zapravo primalac s kojim izravni odašiljalac u većini slučajeva nije računao, jednako kao što nije računao ni s primaocima iz drugoga jezičnog koda. Zato se prevodilac, da bi dobro primio (shvatio) izvornu poruku, mora staviti u položaj onih primalaca kojima je ona bila izvorno upućena, a da bi je dobro preveo i odaslao, mora stupiti u interakcijski odnos s primaocima prevedene poruke.

PITANJE BROJ 15

STROJNO PREVOĐENJE

Ljudsko prevođenje uobičajeni je oblik prevođenja kroz cijelu povijest, dok se strojno prevođenje pojaviulo tek s generacijom usavršenih elektronskih strojeva potkraj 50-tih i početkom 60.-tih godina prošlog stoljeća kao jedan od čovjekovih odgovora na ekspanziju informacija u raznim jezicima do koje je došlo ne...kako u to vrijeme. Ono počiva na pretpostavci da se kompjuter može programirati za dekodiranje poruka u jednom jeziku i njihovo ponovno kodiranje u nekom drugom jeziku. Istraživački napor bio je najjače usmjeren na

prevošenje ruskog i engleskog jezika, ali se danas prevodi s velikog broja jezika. Pokazalo se da živi prevodilac uspješno obavlja mnoge operacije za koje je kompjuter teško programirati. Najveće poteškoće u strojnom prevođenju proizašle su iz višestrukih značenja riječi (POLISEMIJA) i iz razlika u redu riječi među pojedinim jezicima. Obje su teškoće teoretske naravi i trebalo ih je riješavati kao teoretski problem. Što se tiče same brzine prevođenja, kompjuter je zaista nenadmašiv i ne mora se bojati konkurencije čovjeka, a samim time je i vrlo ekonomičan. Ali da bi se neki tekst priredio za strojno prevođenje, potrebno je mnogo radne snage, što istovremeno znači i pad ekonomičnosti. Gotovi komp.prijevod je i dalje još uvijek polusirov, te zahtijeva pažljivo redigiranje – uz daljnji utrošak vremena i nove troškove.

Zanos je zadnjih godina splasnuo. Teoretski problemi su većinom ostali neriješeni, a o književnom prevođenju putem kompjutora nije se nikada ni razmišljalo). Praktični rezultat cijeloga napora je taj da danas postoji nekoliko centara u kojima se kompjuterski prevode tekstovi s pojedinih znanstvenih i tehničkih područja (npr. sažeci članaka) da bi se dobili grubi prijevodi koji mogu poslužiti kao putokaz u odlučivanju da li se neki članak isplati dati na prijevođenje, ili na temelju kojih stručni redaktor, uz konsultiranje izvornog teksta, može načiniti prihvatljivu redakciju prevedenog teksta. Na tom razmjerno uskom području strojno se prevođenje potvrdilo kao praktična mogućnost, dok se sve ostale ambicije i nadanja njegovih pobornika ostale za buduća istraživanja. Umjesto na strojno prevođenje, u najnovije vrijeme se pažnja usmjerava na kombinirano ljudsko-strojno prevođenje (computer-aided translation), pri čemu stroj služi kao rječnička memorija i sredstvo za elektronsku obradu (word processing). Str.prevođenje obuhvaća samo pisane (i to neknjiževne) tekstove.

Devedestih godina u Japanu i Njemačkoj započinje i istraživanje speech-to-speech strojnoga prevođenja (ATR, VERBMOBIL, JANUS, PANGLOSS) da bi se na prijelazu stoljeća već formirale i ustalile prevoditeljske radne stanice (Translator’s Work Station=TWS). Strojno prevođenje najviše se koristi u lokalizaciji računalnih programa, a Internet višestruko ubrzava i proširuje njegovo korištenje: tekstovi SL i TL postaju e-tekstovi koji omogućavaju lak transport te zajedno sa širokim pristupom on-line terminološkim bazama i sustavima (e-mail, web stranice...) pretvaraju strojno prevođenje u masovni proizvod (poput programa za obradu teksta na računalu).

Radi ilustracije, u devet glavnih institucija Europske unije postoje prevoditeljske službe koje zapošljavaju 3.500 prevoditelja. Godišnje se prevede milijun i dvjesto tisuća stranica teksta (300 milijuna riječi), od kojih pravni tekstovi tvore 46%, operativni/administrativni 26%, te politički 28%. Zbog tako velikoga opsega prevođenja resursi za strojno prevođenje u EU su centralizirani, s terminološkom bazom EURODICAUTOM i središnjom prijevodnom memorijom EURAMIS kao najeksponiranijim elementima.

Za strojno prevođenje u EU koristi se stari sustav SYSTRAN (EC-SYSTRAN) koji je adaptiran za tu svrhu te je 51% u vlasništvu privatne tvrtke, a 49% u vlasništvu EU). Apsolutni rok za izradu svakog prijevoda, bez obzira na opseg, u EU je 48 sati, a prosječna dužina teksta za prijevod je 20 stranica. Zbog tako kratkoga roka i goleme množine materijala došlo je do promjene u procesu prevođenja: već je za jednu četvrtinu svih prevedenih materijala najprije bio zatražen strojni prijevod, nakon čega je slijedilo postprocesiranje tj. revizija prijevoda koju obavljaju prevoditelji.

Stoga ne čudi sve intenzivnija uporaba prevoditeljskih radnih stanica (TWS). One kombiniraju razne prevoditeljske alate na jednome mjestu:

višejezični program za obradu teksta (WP) program za prepoznavanje znakova (OCR)

terminološke baze (alati za pristup i čak izradu vlastitih baza)

funkcije analize SL i TL teksta

prijevodne memorije (TM)

modul za strojno prevođenje

modul za kontrolu radnoga toka (za koordinaciju posla u prevoditeljskim tvrtkama).

Danas u Europi postoje četiri vodeća ponuđača prevoditeljskih radnih stanica: TRADOS (Trados 5/Freelance) iz Švicarske s ispostavama u Njemačkoj i SAD-u; njemački STAR AG (Transig); IBM (TranslationManager); i LANT (Eurolang Optimizer) iz Belgije.

Teorija prevođenja

Još nema teorije koja bi odgovarala definiciji teorije (čvrsto definirani sustav znanja ili shvaćanja zasnovan na proučavanju određene bitne zakonomjernosti). Razlog je taj što o prevođenju znamo premalo da bismo mogli postaviti čvrstu teoriju koja bi bila podložna eksperimentalnoj verifikaciji. Drugi je razlog taj što je ovako složenu pojavu kao što je prevođenje teško obuhvatiti jednom teorijom.Catfordov pokušaj jedne lingvističke teorije prevođenja pokazuje jedino da se takvim osiromašenjem fenomen prevođenja ne može u potpunosti objasniti.

Nemamo teoriju, nego samo teoretsko bavljenje prevođenjem i neke rezultate toga bavljenja . Od buduće teorije se očekuje da dade objašnjenje za ljudsku prevod.praksu, a to znači za ono što se događa u mozgu prevodioca dok prevodi.

Ako kao realan model prevođenja prihvatimo KOMUNIKACIJSKI MODEL onda postaje jasno koje će komponente morati imati teorija prevođenja. To će biti lingvistička komponenta u užem smislu (nauka koja se bavi organizacijom i funkcioniranjem jezičnog sustava), koja će objasniti odnos između obavijesti i jezičnog koda kojim se ona izražava u izvornoj i izvedenoj poruci; zatim psiholingvistička komponenta, koja će objasniti odnos između obavijesti i odašiljaočeve sposobnosti upotrebe svoga jezika za izražavanje obavijesti; te odnos između primljene poruke i primaočeve sposobnosti upotrebe svoga jezika za dekodiranje poruke i prihvaćanje odaslane obavijesti; te sociolingvistička komponenta, koja će objasniti odnos između odašiljaoca i primaoca u komunikacijskom procesu kojim se prenosi određena obavijest. Te tri komponente predstavljat će dijelove svake TEORIJE KOMUNIKACIIJE, a primjenjene na prevođenje – tako da obuhvate kretanje obavijesti od izvornog odašiljatelja do prevodioca kao primaoca i od prevodioca kao odašiljaoca do krajnjeg primaoca – dat će cjelovitu sliku toga procesa i njegovih lingvističkih i izvanlingvističkih elemenata. Premda svaka od ove tri komponente sadrži riječ

"lingvistička", ipak valja primjetiti da je izvanlingvistički element obavijesti, kao izvanjezičnog sadržaja koji se komunicira, zastupljen u svim komponentama. Lingvistika u užem smislu je ovdje shvaćena kao znanost o jeziku – ali ne o jeziku u onom apstraktno-formalnom smislu u kome se gubi svaka veza sa životnom realnošću, nego JEZIKU KAO JEDNOM OD OBLIKA LJUDSKOG DJELOVANJA U JEDNOM REALNOM SVIJETU I S ODREĐENOM SVRHOM. Taj svijet i ta svrha, i sam čovjek – dio su jezika u PROCESU KOMUNIKACIJE – isto toliko važan dio koliko i apstraktna jezična organizacija.

PITANJE BROJ 16

PRIJEVODNE JEDINICE

Oni koji prevođenje promatraju s malo više lingvističke profinjenosti upozoravaju da riječi nisu najmanji nosioci značenja i da prevodilac polazi od najmanjih značenjskih jedinica, a to su MORFEMI. Drugi pak, s više prevodilačkog iskustva, naglašavaju da najmanja prijevodna jedinica ne može biti morfem ili riječ, jer oni svoje pravo značenje dobivaju u sklopu s drugim morfemima i riječima, te je stoga prirodna prijevodna jedinica skupina riječi koja istovremeno predstavlja i određenu sintaktičku strukturu u rečenici. Kada je sintaksička struktura već uključena u rečenicu, onda je razumljivo da se može tvrditi da je rečenica prava prijevodna jedinica i da prevoditi znači zamjenjivati rečenice jednog jezika rečenicama drugog jezika. No kako rečenice dobivaju svoje puno značenje tek na temelju svoje funkcije u širem tekstu, to je jasno da je prije ili kasnije tekst morao biti proglašen za prijevodnu jedinicu, a prevođenje zamjenjivanje tekstova. Budući da je tekst prevelik kao radna jedinica za prevodioca, govori se radije o tekstualnom materijalu i njegovoj jednakovrijednosti u dva razna jezika.

Sve ove jedinice od morfema do teksta su lingvističke jedinice: prihvaćanje tih jedinica kao prijevodnih nameće shvaćanje prevođenja kao procesa zamnjenjivanja jednog jezičkog materijala drugim. Međutim, time se dobiva statička slika prevođenja iz koje je isključen dinamički moment KOMUNIKACIJSKE INTERAKCIJE, a osim toga može se već na vrlo jednostavnim primjerima pokazati da je tako shvaćeno prevođenje nemoguće.

Već i sasvim obični iskazi u jednom jeziku sadrže mnoge lingvističke elemente koje drugi jezik nije u stanju izraziti:Stigle su na vrijeme = They arrived on time

Hrvatska rečenica pokazuje da se radi o ženama ili stvarima ženskog roda, dik engleski prijevod to ne može izraziti. Nadalje, glagolski oblik hrvatske rečenice dopušta zaključak da se radnja dogodila u određenom vremenu u prošlosti, da pripada jednom prošlom događaju, ili da se zbila tek malo prije i da pripada situaciji u kojoj je tvrdnja izrečena, dok engleski prijevod dopušta samo prvu interpretaciju, a za drugu bi glagolski oblik trebao biti have arrived; hrvatska prijedložna fraza "na vrijeme" dopušta dva zaključka – da su stigle dovoljno rano (za vremena) ili da su stigle točno na vrijeme – engleski prijevod dopušta samo drugu interpretaciju (na vrijeme)dok bi za prvu zahtijevao izraz "in time".

Ovo dopušta sljedeće zaključke:

1) svi se jezični elementi izvornoga teksta ne mogu uklopiti u prevedeni tekst. Pri tome ne mislimo na fonološke elemente, koji nisu nosioci značenja u jeziku (to znači da zanemarujemo da stići zvuči i izgleda drukčije nego arrive), nego na morfološke i sintaktičke elemente s pripadajućim značenjima.

2) Neadekvatnost prijevoda pojedinih jezičnih elemenata može poprimiti različite oblike: jednom se cijeli element gubi u prijevodu (kao obilježje ženskog roda), drugi put se prevodilac mora odlučiti za određeno značenje od više mogućih u izvorniku, jer se sva ne mogu prevesti (izbor vremena radnje u našem primjeru ili u izboru prijedložne konstrukcije "in time" "on time" – bez obzira bio njegov izbor opravdan ili ne, on je u prijevodu nužno dao preciznost koje u izvorniku nije bilo), u trećem slučaju mora određeno precizno značenje "utopiti" u manje preciznom (kad bi morao engleske prijedložne konstrukcije "in time" i "on time" morao prevesti na hrvatski kao "na vrijeme", pa time žrtvovati značenjsku distinkciju koja među njima postoji); u četvrtom slučaju on mora, zbog zahtjeva jezika na koji prevodi, dodati jezične elemente koje izvorni jezik nije imao ("they" – lingvističkim prestrukturiranjem morfema -le u riječi "stigle").

3) Ako je prevođenje zamnjenjivanje jezičnih elemenata, a jezični elementi se ne mogu zamijenjivati, onda slijedi neizbježan zaključak da je prevođenje nemoguće.

Ako za prijevodne jedinice uzmemo KOMUNIKACIJSKE JEDINICE – tj. - OBAVIJEST I DIJELOVE OBAVIJESTI što ih jezični izraz nosi – opažamo da je prevođenje moguće. U našem primjeru7 prevodilac, primivši izvornu poruku, zna da je netko stigao na vrijeme. U komunikacijskoj situaciji bit će nedvosmisleno jasno jesu li te osobe ili stvari ženskoga roda; isto će mu tako biti jasno da li odašiljalac namjerno komunicira činjenicu da se radi o ženskom rodu ili je to slučajna posljedica djelovanja zakona izvornog jezika; ako se radi o stvarima koje su slučajno ženskoga roda u hrvatskom, a srednjega u engleskom, prevodilac će tu činjenicu jednostavno zanemariti bez ikakvog gubitka ONAVIJESNOG SADRŽAJA; ako se pak radi o osobama čiji je ženski spol komunikacijski važan, on će tu činjenicu uključiti u svoju poruku (The women arrived on time, They, the women, arrived on time, They, and they were women, arrived on time, Theye arrived on time, and they were women itd.).

Prozirni i neprozirni prijevod

Ako prevođenje prihvatimo kao oblik komunikacije, onda moramo uvažiti i činjenicu da primalac prihvaća prijevod kao izvornik: u većini slučajeva on ne želi znati kako je izvorna obavijest bila oblikovana, nego ŽELI DOBITI EKVIVALENT TE OBAVIJESTI, oblikovan sukladno izražajnim mogućnostima i zahtjevima svog jezika. Prijevod zato mora biti PROZIRAN, on se ne smije zamjećivati.

Prvi zahtjev koji se postavlja pred prijevod na engleski jezik jest da on bude ENGLESKI - a ne da bude hrvatski s engleskim riječima. Struktura poruke u izvornom jeziku ne može biti ista strukturi poruke na jeziku-cilju.

Opravdanje za NEPROZIRNI PRIJEVOD obično se svodi na to da se time osigurava vjernost sadržaju, pa su ljudi čak izumili duhovitu krilaticu po kojoj su prijevodi kao i žene – vjerni ako su ružni, a nevjerni ako su lijepi.

Neprozirni (doslovni) prijevod odstupa od prirodnog izraza jezika-cilja zaista ružno, a ono što se u nj uklapa elegantno je i lijepo. Da prijevodna doslovnost znači vjernost može se tvrditi samo onda aki prihvatimo stajalište da je jezik ono što se prevodi. Međutim, kad bismo to stajalište prihvatili sa svim njegovim konzekvencijama i dosljedno ga provodili, dobili bismo ne samo ružne nego i komunikacijski potpuno neupotrebljive prijevode.

Stigle su na vrijeme = Arrived (or have arrived) – they-fem on (or in) time.

Samo u iznimnim slučajevima, za posebne svrhe, može se prijevod zadržati neprozirnim, tako da se u izrazu osjeća da je riječ o prijevodu – sa željom da primalac osjeti, na primjer, ritmičke vrijednosti izvornika, posebno stilske obrte, karakteristični leksik i sl. No valja zapamtiti da tu prestaje prevođenje u NORMALNOM KOMUNIKACIJSKOM SMISLU i počinje prevodiočev pokušaj da primaoca nauči nešto i izvornom jeziku.

U sljedećem ćemo poglavlju vidjeti da se izvjesna neprozirnost prijevoda ne može izbjeći kada je riječ o prenošenju ELEMENATA odašiljaočeve KULTURE i CIVILIZACIJE koji ne postoji u primaočevoj kulturi i civilizaciji.

PITANJE BROJ 22

PREVOĐENJE ELEMENATA KULTURE I CIVILIZACIJE

Prevođenje iz kulture u kulturu

Komunikacijski pristup prevođenju polazi od shvaćanja da je ono što se prevodi IZVANJEZIČNI SADRŽAJ iz realnoga svijeta i kome živimo i da je prevođenje uopće moguće zato što je taj svijet u osnovi isti za sve ljude koji u njemu žive, pa prema tome o njemu komuniciraju na raznim, sebi svojstvenim, jezicima. Tako dugo dok je ono o čemu ljudi komuniciraju zajedničko obojici sudionika u procesu komunikacije, sporazumijevanje je moguće i prevođenje , ako je potrebno, dovija se bez teškoća. Međutim, svijet u kome ljudi žive nije samo svijest sirove prirode, nego i svijet kojeg je čovjek preobrazio, čak stvorio, svojim radom. To je svijet ljudskim radom stvorene kulture i civilizacije i svijet međuljudskih i društvenih odnosa što ih je čovjek razvio da bi mogao živjeti s drugim ljudima. Taj se dio svijeta razlikuje od jedne ljudske zajednice do druge i s tom činjenicom moramo u prevođenju računati. Na kraju, jedan od proizvoda ljudskoga uma i rada u svakoj dr.zajednici je njen KARAKTERISTIČNI JEZIK – i on je dio kulture i civilizacije koja se prevođenjem prenosi pripadnicima druge kulture i civilizacije.

Neki autori zastupaju mišljenje da su kulture i civilizacije ono što se prevodi, a činjenica da je prevoditi uopće moguće dokazuje samo to da postoje univerzalne osnovice ljudske kulture, zajednički aspekti ljudskoga življenja, jednake psihofizičke karakteristike svih ljudi, te u osnovi univerzalan karakter jezika i komunikacijskog procesa.

Ovdje je kultura i civilizacija shvaćena tako da uključuje i jezik. Jezik je kulturna i civilizacijska tvorevina i jedan vid kulture svakog naroda. No budući da jezik zauzima središnje mjesto u svakoj, pa prema tome i prijevodnoj, komunikaciji, većina autora ga uzima kao poseban predmet

proučavanja u okviru analize prev.procesa i zadržava naziv "kultura i civilizacija" za aspekte MATERIJALNE I DUHOVNE KULTURE I CIVILIZACIJE koji kao izvanjezični sadržaj igraju vrlo važnu ulogu prilikom prenošenja obavijesti putem prevođenja. Uvažavanje kulturoloških elemenata u prevođenju zahtijevalo je razradu različitih prevodilačkih postupaka koje ćemo pokazati u ovom poglavlju.

Komunikacijski značaj prevođenja elemenata kulture

Teškoće nastaju kada prijevodom treba prenijeti elemente kulture koji nisu zajednički pripadnicima dvije kulture i civilizacije između kojih se prevodi. To obično znači da se iz jedne kulture prenose elementi karakteristični za tu (izvornu) kulturu koje druga kultura (kultura-cilj) ne poznaje – a budući da ih ne poznaje nema ni razvijenih jezičnih sredstava za njihovo izražavanje. Težak zadatak za prevodioca. U izvršenju toga zadatka on ne može potpuno uspjeti. Međutim, ni među govornicima istoga jezika i pripadnicima šire shvaćene iste kulture ne prenose se svi kulturni elementi jednako uspješno. Što zna 50-godišnjak koji nikada nije bio u diskoteci, kakvo je to mjesto, ili zna li svatko što je Yorkshire pudding., što je "pub" za onoga tko tamo nije nikada bio. Dalje, ma kako neadekvatno bilo prijevodno prenošenje obavijesti s nepoznatim elementima kulture, ono ipak obavlja izvanredno važnu kulturnu f-ju: češćim ponavljanjem u više raznih prijevoda, nepoznati će kulturni element ili pojava postati sve poznatijim i na kraju se uklopiti u kulturu-cilj kao njen sastavni dio. To je jedan od važnih putova širenja kulturnih utjecaja.

Prevodilački postupci za prenošenje elemenata kulture koji se ne poklapaju

Ovakvih elemenata ima dosta u obavijestima koje se odnose na život, prehranu, odjeću, sport, povijest, vjeru, privredu, društvene i političke odnose, materijalnu kulturu, biljni i životinjski svijet itd.

Postupci kojima prevodilac u takvim slučajevima pribjegava ovise o vrsti pojave koja se prevodi i o komunikacijskoj f-ji te pojave u konkretnoj obavijesti.

Mogući postupci:

1) najprirodniji je prijevod-definicija – kad se prevoditelj nađe pred elementom izvorne kulture kakvog u kulturi-cilju nema, on primaocima prijevoda ponudi najprikladniju definiciju te pojave.

Apsolvent: "a senior undergraduate who has copleted his course of study but has not taken his final examination". Ovakva je definicija vrlo informativna jer jasno i dosta iscrpno daje primaocu sadržaj pojma. No ona je za lingvističko manipuliranje vrlo nespretna. Teško bi bilo svaki put na ovaj način prevoditi riječ apsolvent: apsolventski staž, apsolventski rok, apsolventska prava, apsolventska večer i sl.

2) U tom slučaju se ovaj postupak kombinira s jednim drugim, a to je uvođenje strane riječi kao posuđenice za strani pojam. Tako se riječ "apsolvent" može uvesti u engleski tekst, tiskana kurzivom da se vidi da to nije riječ eng.jezika, s time da se samo pri njenoj prvoj pojavi dade definicija u tekstu, u zagradama, ili u bilješci pri dnu stranice. Pri svakoj sljedećoj pojavi te riječi primalac već zna za koji pojam ona stoji, a ako ga je zaboravio može se vratiti na mjesto gdje se riječ prvi put pojavila i ponovno pročitati definiciju. Ponovljenom upotrebom u više raznih prijevoda, riječ ulazi, kao posuđenica, u fond jezika-cilja i postaje kulturnom svojinom govornika toga jezika, tako da objašnjavanje toga pojma više nije potrebno.

3) Postupak stvaranja – postupak stvaranja prevedenica, tj. Doslovno prevođenje naziva za strane kulturne elemente. To je prevodiocima posebno privlačan postupak onda kad se određeni kulturni element u izvornom jeziku izražava tako da je sam naziv semantički proziran, da on nešto znači. S našim apsolventom to nije bio slučaj, te zato prevodilac nije mogao doći u napast da ga doslovno prevede. Međutim, kada se nađe pred nazivom "kućna radinost" (u turizmu), on će se često zadovoljiti time da na eng.jeziku kaže eventualno "domestic activities", ne misleći na to da primaocu prijevoda nikako ne prenosi sadržaj pojma (accomodation in private homes, private accomodation i sl.). Insistiranje na doslovnom prijevodu može izazvati razne prijevodne promašaje, počevši od ružnih kalkova (prevedenica koje zvuče strano i rogobatno), preko kulturoloških pogrešaka, do potpunog iznevjeravanja sadržaja. Sporazumijevanju možda neće naškoditi kad se engleski mail order business prevede kao poslovanje poštanskim narudžbama, ali će komunikacija biti svakako manje uspješna nego kad se to prevede prodaja robe putem kataloga (kataloška prodaja). Drukčiji je slučaj kada prevodilac doslovno prevede jezični izraz za određeni aspekt izvorne kulture koji nema pandana u drugoj kulturi. U našoj je kulturi uobičajeno da se nekome tko se sprema na jelo zaželiti "dobar tek". Međutim, u engleskoj kulturi taj običaj ne postoji, i prevodilac koji ovaj izraz doslovno prevede dobit će izraz "good appetite", koji je načinjen u skladu sa zakonima engl.jezika, ali koji primaocu nikako ne može prenijeti izvornu obavijest (ako se ne može ispustiti, bolje je parafrazirati – They wished one another an enjoyable meal). Konačno, doslovno prevođenje elemenata kulture može potpuno iskriviti sadržaj pojma koji se prevodi. To se događa prevodiocima koji američku "high school" prevedu kao "visoka škola", premda se radi o "srednjoj školi", a naša visoka škola se treba prevesti kao "higher school" ili "college", dok je "viša škola" zapravo "two-year post-secondary school ili community college".

4) Zamjenjivanje približno odgovarajućim elementima kulture u koju se prevodi – Taj je postupak za primaoca svakako najkomotniji, jer mu ne stvara nikakav napor interpretacije i usvajanja nepoznatoga. No prevodilački je to vrlo osjetljiv postupak, jer poistovjećuje pojmove koji nisu identični. Prevodiocu koji se muči kako da prevede am.jelo hamburger (kosani odrezak gov.mesa koji se poslužuje u obliku sendviča između dvije polovice okruglog peciva) moglo bi se učiniti kao najbolji prijevod "kosani odrezak" ili "pljeskavica". Ili pak, topli sendvič s kosanim mesom, samo treba znati ocijeniti komunikacijsku vrijednost tog elementa u određenoj obavijesti. Ako se radi o opisu situacije da je netko išao na brzinu nešto pojesti i naručio "hamburger", onda je dovoljno reći da je naručio topli sendvič, a drugi put će to biti pljeskavica. Uostalom, danas se taj naziv odomaćio u našem rječniku, pa sasvim jasno možemo zadržati izvorni naziv – HAMBURGER. Isti je slučaj kada trebamo prevesti rečenicu they lived on the same block. nećemo reći ooni su živjeli u istom stambenom bloku (u Americi stambeni blok

predstavlja sve ono što se nalazi između dvije paralelne ulice), jer se u stvari želi reći "u istoj ulici".

Dakle, izbor prijevodnog postupka za elemente kulture koji ne postoje u jeziku-cilju diktiraju ne samo izvanjezični sadržaj i njihov izraz u izvornom jeziku, nego i priroda komunikacijske situacije u kojoj se ti sadržaji prenose. Kad je nepoznati kulturni element sam predmet obavijesti, prijevod mora biti eksplicitan i zamjenjivanje s nekim srodnim, ali ne identičnim elementom druge kulture ne dolazi u obzir; kad je taj element slučajni dio neke obavijesti, on se u interesu lakše komunikacije – a bez štete po cjelinu poruke – može zamijeniti onim elementom druge kulture koji mu odgovara u datoj komunikacijskoj situaciji. Dapače, insistiranje na eksplicitnom prijevodu u takvoj situaciji uništilo bi jednakovrijednost obavijesti time što bi neprozirnim prijevodom otežalo komunikaciju.

5.) Stvaranje novih vlastitih naziva u jeziku-cilju za nove preuzete pojmove – Ovaj je postupak dosta čest za pojmove koji izvana uđu u neku kulturu i u njoj neko vrijeme žive pod raznim nazivima dok se u jeziku spontano ne razvije i ustali jedan naziv koji ne mora imati ništa zajedničkog s nazivom u kulturi iz koje je taj naziv preuzet. Ovaj postupak je više društveno-jezički nego individualno-prevodilački, jer se jedan sam prevodilac teško odlučuje na uvođenje potpuno originalnog naziva, budući da nema nikakve garancije da će se njegova jezična jedinica razumijeti i prihvatiti.

Kemijska olovka – ball-point pen, ili pak "petlja" za "interchange" ili "cloverleaf".

Prevođenje implicitnih elemenata kulture

Elementi kulture i civilizacije mogu u određenoj obavijesti biti zastupljeni eksplicitno i implicitno. Ponekad su elementi kulture i civilizacije u obavijesti prisutni, a da nisu eksplicitno navedeni nego samo implicitno sadržani. Izvorni odašiljalac imao je pred očima kao primaoce ljude s određenim znanjem i iskustvom o izvanjezičnoj stvarnosti na koju se obavijest odnosi. Zbog toga je mogao pretpostaviti da neke dijelove obavijesti primaoci već posjeduju i da bi bilo ne samo nepotrebno i neekonomično nego i za primaoce uvredljivo da im on te dijelove obavijesti izričito pruži u svojoj poruci. Prevodilac, pak, prevodeći njegovu obavijest, ima pred očima primaoce koji to znanje i iskustvo ne moraju – ili čak ne mogu – posjedovati i zbog toga im ono što je bilo prešutno sadržano u izvornoj poruci mora eksplicitno navesti da bi im tako omogućio ispravno primanje obavijesti.

Spomenik autora "Lijepe naše" nalazi se u jednoj veoma slikovitoj kotlini Hrvatskog Zagorja – The monument in the honour of the author of the text of the Croatian anthem "Our beautiful Fatherland", stands in a picturesque valley in the region og Hrvatsko Zagorje in the north west Craotia.

PITANJE BROJ 19-POMAGALA U PREVOĐENJU

Prevodiocu su nephodne dvije vrste znanja: znanje jezika i znanje izvanjezičnog sadržaja. Za svaku od te dvije vrste znanja na raspolaganju mu stoje određena pomagala. Ta pomagala on

mora imati i njima se služiti, ne samo onda kad u prijevodu zapne jer nešto ne zna, nego i onda kada ono što misli da zna mora provjeriti da bi bio siguran da nije iznevjerio izvornu obavijest.

Jezična pomagala-Najkorisniji su prevodiocu dvojezični rječnici, kako oni sa stranoga na maternji, tako i oni s maternjeg na strani jezik. Oni prevodiocu omogućuju da uspostavi direktnu vezu između jezika s kojega prevodi i onoga na koji prevodi. Takviih rječnika ima u širokom rasponu. Kvaliteta rječnika nije ujednačena niti je nužno ovisna o opsegu, ali prevoditelj bi morao imati svakako jedan od većih dvojezičnih rječnika – ne samo zato što veći rječnik ima više riječi, nego što će on za svaku riječ jednoga jezika dati više mogućih ekvivalenata u drugom jeziku i pokazati kako se oni po značenju razlikuju i kako se upotrebljavaju u različitim kontekstima. Odnos među leksičkim jedinicama dvaju jezika rijetko je jednostruk (riječ za riječ). Dobar rječnik dat će što je moguće više ekvivalenata za svaku riječ, ali će istovremeno i precizno odrediti u kojim značenjima i komunikacijskim situacijama toj riječi odgovara koji ekvivalent.

Za svaki imalo ozbiljniji prevodilački rad prevodilac se mora služiti i jednojezičnim rječnicima: rječnikom jezika s kojeg prevodi, da bi dobro shvatio puni smisao onoga što prevodi, i rječnikom jezika na koji prevodi, da bi provjerio nijanse značenja, sintaksičke strukture i stilske karakteristike riječi koje želi u prijevodu upotrijebiti. Za stručna nazivlja na raspolaganju prevodiocu stoje SPECIJALISTIČKI RJEČNICI RAZNIH STRUKA. Stručni rječnici, za razliku od općih, najčešće za jednu riječ jednoga jezika daju samo jedan prijevodni ekvivalent na nekom drugom jeziku. Ovdje je odnos među leksičkim jedinicama jednostruk, a ne višestruk, jer svaka leksička jedinica stoji kao naziv za strogo određeni stručni pojam za koji u svakom jeziku postoji jednoznačan naziv.

Slični stručnim rječnicima su glosari, s tom razlikom što oni pokrivaju još uža specijalistička područja.

Od ostalih jezičnih pomagala valja spomenuti RJEČNIKE SINONIMA. To su jednojezični rječnici sastavljeni tako da za pojedinu riječ daju više značenjskih srodnih riječi istoga jezika i time korisniku takvog rječnika omoguće da leksičkim variranjem obogati svoj izraz ili da nađe prikladniji i precizniji izraz za ono što želi reći. Prevodilac se mora služiti takvim rječnikom sinonima koji će za svaki sinonim pokazati kakvo mu je pravo značenje, kako se razlikuje od ostalih sinonima i kako se upotrebljava.

Posebna vrsta jezičnih priručnika su TEZAURI, koji na prvi pogled izgledaju kao rječnici sinonima, ali se od njih razlikuju time što riječi ne grupiraju po srodnosti značenja nego po pojmovima. Zato bismo tezaurus mogli definirati kao pojmovni rječnik u kome se za određeni pojam daju sve riječi koje su s njim u bilo kakvoj vezi, bez obzira bile one sinonimi u uobičajenom smislu te riječi ili ne.

Prevodiocu će u nekim slučajevima korisno poslužiti i jednojezični ili dvojezični rječnici u slikama

Zadnji od pomagala su jezični savjetnici ili rječnici jezične upotrebe. Oni sadrže informacije o pravilnoj upotrebi leksičkih i gramatičkih sredstava određenog jezika, tako da prevodilac zna kakav je status određene riječi, gramatičkog oblika ili konstrukcije koju želi upotrijebiti. To će

mu pomoći da izbjegne oblike ili konstrukcije koje su u tom jeziku nestandardni ili neprihvatljivi.

Konačno, pored jezičnih pomagala, prevodilac mora imati i gramatike i stilistike jezika s kojima radi. Njih će koristiti u prvom redu za stjecanje jezičnih znanja koja su mu potrebna u svakodnevnom radu, ali isto tako i za nalaženje rješenja za konkretna pitanja s kojima se susreće u prevođenju.

Stručni priručnici

Sva ova jezična pomagala neće uvijek zadovoljiti sve potrebe prevodioca. Lako je moguće da jezični izraz za neke pojmove prevodilac neće naći ni u općem ni u stručnom rječniku, a još je važnije da će neki (posebno stručni) nazivi u rječnicima biti pogrešni. Zato je prevodilac prisiljen da informacije koje mu trebaju za prevođenje traži i provjerava i u drugim vrstama priručnika. To su u prvom redu leksikoni i enciklopedije, zatim stručni priručnici, udžbenici, te izvorni i prevedeni tekstovi. U svima njima prevodilac će naći informacije koje će mu omogućiti bolje razumijevanje onoga što prevodi - a već smo ranije vidjeli da bez dobrog razumijevanja materije nema ni dobrog prevođenja. Uz poznavanje materije, on će upoznati i nazive za predmete i pojave bolje nego iz bilo kakvog rječnika: nazivi koje tako usvoji bit će pouzdani, obuhvatit će sve pojmove koji su na određenom području ljudske djelatnosti u upotrebi, nalazit će se u stvarnom kontekstu a ne rječnički izolirani, tako da će prevodilac upoznati i način njihove upotrebe u vezi s drugim riječima.

Za prevođenje bilo koje vrste teksta prevodilac će se najbolje pripremiti tako da pročita nekoliko drugih tekstova iste vrste na jeziku-cilju ili da već prevedene tekstove te vrste usporedi s njihovim izvornicima. To će mu omogućiti da usvoji ne samo one riječi koje se u takvoj vrsti tekstova upotrebljavaju, nego i šire izražajne sklopove, odnosno – što je važnije – karakteristični STIL IZRAŽAVANJA pojedine struke koji je dio obavijesti, a koji prevodiocu inače ostaje nedostupan.

PITANJE BROJ

OBRAZOVANJE PREVODIOCA

Zanimanje prevodioca

Kakve su opće kvalifikacije prevodiocu potrebne? Mora li on imati srednjoškolsku ili fakultetsku spremu? Mora li biti stručnjak za jezik ili za neki drugi predmet? Mišljenja su podvojena, ali je vjerojatno fakultetska sprema jezičnog smjera (u pomanjkanju visokoškolskih ustanova ua prevodilački studij) najpovoljnija pretpostavka za budući prevodilački rad. Visoka (fakultetska) sprema potrebna je za prevodioca zato jer taj posao zahtijeva stupanj znanja i vještine koji se u srednjoj školi ne može postići; nadalje, on zahtijeva širinu (interdisciplinarnu povezanost s mnogim predmetima) i dubinu (stupanj stručnosti) kakvu može dati samo visokoškolski studij. Prevodilački usmjerena srednjoškolska nastava može učenicima dati dobru podlogu za takav studij, a može im omogućiti i uspješan rad na raznim poslovima koji uključuju i prevođenje (npr. bibliotekarskim, dokumentalističkim, korespodentskim, vodičkim i sl.). Pri tome je važno jedino

da oni koji odrađuju radne zadatke točno znaju što mogu, a što ne mogu, tražiti od završenog učenika prevodilački usmjerene srednje škole – isto onako kao što znadu da od tehničara sa SSS ne mogu tražiti da obavlja posao inženjera ili od med.tehničara da obavlja posao liječnika.

Najbolje je da prevodilac bude stručnjak za jezik, jer lakše je njega naučiti onoliko koliko je dovoljno o pojedinoj struci, nego stručnjaka za neki predmet naučiti onoliko o jeziku koliko mu je potrebno da bi postao prevodilac.

Školovanje i stručno usavršavanje prevodilaca

Dobar prevodilac se postaje dugotrajnim i mukotrpnim radom, učenjem i praksom. Većina prevodilaca su diplomirani studenti filozofskih i filoloških, rjeđe nekih drugih, fakulteta. Ni stručno usavršavanje prevodilaca nije formalno organizirano u BiH, ali svaki prevodilac sam osjeća da u toj profesiji može opstati samo onda ako stalno i uporno radi na vlastitom usavršavanju. (Trenutno postoji poslijediplomski studija za usavršavanje budućih prevodilaca u Zagrebu).

Naravno, on najviše uči samim prevođenjem, no isto tako i širenjem vlastitog općeg obrazovanja, upoznavanjem raznih struka i usvajanjem raznih vrsta jezičnoga izraza u raznim životnim situacijama. Obogaćivanje vlastitog izraza i razvijanje stilskog senzibiliteta za jezik s kojega i jezik na koji prevodi ostaje prevodiočev stalni zadatak.

PITANJE BROJ 8-VRSTE PREVOĐENJA

Razlikujemo dvije osnovne vrste prevođenja: usmeno i pismeno prevođenje.

Kod pismenog prevođenja se pisani tekst originala uobličava u pisani tekst prijevoda.

Kod usmenog prevođenja prevoditelj sluša izvorni tekst na stranom jeziku i svoj prijevod odmah izgovara.

U ovisnosti od namjene prevođenih tekstova, razlik...ujemo sljedeće podvrste pismenog prevođenja:

- prevođenje tekstova stvaranih u djelima lijepe književnosti (književno prevođenje)

- prevođenje tekstova čiji je cilj pružanje stručne ili znanstvene informacije o životu i svijetu uopće, čovjeku, objektivnoj stvarnosti, prirodnim zakonima i zakonitostima, o različitim ljudskim konvencijama, o proizvodnji i slično (stručni prijevod ili stručno i tehničko prevođenje= neknjiževno prevođenje).

U okviru usmenog prevođenja razlikuju se, prema načinu prevođenja, dvije osnovne vrste: konsekutivno prevođenje i simultano prevođenje.

Kod konsekutivnog prevođenja prevodi se odmah pošto prevoditelj odsluša određene kraće ili dulje odsječke izgovorenog teksta, a dok se prijevod izgovara pravi se pauza u iznošenju teksta na jeziku originala.

Pri simultanom prevođenju prevoditelj istovremeno sluša izgovoreni tekst i izgovara prijevod, pri čemu se iznošenje teksta na jeziku originala tijekom izlaganja ne prekida zbog prevođenja.

Međutim, neki se teoretičari opredjeljuju za sljedeću sistematizaciju prevođenja:

- pismeno-pismeno prevođenje (pismeno-pismeno prevođenje stručne i znanstveno-tehničke literature, pismeno-pismeno prevođenje društveno-političke literature i publicistike, i prevođenje književnih tekstova (proze, poezije i drame));

- usmeno-usmeno prevođenje (konsekutivno i simultano prevođenje stručne i tehničko-znanstvene literature odnosno društveno-političke literature i publicistike);

- pismeno-usmeno prevođenje (prevođenje s lista (kada prevoditelj tekst na jeziku originala čita u sebi i istovremeno ga prevodi, izgovarajući tekst prijevoda naglas) i usmeno prevođenje ranije obrađenog pisanog teksta (kada prevoditelj usmeno, po dijelovima ili u cjelini, saopćava prijevod ranije obrađenog pisanog teksta, prateći govornika koji po dijelovima ili u cjelini na jeziku originala čita svoj ranije pripremljeni i napisani tekst);

- usmeno-pismeno prevođenje (prevođenje radio-vijesti i drugih snimljenih tekstova (u novinskim agencijama, različitim prislušnim stanicama i dr. ; prevođenje po diktatu (kao jedna od vježbi prilikom učenja stranog jezika).

PITANJE BROJ 13

zajedničke napomene:

Pismeno prevođenje obuhvaća prevođenje svih vrsta pisanih tekstova. Prilikom pismenog prevođenja prevoditelj ima dovoljno vremena za tumačenje originala i za traženje odgovarajućih prevoditeljskih rješenja, te se može služiti rječnicima, priručnicima i enciklopedijama. Dalje, može se konsultirati sa stručnjacima za određeni predmet, odnosno sa stručnjacima za jezik i drugim prevoditeljima. Prevoditelj se može više puta vraćati tekstu prijevoda, te ga popravljati i dotjerivati.

Međutim, ovo ne znači da je pismeno prevođenje lak i jednostavan posao.

Zadatak prevoditelja je da u potpunosti shvati piščevo viđenje predmeta o kojem je riječ i da to viđenje u prijevodu izrazi tekstom koji će odgovarati tekstu originala. Osnovne prevoditeljeve poteškoće su, prije svega, u tome što, kao stručnjak za jezik, mora biti upućen i u konkretnu oblast uže životne stvarnosti kojoj pripada predmet prevođenog teksta i što prevodi s prirodnog na prirodni jezik, među kojima gotovo nikada nema potpune podudarnosti ni strogo utvrđenih,

formaliziranih značenjskih veza između konkretnih izražajnih sredstava. Prevoditelj je, u suštini, stvaratelj, a njegovo se stvaralaštvo odvija u okvirima jezika.

Razlika u prevođenju stručnih i književnih tekstova

Tekstovi koje prevode stručni (i znanstveni) prevoditelji stvarani su na jeziku originala tako da, prije svega, jasno, precizno i logično opišu ono o čemu se govori. U njima se, u principu, izbjegavaju dvosmislenosti i teži se ka JEDNOZNAČNOJ UPOTREBI RIJEČI. Prevoditeljev zadatak se svodi na to da jezikom prijevoda isto tako jasno, precizno i logično opišu pojavu koja je predmet originalnog teksta. Pri tome se, kada to zahtijevaju razlike među jezicima, mogu vršiti potrebne promjene leksičkog, glasovnog, morfološkog ili sintaksičkog ustrojstva (strukture) originala bez ikakve štete po suštinu stvari.

Međutim, kod književnih (umjetničkih) tvorevina se suština stvari, estetski dojam, po pravilu, nalazi upravo u samom JEZIČNOM IZRAZU. U književnim tekstovima ovakav ili onakav emocionalni ton, a najčešće, i slikovitost predstavljaju bitne čimbenike pjesničkog iskaza. Slikovitost i emocionalni ton u književnom djelu se najčešće ostvaruju POSEBNOM ORGANIZACIJOM JEZIKA – upotrebom riječi u njihovim osnovnim i prenesenim značenjima, upotrebom neuobičajenih riječi, ili osvježavanjem često upotrebljavanih riječi aktualizacijom nekog manje uobičajenog njihovog značenja, naročitom glasovnom ili ritmičkom usklađenošću teksta, posebnim redom riječi, upotrebom idioma i sl.

Od književnog prevoditelja se traži da, prevodeći na drugi jezik, prenese u nerazdvojivom sklopu misaonu (predmetno-logičku), slikovnu i emocionalnu sadržinu originala.

Dakle, kod prevođenja stručnog odnosno znanstvenog teksta prevoditelj je dužan prenijeti predmetno-logičku dimenziju originala, dok se kod prevođenja književnog teksta predmetno-logičkoj dimenziji pridružuje, kao najbitnija, emocionalna dimenzija.

Kod stručnog odnosno znanstvenog teksta, predmetno-logičnoj preciznosti je jezik, uobličen u jedan od funkcionalnih stručnih stilova, potpuno podređen. Međutim, kod književnog teksta je jezik (u kojem se ostvaruje efekat i kombiniranje različitih funkcionalnih stilova) jedan od značajnih nositelja estetske sadržine teksta.

Zadatak književnog prevoditelja zbog toga uspješno može ostvariti samo onak tko, osim znanja i vještine, ima dovoljno PJESNIČKOG TALENTA.

PISMENO PREVOĐENJE STRUČNIH TEKSTOVA (PITANJE BR. 13)

Poznavanje predmeta o kojem se u originalu govori prevoditelju je neophodno potrebno u svim fazama prevođenja – od razumijevanja (dešifriranja) teksta originala, preko traženja odgovarajućih stručnih izraza i termina u jeziku prijevoda, do uobličavanja prijevoda u smisaono i stilski adekvatan originalu pisani tekst koji će biti sačinjen prema duhu i običajima (UZUSU) jezika prijevoda. Težina ovog posla je i u tome što se često pismeno prevode tekstovi s

informacijama o novim znanstvenim i stručnim saznanjima za koje obično na jeziku prijevoda nije dovoljno razrađena TERMINOLOGIJA. Tada su prevoditelji dužni da sami, ili u suradnji s odgovarajućim stručnjacima, posebno rješavaju terminološke probleme.

Specifičnost pismenog stručnog prevođenja je i u tome što osim moralne nosi i veliku materijalnu odgovornost za kvalitet rada.

Teško je, ili čak nije ni moguće, naći osobu koja će se s podjednakim uspjehom baviti prevođenjem svih stručnih i znanstvenih tekstova. Stoga se prevoditelji usmjeravaju na prevođenje tekstova samo iz pojedinih stručnih i znanstvenih oblasti (recimo iz medicine, metalurgije, graditeljstva, medicine, prava i sl.). To predstavlja početak podjele stručnih prevoditelja po UŽIM SPECIJALNOSTIMA:

U posebne vrste tekstova se mogu izdvojiti znanstveni, tehnički, publicistički, pravni i poslovni.

Danas postoji sljedeća klasifikacija stručnih i znanstvenih tekstova:

1. 2. pismeno prevođenje znanstvenih i tehničkih tekstova;

3. pismeno prevođenje novinsko-informativnih tekstova;

4. pismeno prevođenje tekstova društveno-političke sadržine;

5. pismeno prevođenje esejističkih i publicističkih tekstova;

6. pismeno prevođenje tekstova koji se odnose na pravnu regulativu;

7. prevođenje poslovne korespondencije.

8. I možda, prevođenje tekstova za znanstveno-popularne filmove i televizijske emisije.

PITANJE BROJ 14

PREVOĐENJE KNJIŽEVNIH TEKSTOVA

Namjena književnih tekstova je djelovanje na čovjekov umjetnički senzibilitet i postizanje određenih estetskih efekata. Budući da je književnost umjetnost riječi, u književnosti jezik je znatno češće predmet poruke nego u neknjiževnim tekstovima, a u takvom slučaju prevođenje PRESTAJE i ostaje jedino mogućnost prevoditeljeva vlastitog umjetničnog stvaranja na zadanu temu, u nadi da će njegovo izvornom porukom nadahnuto djelo kod krajnjih primatelja stvoriti isti umjetnički doživljaj kao što ga je stvorilo djelo izvornog stvaratelja kod njegovih primatelja.

Izvor osnovnih teškoća ove vrste pismenog prevođenja je u zahtjevu da se misaona (predmetno-logička) sadržina originala prenese u neodvojivom sklopu s jezičnim izrazom slikovnog i emocionalnog sadržaja originala. Stoga je važno da prevoditelj prije nego pristupi prevođenju analizom utvrdi koji su elementi spleta/sklopa predmetno-logičkog, slikovitog i emocionalnog najbitniji, koji su manje važni, a koji su, ako već ne mogu biti prenijeti na jezik prijevoda, i

potpuno zanemarljivi. Ovaj postupak je u teoriji poznat kao HIJERARHIZIRANJE ELEMENATA ORIGINALA. U središtu prevodilačke analize mora biti POETSKO-STILSKA OSOBENOST ORIGINALA.

U okviru prevođenja književnih tekstova dosta se razlikuje prevođenje proze od prevođenja stihova. Možemo ih zvati žanrovima ili podvrstama književnog prijevoda. Nema još uvijek jasne klasifikacije književnog prevođenja, ali se može napraviti neka koliko-toliko važeća podjela na:

1. 2. Prevođenje epske proze (važe svi principi navedeni kod prevođenja književnog teksta)

3. Prevođenje epskog djela u stihu ( ovdje postoji i jedan dodatni zahtjev – vezani govor u pjesničkom iskazu – STIH).

4. Prevođenje lirske pjesme (ovdje se javlja novi niz već postojećim problemima – lirski književni izraz se odlikuje misaono-emocionalnim bogatstvom koje se ostvaruje u kratkom pjesničkom iskazu. Takav iskaz je, u principu, višeznačan i afektivan (emocionalno angažiran). Naglašena slikovitost i emocionalnost se u okvirima lirske sažetosti ostvaruje, u prvom redu, specifičnom kompozicijom (određenim nizanjem motiva) i posebnom organizacijom jezika.

Posebnim organiziranjem jezika po značenju dobivaju se stilske figure kao što su EPITET, POREĐENJE, METAFORA, METONIMIJA I SL.

Posebnim organiziranjem jezika po zvučnosti stvaraju se tzv. Intonacijske ili zvukovne stilske figure (ASONANCA, ALITERACIJA, ONOMATOPEJA), različite vrste rima i različiti oblici ritmičkog organiziranja pjesničkog iskaza (u okviru silabičkog, silabičko-tonskog, tonskog metričkog sistema, ili u okviru tzv. Slobodnog stiha koji se temelji na različitim varijantama sintaksičkog, morfološkog, leksičkog ili glasovnog paralelizma.

Ako prevoditelj očekuje da svojim prijevodom ostvari estetski utisak makar i približan utisku kojeg stvara original, on mora voditi računa istovremeno o predmetno-logičkoj, figurativnoj, asocijativnoj, zvukovnoj i ritmičkoj strani lirske pjesme koju prevodi.(UPAMTI: jezička organizacija pjesničkog djela predstavlja jedan od bitnih činitelja njegove umjetničke sadržine). Za uspješno prevođenje lirske pjesme posebno treba imati na umu da je književno djelo uvijek sazdano od doređenih tematsko-motivskih, jezičkih i kompozicijskih činitelja koji saznajno-estetsku vrijednost dobivaju upravo u spoju ostvarenom u konkretnom, danom djelu. I ovdje se primjenjuje postupak HIJERARHIZIRANJA elemenata originala.

1. Prevođenje drame u prozi – Drama predstavlja svojevrsnu sintezu lirskog i epskog principa umjetničkog izražavanja. Međutim, pošto je drama djelo namijenjeno scenskom izvođenju, i elemenat lirskog i elemenat epskog principa u njoj dobivaju jedan novi, specifičan oblik. Tako, epski događajni tok, za razliku od epskih djela, u drami, u principu, ne može biti u okviru direktnog opisa događaja, nego se daje u njegovom neposrednom toku – kao radnja. Mjesto događaja, opća atmosfera i raspoloženje junaka se ne opisuju, nego se, opet, predstavljaju NEPOSREDNO. Prevoditelj drame mora posvetiti posebnu pažnju sljedećem:

a. da u govoru junaka sačuva neusiljenost usmenog iskaza – paziti i da se rečenice ne produžuju zbog razlika u morfološkoj i sintaksičkoj organizaciji, te da izbjegava gomilanje suglasničkih grupa koje su teške za izgovor;

b. da pri razgovoru junaka sačuva dijalošku povezanost njihovih replika.

c. da u govoru junaka sačuva sve činitelje kojima ih pisac kao ljude karakterizira i individualizira;

d. da osjećajna strana u govoru junaka ne ide na račun sadržine

e. da prevodi precizno i tačno didaskalije.

USMENO PREVOĐENJE

Usmeno prevođenje, kao i pismeno, obuhvaća prevođenje svih vrsta, osim književnih tekstova.

1. Usmeno se, po pravilu, prevode poruke (tekstovi) koji se primaju usmeno.;2. Tekstovi koji se prevode usmeno su uobličeni u usmenom govoru (pošto ih uvijek izlaže

jedan čovjek u svoje ime, u ime veće grupe ljudi ili neke institucije, oni su po formi iskaza MONOLOŠKI).

3. Sljedeća osobenost je usmjerenost na MASOVNU KOMUNIKACIJU (kongresi, konferencije, javna i zatvorena savjetovanja, predavanja, diplomatski i državni odnosno međudržavni sastanci i ceremenije);

4. Jedna od osobina izvorne poruke u usmenom prevođenju je i to da je uobličena na NIVOU INDIVIDUALNOG GOVORNOG IZRAZA (jer ovu poruku uvije uobličava čovjek kao individua, pri čemu na izgled te poruke bitno utječu prevoditeljeve individualne osobine – fizioločke, psihološke, intelektualne i sl.).

Vrlo je raširena praksa da se neke vrste govora prethodno uobličavaju kao pisani tekst (protokolom npr. predviđeno u diplomaciji ).

a) Ako prevoditelj prevodi takav govor čiji tekst i sam dobije već napisan na jeziku originala, a govornik se drži napisanog teksta, takvo prevođenje će prestati da bude čisto usmeno (usmeno-usmeno prevođenje) i pripadat će jednoj od prijelaznih vrsta pismeno-usmenog prevođenja – PREVOĐENJE S LISTA.

b) Ukoliko napisani tekst služi govorniku kao osnova za izlaganje, prevođenje takve izvorne poruke opet dobiva karakter usmenog prevođenja i naziva se – USMENO PREVOĐENJE S LISTA.

Poruka u pisanom tekstu je uvijek razvijenija, uvijek potpunija i jasnije izražena nego u usmenom obliku. To ne mora značiti da je primjenom usmenog iskaza komunikacija a priori siromašnija i po ukupnom efektu slabija.

Razlike između usmenog i pismenog izražavanja poruke nastaju samo zbog VRSTE KONTAKTA. Taj kontakt je kod pismenog izražavanja vremenski neograničen, ali je posredan jer se ostvaruje preko teksta koji je ispisan na papiru. Kod usmenog izražavanja je taj kontakt vremenski ograničen (jednokratan) i neposredan. Kod ovog drugog načina komunikacije kompletna poruka se izražava osim zapisanim jezičkim sredstvima i nekim drugim dopunskim jezičkim ili vanjezičkim sredstvima.

Od dopunskih jezičkih sredstava za usmenog prevoditelja najvažnija je INTONACIJA. Ona prevoditelju govori završenosti i nezavršenosti iskaza, o vjetovatnosti, problematičnosti ili kategoričnosti, određenosti ili neodređeosti i sl. Intonacija pruža informaciju o logičkom planu i logičnoj modalnosti izražene misli, kao što često prevoditelju, naročito u simultanom prevođenju, pomaže da pravilno uobliči sintaksičku formu prijevoda prije nego govornik završi svoju rečenicu.

Tekstovi koji se obično prevode usmeno imaju i nekih sintaksičkih osobenosti. Primjerice, ako se priča o "viđenom i doživljenom", a priča je namjenjena sugovorniku koji dosta dobro poznaje opću situaciju i dijeli govornikove pobude, usmeni monološki govor se može odvijati sa izvjesnom dozom gramatičke nepotpunosti. Međutim ako je riječ o o konsekventnom izlaganju odgovarajućeg materijala (referat, predavanje) onda se "govornikov zadatak svodi na to da materijal izloži što usaglašenije i u što skladnijem logičkom obliku, izdvojivši najbitnije dijelove i vodeći računa o jasnosti prijelaza s jewdnog na drugi dio izlaganja.

Stilistika još newma preciznu potpunu sliku stila usmenog monološkog govora. U svakom slučaju u njemu dolazi do miješanja kolokvijalnog i književnog iskaza.

Može se govoriti o tri bitne specifične sintaksičko-strukturne crste ove vrste iskaza:

1. Izrazi i rečenice kojima se posebno ukazuje na smisao iskaza – sve sintagme i rečenice koje se uklapaju u osnovni smisaoni tok, ali iskaču iz osnovne rečenične sheme u koju su umetnute, te su tako izvan osnovnog sintaksičkog ustojstva. To su različiti umeci, digresije i sl. I dopune osnovnoj niti sadržaja (vaš grad je, dragi prijatelji, ...........; Prije pet godina, kad smo boravili u vašem gradu,........; Vaš kraj, bogat povijesnim spomenicima,.....);

2. Uvodne konstrukcije – slične su izrazima i rečenicama kojima se posebno ukazuje na smisao poruke po tome što sadržina (Što se tiče robne razmjene, naša suradnja...; Uvjereni smo, naši razgovori će se i one ne moraju nalaziti na osnovnoj sintaksičkoj niti saopćenja – njima se uvodi nova...; Na osnovu dosadašnjih iskustava, možemo reći...);

3. Strukturna i smisaona ponavljanja su najčešća osobina monološkog usmenog izlaganja. Obuhvaćaju smisaono ponavljanje istih riječi, smisaono ponavljanje upotrebom sinonima, kao i ponavljanje istih gramatičkih struktura – a) Iskreno se divimo......; iskreno smo obradovani,....; b) Svaki radnik, svaki poljoprivrednik, svaki učenik....c) Ako hoćemo bolji...., ako želimo mir, ako smo za brži razvoj....

Ovakva struktura iskaza (koji predstavlja izvornu poruku za usmeni prijevod) pruža dvojake koristi – teorijsku i praktičnu.

Teorijska – jer pruža materijal za potpuniji opis i preciznije selekcioniranje u utvrđivanju bitnih pojava u ovoj vrsti prevođenja.

Praktična korist – jer utvrđivanjem najučestalijih elemenata strukture ove vrste saopćavanja omogućuje izrađivanje racionalnog i efikasnog sistema za pravljenje pomoćnih bilježaka pri konsekutivnom prevođenju.

Međutim, bez prethodne dulje obuke gotovo da je nemoguće uspješno se baviti usmenim prevođenjem. Stalna odlika ove vrste prevođenja je STALNA OGRANIČENOST I NEDOSTATAK VREMENA.

PITANJE BROJ 11-KONSEKUTIVNO PREVOĐENJE

Konsekutivno prevođenje je takav oblik usmenog prevođenja pri kojem se izvorni tekst (poruka) , primljen auditivno, prevodi SUKCESIVNO, nakon pojedinih odsječaka toga izgovorenoga teksta, ili, u pojedinim slučajevima, i nakon govornikovog kompletnog saopćenja na jeziku originala. Danas je uobičajeno da govornici zbog prevođenja prave prekide u izlaganju nakon 1-10 minuta. Međutim, to ipak nije sasvim precizno regulirano, tako da u nekim slučajevima ti odsječci teksta (intervala) mogu biti dulji od 10 minuta.

Konsekutivno prevođenje se smatra jednim od najtežih oblika usmenog prevođenja. Ono se, poput ostalih oblika usmenog prevođemnja, karakterizira deficitarnošću vremena u procesu rada. Njegova osobenost je izuzetno opterećenje prevoditeljeve memorije.

Razlikujemo konsekutivno prevođenje bez i konsek. Prev. s pravljenjem bilješki.

Postoji podvrsta kons.prev. Koja se naziva ping-pong ili dvosmjerni prijevod (prevođenje naizmjenično u oba smjera).

Razlikujemo tri osnovne etape u konsekutivnom prevođenju:

1. Audiranje u konsekutivnom prevođenju je primanje poruke na sluh i njeno prevodilačko razumijevanje – u ovoj etapi javlja se niz psiholoških teškoća koje otežavaju rad prevoditelju (povećana odgovornost za svakui izgovorenu riječ, nervna napetost, zbunjenost, strah, opasnost od stupora; sve to može imati jako veliki utjecaj na kvalitetu ovoga procesa. Dalje, tu su teškoće izazvane različitim šumovima – graja ili uzvici iz mase – itd.

Cilj audiranja je razumijevanje primljene izvorne poruke. U vezi s tim problemom, psiholozi i lingvisti su tražili osnovnu najmanju jezičku govornu jedinicu koja omogućuje da se dio izvorne poruke razumije, tj. Da se donese zaključak o njenom smislu. Dakle, je li to fonema, slog, morfema, riječ, sintagma ili rečenica. Premda je fonema najmanja jedinica koja nosi značenje (ruka, reka, raka), od nje se odustalo, a i od sloga. Došlo se do zaključka da to nije ni rečenica (složena je informacija). Najmanja jezičko-govorna jedinica koja nosi značenje nalazi se u granicama riječi ili grupa riječi koje su, po svome značaju, naglašenije od ostalih. Svaki jezik ima vlastite zakone intonacije. Svako odstupanje od standardne intonacije smanjuje stupanj

razumijevanja, odnosno otežava prevodilačko audiranje. Dakle, intonacija pomaže da se u ovoj fazi vrši tzv. SEMANTIČKA SEGMENTACIJA, tj. Da se uočava šta je u svakom odsječku izvorne poruke najbitnije, radi dobrog i brzog razumijevanja te poruke. Poznavanje konteksta je značajan faktor i za ovu fazu prevodilačkog radnog procesa. Postoje dva vida konteksta: uži (mikrokontekst) i širi (makrokontekst). Mikrokontekst se može svesti na obim kompletnog misaonog iskaza koji se na sintaksičkom planu smatra rečenicom, ili koji se uobličava u rečenički period. Međutim, dobro poznavanje makrokonteksta ne znači i lakše prevođenje, jer loše poznavanje jezika ne može biti kompenzirano poznavanjem bilo kojeg od postojeće dvije vrste konteksta. U konsekutivnom prevođenju je za uspješno audiranje naročito važan jedan drugi vid makrokonteksta – POZNAVANJE SITUACIJE (misli se one oko njega).

Zaključak: osnovnim smisaonim jedinicama (jedinicama razumijevanja) u konsek.prev. Mogu se smatrati KLJUČNI DIJELOVI ISKAZA koji su glavne jedinice toga misaonog iskaza, odnosno rečenice.

Do problema u ovoj vrsti prevođenja još dolazi kada se javi promjena tempagovora pri saopćavanju poruke, ukoliko je sadržaj više apstraktan, ukoliko je izvorna poruka sintaksički složenija ili glomazna, ukoliko prevoditelj prilikom audiranja nepravilno raspoređuje pažnju zbog teškoća koje mu pričinjavaju nepoznate ili tzv. Precizne riječi (brojevi, mjeseci, dani, tjedni, osobna imena, zemljopisni nazivi i sl.) i riječi koje označavaju specifične nacionalne životne pojmove (realije).

1. Faza prevodilačkog memoriranja – Ovaj postupak predviđa svođenje izvornog teksta na glavne, elementarne jedinice značenja. Ključni dijelovi poruke primljene na jeziku originala u principu bi trebali biti oni elementi, one jedinice značenja (riječi, sintagme, ili pak cijele rečenice) koji prevoditelju omogućuju da dulje i složene primljene poruke prenese bez izostavljanja bilo čega što je od značaja za informiranje slušatelja (primatelja poruke) na jeziku prijevoda.

Način i stupanj pamćenja se kod ljudi znatno razlikuju. Efekat razumijevanja, pa samim time i pamćenja, ovisi od prevoditeljeve prethodne informiranosti o oblasti života, struke ili nauke na koju se odnosi sadržina poruke. Asocijativni način mišljenja se kod ljudi jako razlikuje. Ne može se dati univerzalni model za svođenje poruke na njezine ključne dijelove, ali valja znati da u osnovi postoje tri postupka koja su, u suštini, komplementarna: a) izbor riječi ili sintagmi s najvećom koncentracijom značenja u odnosu na cilj komunikacije; b) sažimanje izraza od dvije ili više riječi c) izdvajanje stilski markiranih riječi.

POSTUPAK IZBORA RIJEČI ILI SINTAGMI S NAJVEĆOM KONCENTRACIJOM ZNAČENJA U ODNOSU NA CILJ KOMUNIKACIJE:

"172 000 ozlojeđenih radnika i službenika austrijskih fabrika automobila uzelo je učešća u štrajku organiziranom u znak bunta protiv odluke vlasnika bečke fabrike automobila FAL da otpuste 370 radnika"

Svodimo na: "automobilski radnici (172.000), "štrajkovali", "zbog otpuštanja", "FAL"- BEČ (370)".

Ovo su stilski markirane riječi u poruci, a ovako formulirani ključni dijelovi izvorne poruke predstavljaju samo pomoćno sredstvo za pamćenje u cilju produciranja poruke odmah, sukcesivno nakon njenog primanja. Pronalaženje najpogodnije varijante za svođenje poruke na njene ključne dijelove ovisi, prije svega, od individualnih osobina samog prevoditelja, ali i od stupnja njegovog iskustva u ovom prevodilačkom pomoćnom postupku.

Kao priprema za PRODUCIRANJE IZVORNE PORUKE na jeziku prijevoda, faza prevodilačkog memoriranja može sadržavati i bilježenje, zapisivanje ključnih dijelova izvorne poruke.Svaki prevoditelj pronalazi sistem bilježenja za sebe. Postavlja se pitanje da li se u konsek.prev. bilježi na jeziku originala ili na jeziku priojevoda. To opet ovisi od prevoditeljevih individualnih osobina, od situacije, od sadržine poruke i sl. Uglavnom se javlja kombiniranje jezika originala s jezikom prijevoda.

Jedan poznati sistem konsekutivno-prevodilačkog bilježenja obuhvaća: princip vertikalizma, princip skraćenog zapisivanja slovima i princip zapisivanja simbolima.

Princip vertikalizma:predviđa vertikalno zapisivanje bitnih sintaksičkih odnosa izvorne poruke. Pri tom načinu bilježenja strogo se čuva hijerarhija glavnih dijelova rečenice. Na prvo mjesto se izvlači SUBJEKT (ili grupa riječi sa subjektnom funkcijom) ---riječ ili grupa riječi s f-jom PREDIKATA (redak niže i malo udesno) --- ostali dijelovi rečenice (zdesna neposredno uz riječ na koju se odnose). Iznimka je ATRIBUT (uz subjekat). Kada se, recimo, nabraja više objekata, onda se oni stavljaju jedan ispod drugog. Izrazi i rečenice, van osnovnog gramatičkog ustrojstva, kojima se ukazuje na smisao iskaza, ako su to obične informacije, najčešće se bilježe u zagradi neposredno ispod riječi na koju se odnose. Ako je riječ o informaciji koja je dominantna, stavlja se iznad riječi na koju se odnosi. Uvodne konstrukcije se zapisuju na početku i sa ostalim dijelom iskaza se spajaju dvjema točkama (Uvjereni smo, naši razgovori..).

Nezavisno-složene rečenice se mogu zapisivati kao dvije ili više prostih rečenica – jedna ispod druge s tim što se među njima označava suprotan ili isključni odnos (mi radimo, a oni stalno razgrađuju).Uzročno-posljedični odnosi se obilježavaju jednom kosom crtom , s čije gornje strane se bilježi uzrok, a ispod nje posljedica. Odnosne (relativne veze) među rečenicama se obilježavaju jednom vodoravnom crtom. Predikat se označava znakom jednakosti, a ako je veza negativna, precrtanim znakom jednakosti. Iskazivanje cilja se bilježi jednom dugačkom strelicom. Uvjetni odnosi (ili pogodbene konstrukcije) se bilježe znakom Si ili If. Pogodbena sintaksička veza – dvjema paralelnim linijama. Odnosi koji se iskazuju odričnom konstrukcijom-precrta se onaj dio rečenice ispred kojeg stoji rječca "ne". Upitne konstrukcije – obrnuti znak pitanja.

Prevodilački simboli: Oni se dijele prema načinu obilježavanja na slovne, asocijativne i izvedene simbole. Slovni simboli – mogu se koristiti zvanične sktaćenice naziva zemalja, saobraćajne oznake za države i gradove, kao is slovne oznake koje prevoditelj pravi za sebe – V- Vlada, S-stranka i sl. Asocijativni simboli su zasnovani na sposobnosti jednog znaka da izazove asocijaciju na određene pojmove ili pojave. Vijugava vodoravna crta – pokret, razvoj, manevar;

ukršteni mačevi – oružje, naoružanje, rat, sukob; čekić – radnička klasa, proleterijat, rad, radnika i sl.; znak munje – zategnutost, napetost međudržavnih, međustranačkih ili nekih drugih međuljudskih odnosa; kratka vodoravna crta usmjerena prema gore – davati, prenositi, slati, izvoziti, poklanjati; Izvedeni simboli nastaju spajanjem različitih simbola i znakova u novim značenjskim kombinacijama – ako se znak munje precrta, to znači – popuštanje zategnutosti; precrtani mačevi – prestanak rata i sl.

Simboli u sistemu prevodilačkog zapisivanja prema namjeni mogu biti:

1. PREDIKATIVNI: označavaju radnju, sadržinu f-je predikata. "znak jednakosti" – zamjena za pomoćni glagol TO BE; crta preko znaka jednakosti – odrični oblik, kosa strelica usmjerena desno prema gore – uspon, povećanje, porast; kosa strelica usmjerena udesno prema dole – pad, smanjenje i sl. znak navoda – "kaže", "navodi", izjavljuje i sl. 2.VREMENSKI simboli su u ovom sistemu širi od gramatičkog vremena. Mala strelica okrenuta prema dole – sadašnje vrijeme; okomita crta i vodoravna strelica nadesno pod pravim kutom – buduće vrijeme, okomita crta i vodoravna lijevo okrenuta strelica, a sve pod pravim kutom – prošlo vrijeme; zjevalica < početak radnje, a > kraj radnje, I ---- I – izvjestan ograničeni vremenski period. 3. MODALNI SIMBOLI – služe za obilježavanje govornikovog odnosa prema onome o čemu govori i govornikove ocjene u odnosu onoga o čemu govori i objektivne stvarnosti – is – odobravanje; bi-poželjnost; ob-obavezu, ~ - neodređenost (oko).

4. SIMBOLI ZA OZNAČAVANJE KVALITETA – obično pojačavanje (podvlačenjem jednom punom linijom znaka za ono što se pojačava), obično umanjivanje vrijednosti ili značaja (podvlačenjem odgovarajućeg znaka jednom isprekidanom linijom), superlativno pojačavanje (podvlačenjem odgovarajućeg znaka dvjema punim linijama), superlativno umanjivanje vrijednosti ili značaja (podvlačenjem odgovarajućeg znaka dvjema isprekidanim linijama).

teorija prevodjenja - sibinovic

Documents