STVARNO PRAVO - SKRIPTA

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

STVARNO PRAVO SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

1. POJAM I KARAKTERISTIKE STVARNOG PRAVA

Stvarno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju odnosi izmeĎu ljudi povodom stvari. Stvarno pravo u subjektivnom smislu su ovlaštenja koja subjektima u stvarnopravnim odnosima u pogledu stvari priznaju norme objektivnog prava. Karakteristike stvarnog prava su: a) Stvarnopravnost. Neposredni objekat stvarnopravnog odnosa je stvar. b) Apsolutnost. Stvarno pravo djeluje protiv svakoga (contra omnes) c) Broj stvarnih prava odreĎen je propisom (numerus clausus=zatvoren broj). To znači da stranke

nekom pravu ne mogu odreći stvarnopravni karakter, ukoliko je to pravo propisom odreĎeno kao stvarno pravo. S druge strane, stranke ne mogu svojim sporazumom stvoriti neko novo stvarno pravo, ako ono nije propisima predviĎeno kao takvo.

2. OBLICI STVARNIH PRAVA

Stvarna prava mogu se klasificirati na: a) Stvarna prava na vlastitoj stvari (pravo vlasništva) i b) Stvarna prava na tuĎoj stvari ili sektorska prava (pravo služnosti, založno pravo, stvarni tereti i pravo

graĎenja).

X – POSJED (POSSESSIO)

1. ODNOS ĈOVJEK – STVAR

Ovisno o elementu čovjekove volje, mogu se razlikovati ove grupe odnosa: a) Mehanički odnos – kod ovog odnosa čovjek se faktično nalazi u odnosu prema stvari, ali on tog

odnosa uopće nije svjestan (npr.list koji slučajno padne na šešir neke osobe). Budući da u takvim slučajevima nije aktivirana ljudska volja, ovaj odnos za graĎansko pravo nema nikakvog značaja.

b) Detencija je faktični odnos izmeĎu čovjeka i stvari, ali je čovjek svjestan tog odnosa. Detencija znači

držanje stvari sa voljom da se stvar održi (obično za drugu osobu). c) Posjed je kao i detencija svjestan faktički odnos čovjeka i stvari. Razlikovanje posjeda i detencije

zavisi o konstrukciji posjeda. Poznate su 2 konstrukcije posjeda: rimska (subjektivistička) i germanska (objektivistička).

Prema rimskoj konstrukciji posjeda, konstitutivni elementi posjeda su corpus possessionis i animus

possidendi. Corpus je objektivni element i predstavlja faktičko držanje stvari, a animus je subjektivni element, odnosno volja da se stvar drži za sebe. Razlika u odnosu na detenciju je u elementu volje. Po objektivističkoj ili modernoj konstrukciji, animus nije konstitutivni element posjeda, odnosno dovoljan je samo corpus, Te se posjed definira kao faktička vlast na stvari. To podrazumijeva mogućnost faktičkog raspolaganja sa stvari.

Posjed prvenstveno predstavlja faktički odnos izmeĎu čovjeka i stvari. Taj odnos u pravilu je skup činjenica, tj.činjenično stanje koje duže vremenski traje. MeĎutim, ima faktičkih stanja koja nisu posjed.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Posjed se od njih razlikuje po tome što pravo štiti upravo faktičko stanje koje se zove posjed. MeĎutim, karakteristično je da se posjed, uprkos zaštiti koju mu daje pravni poredak, time ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga, u posjedovnoj parnici ne raspravlja se o pravu na posjed, već o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja. Pitanje prava rješava se u vlasničkoj parnici, gdje se ispituje ko ima pravo na posjed. Dakle, može se zaključiti da je posjed faktičko stanje zaštićeno pravom.

2. SUBJEKTI POSJEDA

U načelu, posjed mogu sticati sve fizičke osobe na svim stvarima na kojima mogu ostvariti i održavati faktičku vlast. Za osobe koje nisu u stanju samostalno ostvariti faktičku vlast na stvari (djeca, slaboumni odnosno duševno bolesni) posjed stiču njihovi zakonski zastupnici.

3. OBJEKTI POSJEDA

Kao objekti posjeda mogu se pojaviti stvari i prava. Posjedovati se mogu samo stvari na kojima se može steći pravo vlasništva. Što se tiče prava, objektom posjeda mogu biti samo imovinska i prometna prava. Npr. statusna prava se ne mogu posjedovati (bračno pravo, roditeljsko pravo itd). Kada je u pitanju posjed prava, ZOVO kao mogući objekat posjeda navodi samo pravo stvarne služnosti.

4. VRSTE POSJEDA

Neposredan i posredan posjed. Neposredan posjed ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari. Posredan posjed ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je dala stvar u neposredan posjed po osnovu nekog pravnog posla. Samostalan i nesamostalan (izvedeni) posjed. Samostalan je posjed kada faktičku vlast na stvari vrši njen vlasnik. Naziva se i vlasničkim ili vlastitim posjedom. Nesamostalan je posjed kod koga se faktička vlast vrši na osnovu prava izvedenog iz prava samostalnog posjednika (npr.posjed zakupca, depozita ra, uzusfruktuara itd). Nesamostalan posjed može biti neposredan (kad zakupac sam vrši faktičku vlast) i posredan (kad zakupljenu stvar da u podzakup). Samostalan posjed takoĎer može biti neposredan i posredan. Individualni posjed i suposjed. Posjed je individualan kad samo jedna osoba ima posjed. Kod suposjeda više osoba ima posjed na istoj stvari ili pravu. Suposjednici mogu faktičku vlast vršiti svi zajedno, jedan za ostale ili sukcesivno. S obzirom na objekat posjeda, posjed može biti posjed stvari i posjed prava. Posjed stvari je vršenje faktičke vlasti na stvari. Faktička vlast postoji kada postoji svakodobna realna mogućnost raspolaganja sa stvari. Dakle, ne traži se da se stvar uvijek mora imati neposredno u rukama. Od pravila da posjed stvar i ima svaka osoba okja vrši faktičku vlast na stvari postoje 2 izuzetka (po ZOVO): 1. Posjed se ne priznaje osobama koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrše

faktičku vlast na stvari za drugu osobu, a dužne su postupati po uputama te druge osobe (npr.kućna pomoćnica, vozač itd).

2. Nasljednik postaje posjednikom u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari. Dakle, nasljednik stiče pravo na posjedovnu zaštitu već u trenutku smrti ostavitelja, mada će po pravilu tek kasnije steći faktičku vlast na naslijeĎenoj stvari.

Tabularni posjed ima osoba koja je upisana u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine, a na njoj nema faktičke vlasti. Otuda i naziv tabularni ili zemljišnoknjižni posjed. Tabularni posjed ne uživa posjedovnu zaštitu. Posjed prava. Prema subjektivističkoj konstrukciji posjeda, posjed prava imala je svaka osoba koja je faktički izvršavala bitni sadržaj nekog prava i manifestovala volju da ga izvršava za sebe kao svoje pravo.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Za posjed prava nije bilo potrebno postojanje pravnog odnosa iz kojeg bi posjed prava rezultirao. Objekat posjeda mogla su biti samo prava čiji se sadržaj izvršava trajanjem (npr.pravo služnosti, korištenja stana itd). ZOVO priznaje samo posjed prava stvarne služnosti. Taj posjed ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Govoreći o posjedu prava kao općem pojmu, može se reći da je posjed prava faktičko izvršenje sadržaja nekog prava. S obzirom na kvalitet, posjed se može klasificirati prema posebnim kvalitetima koji se odnose na osnovu sticanja, način sticanja i odreĎene subjektivne momente u osobi samog posjednika. Na toj osnovi mogu se razlikovati zakonit i nezakonit, istinit i neistinit te savjestan (pošten) i nesavjestan (nepošten) posjed. Zakonit i nezakonit posjed. Zakonit je posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Pravna osnova na kojoj se zasniva posjed pribavila bi sticatelju pravo vlasništva, ali usljed nekih drugih nedostataka do sticanja vlasništva ipak nije došlo. Npr.prethodnik nije bio vlasnik, pa ni sticatelj ne može postati vlasnik već samo zakonit posjednik. Najčešća pravna osnova je pravni posao, odnosno ugovor. Ugovor kao pravna osnova naziva se titulus (naslov) sticanja. Titulus ne daje posjed, već samo pravo na posjed. Dakle, pravo na posjed ima onaj ko ima titulus. Za zakonitost posjeda, osim valjane pravne osnove potreban je i pravilan način sticanja (npr.tradicija, predaja stvari). Nezakonit je posjed koji se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Istinit i neistinit posjed. Istinit je posjed koji je stečen na pravno dozvoljen način (npr.tradicijom). Neistinit ili viciozan je posjed koji je stečen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario). Silom (vi) je stečen posjed do kojeg je posjednik došao protiv volje dosadašnjeg posjednika upotrebljavajući fizičku silu ili psihičku prisilu. U ovom slučaju radi se o direktnoj primjeni sile. Posjed je stečen silom na indirektan način u slučaju ako je posjednik došao u posjed faktičkim jednostranim zaposjedanjem stvari, a dosadašnji posjednik se tom zaposjedanju nije usprotivio samo zato što za njega nije znao. Sticanje posjeda silom može biti savjesno i nesavjesno. Nesavjesno je u slučaju kada sticatelj zna da uzima tuĎu stvar. MeĎutim, ako sticatelj silom oduzme stvar koju smatra svojom (npr.kupac silom oduzme kupljenu stvar jer prodavač oklijeva da mu je preda), postaje neistinit, ali savjestan posjednik. MeĎutim, u ovakvom slučaju posjednik je bez obzira na valjanu pravnu osnovu ipak nezakonit. Posjednik kome je posjed silom oduzet može odmah, takoĎer silom, vratiti svoj posjed. To je samopomoć i ne predstavlja smetanje posjeda. Prevarom (clam) je stečen posjed do kojeg se došlo izazivanjem zablude ili dr žanjem prethodnog posjednika u zabludi. Ovdje spada i tzv.tajno sticanje kod koga se posjed stiče krijući, da dosadašnji posjednik ne sazna za samovoljno oduzimanje posjeda. Tipičan slučaj tajnog sticanja je kraĎa. Zloupotrebom povjerenja (precario modo) se posjed stiče u slučaju kad neko nastoji samovoljno pretvoriti u trajno stanje ono što mu je dato kao usluga. To je slučaj prekariste koji na opoziv ne vraća dobivenu stvar. Naime, prekarij je ugovor po kome je jedna strana prepustila drugoj strani odreĎenu stvar na besplatnu upotrebu do svakodobnog opoziva. Savjestan (pošten) i nesavjestan (nepošten) posjed. Savjestan ili pošten posjed je ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Nesavjestan ili nepošten je posjed kada posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjestan posjednik naziva se i posjednik u dobroj vjeri (bonae fidei possessor), a nesavjestan je posjednik u zloj vjeri (malae fidei possessor). Savjesnost i nesavjesnost su subjektivne, a zakonitost i istinitost objektivne kvalitete posjeda. Zbog toga zakonit posjed može biti savjestan i nesavjestan. Npr. osoba koja od lopova kupi ukradenu stvar je zakonit posjednik jer ima valjanu pravnu osnovu (kupoprodaja) i način sticanja (tradicija). MeĎutim, ako je kupac znao ili morao znati da je stvar ukradena, on je nesavjestan posjednik. U suprotnom je savjestan.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Nezakonit posjednik takoĎer može biti savjestan i nesavjestan. Osoba koja kupi stvar od poslovno nesposobnog (npr.rasipnika), a ne zna za nedostatak poslovne sposobnosti prodavca, je nezakonit posjednik jer je pravni posao ništav, odnosno pravna osnova ne postoji. MeĎutim, kupac je istovremeno i savjestan posjednik. Savjesnost se prezumira, tj. suprotno se mora dokazati. Savjesnost pravne osobe prosuĎuje se prema savjesnosti njenih organa koji su ovlašteni da je zastupaju. Posjed koji je istovremeno zakonit, istinit i savjestan naziva se kvalificiranim posjedom.

5. STICANJE I GUBITAK POSJEDA

Posjed se može steći originarno i derivativno. Originarno sticanje je sticanje posjeda mimo volje ili protiv volje prethodnog posjednika, tj.sticanje bez obzira na prethodnika. Za originarno sticanje potrebna je aprehenzija, tj. jednostrani fizički akt kojim se dolazi do faktičke vlasti na stvari. Danas aprehenzija obuhvata svaki akt kojim se stiče faktička vlast na stvari. Posjed se kod nekretnina na originaran način stiče po pravilu tako da se stupi na zemljište. MeĎutim, ponekad je osim stupanja potrebno da se zemljište ogradi, obilježi obradi i sl. Kao slučaj originarnog sticanja posjeda smatra se i samovoljno protivpravno oduzimanje tuĎeg posjeda, ukoliko su ispunjene pretpostavke da akt oduzimanja istovremeno omogućuje sticatelju i onemogućuje prethodniku faktičko raspolaganje sa stvari. Derivativno sticanje je sticanje posjeda sa voljom prethodnog posjednika. Kod derivativnog sticanja se radi o prenosu posjeda. Način na koji se posjed stiče naziva se tradicija. Tradicija je prenos posjeda sa prethodnog na novog posjednika. Tradicijom se u stvari prenose pravni učinci vezani za činjenicu posjeda. Skup tih pravnih učinaka naziva se pravo posjeda. U današnjem pravu postoji nekoliko vrsta tradicije: 1. Fizička predaja ili predaja iz ruke u ruku (traditio de manu ad manum) je najčešća vrsta tradicije kod prenosa posjeda pokretnih stvari. MeĎutim, nije uvijek potrebno da prenosilac i sticatelj stvar fizički zahvate rukom. Dovoljno je da se stvar stavi u takav položaj da sticatelj nad njom može vršiti faktičku vlast. Poseban oblik fizičke predaje je tzv.»predaja dugom rukom» (traditio longa manu). Tu se sticatelj sa dozvolom prenositelja sam stavlja u posjed. Npr. prenosilac sa neke uzvisine sticatelju pokaže zemljišnu parcelu i dopusti mu da se sam stavi u posjed. 2. Predaja znacima ili simbolička tradicija (traditio symbolica) je vrsta tradicije kod koje se prijenos obavlja pomoću oruĎa, znakova, isprava, izdvajanjem stvari i sl. Simbolička tradicija prvenstveno dolazi u obzir kod stvari koje su prostorno udaljene i od prenositelja i od sticatelja, pa sama ta prostorna udaljenost sprečava da se izvrši predaja iz ruke u ruku. Kod simboličke tradicija, sama tradicija isprave, znaka, izdvojene stvari i sl. zamjenjuje fizičku predaju stvari (npr.predaja ključa od stana). 3. Tradicija očitovanjem (traditio per declarationem) javljala se u 2 osnovna oblika, kao traditio brevi manu (tradicija kratkom rukom) i constitutum possessorum. Traditio brevi manu. Prema subjektivističkoj konstrukciji posjeda, prenos se vršio tako što se dosadašnji detentor sporazumno sa posjednikom od detentora pretvarao u posjednika. Fizička predaja nije potrebna jer corpus već postoji. Očitovanjem detentor stiče animus. Npr. podstanar kupi stan u kome stanuje. Po objektivističkoj konstrukciji praktično se briše razlika izmeĎu detencije i posjeda, te prenos posjeda očitovanjem sa posrednog na neposrednog posjednika nije moguć. Constitutum possessorum je slučaj obrnut od tradicije brevi manu. Prema subjektivističkoj konstrukciji, ovdje dosadašnji posjednik gubi animus, a stvar zadržava kao detentor. Npr. vlasnik proda kuću, a nastavi u njoj stanovati po osnovu ugovora o najmu. Prema objektivističkoj konstrukciji, constitutum possessorum može doći u obzir samo za prenos posjeda od posjednika na detentora. Constitutum possessorum nije moguć kod prenosa posjeda izmeĎu neposrednog i posrednog posjednika. Npr, vlasnik proda kuću, a zatim je uzme u najam od novog vlasnika. I prije i poslije prodaje on je neposredni

WWW.BH-PRAVNICI.COM


posjednik. Razlika je u tome što je prije prodaje imao posjed kao vlasnik, a nakon prodaje kao zakupac stvari. Dakle, tu nema prenosa posjeda. 4. Tradicija transportom (traditio per transmissionem). Ovdje se predaja smatra izvršenom uručenjem stvari prevozniku ili osobi koja organizira otpremu. Ova odredba ZOO-a je dispozitivnog karaktera, pa stranke mogu ugovorom drugačije odrediti. Posredni posjed stvari takoĎer se može sticati derivativno i originarno. Derivativno se posredni posjed stiče prenosom tog posjeda sa jedne na drugu osobu putem pravnog posla, ex lege, ili odlukom nadležnog državnog organa. Derivativno sticanje posrednog posjeda moguće je i u konstitutivnom obliku. Npr. kad vlasnik stana proda stan, pa u njemu ostane odreĎeno vrijeme kao najmoprimac. Kupac stana je postao posrednim posjednikom, a prodavač je ostao neposredni posjednik predmetnog stana. Originarno sticanje posrednog posjeda moguće je jedino preko zastupnika, naravno samo onda kad je zastupnik originarnim putem stekao neposredni posjed. Posjed prava stvarne sluţnosti može se steći originarno (izvorno) ili derivativno (izvedeno). Originarno se posjed prava afirmativne stvarne služnosti stiče otpočinjanjem sadržaja te služnosti, npr. prelaženjem preko nečije livade. Posjed negativne stvarne služnosti izvorno se stiče zabranom vlasniku, odnosno posjedniku služnog dobra da se njime koristi na odreĎeni način (npr. da podiže zgradu iznad odreĎene visine), a kada se posjednik služnog dobra pokori toj zabrani. Derivativno se posjed prava stvarne služnosti stiče kad se njegov sadržaj vrši uz pristanak vlasnika ili posjednika služnog dobra. O pristanku se može govoriti samo ako je zasnovan na pravno valjanom očitovanju volje. Pored ovoga, posjed prava stvarne služnosti se derivativno stiče i tradicijom, te nasljeĎivanjem dobra u čiju korist je stvarna služnost uspostavljena. Gubitak posjeda. Posjed se gubi kad posjednik prestane vršiti faktičku vlast na stvari. Pri tome se gubitkom posjeda ne smatra slučaj kada je posjednik samo privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari, neovisno o svojoj volji. Gubitak posjeda može biti apsolutan i relativan. Apsolutan gubitak posjeda je kad posjednik gubi posjed, a niko drugi ga ne stiče (npr.propast ili napuštanje stvari). Relativan gubitak je kada dosadašnji posjednik gubi posjed, a istovremeno ga neko drugi stiče. Takav gubitak javlja se kod prenosa posjeda. Posredni posjed apsolutno prestaje apsolutnim prestankom neposrednog posjeda za koji je vezan, ili prestankom graĎanskopravnog odnosa na osnovu kojeg je nastao (npr.zakup, posudba i sl). Posjed prava stvarne služnosti apsolutno prestaje prestankom vršenja njenog sadržaja. Relativno prestaje prenosom posjeda dobra u čiju korist je služnost ustanovljena, jer važi princip da stvarna služnost prati dobro u čiju korist je ustanovljena.

7. PRAVNI UĈINCI POSJEDA

Skup pravnih učinaka posjeda naziva se pravom posjeda. Pravni učinci mogu se podijeliti na učinke stvarnopravnog i učinke obaveznopravnog karaktera. U učinke stvarnopravnog karaktera spadaju: 1. Učinci kod kojih se posjed javlja kao pretpostavka sticanja stvarnih prava: kao način sticanja prava vlasništva i založnog prava na pokretninama, pri sticanju prava vlasništva od posjednika koji nije vlasnik (samo izuzetno), te kao pretpostavka sticanja prava vlasništva i prava stvarne služnosti dosjelošću. 2. Učinci kod kojih se posjed javlja kao presumpcija o postojanju stvarnih prava. Npr, prezumira se da je zakonit, istinit i savjestan posjednik odreĎene stvari, istovremeno i vlasnik te stvari i naziva se prezumiranim vlasnikom stvari. Presumpcija je u vezi sa publicijanskom tužbom. 3. Učinci kod kojih se posjed javlja kao objekat pravne zaštite.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Najvažniji učinci obaveznopravnog karaktera su: 1. Prava i obaveze savjesnog i nesavjesnog posjednika prilikom povrata stvari vlasniku kod reivindikacije; 2. Odgovornost posjednika stvari za štetu. Zaštita posjeda u slučaju samovoljnog i protupravnog smetanja je najvažniji pravni učinak posjeda. Pravno se štiti svaki posjed. Viciozni posjednik takoĎer ima pravo na zaštitu, osim protiv osobe od koje je došao do posjeda na viciozan način. I ovo uskraćivanje ograničeno je na subjektivni rok od 30 dana (od saznanja za smetanje) i objektivni od godinu dana (od učinjenog smetanja). Smetanje posjeda je samovoljno uznemiravanje ili oduzimanje posjeda. Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktičke vlasti prethodnog posjednika i uspostavu faktičke vlasti od strane oduzimaoca. Uznemiravanje posjeda obuhvata radnje i ponašanja kojima se faktička vlast posjednika ograničava, ometa i osporava. Smetanje posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem (prekarist), fizički i verbalno (u slučaju ozbiljne prijetnje kada posjednik opravdano, u potpunosti ili djelimično, odustaje od vršenja faktičke vlasti na stvari). Prema ZOVO-u postoje 2 oblika zaštite: samopomoć i sudska zaštita. Samopomoć je pravo posjednika da primjerenom silom ili na drugi prikladan način odbije neovlašteno smetanje posjeda. Može se koristiti pod slijedećim pretpostavkama: 1. Da je opasnost od smetanja neposredna; 2. Da je samopomoć nužna jer bi sudska zaštita stigla prekasno; 3. Da način vršenja samopomoći odgovara prilikama u kojima postoji opasnost, što podrazumijeva da preduzete mjere po vrsti i intenzitetu ne smiju preći granicu koju nalaže svrha njihovog poduzimanja. Pravo na samopomoć se gasi 30 dana nakon saznanja za smetanje i njegovog počinitelja (subjektivni rok), a svakako godinu dana od učInjenog smetanja (objektivni rok). Sudska zaštita ostvaruje se posjedovnom tužbom (tužbom zbog smetanja posjeda). Aktivno je legitimiran posljednji mirni posjednik i to i neposredni i posredni posjednik prema trećim licima, ali i meĎusobno. Aktivno je legitimiran i nasljednički posjednik. Pasivno je legitimiran onaj ko je izvršio čin smetanja, onaj ko je dao nalog za smetanje, te onaj u čijem interesu je smetanje počinjeno a on se od toga nije ogradio. Rok za podizanje tužbe je 30 dana od saznanja za smetanje i počInioca (subjektivni rok), odnosno najkasnije godinu dana od počinjenog smetanja (objektivni rok). Teret dokazivanja je na tužiocu. On dokazuje da je posljednji mirni posjednik, te činjenicu smetanja. Tužbeni zahtjev glasi: 1. Da se utvrdi da je tuženi počinio smetanje tužiteljevog posjeda; 2. Da se uspostavi prijašnje posjedovno stanje; 3. Da se zabrani ponovno takvo ili slično smetanje. Odbrana tuţenog

Tuženi se može braniti stavljanjem prigovora. Kao prigovore može navesti: 1. Nedostatak aktivne legitimacije (tvrdnja da tužilac nije bio posjednik); 2. Nedostatak pasivne legitimacije (tvrdi da nije izvršio smetanje, niti dao nalog, niti imao korist); 3. Nedostatak animusa turbandi (tvrdi da uopće nije bio svjestan da čini smetanje); 4. Nedostatak protupravnosti (npr.sudski organ je izvršio deložaciju na osnovu pravosnažne presude); 5. Istek prekluzivnog roka (tuženi tvrdi da je tužitelj prekoračio rok). Jedino na ovu okolnost sud pazi po službenoj dužnosti. 6. Vicioznost posjeda (tuženi tvrdi da je tužilac prema njemu viciozni posjednik, te da prema tome nije izvršio smetanje posjeda time što je samovoljno vratio posjed stvari). Petitorni prigovor (pozivanje na pravo vlasništva) načelno se ne uvažava, jer se u posjedovnoj parnici raspravlja isključivo o posljednjem stanju posjeda i činu smetanja. Izuzetno, petitorni prigovor je

WWW.BH-PRAVNICI.COM


dozvoljen u slučaju kad je u toku postupka zbog smetanja posjeda pravosnažno okončan postupak kojim je tuženom priznato pravo vlasništva na spornoj stvari. Ovdje važi načelo petitorum absorbet

possessorum, tj.petitorni postupak apsorbira posjedovni postupak. Odluka suda

Parnica zbog smetanja posjeda ne završava presudom, nego rješenjem. Rješenje je konačno. Ovisno o tome da li je smetanje izvršeno oduzimanjem posjeda ili uznemiravanjem posjednika, sud će rješenjem odrediti povrat oduzetog posjeda, odnosno zabraniti dalje smetanje pod prijetnjom novčane kazne ili odrediti druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja. Ako tuženi ponovo izvrši isto ili slično smetanje posjeda, neće se voditi novi postupak, Već se na osnovu ranijeg rješenja izdaje novo rješenje o izvršenju i izvršiće se uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja. Privremena naredba je sudsko rješenje koje se donosi prije okončanja posjedovne parnice. Takvim rješenjem se u hitnim slučajevima štiti posjedovno stanje nastalo prije smetanja ili se smjesta nareĎuje povrat u prijašnje stanje. MeĎutim, time se ne utiče na konačno rješenje parnice.

XI - PRAVO VLASNIŠTVA (PROPRIETAS, DOMINIUM)

POJAM PRAVA VLASNIŠTVA U klasičnom rimskom pravu vlasništvo se shvatalo kao potpuna i isključiva vlast na fizičkoj stvari koju su svi dužni poštivati. Ta pravna vlast pripada vlasniku i u slučaju kad nema posjed stvari, tj.faktičku vlast. Na osnovu pravne vlasti, vlasnik može vlasničkom tužbom u svako doba osigurati i faktičku vlast. Sve kasnije evropske kodifikacije zasnovane su na rimskom shvatanju, a zajednički elementi tih kodifikacija su: - o vlasništvu se govori kao o vlasti i subjektivnom pravu, pri čemu se ta 2 pojma koriste kao sinonimi; - ta vlast je najšira, odnosno vlasnikovo pravo je apsolutno i isključivo; - granice te vlasti, odnosno prava su zakon i prava trećih osoba; - objekti vlasnikovog prava su stvari, a iznimno se mogu pojaviti i neka druga dobra i prava; - sadržaj vlasti, odnosno prava, odnosi se na posjedovanje, uživanje, korištenje i raspolaganje sa stvari; - pravo vlasništva je pravni odnos vlasnika prema trećim licima. U sistemu graĎanskog prava pravo vlasništva je jedno od subjektivnih stvarnih prava. U tom smislu može se reći da je pravo vlasništva skup maksimalnih ovlaštenja koja pripadaju nekoj osobi u pogledu neke stvari. MeĎutim, pravo vlasništva se može definirati i kao pravni odnos. U tom slučaju definicija glasi ovako: Pravo vlasništva je društveno-ekonomski odnos, pretvoren u pravni odnos, u kome snagom pravne norme odreĎena stvar u cjelosti pripada odreĎenom pravnom subjektu. Nasuprot rimskom konceptu individualizacije i apsolutizacije prava vlasništva, razvila se ideja socijalizacije prava vlasništva, posebno nakon I svjetskog rata. Njena suština je u naglašavanju socijalne funkcije prava vlasništva koje se sastoji u obavezi vlasnika da korištenjem objekta svog vlasništva povećava općedruštveno bogatstvo, posebno ako se radi o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Pravo vlasništva po ovoj ideji podliježe ograničenjima graĎanskopravnog, a sve više i javnopravnog karaktera, koja za posljedicu mogu imati i oduzimanje prava vlasništva ukoliko je to u općem interesu društva. Krajnji rezultat takvog stanja je pretvaranje prava vlasništva iz subjektivnog prava u socijalnu funkciju.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


KARAKTERISTIKE PRAVA VLASNIŠTVA a) Jedinstvenost – Skup vlasničkih ovlaštenja uvijek je vezan uz jednog subjekta. Zato nije moguće

pravo vlasništva više osoba na jednoj stvari tako da je svaka osoba vlasnik cijele stvari. b) Maksimalna dispozitivnost – Jedino pravo vlasništva obuhvata cjelokupnost ovlaštenja koja se

odnose na ekonomsko iskorištavanje stvari. Prema tome, jedino vlasnik može potpuno raspolagati sa stvari poslovima inter vivos i mortis causa.

c) Isključivost – Vlasnik na osnovu svog subjektivnog prava može svakoj drugoj osobi onemogućiti bilo kakav uticaj na objekat svog vlasništva.

d) Jednovrsnost prava vlasništva – Sadržaj prava vlasništva ne može se podijeliti po ovlaštenjima izmeĎu različitih subjekata, dakle postoji samo jedna vrsta prava vlasništva.

e) Rekadentnost (elastičnost) prava vlasništva – Pravo vlasništva se automatski vraća u svoj puni obim čim otpadnu ograničenja koja su na njemu postojala (npr.prestankom uzusfruktusa vlasnik automatski ima ovlaštenje korištenja stvari, bez potrebe da se to ovlaštenje ponovo uspostavlja nekim aktom).

SADRŽAJ PRAVA VLASNIŠTVA Sadržaj prava vlasništva podrazumijeva društveni i faktički odnos. Pod društvenim odnosom

podrazumijeva se odnos vlasnika prema drugim licima s obzirom na stvar. Registruje se stepenom isključivosti koji propisuje pravni sistem, u smislu uslova i načina na koji vlasnik može isključiti druge osobe od uticaja na objekat vlasništva. Faktički odnos u pravu vlasništva, tj.odnos vlasnika prema stvari izražen je pomoću ovlaštenja koja pripadaju subjektu na odreĎenom objektu. Tipična ovlaštenja u sadržaju vlasništva: posjed, upotreba, korištenje i raspolaganje (possidere, uti, frui, abuti). U pravu se pravi razlika izmeĎu upotrebe i korištenja. Neplodonosna stvar se upotrebljava, a plodonosna koristi. Pri tome se misli na sve vrste plodova (prirodni, industrijski civilni). Raspolaganje može biti faktičko (npr.uništenje, trošenje i sl) i pravno (sklapanje pravnih poslova s obzirom na stvar).

OGRANIĈENJA PRAVA VLASNIŠTVA

Postoje 4 osnovna oblika ograničenja prava vlasništva: zabrana zloupotrebe prava, susjedska prava zabrana štetnih imisija, te mogućnosti eksproprijacije. Zabrana zloupotrebe prava vlasništva. Zloupotreba prava vlasništva može biti institucionalna i individualna. Institucionalna zloupotreba je vršenje prava protivno zakonski propisanom cilju, odnosno kad se prelaze okviri instituta prava vlasništva. Individualna zloupotreba je povreda nekog moralnog pravila unutar okvira samog instituta prava vlasništva, najčešće načela savjesnosti i poštenja. Zloupotreba prava vlasništva može se posmatrati i kao štetna radnja. Najtipičniji primjer je šikana, kad počinilac svoje pravo vrši isključivo u cilju nanošenja štete drugome. Susjedska prava. Pod susjedskim pravom podrazumijevaju se ograničenja prava vlasništva na nekretninama koja su nastala radi ureĎenja susjedskih odnosa. Poznata su u svim pravnim sistemima. Npr, susjed ima pravo pobrati plodove koji su sa njegove voćke pali na susjedno zemljište, može posjeći grane susjedove voćke koje se nadvijaju nad njegovo zemljište itd. Imisije. U doktrini nije stvoren jedinstven pojam imisije. Može se reći da su imisije uticaji koji na korištenje nekretnine imaju gasovite, krute ili tekuće stvari koje dolaze sa susjedne nekretnine. Mogu biti direktne i indirektne. Direktne su one kod kojih je radnja upravljena direktno na to da supstance dospiju na susjedno zemljište (npr.neko kroz prozor baca smeće u susjedno dvorište). Direktne imisije su zabranjene. Indirektne imisije su one kod kojih je susjedno zemljište slučajno ili djelovanjem prirodne sile ili zbog prirode imisionog izvora izloženo smetnjama koje potiču od radnje na susjednom zemljištu (npr.zbog zračnog pritiska dim iz susjednog dimnjaka se zadržava nad dvorištem drugog susjeda). Indirektne imisije se dijele na uobičajene i neuobičajene. Kriterij razgraničenja je uobičajenost s obzirom na vrstu i namjenu nekretnine i s obzirom na lokalne prilike. Npr. nije svejedno da li se radi o tvornici ili bolnici s obzirom na vrstu buke koja se mora tolerisati. Neuobičajene imisije su zabranjene.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Za štetu od imisionih radnji odgovara se samo ako je znatnija.

SUBJEKTI I OBJEKTI PRAVA VLASNIŠTVA

Svaki pravni subjekat može biti subjekat prava vlasništva (fizička i pravna lica). Objekat prava vlasništva mogu biti sve stvari u prometu. Na jednoj stvari može postojati pravo vlasništva više osoba (suvlasništvo i zajedničko vlasništvo). Pravo vlasništva ne može postojati bez subjekta, ali može postojati stvar koja nema vlasnika (res nullius).

OBLICI PRAVA VLASNIŠTVA

Individualno vlasništvo. Kod individualnog vlasništva nosilac vlasničkih ovlaštenja je samo jedan subjekt. SUVLASNIŠTVO (CONDOMINIUM)

Suvlasništvo je vlasništvo više osoba na fizički nepodijeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) odreĎeni. Svaki suvlasnik istovremeno je vlasnik cijele stvari, ali samo u alikvotnom dijelu. Npr. ako su 3 brata suvlasnici trospratne kuće, to ne znači da svaki sprat pripada po jednom bratu, već da svaki od braće ima svoj vlasnički udio u svakom dijelu kuće (svakom crijepu, cigli, prozoru itd). Ako bi zajednička stvar bila realno podijeljena tako da svakoj osobi pripadne fizički odvojeni dio, ne bi se više radilo o suvlasništvu već o communio pro diviso. Vlasništvo izmeĎu suvlasnika podijeljeno je po obimu,

a ne po sadrţaju. To znači da svaki suvlasnik ima istovremeno sva vlasnička ovlaštenja, ali samo u veličini svoje kvote. Kad bi vlasništvo bilo podijeljeno po sadržaju (npr. jednom pripada korištenje, drugom raspolaganje itd), to ne bi bilo suvlasništvo, već razdijeljeno vlasništvo (tipično za feudalizam). Suvlasništvom se izmeĎu suvlasnika stvara zajednica koja nije posebna pravna osoba. Suvlasništvo može nastati pravnim poslom (ugovor ili oporuka), odlukom državnog organa (npr.kod sudskog utvrĎivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini) i na osnovu zakona (nasljeĎivanje, prerada stvari itd). Suvlasništva koja nastaju mimo volje suvlasnika zovu se communio incidens (slučajna zajednica).

PRAVNI POLOŽAJ SUVLASNIKA U SUVLASNIĈKOJ ZAJEDNICI

Poloţaj pojedinog suvlasnika s obzirom na cijelu stvar. Vlasnička ovlaštenja pripadaju svakom suvlasniku samo u obimu njegovog alikvotnog dijela. Ako otpadne pravo jednog od suvlasnika, u skladu sa načelom rekadentnosti prava vlasništva proširuje se pravo ostalih suvlasnika. U pogledu prava suvlasnika s obzirom na cijelu stvar, treba posebno istaći slijedeće: a) Pravo na posjed. Posjed zajedničke stvari pripada svim suvlasnicima zajedno (suposjed). Način na

koji se vrši posjed zajedničke stvari prvenstveno je pitanje internog sporazuma meĎu suvlasnicima (npr. svi zajedno, jedan za ostale, sukcesivno, davanje stvari trećoj osobi u posjed).

b) Pravo na upravljanje. Upravljanje zajedničkom stvari je organizacija vršenja vlasničkih ovlaštenja kod suvlasništva. Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od ½ vrijednosti stvari, a za vanredno upravljanje saglasnost svih suvlasnika. Poslovima redovnog upravljanja smatraju se npr. ubiranje plodova, redovno održavanje sa manjim popravkama itd. Ako nema saglasnosti suvlasnika, a poduzimanje nekog posla je nužno za redovno održavanje stvari, o tome odlučuje sud.

c) Ostala prava i obaveze u pogledu cijele stvari. Svaki suvlasnik ovlašten je štititi cijelu stvar prema trećim licima. To podrazumijeva mogućnost samostalnog podizanja posjedovnih i vlasničkih tužbi, traženje polaganja računa itd. S druge strane, svaki suvlasnik je srazmjerno visini alikvotnog dijela, dužan snositi sve troškove i terete koji se odnose na stvar (održavanje, troškovi korištenja i sl).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Poloţaj suvlasnika s obzirom na njegov alikvotni dio. Svaki suvlasnik je potpuni vlasnik svog alikvotnog dijela, što znači da svojim dijelom može raspolagati potpuno samostalno, bez saglasnosti ostalih. Svoj dio može prodati, a ostali suvlasnici nemaju pravo prvenstva kupovine, osim ako je to zakonom odreĎeno.

RAZVRGNUĆE SUVLASNIĈKE ZAJEDNICE (PODJELA)

Svaki suvlasnik ima pravo zatražiti podjelu imovine. Ugovorom se može odreći tog prava, ali samo na odreĎeno vrijeme. Suvlasniku se ne može narediti da zatraži podjelu. Pravo na podjelu ne zastarijeva. Suvlasnici sporazumno odreĎuju način podjele. Ako se ne mogu sporazumjeti, odluku donosi sud. Sporazum se zaključuje u pisanoj formi. Sud može odlučiti da se podjela izvrši prodajom stvari, ali samo ako je fizička podjela nemoguća bez znatnog smanjenja vrijednosti stvari. ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Zajedničko vlasništvo je pravo vlasništva više osoba na istoj stvari po dijelovima koji nisu ni realno ni idealno odreĎeni, ali su odredivi. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ZAJEDNIĈKOG VLASNIŠTVA

Zajedničari zadržavaju svoj individualni subjektivitet, tj. zajednica ne predstavlja pravnu osobu. Dijelovi pojedinih subjekata su odredivi, ali nisu odreĎeni. Ako se odrede dijelovi pojedinih zajedničara, zajedničko vlasništvo se pretvara u suvlasništvo. Samo svi zajedničari zajedno i sporazumno mogu raspolagati zajedničkim vlasništvom. Svaki učesnik u zajedničkom vlasništvu ima pravo na vlasničke i posjedovne tužbe prema trećim licima. Svaki učesnik ima pravo zahtijevati podjelu zajedničkog vlasništva koja se sastoji u odreĎivanju pojedinih dijelova, nakon čega nastaje suvlasništvo. Činjenice na osnovu kojih se postaje učesnik u zajedničkom vlasništvu nisu iste i ne moraju biti jednake činjenicama na osnovu kojih se stiče vlasništvo, odnosno suvlasništvo.

OBLICI ZAJEDNIĈKOG VLASNIŠTVA

Zajedničko vlasništvo pojavljuje se u 3 osnovna oblika: 1. Kućna zadruga je radna i imovinska zajednica članova jedne ili više porodica sa specifičnom

organizacijom i zajedničkom imovinom čije jezgro čini zajedničko vlasništvo nekretnina. Karakteristična je za naturalnu privredu.

2. Zajednička imovina bračnih drugova. To je imovina koju bračni drugovi radom steknu tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine. U njen sastav načelno ulaze sva stvarna i obavezna prava. Bračni drugovi upravljaju zajedničkom imovinom zajednički i sporazumno.

3. Nasljednička zajednica je skup osoba na koje su kao nasljednike prešla imovinska prava i obaveze koje čine ostavinu odreĎenog ostavitelja. Traje do podjele ostavine. Nastaje po sili zakona, a pretpostavke su otvaranje nasljedstva i postojanje više nasljednika.

Pored navedenih, mogući su i drugi oblici zajedničkog vlasništva (npr.graĎanskopravni ortakluk i sl). ETAŢNO VLASNIŠTVO

Etaţno vlasništvo je pravo vlasništva na stanu ili poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade.

PRAVA ETAŽNOG VLASNIKA NA ZAJEDNIĈKIM DIJELOVIMA ZGRADE I ZEMLJIŠTU

NA KOME JE ZGRADA PODIGNUTA

Vlasništvo dijela zgrade u vlasničkopravnom reţimu postoji kada se radi o zgradi u pravu vlasništva, a izgraĎena je na graĎevinskom zemljištu na kome postoji pravo vlasništva. U takvom slučaju vlasništvo dijela zgrade je jedinstven institut, nastao kombinacijom elemenata pojedinačnog vlasništva, zajedničkog vlasništva i suvlasništva. Objekat pojedinačnog vlasništva je dio zgrade kao samostalna stvar (stan ili

WWW.BH-PRAVNICI.COM


poslovni prostor). Objekat zajedničkog vlasništva su zajednički dijelovi zgrade. Objekat suvlasništva je zemljište na kome je zgrada podignuta. Suvlasnički dio etažnog vlasnika na zemljištu na kome je zgrada podignuta, srazmjeran je vrijednosti posebnog dijela u odnosu na vrijednost cijele zgrade. Vlasništvo dijela zgrade u okviru društvenog vlasništva javlja se u 2 varijante: 1. Porodična stambena zgrada izgraĎena na parceli u društvenom vlasništvu. U takvom slučaju

vlasništvo dijela zgrade je kombinacija 3 elementa: pojedinačnog vlasništva, zajedničkog vlasništva na zajedničkim dijelovima i trajnog prava korištenja graĎevinske parcele.

2. Višestambena zgrada u društvenom vlasništvu izgraĎena na parceli u društvenom vlasništvu. Ovdje se vlasništvo dijela zgrade sastoji od 2 elementa: pojedinačnog vlasništva na stanu ili poslovnoj prostoriji, te trajnog prava korištenja zajedničkih dijelova i graĎevinske parcele.

SADRŽAJ ETAŽNOG VLASNIŠTVA

Vlasništvo dijela zgrade je skup odreĎenih ovlaštenja i dužnosti koje ima jedna osoba u pogledu dijela zgrade. Dakle, etažno vlasništvo nije skup maksimalnih ovlaštenja, što je inače karakteristika prava vlasništva. Pravo vlasništva na dijelu zgrade prvenstveno je prometno pravo, dakle vlasnik može dio zgrade prenijeti na drugu osobu pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. Vlasnik etažnog stana ima pravo useliti u stan. Nosilac stanarskog prava po zakonu ima pravo prvenstva u otkupu. Zakonom o proda ji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načelno je zagarantovano nosiocu stanarskog prava pravo kupovine stana, a prodavaču nametnuta obaveza prodaje stana. U sadržaj vlasništva na dijelu zgrade spada i pravo na upravljanje zgradom. Duţnosti vlasnika dijela zgrade u načelu su usmjerene na održavanje dijela zgrade i čitavog objekta.

STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Kao i ostala subjektivna graĎanska prava, pravo vlasništva se može steći originarno i derivativno. ORIGINARNO STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Originarno ili izvorno sticanje prava vlasništva podrazumijeva sticanje koje se ne zasniva na pravu vlasništva prethodnika. Kao originarni načini sticanja mogu se izdvojiti: dosjelost, sticanje od nevlasnika, prerada, spajanje i miješanje, graĎenje na tuĎem zemljištu, odvajanje plodova, okupacija, sticanje na osnovu odluke državnog organa (eksproprijacija, komasacija, arondacija) i dr. (npr.uzurpacija, nalaz blaga). Dosjelost (usucapio)

Dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu posjedovanja stvari kroz zakonom odreĎeno vrijeme. Dosjelost je posebno značajan institut kod rješavanja pitanja vlasništva zemlje na selu, gdje postoji niz slučajeva da sticanja nisu knjižena, te je kao vlasnik nekretnine u zemljišne knjige upisana osoba koju sadašnji posjednici i ne poznaju. Pretpostavke za sticanje vlasništva dosjelošću su slijedeće: a) Sposobnost sticatelja (uzukapijenta). Načelno je svaka osoba sposobna da stekne vlasništvo

dosjelošću. b) Sposobnost stvari. Za dosjelost su sposobne sve stvari na kojima je moguće steći pravo vlasništva. c) Posjed odreĎene kvalitete. Posjed mora biti kvalificiran ili bar savjestan (pošten). Osim toga mora biti

efektivan, tj.mora se stvarno izvršavati i mora trajati neprekidno kroz cijelo vrijeme dosjelosti. Onaj ko se poziva na dosjelost mora dokazati da je bio u posjedu u trenutku otpočinjanja i u trenutku završetka dosjelosti. Neprekidnost posjeda u meĎuvremenu se prezumira. Tabularni posjed ne može poslužiti kao dovoljna pretpostavka dosjelosti.

d) Vrijeme dosjelosti odreĎeno zakonom (rok dosjelosti).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


WWW.BH-PRAVNICI.COM


Vrste dosjelosti

Po našem pravu postoje redovna i vanredna dosjelost. Za redovnu dosjelost se traži kvalificiran posjed, a za vanrednu samo savjestan. Redovna dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu kvalificiranog posjeda vršenog kroz zakonom odreĎeno vrijeme. Dakle, pretpostavke su sposobnost osobe, sposobnost stvari, kvalificiran posjed i zakonsko vrijeme. Kvalificiran posjed je onaj koji je savjestan, zakonit i istinit. Kvalificirani posjednik nije postao vlasnik stvari u trenutku kad mu je predana u posjed zato što je posjed stekao od nevlasnika. Rok redovne dosjelosti za pokretne stvari je 3 godine, a za nekretnine 10 godina. U ovaj rok računa se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani posjednici. Vanredna dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu savjesnog posjeda kroz zakonom odreĎeno vrijeme. Rok vanredne dosjelosti za pokretne stvari je 10 godina, a za nekretnine 20 godina. Vanredna dosjelost koristi se u slučaju kada savjesni posjednik ne može dokazati pravnu osnovu sticanja. U rok dosjelosti računa se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni posjednici ili kao kvalificirani posjednici (obzirom da je savjesnost sastavni dio kvalificiranosti posjeda). Zastoj i prekid dosjelosti Zastoj dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne može započeti ili već započeta dosjelost prestaje teći, ali kad takve okolnosti otpadnu dosjelost se nastavlja a vrijeme proteklo prije zastoja se uračunava. Okolnosti koje mogu izazvati zastoj dosjelosti su npr.bračna veza (izmeĎu bračnih drugova dosjelost ne teče), odnos roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, službena odsutnost osoba protiv kojih teče dosjelost itd. Bitno je napomenuti da se dosjelost protiv maloljetnih ili poslovno nesposobnih osoba ne obustavlja, ali se ne može završiti dok ne proĎu 2 godine od kada je osoba postala poslovno sposobna ili je dobila zakonskog zastupnika. Prekid dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne može započeti, a započeta dosjelost se prekida i proteklo vrijeme propada. Ukoliko takve okolnosti otpadnu, dosjelost samo može ponovo započeti. Okolnosti za prekid dosjelosti su: gubitak posjeda, saznanje nesavjesnosti (uzukapijent kroz svo vrijeme dosjelosti mora biti savjestan posjednik), priznanje tuĎeg vlasništva na stvari, te podizanje vlasničke tužbe. U slučaju podizanja vlasničke tužbe dosjelost se prekida samo pod pretpostavkom da je parnica i provedena, te da ju je uzukapijent izgubio. Sticanjje prava vlasništva od nevlasnika

Načelo zaštite poštenog sticatelja koje je izgraĎeno u prometu, odreĎena je korektura principa da se vlasništvo može steći samo od vlasnika. Obzirom da se radi o izuzetku od pravila da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, zaštita savjesnog sticatelja važi samo u tačno odreĎenim slučajevima i uz tačno odreĎene pretpostavke. Prema ZOVO, postoje 3 slučaja u kojima se pravo vlasništva može steći od nevlasnika. Vlasnikom postaje: 1. Onaj ko stvar pribavi od osobe koja u okviru svoje djelatnosti takve stvari stavlja u promet; 2. Od osobe kojoj je vlasnik predao stvar u posjed na osnovu pravnog posla koji nije osnova za sticanje

prava vlasništva (npr.posudba, depozit, najam); 3. Onaj ko stvar stekne na javnoj prodaji. Da bi se u pomenutim slučajevima steklo pravo vlasništva, moraju se ispuniti slijedeće pretpostavke: a) Sticatelj mora biti savjestan (u dobroj vjeri). Savjestan je sticatelj koji ne zna ili iz razloga

vjerovatnoće ne mora znati da stvar koju stiče nije vlasništvo otuĎivatelja; b) Stvar mora biti pokretna; c) Pravni posao mora biti naplatan. ZOVO je dao pravo prijašnjem vlasniku da od savjesnog sticatelja traži povrat stvari koja za njega ima posebno značenje (npr.zlatni sat kao nagrada za učešće na nekom takmičenju). Prijašnji vlasnik u takvom slučaju mora dokazati da stvar čiji povrat traži ima za njega posebno značenje, zahtjev se mora podnijeti u

WWW.BH-PRAVNICI.COM


roku od 1 godine od sticateljevog sticanja prava vlasništva, a savjesnom sticatelju se mora dati naknada po prometnoj cijeni stvari. Prerada (specificatio) je prerada jedne ili više stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko -socijalnim mjerilima smatra novom i različitom. Prema ZOVO, onaj ko preradi, odnosno izradi novu stvar, steći će pravo vlasništva nove stvari u 3 slučaja: 1. Ako je novu stvar izradio od svog materijala svojim radom; 2. Ako je od njegovog materijala novu stvar izradila druga osoba na osnovu pravnog posla s njim (npr.

vlastito platno se odnese krojaču da od njega sašije odijelo); 3. Ako od tuĎeg materijala izradi novu stvar, ali samo uz prepostavku da je bio savjestan (nije znao niti

morao znati da je materijal tuĎi i da ga nije ovlašten upotrijebiti) i da je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. Ako su vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

Obaveza da se drugoj strani nadoknadi vrijednost rada, odnosno materijala može se izvesti iz odredaba ZOO-a o sticanju bez osnove. Spajanje i miješanje (sjedinjenje – commixtio)

Ukoliko se pomiješane stvari ne mogu razdvojiti, postavlja se pitanje vlasništva na novonastaloj stvari. Prema ZOVO-u, ako od 2 pomiješane stvari koje se ne mogu razdvojiti jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stiče pravo vlasništva na novu stvar, s tim što je dužan drugoj strani nadoknaditi vrijednost stvari nad kojom je izgubila vlasništvo. Ako su vrijednosti spojenih ili pomiješanih stvari približno jednake, načelno nastaje suvlasništvo na novoj stvari, srazmjerno vrijednosti pojedinih stvari prije miješanja. Ukoliko je jedan od vlasnika bio nesavjestan (znao ili morao znati da se njegova stvar miješa sa tuĎom), savjesni vlasnik ima pravo da u roku od 1 godine od miješanja zahtijeva da mu nova stvar u cjelosti pripadne, ili da nova stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, s tim da mu nesavjesni vlasnik nadoknadi vrijednost njegove stvari. Obzirom da spajanje i miješanje stvari redovno nastaju uz pomoć ljudskog rada, nužno je takav slučaj okvalificirati kao preradu stvari i prema pravilima o preradi ocijeniti da li je onaj ko je spajanjem odnosno miješanjem izradio novu stvar postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari. Tek nakon što se utvrdi da on nije postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari, primjenjuju se odredbe o spajanju i miješanju stvari. GraĎenje na tuĎem zemljištu (aedificatio)

U slučaju graĎenja na tuĎem zemljištu, kao potencijalni vlasnici graĎevine i zemljišta na kojoj je izgraĎena javljaju se graditelj i vlasnik zemljišta. ZOVO razmatra 3 slučaja: 1. Graditelj nije znao niti mogao znati da gradi na tuĎem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za

izgradnju i nije se odmah usprotivio – graditelj savjestan, vlasnik zemljišta nesavjestan. U ovom slučaju graditelj stiče vlasništvo na objektu, zemljištu na kome je objekat izgraĎen i zemljištu nužnom za redovnu upotrebu tog objekta. Vlasnik zemljišta ima pravo tražiti naknadu vrijednosti zemljišta u visini prometne cijene. Rok zastare je 3 godine od saznanja za izvršenu izgradnju, najkasnije 10 godina od završene izgradnje.

2. Graditelj nesavjestan, vlasnik zemljišta savjestan. U ovom slučaju vlasnik zemljišta može: - zahtijevati da mu pripadne vlasništvo na objektu. U tom slučaju dužan je nadoknaditi graditelju

vrijednost objekta u visini prosječne graĎevinske cijene u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke;

- zahtijevati da se zemljište vrati u prvobitno stanje (rušenje objekta). Sud iznimno može odlučiti da se objekat ne sruši, ako rušenje ne bi bilo u javnom interesu;

- tražiti od graditelja isplatu prometne cijene zemljišta (graditelj stiče vlasništvo na zemljištu).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Pravo izbora izmeĎu navedenih opcija vlasniku pripada u roku od 3 godine od završetka izgradnje. Nakon tog roka može tražiti samo isplatu prometne cijene zemljišta.

3. Graditelj i vlasnik savjesni. U ovom slučaju pravni učinak zavisi od odnosa vrijednosti objekta i zemljišta. Ako graĎevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, vlasništvo će pripasti graditelju uz naknadu vlasniku zemljišta po prometnoj cijeni. U suprotnom slučaju, sud će vlasništvo objekta dosuditi vlasniku zemljišta, uz obavezu nadoknade graditelju u visini prosječne graĎevinske cijene objekta; rok za zahtjev je 3 godine od završetka izgradnje objekta. Ako su vrijednosti objekta i zemljišta približno jednake, odluku o vlasništvu će donijeti sud, vodeći računa o potrebama stranaka, posebno o njihovim stambenim prilikama. Strana kojoj pripadne vlasništvo dužna je drugoj strani nadoknaditi vrijednost izgubljenog zemljišta, odnosno objekta.

4. Graditelj i vlasnik nesavjesni. ZOVO ne sadrži pravila za ovaj slučaj. Preovladava stanovište da na

ovaj slučaj treba primijeniti pravila predviĎena za situaciju nesavjesnog graditelja i savjesnog vlasnika zemljišta.

ZOVO takoĎe ne precizira pitanje pravnih učinaka gradnje tuĎim materijalom. MeĎutim, pravo vlasništva na izgraĎenom objektu i zemljištu uvijek stiču vlasnik zemljišta ili graditelj, a nikad vlasnik materijala. Njemu pripada samo obaveznopravni zahtjev na naknadu prema graditelju. Odvajanje plodova (separatio)

Pravo vlasništva na odvojenim plodovima načelno pripada vlasniku plodonosne stvari. MeĎutim, prednost nad vlasnikom imaju savjesni posjednik, uzufruktuar i zakupac, koji takoĎer stiču vlasništvo separacijom. Okupacija (occupatio) Okupacija je uzimanje napuštene pokretne stvari u posjed sa namjerom da se prisvoji. Napuštenom se smatra stvar za koju njen vlasnik nedvosmisleno izrazi volju da je više ne želi posjedovati (npr.neko baci novine nakon što ih je pročitao). Pravno relevantnu volju o napuštanju stvari može izraziti samo poslovno sposobna osoba. Okupacijom se vlasništvo može steći samo na napuštenim pokretnim stvarima. Okupacija može biti slobodna i vezana. Slobodnom okupacijom stvar može steći svaki pravni subjekt, a vezana okupacija propisom je dozvoljena samo odreĎenim fizičkim i pravnim licima (npr.vaĎenje potonulih stvari iz mora). DERIVATIVNO STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Derivativno je sticanje kod kojeg sticatelj svoje pravo vlasništva izvodi iz prava svog prethodnika. Za derivativno sticanje vlasništva potrebne su 3 prepostavke: vlasništvo prethodnika, titulus (naslov) sticanja i modus (način) sticanja. Vlasništvo prethodnika kao pretpostavka sticanja vlasništva proizilazi iz načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Titulus ili naslov sticanja je pravni posao u kome je do izražaja došla volja stranaka da se prenese vlasništvo. Taj pravni posao može biti jednostran (oporuka) ili dvostran (ugovor). Titulus mora prvenstveno biti objektivno valjan pravni posao. Putativni titulus (subjektivno valjan) nije dovoljan za prenos vlasništva. Pored objektivne valjanosti, titulus mora biti i kauzalni pravni posao čija je kauza (ekonomska svrha) sticanje vlasništva (npr.zamjena, kupoprodaja, darovanje). Apstraktni pravni poslovi ne mogu postati pravne osnove za sticanje vlasništva. Modus ili način sticanja. Modusi sticanja pokretnih i nepokretnih stvari su različiti. Jedini pravilan način sticanja pokretnih stvari je tradicija. Tradicija kao modus sticanja vlasništva je prenos posjeda izvršen u namjeri da se prenese vlasništvo stvari. Tradicija spada u izvršenje ugovora. Izvršenjem se obaveznopravni odnos pretvara u stvarnopravni.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Izuzetak od načela da se pravo vlasništva stiče predajom stvari javlja se kod tradicije očitovanjem (traditio brevi manu, constitutum possessorum, cessio vindicationis), gdje se pravo vlasništva stiče u trenutku zaključenja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva. Ako vlasnik otuĎi pokretnu stvar dvojici, pravo vlasništva stiče onaj kome je stvar prvom predata, a ne onaj kome je prvom prodata. Modus ili način sticanja prava vlasništva nekretnina kod derivativnog sticanja je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist sticatelja. U ovom slučaju nije potrebna fizička predaja za sticanje vlasništva. Za upis kao način sticanja potrebne su 3 pretpostavke: zemljišnoknjižna isprava, sudska dozvola i izvršenje upisa.

Opće pretpostavke valjanosti isprave su: - Isprava mora biti javna ili javno ovjerena. - U njoj mora biti tačno naznačena pravna osnova. - Ne smije imati vidljivih mana koje bi slabile njenu vjerodostojnost (prepravke i sl). - Osobe koje učestvuju u pravnom poslu moraju biti tačno označene. - Isprava mora biti datirana (mjesto, dan, mjesec, godina) i potpisana. Posebne pretpostavke valjanosti isprave su: - Tačna oznaka zemljišta (odnosno prava) u vezi kojeg se treba izvršiti upis; - Klauzula intabulandi – izričita izjava onoga čije pravo se prenosi da pristaje na upisivanje. Daje se

obično u samoj osnovnoj ispravi, ali se može dati i u posebnoj ispravi. Potpis otuĎivaoca mora biti sudski ovjeren.

Sudska dozvola za upis. Sticatelj u pravilu podnosi molbu zemljišnoknjižnom sudu da mu se dozvoli upis. To je općinski sud kod kojeg se vode zemljišne knjige. Mjesno nadležan je sud na čijem području je nekretnina. Učinak jednog upisa u odnosu prema ostalima ravna se po trenutku kad je molba stigla. Npr. ako dvije osobe zatraže upis prava vlasništva na istoj nekretnini, prednost ima onaj čija molba je prije stigla, a ne onaj čija je pravna osnova starija. ZOVO nema odredbe za slučaj dvostruke prodaje nekretnina. Prema pravnom pravilu OGZ-a, vlasnik zemljišta postaće onaj ko je prvi zatražio upis u zemljišne knjige. MeĎutim, teorija i praksa su to načelo korigovale u smislu da kasniji kupac stiče vlasništvo samo ako nije znao niti morao znati da je zemljište prodato i predato u posjed prvom kupcu.

PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA Razlikuje se relativni i apsolutni prestanak prava vlasništva. O relativnom prestanku govori se kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari. Apsolutni prestanak je u slučaju napuštanja (derelikcije) stvari i propasti stvari. U slučaju propasti, ne prestaje vlasništvo na ostacima stvari.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

S obzirom na 2 vrste tipičnih povreda prava vlasništva, razlikuju se i 2 tipične vlasničke tužbe: reivindikacija i actio negatoria. Prva se koristi za vraćanje oduzete stvari, a druga za zaštitu od drugih oblika smetanja u vršenju vlasničkog prava. Postoji i publicijanska tuţba, u kojoj se za tužitelja prezumira da je vlasnik. Reivindikacija (rei vindicatio) Reivindikacija je tužba kojom vlasnik neposjednik traži od posjednika nevlasnika povrat individualno odreĎene stvari (species). Pravo na podnošenje reivindikacije ne zastarijeva. Aktivno je legitimisan samo vlasnik koji je izgubio posjed stvari. Pasivno je legitimisan neposredni posjednik. Ukoliko na stvari

WWW.BH-PRAVNICI.COM


postoji posredni posjed, neposredni posjednik može pozvati u parnicu posrednog posjednika, koji zatim učestvuje kao stranka u parnici a neposredni posjednik izlazi iz postupka. Teret dokazivanja je na tužitelju. On dokazuje: svoje vlasništvo, tuženikovu faktičku vlast na stvari, te identitet stvari. U dokazivanju vlasništva stvari, tužitelj dokazuje postojanje pretpostavki koje su bile potrebne za sticanje prava vlasništva, bilo originarno ili derivativno. Kod derivativnog sticanja dokazuje se pravna osnova sticanja, modus sticanja i vlasništvo prethodnika. Ako je i prethodnik vlasništvo stekao derivativno, treba ići dalje u dokazivanju, sve do prethodnika koji je vlasništvo stekao origina rno ili je posjedovao stvar dovoljno dugo da dovrši dosjelost. Ukoliko se radi o vlasništvu nekretnina, tužilac koji je upisan kao vlasnik ima presumpciju da je zaista i vlasnik (onaj ko negira mora to i dokazati). Dokazivanje identiteta stvari jeste dokazivanje da je stvar za koju tvrdi da je njegova, upravo stvar koja se nalazi kod tuženog. Ovom tužbom može se tražiti povrat samo individualno odreĎenih, a ne i generičkih stvari. Osnovni tužbeni zahtjev ili petit mora se tačno naznačiti u tužbi. U reivindikaciji tužbeni zahtjev glasi na povrat stvari, a u praksi je uobičajeno da se uz taj zahtjev istakne i zahtjev da se tužitelju prizna pravo vlasništva. Posjednik mora udovoljiti tužbenom zahtjevu. Ukoliko je stvar potrošena, oštećena ili uništena, obaveza naknade štete zavisi od toga da li je tuženi savjestan (pošten) ili nesavjestan posjednik. Savjestan posjednik je onaj ko iz opravdanih razloga smatra da je stvar koju posjeduje njegova. Zbog toga ne odgovara za štetu, a stvar vraća vlasniku u onakvom stanju u kakvom se nalazi u trenutku tuţbe. Nesavjestan posjednik mora vratiti stvar u stanju u kakvom je bila u trenutku zasnivanja posjeda. Pošto je to po pravilu nemoguće, jer se stvar faktički koristila u meĎuvremenu, nesavjesni posjednik mora nadoknaditi štetu usljed uništenja, oštećenja ili nastalu upotrebom stvari. Sporedni tuţbeni zahtjev u vezi plodova

Naturalni plodovi. Savjesni posjednik stiče pravo vlasništva naturalnih plodova već u trenutku separacije. Vlasniku je dužan predati samo neubrane plodove. Vlasnik nema pravo naknade za ubrane, potrošene, otuĎene ili zanemarene plodove, ali njihovu vrijednost može odbiti prilikom naknade nužn ih i korisnih troškova koje traži savjestan posjednik. Nesavjestan posjednik dužan je vlasniku predati sve plodove i nadoknaditi vrijednost plodova koje je potrošio, otuĎio, uništio, te plodova koje je propustio ubrati. Civilni plodovi. Savjestan posjednik zadržava civilne plodove koji su za vrijeme trajanja posjeda dospjeli i ubrani. Ostale plodove dužan je vratiti vlasniku (dospjele neubrane i ubrane nedospjele plodove - npr. najamnina koju je ubrao za godinu dana unaprijed je ubrani nedospjeli civilni plod). Nesavjesni posjednik dužan je vratiti vlasniku sve civilne plodove. Npr. ako je nesavjestan posjednik stanovao u kući 5 godina ne plaćajući najamninu, pored vraćanja kuće će vlasniku morati platiti i najamninu za svo vrijeme korištenja kuće. Protuzahtjev posjednika u vezi troškova

Obaveza nadoknade troškova zavisi od vrste posjeda (savjestan ili nesavjestan), kao i vrste troškova (nužni, korisni i luksuzni troškovi). Nuţni troškovi (impensae necessariae) su troškovi nužni za samo održavanje stvari. Bez njih bi stvar potpuno ili djelimično propala. Savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova, a ima i pravo

WWW.BH-PRAVNICI.COM


retencije stvari (ius retentionis), dok mu se troškovi ne nadoknade. Rok zastare je 3 godine. Vlasnik stvari ima pravo umanjiti iznos nužnih troškova za vrijednost koristi (plodova) koje je posjednik imao od stvari. Nesavjesni posjednik takoĎer ima pravo na naknadu nužnih troškova, ali samo onih koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega. Rok zastare potraživanja je 3 godine. Nesavjesni posjednik nema pravo retencije stvari. Korisni troškovi (impensae utiles) su troškovi kojima se objektivno povećava vrijednost stvari. Savjesni posjednik ima pravo naknade troškova po objektivnom kriteriju, tj. u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana po prometnim kriterijima. Kao i kod nužnih troškova, važe pravila retencije i umanjenja troškova za vrijednost koristi koje je savjesni posjednik imao. Nesavjesni posjednik ima pravo naknade troškova po subjektivnom kriteriju, tj. samo ako su korisni osobno za vlasnika. Ovo ne podrazumijeva samovolju vlasnika, već procjenjivanje da li učinjena poboljšanja koriste vlasniku i koliko. Npr.ako je nesavjesni posjednik pretvorio stan u ljekarsku ordinaciju, a vlasnik je limar, troškovi koje je imao posjednik vlasniku ne predstavljaju korist za vlasnika kome treba stan a ne ordinacija. S druge strane, ako je posjednik u stan uveo npr.vodovodnu instalaciju, vlasnik stana ne može tvrditi da to i za njega nije koristan trošak, već se samo ispituje kolike bi troškove imao vlasnik da je sam uveo vodovod (troškovi nisu isti ukoliko je vlasnik u konkretnom slučaju vodoinstalater ili npr.administrativni radnik). Luksuzni troškovi (impensae voluptuariae) su troškovi koje je posjednik učinio radi vlastitog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari. U načelu se ne nadoknaĎuju ni savjesnom ni nesavjesnom posjedniku. Izuzetno, luksuzni troškovi se nadoknaĎuju savjesnom posjedniku ali samo ako je njima povećana vrijednost stvari. U tom slučaju se na njih primjenjuje režim predviĎen za korisne troškove. MeĎutim, oba posjednika imaju pravo odnošenja (ius tollendi), pod uslovom da se ono što je dodato radi zadovoljstva ili uljepšavanja može odvojiti bez uništenja ili oštećenja stvari. Prigovori tuţenog. Tuženi u reivindikaciji može staviti 3 vrste prigovora: 1. Prigovori koji negiraju tužiteljev zahtjev (npr.tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, a

tuženi dokaže da rok dosjelosti nije prošao); 2. Prigovori koji ukidaju tužiteljev zahtjev – exceptio rei venditae ac traditae (tuženi tvrdi da mu je

upravo tužitelj prodao i predao stvar); 3. Prigovori koji odgaĎaju, odnosno zaustavljaju tužiteljev zahtjev. Actio negatoria

Actio negatoria je tužba koja služi za zaštitu vlasništva u slučaju kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, već je vlasnik ometan u vršenju svog prava na neki drugi način. Ometanjem (uznemiravanjem) se shvata svaka pozitivna ili negativna radnja kojom se vlasnik ometa ili ograničava u vršenju prava vlasništva (najčešći slučajevi su neovlašteno vršenje prava služnosti i imisije). Aktivno je legitimisan vlasnik stvari, ali i kvalificirani posjednik. U drugom slučaju tužba se zove actio negatoria publiciana. Tužitelj mora dokazati da je vlasnik, odnosno kvalificirani posjednik, te činjenicu uznemiravanja. Dokazivanje vlasništva je mnogo lakše nego kod reivindikacije jer je tužitelj istovremeno vlasnik i posjednik. Zato ne mora dokazivati ni pravnu osnovu ni modus, već je dovoljno da dokaže svoj posjed. Za onog ko posjeduje stvar prezumira se da je zakonit i savjestan posjednik (praesumptio iuris). Shodno tome, kod pokretnih stvari tužilac će dokazati svoj naturalni posjed, a kod nekretnina činjenicu da je kao vlasnik upisan u zemljišne knjige. Čin uznemiravanja mora biti protupravan i predstavljati trajno smetanje. Tužitelj dokazuje faktički čin uznemiravanja, a ne mora dokazivati da tuženom ne pripada pravo koje prisvaja. Tuženi mora dokazati pravo koje je prisvojio. Pasivno su legitimisani: izvršilac čina ometanja, onaj po čijem nalogu je ometanje izvršeno, te onaj u čiju korist je ometanje izvršeno, a on je tu korist naknadno odobrio.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Tuţbeni zahtjev ili petit usmjeren je na prestanak uznemiravanja i propuštanje daljeg uznemiravanja. Tužba ne zastarijeva.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Actio publiciana

Actio publiciana je tužba kojom kvalificirani posjednik traži povrat stvari od posjednika kod koga se stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. Dakle, publicijanskom tužbom se štiti jače pravo na posjed. Aktivno legitimisan je kvalificirani posjednik koji je izgubio posjed stvari. On kao tužitelj mora dokazati elemente koji ga čine kvalificiranim posjednikom (zakonitost i istinitost posjeda), zatim da se stvar nalazi u posjedu tuženog, kao i identitet stvari. Tužbom se može poslužiti i vlasnik stvari koji neće ili ne može dokazati vlasništvo prethodnika. Dokazati zakonitost posjeda znači dokazati pravnu osnovu sticanja. Pravna osnova (titulus ili pravni posao) mora biti objektivno valjana. Dokazati istinitost posjeda znači dokazati da je posjed stečen na pravilan način. Posjed ne smije biti stečen na viciozan način. Tužitelj ne mora dokazivati savjesnost posjeda, jer se ona prezumira. Pasivno je legitimiran sadašnji posjednik stvari. Tuţbeni zahtjev ili petit glasi da je tuženi dužan predati stvar tužitelju. Tužba ne zastarijeva. Ako su i tužitelj i tuženi kvalificirani posjednici (tj.tužitelj je bio, a tuženi je sada), parnicu dobiva onaj ko ima jaču pravnu osnovu. Jaču pravnu osnovu ima posjednik koji je stvar stekao naplatno u odnosu na posjednika koji je stvar stekao besplatno. Ako su pravne osnove iste jačine, prednost ima posjednik kod koga se stvar nalazi. Tuženi se brani prigovorima i to: - prigovor prava vlasništva (tuženi dokazuje da je vlasnik stvari); - prigovor jačeg ili jednako jakog posjeda; - prigovori koji negiraju, ukidaju ili zaustavljaju tužbeni zahtjev, dakle prigovori koje tuženi može

staviti i u reivindikaciji.

XII – ZEMLJIŠNE KNJIGE

POJAM I FUNKCIJA ZEMLJIŠNIH KNJIGA

Zemljišne knjige su javni registri koje vode općinski sudovi, a u koje se upisuju nekretnine, stvarna prava na tim nekretninama, te drugi pravni odnosi u vezi sa nekretninama. Pored toga, zemljišne knjige osiguravaju i zakonom predviĎeni način sticanja stvarnih prava na nekretninama. Zemljišna knjiga sastoji se od: a) Glavne knjige; b) Zbirke isprava; c) Zbirke katastarskih planova; d) Pomoćnih knjiga. Glavna knjiga obuhvata zemljišta jedne katastarske općine. U nju se upisuju nekretnine i stvarna prava na njima. Sastoji se od zemljišnoknjižnih (ZK) uložaka. Zemljišnoknjižni uložak je dio glavne knjige koji se odnosi na jedno zemljišnoknjižno tijelo. Zemljišnoknjižno tijelo je čestica ili skup čestica koje se nalaze u jednoj katastarskoj općini i imaju u prometu isti pravni položaj (status). Čestica ili katastarska parcela je dio zemljišne površine koji je u zemljišnom katastru označen posebnim brojem (tzv.katastarski broj). Čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo ne moraju u prirodi ležati jedna do druge. Objekat pravnog odnosa je zemljišnoknjižno tijelo u cjelini, a ne pojedine čestice koje ga čine. Jedno zemljišnoknjižno tijelo može biti u vlasništvu samo jedne osobe. Ako ima više osoba, onda su suvlasnici. Ako vlasnik želi otuĎiti samo jednu česticu (npr.jednu livadu) koja se nalazi u sastavu jednog ZK tijela, mora izvršiti otpis te čestice iz svog ZK uloška. Novi vlasnik će izvršiti pripisivanje te čestice u svoj ZK

WWW.BH-PRAVNICI.COM


uložak, ukoliko je čestica u istoj katastarskoj općini kao ZK tijelo novog vlasnika. U suprotnom, novi vlasnik mora osnovati novi ZK uložak za tu česticu. ZK uložak se sastoji od 3 lista: List A, popisni list ili posjedovnica. U popisni list se upisuju sve čestice koje čine jedno ZK tijelo i to sa rednim brojem, katastarskim brojem, nazivom čestice, imenom predjela u kome leži, kulturom i površinom. U popisni list trebalo bi upisati i stvarna prava u korist nekretnine (npr.služnost puta). MeĎutim, u praksi se to upisuje u vlasnički list, a u popisnom listu se kod odgovarajuće čestice upućuje na upis u vlasničkom listu. List B, vlasnički list ili vlastovnica. U vlasnički list upisuje se ime vlasnika i eventualna ograničenja vlasnika u raspolaganju njegovim ZK pravima (npr. poslovna nesposobnost), te pravna osnova sticanja prava vlasništva. List C, teretni list ili teretovnica. Ovdje se upisuju stvarna prava kojima je zemljište opterećeno, (npr.služnost, založno pravo), zatim 4 obvezna prava : najam, zakup, prekup, nazadkup (?), te stvarnopravna ograničenja vlasništva (npr.zabrana otuĎenja). Zbirka isprava sadrži originale ili ovjerene prepise svih isprava na osnovu kojih je izvršen upis u glavnu knjigu. Isprave su poredane hronološki. Ako se sadržaj isprave ne može ukratko unijeti u glavnu knjigu, u glavnu knjigu će se upisati samo pravna osnova i pozvat će se na samu ispravu. Zbirka katastarskih mapa je zbirka katastarskih planova. Služi za orijentaciju o položaju i obliku zemljišta. Vodi se posebno za svaku glavnu knjigu. Pomoćne knjige su različiti registri koji služe za lakšu orijentaciju u glavnoj knjizi (npr.registar vlasnika, registar zemljišta itd).

VRSTE UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

Razlikuju se 3 vrste upisa: uknjižba, predbilježba i zabilježba

1.

Uknjiţba je svaki bezuvjetan i definitivan upis sticanja, prenosa, ograničenja i prestanka knjižnih prava koji ne zavise ni od kakvog daljeg postupka. Osim stvarnih prava, predmet upisa mogu biti i 4 gore navedena obvezna prava. Predbiljeţba je upis kojim se knjižna prava stiču, prenose, ograničavaju i prestaju pod uslovom naknadnog opravdanja. Prema tome, predbilježba je uvjetan upis. Predbilježba se mora opravdati, a opravdava se zabilježbom. Opravdana predbilježba ima značenje uknjižbe. Zabiljeţba je upis kojim se u svrhu publiciteta evidentiraju oni osobni odnosi vlasnika koji su pravno relevantni za raspolaganje knjižnim pravom, npr.poslovna nesposobnost. Zabilježbe se, ako ih propisi predviĎaju mogu odnositi i na prisilnu upravu, prvenstveni red itd.

NAĈELA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG PRAVA

Načelo javnosti ima formalnu i materijalnu stranu. Formalna strana znači da je uvid u zemljišnu knjigu svakome dozvoljen. Materijalna strana se sastoji u tome što se zemljišne knjige uzimaju kao vjerodostojne u pogledu istinitosti i potpunosti svog sadržaja. Načelo povjerenja je nužna posljedica materijalne strane načela javnosti. Na povjerenje u zemljišne knjige može se pozvati samo onaj ko nije znao, a nije ni morao znati da se vanknjižno stanje ne slaže sa knjižnim. Sticatelj mora poznavati stanje u zemljišnim knjigama i poznavati faktičko posjedovno stanje. Tek tada se može pozvati na povjerenje u zemljišne knjige.

1 Ne znam ovo prevesti na Bosanski jezik.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Načelo stvarnosti znači da su objekat upisa u zemljišne knjige nekretnine i stvarna prava na nekretninama. U zemljišne knjige iznimno mogu biti upisana i neka obavezna prava. Jednom upisana, ta obavezna prava djeluju erga omnes, poput stvarnih prava. Načelo potpunosti zahtijeva da zemljišne knjige sadrže sve pravno relevantne činjenice za promet nekretnina (podaci o vrsti i veličini nekretnine, osobi vlasnika, teretima i dr). Načelo specijalnosti (načelo odreĎenosti) podrazumijeva da svaki upis u zemljišnoj knjizi čini samostalnu i odreĎenu pravnu cjelinu. Načelo preglednosti je zahtjev da se zemljišne knjige vode na način da svako može brzo i lahko doći do podataka o upisanim nekretninama i stvarnim pravima. Načelo konsenzusa nalaže da se upisi u zemljišne knjige mogu izvršiti samo na osnovu saglasnosti osobe čije pravo se prenosi, ukida ili ograničava i osobe koja stiče ZK pravo. Saglasnost stranaka iskazuje se pravnim poslom, posebno klauzulom intabulandi, a sticatelj svoj pristanak iskazuje i molbom za upis. Postoje izuzeci od načela konsenzusa, prema kojima se upis može izvršiti po službenoj dužnosti ili na osnovu jednostranog zahtjeva (predbilježba i zabilježba). Načelo legaliteta podrazumijeva da sud po službenoj dužnosti mora ispitati postojanje zakonskih pretpostavki za upis u zemljišne knjige. Načelo upisa podrazumijeva da se stvarna prava na nekretninama stiču isključivo upisom u zemljišne knjige. Upis ima konstitutivno značenje, te se ovo načelo naziva i načelom konstitutivnosti upisa.

Izuzetak od ovog načela su nekretnine koje nisu upisane u zemljišne knjige, a postoje i slučajevi vanknjižnog sticanja prava vlasništva i služnosti. Načelo prioriteta (prvenstva). Po ovom načelu, pravni učinak upisa ravna se prema njegovom prioritetnom redu, a taj red prema vremenu kad je zahtjev za upis stigao u sud. Pravni učinak upisa proizvešće najranije pristigli zahtjev – prior tempore quotior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Podnesci koji stignu istovremeno se upisuju u zemljišnu knjigu sa naznakom da imaju isti red prvenstva. Ako se sadržajno isključuju, stranke će sporazumno ili sudski riješiti koji upisi ostaju, a koji se brišu.

XIII – STVARNA PRAVA NA TUĐOJ STVARI

A. SLUŽNOSTI (SERVITUTES)

POJAM I ZAJEDNIĈKA NAĈELA

Sluţnosti su stvarna prava na tuĎoj stvari na osnovu kojih se ovlašteniku dozvoljava odreĎeno korištenje tuĎom stvari. Služnosti su jedinstven pravni institut. Zajednička načela služnosti su: 1. Služnosti su stvarna prava, te za njih važe osnovne karakteristike stvarnih prava; 2. Služnosti su stvarna prava na tuĎoj stvari. Izuzetak je tzv.vlasnička služnost. 3. Ne mogu postojati služnosti na činjenje, već opterećena strana mora samo trpjeti ovlaštenikovu radnju

(pati) ili propuštati vlastitu radnju (non facere); 4. Služnost ne može postojati na služnost; 5. Služnosti moraju biti korisne (utilis), što znači da moraju zadovoljavati neku potrebu; 6. Služnosti se moraju pažljivo izvršavati, što znači da se služno dobro što manje opterećuje. U tu svrhu

služi i institut prelaganja sluţnosti. Pod prelaganjem služnosti podrazumijeva se njeno premještanje na onaj dio služnog dobra gdje će biti manje opterećujuća za vlasnika služnog dobra, a istovremeno zadržati svoj sadržaj i svrhu.

7. Služnosti su same za sebe neprenosive. Prenose se samo zajedno sa dobrom za koje su vezane. 8. Osim uzusfruktusa, služnosti su nedjeljiva prava.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


WWW.BH-PRAVNICI.COM


STVARNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES REALES)

Pojam i karakteristike

Stvarna sluţnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (gospodujuće dobro – praedium dominans) da za potrebe te nekretnine obavlja odreĎene radnje na nekretnini drugog vlasnika (služno dobro – praedium serviens) ili da zahtijeva od vlasnika služnog dobra da se suzdržava od obavljanja odreĎenih radnji koje bi inače iao pravo obavljati na svojoj nekretnini. Stvarne služnosti su stvarna prava, postoje bez obzira na promjene vlasnika nekretnina. Svrha im je bolje ekonomsko iskorištavanje gospodujućeg dobra. Prestanak objektivne koristi predstavlja opravdan razlog za ukidanje stvarne služnosti. Dobra povezana služnošću ne moraju biti susjedna. Stvarne služnosti su nedjeljiva prava. Terete cijelo služno dobro i vezane su sa cijelim gospodujućim dobrom. U slučaju podjele služnog dobra, stvarna služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena. U slučaju podjele gospodujućeg dobra, stvarna služnost ostaje u korist svih njegovih dijelova, ali vlasnik služnog dobra može zahtijevati da prestane služnost u pogledu onih dijelova čijim potrebama više ne služi. Objektom stvarnih služnosti mogu biti isključivo nekretnine. Vrste stvarnih sluţnosti

Poljske sluţnosti su one kod kojih je gospodujuće dobro namijenjeno poljoprivrednom iskorištavanju. Neki ustaljeni oblici poznati su još od rimskog prava: - sluţnost puta, koja se javlja kao služnost staze (iter), služnost progona stoke (actus) i služnost ceste

(via). - sluţnost vode, najčešće obuhvata služnost crpljenja vode iz tuĎeg bunara ili izvora (aquae haustus),

služnost napajanja stoke (servitus pecoris ad aquam ad pulsus) i služnost vodovoda (aquaeductus). - sluţnost paše (servitus pasciendi), koja ovlašćuje na napasanje stoke na tuĎem zemljištu

Kućne ili gradske su služnosti kod kojih su gospodujuća dobra zgrade ili zemljište oko njih. Mogu biti pozitivne i negativne. Razlika je u tome da li vlasnik gospodujućeg dobra ima pravo na odreĎena činjenja ili ima pravo zahtijevati nečinjenje od vlasnika služnog dobra. Tipični primjeri pozitivnih gradskih služnosti su: - pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuĎu zgradu (servitus oneris ferendi); - pravo umetnuti gredu svoje zgrade u tuĎi zid (servitus tigni imitendi); - pravo otvoriti prozor u tuĎem zidu zbog svjetla, zraka ili vidika (servitus fenestrae); - pravo postaviti dijelove svoje zgrade u tuĎem zračnom prostoru – balkone, nastrešnice i sl. (servitus

proiciendi); - pravo provoditi dim kroz susjedov dimnjak (servitus fumi) itd. Primjeri negativnih služnosti: - pravo zabraniti susjedu podizanje njegove zgrade naviše (servitus altius non tollendi); - pravo zabraniti susjedu gradnju kojom bi se ovlašteniku oduzelo svjetlo ili vidik (servitus ne

luminibus officiatur). Pozitivne i negativne sluţnosti. Pozitivne služnosti su one čiji titular ima ovlaštenje koristiti služno dobro na odreĎeni način. Kod negativnih služnosti titular ima pravo zahtijevati od vlasnika služnog dobra da se suzdrži od obavljanja odreĎenih radnji na svom dobru koje bi kao vlasnik imao pravo obavljati. Trajne i povremene sluţnosti. Trajne su u pravilu negativne služnosti, mada to mogu biti i pozitivne (npr.pravo ugradnje grede u tuĎi zid). Povremene su služnosti čiji se sadržaj sastoji u ponavljanim radnjama njihovog ovlaštenika (npr. služnost puta). Neovisno o načinu izvršavanja, služnosti takoĎer mogu biti privremene i sezonske.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


OSOBNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PERSONALES)

Osobne sluţnosti su stvarna prava na tuĎoj stvari na osnovu kojih ovlašteniku pripada korištenje ili upotreba tuĎe stvari. Kod osobnih služnosti pasivna strana je svakodobni vlasnik stvari, a aktivna nije odreĎena s obzirom na vlasništvo, već je odreĎena osobno. Osobne služnosti su neprenosiva prava, ali se kod nekih služnosti izvršavanje njihovog sadržaja može prenijeti na drugu osobu. TakoĎer su i nenasljediva prava. U načelu su osobne služnosti djeljiva prava, te npr.svaki suvlasnik može osnovati služnost na svom idealnom dijelu. Objekti osobnih služnosti mogu biti nekretnine, ali iznimno i pokretne stvari. Ovlaštenik zadržava pravo služnosti uprkos promjeni u osobi vlasnika stvari. Vrste osobnih sluţnosti

U našem pravu to su pravo plodouživanja (ususfructus), pravo upotrebe (usus) i pravo stanovanja (habitatio). Pravo plodouţivanja (ususfructus) je stvarno pravo na tuĎoj stvari koje ovlašteniku daje osobno pravo da upotrebljava tuĎu stvar i crpi njene plodove ne mijenjajući ekonomsku namjenu i suštinu stvari. Uzufruktuar vlasništvo plodova stiče separacijom. Dužan je stvar vratiti vlasniku kad istekne rok plodouživanja, te objekat uzufrukta mogu biti samo nepotrošne stvari. MeĎutim, u vezi potrošnih stvari može se zasnovati tzv.nepravi uzufrukt (quasi ususfructus), kod kojeg kvaziuzufruktuar stiče pravo vlasništva na stvarima, a nakon isteka roka dužan je njihovu vrijednost vratiti u novcu. Pravo kod uzufrukta je neprenosivo i nenasljedivo, ali se za vrijeme trajanja njegovo izvršenje može prenijeti. Plodouživatelj snosi redovne troškove i porez. Ako je uložio korisne i luksuzne troškove, oni mu se nadoknaĎuju kao poslovoĎi bez naloga (negotiorum gestor) u trenutku prestanka uzufrukta. Prestankom uzufrukta “viseći” plodovi (fructus pendentes) pripadaju vlasniku, ali je vlasnik dužan uzufruktuaru ili njegovim nasljednicima nadoknaditi troškove uložene u proizvodnju plodova (obradu zemlje). Uzufruktuar po prestanku prava vraća stvar vlasniku u stanju u kakvom je bila u trenutku prijema. Uzufruktuar ne odgovara za smanjenje njene vrijednosti nastalo redovnom upotrebom. Pravo upotrebe (usus) je osobna služnost sa ovlaštenjem korištenja tuĎe stvari za osobne potrebe uzuara i njegove porodice, ne mijenjajući suštinu stvari. Razlika izmeĎu uzusa i uzufrukta je isključivo kvantitativna, jer je uzuarovo pravo korištenja ograničeno na njegove osobne potrebe i potrebe njegove porodice. Eventualni ostatak preko potreba porodice uzuara, pripada vlasniku stvari. Vlasnik snosi sve redovne i vanredne terete i troškove u vezi stvari, ali samo do visine koristi koju ima od stvari. Ostatak troškova snosi uzuar; ako odbije mora se odreći uzusa. Ni usus ni njegovo izvršenje ne mogu se prenijeti na druge osobe. Pravo stanovanja (habitatio) je osobna služnost sa ovlaštenjem služiti se tuĎom zgradom ili njenim dijelom za stanovanje. Habitacija je zasebna služnost samo po svom objektu, a pravni režim habitacije može biti ustanovljen kao kod uzusa ili uzufrukta, ovisno od toga da li izvršenje prava pripada samo ovlašteniku i njegovoj porodici, ili ga ovlaštenik može prenijeti na druge (dati stan u najam). Habitant uživa posjedovnu zaštitu kao neposredni posjednik, bez obzira da li je u položaju uzuara ili uzufruktuara. Prodajom objekta habitacije, pravo stanovanja se ne gasi ako je upisano u zemljišnoj knjizi prije prava vjerovnika ili ako je tako ugovoreno izmeĎu habitanta i kupca. Ovo pravilo važi za sve osobne služnosti.

STICANJE PRAVA SLUŽNOSTI

Pravo stvarne sluţnosti može se steći pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću. Pravni posao može biti ugovor ili oporuka. Uz ugovor kao titulus, potreban je i upis u javnu knjigu kao modus sticanja. Zbog toga bi ugovor morao biti u pisanom obliku. Oporukom vlasnik dobra može zasnovati služnost na štetu jednog dijela nekretnine, a u korist drugog, kada ti dijelovi nakon smrti ostavitelja postaju zasebne nekretnine. I ovdje je pretpostavka sticanja prava upis u javnu knjigu (zemljišna knjiga).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Odlukom državnog organa pravo stvarne služnosti stiče se u slučajevima predviĎenim zakonom. Odluku u pravilu donosi sud ili drugi ovlašteni državni organ. U takvom slučaju vlasnik služnog dobra ima pravo na odgovarajuću naknadu. Naknadu utvrĎuje nadležni organ po zahtjevu vlasnika služnog dobra, a na teret vlasnika gospodujućeg dobra. Primjer je otvaranje nužnih prolaza, što je u stvari služnost puta, a sud je ustanovljava na zahtjev zainteresirane strane uz pretpostavke da do nekretnina nema dovoljne putne veze i ako je korist koju prolaz donosi veća od štete koja se njime čini. Dosjelošću se stvarna služnost stiče faktičkim ostvarivanjem za vrijeme od 20 godina. Posjed prava služnosti mora biti istinit. Pravo osobne sluţnosti u pravilu se stiče na osnovu pravnog posla, koji može biti ugovor ili oporuka. Uz pravni posao kao titulus potreban je i modus, koji je za nekretnine upis u zemljišne knjige, a za pokretne stvari predaja služnog dobra. Osobna služnost ne može se steći dosjelošću, jer se ne može ni posjedovati.

PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI

1. Nevršenjem (non usu) za vrijeme od 20 godina, odnosno 3 godine ukoliko se vlasnik služnog dobra

protivi njenom vršenju; 2. Ukidanjem odlukom državnog organa, ako postane nepotrebna ili prestane razlog zasnivanja; 3. Sjedinjenjem (confusio, consolidatio) vlasnika služnog i gospodujućeg dobra u istoj osobi; 4. Propašću služnog ili gospodujućeg dobra; 5. Odricanjem – jednostranom izjavom ovlaštenika služnosti; 6. Istekom vremena, ako je ustanovljena na odreĎeno vrijeme; 7. Sporazumom izmeĎu vlasnika služnog i gospodujućeg dobra. U svim slučajevima gdje je pravo služnosti upisano u zemljišnu knjigu, za prestanak prava služnosti potrebno je izvršiti upis brisanja u zemljišnu knjigu.

ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Ovisno o vrsti povrede, zaštita se ostvaruje putem posjedovne tužbe, tužbe na utvrĎenje i actio confessoria. Ovlaštenik stvarne služnosti je posjednik prava stvarne služnosti, a ovlaštenik osobne služnosti posjednik stvari koja predstavlja služno dobro. Zaštita pomenutih posjeda ostvaruje se putem posjedovne tužbe. Tužbom na utvrĎenje vlasnik gospodujućeg dobra zahtijeva da se prema vlasniku služnog dobra utvrdi postojanje prava služnosti. Podiže se u slučaju osporavanja ili dovoĎenja u sumnju prava služnost od strane vlasnika služnog dobra. Actio confessoria je tužba koju ovlaštenik prava služnosti podiže protiv osobe koja ga neosnovano sprečava ili ometa u izvršavanju prava služnosti. Pasivno legitimiran je vlasnik služnog dobra, ali i svaka treća osoba koja sprečava ili ometa izvršenje prava služnosti. Tužitelj mora dokazati postojanje svog prava služnosti i faktički čin ometanja od strane tuženog. Po vrsti povrede za koju se podiže, actio confessoria je slična vlasnikovoj tužbi actio negatoria.

B. ZALOŽNO PRAVO

POJAM I FUNKCIJA ZALOŽNOG PRAVA

Zaloţno pravo je stvarno pravo na tuĎem objektu kojim vjerovnik u pravnom odnosu dobiva ovlaštenje da se namiri iz vrijednosti založenog objekta ako mu dužnik ne ispuni preuzetu obavezu. Osnovna svrha založnog prava je eliminisanje dvostruke nesigurnosti vjerovnika u pogledu namirenja potraživanja. Nesigurnost je u pogledu moguće promjene obima dužnikove imovine i u vezi ranijeg namirenja drugih vjerovnika. Pomoću založnog prava se iz čitave dužnikove imovine izdvajaju odreĎeni objekti iz čije vrijednosti se vjerovnik može namiriti. Time je vjerovnik osiguran od eventualne

WWW.BH-PRAVNICI.COM


fluktuacije dužnikove imovine. Pored toga, ako ima založno pravo na odreĎenom objektu, red namirenja vjerovnika ravna se prema trenutku osnivanja založnog prava, a ne prema trenutku traženja izvršenja ili osnivanja same obaveze.

NAĈELA ZALOŽNOG PRAVA

Načelo akcesornosti – nastanak, trajanje i prestanak založnog prava zavise od postojanja potraživanja čije ispunjenje se osigurava. Izuzeci ovog načela su: 1. Založno pravo može nastati i prije nastanka potraživanja koje se njime osigurava, npr.kod davanja

zaloga za buduće i uvjetne obaveze (kaucioni ili kreditni zalog, odnosno kauciona ili kreditna hipoteka). Ako se u zalog daju gotov novac ili vrijednosni papiri, govorimo o kauciji.

2. Slučaj kad prestanak potraživanja ne izaziva automatski i prestanak založnog prava. Primjer je zastara potraživanja, gdje založno pravo ostaje i nakon zastare. Založni vjerovnik će se namiriti iz založenog objekta, ako treba i sudskom prodajom zaloga.

TakoĎer je bitno napomenuti da hipoteka prestaje tek njenim brisanjem u zemljišnoj knjizi, a ne samom isplatom potraživanja. Načelo specijalnosti – založno pravo se stiče na samo odreĎenom objektu iz imovine zalogodavca i samo za odreĎeno potraživanje vjerovnika. Tzv.generalna hipoteka nije dozvoljena. Načelo oficijalnosti – založno pravo se ostvaruje isključivo putem suda. Načelo nedjeljivosti – Potraživanje se osigurava cjelokupno i to cjelinom zaloga. To znači da u slučaju djelomičnog podmirenja duga založno pravo ostaje u nesmanjenom obimu sve do potpunog izmirenja potraživanja, a dužnik nema pravo na povrat stvari ili njenog dijela. S druge strane, u slučaju podjele stvari, založno pravo nastavlja postojati na svim dijelovima stvari.

SUBJEKTI U ZALOŽNOPRAVNOM ODNOSU

Subjekti založnopravnog odnosa su založni vjerovnik i založni dužnik. Založni vjerovnik je istovremeno vjerovnik u obaveznopravnom odnosu za koji je založno pravo vezano. Isto važi i za založnog dužnika, tj. strane koja je vlasnik zaloga.

OSNOVNI OBLICI ZALOŽNOG PRAVA

Razlikuju se 2 osnovna oblika: pignus i hipoteka. Pignus ili ručni zalog je po našem pravu založno pravo na pokretnim stvarima, a hipoteka založno pravo na nekretninama (izuzetno važi i za brodove i avione). Po nekim pravnim sistemima, razlika izmeĎu pignusa i hipoteke ispoljava se u tome da li vjerovnik ima detenciju zaloga ili ne (kod pignusa ima, kod hipoteke ne).

OBJEKTI ZALOŽNOG PRAVA

Objekti založnog prava mogu biti stvari (pokretne i nepokretne) i prava. Ako je objekat založnog prava neko pravo (potraživanje), oblik može biti pignus ili hipoteka. Ako je pravo upisano u zemljišnim knjigama radi se o hipoteci. U suprotnom je to pignus. Objekti založnog prava moraju biti takvi da vjerovnik iz njih može naplatiti svoje potraživanje, dakle stvari u prometu ili pravo koje ima novčanu vrijednost. Objektom založnog prava mogu biti stvari u suvlasništvu i zajedničkom vlasništvu, a založiti se može i suvlasnički dio. Neke stvari i prava su iz posebnih razloga propisom izuzeti od zalaganja. U te razloge spadaju osiguranje minimuma egzistencije dužnika i zaštita odreĎenih javnih i društvenih interesa. STICANJE ZALOŽNOG PRAVA

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Založno pravo stiče se na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Zavisno od navedenih osnova, razlikuje se dobrovoljno i nužno založno pravo, s tim da nužno založno pravo može biti prisilno i zakonsko. Uz osnovu (titulus) za sticanje založnog prava potreban je i modus. Sticanje zaloţnog prava na pokretnim stvarima. Dobrovoljno zaloţno pravo na pokretninama se stiče predajom stvari u posjed vjerovnika. Osnova sticanja je ugovor o zalogu. Ugovor je konsenzualan, a može biti zaključen i usmeno. Predajom stvari vjerovnik postaje neposredni, a dužnik posredni posjednik. Oba uživaju posjedovnu zaštitu. Nuţno zaloţno pravo najčešće se pojavljuje kao prisilno sudsko založno pravo. Osniva se upisom u sudski pljenidbeni zapisnik u izvršnom postupku. Zakonsko zaloţno pravo osnova se u trenutku kad se dogode odreĎene činjenice koje nisu ni ugovor ni sudska odluka, a za koje propis veže postanak založnog prava. U našem pravu postoje 3 tipična slučaja zakonskog založnog prava: 1. Založno pravo najmodavca na stvarima najmoprimca. Osniva se u trenutku unošenja stvari u

unajmljeni objekat, a prestaje u trenutku iznošenja. Najmodavac ima pravo perkluzije, tj. da samovoljno spriječi iznošenje stvari iz unajmljenog objekta, a da time ne čini ometanje posjeda.

2. Zakonsko založno pravo koje imaju komisionari, otpremnici, javna skladišta, prevoznici i dr. na stvarima koje su objekti ugovora, a radi osiguranja svojih potraživanja.

3. Zakonsko založno pravo vlasnika poljoprivrednog zemljišta na životinjama (i drugim stvarima) kojima je počinjena poljska šteta.

Zaloţno pravo na nekretninama – hipoteka Objekat hipoteke je čitavo zemljišnoknjižno tijelo jednog vlasnika. Za osnivanje je potrebna pravna osnova (ugovor, sudska odluka ili zakon). Samo založno pravo stiče se upisom u zemljišne knjige, sa izuzetkom zakonske hipoteke kod koje upis nije potreban. Najčešća osnova za hipoteku je pravni posao. Ugovor o hipoteci zaključuje se u pisanom obliku, a on treba izmeĎu ostalog sadržavati osnovu iz koje potiče hipotekom osigurano potraživanje i njegovu visinu izraženu u novcu. Ista nekretnina može biti založena nekolicini vjerovnika. Redoslijed meĎu njima se ravna po redu prvenstva koji se računa prema trenutku zatraženog upisa u zemljišne knjige. Ako jedno ZK tijelo nije dovoljno za podmirenje potraživanja, može se založiti više ZK tijela jednog vlasnika. Takav slučaj naziva se simultana ili zajednička hipoteka. Prisilno založno pravo na nekretnini stiče se na osnovu sudske odluke (sudska hipoteka). Kad odluka suda postane izvršna, založno pravo se stiče upisom u zemljišne knjige. Zakonska hipoteka stiče se u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki. Upis u javnu knjigu nije potreban. Hipoteka se može na drugog prenijeti samo zajedno sa potraživanjem koje je tom hipotekom osigurano. Hipotekarni dužnik ne smije smanjivati vrijednost založene nekretnine. Vjerovnik može tražiti da sud naloži dužniku da se suzdrži od takvih radnji, a ako on to ne učini, vjerovnik može zahtijevati prisilnu naplatu potraživanja i prije dospjelosti. Sticanje zaloţnog prava na pravima

Dobrovoljno se založno pravo na pravima stiče ugovornim prenosom potraživanja (ili nekog drugog prava) na založnog vjerovnika. To je cesija ili ustup potraživanja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prisilno založno pravo na pravu se osniva zabranom dužnikovom dužniku da izvrši plaćanje svom dosadašnjem vjerovniku. Istovremeno, sud zabranjuje založnom dužniku raspolaganje tim potraživanjem. Sama naplata založenog potraživanja vrši se nužnom cesijom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


NEDOZVOLJENE KLAUZULE U ZALOŽNOM PRAVU Ako je založnom pravu osnovna svrha namiranje potraživanja prodajom zaloga, nedozvoljena je klauzula kojom se vjerovniku zabranjuje prodaja zaloga ili kojim se vjerovniku prepušta vlasništvo zaloga ako njegovo potraživanje ne bude isplaćeno po dospjelosti. Kod zaloga nekretnina, ništava je antihreza (pactum antichericum), kojom hipotekarni vjerovnik ugovara da u slučaju neisplate duga svoje potraživanje namiri ubiranjem plodova ili iskorištavanjem nekretnine na drugi način. Antihreza je kod pokretnih stvari moguća ako založena stvar daje plodove, a nije ugovoreno kome će oni pripasti nakon odvajanja. Vjerovnik ih može u tom slučaju zadržati, s tim što se iznos čistog prihoda odbija od vjerovnikovog potraživanja. Kod pignusa je ništava i odredba ugovora kojom se založnom vjerovniku daje pravo da u slučaju neisplate duga može po unaprijed odreĎenoj cijeni prodati ili za sebe zadržati založenu stvar. Ovakva klauzula iznimno je dopuštena ako je u zalog data stvar čija cijena je propisana. OSTVARIVANJE ZALOŽNOG PRAVA

Pravilo je da založni vjerovnik ostvaruje založno pravo sudskom prodajom založene stvari. Ovo pravilo ima nekoliko izuzetaka: 1. Kod ugovora u privredi, vjerovnik je ovlašten sam prodati stvar nakon isteka roka od 8 dana od

upozorenja dužniku; 2. Sud može odlučiti da vjerovnik sam proda stvar po cijeni koju utvrde eksperti ili stvar zadrži za sebe

u slučaju da bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki u odnosu na vrijednost stvari; 3. Kad je cijena propisana, vjerovnik i dužnik se mogu sporazumjeti da vjerovnik stvar proda po toj

cijeni, ili je zadrži za sebe. Iz postignute cijene, založni vjerovnik namiruje se prije ostalih vjerovnika. Ono što eventualno preostane nakon namirenja, vraća založnom dužniku. Kad je ista stvar založena nekolicini v jerovnika, redoslijed naplate odreĎuje se prema datumu nastanka založnih prava. ZAŠTITA ZALOŽNOG PRAVA

Za zaštitu prava namiranje iz vrijednosti založenog objekta, založni vjerovnik na raspolaganju ima založnu tužbu (actio pigneraticia) kod pignusa. Kod hipoteke je to hipotekarna tužba (actio hypotecaria). Tužbeni zahtjev usmjeren je na namirenje vjerovnikovog potraživanja prodajom zaloga. Pasivno je legitimiran vlasnik založene stvari, bez obzira da li je on istovremeno i založni dužnik. Vlasnik zaloga, ako nije istovremeno i osobni dužnik, ne može tražiti da se vjerovnik najprije namiri od osobnog dužnika. Obe tužbe su nezastarive. Zastari podliježu meĎusobna potraživanja zalogodavca i zalogoprimca za naknadu štete zbog pogoršanja stvari, odnosno troškova zbog poboljšanja stvari. Rok zastare je 1 godina od dana kad je založena stvar vraćena. Založni vjerovnik može tražiti predaju zaloga i od svake treće osobe, putem tužbe vindicatio pignoris, koja je slična reivindikaciji a može se upotrijebiti samo kod pignusa. PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo može prestati: 1. Prestankom potraživanja; 2. Odricanjem. Za prestanak hipoteke potrebna je pisana izjava hipotekarnog vjerovnika data kod

nadležnog državnog organa (u pravilu suda koji vodi javnu knjigu gdje je upisana hipoteka). Kod pokretne stvari, založno pravo prestaje izjavom o odricanju ili povratom založene stvari zalogodavcu.

3. Propašću zaloga. U ovom slučaju založno pravo trebalo bi preći na svotu novca koju vlasnik ostvavri na ime osiguranja ili naknade štete za propalu stvar;

4. Sjedinjenjem (confusio) vlasnika založene stvari i založnog vjerovnika u istoj osobi;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


5. Izvršnom prodajom zaloga; 6. Gubitkom posjeda založene pokretne stvari. Založno pravo ponovo nastaje kad vjerovnik vrati posjed

stvari.

A. PRAVO STVARNOG TERETA

POJAM

Pravo stvarnog tereta je stvarno pravo na tuĎoj nekretnini sa ovlaštenjem na odreĎene, u pravilu periodične činidbe od njenog svakodobnog vlasnika. Ovaj institut se najčešće skraćeno naziva realni

tereti. SADRŽAJ I KARAKTERISTIKE

Sadržaj činidbe može biti davanje (dare) ili činjenje (facere). Činidba davanja može imati oblik novčanog i naturalnog davanja. Novčano davanje (renta) daje se periodično ili povremeno. Smatra se da njena visina treba biti u konstantnom razmjeru sa vrijednošću nekretnine (clausula rebus sic stantibus). Naturalno davanje može biti odreĎeno alikvotno (npr.1/3 uroda) ili nominalno (npr.200 kg krompira godišnje). Činidba naturalnog davanja ne mora biti odreĎena. Dovoljno je da je odrediva (npr.kriterij za količinu davanja mogu biti potrebe izdržavanog lica u granicama primjerenom izdržavanja). Činjenje kao sadržaj činidbe može biti npr. pružanje njege odreĎenoj osobi, obrada zemlje itd. Karakteristike prava stvarnog tereta su: 1. Pozitivan karakter i periodičnost činidbe; 2. Dvostruka stvarnopravna i osobna odgovornost svakodobnog vlasnika opterećene nekretnine za

ispunjenje dužnih činidbi. Stvarnopravna podrazumijeva odgovornost opterećenom nekretninom. Za dospjele činidbe vlasnik opterećene nekretnine odgovara i osobno, tj.cjelokupnom svojom imovinom. U slučaju promjene vlasnika, za dospjele a neizvršene činidbe osobno odgovara prethodni, a stvarno sadašnji vlasnik. Takve zaostale činidbe zastarijevaju nakon 3 godine od dospjelosti.

3. Pravo stvarnog tereta nije prenosivo samo za sebe, već samo zajedno sa opterećenim dobrom.

OBLICI

Personalni i predijalni stvarni tereti. Personalni je onaj kod kojeg je osoba ovlaštenika odreĎena ad personam, dok je kod predijalnog ovlaštenik svakodobni vlasnik odreĎene nekretnine. Javnopravni i privatnopravni stvarni tereti. Javnopravni su oni čija osnova je u propisu javnog prava, a privatnopravni oni čija je osnova pravni posao. Prema osnovi nastanka i sticanja, realni tereti bi se mogli podijeliti na ugovorne, sudske i (eventualno) zakonske.

STICANJE

Sticatelji mogu biti fizičke i pravne osobe. Redovno se radi o fizičkim osobama. Objekat sticanja su nekretnine. Kumulativne pretpostavke sticanja su osnova (titulus) i način sticanja (modus). Načelno su moguće 3 osnove sticanja: pravni posao, sudska odluka i zakon. Pravni posao kao titulus sticanja može biti ugovor i testament. Ugovor kojim se osniva pravo stvarnog tereta može biti samostalan, ili kao posebna klauzula ugovora o otuĎenju nekretnina. Kod oporuke se pravo stvarnog tereta ostvaruje kroz legat izdržavanja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Odlukom suda realni tereti se ostvaruju tek iznimno. Npr. u slučaju podjele nekretnina se, uz pristanak svih stranaka, ustanovi pravo izdržavanja u korist jedne osobe. U našem pravu stvarni tereti ne nastaju direktno na osnovu zakona. Modus sticanja je upis u zemljišne knjige, koji ima konstitutivno značenje.

PRESTANAK I ZAŠTITA Na prestanak prava stvarnog tereta primjenjuju se na odgovarajući način pravila o prestanku prava služnosti. Pravo stvarnog tereta štiti se prejudicijalnim i petitornim tužbama. Prejudicijalnom tužbom zahtijeva se utvrĎivanje postojanja prava stvarnog tereta, a petitornim tužbama se zahijeva ostvarenje činidbe koja je sadržaj prava stvarnog tereta. Petitorne tužbe mogu biti osobne i stvarnopravne. Osobne su usmjerene na prethodnog vlasnika, za činidbe dospjele u vrijeme dok je bio vlasnik stvari. Stvarnopravne su protiv sadašnjeg vlasnika, sa zahtjevom na namirenje dospjelih činidbi iz opterećene nekretnine.

B. PRAVO GRAĐENJA

POJAM

Korijeni ovog prava su u ustanovi rimskog prava pod nazivom superficies. Savremeni pojam prava graĎenja stvoren je tek početkom 20.vijeka. Pravo graĎenja je stvarno pravo na tuĎoj stvari čiji je sadržaj ovlaštenje da se izgradi i ima u vlasništvu graĎevina na tuĎem zemljištu. Pojam graĎevine obuhvata razne objekte ispod površine, na površini ili iznad površine zemljišta (bunari, zgrade, žičare itd).

SADRŽAJ I KARAKTERISTIKE

Razlikuju se zakonski i ugovorni sadržaj prava graĎenja. Zakonski se uglavnom svodi na konstitutivne elemente prava graĎenja: pravo izgradnje i držanja u vlasništvu graĎevine na tuĎem zemljištu, pravo korištenja zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, pravo otuĎenja zgrade i prenosa prava korištenja zemljišta, vremenske granice trajanja prava graĎenja itd. Veći dio sadržaja je ugovorni. Obuhvata pitanja koja se odnose na periodičnu naknadu vlasniku zemljišta, vrstu, veličinu i način izgradnje graĎevine, obavezu i rok izgradnje, uslove i ograničenja, trajanje prava graĎenja itd. Bitne karakteristike prava graĎenja su prometnost i nasljedivost. One mogu biti ugovorno i zakonski ograničene.

STICANJE, PRESTANAK, ZAŠTITA

Sticatelji mogu biti sve fizičke i pravne osobe. Pravo mogu zasnovati samo vlasnici zemljišta. Pravo graĎenja se po pravilu stiče derivativnim putem. Potrebni su titulus i modus sticanja. Titulus je ugovor izmeĎu graditelja i vlasnika zemljišta. Modus je upis u zemljišne knjige. Pravo graĎenja redovno prestaje istekom roka na koji je osnovano. Prestankom prava graĎenja, vlasnik zemljišta postaje vlasnik graĎevine, uz odreĎenu (relativno nisku) naknadu graditelju. Pravo može prestati i prije isteka roka, sporazumom izmeĎu graditelja i vlasnika zemljišta. TakoĎer prestaje i sjedinjenjem (confusio). Pravo je nasljedivo, a ne prestaje propašću graĎevine jer ovlaštenik može izgraditi novu. U zaštiti prava graĎenja mogu se koristiti vlasničke tužbe. Graditelj kao posjednik graĎevine i zemljišta na kome je izgraĎena, ima pravo i na posjedovnu zaštitu.

PRAVO GRAĐENJA U NAŠEM PRAVU

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U našem pozitivnom graĎanskom pravu ne postoji institut pod nazivom “pravo graĎenja”. Zakonom o graĎevinskom zemljištu predviĎeno je da općina može graĎanima i graĎanskim pravnim osobama dati na korištenje neizgraĎeno zemljište u društvenom vlasništvu radi izgradnje objekta na kome mogu imati pravo vlasništva. Takve propise sadržavali su i poslijeratni savezni propisi (propisi SFRJ) u pogledu zemljišta u općenarodnoj imovini. Pomenuto pravo korištenja je po svom sadržaju identično pravu graĎenja. U našem pravu moguće je graĎenje na zemljištu na kojem postoji pravo vlasništva, ali na osnovu ugovora. Takav odnos ostaje na nivou obaveznopravnog odnosa, bez obzira što se po sadržaju i funkciji ne razlikuje od prava graĎenja. Razlog tome je činjenica da pravo graĎenja, kao i ostala stvarna prava, nije moguće kreirati voljom stranaka, već isključivo zakonom.

STVARNO PRAVO - SKRIPTA

Documents