SLOBODA IZNAD SVEGA

PREDGOVORŽelim da dam jedno važno pojašnjenje. Ova knjiga pisana je najprije za mene. Predstavlja moje traženje odgovora o slobodi koju sam poželio u Hristu. Ona govori o mojim mislima i traženjima. Mada je nekad pisana u formi izjava i tvrdnji, sa prizvukom potpuno izgrađenih stavova, ona je, po svojoj unutrašnjoj suštini, problematička. Otvarao sam pitanja i davao odgovore, na temelju onog što sam spoznao o Hristu kroz Njegovu Riječ.Pa ipak, moja knjiga nije ni školsko-filozofska ni bogoslovska. Nije napisana po ukusu i uzusu filozofa i bogoslova. Ne marim oko toga mnogo. Ja nijesam ni bogoslov ni filozof. Ova knjiga pripada profetskoj misli. Pisana je kao slobodna teozofija, u duhu slobodne hrišćanske teozofije i gnozisa. Nijesam dosledan u sistematici, niti u nivoima obrade pojedinih tema. Sve sam činio u granicama svojih razumijevanja i otkrovenja, shvatajući da mogu pisati samo o onome šta mi je Bog otkrio. U ono šta mi još nije otkrio - bilo bi preambiciozno da ulazim. Ipak, pokušao sam da budem cjelovit u proučavanju slobode koju smo dobili u Hristu. Moj cilj nije bio da dam neko zaokruženo sistematično naučavanje. Važnije mi je bilo da zaoštrim određenu problematiku pred hrišćanskom sviješću moderne Crne Gore, koja mora iznova da pronađe odgovore za svoje društvene i civilizacijske izazove.Ja sebe shvatam kao slobodnog hrišćanskog mislioca, koji ne propagira ni jednu denominaciju, iako je nerealno očekivati da moja vjeroispovjest nije od uticaja bila na moje stavove. Takođe naglašavam, da niti jednu riječ ove knjige ne treba shvatiti kao čin protiv svetinje Crkve. Ja mogu da pogriješim u svojim izjavama, ali moja volja nije bila usmjerena na izgradnju neke jeresi ili ka nekom protestu koji bi izazvao

2Lav Lajović – SLOBODA IZNAD SVEGA

raskole. Naprotiv, sva moja aspiracija kreće se ka razobličavanju svih mogućih oblika manipulacije i kontrole koje su kroz istoriju provocirale raskole i proteste. Moja misao je usmjerena isključivo na prevazilaženje svih predrasuda i laži koje zarobljavaju crnogorsko društvo, a još više svakog pojedinca na početku trećeg milenijuma. Bitka za duhovno oslobođenje u Hristu je, vjerujem, esencijalni eshatološki problem i sudbonosna bitka pred kojim naša civilizacija stoji. Ja sam pokušao da o tome slobodno govorim.


SLOBODA IZNAD SVEGA


NAKON BERĐAJEVA

Sloboda za mene ima više smisla nakon Berđajeva. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista, šta bih još mogao da kažem a da ne citiram njega, koji je slobodu stavio kao temelj čitave svoje filozofske misli. Po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije. Shvatam da kad je kretao da stvara čovjeka, tj. ideju o čovjeku, On nije imao samo misao o ljubavi da se rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu, da utješi svojevrstan “bezdan samoće” u samom sebi i stvori sebi prijatelja. Jer Isus riječe da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti. Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako razumijemo “bezdan” srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog, može imati neku “potrebu” ili “čežnju” za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to “nešto” izvan Njega, nešto što je “sakrio” od samog sebe, nešto što nije statično, već nešto što se i od Boga treba tek dosegnuti - što izvire iz dubine njegovih “emocija”. Jedino objašnjenje - to je Sloboda! Taj bezdan koji “bezdane doziva” kako kaže Pismo, objašnjava prvobitnu ideju o slobodi čovjekovoj koja se treba ostvariti, i to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog samo na tom nivou “bezdana” u nama komunicira. Postoji snažna centripetalna sila, koja nas privlači Njemu. A da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju


Hrista za spasitelja, dao je Duha Svoga koji se moli uzdisajima neiskazivim Bogu za nas. Jer, jedino taj Duh Sveti zna šta je na srcu Božijemu i istražuje dubine Božije. Samo na tom nivou postoji približavanje između čovjeka i Boga, ostvaruje se bliskost i nastaje intimno zajedništvo - kao kakvo “Šaputanje na uho” između ljubavnika. Taj Bezdan nije nešto statično i jednoznačno, on je dinamičan i kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo “neosvojiv” jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. I Bog stalno i iznova poziva čovjeka da Ga otkrije, da Ga pronikne, da oslobodi stvaralački duh i pozna te dubine “milosti Božije jer su one bolje od života” - prevazilaze puka egzistencijalna pitanja. Gospod nije želio da stvori nekog i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (6 dana) i da prestane sa stvaralaštvom. Ne, on je želio partnera za ono što čini, saveznika i saborca koji će sa njim da se pobratimi i sklopi savez na život i smrt. Zato je odlučio ga spase od sile grijeha, da mu pokaže ljubav i transportuje na Nebo. I to svi znaju, ali Bog je htio još da ide dalje, ne samo da stvori nekog ko bi proslavio Njegovu veličinu i dobrotu kao što su anđeli već činili. Ne, Bog je imao i plan za svakog čovjeka da ga učini sličnom sebi, da bude vladar i stvaraoc. Ali ne, nije mu unaprijed precizno odredio zadatak i dao naredbu, koja se ne može odbiti i čije je izvršenje nužnost po cijenu pakla. Ne, On je za čovjeka imao plan mnogo delikatniji, naum čiji duh i principe mi svojim misaonim i aparatom jedva da možemo dokučiti. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na


zajedništvo u punoj slobodi , gdje je ishod na neki način “nepoznat” i čovjeku i Bogu. Kao da je taj dio naše slobode “sveta tajna”, na nivou nagovještaja, kao da je,donekle sakrivena - i od nas i od samog Boga. Ishod bi trebao biti rezultanta našeg zajedničkog djelovanja. Kao da, dijelom, plan postoji i zbog nekog uzbuđjenja uzrokovanog neizvjesnošću koej prati ishod. Kao da je važno da uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude djelom i naš, da bi naša radost bila potpuna. Zamislite da nas je On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu, s puno neizvjesnosti da ćemo mu vjerovati i hrabro zaplivati. Borimo se sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života. Premišljamo se u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega što se dešava u nama zavisiće ishod, nekako nezavisno od Boga, ali uz njegovu naklonost. Jer, nabujalu rijeku je moguće preplivati ako je On rekao. Ta mogućnost i sila imaju izvorište u Njegovoj riječi i pozivu. Ko zapliva susretne se sa još jednim problemom. Nikako ne može da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem matice rijeke Život ispliva par kilometara nizvodno. I dok mi, isfrustrirani, mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovijeđeno, uočavamo da izlazi na drugu stranu, Njega koji se smiješi i koji je, izgleda, svo vrijeme čekao baš da tu isplivamo. Putanja koju smo prošli je, kao što rekoh, rezultanta sile Božije i naših zamaha ruku. I onda razumijemo svu multidimenzionalnost zapovijesti


Božijih. Shvatamo ih ne kao zbir pravila, normi, koje se pod strahom moraju izvršiti, već kao neke principe i načela duhovnog svijeta, kao “nebesku mapu” sa orjentirima po kojima se trebamo kretati da bi izašli iz mraka naših sumnji, strahova i ropstva i pronašli put ka Slobodi koju nam je On pripremio još od postanka svijeta.


SLOBODA NIJE HTJETI ILI NE, VEĆ MOĆI TO ŠTO HOĆEMO

Čitao sam mnogo teološke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno se Luter držao stava da su sva naučavanja o slobodi ljudske volje pogrešna. Polazio je od aksioma univerzalne krivice čovječanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: “Ni jednoga nema razumna, ni jednog koji traži Boga, ni jednog pravednoga. Svi zastraniše, svi se pokvariše. Nema ga koji čini dobro, nema nijednog”. Smatrajući da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga, da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu - jer je ljudska volja pogrešna, smatrajući da ljudi nikad nijesu mogli da održe zakon i da zbog toga Bog osuđuje tu njihovu grešnu nemogućnost i njihova grešna djela - Luter priznaje samo Božiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nismo mogli zadobiti pravednost i spasenje. Priznajem da su me uvijek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koje negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogućnosti izbora, na osnovu čega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlušnost. Zar nije nepravedno, pripisati čovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogućnost spasenja? Ako nije bilo nikakve mogućnosti da se učini dobro ili mogućnosti da se doživi sloboda - kakvu je onda svrhu imao Zakon, osim da zarobi svakog pod krivicu? Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogućnost za oslobođenje. I u tome je stvar koju, čini se, Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo nešto sasvim novo. Čitava istorija se prelomila na dva eona. Čovjek i čitavo ljudsko stvorenje nije isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se spustio na zemlju. Ljudi


su nakon Isusa dobili mogućnost da prime Duha Svetoga, da dožive punu duhovnu, duševnu i tjelesnu slobodu. Čovjek iz Starog Zavjeta kojeg Luter ima u vidu kada navodi svoje primjere, nije isti čovjek u novom eonu. Sloboda ljudske volje nije samo nešto htjeti ili ne htjeti, već moći učiniti ono što se hoće. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu Hristu nije samo tijelo i nije samo duša (emocije, intelekt i volja) već prije svega i duh čovječiji. U duhu našem, koji je nanovo rođen, stoje mogućnost i sloboda. “Htjeti i moći dolazi od Gospoda” - kaže Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se učini ispravna stvar, tek u Isusu stoji sila da to i učinimo. Čovjek, bez Duha Svetog, griješi od početka i svi njegovi navodni “izbori” su nemogući i svode se na onu izreku “birati od dva zla manje”. U tom smislu je Luter u pravu. Ali, u svima koji smo “u Isusu Hristu” postoji i “htjeti i moći”. U nama su “Da” i “Amin” na ono što je volja Božija. Ako hoćemo da ostavimo cigarete ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoje i naše htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi, kada smatraju da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu. Sloboda je u moći ostaviti drogu na koju si se “navukao”. U tom smislu, u Isusu Hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi možemo ispuniti visoke zahtjeve tog zakona slobode. Onda je moguće ispuniti volju Božiju. Ali sa druge strane, tek od Isusa postoji i odgovornost za one koji odbace Riječ Božiju i Milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer, tek kad u nekom može nastati htjenje i sila da se živi pravedan život, postoji odgovornost za loše izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogućnost da se uđe u iskušenje i da se isto navlada, postoje i pravednost i svetost. Postoji i obrnut slučaj, kad se čini ono što se ne želi, a opet se čini zlo uprkos nekom htjenju da se čini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u čovjeku, hvali se Zakon da je


dobar a da smo mi loši. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: “Ko će nas izbaviti od nas samih”. Tu je i odgovor: ”Ali sada nema više osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje život u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti”. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprostavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha koji nam daje život (koji je plod drveta života). O tome ću u narednom tekstu više govoriti. Ovaj, pomalo “komplikovani” dio poslanice Rimljanima, možda je i najznačajniji dio Novog zavjeta. Sedma i osma glava su vrh piramide teologije Novog Zavjeta, a vjerovatno i čitavog Svetog Pisma. U Isusu Hristu nema više osude, niti nas ima ko pravo suditi. Čak ni mi sami sebe ne trebamo osuđivati, nema te loše savjesti koja se može opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvišenom Zakonu Duha. Mislim da zapravo u ovoj tački, tačnije oštroj crti, postoji vododelnica života. Hrišćani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Možda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi riječi Života. Na ovoj crti tek počinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje je anarhija i bezvlašće, gdje su bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuju Zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. Čovjek bezvlašća je ne razumije. Njegova volja je bezlična, zamućena, bolesna. Ne razumije je čak i kada ga presvjedoči neki zakon o tome, kada ga savjest zapeče zbog njegovih izbora. Ako i razumije šta je pogriješio, on ne zna šta bi sa tim. On ne zna kuda će, šta tačno treba činiti. Tek kada se susretne na Milošću Hristovom na tom nivou, Duhovni svijet može imati upliv u našu stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada


čovjeku biva jasno šta želi, šta mu to grije srce i šta ga to poziva da krene. I tek tada on i može to što želi. To vodi do cilja i svrhe. Tada se čovjek počinje ostvarivati kao ličnost, dobija svoj karakter. Zna šta hoće i stvara to što hoće. Tek nakon svih ovih faza: od bezvlašća, preko religioznosti - dolazi se do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi život u Hristu Isusu. Tada prestaje ona “agonija” posvećenja, prestaje borbe sa svojom “grešnom” i “palom” prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i duše. Rađa se novo stvorenje o kome govori osma glava Poslanice Rimljanima. Taj naš unutarnji čovjek se razvija i raste do punine rasta koji nam je po milosti dodijeljen. Tek na tom nivou dolazi do pobjede nad iskušenjima, ostvaruje se unutrašnja snaga potrebna da se kaže “Ne” i da se kaže “Da”, i to tako da naše Ne bude ZAISTA NE a naše DA bude ZAISTA DA! Ali, nažalost, na toj vododelnici nastaju i podjele između onih “tjelesnih i duševnih” i “duhovnih” hrišćana. Te podjele izazivaju progon, pa “tjelesni i duševni” progone “duhovne” - proglašavajući ih jereticima, ubijajući ih sve u ime Gospodnje. To je Isus nagovijestio. Jer ovi prvi, koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jasnu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu Mjeseca. Razumiju da su grješni, osjećaju žalost, u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju: “Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me grješnog”. Ostaju na nivou presvjedočenja svojeg grijeha, nazivaju se “rabi”, osjećaju potrebu da se samokažnjavaju i poste u žalosti. Njihova utjeha je u poštovanju strogih pravila askeze. Iz te perspektive, čitav svijet je grješan, postaju grjehocentrični i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teške proročke riječi opomene. Oni


čuvaju od sablazni one “slabe”,kao Veliki Inkvizirtor iz romana“Braća Karamazovi”, namećući im još veće ropstvo. U ovom svijetu postoji samo “Volja Božija” izražena kroz skup određenih pravila. Čovjek je sveden na grješnu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu a i nama samima. Tu nastaje šizofrenija “religije” i vodi se taj stalni unutarnji rat, tu na scenu staju ona dva vuka iz indijske legende. Tu počinje „borba između dobra i zla“, pa mi navodno odlučujemo kojem ćemo carstvu pripasti. Kao da hrišćani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koji se bore, nego samo Jedan koji je već pobjedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izađu, jer nikada navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kažu šta im je najdublja želja srca! Po toj teologiji, zlo stanuje u nama, naša ljudska priroda je zla i treba je uništiti. Kao da smo zarobljeni u nekom demonskom tijelu koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutrašnji glas našeg srca, smatrajući da je to glas pobune protiv Boga, jer su navodno sve želje tog grešnog srca, bezbožne i treba ih ugušiti još dok su mladunčad. To je zato što ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i našu koji smo dobili po Duhu Svetom.


ZAKON SLOBODE

Kada govorimo o ličnoj slobodi koju imamo u Hristu, ne smijemo smetnuti s uma da smo tu istu slobodu “dužni” ukazati drugima. Ta “obaveza” je dug prema Bogu našem koji nam je dao takvu istu slobodu. Gotovo da sam spreman da ustvrdim da nema veće zapovijesti od “obaveze” o slobodi. Jer, kao što sam pisao, najveća zapovijest je da ljubimo Boga i da volimo jedni druge kao same sebe. Ta ljubav nije posesivna, manipulativna i opterećujuća. Ona je zasnovana na temelju slobode. Zato kažemo “obaveza”. A zatim dolazimo do zaključka da je to zapravo jedan zakon. Svakako uzvišeniji zakon od onog o kojem smo pisali. To je zakon slobode! O tom “zakonu” govori prvi Jerusalimski patrijarh Jakov, brat gospoda našeg Isusa Hrista: “...tako govorite i tako tvorite kao ljudi kojima će se suditi po zakonu slobode.”Ukazuje ovo da se sloboda doživljava ne samo kao neko ljudsko “pravo” koje proizilazi iz neke Međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, već kao nešto mnogo delikatnije, jer predstavlja za nas svojevrstan niz obaveza pred našim Stvoriteljem koji nas je u slobodi i ljubavi stvorio. Pa to nije neka preporuka i dobar savjet, već imperativ. Sloboda se ne doživljava samo kao neko pravo (kao u humanističkim ideologijama) već i kao obaveza svakom koji želi da živi u Hristu Isusu. Ne možemo da kažemo da živimo u Hristu a da kršimo zakon slobode kojeg je sam Bog ustanovio i kojega “poštuje”. Sloboda ulazi u sadržaj i samu bit hrišćanske vjere, zato što je hrišćanstvo religija slobode. U ime te slobode i sam Bog beskrajno trpi ovoliko zlo u svijetu, iskazujući ogromno strpljenje koje neki tumače kao slabost. On zapravo ne želi da prinudnim putem


spasi ovaj svijet, da prikaže i otkrije jasno svoju zastrašujuću snagu i sve nas u strahu privede pokajanju. O da, On bi to itekako mogao da hoće, mnogo bolje od nas nekih koji frustrirano pokušavamo da raznim sredstvima “nametnemo” ljudima jevanđelje. On bi, da hoće, mogao da sve ovo zlo prekine i sve nas izvede pred sud u tren oka. Ali neće, jer bi prekršio sam zakon koji je ustanovio - da će se spasiti samo ljudi koji ga u totalnoj slobodi ispovjede kao Spasitelja, uprkos svem ovom zlu i unatoč svim iskušenjima i sablaznima ovog svijeta. Zato On strpljivo odlaže Sudnji dan, ne bi li se još barem jedan spasio po tom uzvišenom zakonu slobode i ljubavi. Nažalost kroz čitavu istoriju hrišćanske tradicionalne crkve, nijesu ovo razumjele do kraja i osporavale su slobodu religiozne savjesti i ljudske volje. Žrtvovali su ovu slobodu, jer su je se plašili i zabranjivali su je u svojoj vjeri i tradiciji. Postojao je sud (inkvizicija) za tu “jeres”, koja je povlačila kaznu smrti i gubitak pripadnosti naciji, i koju su izjednačavali sa veleizdajom. Nije se mogao smatrati “Srbinom” ili “Crnogorcem” onaj koji bi “promijenio” vjeru i proglašavan je državnim neprijateljem. Povlačen je znak jednakosti između pripadnosti jednoj naciji i pripadnost crkvi. To je bilo nepoznata stvar do tada u hrišćanstvu. Došlo je do privatizacije vjere od strane jedne države i crkve, koja je samim činom rođenja “krštavala” ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih sebi u pastvu, pod snažnom prijetnjom sile ili društvenog odbacivanja. Nastalo je potpuno zamagljivanje fundamentalne novozavjetne zapovjesti: “Pokajte se jer približi se carstvo nebesko!”. Relativizuje se osnovna potreba da svako u punoj svijesti i savjesti napravi slobodan izbor i odluku u svom životu da pristupi hrišćanskoj vjeri, ispovjedi svoje grijehe i prizna Hrista za svog spasitelja.


Tome nije bilo mjesta, tom unutrašnjem preobražaju (metanoja). A u Svetom pismu, jasno piše da će biti spašen samo onaj koji srcem vjeruje i koji ustima to priznaje, pa se zatim krsti.Oduvijek je Bog žudio za ljudima koji su imali poštovanje i pružali ljudima slobodu da sami donesu odluke od kojih će im zavisiti sudbina. Pa i kad smo pozvani da dijelimo svoju vjeru, to je više da nekog ohrabrimo i sa diskrecijom poučimo, a ne kao nekad da silom i u krvi pokrštavamo velike mase “bezbožnika”. Nikad nije bilo opravdano da je neka ideja važnija od slobode, da je zarad nekih viših ciljeva “spasenja” čovječanstva “nužno” primijeniti silu i nametnuti hrišćanstvo kao “vjeru”. Silom pokrštavati odrasle ljude ili djecu pred Bogom malo šta znači i predstavlja svojevrstan atak na slobodu savjesti drugog čovjeka. Takva “prinudna vjera” traje taman koliko i neposredna prinuda kojoj su ljudi izloženi - javlja se mržnja prema ljudima i Bogu, koja dovodi do očaja. A iz tog očaja se budi gnijev, silan kao gnijev roba ili zatvorenika koji gleda prvu priliku da ubije gospodara ili “Božijeg čuvara”, ne bi li se izbavio od tog zla. U konačnom, ako sve to ne uspije, javlja se možda i najgore duhovno stanje - rezignacija i ravnodušnost prema Bogu i prema Njegovoj ljubavi. Ljudi postaju poput robota, gube svoj identitet, svoju volju i svoju ličnost. To je najveći grijeh protiv Stvoritelja nastao gnusnim aktom silovanja na čovječiji duh. Za ovakve vjernike i njihove vođe koje su prekršile zakon slobode, postoji Veliki Hristov sud i za njih se već sada raspaljuje sedmostruka vatra na samom dnu pakla, u najdubljoj vječnoj tami. Jer sloboda prema drugima je za nas zakon po kojem ćemo biti suđeni.



SLOBODA U VELIKOM INKVIZITORU

U svojoj knjizi Metanoja sam pisao o Velikom inkvizitoru. I sada ponavljam da je Dostojevski za mene najveći pisac, a njegovo najveće djelo Braća Karamazovi. U tom romanu naznačajnije je poglavlje o Velikom Inkvizitoru. Sam vrh književnog stvaralaštva. Ovom prilikom onome što sam pisao dodajem i ovo o problemu slobode kod Velikog inkvizitora. U poglavlju o Velikom Inkvizitoru otkriva se jedna duboka dimenzija slobode o kojoj ranije nijesam mnogo razmišljao.Hrist je u tom srednjem vijeku došao da ljudima iznova priča o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Biva uhapšen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadašnje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemiše sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upućuje na vječnost nasuprot nekom kratkotrajnoj zemaljskoj sreći. Po Hristu, vječna čovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog uređenja i zakona. Međutim, Inkvizitor odbacuje hrišćansku slobodu u ime sreće običnih ljudi. Zapravo odbacuje Boga u ime čovječanstva. Crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i ne pomišljaju na vječnost, jer prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, čuda i zemaljske vlasti. Sloboda i slobodna ljubav čovjekova su ono što je Hrist želio svojom savršenom žrtvom i koju je cijenio iznad svega, dok je Inkvizitor želeo čovjeka da liši “tereta” te slobode, nudeći mu zemaljsku sreću, jer je smatrao da je život po Hristovim načelima isuviše veliko breme za ovozemaljskog čovjeka. Inkvizitor optužuje Hrista da je odbacio jedini put kojim je bilo moguće ljude učiniti srećnim.


“Nema za čovjeka ničeg primamljivijeg od slobode njegove savesti, ali nema u isto vreme ničeg ni mučnijeg. I eto, umesto tvrdih osnova da se jednom zauvjek uspokoji ljudska svijest, Ti si uzeo sve što je neobično, neizvjesno i neodređeno, uzeo si sve što je prevazilazilo ljudsku snagu, prema tome, postupio si prema njima kao da ih uopšte ne voliš. I to ko: onaj koji je došao da za njih da svoj život! Umesto da ovladaš ljudskom slobodom ti si je još i uvećao i zauvijek opteretio takvim mukama duhovnog carstva čovjekova.” Prema Inkvizitoru, nikad ništa nije bilo čovjeku nepodnošljivije od slobode. Zato Inkvizitor kritikuje Hrista što nije prihvatio one tri stvari u Pustinji i odrekao se svoje slobode, a ljudima dao da imaju hljeba zemaljskog i žive u blagostanju na zemlji.Suština ideje Velikog Inkvizitora, a zapravo i cijele dosadašnje civilizacije je mržnja prema slobodi. Ljudi su iznova pribjegavali totalitarnim režimima, religioznoj teokratiji, agnostičkim dogmama. Tajna o kojoj Inkvizitor govori “sastoji se u tome da će ljudi koji sebe budu proglasili bogovima i koji budu prihvatili zemaljski hljeb umesto hljeba nebeskog biti ne slobodna bića – bogovi i titani – nego slaba bića koja će se klanjati novom božanstvu, novom caru carstva zemaljskog. To će biti onaj nesrećnik koji će usrećiti milione dece oduzevši im slobodu.”U Ivanovoj poemi o Velikom Inkvizitoru, snažno je prikazana Hristova priroda zemaljskog carstva i izriječena pohvala božanskoj slobodi, tj. slobodi duha Hristovog. Osnovna tema je sloboda ljudskog duha, jer samo se u Hristu može naći sloboda. Dva suprostavljena principa u ovoj “Legendi o Velikom Inkvizitoru” su sloboda Hristova i prinuda Crkvenih dogmi i učenja.


Zapravo, pokazuje se da Inkvizitor ne vjeruje ni u Boga, ni u čovjeka, jer govori: “Čovjek ne može da podnese svoje i tuđe patnje, a bez patnji je nemoguća sloboda i poznavanje dobra i zla. Pred čovjekom se pojavljuje dilema – sloboda ili sreća, spokojstvo i miran život; sloboda sa patnjom ili sreća bez slobode.” Sloboda ljudskog duha i ljudska sreća su po njemu nespojive. Odbacujući Hrista, Veliki Inkvizitor tj. rimokatolička crkva, bira savez “sa njim”, iskušavaocem i nastoji “ispraviti” Hristovo djelo tako što će ga temeljiti na “čudu, tajni i autoritetu.”Ivanov Veliki Inkvizitor često je tumačen kao jedan od dokaza smrti hrišćanskog Boga. A zapravo je to jedno od najvećih književnih otkrovenja punine Hristove slobode koja je neiscpan izvor nove enegrije života u budućem hrišćanstvu. Tim individualizmom i usamljenošću započinje čovjekov put u slobodu od srednjovjekovnih zabluda hrišćanstva. Čovjekova priroda je iracionalna, donekle problematična, jer u čovjeku postoji težnja i prema slobodi i prema patnji. Sama sloboda u nekom prizemnom obliku je iracionalna, ona muči čovjeka, vodi ga u patnju i propast. Samo naočigled taj put slobode vodi u pobunu protiv Boga. Cijela Knjiga Braća Karamazovi pokazuje da samovolja uništava čovjeka, da vodi čovjeka u ropstvo. Ako je čovjek slobodan - onda je sve dozvoljeno. Svaki zločin je opravdan u ime viših ciljeva, kao oceubistvo, u slučaju braće Karamazov. Sloboda sladostrašća, koja se najviše pripisuje Fjodoru Karamazovu, pretvara čovjeka u roba i lišava ga slobode duha. “Čovjek iz podzemlja je čovjek koji se udubio u samog sebe, koji je omrznuo život i koji zlobno kritikuje ideal racionalnih utopista na osnovu poznavanja ljudske prirode, do koga je


došao u potpunoj samoći dugo i pomno razmišljajući o samom sebi i istoriji.”Ali, tek iz te tjelesne i duševne slobode i duboke patnje duše, stiže se do pune neslobode. Iz te, krajnje, negacije slobode u zarobljenosti svojim porocima i sličnim zavisnostima i navikama, dolazi se do dna sa kojeg se otvara potpuno nova dimenzija, otvara se put ka Hristu i poznanju jedne više tj. stvarne slobode. Taj proces se dešava kroz pokajanje, preumljenje tj. unutrašnju konverziju i duhovno rođenje. Ali ne zbog nečije prinude, zbog sistema crkvenih procedura ili čuvanja od sablazni, već iz nove slobode da autonomnom voljom izaberom Hrista za svog spasitelja, jer samo je On, a neko ili nešto, Put, Istina i Život. Ko pronađe Njega pronašao je sebe i pronašao Život. I to ne običan, već život u izobilju u svu vječnost.


ISTINA KOJA OSLOBAĐA

Kada govorimo o oslobođenju - dolazimo do suštinski važnog pitanja: Šta je ono što čovjeka oslobađa? Sjetimo se čuvene i mnogo puta korištene Isusove izreke: “Spoznaćete Istinu i Istina će vas osloboditi'“. Ova izreka izgleda istinito. Otkriva jedan od najvažnijih odnosa, odnos Istine i Slobode. Ali, nevolja je jer od Pontija Pilata pa do danas stoji pitanje: Šta je Istina? Ljudi su tražili odgovore na ovo pitanje, sporili se, prepucavali i ubjeđivali. Svako je imao neku svoju “istinu”, prost subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti. Ono što je istina za mene, nije za tebe i slično. Problem u tome što ljudi misle da je istina samo neka činjenica u realnosti, vidljiva golim okom, otkrivena i lako spoznatljiva. Biti svjedok istine, značilo bi vidjeti je svojim okom, dotaknuti je rukama, okusiti je i osjetiti svojim čulima, vjerno je prenijeti i prepričati drugima. Da li to istina koja nas oslobađa? Problem je mnogo dublji i složeniji, kad se zađe u sferu mišljenja, emocija i volje. Kada treba da izrazimo istinu koja se krije u našoj duši? Da li da kažemo šta mislimo, šta osjećamo ili šta želimo? Da li je tu sve tako vidljivo, jasno spoznatljivo za ljude oko nas? Naravno da nije. Postoji čitav taj svijet u našem srcu i našem umu koji ostaje nevidljiv drugima, čak i nama samima. Često sami ne umijemo da objasnimo naše emocije, često lažemo sami sebe, iznosimo mišljenja o sebi i drugima, a da zapravo to i ne mislimo. Često ne znamo ni šta želimo. Krenemo u nekom pravcu pa onda shvatimo da nije to ono što želimo. Pa se vraćamo, puni dilema premišljanja i nesigurnosti. I onda se pitamo: Šta je Istina?


Sve ovo se dodatno iskomplikovalo sa filozofijom, religijom i politikom. Tek tu čovjek ne zna šta je istina. Svi tvrde da su njihovo učenje i dogma ispravni, da znaju “put uspjeha”. I ljudi počinju da lutaju i da se gube. Na jednom se čovjeku čini da jedan političar govori istinu. Poslije shvati da je zapravo sve bila laž. Da ne pričam o filozofiji od koje su mnogi digli ruke, neopravdano je zapostavljajući, odbacujući nauku o mudrosti i životu, jer je ne razumiju, jer im djeluje nerealna, neprimjenjiva u savremenom kontekstu. A možda najveći problem proizvode religije i vjerska učenja, držeći se svoje dogme. Svaka dogma ima određena, specifična učenja i stavove. U hrišćanstvu je to dostiglo svoj vrhunac. Tu postoji mnogo denominacija koje imaju svoje crkvene dogme veoma kruto ih se drže. Hrišćani su i stvorili izraz dogma, polazeći od stava da je to Istina koja se mora nekritički uzeti sa Vjerom i u koju se ne može sumnjati niti je potrebno preispitivati. Mada je to u osnovi tačno, upali su u jednu drugu krajnost, pa svoje članove drže u strahu, da ne povrijede ta neka pravila i moralna načela i da ne ulaze mnogo u njihovo razumijevanje. Jer, za njih je sve izvan normi i prakse otpadništvo, sablazan i jeres. I onda, dolazi se do jedne nelogičnosti. Sve crkve imaju dogme. One se razlikuju. Svaka crkva smatra da nema slobode van njihovih dogma, jer su one jednom uspostavljene i vječne istine kojih se imamo držati. Objašnjavajući slobodu, samo unutar te “istine” odnosno dogme, objašnjavajući “slobodu” unutar nužnosti - kako rješiti zamršenu stvar, kako spoznati Istinu koja oslobađa? Da je ta istina samo u Bibliji i/ili svetim knjigama, u odredjenoj liturgiji i ritualima? Da li ćemo ako njih spoznamo doživjeti neku ljepotu nužnosti, naspram tragedije potpune slobode. Problem je nastao u nerazumijevanju suštine dogme i njenog karaktera. Jer, smisao dogmi nije moralno pragmatičan, već duhovni.


Možete pročitati Bibliju od korica do korica, možete studirati godinama, i nju i sva učenja svetih otaca, a da vam ipak promakne Istina i da nikad ne doživimo oslobođenje o kojem Pismo govori. I sam Sotona i njegovi demoni vjeruju da Bog postoji, znaju Sveto pismo napamet i to do u detalje, možda bolje od svakog teologa, pa ipak drhću od straha i suda koji na njih dolazi. Istina postoji ali ona je Duh, Ona je Osoba. Isus je rekao da je on Put, Istina i Život. Nije rekao, kao mnogi proroci, da zna kuda je put, da zna u čemu je Istina i gdje se nalazi Život. U tome je velika razlika. Ovako shvaćena Istina i dogma ima puno svoje značenje. Ona je duhovni događaj od sudbinskog značaja za nas. To su duhovne činjenice i duhovna iskustva koja su od spasonosnog značaja za nas. Te činjenice mogu da nam označe duhovni put koji je istina i život, a ne samo da nam je potrebno držanje i ispovijedanje nekih doktrina ili učenja. Činjenica je da je Hristos jedno sa Ocem i da je izašao od Njega, došao na ovaj svijet i otišao na krst zbog naših grijeha, kao i da je treće jutro silom Duha Svetoga vasksnuo u život, pobjedio smrt i bio vazdignut sa dna pakla do trona Božijeg - za mene je spasonosna činjenica. Kao što riječe Berđajev: “Da bih ja vaskrsao za vječiti život, nije potrebno samo ispovijedanje učenja o Hristovom Vaskrsenju, već je potrebno da se sam događaj Vaskrsenja Hristovog dogodio. Ne mogu biti ravnodušan prema tome da li se ova činjenica dogodila ili nije, ali prema bogoslovskom metafizičkom učenju o Vaskrsenju mogu biti i ravnodušan.”. Zato dogma nije neka doktrina ili učenje koje mi moramo upoznati da bi doživjeli oslobođenje, već je ona duhovni simbol i mit kojim se izražavaju apsolutni i po značenju centralni događaji duhovnog života. Spoznati te duhovne činjenice i imati iskustvo živoga Isusa Hristosa, donosi oslobađenje. Doživjeti intiman susret sa


Isusom je ono što je Istina, a ne ono što se može pročitati kao neka činjenica o Njemu i njegovom život oko koje se neko može slagati ili ne. Jer znati sve o nekoj osoba, pročitati sve knjige o njoj, bez značaja je naspram iskustva kada je upoznate lično, iskusite njen karakter i njenu ljubav. Ne samo vjerovati da postoji, nego i vjerovati njoj na temelju ličnog iskustva - to je ono što je oslobađajuće. To iskustvo je Istina i stoji nad nekim intelektualnim, emotivnim ili fizičkim stimulacijama. Sagledavati neki događaj u realnom svijetu, a izuzimajući Hrista kao suštinski duhovni elemenat te realnosti i stvarnosti, vrlo je ograničeno. Takav čovjek ostaje zarobljen u elementima prirodnih stihija i njihovih Zakonitosti i (ne)mogućnosti. Potpuno bez nade i bez vjere koja može da mijenja tu “stvarnost”. To je ropstvo iz kojeg nas Isus želi izbaviti. Da nas izbavi čak iz naših duševnih sveza emotivne prirode, zavisnosti, predrasuda, i bezvoljnosti, koje nam se nude kao konačne i definitivne i pokazuju sve svoje barijere (ne)mogućnosti. Zato samo Dogma, tj. apsolutna i neprolazna Istina, koja je sam Isus (o kojoj pišem ovu knjigu) ima tu silu (a bez sile nema ni Istine) da nam poput groma prokrči i pokaže put kako bi doživjeli to duhovno iskustvo, tu slobodu koja nema veze sa onim negativnim dogmatsko-crkvenjačkim formulama moralnog života koje su kroz istoriju nudile neke crkve, kao skup svega onog što se smije ili što nije dozvoljeno. Ova dogma je putokaz ka svježem otkrovenju, vjeri i novom kvalitetu života u slobodi stalnog traženja i spoznavanje dubina milosti i nivoa ljubavi Božije. Iako postoje tajne te subine, one nam se nude i otkrivaju. Jer i sam Otac se u Isusu otkrio svijetu, otkrio svoj karakter, svoju strastvenu ljubav i potpunu slobodu. To nije više neki mračni i strogi apsolut koji kažnjava za prestupe, nego brižljivi i milostivi Otac koji nam prašta.


Ovakva Istina je spoznajna, ona je gnosis koji se iznova otkriva, koji je dinamičin i silan. Isus nije rekao (kao što misle agnostici): Nećete me moći spoznati, jer ja sam nedokučiv. Naprotiv, on kaže: Ako budete moji učenici i ako moja riječ ostane U VAMA onda ćete POZNATI ISTINU I ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI. U ovome je SLOBODA o kojoj pišem u kojoj živim i želim da živim!


AUTORITET I SLOBODA

Od samog početka ovog pisanja o slobodi, pribojavao sam se dana kada bih trebao da sučelim pitanje slobode i autoriteta. Radi se o vrlo složenom pitanju, posebno sa aspekta hrišćanske misli, koji ovom pitanju daje naročiti značaj. Kada kažemo da je neko autoritet, onda se implicira da se taj neko mora, odnosno treba poslušati, da mu se treba pokoriti, jer je to uslov reda, hijerarhije i svake skladne zajednice. I sam sam u svojim prethodnim tekstovima u Metanoji dao ovom pitanju izuzetan značaj. Gotovo sve hrišćanske zajednice su nepodijeljenje oko značaja postojanja autoriteta, koji crpi svoj smisao iz jedne od deset Božijih zapovijesti : “Poštuj oca i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji”. Koliko je ovo specifična i važna zapovijest, govori i to da je ona jedina zapovijest sa obećanjem. Gospod obećava blagostanje i dugovječnost onom koji je vrši. Nesporno je da su za djecu njihovi roditelji autoriteti, a autoritet u osnovi znači određenu vlast tj. moć da se utiče na podčinjene. Ali, nije to samo pitanje odnosa u porodici. Pitanje je mnogo složenije. Radi se o nizu društvenih i socijalnih odnosa u kojima se ostvaruju određeni uticaji. Taj uticaj, odnosno autoritet, ostvaruje se na osnovu nekog položaja, nekog znanja, nekog djela i moralnih vrijednosti ličnosti itd. Sjetite se das u oduvijek učitelji imali veliki autoritet nad svojim učenicima, ljekari nad svojim pacijentima, sudija nad optuženima itd. Ali, u čitavoj ljudskoj istoriji postoji dominantan stav da autoritet i sloboda nekako ne idu zajedno. Taj uticaj koji čovjek ima na čovjeka, na neki način predstavlja nužnost i obavezu, a time valjda, i ograničenje slobode volje za onog koji je počinjen.


Ljudska civilizacija je prepuna hijerarhije i društvenih lestvica, kojim su pokušavali da objasne i daju za pravo ljudima da vladaju jedni nad drugima. I sama Država nastala je kao plod ovih hijerarhija. Neki ljudi su vladali plemenima, sudili zločincima, vodili vojske, ubirali prihode, uzimajući od potčinjenih namete. Stvorene su monarhije, tiranije i autokratije u kojima su uticaji vladara na građane bili apsolutni i neprikosnoveni. Borba za slobodu je oduvijek bila borba protiv ovakvih autoriteta, njihovog sistema vlasti i sl. I onda dolazimo do paradoksa, po kome bi svaki autoritet bio suprotan slobodi, i za očekivati je da bi trebalo da u ovom tekstu o slobodi problematizujem ovakva naučavanja o autoritetu. U to su zapali mnogi anarhisti koji su opravdavali ovaj bunt protiv svake vlasti, protiv države ili bilo kakve anarhije. Ali avaj, zar nije Hrist Bog reda a ne nereda? Zato moramo govoriti o jednom uzvišenijem shvatanju autoriteta, koji je duhovne sadržine a ne zakona i prisile. To je harizmatski autoritet koji je mnogo delikatniji od legalističkog koji je dominirao istorijom. I u samoj crkvi su se ljudi sapleli o ovu problematiku i napravili čitav sistem crkvene hijerarhije na temelju samo nekoliko stihova iz Poslanica. Napravili su mnogo zvanja, mnogo ljestvica, sistema napredovanja i vladanja. Unutrašnja crkvena hijerarhija je zasnovana na strogoj subordinaciji ali to je jedna posebna tema. I onda smo poslije 2000 godina došli do toga da su crkve Hristove postale propagatori neslobode. Sa mnogo raznih pravila i svešteničkih obaveza, unutar kojih ne postoji više mjesta za samokritiku i prispitivanje. “Duhovni” autoritet se doživljava vrlo rigidno, pa je više tjelesan i duševan nego harizmatičan. Jer utiče na ono što se “treba” raditi, na ono što se “treba” misliti i osjećati, i u konačnom utiče na (slobodnu) volju potčinjenog. I to je


dominantan pristup kada govorimo o autoritet. Starješina se mora poslušati, pa ce se kasnije razumjeti zašto je to dobro za onog koji se bespogocorno mora povinovati zapovjesti. O toj pokornosti sam mnogo toga pročitao i mnogo toga doživio. Ja sam djete autoriteta. Odlično sam ga upoznao u svojoj patrijahalnoj porodici u kojoj je zapovjest oca bila obavezujuća. Zatim u srednjoj vojnoj školi nekadašnje Jugoslovenske narodne armije u kojoj je vladala neviđena disciplina. Sve je bilo “naređenje - izvršenje”. Pa i kasnije, skoro deceniju i po radeći u državnoj administraciji ,u kojoj je takođe neumoljiva ta hijerarhija i subordinacija. To sam doživio i u mojoj crkvi u kojoj se naglašava važnost poslušnosti starješinama, kao uslovu za blagoslov. Zato je pitanje slobode za mene veoma delikatno pitanje. Često sam vjerovao da ako slobodno kažem ono što mi je na srcu, da će sve da se raspadne, da će me otac odbaciti, moja supruga napustiti, vojne starješine kazniti, državne vođe smjeniti sa položaja koji pokrivam i da će me iz crkve izbaciti. Sloboda je veliki “luksuz” za ljude sistema. Put ka njoj je popločan strahom i bolom. I mnogi odustaju, jer ne žele da ostanu bez funkcije, bez položaja, privilegija, plate i društvene uloge. I to sve danas u 21. vijeku u kojem je navodno liberalizam doživio svoj vrhunac. Sve revolucije i borbe za nacionalnu “slobodu” su završavale kao nove tiranije. Zar nijesmo osjetili dobro na svojim plećima onu poslijeratnu “diktaturu proletarijata”. Zar i danas u zarobljenim demokratijama ne vlada diktatura većine nad manjinom, uz ogromnu neizvjesnost za egzistenciju i gubitak posla ako vaša “sloboda” ne prija poslodavcu ili starješini. Slušao sam za primjere kada su hrišćanski parovi došli na ročište za razvod. Muž nije razumio zašto se žena želi razvesti od njega. A ona se požalila sudiji da ne može više da živi u tom neslobodnom braku, jer joj muž naređuje sve da


što treba da radi. Muž je polazio od one Hristove “zapovjesti” da je muž “glava” kuće. I on je to shvatio bukvalno. Odlučivao je šta će se kupiti, gdje će se ići, šta će se raditi. Ženi je sve to postalo nesnosno i tražila je razvod. Nekad ga je voljela, a ovakvo njegovo ponašanje ju je dovelo da očaj, gnjeva, čak mržnje. Nije više mogla da ga vidi očima. Željela je, iako je bila istinska hrišćanka da glavom bez obzira ode iz takvog braka, tj. mraka i zatvora. Ovakav pristup “hrišćanskom” autoritetu, odvajkada je dovodio ljude do očaja koji je prerastao u bunt. Ma koliko su “autoriteti” se pozivali na neke norme, citirali pismo da bi opravdali svoje postupke, ljudi i žene su bježali glavom bez obzira iz takvih odnosa. Bio to bračni, porodični, sociološki ili religiozni autoritet, nametanje volje od strane autoriteta uvijek vodi pobunama, raskolima i protestu. Bunt protiv autoritarnih elemenata je za mene uvijek bio izazov i dilemma, jer smo kao hrišćani pozvani na lojalnost svakoj vlasti. Jer “nema vlasti koja nije od Boga”. Dolazimo, iznova i iznova, do paradoksa koji traže nove odgovore. Ali, paradoks slobode jedino se u Hristu može razriješiti. Kao da još odjekuje: Caru carevo, a Bogu Božije. I onda, Hrist kao da je i izvoriše paradoksa, ali i ishodište i izlaz iz svega toga. Da bi razumjeli slobodu i autoritet moramo postaviti stvari, na jedan viši novo, koji nije u zoni slobode volje i misli, već je duhovne prirode. Posebno kad je Crkva Hristova u pitanju. Mi hrišćani, kao crkva smo nazidani na temelju apostola i proroka. Svaka crkva ima pet osnovnih službi i to : apostolsku, proročku, učiteljsku, pastirsku i jevanđeosku. Nju vrše određeni ljudi koji nose autoritet koji im je dat od Boga, da izgrađuju Crkvu Hristovu do punine rasta. Ali ko su ti ljudi? Gdje su oni danas? A Pismo nam obećava da “ko primi proroka u Ime proročko, primiće i proročku platu”. Ako nekog čovjeka primimo i prepoznamo kao apostola ili


kao proroka ili kao učitelja, možemo dobiti i njegovu platu. To hoće reći, ako nekog prepoznamo kao duhovnog vođu i učitelja, možemo i dobiti blagoslov od njega. Ne zato što moramo, nego zato što se desilo “prepoznavanje”. To prepoznavanje je duhovne prirode. Mi se izlažemo “uticaju” nekog proroka ili učitelja zato što ga doživljavamo kao Božijeg, dobrovoljno a ne pod nekom prisilom. Može nas učiti samo onaj čovjek koga prepoznajemo kao obrazovanijeg, mudrijeg, pametnijeg od nas. Pa i kada mu se podložimo i kada ga slušamo, to je zato što želimo i što vidimo benefite (platu) od toga. U tome je tajna duhovnog autoriteta koji je zasnovan na slobodi. On nas ne unižava i ne uništava našu ličnost, kao neki legalistički autoriteti, koji zahtijevaju pokornost i poslušnost, pod prijetnjom kazne ili izopštenja. Naprotiv, tek pod ovakvim stvarnim autoritetima čovjek se razvija, uči, saznaje, osjeća se sigurnim. Ovakvi, stvarni autoriteti nastali na osnovu duhovnog iskustva tješe našu dušu, umiruju, osposobljavaju nas da budemo kreativni, ostvaruje nas kao ljude i ličnosti. A nema uzvišenijeg Hristovog zadatka za Državu i Crkvu od ovoga, da svojim djelovanjem omoguće da se ostvarimo kao slobodne ličnosti i ljudi. Temelj je u slobodi koja je nužna ljudima da se da, da oni sami prepoznaju autoritete kojima će se “povinovati”. Ali, ne da bi se sa njima vladalo i komandovalo, već da bi im se “služilo. U konačnom Hrist je i rekao da onaj koji hoće da bude prvi, mora da služi drugima. Upravo je to svrha i sadržaj autoriteta - moć služenja drugima. Autoritet u svom izvornom značenju, pripada hrišćanstvu. Kao što je Hrist dao život za sve nas i dobio “jedincato ime, iznad svakog drugog imena”, da se tom Imenu “pokloni svako koljeno i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos, na slavu Boga Oca”. Tek iz razumijevanje dubine ove žrtve i službe ljudima, možemo razumjeti taj


vrhunski autoritet koji je dobio Hristos, da bude Svještenik po redu Melhisedekovu, u svu vječnost. Data mu je sva vlast na nebu i na zemlji. Ni jedan autoritet ne postoji mimo Hrista. Svako gospodstvo, svako očinstvo, svaka moć dolazi od Hrista. Ali se ne manifestuje u neki rigidnim strukturama, pravilima ponašanja, već isključivo na služenju drugima, jer polazi od činjenice da ljudi “naručuju” posao a ljudi od autoriteta mogu da im “posluže”. Onome kome treba znanje, on će tražiti i učitelja, kome treba vođstvo tražiće i pastira, onome kome treba spasenje duše naći će jevanđelistu, kome treba Riječ Božija i izgradnja tražiće i prepoznaće proroka i apostola. Od njih će moći primiti, bez opiranja i bez bunta. Onaj koji je gladan on će se i nasititi. Na temelju ove slobode počiva istinski duhovni autoritet. Samo ovakva crkva i država imaju svoj smisao. Samo iz takve crkve i države neće ljudi bježati kao ona žena od muža koju sam pominjao. Tek kad se postave ovako stvari, možemo razumjeti da je svaki autoritet zbog čovjeka, a ne čovjek radi nekog autoriteta. Možemo li zamisliti i jednu državu ili crkvu bez ljudi? Institucije i svi autoriteti sa narastanjem slobode proživljavaju težak period, jer nema više mogućnosti da manipulišu sa ljudima, sa progonstvom i anatemom. Kad nema prepoznavanja nema ni autoriteta. Za katolike, Papa je neprikosnoveni i vrhovni autoritet. Prema njihovom dogmatskom učenju on je “nepogrešiv” i to je u redu, ali to nema nikakvog značaj za jednog pripadnika protestantske crkve. On nema prepoznavanje Pape kao takvog, niti njegov autoritet išta njemu predstavlja. Mi u Crnoj Gori, imamo situaciju da npr. pripadniku Crnogorske pravoslavne crkve ne znači ništa “duhovni autoritet” patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Da ne pričam o svim drugim vjeroispovjestima ili ateistima kojima je potpuno irelevantna bilo kakva crkvena stroga hijerarhija. Ne razumiju je ljudi, ne


vidi je, ne prepoznaju je na duhovan način, i ona nema nikakvu vrijednost. Bez obzira da li su iz neznanja ili bunta napustili crkvu, situacija sa funkcionalnim autoritetima je uvjek ista. Tek u vraćanju “bludnih sinova” svome Ocu, koja sam pominjao, tek vraćanjem razočaranih ljudi Hristu i Njegovoj crkvi, uvidjela bi se puna sloboda o kojoj pišem. Da bi se ljudi vratili, oni moraju biti uvjereni u očinsku ljubav svojih duhovnih autoriteta, koji ih neće odbaciti, koji ih neće osuditi, i kazniti, već će ih svesrdno očinski prihvatiti. Zato mora nešto da se promijeni u korijenu crkvene prakse i drugim društvenim institucijama. Ove institucije moraju da polože test slobode, da prođu iskustvo “smrti” svog društvenog uticaja, da prođu ovaj veliki test sveopšte sekularizacije. Da se oslobode svojih teokratskih aspiracija i naučavanja o rigidnom autoritetu. Da bi to postigli, i sami moraju da prožive “oslobođenje” iznutra. Moraju da se oslobode svih totalitarnog elementa i učenja. Zato je i ova priča o slobodi i stvarnom harizmatskom autoritetu možda i najvažnija istorijska lekcija za čitavo čovječanstvo, na putu ka slobodi.


SLOBODA SAVJESTI

Čovjeka od drugih živih bića na Zemlji jedinstvenim čini njegova savjest. Čudesno je što se u čovjeku nalazi vrhunski zakon dobrote koji progovara. On ima taj unutrašnji glas koji ga opominje da čini ovo a izbjegava ono. Neko može nešto sakriti državi, zakonu, roditeljima, profesorima, ali ne može sakriti svojoj savjesti. Dobra i prava savjest jača je od bilo kojih naredbi i pravila. Kada je tako, pitamo se onda zašto čovjek griješi ako je stvoren takav od Boga pa ima u srcu upisan njegov zakon. Odgovar se krije u njegovoj slobodi. Čovjek nije stvoren da bude poput robota koji će slijepo ispunjavati sve naredbe na način na koji je isprogramiran, njemu je kroz Hrista darovana sloboda ali i mogućnost samoprosuđivanja te slobode.Zbog svoje slobode i savjesti, čovjek je čudesno biće, po njima je sličan Bogu (stvoren na Njegovu sliku i priliku). Čovjek osluškuje i čuje glas Božji. On mu govori u nutrini, u unutrašnjem čovjeku po savjesti, daje vođstvo i unutrašnje podsticaje da se nešto uradi ili ne. Ipak, na tom unutrašnjem duhovnom području glasova potreban je oprez, jer za takvo vođstvo “glasovima” treba imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, nažalost, može biti „iskrivljena”, bolesna, kruta, hladna... Sve to zavisi od toga kako je neko sazrijevao u životu, vaspitavao se i rastao u Hristu.Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna je “sitničava” savjest kojoj je skoro sve grijeh, čak i beznačajne sitnice. Vrlo je podmukla i teško se prepoznaje za onog ko ima takvu vrstu savjesti. Takav, sitničav čovjek, misli da je potpuno u pravu, da nije problem u njemu već u drugima koji “konstantno griješe”. Mnogi religiozni ljudi upadaju u ovu


zamku zle savjesti pa stalno pokušavaju da izvade trun iz oka brata svojega. Ta sitničava savjest mnogo drži do spoljašnjeg ponašanja, “čistog” govora, vršenja određenih propisa i rituala, ali vrlo malo do dubine poruke Evanđelja a to je život milosrđa i djelatne ljubavi.I postoji na suprotnoj strani tzv.. popustljiva savjest koja ni u čemu ne vidi problem i grijeh. Za popustljivu savjest, sve je dobro i ima neko opravdanje. Posebno prikriven oblik ove zle savjesti prisutan je među hrišćanima koji njeguju liberalan stav da je Bog dobar pa će sve oprostiti. Takva osoba osuđuje korektivne stavove i Crkve koji joj se čine prezahtjevnima. Negiraju potrebu sakramenata i postojanje apsolutnih vrijedosti i istina. Za njih je dovoljno unutrašnje pokajanje po sopstvenoj savjesti. Misle da je vjera, kao i grijeh, nešto što određuje sam pojedinac. Za njih je sve nespoznatljivo i relativno. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, već sami grade svoju istinu tj. Boga po svojoj mjeri i ukusu.Zato je veliki blagoslov i uspjeh imati dobru savjest. A imati dobru savjest znači biti dobar i srećan čovjek, izbjeći mnoge sukobe, razočaranja, gubitke. Sreća se postiže usaglašavanjem slobode i savjesti. Potvrda o tome je unutrašnji mir koji dođe kao plod dobre savjesti. Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i čovjeka – omogućuje izvrsno njegovanje vlastite savjesti. Međutim, većina ljudi živi u dugotrajnom ignorisanju poticaja savjesti. Takav život može dovesti do njezina utihnuća, tvrdoće srca, tako da prestaje da se čuje unutrašnji glas. U njegovanju i razvijanju dobre savjesti presudnu ulogu ima Crkva. Unutrašnji život crkve budi uspavanu savjest i natapa je vodom Duha Svetoga i Riječi Božije. Kroz istoriju su mnoge tradicionalne crkve osporavale slobodu savjesti. Međutim izgubile su tu bitku. Sa


prosvetiteljstvom se ostvarilo pravo na slobodu savjesti , a sa njom je došlo do sekularizacije društva, razumijevanju ideje o odvojenosti crkve od države. Vjera je postala više individualizovana i otišla u sferu intimnog, a sve manje je bio zastupljen elemenat sabornosti . To je otvorilo niz dubljih pitanja slobode i savjesti na koja ni današnje društvo još nema sve odgovore. Uloga hrišćanstva je izrazito dijalektična i dvoznačna. Što ulazite dublje u srž hrišćanstva, to se šire pred vama otvara zona ambivalentnosti, karakteristična za konfesije kao institucionalizovane religije, utemeljene na istinama kao dogmama i ozakonjenim uputstvima. Nema pune slobode savjesti tamo gdje se pristupa dogmatizaciji i sankcionisanju ljubavi kroz Božije zapovijesti. Religija pokušava da precizno odmjerava dokle možeš ljubiti čovjeka u njegovoj “slabosti”, odnosno dokle seže čovjekova sloboda. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom pripadniku pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo “prava” (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Bez vjere u živu vjeru, Crkva u pomoć poziva državu, štaviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti života, jer još uvijek toleriše smrtnu kaznu, ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, i njihova osvajačka ratna dejsta za oslobođenje “svete zemlje”.Danas na putu evropskih integracija se mijenjaju neke stvari, čini se na bolje. Postoji proklamovano Ustavom Crne Gore pravo na slobodu savjesti i vjeroispovjesti. Ali sloboda savjesti u tradicionalnoj duhovnosti na ovim prostorima i dalje se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što


pravoslavci i katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih pravoslavaca i katolika da žive po svojoj savjesti. Iz lažne bojazni da savjest “prostog svijeta”, kako to vole neki da kažu, nije dovoljno zrela da oni odgovorno prosuđuju šta je dobro a šta ne, tradicionalne crkve u suštini ne priznaju “svojoj pastvi” pravo na slobodu. A savjest i ne može dosegnuti svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno učenje česb vto se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije se ime Crkva mora odlučivati. Pa se crkva, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano samo za Boga. Tako da svaki čovjek treba da ga traži i pronađe odgovore za svoje odluke i preuzme odgovornost za svoje izbore. Time Crkva, na mala vrata zapravo, iznova uspostavlja spoljašnu strukturu morala, odnosno grijeha, a onda i ideologiju prisile i neslobode. Ono što bi trebalo služiti vjeri čovjekovoj postaje samo sebi svrhom. Umjesto da Crkva ostvaruje svoju svrhu kroz služenje čovjeku i njegovoj emancipaciji, nameće se kao nešto nadljudsko i superiorno, čemu se čovjek mora pokoriti i služiti joj. Ako se zakon i učenja svetih otaca shvataju kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti.Teologija savjesti uglavnom savjest karakteriše kao odnos ljudske ličnosti sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnoga ili opšteg razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavle, međutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisanog u ljudsko srce (Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Savjest je postala fundamentalno načelo individualizacije čovjeka, a ne instanca optužbe i suda. Kada savjest prihvata neku normu, ona postaje ne samo njegov slobodan izbor nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je, kroz načelo individualizacije, odgovorna savjest.


Prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znači odreći se svih predrasuda o Bogu i tuđih iskustava kao nekog jamstva sveg našeg znanja. Prihvatiti Hrista znači prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, razumjeti da je Bog bio prisutan u raspetom i vaskrslom Hristu; i da je to bio znak Božje očinske ljubavi i vjere u čovjeka.


SLOBODA MISLI

Savremeni ustavi garantuju slobodu misli pa tako i važeći Ustav Crne Gore jemči slobodu mišljenja i izražavanja, kao i slobodu da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje. Međutim, da li je ova ustavna garancija dovoljna da bi čovjek slobodno mislio? Oduvijek se u Crnoj Gori znalo (prećutno) šta se moglo reći, kada i pred kim, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekažnjive. Tako je uvriježeno mišljenje da je sloboda misli nešto potpuno irelevantno. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadržaj našeg uma, posebno ako umijemo da to prikrijemo lažnim osmjesima i dozom rezerve? Pa ako ne može niko da sazna, kako nas može i ima pravo kažnjavati. Međutim sa većom slobodom govora to se mijenja. Sve više se vidi ta sloboda misli, naravno pod pretpostavkom da čovjek govori ono što misli. Ako kažemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to bi trebalo da znači da je naša sloboda govora u praktičnom životu izjednačena sa slobodom misli. Imamo mogućnost, zapravo imamo pravo, da kažemo bilo šta, riječima onog američkog sudije, čak i ako je ta naša misao omražena, društvo bi trebalo da (is)poštuje njenu slobodu. Ako se zalažemo za slobodu misli, onda bi čovjeku trebalo dati pravo da govori čak i tada kada samo želi da kaže svaku moguću glupost koja mu padne na pamet. Ako je tako, sloboda onda podrazumjeva da sve što mogu da pomislim mogu da kažem. Prije nekog vremena u Britaniji je uhapšeno nekoliko ljudi zato što su podržali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omogućavaju slobodu govora, maltene nas mameći da podijelimo sve što mislimo sa svima koji žele da


čuju, predstavljaju način ograničavanja istih tih sloboda. Šta se time dešava? Napravili smo društvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, čak i najnebitniju misao sa svima Fejsbuku ili drugoj društvenoj mreći, ali sa tom klauzulom da će vlasti to iskoristiti da špijuniraju i hapse svakog koga požele. Obzirom da ovo društvo ne želi da se odrekne tvitovanja na teme: šta smo pojeli, u kome se restoranu nalazimo, šta smo pomislili dok su išli u kupatilo - ostaje ljudima samo da prestanu da misle sve ono što bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim slučajem to rekli i bili sankcionisani). Tako je naše društvo otišlo u novu krajnost, dostiglo najviši nivo slobode govore, izjednačivši je sa slobodom misli, da bi ljudi zapravo shvatili da im se ništa dobro od toga nije desilo, da nijesu sretniji nego ranije i da su čak postali zarobljenici društvenih mreža, jer su tamo nešto što nijesu mogli biti u “običnom” životu. Međutim, pred Bogom sloboda misli i izražavanja nije tako neograničena i neodgovorna. On nas upozorava da ćemo za svaku ispraznu riječ ispostaviti račun, da će nam prema našim riječima biti suđeno, odnosno njima ćemo se opravdati. Ali i da ne smijemo biti licemjerni i lažljivi. U Hristu nema više da jedno mogu da mislim, drugo da govorim a treće da radim. To samo na površan pogled znači neslobodu, a vidjećemo da je to zapravo jedini put za slobodu misli. Ko god se sprda sa nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge i njihovo dostojanstvo, nalazi se u granicama slobode i prava, ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. Nekoliko vjerskih karikatura potresa svijet! To je samo produbilo dosadašnje rasprave u svjetskim razmjerama i veliku dilemu: treba li ograničiti slobodu javnog izražavanja? Ako treba, onda to više neće biti sloboda; ako ne treba, onda su majstori uvrede u velikoj


prednosti nad gnjevnim amaterima! Naročito, kao što to često biva, ako imaju na svojoj strani neuporedivu nadmoć medijske logističke podrške stavljene na raspolaganje svakom ko se odluči na skandal i uvrede koje mogu da podignu čitanost. Ako razum zahtijeva potpunu slobodu svog manifestovanja – dakle izražavanja misli, ne treba zaboraviti da u svakom čovjeku postoji još jedna instanca: duh kao sjedište moralne svijesti! Postoje dvije dimenzije ljudske ličnosti, jedna duševna (um, emocije, volja) i druga - duhovna. Ova duhovna instanca je ne samo ravnopravna, nego nadmoćna i nadređena razumu, a njeno uobičajeno ime je lijepo i svakom razumljivo: vrlina! Svaki čovjek (ne samo hrišćanin) doveden u sukob ova dva principa, bez dvoumljenja se rukovodi imperativom ličnog morala, a ne imperativom pravno regulisanog zahtjeva razuma za slobodom misli i govora. Sloboda riječi uključuje i pravo da izvrgavamo ruglu nečiji fizički izgled ili hendikep, ali hrišćanin kao promjenjena ličnost to ipak nikada neće učiniti, ne zato što se plaši zakonskih sankcija (pretpostavimo da je sloboda riječi zaista apsolutna!), nego zato što njegov moralni um dobrovoljno ograničava razularenost razuma! Kad bi bilo dozvoljeno vršiti nuždu na javnom mjestu, samo bi se patološki egzibicionisti i kaprofagi tome obradovali i tim pravom se koristili! Čovjek koji posjeduje vrlinu duha, odbio to činiti čak i kad bi odbijanje bilo kažnjivo! Problem međuljudskih relacija, posebno socijalnih odnosa, osim prava nužno i uvijek uključuje i imperativ poštovanja. Vrlina ne samo što nije u domenu pravne regulative, nego zapravo ne bi smjela tamo da se unese, niti može njome biti obuhvaćena. Na duhovnu vrlinu ne možeš biti prinuđen spoljnom prijetnjom, kao što odsustvo vrline ne može biti


pravno nego samo moralno sankcionisano! U čovjeku postoje oba kapaciteta: razum i vrlina. Kvalitet razuma jeste sloboda! Kvalitet vrline jeste plemenitost! Racionalno i slobodno biće još nije čovjek! Plaćeni ubica je visoko racionalan i maksimalno slobodan: ali je biće bez vrline! U situacijama u kojima se sloboda izražavanja misli, kao vrhovni princip razuma, sukobi sa plemenitošću duha, kao najvišim određenjem vrline, onaj koji je čovjek bez dvoumljenja daje prednost plemenitosti. Jer je njeno prisustvo zapravo faktor samoodređenja čovjeka; vrlina potvrđuje njegov sopstveni izbor da bude čovjek i da živi kao čovjek! Plemenit duh prihvata samo destilat najboljih misli; misao je vrijednosno neutralna: duh daje kvalitet. Misao nema vrlinu; duh je vrlina! Ko god se sprda sa nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge, nalazi se u granicama slobode i prava ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. On je samo ružna karikatura ljudskog bića lišenog plemenitosti. Bog nam je dao jednu skrivenu sferu za druge ljude – naš svijet misli. Ono što razmišljamo i mislimo u svom razumu je sakriveno od svih naših bližnjih. Jedina Osoba koja poznaje svaku našu misao jeste trojedini Bog. Biblija jasno govori da Bog dobro poznaje sve naše misli. U 5.Mojs.31:21 i Isaiji 66:18 Bog kaže za svoj narod: “Ja znam misli njihove...” Takođe nam je poznato kako je zapisano u Psalmu 139:2 - “Gospode, ti znaš pomisli moje izdaleka.” Gospod poznaje ništavost ljudskih misli (Psalam 94:11). Čitajući Novi zavjet jasno vidimo da je Gospod Isus Duhom Svetim čitao misli drugih ljudi. Na više mesta je zapisano: “A Isus znajući pomisli njihove...” Naš svijet misli je nešto što Bog testira. Kada je vjernik zainteresovan samo za dobro svedočanstvo pred ljudima tada je on fokusiran samo na “dotjerivanje” svojih djela i riječi, jer to njegovi bližnji vide i ocjenjuju. On


nije uznemiren ako gaji i pothranjuje loše misli, zato što to njegovi bližnji ne mogu da pročitaju. Postoji mnogo vjernika koji pred drugim ljudima imaju jako dobro svjedočanstvo, ali je njihov svijet misli izopačen. Sa druge strane, vjernik koji se boji Boga i koji živi pred Njegovim licem željeće da zarobljava svaku svoju misao na poslušnost Hristu. Ljudska pokvarenost i izopačenost se u velikoj mjeri izražava kroz zle misli. Misli prethode riječima i delima. Ljudske misli potiču od stanja njihovog srca. Naše srce je po prirodi prevarno i opako (Jer.17:9) i kao takvo ono je idealan izvor zlih misli. Gospod Isus je rekao da iz ljudskog srca izlaze zle misli (Matej 15:19). Jedini način da čovjek bude oslobođen od svojih zlih misli jeste da Bog izvadi iz njega kameno srce i da mu pokloni novo srce i nov duh (Jez.36:26). Božija volja je da svaki grešnik koji nije još došao Hristu ostavi svoje zle misli. Propast je i ludost živeti po svojim mislima (Jeremija 18:11,12) potouno nekontrolisano. Izrailjski narod je bio suviše ubeđen u ispravnost svojih misli da bi mogao da prihvate Božije misli. Sa druge strane, Bog je pozivao preko Isaije da bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje (Isaija 55:7). Božiji putevi i misli su daleko, daleko iznad svih ljudskih puteva i misli. Zato je potrebno da ostavimo svoje misli i da tražimo Božije misli. Ova vrlina se postiže “zarobljavanjem” negativnih misli. Pismo kaže: “Mi razaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga i zarobljavamo svaku misao da bude poslušna Hristu” (2. Korinćanima 10:5). Ljudi, pa čak i hrišćani su vrlo skloni da imaju visoke misli o samima sebi. Te misli trebaju biti zarobljene na pokornost Hristu. U Rim.12:16 kaže: “Ne mislite o visokim stvarima, nego se držite niskih. Ne mislite za sebe da ste mudri.” jer mislima smo odali slavu svojoj mudrosti, a ne Bogu koji nam


je sve to dao. Ne treba da se zavaravamo da je naša prirodna inteligencija dovoljna da bismo poznavali Božije puteve. Naprotiv, ona je često prepreka ljudima da se ponize i da u poniznosti upoznavaju Boga i Njegove puteve. 1.Kor.8:2 kaže da ako neko misli da nešto zna, taj još ne zna ništa onako kako bi trebao da zna. Bog želi da odbacimo sve misli koje imaju potencijal da pothrane naš ponos, a đavo upravo to želi! “Ako ko misli na je nešto, a nije ništa, umom vara sebe.” (Gal.6:3). Na drugoj strani postoje takođe misli pouzdavanja u materijalne stvari koje treba zarobljavati. “Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli” (Priče 18:11). Bogat čovjek ima veliko iskušenje da se pouzdaje u materijalna dobra koja posjeduje. Njemu je bogatstvo utočište, sigurnost i odbrana! To se odnosi i na misli pouzdavanja u duhovno bogastvo, stabilnost i dostignuće. 1.Kor.10:12 kaže: “Koji misli da stoji, neka se čuva da ne padne.” Ko misli da je duhovno jak, neka se čuva da ne padne. Primjetio sam da kada umislimo da smo nešto postigli i da smo dovoljno jaki da samostalno imamo pobjedu nad nekim problemom ili grehom bez Božije blagodati, Bog kao dan nam dozvoli da baš u tome prvom sljedecom prilikom padnemo? Pošto takva misao nije bila zarobljena na poslušnost Hristu, Bog vam je pokazao da bez Njega ne možete imati pobedu! Mnogi hrišćani imaju neku lažnu sigurnost spasenja iako njihova (intelektualna) vjera u Isusa Hrista nikada nije rezultirala promenom njihovog života i karaktera. Jakov 1:26 kaže: “Ako koji od vas misli da vjeruje, a ne zauzdava svoj jezik, nego vara srce svoje, njegova vjera je uzalud.” To je krucijalan stih koji razobličava laž o slobodi govora, jer ti možeš da misliš da vjeruješ, ali ako tvoj jezik nije kontrolisan Duhom Svetim, nego samo govoriš ono što ti


prvo dođe na um, po ovom stihu tvoja vera je uzalud, sve zbog zle misli koju nisi zarobio na poslušnost Hristu. Posebno je važno zarobljavati negativne misli pune prezira i osude prema bližnjih. U Jevanđeljima ima ona poznata priča o Fariseju koji se u svojim mislima hvalio Bogu što nije kao onaj carinik koji se kajao. On se nije molio glasno, jer ma kako licemjeran bio ni najveći farisej onog vremena ne bi se baš glasno hvalio pred Bogom što je bolji od drugih. Osećao se superiorno u odnosu na drugi vjernike. Hrist je rekao da Bog još izdaleka prepoznaje ovako ohole ljude i protivi im se. Ohole misli su znači direktna objava rata Bogu. Takve misli trebaju biti zarobljene Božijom blagodaću na poslušnost Hristu. Apostol Pavle je pisao Filipljanima o čemu treba da misle - što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lepo i na dobrom glasu! Na kraju možda bi mogli reći da se ugrožavanje slobode misli sastoji baš u uvećanoj (nekontrolisanoj)slobodi govora, koja nam onemogućava da od buke gluposti, pronađemo neku mudru, a često tihu, misao. Možda je svo ovo savremeno umnožavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitičara, stručnjaka, savjetnika, voditelja… više štetna nego korisna stvar za slobodu ličnosti. Kako kažu neki savremeni sociolozi da je sve ovo jedna velika zaglušujuća bijela buka (white noise – izraz koji označava zvuk šuštanja ekrana kada na njemu nema programa). Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za očajanje. Nama nikakva sloboda nije ugrožena, možda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju će pravi ljudi umjeti da savladaju. Ali mi tu slobodu treba da ostvarimo iznutra u sebi, uz pomoć Duha Hristovog, i nikakvi zakoni i država to neće uraditi umjesto nas. Ta borba je neprestana, ona se dešava na bojnom polju uma. Mi moramo da prepoznamo te zle i


negativne misli i da im se odmah suprostavimo. Pisao sam o tome, da su te zle misli kao medvedica. Dok je još mladunče, dobar krotitelj ih može “zarobiti”, odnosno izdresirati i ovladati njima, pa može izaći na javno mjesto i pokazati čudo kako medvedica umije da igra uz harmoniku. Ali čik se usudi da krotiš odraslu divlju medvedicu. Rastrgnuće te svojim zubima i šapama! Tako biva sa svima koji ne krote svoje negativne misli, još dok su u nastajanju. Puštaju ih da budu “slobodne”. E, takvi, “slobodoumni” ljudi, završavaju kod psihologa i psihijatara, jer ne mogu da se nose sa prisilnim mislima. Postaju njihovi zarobljenici, bolesne duše, rastgnuti od misli sa kojima se nijesu na vrijeme pozabavili. Ali, ljudi koji se pokoravaju Hristu u duhu, koji se odlučuju da imaju Božije misli, puni su vjere, nade i nadahnuća. Oni koji se svjesno odlučuju da kažu ne negativizmu, koji opraštaju, koji se ispunjavaju duhom krotkosti, radosti i ljubavi i misle samo na ono što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu, ti su iskusili slobodu misli. Jer samo u Hristu, razumjevši šta je učinio za nas i koja je naša perspektiva i silna nada, mi smo zaista slobodni da mislimo pozitivno.


SLOBODA I STRASTI

Dolazimo do možda i najdelikatnije teme kada je u pitanju sloboda. To su ljudske strasti. Prva asocijacija je da je sloboda “najslobodnija” u strastima. Međutim, život nas demantuje, pokazuje da je čovjek najslabiji u ovoj oblasti i da lako biva zarobljenik svojih strasti. Strasti (latinski passio, grčki pathos) su prema jednom religijskom leksikonu, afektivno i intelektualno stanje koje obuzima čovjeka i veže ga uz nešto i nekoga. Zato su oduvijek ljudi koji su željeli duhovno oslobođenje tražili načine da se izbore sa strastima, da raskinu te sveze koje ih vezuju! Još od stoičke filozofije, strast je tumačena kao iracionalno stanje koje je prepreka miru, vitalnosti i mudrosti. Smatrali su da ko strasti pobjedi, postiže najuzvišeniju vrlinu! Zato su stoici zagovarali apatiju što označava bezosjećanost, neosjetljivost, ravnodušnost. Takvo shvatanje strasti odnosno bestrašće ulazi i u hrišćansko rano monaštvo. Ali, takođe, i neki novovjekovni etičari (Dekart, Kant, Spinoza) smatrali su da strasti ometaju racionalan odnos prema stvarnosti. Čovjek uslovljen strastima ne može biti objektivan, ne može biti slobodan u odnosu na nešto ili nekoga. I protiv strasti se valja boriti i izboriti da bismo bili slobodni. Međutim, to je vrlo usko posmatranje ove problematike, jer strasti same po sebi nijesu ni dobre ni zle! Oni su dio naše prirode koju ne smijemo negirati, ali zavisno od toga na šta su usmjerene naše strasti, one postaju dobre ili zle. Strasti koje su usmjerene ka dobru, postaju vrline i kreposti. One su motor naše ličnosti i guraju nas da idemo naprijed. Ali, od našeg duha kao nekakvog volana, zavisi gdje ćemo otići. Međutim, nije dobro da nas motor sam vozi, i da upravlja


našim životom. Tako nam strasti koje zagospodare nama oduzimaju slobodu i navode na zlo. Takve strasti nazivaju se mane i poroci. Takve strasti su negativne nužnosti i prisile i one nam remete sklad i unutrašnji mir. One troše, zbunjuju i izluđuju!Tumačeći Pismo, mnogi ranohrišćanski teolozi, među njima i Kasijan, kažu da u čovjeku postoji 8 glavnih strasti: proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost, taština i oholost. Da bi se obuzdalo nasrtanje svih ovih tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu, nego je, pri tome, potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom. Prva i elementarna od svih strasti je proždrljivost ili neumjerenost u jelu i piću. Ko nije u stanju obuzdati ovu neumjerenost i apetite, nikada neće moći savladati i druge strasti, posebno ne požudu koja se raspaljuje. Ako se trudimo biti ustrajni u ovakvoj duhovnoj askezi sa hranom, otupićemo oštricu požude i drugih strasti koje se raspaljuju u nama. Dakle, savladavanje tjelesnih želja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borbi.Druga, možda i najžešća unutrašnja bitka vodi s duhom bluda. Sa ovom strašću bitka se vodi skoro svaki dan i ljuća i duža je od svih drugih duhovnih izazova. Valjda je zato i sveti apostol Pavle pišući Rimljanima uskliknuo: „Jadan li sam ja čovjek! Ko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” (Rim 7,24). Rijetki su potpuni pobjednici u ovom boju! Tri su oblika pojavljivanja bludnosti: prvi se događa seksualnim odnosom, drugi nastaje bez dodira sa ženom (primjer Onana, samozadovoljavanje) a treći se čini umom i srcem (Ko god s požudom pogleda… Mt 5,28).Za ovladanje ovom strašću, mnogi zreli hrišćani kažu, nije dovoljan samo tjelesni post, nego je potrebna skrušenost duha, ustrajna molitva, čitanje i proučavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. Dakle, najprije treba očistiti “ono


otkud izlazi izvor života i smrti” tj. naše srce jer „iz srca izviru opake misli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svjedočanstva, psovke” (Mt 15,19).Internet omogućuje da u skrovitosti sobe naš pogled luta po porno sajtovima, i to je često prilika za divljanje ove strasti. Isus je ono rekao „Ko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljubu u srcu” (Mt 5,28). Nama je, dakle, potrebna ne samo tjelesna čistoća, da čovjek ne bludniči s drugom osobom, nego i unutarnja čistoća, čistoća misli i osjećaja. To posvećenje vraća čovjeku dostojanstvo, jer grijeh zaista ponižava. Da bi uspjeli u svemu ovom najvažnije je da čuvamo svoje misli od bilo kojeg oblika bludnog maštanja, jer to je priječica da se one i materijalizuju. Znam da djeluje nemoguće ali to je moguće samo ako umjesto opakih želja svoga srca, prihvatimo druge, koje nisu zle i bludne, nego su spasonosne, čiste, iskrene. O tome sam već pisao. Mi moramo na nešto misliti, zato ne možemo samo da se borimo protiv nekih misli, sigurno ćemo izgubiti. Potrebno je misliti na nešto drugo, jer mi moramo na nešto da mislimo. Stalno usmjeravanje misli na neki stvaralački čin koji nas ispunjava i stalna zamjena sadržaja kojim se bavi naše srce, može presudno pomoći u ovoj borbi sa bludnim strastima. Sami se, naravno, ne možemo izboriti. Trebamo se moliti i uspjećemo jedino po milosti Božjoj. Pismo apostrofira još jednu snažnu strast – “srebroljublje”. Ona je korijen svakog zla, kaže Pismo. Manifestuje se kroz pohlepu, sebičnost, strast za posjedovanjem. Čovjek obuzet ovom strasti stalno je opterećen željom da umnoži svoje imanje i zabrinut je za budućnost i egzistenciju. Postoji predrasuda da su samo bogataši ostrašćeni i pohlepni, ali nije tako, moguće je da i onaj ko nema novca da bude potpuno zarobljen bolešću srebroljublja. Iako ne raspolaže novcem, on nezdravo čezne za njim i zavidi onima koji imaju.


Da se razumijemo: Nema ništa loše da čovjek vodi briga za život svoj i svoje porodice. Dobro je zarađivati za život i vrijedno raditi i planirati kako zaraditi, pa i obogatititi se. Ali je pogubno kada sticanje bogatstva zasljepljuje oči i odvaja nas od Boga i plemenitosti koje ne vidi potrebe drugih i ne mari za moralne vrijednosti. To je gramzivost koja nas vrlo lako može dovesti u duhovnu propast tj. pretvoriti nas u ruševinu vječnu.Postoji još jedna snažna i destruktivna strast. To je gnjev ili srdžba. Ima tri oblika: prvi je koji bukti u unutrašnjosti, drugi je onaj koji se izražava riječju i djelom, a treći je onaj koji dugo tinja i naziva se gorcinom i zlopamćenjem. U Pismu je zapisano „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću” (Ef 4,31). Znači potpuno je pogrešno misliti da je nekad srdžba opravdana tzv. “sveti gnjev”! Ne, Apostol Pavle u ovom stihu kaže „svaka srdžba”. Dakle, nikakva srdžba, bijes i nekontrolisana ljutnja prema nekoj osobi nikada nije opravdana! Mi smo pod uticajem ove rušilačke strasti i onda kada se ne deremo ni na koga, ali ga ignorišemo! Ja sam dugo vjerovao da nemam problem sa gnjevom, jer sam imao mirnu spoljašnjost. A zapravo, u meni se pritajila jaka strastvena srdžba i gnjev, koji krade unutrašnji mir i radost. Ako se sa ovom strasti ne izborimo, nećemo se moći osloboditi ni drugih strasti. Moramo iščupati korijen ove gorčine što prije, jer kao zaraza može zagorčati sve oko nas i našu životnu sredinu. Lako možete osjetiti negativnu atmosferu koju stvaraju ljudi koji nijesu izbacili ovaj korijen strasti iz svog srca.Ali tek skorih dana sam shvatio da postoji još jedna opaka strast, prikrivena i štetna. To je tuga ili melanholija. Pisao sam o ovoj strasti srca, kojoj sam se tako prepuštao. Ona je zavodljiva i tako nas lako ušuškava, kad god smo bijesni na druge zbog neispunjenih želja, nanesene uvrede, šteta i


gubika. Prikrivena je oblakom stvarne nepravde ali i osjećaja samopravednosti i ponosa. Ipak radi se o jednoj vrlo opakoj i sveproždirujućoj strasti!Jer tuga našu dušu oslabljuje i guši, ne da joj moliti niti čitati svete knjige (koje su duhovni lijek!), ne da nam biti u miru s drugima i sa Bogom (navodno nepravednim), lišava nas realnog rasuđivanja i pomućuje srce. Otrov melanholije poput vina opija i davi pogubnim očajavanjem i depresijom.Čovjek mora ostati čvrsto ukorijenjen u Gospodu i njegovoj nadi i vjeri, da bi mogao da odoli ovoj podmukloj bolesnoj strasti koja može da donese duhovna tromost, čamu ili sjetu. Jer sa svime ovim dolazi duh klonulosti, bezvoljnosti i pesimizma. U čovjeku se budi mržnja i odvratnost prema životu, prema svojoj kući, porodici, gubi volju za borbom, zapad u žalovanje nad samim sobom, osjeća se beskorisnim… Počinje se odavati čak sanjarenju i živjeti u oblacima. Misli čovjek da je drugima bolje i ljepše, da bi bilo bolje i ljepše živjeti negdje drugdje, imati druge roditelje, drugu ženu…Misli da bi bilo bolje da je rođen „pod drugom sretnijom zvijezdom” ili u nekoj drugoj zemlji. Čovjek obuzet melanholijom fizički je klonuo, lijen je, bezvoljan i uvijek umoran. Duh tromosti nas odvraća od posla, od naših obaveza i uči nas besposličarenju. Čini nas tromima za svako dobro djelo. Počinjemo se baviti drugima, istražujemo tuđe živote, petljamo se gdje ne treba i druge optužujemo za nevolje u koje smo samo sebe doveli. Ovom zlu se duhovan čovjek mora aktivno suprostavljati da bi odolio. Nije dovoljna neka uobičajena duhovnost, mora se natjerati da dodatne fizičke i duhovne aktivnosti po onoj poznatoj: “Od Jovana Krstitelja naovamo, carstvo nebesko se na silu zauzima”. Postoji potreba za određenim voljnim elementom da bi se iščupali iz čeljusti ove duhovne obamrlosti.


I na kraju, mada je to po svemu bio primarni grijeh i strast, stoji Ponos, Taština i Oholost koja je bila uzrok pada čovjekovog. Taština je uznositost, maštanje o samome sebi koje prelazi u divljenje, naduvenost. Radi se o bolesti ega. Takvi ljudi su „puni sebe”, samodovoljni, “nosom nebo paraju”. Ponos i oholost liše čovjeka svake svetosti i najviše remete njegov odnos s Bogom. Pod uticajem ove strasti čovjek je arogantan i opsjednut vlastitom vrijednošću. Sve je njegovo djelo, sve je sam stekao! Bolesno se uzda u snagu svoje volje i intelekta, misleći da sve može sam, bez Boga i bez ikog drugog. Pod uticajem ove strasti, ljudi obično idu iz krajnosti u krajnost, bučno govore ili ćute kao zaliveni. Ili se vrlo dosađuju u besmislenoj potištenosti ili se naprasno smiju grohotom u lakomislenosti; pričaju bez emocija i sažaljenja prema drugima ali odbijaju da nekog poslušaju ili sami pretpe kakvu štetu; ne odriču se sopstvene volje ni onda kada je očito das u u krivu, istrajavaju uporno u svojim odlukama ali ne poštuju tuđu slobodnu volju i ne popuštaju drugima.Sam Lucifer, anđeo kojeg su zbog visokog sjaja i ljepote nazvali svjetlonošom, zbačen je sa neba baš zbog ponosa i oholosti, zbog uznositosti svoga srca. Uznio se i sebe počeo smatrati ravnim Bogu.Lijek za pobjedu protiv ove strasti je da čuvamo u svome srcu uvjerenje da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa dobro, odnosno da vjerujemo da je sve čisti Božji dar. I sam Isus je govorio: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa (Jov 15,5,), a i psalmist pjeva: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi (Ps 127,1)”.Međutim od suštinskog je značaja da razumijemo da nije svaka strast nešto pogrešno, kao što su mnoge tradicionalne


crkve tumačile Pismo. Strasti koje služe na korist čovjeku date su od Boga. Ne kažem da je svaka strast data od Boga. Samo ona strast koja služi na dobrobit za osvarenje naše životne svrhe, ona je od Boga. Strastima zato, za razliku od stoika i nekih monaha, ne valja prilaziti jednostrano, kao apriorno đavoljim iskušenjima! Jer je čovjek slobodno biće koje, praktično, cijelog života stoji pred izborom zapisanim u Poslanici Korinćanima : “Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi. Sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome”. Kako bi trebalo razumijevati pojam “strast” jer se strasti kod svetih Otaca najčešće izjednačavaju sa “sedam smrtnih grijehova”, poznatih širom hrišćanskog svijeta.Strast, kako je ja razumijem, prije treba poistovjetiti sa ljudskim nagonima, najprije, nagonom samoodržanja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Neki američki psihollzi smatraju da čovjek poseduje i mnoge druge nagone: nagon igre (homo ludens), sakupljački nagon, ali i nagon ka saznanju (“volja za smislom”), nagonska potreba za stvaranjem (homo creator) itd. Ne smatram da su nagoni (strasti) nastali post factum, kao posljedica “pada u grijeh”, već sam shvatanja da je vjerovatnije i prihvatljivije, da je Bog stvorio čovjeka sa svim ovim nagonima, koji nijesu sami po sebi zli.Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu Božiju ljubav za čovjeka i sve živo što je Bog iz ljubavi stvorio, tako strasno volio da je umro mučeničkom smrću, onda u ovom možemo prepoznati silan energetski rezervoar u kome su sadržani svi ljudski (i cijele prirode) nagoni.Onda možemo razumjeti i čovjekovu mogućnost da slobodno odlučuje šta će činiti sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocenjivo velikom energijom. Ova energija (neopipljiva a ipak donekle mjerljiva) svakom je čovjeku vidljiva i pristupačna, naročito kada je riječ o borbenom i


seksualnom nagonu. Kada čovjek njom ovlada, kada je drži pod kontrolom volje, kada energiju koristi da upozna prirodu, da je umnoži i oboži, poštujući prvu Božiju zapovjest i blagoslov da rađanjem i množenjem podložimo Zemlju sebi i učinimo je plodnom i srećnom – onda čini po zapovijesti Božijoj. Jedan je čovjek preklinjao Boga da ga oslobodi od strasti. Postalo mu je naporno da se bori sa njima. Bog ga je lišio strasti i podario mu bestrašće. Monah je tada otišao kod jednog starca i rekao mu: “Starče, otpočinuo sam od strasti i sad sam miran” (bio je još uvijek mlad). “Slušaj, čedo moje”, rekao mu je veliki starac, “idi i preklinji Boga da ti vrati strasti, jer čovjek ne stiče duševnu korist u bestrašću nego u borbi”. U iskušenjima sa strastima čovjek se usavršava i postaje duhovan, dok bez iskušenja čovjek neće postati mudar, obrazovan i koristan. Starac je završio sa riječima koje su mene dobo zamislie. “ Budi, dakle, trpeljiv, ma sa čim da se boriš. U ovim posljednjim vremenima u kojima živimo ne očekujmo ništa drugo osim iskušenja, i ona će nas spasti!Ponekad čovjek traži ili volju Božiju ili da bude oslobođen od strasti i Bog dopušta da se dogodi neka teškoća koja će doneti željeni ishod. Međutim, to mu se na prvi pogled učini naporno i on pomisli da je to iskušenje do kojeg je došlo njegovim nemarom ili pogreškom. Kada se otkrije korist od tješkoće ili iskušenja, jasno se vidi da je unutar problema bila skrivena Božija volja ili oslobađanje od strasti za koje je preklinjao Boga. Tako učimo da nam je u svakom iskušenju potrebno trpljenje i podnošenje da bi se, kad prođe, razjasnilo šta je skriveno u njemu. Mnogo puta se dešava da iskušenje dođe onda, kad na prvi pogled ne izgleda da se u njemu skriva bilo šta spasonosno. Nakon toga, u njemu vidimo večni život! Zato veoma je pogrešno postupaju oni koji, nalazeći se pod vlašću strasti,


zahtevaju od sebe bestrašće. Uz takav nepravilan zahtjev od sebe, koji potiče od nepravilnog shvatanja sebe i Boga, oni postaju neobično smušeni kada se na bilo koji način pojavi grijeh koji u njima živi. Onda padaju u beznađe i pod uticaj neke lažne savjesti o kojoj sam pisao. Za njih izgleda ta strast ili grijeh kao nešto neobično, kao nešto što se događa izvan uobičajenog poretka stvari, koja će ih odvesti od Boga u propast. Mora se čovjeku objasniti da otkrivanje prikrivenih strasti u pomislima, osjećanjima, riječima i djelima, jeste logična, prirodna, pa čak i neophodna pojava. “Ako nas muči strast “- kaže starac Dorotej – “to ne treba da nas uznemirava. Uznemiravati se zbog toga što nas muči strast, stvar je nerazumnosti i gordosti i potiče odatle što ne poznajemo svoje duševno stanje i što izbjegavamo napor, kako su rekli oci. Zato i ne napredujemo, jer ne znamo svoju mjeru i nemamo strpljenja u poduhvatima kojih se prihvatamo, nego hoćemo da bez truda zadobijemo dobrodjelatelj. Čemu se čudi strasni, kada ga muči strast? Zašto se uznemirava? Ti si je stekao, imaš je u sebi, i uznemiravaš se! Primio si u sebe njene zaloge i pitaš se: zašto me muči? Bolje trpi, podvizavaj se i moli Boga.”Sve ovo polemisanje oko bestrašća je posljedica jednog problematičnog naučavanja da se, ako hoćemo da postanemo Hristoliki, moramo osloboditi od strasti, da ćemo, kad potpuno ugušimo svaku strast - biti ugodni Bogu. I ne samo to, bestrašće je neki poziv da postanemo kao anđeli. A mi nijesmo stvoreni da budemo anđeli, mi smo stvoreni da budemo ono što jesmo- ljudi sa Duhom Božijim. Poziv na bogočovječansku prirodu hrišćanina, nije poziv da postanemo anđeli koji su bestrasna bića. A ako bi otišli još dalje, u ovoj teoriji o pozivu na bestrašće se krije i doza dohovnog ponosa, jedan poziv na nezavisnost od Hrista. Valjda kada prestanemo osjećati strasti i osjećati


iskušenja, onda bi postali “kao Bogovi” pa nam vjerovatno ne bi više trebao ni Hrist ni njegova milost i oproštenje. Bestrašće bi nas, po toj logici, odvelo u neku vrstu autonomije, odnosno nezavisnosti od Boga, u neki novi raj na zemlji i počinak a to je poriv od pada u Edenskom vrtu. To prijevremeno spokojstvo koje neki priželjkuju i naučavaju, koje će svakako doći nakon smrti ili našeg vaskrsenja, je u osnovi lažno jevanđelje. Rekao bih da je donekle kukavičko, jer priželjkuje prestanak duhovne borbe. Zato kažem: Bestrašće prije vremena je opasno! Opasno je prije vremena dobiti naslađivanje Božanskom blagodaću. Natprirodni darovi mogu da pogube hrišćanina koji se kroz padove nije naučio svojoj slabosti, onoga ko je neiskusan u životu, nevješt u borbi sa grehovnim pomislima, onoga ko nije detaljno upoznao lukavstvo i zlobu demona, kao i nepostojanost ljudske prirode. Takav bi čovjek zloupotrebio blagodat Božiju i slobodu u izboru dobra i zla. Zbog nje on može da se uzoholi pred bližnjima; zbog nje on može da podlegne samouvjerenosti. Posljedica samouvjerenosti obično biva lijenjost, popuštanje u podvigu i ostavljanje podviga. Ono što jevanđelja uče je posve dugačiji podvig slobode. Ta sloboda Hristova je ona koja se sa trpljenjem i dugotrpljenjem bori protiv strasti i poroka, ne padajući u beznađe kad budemo poraženi grehovnim pomislima i osećanjima. Uostalom pravednik, po Pismu, pada i sedam puta na dan. Ali ne smijemo sebi dopuštati da budemo dobrovoljno pobijeđeni, a kada padnemo, ustanimo; i kada ponovo padnemo, ponovo ustanimo - sve dok ne naučimo hodati bez spoticanja. U tom ustajanju se potpuno manifestuje sloboda Hristova, jasnije nego u bilo čemu drugom.Velika je razlika griješiti namjerno, zbog sklonosti ka grehu, i grešiti zbog povođenja i slabosti, uz htjenje da se ugađa


Bogu. Velika je razlika voditi grehovan život, voditi život uz udovoljavanje svim svojim prohtjevima, svim svojim strastima, i spoticati se po slabosti, usled ograničenosti.Dobra je usporedba sa Zemljom. Ona sama od sebe proizvodi razne travuljine i korov. Niko ih ne sadi: one rastu same. Razlog za to je “pokvarena” priroda zemlje. Nerazumno je želeti od zemlje ono što joj nije svojstveno, to jest, da ne proizvodi korov. Znajući za takvo svojstvo zemlje, zemljoradnici pažljivo i strpljivo čupaju iz zemlje korov u mjeri u kojoj se on pojavljuje; inače će korov ugušiti i uništiti korisno bilje. Međutim ne treba čupati sve što niče iz zemlje. Korisno bilje treba njegovati i zalivati da bi donijelo roda. Upravo tako treba postupati i sa pojavom strasti, kada poniknu iz srca. Našem palom srcu svojstveno je da iz sebe rađa razne grehovne želje, ali i ispravne, prave životne želje i snove. Jedne čupamo da bi se drugima dala sloboda da se razvijaju. U tom čupanju se manifestuje naša sloboda. Bez strasti ništa nije stvoreno u ovom svijetu i zato nam treba sloboda da bi učinili ovaj svijet vrijednim življenja i Hristove smrti.


OSLOBOĐENJE I EMANCIPACIJA ŽENA

Nemoguće je pisati o problemu čovjekovog oslobođenja a ne pisati o emancipaciji žene. Svjedoci smo raznih ekonomskih teorija i političkih pokreta koji izražavaju vještačke granice između ženskih i muških prava. Umjesto da vidimo rješenje tog pitanja, nastupio je opšti društveni antagonizam koji je zahvatio danas cijeli javni život. Stvoren silom suprotstavljenih i protivurječnih interesa, taj antagonizam nije uspio sa stvori mir i sklad među polovima. Jasno je postalo da pitanje emancipacije pojedinca ne zavisi nužno o površnom izjednačavanju prava ljudskih bića; niti od poziva na gubitak individualnih karakteristika, crta i afiniteta. Problem s kojim se danas suočavamo, a koji skora budućnost treba riješiti u odnosima muškarca i žene, kao bitnog elementa njene ukupne emancipacije, jeste kako da oboje budu svoji a opet da budu jedno s drugim. Kako biti nezavisan i zadržati vlastite snove i karakteristične osobine, a opet duboko saosjećati s drugim ljudskim bićima? Emancipacija bi trebala omogućiti ženi da bude empatična i humana u najistinskijem smislu, a ne otuđena i sebična. Sve što u njoj žudi za samopotvrđenjem i kreativnim djelovanjem trebalo bi doživjeti svoj najpuniji izraz. Da bi se to ostvarilo sve tradicionalne prepreke moraju pasti. Trebao bi se otvoriti novi put prema većoj slobodi žene koja je počišćena od svakoga traga vjekova pokoravanja i robovanja. To je bio izvorni motiv i cilj pokreta za žensko oslobođenje, ali rezultati koji su dosad (ne)ostvareni, zapravo su puko spoljašnje društveno oslobođenje koje je učinilo da se savremena žena osjeća izolovana i neravnopravna u trci sa muškarcima. Pod pokličem feminističkog pokreta “Sloboda i


jednakost za žene!” , žena je dobila, i pravo glasa i zakonsku zaštitu rodne ravnopravnosti, ali su joj oplijenili sreću koja joj je tako bitna. Smatram da žensko oslobođenje, kako se danas tumači i praktično primjenjuje, nije uspjelo ostvariti taj proklamovani cilj. Sada je žena suočena s nuždom da se oslobodi “oslobođenja i osloboditelja”, ako doista želi biti slobodna. To može zvučati paradoksalno, ali je više nego istinito. Pitam: Da li je jednako pravo glasa za žene u našim državama Balkana, pročistilo naš politički život od muške dominacije, kao što su to mnogi dobronamjerni feminitički pokreti iz prošlog vijeka predviđali? Nije! Emancipacija je donijela ženi ekonomsku jednakost s muškarcem. Ona može sama izabrati svoje zanimanje i posao; ali kako je njena prošlost i prirodno fizičko stanje nisu opremili nužnom snagom da se bori s muškarcem, često je prisiljena iscrpiti svu svoju snagu, istrošiti svoju vitalnost i napregnuti svaki svoj živac, da bi postigla vrijednost na tržištu. Samo ih je nekoliko izuzetnih u tome uspjelo, jer činjenica je da žene, učiteljice, lijekarke, pravnice, arhitektice i inženjerke niti nailaze na isto povjerenje kao njihovi muške kolege, niti primaju jednaku platu za isti posao. One koje ostvare tu primamljivu jednakost, u principu to uspiju pod cijenu svojeg tjelesnoga i duševnoga zdravlja. Mala je satisfakcija za veliku većinu radnica da svoju nezavisnost izbore u fabrici ili kacelariji, ako moraju i da se bore sa uskogrudošću i manjkom slobode kod kuće, i obrnuto, suočavajući se u toj borbi sa uskogrudošću i manjkom slobode kod svojih poslodavaca? A tu je još jedan podmukliji i mnogo teži “teret slobode”, nametnut ženama, da tragaju za “domom, slatkim domom” za koji moraju da izbore u neurednim, hladnim, neprivlačnim, turobnim


stanovima koji ih čekaju nakon cjelodnevnoga teškog rada. Kakva slavna emancipacija! Zato ne čudi da su stotine djevojaka tako voljne prihvatiti prvu bračnu ponudu, bolesne i umorne od svoje “nezavisnosti” iza šanka, u ćošku butika i radnog stola. Spremne su se udati baš kao i djevojke iz srednje klase, koje pak vape da pobjegnu iz jarma roditeljske vlasti. Takozvana nezavisnost koja vodi u puko održavanje života nije toliko primamljiva, nije toliko idealna da se od žene može očekivati da se za nju žrtvuje. Njihova izvanrdeno hvaljena emancipacija je, nakon svega, samo neumitan proces zatupljivanja i gušenja ženske prirode, njenog senzibilteta, majčinskoga nagona i u konačnom - potrebe za pažnjom i ljubavi. Ne mislim da je položaj radnice mnogo ponižavajući, naprotiv čak je i iskreniji, prirodniji i ljudskiji od položaja “emancipovanih” profesorica, PR menadžerki, sudkinja, inženjerki i slično, koje moraju spolja da izgledaju dostojanstveno i uglađeno, dok im je unutarnji život isprazan i mrtav. To su predrasude i ograničenja postojećega poimanja ženske emancipacije, koja žensku nezavisnost podrijavaju strahom od zaljubljivanja u muškarca koji nije njenog društvenoga položaja i posebno straha da će joj predavanje toj ljubavi oduzeti slobodu i autonomiju. Posebno je rasprostranjen užas od formiranja porodice, zasnovan na poimanju da će joj brak i užici materinstva smetati u potpunoj predanosti karijeri. Emancipacija kako je razumije većina njezinih pristalica i pobornica, odveć je ograničenoga raspona i dometa da bi dopustila bezgraničnu ljubav i zanos što ih u sebi nose duboki osjećaji istinske žene i majke.


Tragedija samostalne ili ekonomski slobodne žene nije u premnogo, nego u premalo stvarnog životnog iskustava. Naravno, položaj današnje žene bitno je povoljniji od položaja žene iz prošlih generacija, kako u raznim pravima, tako i u znanju o svijetu i o ljudskoj prirodi. Ali umjesto da joj taj “višak” znanja donosi mir i zadovoljstvo, današnja žena duboko u sebi osjeća nezadovoljstvo, nedostatak suštine života i radosti, koja jedino može obogatiti ljudsku dušu i bez koje su mnoge žene postale tek puki profesionalni automati. Emancipacija koje nema svoj sadržaj u ispoljavanju ljubavi, stvaralaštva i empatije je nova ljuska u koju se začaurila savremena žena. Zato ona često osjeća da je uhvaćena, prevarena i zarobljena. To ima zahvaliti činjenici da je emancipacija predstavljena kao seksualna sloboda, umijeće vođenja lakomislenog života požude i grijeha; bez obzira na društvo, vjeru i moral. Sve dok je žena bila muškarčev rob, nije mogla biti dobra ni čista, ali sad kad je “slobodna i neovisna”, osjeća se još nesposobnijom, lošijom i prljavijom. Ja priznajem rezultate feminističkog pokreta ali su njihova uskogrudna i malograđanska viđenja protjerala muškarca iz ženskog emocionalnoga života. Feminističke teorije muškarca tretiraju kao nešto remetilačko, što se se ni pod koju cijenu ne smije tolerisati, osim možda kao oca djeteta, budući da dijete ne može doći na svijet bez oca. Zato je pitanje ženske emancipacije, procesa njenog oslobođenja, neodvojivo od ukupnog procesa oslobođenja naše civilizacije na Hristovoj žrtvi i učenju. Nema emancipacije žene, bez emancipacije muškarca. I ta emancipacija neće doći spolja,kao posljedica nagažmana legalističkih i političkih pokretima. Ona se mora desiti na individualnom nivou. Emancipacija je dio i ženinog i muškračevog procesa unutrašnjeg oslobođenja. Oni moraju


najprije osloboditi svoju unutarnju ličnu kreativnu energiju kroz duhovnost. Moraju da sebe “pronađu” i ostvare svoje talente. Upravo u tom stvaralaštvu biće izvor njihove egzistencije, pa će moći da dostojno čovjeka žive, i oni i njihova djeca. Ta duhovnost i stvaralaštvo biće njihova emancipacija, tj. njihova sloboda kao žene i kao ličnosti, a ne neko puko izjednačavanje u pravima sa muškarcem. Žena treba da bude žena, a ne da se takmiči sa miškarcem. Ipak, ne mislim naivno da ženin bogat intelekt i istinska hrišćanska duhovnost mogu da riješe ovaj problem preko noći. U slučaju moderne žene, te osobine često su izvor raznih konfikata u bračnim i porodičnim odnosima. Jer stotinama godina stari oblik religijskog braka, zasnovan na crkvenom “dok nas smrt ne rastavi”, opasno je raskrinkan u eri liberalizma i sekularizma kao ustanova koja zastupa suverenost muškarca nad ženom, kao ustanova ženine potpune pokornosti muškarčevim hirovima i zapovijestima, kao i njene potpune zavisnosti o muževljevoj materijalnoj podršci. Mnogo je puta u praksi “hrišćana” uvjerljivo pokazano da je takav crkvenjački bračni odnos ograničio ženu na to da bude sluga muškarcu i da mu rađa djecu. Međutim, ipak nalazim mnoge emancipovane žene koje su sve više sklonije braku, sa svim njegovim nedostacima, nego ograničenosti izvanbračnoga života, ograničenog i neizdržljivog zbog moralnih lanaca i društvenih predrasuda koje sputavaju i sapinju njezinu prirodu. Objašnjenje je za takvu “nedosljednost” mnogih naprednih žena treba tražiti u činjenici da nikad nijesu stvarno razumjele značenje oslobođenja. Mislile su da im treba jedino nezavisnost od spoljašnjih prinuda i tiranije; a unutarnji su lanci i tirani, daleko štetniji po život i razvoj, u obliku javnoga mnijenja ili onoga što će reći majka ili brat, otac, ili kuma, poslodavac. Sve te zablude su tamničari


ljudskoga duha. Žena koja želi emancipaciju treba da nauči kako im se svima suprotstaviti, kako čvrsto stati na svoje noge i ustrajavati na vlastitoj neograničenoj slobodi, kako slušati glas svoje prirode, tražiti ono najveće životno bogatstvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema muškarcu, i u konačnom najslavniju povlasticu žene, pravo da rodi dijete. Sve dok ona sebe na taj način ne ostvari ne može se zvati oslobođenom. Koliko je emancipovanih žena koje su dovoljno hrabre priznati da ih glas ljubavi zove, da divlje lupa u njihovim grudima, da zahtijeva od njih da ga čuju, zadovolje? Najveća su mana današnje emancipacije njezina vještačka krutost i uskogrudna i profesionalna obzirnost, koje proizvode prazninu u ženskoj duši, što joj neće dati da pije na izvoru života. U pravu je jedna spisateljica koja je ustvrdila da je dublji i sadržajni bio odnos između staromodne majke, domaćice, uvijek na oprezu da joj djeca budu sretna i da utješi one koje voli sa njenom emancipiranom ćerkom, nego između te moderne žene i njezine prosječne emancipirane ćerke. Ona je naišla na osudu mnogih feminističkih pokreta kada je rekla da je velik broj naših baka imao više krvi u svojim žilama, više duha i duhovitosti, a svakako više prirodnosti, dobrodušnosti i jednostavnosti, nego većina naših emancipiranih stručnjakinja koje pune koledže, učionice i razne kancelarije. To ne znači da propagiram da treba da se vratimo u prošlost, da ponovo “osudimo” ženu na njezinu staru sferu kretanja, kuhinju i dječju sobu. Naprotiv, želim naglasiti da je za savremenu ženu mnogo važnije da počne sa svojom unutarnjom regeneracijom, da se oslobodi težine predrasuda, tradicije i običaja. Da razumije da je zahtjev za rodnom ravnopravnošću i jednakim pravima u svakom životnom pozivu ispravan i primjeren, ali da je prije svega


najvitalnije pravo da se voli i bude voljen. Sitničavost u traženju svojih prava razdvaja; a širokogrudnost u priznanju tuđe slobode ujedinjuje. Budimo široki i veliki u razumijevanju odnosa među muškarcima i ženama i onda neće biti “pobjednika i pobijeđenih”. Tek na temelju one Hristove slobode koja zna samo za jednu veliku stvar: dati se bezgranično, kako bi bio bogatiji, dubokoumniji, bolji. Samo takva nesebična i strastvena ljubav može ispuniti prazninu i pretvoriti tragediju ženske emancipacije i slobode u veselje i bezgranično radost.


SUDBINA I SLOBODA

Mnoge religije tvrde da postoji sudbina\nafaka, da su stvari, pa čak i spasenje, za ljude predodređene od “više sile”, da postoji predestinacija i ”izabranici” koji su predodređeni od Boga. Zagovornici terije reinkarnacije vjeruju će, hteli mi to ili ne, poslije određenog broja života, svako od nas, na kraju, doći u blaženstvo. Međutim, kod Hrista toga nema. Jer, ko može nekoga da predodredi da li će biti dobar ili zao? Ko zna da će se neko spasiti a neko ne? Tu ideju o sudbini izmislio je neko ko hoće da okrivi Boga za sve njegove i naše greške u životu. Grješni čovjek mnogo lakše prihvata Sotonine ideje nego istinu, jer time prebacuje odgovornost sa sebe na nekog drugog. Međutim, naša krivica neće nestati i tranzitirati time što ćemo posredno da optužujemo Boga da je kriv za zlo koje nas je snašlo, a koje smo mi svjesno uradili ili izazvali. Ako je neko predodređen da pretrpi neko zlo, i onaj koji čini to zlo takođe je predodređen. Ako je Bog mene predodredio da ne budem fin nego da budem loš, onda nije pravedno da me Bog zbog toga izvede pred svoj nebeski sud i da me kažnjava. Pa i da sam kriv - zar nijesam kaznu već primio? Dakle, po ljudskoj logici ne može se nikako spojiti Božja apsolutna pravednost i predeterminacija. Ako postoji predodređenost, onda i molitve postaju besmislene, uzaludno gubljenje vremena. Zašto da se molimo ako je sve zacrtano i predodređeno? Postaju suvišne jer je sve unaprijed određeno i nema odstupanja. I samo pokajanje nema logike ako je sve predodređeno. Čovjek se nikada ne kaje za djela koja je morao da učini, nego samo za ona djela koja je apsolutno svjestan da je na osnovu svoje slobodne volje učinio. Mi možemo osjetiti žaljenje za


stvari koje su nehotično nastale, ali ne i kajanje. Kajanje uvijek ide uz djela učinjena po svom izboru. Kada Bog ljude poziva na pokajanje, to znači da smo mi zaista slobodna bića. Do nas je bilo što ćemo izabrati, do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne. Potpuna sloboda. Bog svakako želi da se svi ljudi spasu. Međutim, postoje očigledni stihovi u Bibliji koji kažu da se neće spasiti svi ljudi. Iz same te činjenice da se svi ljudi neće spasiti, automatski proizilazi da ih Bog nije predodredio. Jer, da Bog hoće da predodredi, onda bi Bog spasao sve ljude. Svuda oko nas bi bili vjernici, jer Bog želi da se svi ljudi spasu. Dakle, jasno je da ne postoji predodređenost. Bog bi volio da spase sve ljude, ali postoje ljudi koji su svojom slobodnom voljom izabrali bunt protiv Boga. Božija volja je iskazana u stihovima iz Jezekilj 33.11 : “Tako bio ja živ govori Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ. Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!”. Dakle, Bogu ne pada uopšte na pamet pomisao ili najmanji elemenat želje da nekoga stvori da bi propao, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena želja, da predodredi nečiji život za pakao i propast. Naprotiv. Kada Hrist kaže da su neki pozvani i opravdani, da sa nama ima planove to znači da Bog ima izvjesne namere za naše živote: “Namere mira a ne nevolje, da nam da pošljedak kakav čekamo”. Bog nije ravnodušan u odnosu na čovjeka. On je zainteresovan za sve šta nam se dešava i ima svoj plan spasenja. Bog nas zove, poziva. Ali to nije sudbina! To je plan za naš život, a plan uvijek podrazumijeva da postoji određeno znanje. Bog zna da smo mi pali u grijeh, da mi sami ne možemo sebe da spasemo. Bog ima potrebna predznanja da bi napravio dobar plan da nas spase.


Ali, Bog kao apsolutno biće ima moć i ima pravo da predodređuje. Ali, on ne predodređuje ko će spasiti, već predodređuje kakvi ljudi će biti spaseni. Biće spaseni oni koji budu imali “obličje Sina Njegova” - obličje Isusa Hrista. Bog je predodredio profil i karakter izgrađene ličnosti čovjeka koji će biti spasen. Samo oni koji budu imali obličje Sina Njegova ulaze u spasenje. Bog nije odredio ko će ući u Njegovo carstvo, nego kakvi će ljudi da uđu. Svi oni koji ga priznaju i koji hoće da se uklope u taj profil, u obličje Božjeg Sina biće spaseni. Samo u tom smislu postoji apsolutni Bogom dati determinizam zato što je On vrhovno biće. Neki bi voljeli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga. Iako je Hrist na Krstu učinio kompletno i savršeno djelo spasenja, to ne znači da ništa ne zavisi od nas, a neki bi to voljeli, da izbjegnu lične napore i ličnu odgovornost. On nas poziva na uzajamni odnos, na međusobnu ljubav i požrtvovanje, da sklopimo vječni neraskidivi savez u krvi Jagnjetovoj. Ali, On nikog ne želi da prisiljava ni svojom ljubavlju. Kao u braku, potrebna je saglasnost volja obje strane da bi brak nastao. On nije na silu ni ozdravljao niti činio išta dok nije dobio našu saglasnost. U banji Vitezi onom bolesnome je rekao: “Hoćeš li da budeš zdrav?” Da je on rekao “Neću”, da li bi ga Hristos izlečio? Ne. Bog nas voli, ali nikome ne nameće svoju ljubav ni svoju volju. Tako i spasenje, i sve što Bog daje to je dar, Bog ništa ne nameće. Ako ga čovjek hoće, On će mu ga dati. To je sloboda, a ne neka sudbina. A sloboda je odgovornost, za razliku od sudbine i njenih stihija. Bog ne želi da ima razmažene, nezrele vjernike, on želi slobodne ličnosti koje su aktom svoje slobodne ljubavi rekli Bogu :“Da”.


Bogu ne trebaju uništene ličnosti, bilo da ih On uplaši kaznom, bilo da ih obaspe ne znam kojom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne ličnosti koje će mu reći: “Da Bože, ja Tebe hoću!” Pa i mi, što više sazrijevamo, uviđamo koliko su nama u našim životima potrebna slobodna i samosvjesna bića za druženje i život. Život bi nam bio tužan kada se ljudi sa nama ne bi družili zato što to sami žele nego zato što moraju. A zamislite koliko su Bogu potrebna slobodna bića. On želi prijatelje, kojima neće ništa zatajiti od onoga što kani učiniti. Poništiti čovjekovu volju to znači uništiti čovjeka, negirati njegovo postojanje i ličnost. Zato kod Hrista čovjek odlučuje. Čovjek, ipak, utiče na svoju sudbinu, a ne obrnuto. Šta govori Pismo? Blizu ti je riječ u ustima tvojim i u srcu tvojemu, to jest riječ vjere koju propovijedamo. Zato onoga dana kada budeš stajao na Sudu nećeš moći da kažeš: “Bilo je to daleko od mene.” Ne prijatelju, bilo ti je dostupno. Bog kaže: “Blizu ti je riječ koju apostoli propovedaju. Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem veruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenje. Dakle, naša slobodna vjera i stav definišu naju destinaciju tj. sudbinu. Ne to što si pripadnik određene “nebeske” nacije, Crnogorac, Srbin, Grk, Jevrejin, itd., nego da li ja i ti vjerujemo da Bog postoji i da je On poslao svoga Sina da nas spase. Tvoja i moja vjera definiše tvoju večnu sudbinu. Bog je sve uradio. On stalno zove, stalno želi da nas popravi. Bog hoće da dovrši čovjeka, Bog hoće da čovjeka spase, ali ako neko ne bude htio to, taj je sam izabrao svoju sudbinu. Mi imamo slobodu da živimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo posljedice tj. rezultate svojih izbora. Ako neko želi da ide u Nikšić, a sjedne u voz za Bar, on ne može pred Barom da kaže: “Bože ja bih da uđem u Nikšić.”


On mora da sjedne u drugi voz. Mi smo danas na autobuskoj ili železničkoj stanici svoga života. Mi smo apsolutno slobodni da kažemo u koji voz hoćemo da sjednemo i Bog to poštuje. Ali mi ne možemo jednog dana, kad dođemo pred Boga da mijenjamo rezultate svoga izbora. Zaista je predodređen profil, karakter ili smjer u kome određeni voz putuje, ali nije predodređeno u koji voz ćemo mi ući. Nama ostaje da odlučimo da li ćemo sjesti u jedan ili u drugi voz. Zato nemojmo da kažemo kada nas zadesi nesreća “Šta da se radi. Tako mi je suđeno, tako mi je zacrtano.”


SLOBODA I ODGOVORNOST

Prije posla u Pobjedi, radio sam kao savjetnik potpredsjednika Vlade za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku. Aktivno sam učestvovao u nizu značajnih reformi. Kao što sve ima širi smisao, što se kasnije ispostavilo, sproveli smo dekriminalizaciju klevete i uvrede. Crna Gora je postala lider u Evropi po ovom pitanju, jer je medije a potom i sve ostale, potpuno oslobodila krivične odgovornosti za javno izriječenu riječ. Bilo je mnogo kritičara takve reforme, a i danas postoje, jer su (potpuno opravdano) tvrdili da naše društvo a posebno naši mediji, nijesu dostigli nivo svijesti i odgovornosti da bi znali da cijene takvu jednu slobodu. Ipak, i danas kao direktor najstarijeg crnogorskog medija, mogu da kažem da se ponosim što sam u tome učestvovao. Jer i tada i danas, a što i ova knjiga koju pišem svjedoči, vjerujem da samo sloboda može da proizvede zrelost jedne nacije i njihove javne scene, a ne obrnuto. Dok god bi postajala spoljna kazna, pa da neki javni tužioc i sudovi, i to po službenoj dužnosti, mjere da li je neka izjava kleveta i šalju u zatvor počinioce, naše društvo bi ostalo na niskom nivou svijesti i savjesti.Pametan roditelj želi da njegova djeca budu pametna i odgovorna. Zna da ih mora ka tome vaspitavati. Ali, da bi dijete izraslo u mudrog i odgovornog čovjeka, roditelji mu moraju postepeno davati određenu slobodu, koja je sve veća i veća. Recimo da u osmoj godini počnu roditelji davati djetetu prvi mali džeparac. Dijete uči da ne izgubi novac, uči da odlučuje o tome šta će za taj novac kupiti. Roditelji sigurno ne žele da njihovo dijete, kad odraste, bez razmišljanja potroši novac odmah, čim do njega dođe. Ali da bi ga vaspitali da mudro raspolaže sa novcem, moraju


rizikovati da će sa prvim džeparcem uraditi upravo to: potrošiće ga na slatkiše. Roditelje će možda slučaj prvog džeparca malo i zabaviti ali sigurno i malo uznemiriti. Ako su mudri, neće prestati da daju svom djetetu džeparac zbog trošenja na gluposti, dakle neće ga lišiti slobode da počini glupost. S druge strane pokušaće da objasne djetetu da se s novcem može raspolagati i na drugi način: mudrije. Na primer, da može i štedeti, dakle ne iskoristi slobodu da odmah ima neki slatkiš da bi moglo da kupi stvar koju takođe želi i koja će mu dugoročno donijeti veće zadovoljstvo .Dijete može da izraste u mudrog i odgovornog čovjeka samo ako mu je omogućen proces u kome mu je, s jedne strane pružana sve veća sloboda, ali s druge strane ima mogućnost u svom odnosu prema roditeljima da govori o svojim planovima i da procjenjuje svoje prethodne odluke. Veoma je lako napustiti taj proces, i to ili na taj način što će djetetu biti uskraćena sloboda (pa će kad odraste postati ili nesposobno da donosi odluke ili, što je veća verovatnoća, buntovnik), ili na taj način, što sa detetom nećemo razgovarati o tome kako da koristi svoju slobodu i što mu nećemo pokazati da sloboda donosi korist ukoliko se realizuje na temelju odgovornosti prema istini.To je zato što, nažalost, u svakodnevnom ljudskom shvatanju sloboda ima zapravo značenje odsustva odgovornosti. Biti slobodan znači ne morati nikom odgovarati. Ali sloboda nije dana odsustvom odgovornosti, naprotiv. Daću nekoliko primjera. Ako stupim u brak, na određen način, ostaje mi sloboda da budem nevjeran svojoj ženi. Po pravilu me fizički u tome neće spriječiti ni Bog ni čovjek. Ali, ako ovu slobodu primijenim, ja praktično time svoj brak poričem, jer se odlučujem za laž i izdaju.


Ili na primjer: građani neke države imaju slobodu da na demokratksim izborima odaberu stranku koja je nedemokratska i fašistička i na taj način se indirektno odreknu svoje slobode. Ili primjer vezan za pomenutu klevetu, ako neka novina iskoristi ovu slobodu dekriminalizacije klevete, izmisli gnusnu laž protiv neke javne ličnosti, on zapravo poništava sebe i svoju profesiju, i više nije medij koji služi da prenosi događaj i informiše javnost, on postaje neko ko akter, izmišlja vijest i time dezinformiše javnost. Kakav god primjer da izaberemo, primer ličnog, porodičnog, političkog, pa i crkvenog života, saznajemo da ako pokušamo da realizujemo svoju slobodu bez obzira na istinu, bez poštovanja prema njoj, na kraju ćemo svoju slobodu (nekad veoma brzo) izgubiti. Ako definišeš svoju slobodu kao “pravo da radim šta mi je volja”, ugrožavaš prije svega samog sebe, pa onda i sve oko sebe. Sloboda je dar Božiji, nije nešto što se podrazumeva. I kao što je slučaj sa svim ostalim Božijim darovima, veoma je važno kako ćeš sa njom postupati. Dana nam je radi toga da možemo voleti Boga i da nam život bude ispunjen, da bi imali miran život u zajednici sa Njim. Za ljubav prema Bogu nam je potrebna sloboda - upravo zato što Boga ne mogu zadovoljiti marionete. Zato nam je dao slobodu - dao nam je slobodu i da Ga ne volimo i da se ne obaziremo na istinu. Jer da toga nije ne bi bilo slobode. Međutim, ako ova sloboda treba da bude ostvarena, ako to nije samo neka fikcija, neka igra “samo kao”, onda to sigurno da sloboda ima neki smisao, znači da naše odluke, naši postupci imaju značaj. Nije svejedno šta misliš, šta govoriš, šta činiš. To je zato što nam je Bog davajući slobodu, dao i odgovornost. Odgovaramo za svoja razmišljanja, riječi i djela.


Zato sloboda ima smisla, prije svega u odnosu prema Bogu a onda i u odnosu prema drugim ljudima. Ako nas je Bog stvorio kao slobodna bića, koja su sposobna da budu odgovorna, dobro je takođe znati i za šta smo odgovorni. Na početku Bibilje odmah piše da Bog povjerio čovjeku čitavu planetu, nam je dao da se brinemo za nju. Zato šta se god dešava na planeti, prije svega smo odgovorni mi, a ne Bog kako vole neki kritičari hrišćanstva da upiru prstom na Boga. Za ratove, terorizam, ekološke katastrofe, raspad porodice. To su upravo posledice našeg ponašanja a ne Božijeg djelovanja. Ali ljudi nijesu spremni da preuzmu odgovornost za slobodu koja im je data. I tako je od postanka svijeta do danas. Kao što sam veći pisao Bog je Adama i Evu postavio u vrt gdje su bila dva drveta: drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. U tom vrtu je bio čitav niz raznih drugih stabala ali ova dva su bila posebna. Sa drveta života nije bilo zabranjeno jesti; ali Bog je zabranio da se jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla i to pod pretnjom smrti. U raju je ljudima očito sve bilo dozvoljeno - osim ove jedine stvari. I ova jedina stvar, ova jedina zabrana, bila je dovoljna da se kroz nju pokaže veoma mnogo. Prvo: čovjek je imao slobodu da posluša ili da ne posluša. Drugo: Bog je bio spreman na rizik da čovjek neće poslušati, zato što je htio da odnos čovjeka prema njemu bude zreo i odgovoran. Bila je dovoljna ova jedna jedina stvar da se pokaže da li čovjek veruje Bogu, da Bog ima dobre namere s njim, da govori istinu. Poslušnost i istina (dva stava koja idu zajedno) su ono što kod nas Bog stalno traži u slobodi koju nam je ostavio. Mada je sve slobodno, nije nam sve na korist. Poslušnost je pojam koji ljudi većinom ne vole. On ima značenje podređenosti i nema nikakvog smisla to nekako zamagljivati i objašnjavati. Poslušnosti na nivou čovjeka se


čini kao: biti u stavu suprotnom slobodi. Po pravilu, ljudi slobodu shvataju, kako je već bilo riječeno, kao odsustvo potrebe da se bude poslušan. Bog je sama Istina. Biti neposlušan i ne vjerovati takvom Bogu, znači biti neposlušan istini i ne verovati istini. A ne živjeti u Istini i ne vjerovati istini - znači biti bačen u okove laži. To je nesloboda i suprotnost životu, to je vječna smrt i ništavilo, kao gorka kazna, koju nećemo moći izbjeći jer sloboda nas ne lišava odgovornosti. Zloupotrijebiti slobodu koju nam je Hrist na krstu obezbijedio, umrijevši za naše grijehe, znači pogaziti milost, a to je već Sud.


SLOBODA I SVOJINA

Na osnovu svega što sam do sada rekao, sloboda i svojina djeluju potpuno suprostavljeno, posebno zato što slobodu posmatramo kao nešto duhovno i dinamično, nešto što se kreće, a svojina je nekako zemaljska i statična. Međutim, nije tako. Svojina je način da se odredi individualnost, da se zaštiti i omeđi njen privatni domen od tuđih uplitanja. I upravo to “pravo na privatnost i tajnost”, odnosno shvatanje da je “kuća čovjekov zamak” i da niko drugi nema prava da zna šta se u njegovoj kući dešava,upućuje na zaključak da je svojina jedan od uslova čovjekove slobode. Marksizam je, mislim, upravo pao na ispitu privatne svojine. Naučili smo žalosnu istorijsku lekciju u komunizmu da je narod koji se gnuša ustanove privatne svojine bez mogućnosti za zadobijanje slobode. Sa druge strane, jedno od dostignuća modernog socijalnog društva je i to što pojedinac može da uživa slobodu bez praktično ikakve svojine. Svojina jeste bitan dio naše privatnosti, ali ne i dovoljan, a još manje nužan, uslov za dosezanje lične slobode u Hristu. Esencijalna stvar, kad je pitanje svojine, jeste saznanje da su u Hristu sva zemaljska dobra koja imaju ljudi i da su zemaljska dobra ljudi dobili od Boga. Bogu pripada apsolutno pravo raspolaganja njima, a nama neka vrsta najšireg prava korišćenja. Zato treba razumjeti svu relativnost prava svojine za čovjeka, jer Isus je mnogo puta pokazivao u pričama „ da je vinograd dat na korišćenje ili imanje dato na privremeno upravljanje“. Međutim danas je veoma rasprostranjen taj kapitalistički odnos prema svojini. U modernoj pravnoj teoriji, među osnovna prava vlasnika obično se uvršćuje pravo posjedovanja i korišćenja, pravo


upravljanja i sticanja dobara, pravo otuđivanja, potrošnje, promjene ili uništavanja predmeta svojine. Čitava današnja Evropska ekonomija se zasniva na neprikosnovenom pravu privatne svojine, koji se u svom najbanalnijem obliku ispoljava u previđanju ili u svjesnom odbacivanju duhovnog načela da sve što imamo najprije Bogu pripada. Taj moderni koncept privatne svojine rađa sebičnost, podjele i otuđenost među ljudima. On stvara mogućnost dominacije čovjeka nad čovjekom, manipulacije i kontrole radi ostvarivanja nekih drugih interesa. Hrišćanstvo nas uči da materijalna dobra ne mogu sama po sebi čovjeka učiniti srećnim i slobodnim. Naprotiv, savremena trka za bogatstvom pogubno deluje na čovjekovo duhovno stanje, osiromašuje ga. Čovjek sve ima manje vremena za sebe i svoju duhovnost, za unutrašnji dijalog i duhovnu izgradnju. Sve to može dovesti do potpune degradacije ličnosti i njeno razlivanje u svijetu materijalnih stvari, u kojem počinju stvari da posjeduju čovjeka, a ne čovjek njih. Ipak crkve ne smiju gajiti negativan stav prema bogatstvu kao takvom. Avram i starozavjetni patrijarsi, pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje, su bili veoma bogati a ipak pobožni ljudi. Njihovo bogatstvo im je omogućilo da postanu slobodni i nezavisni od drugih ljudi, a sa druge strane da pokažu ljubav Božiju i solidarnost prema bližnima ili nemoćnima. Hajek sličnost između slobode i bogatstva vidi u tome što su i jedno i drugo dobre stvari i što nam omogućavaju da postignemo ono što želimo. Bogatstvo daje mnoge mogućnosti čovjeku da se kreativno izrazi, da ostvari do maksimuma svoje talente, da ima određenu autonomiju od drugih, od roditelja i sl. Ipak, te dvije stvari ne treba poistovjećivati. Nije svaki bogat čovjek slobodan, niti je


siromah automatski rob ljudima. Kako kaže Hajek na jednom mjestu “dvoranin koji živi u krilu raskoši, može biti manje slobodan i biti u mogućnosti da živi sopstveni život, jer mora da skače na mig i poziv svog vladara, nego neki siromašan seljak ili zanatlija koji živi od svoga rada i plaća danak gospodaru.”Nije problem u posjedovanju imovine, već u svrsi i načinu na koji se sa njom raspolaže. Onaj ko razumije da sve što ima pripada Onom koji je stvorio sve i posjeduje sve što postoji, on će razumijeti da je volja Božija da mi imovinom upravljamo kao dobri upravitelji u skladu sa zakonom ljubavi. Razumjeće da radost i punoća života nije u sticanju i posjedovanju nego u darovanju. Jer nemamo ništa što nijesmo najprije primili kao dar od Boga, pa ga trebamo razumno koristiti na svoje dobro i na dobro bližnjih, a ne na ličnu ili opštu propast. Šta smo donijeli na ovaj svijet da bi se pozivali na neko vlasništvo? Naravno, to ne znači da trebamo da živimo u komuni i da bezumno razdjeljujemo svoje imanje koje smo poštenim radom stekli. Hrist priznaje pravo čovjeku na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dvijema od Deset Božijih zapovjesti direktno govori o tome i o zaštiti lične svojine i privatnosti svakog čovjeka: ''Ne kradi. Ne poželi kuću bližnjega svojega; ne poželi ženu bližnjega svojega; ni slugu njegova; ni magarca njegova; niti išta što je bližnjega tvojega”. Zato bilo kakvo otuđivanje i preraspodelu svojine sa gaženjem prava njenih zakonitih vlasnika Crkva ne može odobriti. Izuzetak može da predstavlja jedino takvo oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje je, budući da je uslovljeno interesima većine ljudi (eksproprijacija) praćeno pravičnom nadoknadom. Istorijsko iskustvo naše zemlje pokazuje da kršenje tih


načela neminovno vodi ka socijalnim potresima i stradanjima ljudi. Hrišćanstvo priznaje postojanje mnogih oblika svojine ali naglasiću - ne preferira ni jedan od tih oblika (državna, društvena, korporativna, privatna i mješovita). Ipak udruživanje imovine i odricanje od privatnih svojinskih pretenzija bilo je u istoriji hrišćanstva karakteristično za mnoge zajednice. Takav karakter svojinskih odnosa doprinosio je učvršćivanju duhovnog jedinstva vjernika i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer mogu poslužiti neki pravoslavni manastiri. Ipak, odricanje od privatne svojine, u hrišćanskoj zajednici apostolskog doba , a kasnije u opštežiteljskim manastirima, imalo je smisla i opravdanja ako je bilo zasnovano isključivo na dobrovoljnoj osnovi i povezano sa ličnim duhovnim izbrom. Bilo kakvo spoljno nametanje nekih oblika svojine, raznim dekretima, nacionalizacijama i konfiskacijama bilo bi grubo kršenje slobode čovječije da se udružuje. Da odemo i dalje, u odnosu posjedovanja i slobode ima mnogo dijalektike, o kojoj su mnogi akademici “razbijali glavu” i u svijetu ali i kod nas u Crnoj Gori, posebno početkom devedesetih kada smo krenuli u proces privatizacije tzv. društvene imovine i dovodili u tijesnu vezu svojinu i bogatstvo čovjeka sa njegovom slobodom ali i ekonomskim napretkom. Jasno je da ideja svojine raste samo sa idejom slobode, u to vrijeme posebno kada smo krenuli ka demokratskim slobodama i političkom pluralizmu. Danas možda imamo pomješane stavove o svim tim procesima privatizacija, ali upravo osećanju privatne svojine možemo zahvaliti za najenergičniju djelatnost i preduzetništvo koje se oslobodilo tim procesima. Mnogi su ovakvu tranziciju iz društvene u privatnu svojinu “iskoristili” za oslobođenje u kreativnosti i doživjeli prosperitet. Međutim, čini se da su


ova sloboda i svojina, otvorile niz novih “problema” i pitanja sa kojima se danas susrećemo i čini se da nemamo odgovora. Jer, ako carstvo slobode počinje tamo gdje prestaje carstvo nužnosti, teško se može očekivati interesovanje za slobodu od onih ljudi koji nemaju riješena osnovna egzistenicijalna pitanja, poput hrane i toplote, skloništa i staništa, i minimum sigurnosti koju je odnio ovaj naš Crnogorski liberalni kapitalizam, koji, ne da nas je oslobodio od “diktature proletarijata”, nego kao da nas je “oslobodio od slobode” i ponovo zarobio. Posebno je to postalo izraženo u ovoj oskudici koja se dešava zbog svjetske ekonomske krize. Naivno je misliti da u ovom neslobodnom i neosviješćenom svijetu neka siromašna zemlja može ostati slobodna i suverena. Taman kad se činilo da ćemo se izvući iz siromaštva, koje nas je pratilo kroz čitavu noviju istoriju, desila se kriza. Kao najsiromašnija republika SFRJ, već devedesetih potpadamo pod ekonomske sankcije zbor rata u HR i BIH. Kasnije bivamo bombardovani i stavljeni pod sankcije Miloševićevog rezima. Teško smo se borili za svoje nacionalno oslobođenje i osvješćenje. Mnogi u Crnoj gori, nijesu vjerovali u ekonomsku održivost samostalne Crne Gore. To je tako, uvijek kad čovjek gleda u svoje ljudske snage i matrijalne resurse. To je prouzrokovao taj inferiorni mentalitet koji je bio vrlo nesiguran u svoju slobodu i nezavisnost. Ta inferiornost se osjetila kako na kolektivnom, još više na ličnom planu. Postali smo zarobljenici svojih potreba i raznih trendova. Počeli smo da imitiramo druge, i prestali da vjerujemo u sebe. Nažalost, proizilazi da je nespojiva sloboda sa siromaštvom, i to kako materijalnim, tako i duhovnim siromaštvom. Jer i za duhovnu hranu čovjek ima slične potrebe, koje takođe bivaju uzrokom njegovih zavisnosti od onih koji ga mogu duhovno “nahraniti”. Otuda i


sav ovaj polivalentni odnos između Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Međutim, kada smo povratili samopouzdanje i krenuli u proces nezavisnosti, desilo se da smo i doživjeli određeni ekonomski bum u tim godina, sve zahvaljujući tom “proboju slobode” koji uvjek donosi talas kreativne energije, stvaralaštva i nove vrijednosti. Duboko sam siguran da je siromaštvo bilo veliki izazov za našu nacionalnu slobodu, kroz istoriju. I zaista, tako biva naša tjelesnost i sve ono što su egzistencijane potrebe su najveći usud lične (ne)slobode. Sloboda se čak čini nemoguća u ovom realnu svijetu nemilosrde borbe i otimačine. Hrišćanin koji drži do etike u poslu se čini nemoćnim pred stihijama ovih novokomponovanih biznismena koji igraju prljavu bitku na “slobodnom” tržištu. Ako bi onom koji ti traži košulju, dao i kaput, čini se da nam ne bi ostalo ni prostora za rad, ni plate za golu egzistenciju. Otud mnogi filozofi i postavljaju pitanja, čemu vrijedi duhovna sloboda, ako se ne može ostvariti u materijalnom svijetu. Sve to što trebamo pojesti, popiti, obući se i biti sa ženom nas na neki način “zarobljava”, ubacuje nas u neki svijet prirodnih zakona i nužnosti, čije je u konačnom ishodište smrt i truljenje. Ispada da nas donekle svi ti prirodni nagoni ponižavaju kao moralne ljude, pa gubimo svoje dostojanstvo ako je ono što nam je životno važno u surovoj vlasti drugog, pa zavisimo od njegove dobre volje i milosti. Askeza i strpljenje definitivno su jedini izlaz iz ove situacije, i nije čudo da hrišćanstvo u njima vidi načine da čovjek ostane slobodan. Zato je uzvišeni Hristov zakon slobode uspostavio određene granice slobode u ovom našem materijalnom svijetu. Na tom putu moramo poći od načela da su naše slobode određene slobodama drugih i obrnuto. Ovakvo razumijevanje slobode


počiva na činjenici da nijesmo sami na ovom svijetu i da svako od nas ne živi kao Robinzon na nekom pustom ostrvu. Slobodu nužno prate ograničenja, a to je tuđa sloboda. Međutim to nam djeluje nekako previše apstraktno, nejasno ili metafizičko. Mnogim velikim filozofima slobode, starim i savremenim podjednako, nije bilo lako da riješe ovaj problem. Poznata je analiza Hajekovog shvatanja slobode, ona nam pomaže ne samo u pronalaženju neophodnih komponenti pojma slobode već i u razlikovanju nečega što je moralno od nečega što je dozvoljeno ili legitimno („pravo da se nešto učini” i „moralna dimenzija tog prava”). On definiše slobodu kao odsustvo prinude: Sve dok usluge određene osobe nijesu ključne za moj život i očuvanje onoga što najviše vrednujem, uslovi koje postavlja za pružanje ovih usluga ne mogu se s pravom nazvati prinuda. Međutim, neki monopolista može upražnjavati pravu prinudu, ako je, recimo, vlasnik izvora u nekoj oazi. Tako bi čist slučaj prinude bio kad bi druge osobe koje su se tu nastanile, po pretpostavci da će voda biti dostupna po razumnoj cijeni, naknadno utvrdile da možda zato što je drugi izvor u među vremenu presušio, nemaju drugog izbora da prežive do da čine šta god vlasnik izvora od njih zahtijeva. Logika prisutna u ovom navodu ukazuje na ozbiljno nerazumevanje koje se tiče izostavljanja pravljenja razlike između onoga što je moralno opravdano i onoga što je dozvoljeno, u smislu svojine. Dalje, taj će čovjek, ukoliko odbije da proda vodu po „razumnoj” cijeni, ili da je pokloni, biti svakako loš čovjek, paradigma sebičnosti, i možda će negdje ostati zabilježeno da je svojim postupkom posredno usmrtio čitavu jednu zajednicu. Ali taj čovjek, logikom apsolutne svojine i slobode, koliko god to moglo na prvi pogled da zvuči grubo i okrutno, imao bi puno pravo da tako nešto uradi. Ovaj slučaj je


paradigmatičan primjer kako se pojam individualne slobode i njene odbrane izokreće i izobličava u svrhu nečega što je samo racionalno prihvatljivo i utilitarno. Jer, svi bismo se složili da je u potpunosti racionalno i „normalno” da taj čovjek proda vodu po razumnoj ceni, ili čak da je ponudi besplatno. Ali to nije ono što je ovde važno, već pitanje konstitutivnih granica našeg djelovanja, onoga što nam omogućava da uvidimo gdje se povlače “granice slobode”. Zapravo nije sasvim jasno šta Hajek brani u tekstu koji je naveden, racionalnost i humanost naših činova ili našu individualnu slobodu? Na kraju, i nažalost, ostaje činjenica da se problem rješava pomoću čuvenog utilitarnog računa: žrtvovati jednog čovjeka i njegovo legitimno vlasništvo zarad dobrobiti zajednice. Problem nastaje kad treba da se odrede „granice djelotvornosti države”, pri čemu se pod delotvornošću države može smatrati sve ono što bi ona mogla da uradi za dobrobit društva, ne povrijeđujući načelo „da se miješa u privatne stvari građana svuda tamo gdje one nemaju neposredne veze sa povredom prava jednoga od strane drugoga.” Sve ovo su putevi slobode savremenog društva koji se i dalje traže. Djeluju čak i nemogući, kao što je i sama sloboda gotovo nemoguća u ovom svijetu prirodnih zakona i nužnosti. Svaki njen prodor je jednokratan i neponovljiv. Svaki put, za svaki konkretan slučaj, trebaju se iznova tražiti odgovori slobode. Jer vrlo lako spoljašni zakoni i pravila države kao regulatora društvenog života (kojoj tako lako pribjegavamo) mogu da se pretvore u mehanizme koje narušavaju ličnu svojinu i pravo na privatnost. Te“legalističke” granice se moraju stalno pomjerati, jer sloboda je duhovne prirode i dinamična je. Ne može se


determinisati i ograničavati određenim materijalnim elementima ili zakonskim normama. Ovo pitanje svojine i slobode nije samo izazov na nekom ličnom nivou, jer su antimonopolski, koncesioni i sl. zakoni ograničili pravo svojine na prirodnim bogatstvima, energiji, vodi, morskom dobru, nacionalnim parkovima, šumama i sl. Tu su pravila manje više poznata i ne može se više desiti kao u pomenutom primjeru da neko fizičko lice bude vlasnik izvora i ima monopol. Prosto, država je stavila “pod šapu” i regulisala većinu tih pitanja koja bi mogla da budu osnov zloupotrebe prava svojine, na štetu tuđe slobode i egzistencije. Ja mislim da je mnogo složenije to pitanje na međunarodnom planu, kada neka suverena država pokušava da ima “svojinu” nad nekim “prirodnim oazama”. Svjedoci smo da postoji više nego prinuda nad tim državama (monopolistima) da daju naftu i druge neobnovljive prirodne resurse po “razumnim” cijenama ili u protivnom bivaju ekonomski sankcionisane, vojno napadnute, okupirane i kontrolisane od strane neke marionetske vlade koja će biti kooperativna. Taj antagonizam biva sve izraženiji, kako raste populacija na Zemlji, kako ponestaje hrane i energije za sve brži ekonomski razvoj. Više nego ikad čovječanstvo se mora okrenuti hrišćanskim univerzalnim vrijednostima, kako bi se ostvarila sloboda i mirna koegzistencija. Da se razumije da mi nismo apsolutni vlasnici nad svojom imovinom ili prirodnim resursima. Sve nam je povjereno, čitav ovaj svijet nam je dat na upravljanje, ali imamo odgovornost prema Bogu i prema budućim generacijama. Samo u takvom razumijevanju svojine, dolazimo do stanovišta da ništa nije samo lično, pa da smo vlasni i da ga uništimo ako nam se prohtije. Vlasništvo čak nije ni nacionalno, ma koliko vojno jaka I suverena neka zemlja bila. Takva i samo takva “svojina” ima smisao i može


biti osnov naše slobode, a ne međusobnih ratovanja do istebljenja i uništenja. Samo”svojina” koja je podvrgnuta Božijoj volji i našoj savjesnoj upravi, može biti za nas blagotvorna, blagoslovljena i plodotvorna, a ne predmet zloupotrebe, obožavanja, idolopoklonstva, fetiša …imovina kojoj mi postajemo robovi i sluge i koja uništava našu ličnost i slobodu.


SLOBODA I NACIJA

Razlikovanje nacije i naroda, nacionalnog i narodnog, nije samo terminološko pitanje. To je karakteristično i za još neke jezike (nation and people, Nation i Volk). Narod je realnost mnogo izvornija i prirodnija od nacije, termin narod manje je apstraktan od termina nacija. Nacija, je, pak, složeni proizvod istorije i civilizacije. Nacija je proizvod racionalizovanja. Najvažnije je da je narod realnost ljudskija od nacije. Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jedinstvo, oblikovanost, i koji su dobili osobita svojstva. Nacija nijesu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja. Može se reći da je narod konkretno-realan, a da je nacija apstraktno-idealna. Fomiranje naroda je borba kroz istoriju s prvobitnom tamom anarhije. To je formiranje lika i lica iz bezlične prirode. Ne može se do kraja objasniti otkud pojedini narodi, šta su oni i šta ih karakteriše. Jer biće određene nacije se ne određuje i ne iscrpljuje ni rasom, ni jezikom, ni religijom, ni teritorijom, ni državnim suverenitetom, premda su sve te karakteristike u većoj ili manjoj mjeri bitne za određivanje nacionalnog bića. Najviše su u pravu oni koji određuju naciju kao jedinstvo istorijske sudbine. Nacionalna svijest je svijest o takvom jedinstvu i njegovoj posebnosti. Berđajev u Filozofiji nejednakosti kaže da u naciju ne spadaju samo ljudski naraštaji već i kamenje crkava, dvoraca, plemičkih zdanja na imanjima, nadgrobne ploče, stari rukopisi i knjige. Međutim Crna Gora je polovinu prošlog vijeka uljuljkivana u komunističkom internacionalizmu, u kojem se nacija i čovječanstvo međusobno isključuju, te na kraju nema ni nacije ni čovječanstva, jer nema konkretne realnosti,


konkretne individualnosti- postoji samo apstrakcija,što je i istorija pokazala, i tu smo lekciju zamalo skupo platili. Vidjeli smo kako je kao kula od karata propala sva marksistička ideologija o internacionali, pa čak i o jugoslovenstvu. Međutim, hrišćanstvo ne poziva na internacionalizam u marksističkom smislu, ono poziva na bratstvo među narodima, među ljudima. To je bratstvo prevashodno među konkretnim ljudima. Hrišćanstvo pretpostavlja postojanje ljudi, ličnosti, a ne bratstvo među narodima u nekom apstraktnom smislu To je, za razliku od internacionalizma potpuno određen i kvalitativan odnos koji može biti stvaran i sadržajan. Ljudi ekonomski i politički sarađuju i udružuju se , ostvaruju savezništvo i brane se od zajedničkih neprijatelja itd. Mnogi u Crnoj Gori povezuju pitanje nacije i države u smislu naše skore obnove samostalnosti. Ali, država nije karakteristika koja određuje biće nacije. Naravno, svaka nacija teži stvoriti svoju državu, učvrstiti je i ojačati. Kada nacija izgubi svoju državu, svoju samostalnost i suverenost, to je velika nesreća koja sakati njenu dušu. Za male nacije nacionalno pitanje je pitanje oslobođenja i nezavisnosti, pitanje obrazovanja i očuvanja nacionalne države; za velike nacije to je pitanje svjetske moći, svjetske misije, stvaranja i širenja imperijalističke države. Zato je malim narodima pitanje nacije tvrđava u borbi protiv imperijalističkih aspiracija velikih. Međutim, mi smo svjesni šta je nacionalizam donio na ovim našim prostorima zadnjih 20 godina i kakve pogubne stvari mogu da se iz njega izrode. I danas još trpimo njegove posljedice, jer je on doveo do raspada bivše Jugoslavije i građanskog rata. Rasplamsavao se na velikim riječima i borbi za nacionalno oslobođenje pojedinih naroda, a uskoro se pokazalo da smo svi zajedno postali taoci te pogubne


ideologije,koja je, da nesreća bude veća bila poduprta od strane klerikalnih struktura afirmacijom tradicionalnih religioznih učenja “vjere prađedovske”, u kojoj je više folklora i rituala nego ikakve žive vjere i duhovnosti. Zato je nacionalizam dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih “nadličnih” vrijednosti čovjek najlakše pristaje da sebe potčini vrijednosti nacionalnoga, sebe najlakše osjeća dijelom nacionalne cjeline i počinje da joj služi. To je veoma duboko ukorijenjeno u čovjekovom emocionalnom životu, dublje od odnosa prema državi. Za to su ljudi spremni da polože život, ali i što je još gore, da drugom oduzmu život. Vladimir Solovjov je u borbi protiv Ruskog nacionalizma sa kraja 19. vijeka tvrdio da je, s hrišćanske tačke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lični egoizam. Zarobljenici smo zablude da je nacionalizam moralna dužnost svakog građanina i svake ličnosti. Djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvišenih i plemenitih osjećanja i da ne znači egoizam i sebičnost. Nacionalizam se spolja predstavio kao oblik požrtvovanost i heroizam, produbljen guslarskim narodnim pjesmama i epovima koji su veličali sve one koji su izvojevali naše nacionalno oslobođenje tokom istorije. Još jednom se pokazalo da, kada se ono najgore što postoji u čovjeku, prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadličnim, onda one postaju “dobro” i čak se pretvaraju u svete dužnosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa ličnosti prenosi na nacionalnu cjelinu. Tako su najveće fukare i ubice početkom devedesetih postale heroji i osloboditelji boeći se za “narod i otadžbinu”. Jer naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne


želi da zna za ljudskost, on traži svoje. I traži žrtve... Nacionalizam je zato oblik idolopoklonstva i ropstva, rođenog spoljašnom objektivacijom, nastalih ispadanjem univerzuma iz čovjeka. Nacionalizam je idealizovani oblik čovjekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu (videćemo da narod nije isto što i nacija) jeste veoma prirodno i dobro osećanje, ali nacionalizam zahtijeva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Ali, glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o “nacionalnom” idealu, o dobru “nacionalne” cjeline, “nacionalnom” jedinstvu, “nacionalnom” pozivu i dr., onda se “nacionalno” uvijek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično s klasama koje vladaju svojinom. Pod “nacijom”, “nacionalnim” nikada se ne shvataju, ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je izvorna razlika između nacije i naroda koji je uvijek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obično stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu je želja da se uguše djelovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju. Personalizam je razobličio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietičan. Onaj ko ne vidi brata u čovjeku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odriče da vidi brata u npr. Jevrejinu, Hrvatu i sl. on ne samo da nije hrišćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju čovjeka na površinu i zato ga čine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoče da se u čovjeku uzdiže ličnost. Zato primjena etičkih ocjena na život nacije čini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvijek se hrani lažju i bez laži ne može da


se snađe. Laž su već i nacionalna samosvijest i uobraženost, toliko smiješne i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog “uzvišenog” nivoa svede na lični, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost, ksenofobija nipošto nijesu bolji od ličnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima. Nacionalisti uopšte ne žele da ljudski život bude u većoj mjeri zajednički, da bude pravedniji i čovječniji. Pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna država (i državna crkva) nad ličnošću, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromašnima. Nužno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvijest, volja za moći i nasiljem nad drugima. Nacionalizam je više izvještačen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samosvijest i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i lična samosvijest i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodična samosvijest nose zloslutniji karakter od ličnog egoizma i samosvijesti. Svaka projekcija i objektivizacija ličnog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, rađa maksimum zla i izražava maksimum grijeha. Tako se učvršćuje čovjekovo ropstvo. U Crnoj Gori, nakon samostalnosti, imamo još jednu dimenzuju ove problematike, a odnosi se na pitanje etnofiletizma pa u tom svijetlu u autokefalnosti crnogorske pravoslavne crkve. Ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjela u društvu da je 21. vijek za Crnogorce postao vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj stručnjaka i akademika na obije strane koji pokušavaju da ideološko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprostave sabornoj dinamici crkvenog života. Tu su mjerila


samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, često i bez znanja samih kreatora i aktera tih događanja o tome koliki strah postoji u dubinama bića. Ako bi se spustile strasti postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog određenja, nije nešto što suštinski što bi „ugrozili” sabornu dinamiku crkvenog života, ali se događa da pogrešno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znači odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke nelogičnosti kao pokazatelje neostvarene sabornosti Srpske pravoslavne crkve. U velikim svjetskim metropolama npr. postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono što odudara od proklamovan crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija čisto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavni. Da li je tu samo jezik na kome se služi razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer činjenice pokazuju da skoro svi služe na engleskom, francuskom ili nemačkom, zavisno od mesta življenja - pošto su vernici prihvatili jezik sredine u kojoj žive. A kod nas u Crnoj Gori se spori i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. A kad se sa strane sagledavaju samo su neki običaji, često potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji različitosti zajednica. Šta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos? Možemo li još dugo ovako i gde ćemo svi stići ako i dalje nastavimo nacionalnim odvajanjem da se suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to što svako želi da se identifikuje i da sačuva nacionalni identitet, ali nije dobro što se to čini protiv nekoga. Ovo naše stanje je neodrživo, zahteva stvaralačko preispitivanje među nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe,


nego kao stalno ispitivanje naše spremnosti da služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokreće nestvaralačko zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavivu mržnju na nacionalnoj osnovi prema svemu što mislimo da može da ugrozi nas, našu ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenje. Zar to ne pokazuju svi događaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori. Ne može se samoproglašenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se može utamničenjem uskratiti sloboda u vjeri drugima, a u svemu tome njegovati jedan ideološki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje čuvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loše ostvarivalo, veoma malo je učinilo za sprovođenje te istine u život. Postoji realna opasnost da zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrešan fokus, pogrešna vizija dovodi do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vođstva. Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevanđeoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele među narodima. Nažalost, posebno u naše vreme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za služenje spasenju svijeta i čovjeka ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima, u intimnom i javnom život, vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne čvrst temelj bogoljubivog čovjekoljublja i garant za stvarni životni uspjeh i u vremenu i u vječnosti. Tako suženi u sebi i otuđeni među sobom mi ne živimo u


veri nego sve svodimo na vjerski doživljaj jednog vremena i jedne etničke grupe.To je poraz hrišćanskog života i vjere jer tada: „Svi traže svoje, a ne ono što je Hristovo” (Filiplj. 2, 20). Riječ je o nespremnosti hrišćana na učestvovanje u ljubavi Hristovoj, bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo riječi: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom” (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da Crkva uvijek treba da pokazuje bezmjernu ljubavi prema svima, i to tako što će tom ljubavlju neprestano živeti i tada sabornost neće biti ugrožena činjenicom da postoje autokefalne crkve. Crkva kao bogočovječanska zajednica sabira sve narode svih vremena u živo i životno zajedničenje koje prevazilazi vremenske okvire uvodeći sve i svakoga u vječno postojanje. Međutim, crkvena istorija je puna primjera nedoživljene vjere svođenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i običaje, bez dubljeg razumijevanja kako crkvenosti tako i narodnosti. Tako imamo neke istoričare koji djelo Svetog Save tumače kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU jer je dobro znao da je Hristos stvorio Crkvu u koju je prizvao sve narode. Ostaje bitno pitanje, kako da narodnost ne postane opterećeni i sveopterećujući nacionalizam, koji će ugušiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane, kako da anacionalno uopštavanje ne postane jedino moguće pravilo međuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne opterećuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam neće pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti nešto što opterećuje, ili što je privilegija. I jedno i drugo ćemo primiti sa odgovornošću čuvanja i umnožavanja, i sa


uvažavanjem prema nasledstvu i stvaralaštvu drugoga. Kada se na taj način prepoznajemo i usavršavamo onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano riješeno izjavom apostola Petra: „Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini” (Dap. 10, 35). Ovdje treba tražiti i naći jedini pravi odgovor na sva naša pitanja u vezi sa crkvenošću i narodnošću, jer samo tako je moguće pobijediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove žrtve i jevanđelja. Etnofiletizam kao kolektivno samoljublje veoma ugrožava sve one koji ga prihvate kao jedini mogući način određenja pripadnosti. Sve se dodatno opterećuje onda kad se tome doda i vjerska pripadnost, što se vidi iz savremenih određenja nekih patrijaršija, gdje imamo nacionalni prefiks kao najbitnije određenje pomjesne crkve. Naravno, samo promjena imena na pečatima i tablama ne bi ništa značila bez korjenitog preumljenja i dubljeg posvećenja. Jer, malo je onih koji bi razumjeli suštinu preimenovanja od MCP u CPC. Međutim, još uvijek neki misle da je nacionalno predodređenje najbitnije, i ne znajući da na taj način sami sebe udaljavaju od crkvene punine. Neće da vide da na taj način samo pospješuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako učestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumijemo da je „nacionalizam neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva..”, shvatićemo da konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i političkim formama ne može da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja može da izvrši eshatološku misiju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, iscjeljenja i oslobođenja pojedinaca.


SLOBODA I LIBERALNA DEMOKRATIJA

Da bih približio problematiku, na početku da pojasnim da je liberalna demokratija, također poznata pod nazivom građanska demokratija. To je najčešći oblik moderne demokratije čija je karakteristika reprezentativnost (parlament donosi zakone) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam). U praksi se liberalna demokratija iskazuje kroz vlast koja legitimitet crpi na osnovu slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno bori sa više različitih stranaka (višestranačje). Sve države u današnjem zapadnom svijetu se smatraju liberalnim demokratijama. U njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo ona predstavlja idealno društveno uređenje kojima sve zemlje trebaju težiti. Takva shvatanja su se proširila i na druge djelove svijeta. U najširoj javnosti se, zato, liberalna demokratija smatra sinonimom za demokratiju. Liberalna demokratija se također smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma koji je uzeo maha kako u sferi politike, tako i na polju tržišne ekonomije. Bitne postavke liberalizma su da individua prethodi društvu, da društvo treba da omogući svim pojedincima da se iskažu sa svim svojim različitostima, da je svaki pojedinac podjednako vrijedan i da jedini egalitarizam koji ne narušava, već garantuje slobodu, jeste jednakost pred zakonom u svemu nejednakih pojedinaca. Liberalizam je svoj puni doprinos našao u postavljanju ograničenja svakoj vlasti, koja je stavljena u položaj da mora prihvatiti i poštovati ta ograničenja. Potrebno je istaći da se često brkaju pojmovi liberalizma i demokratije. Dok se demokratija bavi proceduralnim


pitanjima ( kako se bira vlast i ko će je vršiti), liberalizam traga za granicama u djelokrugu vlasti. Većina mislilaca je polazila od pretpostavke da čovjek ne može ostvariti svoju autonomiju u odnosu na vlast ako civilno društvo nije slobodno i autonomno u odnosu na državu, koja je još uvijek najveća koncentracija monopola prinude. Država je objektivna, prirodna i istorijska realnost, koja se ne može niti graditi niti uništavati po ćudi ljudske samovolje. Ali država sa druge strane ne smije biti i nije sve. Kroz istoriju pa i danas, pored države, uvjek je postojala neka ne-država u vidu religioznog društva suprostavljenog političkom društvu. To je neka sfera privatnog jedne slobodne individue, zona njenih strasti, interesa i prava, ali takođe i sfera opšteg života i dobra, oblast zajedništva, javne etike i brige. Poistovjećivanje države i društva bi dovelo do potpunog despotizma. Država nema bezgrješnu, čistu prirodu; država se može izroditi i služiti cilju suprotnom od onog u čemu je njena misija. Zato nju treba ograničiti, putem kontrole, ograničavanja i suprostavljanju svakoj arbitrernosti, halapljivosti i grabežljivosti države. Sloboda ili njena suprotnost, najbolje se iskazuju u tom napetom polju između pojedinca i države. Istinski državni poredak slobode sluša svoje građane, a apsolutistička državna vlast ih prisluškuje, jer država teži da drži pod kontrolom građane, zato građani žele da sačuvaju svoju autonomiju i kontrolišu vlast. Međutim sistem liberalne demokratije kojoj teži i moderna Crna Gora ima niz ograničenja. Osnovni nedostatak je to što stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasanja, nakon čega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke, pa je “posrednička demokratija” samo farsa koja prikriva stvarni politički sistem oligarhije ili preciznije plutokratije u kojoj mali broj bogatih i uticajnih


ljudi upravlja državom. Jer politika, zbog ogromnih troškova izbornog marketniga i zahtjevne partijske strukture, postaje “skupa igračka” koju mogu priuštiti samo mali broj bogatih. Demokratija je postala oruđe ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. Već sama činjenica što carstvo demokratije razdire borba partija i što je u njemu sudbina države predana partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da će u njemu - u tom carstvu - narod doći do izražaja. Sva narodna volja se svodi na glasački aparat koji treba samo da izabere jednu ili drugu političku grupu ljudi (danas čak bez ikakve ideologije). Uloga naroda se svodi na ulogu navijača na fudbalskoj utakmici, koji samo mogu da pljeskaju ili zvižde, bez stvarne moći da utiču na tok utakmice (osim neke vrste nereda koji bi izazvali prekid) a sa nikakvim šansama da postanu akteri i utiču na željeni rezulatat svoga tima. Još tragičnija je ta (ne) sloboda što i oni rezignirani , nevoljni (apstinenti) posmatrači ove utakmice (kojih je sve više) ne mogu da izbjegnu utakmicu, ona ih se svakako dotiče i utiče na njihovu egzistenciju. Demokratski parlament je postala stranačka arena borbe za vlast i interese određenih grupa. U njemu se teško može čuti glas jedinstvenog naroda. Narod je u ovakvoj strukturi rasparčan , amorfan, i bezvoljan, on se čuje samo u izuzetnim trenucima (velikih istorijskih prekretnica za čitavo društvo npr referendum o samostalnosti i sl.) i od izuzetnih ljudi. U redovnim situacijama i okolnostima, demokratija uopšte ne zna za narod, niti je interesuje. Demokratska vlada je, na kraju krajeva, samo fikcija, koji više niko ne preispituje. U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li demokratija model da na vlast dođu najbolji ili najgori iz čitavog društva. Tiranija partija rijetko pruža mogućnost da isplivaju najbolji, tu nema odabiranja boljih i najsposobnijih, već najposlušnijih koji su potpuno


lojalni partiji i njihova uloga u predstavničkim tijelima se svodi da samo podižu ruke za inicijative svojih partijskih elita. U demokratskim društvima današnjice svaka uzvišena ideja umire, vladavina demokratije znači goli politički pragmatizam u obezbjedjivanju potrebne većine za formiranje vlade i usvajanje određenih zakona. I to se sve ostvaruje kroz vladavinu različitih društvenih grupa, njihovu borbu za (pre)vlast i uskogrude interese. Reklo bi se da je onda stvarni demokratski sistem i sloboda moguća samo u direktnoj demokratiji u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog (poslanika) na izborima. Ali daleko od toga da je tako. Odnos slobode i dosljedne (čiste) demokratije je vrlo složen i samo prividno je takva vlast koja pruža ljudima i društvu slobodu. Istorija nam je pokazala da se niko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije podčinjavao iz razumskih, racionalnih razloga. Da su uvjek postojali vrlo jasni spoljni mehanizmi prisile. Najčešće je to je obrazlagano nacionalnom bezbjednosti i nekim višim ciljevima i željom da se stvori idealna država blagostanja. Ipak Solovjov je dobro kazao da država ne postoji zato da bi zemaljski život pretvorila u raj nego zato da bi spriječila da se on konačno pretvori u pakao. Istorija je pokazala da bi se ostvario mir i poredak dostojan čovjeka, nužno je ustostaviti hijerarhiju. Kroz čitavu istoriju narodi starog svijeta su se trudili stvoriti moćnu vlast koja bi savladavala haotične stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. Današnji dosegnuti nivo civilizovanosti je bio proizvod stvaranja te hijerarhije sa jedne strane, ali i sve većih sloboda sa druge strane. Upravo u ovoj dimenziji postojanja određenog reda i hijerarhije, “čista” dosljednja vladavina naroda (demokratija) bi bila jedna haotična


anarhija jer odbacuje svaki autoritet i hijerarhiju. Vlast ne može ne biti hijerarhijska i rušenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog haosa. Zato direktne demokratije nikada nije bilo niti je može biti. Demokratija poštuje pravilo većine koja je nosilac suvereniteta (vlast naroda od naroda za narod), a sloboda počiva na suverenitetu pojedinca-građanina (ličnosti), koji je izvor vlasti. Ali u tom antagonizmu postavlja se pitanje kako možemo kombinovati onaj stepen individualne inicijative, koji je potreban radi progresa, sa onim stepenom socijalne kohezije koji je potreban radi održanja. Kako da masa svojom “diktaturom” ne uguši posebnost, afinitete i genij pojedinca. Jer stil života demokratskih društava sve i svakoga dovodi do jednoličnosti; taj stil ne podnosi samoću i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on sve svodi na prosječnost, on je neprijateljski raspoložen prema stvaralačkom izobilju malobrojnih. Demokratija ne pogoduje pojavi snažnih, sjajnih, stvaralačkih ličnosti; ona stvara društvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji ličnost u cjelini progutati i podrediti je sebi. Zbog svega ovoga, trijumf demokratije u 21. vijeku izlaže opasnosti najveće duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. Ostaje do kraja nepoznato, što će poželjeti “suvereni” narod kada sve bude prepušteno njegovoj volji, kakav će sistem života poželjeti i stvoriti? Za hrišćanina, ovakva krajnje liberalna demokratska država i obogotvorena narodna volja, koja je oslobođena svakog nadljudskog sadržaja postaje izvor potencijalne opasnosti po njegovu slobodu. Priznavanje narodne volje, a ne Božije, kao vrhovnog načela u društvenom životu, može biti samo novo klanjanje formalnom, besadržajnom načelu, obogotvorenje ljudske samovolje. Kada svaka apsolutna vrijednost postane


relativna i bezvrijedna u odnosu na volju kvalifikovane većine ustavnotvorne skupštine onda je sve moguće. Takva diktatura svih nad pojedincem može sve što joj se prohtije, ona je gospodar naše sudbine sve dok živimo u ovom etatističnom društvu. Dok živimo u vremenu gdje se država postavlja za vrhovnog gospodara koji ima sistem prinude - to je krajnja forma demokratije i vlasti naroda. To je tekovina liberalizma prošlog vijeka. Više ne postoje mehanizmi da se čovjek sačuva od diktature većine. Bila ona boljševička ili demokratska - isto je. Ta narodna volja može poželjeti najstrašnije zlo, a demokratski princip i proces joj ništa ne može prigovoriti na to. On mu daje legitimitet, opravdava svako nasilje u ime volje naroda. Liberalizam, reći će neko, vidi rješenje u ograničavanju vlasti, i nastojanjima da se vlast ponaša u okvirima (granicama) prava i u granicama zakona. To je u osnovi široko rasprostranja paradigma o vladavini prava i institucija, a ne vladavini ljudi, jer vladavina ljudi ako nije u granicama prava može olako da sklizne u samovolju, diskrecionost i arbitriranje. Međutim, previđa se suštinski problem, da i ustav i zakoni koji se donose u demokratskoj proceduri mogu voljom većine da postanu osnov urušavanja slobode. Moraju se zato stvoriti mehanizmi u svakoj slobodnoj državi, koji bi obezbijedili strukture i ustanove koji osiguravaju slobodu, savjetuju javno dobro i moral, ograničavaju i kažnjavaju gramzivost i ambiciju pojedinaca ali i većine. Jer pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno kako su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide potpuni izvor i kriterij pravde i istine! Demokratska ideologija je stvorila mehanizam da kvantitet mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. Kvantitet ne stvara kvalitet!


Neograničena vlast svih što kaže Berđajev, strašnija je od tiranske vlasti jednoga. Volja jednoga i volja maloga broja (aristokratija) ne može toliko proširiti svoje pretenzije kao što to može volja svih; od volje autokrata još se može obraniti dio vlastitog života, ali je neuporedivo teže sačuvati nešto svoje pred autokratskom voljom naroda. Odakle uvjerenost da se demokratskim putem može dobiti društvo najvišeg kvaliteta? Ž. Žan Žak Ruso je veoma optimistično vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da će ona otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda. Tu duboko ukorijenjenu laž opovrgao je sam život, istorijsko bolno iskustvo i bogatija i složenija misao. Čista samodržavna demokratija najstrašnija je tiranija; ona ubija ličnost čovjeka. Demokratija ne prepoznaje duhovnu vertikalu, koju poznaje sloboda. Sloboda je okrenuta ličnosti a ne masi, ona je više aristokratična, nego demokratična. I stvaralaštvo koje izvire iz slobode ličnosti pojedinca je aristokratično, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. Sloboda čovjeka i njegovo dostojanstvo je esencijalni sadržaj demokratije. Ako je demokratija u konfliktu sa slobodom onda ona nije više ničeg vrijedna, jer je sloboda pojedinca suštinski uslov za funkcionisanje demokratije. I to ne kakva sloboda, već sloboda Hristova, koja ima svoj sadržaj i smisao i ima svoju svrhu. Ko je stoga sposoban za ovakvu istinsku slobodu i hijerarhiju? Sposobna je osoba koja ima karakter i kojoj u pozadini leži duhovni princip odlučivanja. Ostvarivanje takve ličnosti pojedinca, a time i slobodnog društva, odnosno njihovo otkriće i potvrdu u realnom životu, vidim jedino u hršćanstvu. Samo ono može da stvori istinsku slobodnu ljudske ličnosti, koja je sposobna prosudjuje vlastite


postupke u svijetlu vlastite duhovne naravi. Samo čovjek istinske hrišćanske duhovnosti ima sposobnost odgovornog odlučivanja odnosno postajanja za, a ne tek pukog demokratskog odabira. Liberalna demokratija ne poznaje ljubav, solidarnost i brigu za bližnje i nemoćne, supsidijarnost odlučivanja koja je temelj hrišćanske misli. Ona ne poznaje proročku viziju, harizmu i autoritet službe državnika za ljude. Gdje vlast nije samo moć i pravo, već prije svega sila Duha Svetoga da se posluži ljudima. Gdje su “vladari” nijesu silnici i gospodari već sluge naroda. Gdje “vladari” nijesu pokoreni samo spoljnim formalnim elementima vladavine prava i institucija, već prije svega unutrašnjim skrupulama svoga hristolikog karaktera. A gdje lojalnost građanina nije zasnovan na strahovladi već izvire iz priznavanja “pastirskog” i očinskog autoriteta svojih vođa, koji brinu za svoje građane i opšte dobro. Naravno da samo vlast mora biti oslobođena od teokratskih aspiracija crkvenih struktura i njene religiozne prakse i rituala. Jedino u ovakvoj hrišćanskoj vertikali građanskih vlasti, može da se donositi zakoni koji mogu biti oslobođeni lobiranja i interesa određenih političkih elita, ostvariti pravda i puno sloboda ljudi i njihova stvaralačka energija za ekonomski progres. U takvoj vlasti koja počiva na univerzalnim vrijednostima, može se postići društvena solidarnost i država socijalne pravde koja će obezbijediti dovoljne resurse za dostojanstven život nemoćnih i starih. Buduća vremena moraju naći mehanizme koji će unaprijediti postojeće demokratske procese i stvoriti mogućnost i garancije da će na vlast doći najbolji od nas, oni čije iskustvo, rezultati i plodovi života (meritokratija) će svjedočiti o snažnom duhovnom karakteru kadrom da donosi odluke u korist opšteg dobra.


SLOBODA I VASELJENSKA CRKVA

Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Njeno vaseljenstvo je suštinsko određenje, ali ipak se različito razumije. Često je razumiju na osnovu geografskih ili etnografskih elemenata, kao organizaciju koja bi trebala da bude rasprostranjena po čitavoj planeti i da ima neko spoljašnje organizaciono jedinstvo. To je vrlo pojednostavljeno “horizontalno” shvatanje vaseljenskog. Vaseljenstvo se mora razumijeti mnogo dublje, kao kvalitet svake eparhije i pomjesne crkve a ne samo njen kvantitet i koliku površinu teritorije obuhvata. U tom smislu vaseljenska crkva ne zahtjeva neko spoljašnje organizaciono jedinstvo i rasprostranjenost po cijeloj planeti, već prije svega unutrašnju dimenziju i kvalitet vaseljenskog. Ipak ne mislim da je dobro što se hrišćanstvo sve više i više dijeli i rasparčava na pomjesne crkve i denominacije. Naprotiv smatram to posebno tragičnim, pogubnim i griješnim. To realizovano neprijateljstvo koje se ispoljava između pojedinih denominacija, najveće je zlo i tragedija hrišćanstva. Ali i naglašavam, da se ne radi i vaseljenskoj Crkvi i Carstvu nebeskom, jer je nemoguće da se Ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo. Ova podjela unutar hrišćanstva se dešava, kao što kaže Berđajev u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu se “crkva” dijeli. Carstvo božije može biti samo jedinstveno i to u svu vječnost. Ipak u ovom vidljivom svijetu nema spoljašnjeg jedinstva Crkve, njen vaseljenski karakter još nije u potpunosti ispoljen.


Zato bolno pitanje ujedinjenja crkvi ne treba postavljati na površnoj i vidljivoj dimenziji aktuelizovane Crkve. Takvo organizaciono ujedinjenje kao zahtjev vjerovatno i ne treba postavljati za istinsko ujedinjenje Crkve. Jer istinski ekumenizam podrazumijeva sabornost koja se temelji na slobodi i ne ugrožava ničiji identitet. Samo takav ekumenizaam može biti cilj jer prozilazi iz one prvosvešteničke Hristove molitvu Ocu „da svi jedno budu, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svet povjerovao da si me ti poslao” (Jn. 17, 21). Ova dobra želja i molitva treba da postane naša stvarnost. A da bi se to ostvarilo mi imamo ozbiljne Hristove riječi poslanja, upućene apostolima: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas” (Jn. 20, 21), uz jasno i nedvosmisleno određenje tog poslanja: „Idite i naučite SVE narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha...” (Mt. 28, 19). Znači, sabornost, ona suštinska Hristova, ne osporava nikome identitet, nego sve pokreće dalje od određenja na osnovu nacionalnog porijekla i pripadnosti, o čemu sam više govorio u prethodnom poglavlju u naciji. Međutim, ekumenizam kako se danas predstavlja u svijetu postaje uopštavanje svega. Taj promašaj moramo prepoznavati i otklanjati od sebe i iz naših životnih stavova i odnosa, ne pristajući na bezličnouopštavanje. Ekumenizam koji se smatra kao nešto statično, nešto što ima određenu strukturu i poredak, gubi smisao potrebe za bogočovječanskim sadejstvom u ispunjavanju Božije volje.On „želi da se svi ljudi spasu i dođu do poznanja istine” (1. Tim. 2,4), ali nikad ne nameće svoju odluku slobodi da svaki čovjek izabere svoju vjeroispovijest. Crkva zato treba da je živa životna zajednica ljubavi koja podrazumeva stvaralačku slobodu i stalno napredovanje u nesebičnom sebedavanju, „dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i poznanja Sina


Božijeg, do savršenog čovjeka po mjeri rasta visine Hristove” (Ef. 4, 13). Kada gledamo šta je na korist sviju, onda ćemo sazrijevati u našoj od Boga datoj slobodi bez koje nema vjere, ali ni suštinske sabornosti. Jer samo onda kad smo sigurni u ljubav Božiju prema svima, i sami možemo bezuslovno i bezrezervno da volimo, ne ucjenjujući nikoga ni na šta. Zapravo, ostvarenje svake pojedine individue je bitan preduslov našeg zajedništva u životu Crkve, gdje grupisanje i separatisanje istomišljenika nije primarni cilj ni krajnji domet zajedništva. A zajedništvo u skupštini Božijoj u sebi nosi pečat stalne odgovornosti za drugoga, a ne privilegiju pripadnosti, što isključuje dvoličnost pred drugima. Nažalost, moramo reći da postoji veliki nedostatak odgovornosti vjerujućeg čovjeka - hrišćanina prema onome koji ne vjeruje ili drugačije vjeruje. To tragično potvrđuju svi sukobi i podjele ne samo između različitih vjerovanja, nego unutar samog hrišćanstva, i čak šta više, unutar pravoslavnog svijeta, čega smo mi u Crnoj Gori više nego svjesni. Za mnoge posvećene hrišćane je veliki izazov tuđja sloboda savjesti i vjeroispovjesti. Strpljivo snositi tuđu nevjeru ili konfesiju iz dubokog poštovanja svačije ličnosti i slobode, možda je i najveće iskušenje za istinske goruće hrišćane. Kako da odgovore na Hristov poziv da dijele svoju vjeru sa drugima, a da ne naruše njihov integritet, i počnu da čine ili navedu na činjenje “onog što misle da je dobro za drugog bez njegove saglasnosti i slobodne volje”? To je u praksi vrlo delikatno. U vjeri nije dobro ni uopštavati „krivicu” etiketirati i činiti je kolektivnom, niti pak progoniti te „krivovjerce” i “sektaše” koji imaju nešto drugačije vjeroispovjedanje od naših. Potreban je dobronamerni preobražaj svih i svega i svagda. Potrebno je zato rasti u strpljenju i razumijevanju tuđih različitosti u Hristu, kao “slabosti slabih”, jer kako kaže


pismo: Šta je tebi do tuđega sluge, ako pada Gospodu i sebi pada? Pravoslavni svijet nikad ne odstupa od svog ubijeđenja da je Pravoslavna Crkva Una sancta, zbog svoje vjere u to da je Crkva istorijska realnost, i u to, da pravoslavci ne mogu otići izvan granica Predanja... Ali, savremeno duhovno iskustvo i paksa u vascijelom hrišćanskom svijetu lišava to ubjeđenje svakog trijumfalizma, da ne kažem nešto teže... Una sancta nije statički zatvorena u određeno veroispovedanje koje iziskuje „obraćanje” u njega... To jedinstvo vaseljenske crkve ne može biti uspostavljeno ili ispunjeno drugačije nego putem susreta onih koji dijele istu vjeru u Trojednoga Boga i koji su kršteni u Njegovo ime. Samo onda kada smo utemeljeni u ovakvoj vjeri mi smo spremni da odgovorno svjedočimo istinu i puno Jevanđelje, uvažavajući bogodarovanu slobodu svakoga čovjeka, kao njegov stav, porijeklo i pripadnost. Crkvena sabornost podrazumijeva bogočovečansku i nebozemnu svecjelesnost, a ne samo istorijsku i organizacionu. To je sabor Boga Oca i Sina i Svetoga Duha sa ljudima, tu se vrijeme i vječnost prožimaju u vječno sada, tako da prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano sapostoje. U Crkvi vaseljenskoj nije sve samo ono što je bilo, već i šta je sada i šta će biti. Kao što je Hrist onaj što je bio, koji jeste i koji ima doći. To je pravilan fokus i vjera koja pokreće na djelanje, a ne zatvaranje u crkvene zidine i uskodogmatske aršine, jer se pripadnost crkvi ne doživljava kao privilegija odabranih nego kao podvig ispravnog odazivanja Božijem pozivu za zajedništvo u ljubavi u Hristu. Ova, ličnosno – saborna dinamika vaseljensk crkve zasniva se na Ličnosti Bogočovjeka Hrista i ostvaruje u živoj i životnoj crkvenoj zajednici. Zbog toga Crkva Hristova nije neka organizacija i institucija koja treba samo da ispuni


uslove predviđene Zakonom o vjerskim zajednicama.To je novi život u Hristu i sa Hristom... I nikad nije bila kao neka ustanova, koja robuje nekim formalnostima, pravilima, ustavima i strukturama, jer je Crkva prije svega duhovna realnost koja izražava život i misiju Hristovu. Ovde treba jasno istaći nespornu činjenicu da je Hristos spasitelj sveta, a ne osnivač jedne u nizu mnogih religija, što našoj crkvenosti daje pravi smisao. Zapravo, insistiranje na izdizanju iznad moralno-juridičkih i institucionalnih stavova treba da bude afirmativno i kreativno. To nije negacija crkvenog reda i poretka, nego je isticanje ljubavi Božije iznad svih naših nedostataka. Ako postupamo drugačije, nije ispunjeno osnovno pravilo sabranja U IME HRISTOVO – bogoljubivo čovjekoljublje. Sve se svodi na traženje razloga više za razdvajanje, tako da više nije važno da li je to neki interes određene grupe, ili stav nekoga koji su drugi prihvatili, jer razlog je odvajanje od drugoga i zatvaranje u sebe, što ipak nikako ne može biti stvarno dobro. Svi tragični raskoli i necrkvene podjele ovo dramatično potvrđuju, i što je najgore - pokreću nove sukobe i podjele - tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Božije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno uzimamo iz prošlosti samo ono što potvrđuje njegov stav, suprostavljajući se čak i neumjesno i neprimjereno svemu što nije u skladu sa našim mišljenjem, bez imalo uvažavanja prema drugom i drugačijem. Ekumenizam treba shvatati kao sabornost koja kvalitativno i kvantitativno nadilazi porive zagovaranog jedinstva u vjeri. Sabornost podrazumijeva već ostvarivo i uvijek iznova ostvarivano jedinstvo i zajedništvo mnogih koji to hoće. Kada se nikome ništa ne nameće, ništa ne iznuđuje na silu i niko nikoga ne obmanjuje praznim obećanjima - sve je


podložno provjeri i slobodi savjesti. Otuda je neprirodan i nepotreban strah onih koji misle da eventualni dijalog pravoslavnih sa nepravoslavnim hrišćanima i pripadnicima drugih vjera može ugroziti njihovu crkvenost. Ako tako neko misli onda on ima problem jer je njegova vjera nepostojana. To nije vjera nego je riječ o nesigurnosti i razdijeljenoj duši koja potiskuje dobronamernost i pokreće strahove od gubitka, lišavanja i nestajanja. A to vodi sektaškom duhu, koji se zatvara u svoju prošlost, tradiciju i kulturu, ne dostignuvši do visina Hristove vjere. Vjera je tako potisnuta, zaklonjena običajima, navikama i potrebama jedne grupe i smještena u oblast povremenog praktikovanja. Radi se o utamničenju vjere u uske okvire jednog mjesta i jednog vremena. Tako sami sebi sužavamo životni prostor i stvaralačku slobodu. A sve zbog samovolje i isključivosti koja nije motivisana ljubavlju, već običnim inatom. Prava hrišćanska ljubav i vjera podrazumeva slobodu, a ne nasilje ili iznudu, ili socijalno-političkim rječnikom riječeno, osvajačke, imperijalističke ili teokratske ambicije crkve. Tu nema mjesta, a ni potrebe, ni za popuštanje po svaku cijenu, ni za prisiljavanje bilo koga, a najmanje ima razloga za inat i sukob zbog različitosti. Kada razumijemo da iza crkvene ograde nije pustinja nego svijet, koji je takođe Božija tvorevina, onda smo slobodni od svakog pritiska iznutra, od nas samih, i ne pokoravamo se konfesionalnom fanatizmu. Nije naše da brzopleto sudimo unapred, naše je da strpljivo svjedočimo, sijemo dobro sjeme, a žetva je Gospodnja. Najneobičnije je to što crkvene vlasti ne uviđaju potrebu da sve međjusobne kritike izdignu iznad ideološkog sukoba i stave ih u saborni kontekst jedinstva i zajedničenja u ljubavi, dozvoljavajući da se zavedu za svojim strahovima od gubitka identiteta (nacionalnog, kulturnog, jezičkog i sl.) što u daljem


toku dovodi do nerazlikovanja toga kad se i kako „čuva” svoj identitet, a kad i kako se drugome ugrožava njegova sloboda. Prosto, svako vidi samo sebe, i onda je ideja vaseljsnkog jedinstva nešto što se proglašava za jeres, pri čemu se zaboravlja da je suština crkvene sabornosti jedinstvo svih, a ne starozavjetne odvojenosti „svetog ostatka” od „grešne većine”. Taj juridičko-moralistički pristup nas udaljava od životne stvarnosti i uvodi u stanje idealisanja o nemogućem. To je samozaljubljenost i samodivljenje kojima se sebičnošću obesmišljava svaka dobrodjelatnost. Riječ je o nespremnosti na živo i životno zajedništvo. Zapravo, to je samovoljno negiranje zajednice sopstvenom samodovoljnošću i nezainteresovanošću za sve što se događa oko nas. Svako je sebično zainteresovan samo za sebe i svoje potrebe, kao po onoj Kainovoj “Zar sam ja čuvar brata svojega?”. Ravnodušnost prema ovosvjetskim događajima, a sve u nameri da „sačuvamo unutrašnji mir”, nikako nije dobra za napredovanje u vjeri. Na taj se način odvajamo od bogočovečanske punoće i realnog sagledavanja života, podajemo se mašti i ništa nas ne interesuje osim mi sami sebe. Olako se predajemo idejama samostalnosti, autokefalnosti, nezavisnosti, etničke, konfesionalne i ideološke odvojenosti od svih, a sve u nekom neprestanom strahu od “sablazni” drugačije vjeroispovjesti. Ipak, život ide svojim tokom, jer Bog je na djelu, razne interkonfesionalne organizacije, kongresi, sastanci, različiti međunarodni skupovi predstavljaju simptome te svuda prisutne volje za zbliženjem i ujedinjenjem. To je počelo nakon krvavog razdora izazvanog drugim svjetskim ratom. Ali svijet još uvijek potresaju nacionalne strasti i podjele. Grijeh i bolest nacionalizma još uvijek izopačuju hrišćanske vjeroispovesti. Ali nikad do sada nije postojala takva čežnja za jedinstvom, i želja za prevazilaženjem partikularizma i


odvojenosti. Ova svjetska tendencija se primećuje i u životu hrišćanskih crkava. Hrišćanski Istok izlazi iz stanja vjekovne zatvorenosti a Hrišćanski Zapad kao da prestaje sebe da smatra eksluzivnim nosiocem istine. Mnogo se piše i govori o zbliženju razdvojenih delova Hrišćanskog sveta, o saradnji i dijalogu Crkava. Počinje se jasno uviđati da je razjedinjenost i razdor unutar hrišćanstva velika sablazan pred licem nehrišćanskog i antihrišćanskog svijeta. Naravno da smo još dosta daleko od prevazilaženja razdvojenosti. Ideja o vaseljenskoj Crkvi i jedinstvu hrišćanskog svijeta ne brine baš mnogo ni pravoslavce, ni katolike, ni protestante, koji su potpuno zadovoljni svojom konfesijom, vide u njoj punoću istine i smatraju je jedinim istinskim čuvarem hrišćanskog otkrivenja. A bilo bi krajnje odgovorno osjetiti neispunjenost i neophodnost stvaralačkog potencijala u našim različitostima, spoznati nove (zajedničke) zadatke, koji stoje pred Hrišćanstvom. Tako bismo mogli da prevaziđemo provincijalizam konfesije. Sa druge strane interkonfesionalizam je zabluda i opasnost za pitanja jedinstva Crkve. Takvo ujedinjenje nije obogaćenje nego osiromašenje, nije konkretna punoća nego apstrakcija, ravnanje po minimumu. Crkva vjerujem nikada neće biti ujedinjene putem takve neke unije, putem dogovora, kompromisa i saglasnih volja crkvenih vlasti svih konfesija, na bazi nekog usaglašavanja, ustupaka i kompromisa. To ne vjeruju, ja mislim, i najveći pobornici ekumene. Jer svi dosadašnji pokušaji ujedinjenja i unijaćenja su vodili samo daljim podjelama, nesuglasicama i razdorima. I dobro kaže Berđajev da to ujedinjenje, ako i kada se desi, ne može biti djelo ljudskog napora, već samo Duha Svetoga. Takav neki događaj može biti sam proizvod čudesne i blagodatne Božije suvjerene intervencije. U


svakom slučaju, za takvo nešto ponajmanje su sposobne crkvene vlasti, koje su uvjek bile i zagovornici i sprovoditelji podjela. Međutim, ako bi se, hipotetički, do organizacionog jedinstva došlo nekom spolja nametnutom prisilom, nekritičkim dogmatskim kompromisom ili pravnim aktom nekim međunarodnih institucija to bi bio atak na osnovnu ljudsku slobodu vjeroispovjesti. Takva neka sveplanetarna “vaseljenska” crkva bi bila tvorevina Antihrista, ispunjena lažnim duhom proroka, klasična manipulacija i novi oblik totalitarizma i najgoreg ropstva. Potpuna sloboda je esencijalni element svakog ujedinjavanja i ako nje nema u sabornosti, nema ni Crkve. Hristova sloboda je temelj i mjerilo kvaliteta tog ostvarenog jedinstva. Ako nema slobode volje i mogućnosti da svako očuva svoj identitet i stvaralaštvo i ujedini se u toj različitosti, onda nema jedinstva, nema ničeg. Za istinsku sabornost nešto postoji jedan drugi put koji je izvjesniji od ovog spoljnjeg crkveno-organizacionog. To je čini se jedini i mogući put, put unutrašnjeg duhovnog sjedinjavanja između hrišćana različitih konfesija (pravoslavne, katoličke i protestanske). To će biti nova osnova vaseljenske Crkve, stvarni odnos i dijalog između ljudi, dragovoljno sabirenje “dvojice ili trojice u Ime Hristovo”. Samo ta dimenzija po Riječi” da je dvojici bolje nekog jednome, a trostruka vrpca (Duh sveti) ne kida se lako” može biti put za uspostavljanje i ostvarivanje Vaseljenske Crkve, koju “vrata paklena neće nadvladati”.


MISLI O SLOBODI


UVOD

Pisati o slobodi, kao što je to činio Berđajev u Filozofiji slobodnog duha, možda i jeste bilo relevantno prije 100 godina, u vrijeme kada se sjenka totalitarnih režima (komunizma, fašizma, socijalizma) nadvila nad Evropom. Pisati o slobodi u vrijeme jakih i konzervatnih hrišćanskih dogmi katoličke, pravoslavne i protestanske crkve koje su dominirale tadašnoj Evropom sa početka 20. vijeka. Pisati o slobodi u vrijeme kad se razbuktavao libealizam i ateistički sekularizam. Imalo je to smisla.Ali danas? Kome danas, u eri sumraka svih ideologija, pisati o slobodi. Danas, kada je neoliberalizam dao ovom svijetu sve što je imao dati i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hrišćanskih dogmi kada je svijet postao sve samo ne hrišćanski, kada su samo rijetki u Crnoj Gori pročitali Bibliju a još su rijeđi oni koji žive po njenim uzvišenim načelima. To ne znači da i danas,meni i ostalima koji već duže vrijeme radimo na ličnoj duhovnoj izgradnji, nije relevantno ono o čemu su pisali Berđajev i bogotražitelji. Ta su učenja bitna nama koji shvatamo da se duhovnost neda stavljati u krute religiozne koncepte i denominacije. Sloboda je meni suštinski važna jer sam doživio doticaj Ljubavi Hristove i snažne sile koja može mijenjati naše živote. Svakako da bi se moglo i trebalo još više i dublje baviti ovom inspirativnom temom. Ja nijesam stručan kao Berđajev i neki čuveni filozofi, ali svakako razumijem i osjećam pravi i duboki smisao Jevanđelja i slobode Hristove. Ali, još i više, shvatam svu složenost ove teme o slobodi, koja je vrlo kontroverzna i čak opasna po neke vladajuće vjerske dogme. Ova tema izaziva podozrenje jer je granična, jer je na


ivici sablazni i jeresi. Mnogi koji su krenuli tim putem nikad se nijesu vratili u crkvu. Zato se neke vjerske vođe boje ove teme, po onoj “koga zmija ujede i guštera se plaši”. Tradicionalne crkve vrlo malo govore i naučavaju o ovome. Drže se radije tog legalističkog pristupa Hristovim zapovijestima, citirajući Novi Zavjet, ne shvatajući pravi karakter i duh tih zapovijesti, pa su od svake zapovijesti stvorili još krući zakon od onog starozavjetnog, baziranoj na Hristovoj poruci “pisano je govorili su stari, a ja vam dajem novu zapovijest...”. Isus je te zapovjesti govorio pred “pravednim” farisejima, koji su “spokojno” držali stroge propise Tore i Mišne i drugih svetih knjiga. Njih je trebalo presvjedočiti o grijehu, sudu i pravdi Božijoj. Trebalo ih je privesti pokajanju, kako bi im se objavili ljubav, milost i sloboda Duha, koja je daleko uzvišenija od svakog slova zakona. Jer slovo ubija a Duh oživljava.Kada je Isus onoj starozavjetnoj zapovjesti pridodao konstataciju “ko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljubu u srcu”, njegove učenike je spopao očaj. -Pa ko se onda može spasiti?!?- pitali su ga. Znam mnogo ljudi, pa i sâm sam padao u očaj, zbog nekih mojih požudnih pogleda i misli. Prosto pomisliš da se ne možeš nikada toga osloboditi. Osjećao sam, u tim nekim “provokativnim” situacijama, sram i nesigurnost. Zaćutao bih, okrenuo se i gotovo bježao. Onda sam osjećao da sam ponižen i da je sila grijeha tako jaka u meni. Sada, poslije toliko godina proučavanja Pisma i poznanja Boga, znam da Isusove riječi koje su uslijedile - “čovjeku je možda nemoguće, ali Bogu je sve moguće!” - znače daleko više nego što je zapovijest koja donosi prijekor, osudu i novo ropstvo.


Isus je pokazivao uzvišeniji put života u Duhu. Daleko iznad ovih ograničenja. U svojim snagama mi ne možemo da živimo plemeniti i moralni život hrišćanina. Ali, ako primimo Duha Svetog u svoje srce, onda je to moguće. Duh Sveti slama svaki jaram, tješi nas, ohrabruje da nastavimo dalje u milosti i oslobođenju Božijem. Da bi doživjeli slobodu svoje ličnosti, mi najprije moramo znati šta hoćemo. Da bi to znali treba da oslobodimo svoj um od strahova od tuđih riječi. Moramo znati da sloboda nije samo nešto željeti ili ne željeti. Sloboda nije u tome da li hoćemo ili nećemo da uradimo što je dobro. Sloboda je prije svega moći to uraditi. Kako doći do sile da se uradi i ostvari ono što se želi? U tome je sva “nevolja”. Ta sila i moć se ne može doživjeti i dobiti spolja. Ona se mora ostvariti iznutra u našem duhu. Ona se ne može doživjeti tako što ćemo bježati od provokativnih situacija, od sablazni, od muškaraca i žena od kojih ta sablazan dolazi. Ta sloboda se mora ostvariti kroz prevazilaženje iznutra. To je ona riječ :”Ne opijajte se vinom, nego se ispunjavajte Duhom”. Hrišćani vjeruju i razumiju samo početni dio ove “zapovijesti”. Pa misle, ako ne piju vina da će doživjeti neko ispunjenje. A poenta je u drugom dijelu zapovijesti. Trebamo se ispunjavati Duhom. Čovjek se nečim mora ispuniti, mora zadovoljiti bezdan svoje duše, ostvariti utjehu i umiriti dušu. Ako to nije Duh, onda će prije ili kasnije to biti vino. Ali ne može se vinom zadovoljiti trajno duša. Obrnuto stoje stvari. Opijanje Duhom izgoni potrebu za opijanjem vinom. Samo Duhovna sloboda i stvaralaštvo ispunjavaju bezdan naše duše i to nam je potrebno. O tome ću pisati sve tekstove ubuduće na ovom blogu koga sam nazvao MISLI O SLOBODI.


NEMA LJUBAVI BEZ SLOBODE

Ako sam šta razumio na početku svog hrišćanskog života, onda je to je da u ljubavi nema nikakve prisile, kontrole i da se jedino u slobodi čovjek može ostvariti i potvrditi. Samo što sam se oženio i počeo da upoznajem Hrista, desilo se veliko iskušenje za moj brak sa Cecom. Kao da je onog dana kada smo se zavjetovali pred matičarem i sveštenikom da ćemo ostati vjerni jednom drugom do kraja svog života, i u dobru i u zlu, došlo iskušenje. Iste večeri je Ceca završila u bolnici zbog upale mokraćnih kanala i bubrežnih kolika. Primala je takvu terapiju da je to moglo da ugrozi zdravlje i opstanak ploda kojeg je nosila u utrobi. Ništa nam nije krenulo u braku kako treba. Živjeli smo u neuslovnoj kući u Botunu koji je ekološki najrizičnija zona Podgorice. Taj novembar je donio monsunske kiše i neku depresiju. Poslije svih loših događaja, Ceca je željela da dobro razmisli o svemu. Ušla je u brak vrlo brzo, poslije samo dva mjeseca poznanstva. I najednom više nije bila sigurna niušta. Kada mi je žena to saopštila, ja sam mogao da počnem da se pozivam na tradiciju, na moral, mogao sam da citiram sve moguće djelove Svetog pisma po kojem je ona “morala” da me prati, da me sluša, da me ispoštuje. Mogao sam da prijetim, verbalno i fizički, da pokušam da je zadržim za sebe po svaku cijenu, jer je volim i jer se pred sveštenikom zavjetovala na ljubav i vjernost, a nije prošlo ni 24 sata i sve se raspršilo. Ali, odlučio sam da je ne vrijeđam, da se ne pozivam na neka svoja “prava”, da ne manipulišem, već da joj dam slobodu i da je (mada teška srca) pustim sa ljubavlju i razumijevanjem. Otišla je iz Podgorice, svojoj kući u


Beograd. Ja sam je zvao telefonom, dolazio sam vikendom vozom i vraćao se na posao. Nijesam joj pravio presiju da se mora vratiti, nijesam joj nabijao na nos moja očinska prava na dijete koje nosi u stomaku. Ne, opušteno smo šetali po Beogradu, pričali i smijali se. Ponovo sam je “osvajao” malo po malo. Volio sam je govoreći sebi: “Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe. Ako se bude vratila biće zbog ljubavi koju gajim prema njoj”. I vratila se poslije nekih dva i po mjeseca. Naš brak je vaskrsnuo! U slobodi! I pitam vas, danas, šta je hrišćanstvo? Pozivati se na neka novozavjetna pravila ili voleti nekog u punoj slobodi? Duboko sam presvjedočen da nema učenje i nema te religije koja veliča i otkriva slobodu kao što to čini Hrist. Nikakva učenja o koracima ka uspjehu i sreći, o novom dobu ili moralu, ne mogu se usporediti sa dubinom onog što je Hrist učinio na Krstu. To ne samo da je bio vrhunski čin spasenja i ljubavi, kako tumače tradicionalne crkve, to je bio i totalni akt slobode! Čudesnost tog čina razmjene na Krstu, kad je On dragovoljno umro za naše grijehe da bi mi mogli dobiti Njegovu pravednost po vjeri, prirodnom razumu je sakrivena i predstavlja ludost i sablazan. Jevreji i danas to ne mogu prihvatiti, oni čekaju drugog mesiju. Da bi mogli razumjeti taj čin strastvene ljubavi Božije prema čovjeku i čudesne milosti od koje zastaje dah, potreban nam je duhovni uvid za otkrovenje tajna Hristove svete otkupljuće žrtve. Vidjećemo da je tajna u slobodi. Nema ljubavi bez slobode. Ako ko lako razumije tu ljubav u žrtvovanju, toliku slobodu teško da može. Neko ko je imao plan da spasi svijet, da se njegovo jevanđelje propovijeda do kraja zemlje, uhvaćen je pred svima, ponižen, udaran, izrugivan i kažnjen najsramnijom smrtnom kaznom. Kakav


je to Bog koji dozvoljava ovoliku “nemoć”? Zašto im se nije suprostavio? Zašto nije spriječio nepravdu? Slabašni Bog? -“O ne to je previše za nas” - okrenuli su se svi i otišli, tačnije pobjegli, svako na svoju stranu od ovog učenja. Kao da Isus nije bio zainteresovan da to ikome objasni, ništa nije učinio da ih nagovari da ga slijede, nije ostavio za sobom nikakvu “svetu knjigu” i rekao autoritativnim glasom “ovo je sveta knjiga, predanje moje, ovo MORATE ispoštovati od korice do korice da bi se spasili”! Ne, nije bilo nikakve prisile od strane Isusa u razumijevanju onog što je učinio. Sve je bilo sakriveno prirodnom čovjeku. Taj, naizgled “nemoćni Bog” koga su ljudi ubili, bio je moćna objava Božije ljubavi u slobodi. Potreban je bio, a i danas je potreban, duhovni uvid o slavi ovog Božijeg djela milosti da bi to imalo uticaj na naše spasenje i oslobođenje. I danas prirodnim ljudima i njihovim filozofijama i učenjima ostaje sakrivena tajna Krsta, da je upravo ono od čega su neke crkve stvarale dogmu (prisilno namećući vjeru)zapravo bilo nešto posve drugačije - ono što je objavilo slobodu! Ne samo slobodu od grijeha i smrti, već i slobodu da se ostvarimo kao ličnosti i budemo kretivni. Isus je ne samo donio spasenje i iscjeljenje svojom žrtvom, već je donio i oslobođenje, za duh, dušu i tijelo. Njegova žrtva je savršena, ona je otkupljujuća i iscjeljujuća 100%, jer nema joj se ni šta dodati, niti se ona ima čime usavršiti. Ali ta žrtva je oslobađajuća. 100%. Jer Isus je bio slobodan od svakog grijeha i učinio je žrtvu totalno slobodne volje. Da je u toj Isusovoj žrtvi bilo i najmanje prisile Očeve, da bar u jednom trenutku to nije bio Njegov slobodan izraz volja, ova žrtva ne bi bila to što jeste. Bio bi to goli siledžijski i vampirski religiozni čin. Tako nasilno prolivena nevina Isusova krv bila bi samo “ukusan” obrok “sadističkog” Boga i njegove pastve na zemlji koja se “pričešćuje” sjećajući


se“nehumanog” zločina nad zarobljenim, nevinim i slabim čovjekom. Kakav bi to blagoslov bio “piti krv” onog koji nije slobodnom voljom prinio sebe na žrtvu za nas? Kakvo bi to spasenje po Božijoj Milosti bilo, ako nije utemeljeno na slobodi Hristovoj i slobodi našoj. Upravo u svijesti da je Isus imao moć da sve prekine, da jednom rječju sruši sve one koji su došli da ga uhapse pa su bili popadali na zemlju kad je izgovorio “Ja sam!”, upravo u razumijevanju činjenice da je svakog trenutka mogao da zazove legije anđela da pobiju čitav Jerusalim i ognjem sažežu cijelu zemlju - leži dubina njegove slobodne žrtve za otkupljenje svijeta. On je sebe potpuno dragovoljno dao na oltar otkupljenja svijeta. Kao 100% čovjek, učinio je to Božije djelo. Mi moramo upravo to osvijestiti. Sve što činimo za Boga - treba da činimo u punoj slobodi, oslobođeni straha od kazne za grešku. Gospod voli radosnog davaoca. Radost i spontanost davanja dolazi iz slobode. Ta sloboda je onda učinila naše djelo savršenim, kao što je učinila i žrtvu Isusovu. Ljubav Božija se ne otkriva kroz silnog i zastrašujućeg Sina Božijeg, koji je navodno poslao krstaše i sveštenike da silom i manipulativnim tehnikama pridobiju ljude za Njega, čija je volja neprikosnovena i ne zahtijeva naše “Da” i “Amin”. Ne, to definitivno nema veze sa hrišćanstvom, kao što nema veze sa Hristom niti jedan fundamentalistički pokret koji u osnovi ne poštuje punu slobodu čovjeka da sam izabere Hrista. Kao što sam ja pustio Cecu i izgubio je nakratko da bi je dobio za vječnost, tako je i Isus odlučio da nas u ljubavi oslobodi od svakog zakona, od svake prisile i nužnosti, da bi ga mogli u ljubavi opet izabrati. I on je morao da prođe to iskustvo “smrti” kada smo mi njegovu žrtvu prezreli, da bi nas pridobio za vječnost. Nema ljubavi bez potpune slobode!


SKAKAĆETE KAO TEOCI OD JASALA

Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima osobe ne razaznaju ko je ko, niti su vidljivi izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dođe istina, kao svjetlost dana, kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu - onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost.Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gospodnjeg, a koji obećava: “... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali”. Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izađe iz njih.I onda se polako smiruju zadihani.Ma, to je identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred škole na kraju dana, kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im

http://lavlajovic.blogspot.com/2012/12/skakacete-kao-teoci-od-jasala.html


se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio se na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u određenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim “štalama” i boravljenja u raznim “školama”. Kad osjete to “sunce” Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobađa, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih, kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izađe van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno: “Kao pušteni sa lanca”. Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skakao bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.I u našim životima, oslobođenje je proces. Ne dešava se odjednom, već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobođenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći


med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnožilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koja su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su živjele u toj oblasti bi se okrenule i napale ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni, vrlo vjerovatno bi pali u depresiju i odustali od svega, ili se ubili. Ne Gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili, kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu! To je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo. Stepenik po stepenik, sve dok ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao


što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!

SLOBODA KROZ ISKUŠENJE

Kad je Bog za šest dana stvarao zemlju, životinje i biljke i čovjeka u kojeg je udahnuo svoga duha i dao mu slobodu, rekao je da je sve što je stvorio bilo dobro. I počinuo je sedmi dan od svog stvaranja. Taj Počinak je došao kao plod savršenosti. Pitam se danas, po prvi put, kako je moglo biti sve savršeno kad je u tom Edenskom vrtu postojalo Drvo poznanja dobra i zla. Zar to Drvo nije bio osnov iskušenja, neka vrsta remetilačkog faktora, uzrok tragedije čitavog ljudskog roda? I uvijek sam se do sada pitao, zašto je Adam bio neposlušan kada je mogao da jede plodove od svega, a posebno sa Drveta Života i da vječno živi. Ali danas postavljam jedno drugo pitanje: otkud Božje Drvo poznanja dobra i zla u Raju i otkud mogućnost neposlušnosti? Tek sada razumijem da je Ideja čovjeka povezana više sa idejom slobode i nezavisnosti nego sa nečim drugim. Zar ne? Ideje slobode očigledno nema bez izazova i iskušenja. Bog je želio pored sebe nekog sličnog sebi, kao što su Oni. Želio je slobodnu ličnost koja će da mu bude prijatelj. Ali je Sotona, kao što sam pisao, uspio da “prevari” Evu riječima, da “zna Bog kako će, ako pojedu ploda sa tog Drveta oni postati kao Bogovi”. I to je tragedija ljudskog roda. Ljudi nijesu nikad spoznali da je neposlušnost uzrok svakog zla! Svo poznanje dobra i zla


(znanje, zakon, moral, mudrost), bez ljubavi, života i slobode, ne donosi neko dobro, već samo jača silu grijeha i donosi smrt. O tome govori ona Isusova čuvena pripovjetka o Bludnom sinu, kojeg su vukle daljine, želja za provodom, avanturom, lakim životom. Došao je svome ocu da mu da nasljedstvo, mada se zna da se nasljedstvo dobija nakon smrti očeve. Time je bludni sin i proklamovao jedan stav prema Ocu: “Umro si za mene. Ne zanimaš me više. Hoću svoju samostalnost, svoju slobodu i svoj život!”. Otac mu je dao polovinu svega, jer je imao još jednog sina koji mu je ostao vjeran. Otac nije naredio slugama da zarobe njegovog sina, da bi ga sačuvao od ovog suludog poduhvata. Nije pokušavao da mu objasni da će se upropastiti u tom bijelom svijetu sa tim njegovim bludnim stavom i karakterom. Nije ga ni uskratio nasljedstva. Nije pokušao nekim manipulativnim tehnikama da ga zadrži kući, da ga sačuva od propasti u koju je srljao. Ne, otac ga je u ljubavi pustio, da bi mu pokazao put kojim se može vratiti svome ocu, kad doživi to što će se sigurno desiti. Iako je znao da je to put ludosti, nije mu zalupio vrata, nije ga se odrekao “preko novina” i izvrijeđao najgorim riječima. I zaista, sve se to i desilo, bludni sin je sve pare sa nekim društvom propio, prokockao, prokurvao. Dok je bilo para bilo je sve dobro, svi su ga voljeli, svi su ga tražili u društvo. Kad je nestalo para, nestalo je i svega drugog. Došla je velika glad u toj dalekoj zemlji. Da bi mogao da se prehrani, zaposlio se kod nekog svinjara da čuva svinje, što je za jednog Jevreja iz tog perioda, bilo najniži stupanj sramote.


Svinja je držana za nečistu životinju koje se po zakonu nije smio ticati. Došao je do dna. Toliko je gladovao da je želio da jede i pomije koje su davane svinjama, ali nije mu ni to bilo dozvoljeno. I kad je došao do dna, “došao je sebi”, i odlučio da se vrati svom ocu, da moli za oproštaj i traži od oca da mu dozvoli da bude bar kao sluga na njegovom imanju, jer je znao da su sluge njegovog oca imale mnogo bolji tretman od onog što je on doživio kod svinjara. U toj priči se otkriva i sva dubina slobode o kojoj pišem, silina potrebe da se čovjek “pronađe” u njoj. U nastavku priče vidimo i frustraciju i bijes drugog sina, koji je ostao kući kod svog oca i koji je vrijedno radio na imanju. Kad je vidio da je otac za svog drugog sina koji se “vratio iz mrtvih” napravio veliko veselje i zaklao ugojeno tele, osjetio je duboki bijes. Odbio je da uđe u kuću. Vrlo drsko je odbio i molbe i objašnjenja njegovog oca, koji je izašao ispred kuće i za drugog sina da bi ga prihvatio. U riječima starijeg, “pravednog” sina, krije se jedan dublji smisao slobode: “Eto te služim tolike godine, i nikad ne prestupih tvoje zapovjesti, pa meni nikad nijesi dao jare da bih se proveselio sa svojim društvom...”. Imamo dva sina, dva potpuno drugačija pristupa životu. Mlađi sin je prošao “tragediju” slobode, našao sebe, vratio se ocu kao pokorni sluga i naišao na ljubav i prihvatanje. Imamo i ovog drugog, starijeg sina, koji je ostao željan radosti i druženja, smatrajući da to treba staviti po strani i vršiti pokorno zapovjesti svog oca kao da je bio sluga u rođenom domu. Imao je sve a živio je željan možda istog


onog što je njegov mlađi brat slobodno i drsko tražio. Ova priča se još zove, Priča o izgubljenom sinu. Nakon svega što je Isus ispričao, čini se da je onaj mlađi sin sebe našao, a stariji sin ostao izgubljen! Jer stariji se na kraju nije htio vratiti kući svome ocu u velikom gnjevu. Osjećao se izigranim, jer je imao pogrešan stav prema životu i sebi. Proćerdao je život u nekom ropskom radu, ne ostvarivši sebe i neke svoje želje. Mislio je da će na taj način obezbijediti ljubav svoga oca. A nije znao da ga je otac svakako volio, i da je sve što je imao bilo njegovo. Uvjek je mogao slobodno da uzme ono što je želio. Od pada u grijeh, svi smo mi izazvani na grijeh u ovome svijetu. Svi smo izazvani da budemo neposlušni svome Ocu Nebeskom. Ali, dok jedni padaju i ustaju, drugi odustaju i povlače se u strahu od iskušenja. Obojica braće su jeli ploda sa drveta poznanja dobra i zla. Ali samo je onaj mlađi odlučio da jede sa onog drugog Drveta Života, da jede od ploda milosti i slobode. I našao je spasenje i ljubav. Ovaj drugi je ostao zarobljen u legalizmu, u samopravednosti, držeći se poznanja dobra i zla. Nije primio Milost pa je nije ni umio dati svojemu bratu. Nije okusio prihvaćenost i ljubav zasnovanu na slobodi, već je smatrao da se ona mora “zaslužiti”. Bježao je od svoje prirode, od svojih želja, smatrajući ih grješnim. Nije želio da krene ka njima, da u punom sinovskom pouzdanju traži od oca jare ili bilo šta drugo da se proveseli, nije znao da osjeti radost življenja i druženja, smatrajući da on kao prvjenac ima neke posebne obaveze i odgovornost u očevom domu.


Teško je objasniti ovu sotonsku zamku u koju upadaju mnogi dobri ljudi, koji su “sluge Božije”. Uskraćuju sebi sve, a ipak, od želje srca ne mogu daleko odmaći. Mi ljudi gledamo očima i vidimo njihovu askezu i posvećenje, a Bog gleda i u našu nutrinu. On vidi potajne želje srca i misli, koje mi osjećamo kao grijeh. Na jednom mjestu Psalmista kaže: “Da sam gledao na moje grešno srce, Bog me ne bi uslišio!”. Ne postoji mogućnost da nas Bog usliši i oslobodi, ako se povlačimo u životu, ako bježimo od situacija koje su potencijalno iskušenje, u strahu da ne padnemo i sagriješimo. Plašimo se zla i iskušenja i odustajemo od slobode. Da šteta bude još veća, tu svoju fobiju i frustraciju prenosimo na svoju djecu, kako bi ih sačuvali od sablazni. Nagledao sam se kako neke crkve i neke Božije sluge oštro brane ljudima neke potencijalno rizične situacije. Prijete im otpadom od Boga i koriste druga sredstva (kletve i anateme) za njihove prodore u slobodu, citirajući one stihove iz Pisma koji se odnose na “sačuvati one male od sablazni”. To je najopasniji put i izbor koji mogu autoriteti da izaberu za sebe i svoju djecu, birajući da ih raznim pravilima, zakonima, i običajima čuvaju od sablazni i iskušenja. Isus kaže da nije moguće da sablazni ne dođu. I zaista, čitav svijet je prepun sablazni. Reče Berđajev, prije skoro 100 godina, da nema te sablazni koja se nije oslobodila u ovom svijetu. Mi smo tek u 21. vijeku svjedoci da se sve, ali baš sve negativno što se moglo osloboditi, oslobodilo. Svijet je prepun sablazni, raznih učenja i filozofija. Pronađena su sva moguća sablažnjiva “jevanđelja” od Jude, od Isusa, od Marije, od Tome, i ko zna koga sve. Sva su ona navodno mogla da uzdrmaju Sveto Pismo, pa evo,


smo svi živi, još svijet nije propao. Koliko li samo danas djeluje besmisleno da začepljujemo oči i uši sebi i svojoj djeci da se ne bi sablaznila i otpala od Boga. Zato je ova priča o izgubljenom sinu i slobodoumnom roditelju danas korisnija više nego ikad. Mi trebamo shvatiti da sloboda ne dolazi spolja, bilo kakvim sistemima prisile i nužnosti. Ona se mora ostvariti iznutra. Mi moramo proći i prihvatiti iskušenja, u pobjedi nad njim osjetiti novu duhovnu snagu, osjetiti slobodu i ostvarivanje naše ličnosti. Ne smijemo bježati od iskušenja i od zla, mi mu se moramo suprostaviti,čak sa radošću, kao što kaže prvi partijarh Jakov: “Da smatramo osobitom radošću, kada padamo u različite nevolje. Znajući da to rađa strpljenje...”. To izgrađuje naš karakter, daje nam duhovne rodove. Isusa je Duh Sveti uveo u pustinju da ga Đavo kuša. Da naglasimo, Duh Sveti ga je uveo. I kad je prošao sva tri iskušenja, Pismo kaže da je izašao u nevjerovatnoj sili i anđeli su ga krijepili, davali mu novu snagu! Ti životni sokovi, snaga, radost, mir, radost, krotkost i druge duhovne osobine rađaju se kroz iskušenje. Mi moramo prihvatiti sebe i poslušati vođstvo Svetoga Duha, koje nas vodi kroz različite životne situacije i pustinje, da bi nam na kraju dobro učinilo, da bi izašli kao prekaljeni borci, a ne kukavice koje odustaju od života. Prihvatimo slobodu koju nam je Isus darovao i Njegovog Duha koji nam može dati snagu da odolimo svakom iskušenju. Onda je to novi kvalitet života, onda hrišćanstvo nije neka mračna religija puna nekih pravila, ograničenja, frustracija i neostvarenih


želja,već jedna velika avantura u potpunu slobodu od svakog zla.Ta sloboda nije sama sebi cilj. Ona ima svrhu da se ostvarimo kao individue i kao karakterne ličnost i, da ispoljimo svoju stvaralačku energiju i promijenimo ovaj svijet u granicama svojih mogućnosti!


NE POSTOJI SLOBODA OD BOGA

Nevjerovatno. Ako čovjek promisli zdravim razumom, prva predstava o slobodi za većinu ljudi je život bez stega, bez pravila, bez obaveza, daleko od Crkve i još dalje od Boga. Zapravo, to je jedna ogromna laž i predrasuda da Bog je neko ko je stvorio mnoštvo zakona, normi ponašanja, rituala koji se moraju držati inače će taj neko ko ih ne drži završiti u paklu. Naravno, tome je kumovala čitava istorija Crkve koja je pokušala da svim tim pravilima drži ljude podalje od grijeha, podalje od iskušenja i sablazni. Nakon svih ovih vjekova čini se, nažalost da je jedino uspjela da ljude drži podalje od Boga. Zvuči ovo grubo, što mi nije želja, ali ne umijem drugačije objasniti to zašto je, vjekovima čak , Biblija skrivana od “obične raje” koja nije smjela da sazna pravu istinu o otkupljujućoj i oslobađajućoj žrtvi Isusa Hrista. Rašireno je mišljenje i danas u našem narodu da je Biblija veoma “opasna” knjiga i da je ne smije svako čitati, da može da “udari u glavu” i da se čovjek pomami.. Zato su napisane ogomne knjige koje su trebale da “pojasne” jevanđelje. Ne da nijesu objasnile, nego su ga samo osiromasile i zakomplikovale. Kad čitate jevanđelja, možete se već na prvo isčitavanje zapanjiti koliko je to jednostavan izraz i forma. Sve što je zapisano da je Isus govorio je čudesno jednostavno i jasno, sve je u kratkim pričama. Sve ove godine kao da je namjerno skrivana istina, mahalo se tom izrekom: “Upoznaćete istinu, i istina će vas osloboditi!”. U toj svetoj knjizi može se pročitati puna istina: “Dakle, sinovi su slobodni”; “Gdje je duh Gospodnji, tamo je sloboda”; “ Ko će pronići u savršeni zakon, u zakon slobode”;


“ Vi ste otkupljeni visokom cijenom, ne budite roblje ljudsko”; “ Slobodi ste prizvani braćo”; “Koga Hrist oslobodi , taj je slobodan”; “Ti više nijesi rob, već sin”... Biblija svakim svojim slovom svjedoči da je prava i istinska sloboda moguća samo u Hristu i kroz Hrista, da Hrista treba prihvatiti u potpunoj slobodi jer nikakva prisila ne treba da nas privodi Njemu. Naše obraćenje treba da je akt pune i bezuslovne slobode po duhu. Hristos je prije postanka svijeta poželio čovjekovu slobodnu ljubav. Njemu je bila, a i danas mu je potrebna, naša sloboda. Potpuno je neprimjereno i pomisliti da bi Hristos bilo čime manipulisao u našim životima, posebno ne prihvatanja života. On to nije činio niti slakorječivim obećanjima blagoslova, niti prijetnjama paklom, kako to, nažalost, čine neki “evangelizatori” i vjerski fanatici koji ne poštuju tuđu slobodu savjesti i vjeroispovijesti. To je ozbiljna pošast novog vremena, podjednako opasna kao letargija nekih crkvenih krugova koji baštine privilegije i održavaju spoljni oblik pobožnosti a odrekli su se sile božije. Bog oslobađa i prihvata slobodne. Kao što to apostol na jednom mjestu reče, upoređujući nas sa Isakom, sinom patrijarha Abrahama (oca vjere), mi nijesmo djeca ropkinje (Ismailo), vec djeca oslobođene, djeca obećanja. Mi smo oni koji su nastali iz ničega, potpunom natprirodnom božijom intervencijom, iz mrtve Sarine materice, da se u Isaku nazovemo djecom obećanja. Mi smo sinovi koji ostajemo u kući dovijeka, a robovi nemaju dio u nasljedstvu i ne ostaju dovijeka. Zato Bog koji je sloboda očekuje od čovjeka slobodnu ljubav. Sa druge strane i čovjek očekuje slobodu od Boga, očekuje da ga božanska istina oslobodi. Malo ljudi razumije i osjeća tjeskobu danas vapeći za Božijim oslobođenjem. A to oslobođenje se već ostvarilo u Isusu, za sva vremena u vjeke


vjekova. Njegovo ime Isus ima izvorno značenje “Bog koji oslobođa”. Isus je došao kao istinski mesija i osloboditelj. Ali Izreal ga nije prepoznao. Očekivao je vojskovođu koji će ih osloboditi od spoljne prinude i tiranije Rimskog Carstva. Nijesu razumjeli da je čovjeku bila potrebna sloboda iznutra, od unutrašnje sile grijeha koji zarobljava. Njima je bilo potrebno oslobođenje za um i srca, a ne oslobođenje od carinika i rimskih vojnika. Sva tajna Hristove slobode je upravo u tome, što smo mi u Hristu oslobođeni. Pismo kaže da nijesmo samo posredstvom Hrista oslobođeni, već da smo u Hristu. U Njemu smo se popeli na krst. U Njemu smo pokopani i umrli u zakonu i grijehu. U Njemu smo vaskrsnuli silom Duha Svetoga. I u Njemu smo vazdignuti. Sjedimo Ocu sa desne strane, na tronu. U Hristu je vaskrsnut i čovjek a ne samo Bog. I danas Hrist - Bogočovjek, sjedi i vlada Ocu sa desne strane. Taj čovječanski element je postao jedno sa Svetom Trojicom. U njemu smo svi mi iznad svih sila tame. U Njemu imamo vlast da se odupremo svakom iskušenju, svakoj prijetnji, svakom grijehu, svakoj smrti. U Njemu su život i biće, a sve van njega je ništavilo i nebiće. Van Hrista su negacija života i propadanje, negacija ljubavi i potpuna negacija slobode. Van Hrista, mi potpadamo pod stihije i nužnosti ovog svijeta. Samo u Njemu naše DA, može da bude DA i Amin. Samo u Njemu mi možemo reći Ne i održati se. Reći slobodno NE svakoj tiraniji, svim zavisnostima, svakoj prisili i manipulaciji. Reći NE duhu Antihrista koji je oličenje neslobode i tiranije - u tome će biti i sudbonosna borba zadnjeg vremena. Borba za slobodu naroda. Zato sloboda tek jeste, kad nađemo Boga. Mi smo svoji samo onda kada smo u Hristu. Zato kažem: Nema slobode van


Boga. Jer, ako izgubimo Njega, onda smo izgubili i sebe i slobodu. Ljudi misle da to prebivanje U Njemu, guši našu individualnost, guši naše želje i snove i rastapa našu ličnost. A upravo je suprotno, jedina potpuna ličnost u čitavom kosmosu je Isus. Zbog toga što je pretrpio stravičnu bol, protivljenje, odbačenost i poniženje. Zato mu je dato Jedinstveno Ime, koje je iznad svakog imena. A šta je Ime ako nije izraz za karakter, za ličnost. Tek U Njemu mi možemo da se izgradimo kao ličnosti. Van Hrista sve je tama i ništavilo, koje nas obezličuje. To ostvarenje ličnosti naravno donosi bol i odbačenost. Svako ko ima stav i ko zna šta želi i ne odstupa od svojih uvjerenja, zna za tu odbačenost i prezir mase, zna za izdaju i poniženje od najmilijih, zna za bol nepravde i nevjere. Ali, bez bola nema rađanja čovjeka. To su porođajne muke svakog ko hoće da se ostvari i da živi. Hristos je doživio krštenje bolom i totalnu smrt i simbol je totalne ličnosti. On je utro put svakom koji hoće da se izbori za svoju ličnu slobodu. Ali, nije nas ostavio same u toj borbi. Dao nam je svoga Duha, da nas krijepi, da nas uvodi u svu istinu, da nas tješi, da nas savjetuje i da nam bude Pomoćnik, koji se u nevolji brzo nađe. Mi se krštavamo Njegovim Duhom i Ognjem. Oblačimo se u Njega. Mi smo u Hristu, kada smo u Njegovom Duhu, Duhu poniznosti, Duhu krotkosti, Duhu samilosti, Duhu sile i zdrave pameti, Duhu posinjenja kojim vičemo: Aba, Oče! Zato, gdje je Duh tu je sloboda. Duh Hristov, Sveti Duh, On je sloboda o kojoj pišem ovu knjigu. To nije neka puka sloboda izbora, sloboda (samo)volje, sloboda govora i sl. Ne, ta sloboda je duhovne prirode. Ona je čitav kontekst, čitava atmosfera, naši motivi…U tom duhe se sve određuje iznutra, iz dubine. Biti u duhu, znači biti u samom sebi, biti čovjek!


Tek u toj slobodi od svakog grijeha, od svake slabosti i svake nemoći, čovjek može da se prepozna, da se ugleda u tom ogledalu duše i da se ostvari kao ličnost. Jer grijeh, slabost i bolest, ubijaju svako dostojanstvo čovjeku i uništavaju ličnost. Grijeh zarobljava i ponižava. Čini nas kao marionete, koje se više ne pitaju sa sopstvenim životom. I zato naglašavam, da je pitanje naše slobode upravo suprotno većini shvatanja savremenih “Bludnih sinova” koji misle da ako daleko odu od svog Oca, ako se maknu od nekih skrupula, da će i osjetiti puninu života, da će naći sreću i slobodu. To je zato što vlada gnusna laž, da kada čovjek dođe Bogu i kada dođe u crkvu, kad stupi u brak, i kada preuzme odgovornost za svoju porodicu, da ga čeka “robija”. Da nastupa vrijeme “ne ovo, ne ono”. Da u Bogu je sve “ne jedi, ne pij, ne psuj, upozbilji se, presvuci se, očešljaj se, sredi se pa onda dođi!..” . Kao u onoj Čorbinoj “Pravila, pravila, da bi nas udavila, ili kičmu savila i skroz ošašavila...” A Pismo jasno pokazuje da je u Hristu ispunjen zakon, da smo Njegovom žrtvom opravdani. Kad smo vjerom U Njemu, izmirili smo se sa Bogom. U Hristu on nas je potpuno opravdao i blagoslovio. Nije naša pravednost sada po nekim djelima i postupcima, nego isključivo po vjeri u Sina Božijega... “Abraham vjerova Bogu, i to mu se uračuna u pravednost...” Zato, ako hoćemo pravu slobodu, okrenimo se ka Bogu i dajmo mu slavu, kao Pavle i Sila u onom zatvoru, uprkos svim nedaćama. I svi okovi će pasti. Znam veoma dobro osobu, koja upravo zbog pomenutih predrasuda i predubjeđenja nije smjela da moli :“Oče naš, koji si na nebesima, neka bude volja tvoja...”. Bojala se da ako to kaže, da će je snaći nešto što ona ne želi. U crkvi su je stalno nabjeđivali o neprikosnovenoj volji Božijoj, govorili da mora da uguši svoje želje i pokori svoju volju da bi Bogu


ugodila. Zato se podsvjesno bojala Boga, plašila se da će On poželjeti nešto za nju što ona ne voli. Kakva tragedija. Sve je to nastalo iz veoma rasprostranjenog učenja da ne postoji sloboda ljudske volje za hrišćane. Taj monizam koji se veoma forsira, problematičan je sa stanovišta Pisma. Ali, o tome sam pisao. Nema slobode “od Boga”. Ta sloboda i nije sloboda, to je njena suprotnost i to je tragedija. A te “slobode” ima na sve strane. Ljudi su u uvjerenju da kad otpustite “unutrašnje kočnice” prepuštajući se stihijama materijalnog života, nastupa sreća i potpuna sloboda. Ubrzo shvataju da su se prepustili zakonima tog naturalnog svijeta. Da ih te stihije vode gdje one hoće, da više ne upravljaju do kraja svojim životom, a još manje sudbinom. Samo u duhovnom svijetu postoji sloboda i ona ne prebiva u oblastima duše a još manje tjelesnosti. Sve je na nivou uma i emocija determinisano i limitirano. Lako se uočava da je emocijama teško vladati a pogotovo je nemoguće vladati materijalnim stvarim i potrebama. Postoji, međutim “sloboda od pravila i zakona”. Volja je Hristova bila da nas oslobodi od religioznih fariseja, sadukeja i književnika onog i svih vremena. Ali, to može samo kada se čovjek se ispruža Bogu. Samo tada može da doživi proboje u duhovni svijet i slobodu, da iz te slobode crpi snagu za stvaralački i dostojanstven život, po milosti Hristovoj, iznad svakog zakona i pravila ovog svijeta. Božija volja je za nas sloboda, a ne robija. Kada kažemo - “tvoja volja Gospode” - onda je to sloboda! Onda je to nevjerovatno duhovno iskustvo. Bog traži dobrovoljnog pregaoca i davaoca da mu se preda u punom povjerenju, jer on nema užitka u bezvoljnoj poslušnosti “pokornog i frustriranog” sluge koji, poput robota, sprovodi neko “humanitarno” djelo ili službu radi navodne “Slave Božije”.


Nezamislivo je da Otac ima ikakav plan za nas život koji bi nas uništio i poništio, koji bi nas zarobio i pasivizirao. Naprotiv, kad nam je dao svog Sina, ono najvrednije, da li bi na išta drugo uskratio? Ne! Dao nam je sve!Dao nam je Punu slobodu, jer je On vjerovao u nas, dok smo još bili njegovi neprijatelji i progonitelji.


DVA DRVETA

Dva drveta Edenskog vrta su kao dva suprotna principa koja vidimo da djeluju kroz čitavu ljudsku istoriju. Pred čovjeka su se, vječno iznova, stavljali izbori života i smrti, poslušnosti i neposlušnosti, milosti i zakona. Druga je tema, o tome sam pisao, koliko smo mi bili slobodni da izaberemo. Pisati o slobodi duha je mnogo složenije pitanje od pisanja o slobodi izbora ili slobodi volje. Jer, sloboda se ne ostvaruje u nekim prirodnim elementima, kao nekakav prirodan zakon koji djeluje u svijetu i na nivou tjelesne prirode čovjekove. Sloboda nije ni neka kategorija koja se ostvaruje na nivou duše. Znači, nije pitanja nekog slobodoumlja, emocija ili volje, kako su mnogi filozofi pokušavali da je objasne. Sloboda je isključivo duhovne prirode i ostvaruje se u našem duhu, kojeg smo dobili novim rođenjem u Isusu Hristu. Onoga dana kada smo kršteni (preplavljeni) duhom svetim, u nama je moguće da djeluje sloboda. Ona se ostvaruje našim duhovnim predanjem i posvećenjem, djeluje poput munje, u nekom svojevrsnom prodoru Duha na nivoe duše i tijela. Dobijamo otkrovenja, proročke uvide i viziju za naše stvaralaštvo. U tu se slobodu mora ući, mora se osvojiti, zato je Gospod stavio pred nas izazov koji je stalno i iznova postojao. Od svog postanka, čovjek je uvijek bio “provociran” da Gospoda pronađe u sve višem nivou slobode. Zato su civilizacijski napredak i istorija skopčani sa duhovnim prodorima duha u čovječanstvo. Korak po korak, stepenicu po stepenicu, od pretpotopskog vremena, kada su u totalnoj anarhiji Enoh i Noe bili proroci te slobode i života, do danas. Od najnižeg


nivoa ljudske civilizacije, kada su anđeli opštili sa ženama a ljudi opštili sa životinjama, kada je narod izabrao anarhiju i bezakonje i završio kako je završio, postojala je potreba da ljudi prime zakon da bi se osvjedočili o grijehu, sudu i pravdi. “Sloboda” u kojoj su živjeli ti ljudi je bila neljudska. U ontološkom smislu to je bila “sloboda nebića”. To nije sloboda, to je ništavilo, zlo najgore vrste, anarhija. To je bilo jedno potpuno dehumanizovano, liberalno društvo, u kom se oslobađalo samo ono animalno, tjelesno, duševno i na kraju demonsko. Takva “sloboda” je njena potpuna negacija. Pismo kaže da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka i odlučio da ga uništi. Ali, već u priči o Noju vidi se da baš i nije do kraja tako, da je On u tom svom “planu” o potopu ipak imao plan za čovječanstvo, da kroz pravednog Noja providi uzvišeniji put slobode za ljude. Ona duga koja se na nebu ukazala poslije potopa i ona zakletva da više nikad neće pustiti potop na ljude, to su jasni znaci da Gospod nije želio niti planirao da uništi potpuno čovjeka i palu ljudsku prirodu. On je prije postanka svijeta imao već plan iscjeljenja, oslobođenja i spasenja. Ta zamisao je postojala još prije nego su stvoreni Edenski vrt i čovjek, prije nego je došlo do pada i izgona čovjeka. Gospod je već bio pripremio žrtvu koju psalmista otkriva, svjedočeći da je Isusova je odluka da postane Čovjek kako bi nas otkupio, da žrtava životinja Gospod nije htio i da jeIsusu pripremio tijelo. To je nova pjesma, himna Bogu našemu, koja kaže da će Sin Božiji da napusti svoj tron i da se se spusti toliko nisko da se obuče u tijelo čovjeka i postane čovjek, da će zauzeti na krstu mjesto moje i tvoje. Kako bi ja i ti mogli da zauzmemo njegovo mjesto, ocu sa desne strane,Bog je dao i ono drugo drvo o kojem se tako malo govori. To je ono drvo vječnog života. To je drvo sam


Isus Hristos, koji je umro na jednom drvetu prije 2000 godina da bi se u nas uselio Njegov život. Na tom drvetu je on bio ranjen, da bi se mi u tim ranama iscijeli. On bi zarobljen da bi mi doživjeli slobodu. On bi ponižen do najniže granice, sa samog trona gospodnjeg do dna najdubljeg pakla, da bi mi mogli da se vazdignemo iz najstrašnijeg pakla do krila Očevog. Ono “drvo” na Golgoti , onaj Krst. to je zapravo Drvo Života iz edenskog vrta koje je postalo nedostupno padom u grijeh. To Drvo je uzvišeni put da mi zadobijemo vječni život i postanemo kao bogovi, jer smo i stvoreni na sliku i priliku Božiju. Po onom prvom Adamu koji je jeo sa onog drveta poznanja dobra i zla, naselila se smrt u cijelo čovječanstvo. A po Hristu, drugom Adamu, koji se popeo na drvo Golgote, dobismo Duha Svetog, primismo život. I to ne običan život, već život vječni i život u izobilju. U poslijepotopskoj civilizaciji su se pojavile dvije velike ličnosti: Avram kao otac nacije i otac vjere (princip drveta života) i Mojsije koji je donio zakona (princip drveta poznanja dobra i zla). Na njima vidimo ta dva elementa koja su djelovala kroz čitavu ljudsku istoriju. Ljudima je bio potreban najprije zakon i moral, da bi spoznali šta je dobro a šta nije dobro. Bilo je potrebno da se u njihovim srcima porodi savjest. Ali, taj zakon nije imao snagu da spasi čovjeka i da mu obezbjedi vječni život. Naprotiv, sam zakon je uspio samo da uspostavi ljude i osvjedoči o njihovom grijehu, da ih zarobi do očaja i smrti. Sva snaga i sila grijeha ležala je u tom zakonu. To se najbolje vidi od momenta kad je “spušten” zakon Mojsiju na Sinajskoj gori. Istog momenta je nastupio tako snažna sila grijeha. U dnu Gore narod se najednom totalno izopačio, skupili su svo zlato iz kampa i napravili zlatno tele, kojem su napravili svetkovinu, počelo je veselje, pijenje i na


kraju orgijanje. Do toga momenta, tokom 50 dana od izlaska iz Egipta, Izraelci su mogli da vide silnu naklonost Božiju, otvaranje puta kroz Crveno more, manu koja je padala sa neba, vodu koja je izlazila iz kamena, i druge manifestacije sile Božije koje su zamjenile 40 godina lutanja po pustinji, smrti i najgorih pošasti. Sve ono što je djelovalo po principu drveta života, na osnovu Abrahamovog zavjeta koji je obezbijedio takvu milost da se narod izbavi iz Egipta pomoću deset sudova koji su pali na Egipat, zamijenile su godine propasti i ropstva pod zakonom. Pa umjesto što je zlato Egipatsko njima služilo, jer su im ga na izlazu davale Egipćanke, Jevreji su pod zakonom počeli da služe zlatu u obliku Idola. Umjesto što su gledali uništenje neprijateljske vojske, desilo se da je 3000 mrtvih palo već prvi dan kada se Mojsije vratio u logor i kad je zatekao bludničenje. Umjesto 10 sudova koji su pali na Egipat, narod je pogazio svih 10 božijih zapovjesti. Zakon je došao da čitav svijet zarobi, da bi ljudi potražili spasenje u Isusu, na onom drugom Drvetu života, na osnovu Abrahamovog zavjeta vjere po kojem dolazi pravednost, a ne na osnovu morala, etike, zakonskih odredbi i raznih pravila ponašanja, ma koliko sve to uzvišena zvučalo. Ta se sloboda morala osvojiti. Moralo je mnogo proroka da plati glavom objavu dolaska Mesije, koji će osloboditi svoj narod. I to je uvijek tako. Tjelesni progone duhovne od početka. Svaki prodor Duha Svetog koji je dolazio samo na pojedince. Duh Sveti je pomazivao isključivo pojedine kraljeve, prvosveštenike i proroke. Samo je njima objavljivao i najavljivao oslobođenje Izraela iz ropstva. Ali, nažalost ljudi to nijesu prepoznali kad je stigao Isus, nijesu razumjeli da fizičko ropstvo u kojem su se nalazili nije ništa naspram duhovnog ropstva u kojem su bili pod zakonom. Oni se očekivali Mesiju koji će ih mačem osloboditi od Rimskih


okupatora, a ne jednog Slugu koji će krstom da objavi najuzvišeniji plan slobode. I Slobode po vjeri i milosti Gospodnjoj. Ja ne mislim da je zakon pogrešan, naprotiv i Isus je govorio da nije došao da ukine zakon, već da ga izvrši. Da bi u Njemu, po vjeri, svi mi mogli da primimo pravednost. Zakon je nužan za sve one koji nemaju izgrađenu savjest, koji žive na onom naturalnom, tjelesnom i čulnom nivou. Taj princip poznanja dobra i zla djeluje u ljudima tako što ih osvjedočava o grijehu, sudu i pravednosti. On donosi neki privid reda, mira i slobode. Uspostavlja se Država koja štiti pojedince od terora drugih. Čovjek, napreduje od robovlasničkog društva ka nekim slobodnijim društvenim sistemima. Ta sloboda, o kojoj liberali govore je sloboda koja donosi zakon. Ta sloboda počiva na pravnoj državi, strogo normativistički, gdje se u konačnom razvijaju razni modeli ljudskih prava i sloboda. Ali sve to djeluje spolja, krajnje legalistički i ne može tj. nema sile da proizvede neki novi kvalitet u čovjeku. Isus je kroz proces pokajanja, Metanoje, otvorio potpuno novi put slobode. Čovjek se oslobađa od zakona tj. sile grijeha. Prima Duha Svetog po kojem može živjeti novi život pobjede i slobode. Čovjek ne samo da se oslobađa tako svoje krivice tj. Kazne i smrti koja proističe na osnovu počinjenog grijeha. On doživljava jedan još dublji, ovog puta pozitivni princip slobode, jer nije samo bitno da nijesmo krivi i slobodni od smrti, već i šta ćemo uraditi sa tom slobodom i životom. Nije valjda samo važno da nam se iznova i iznova opraštaju gluposti, već prije svega je važno šta ćemo uraditi sa sobom i sa ovim svijetom. Da je samo bitno spasenje, zar ne bi odmah bili uznijeti na nebo momentom obraćenja? Ne, mi moramo razumjeti da smo oslobođeni sa svrhom, da pronađemo i ostvarimo sebe kao ljude i da učestvujemo u


Božijem planu za ovaj svijet. Da stvorimo jedno bolje i humanije i slobodnije društvo, u kojem će svako moći da se ostvari i da doživi spasenje duše. Zato postoji Crkva koju je Hrist ostavio na zemlji i koju gradi i dalje.


OSLOBAĐAJUĆA SILA SLAVLJENJA

Slavljenje je najuzvišeniji izraz poštovanja prema Gospodu koji hrišćani mogu da izraze. Najuzvišenije ispoljavanje duhovnog života se vidi u ljudima koji slave Boga. Kao što kaže jedna duhovna pjesma, kad mi slavimo sam Božiji tron se gradi i utvrđuje na mjestu slavljenja, mada se, znam, Božiji presto nalazi u srcu univerzuma. Nema ničeg drugog što bi jedan hrišćanin mogao da prinese Bogu što bi moglo da prevaziđe slavljenje. Kao u onoj starozavjetnoj priči, dok je na granicama Jude rat bio u jeku, Josafat je vladao u tim posljednjim godinama postojanja Jude kao carstva. Država je bila veoma osiromašena i slaba i ugasle su nade da se Juda može odbraniti od napada Amonaca, Moavaca i onih iz gore Sira. Bila bi pobijeđena, pa štaviše i potpuno uništena. Međutim, Josafat je bio bogobojažljiv i iskren vladar. Opominjao je svoj narod da se uzda u Gospoda. Ali, trebalo je da izadje pred neprijatelja, ne s vojskom koja će se boriti i tući, nego sa pjevačima koji su trebali da slave Gospoda. Postavio ih je pred svoju vojsku da slave i da pjevaju: “Hvalite Gospoda, jer je dovjeka milost Njegova”. Onoga trenutka kad je Božiji narod počeo da pjeva i slavi Gospoda, Bog je razbio Amonce, Moavce i narod sa gore Sira i oslobodio Judejce od najezde neprijatelja. Ovo je jedna velika lekcija, da pobjeda ne zavisi od brojčane nadmoći ljudske snage, efikasnosti oružja i od same bitke, već od stava srca i slavljenja. Kad nam je vera slaba, mi mislimo da moramo mnogo da se molimo i postimo da bi umilostivili Gospoda; a da ćemo kad nam vjera ojača moći više i snažnije da slavimo Boga. U tome je podvala sotonska, da ljudi čekaju da se stvari poprave pa da onda dobiju volju


za slavljenja. A stvari funkcionišu na potpuno drugačiji način. Carstvo Božije na silu se uzima. Mi treba da se voljno odlučimo za slavljenje, pa će slavljenje promijeniti atmosferu, onda će briga i strah ustupiti mjesto pouzdanju i hrabrosti. Ne i obrnuto. Međutim, većina vjernika u nevolji ne govori o sili i slavi Božijoj, već ispovijeda jačinu neprijatelja i svoju sopstvenu slabost. Iz takvog klonulog duha pokušavaju da se nekako bore i mole. A to nije molitva koja u vjeri prima ono što moli, to je obično moljakanje. Većina očajnim snagama se bartga i pada u iskušenje da se bori sopstvenim snagama, jer pretpostavljaju da neće moći da pobjede ukoliko ne preduzmu “nešto”. A zapravo se samo opterećuju i preokupiraju poteškoćama koje izgledaju nepremostive kao planine. Mozgaju, smišljajući određene izlaze, određene izgovore, načine kako će sa ljudima. I ništa se ne dešava. Zapravo, što više racionalizujemo situaciju, razrađujući metode i način, sve nam je manja vjera i sve su nam manji izgledi na pobjedu. Zašto? Zbog toga što hoćemo našim snagama da bijemo duhovne bitke. U svijetu duhova, naše snage su beznačajne. Samo u Hristu imamo silu i autoritet da suzbijemo dušmaninsku tiraniju i zadobijemo prevlast i slobodu. Iz ove starozavjetne priče vidimo jednu drugu sliku. Tu nema klasične vidljive bitke. Samo pjevači koji udaraju u instrumente. Da ti pevači nijesu čvrsto vjerovali u Boga, oni bi bili bezumni. Značilo bi sigurnu pogibiju da na ratište dođete sa gitarama i cimbalima. Ali, oni nisu bili bezumni, nego su bili vjernici koji slave Boge. I izvojevali su legendarnu pobjedu. Još slikoviti primjer oslobađajuće sile slavljenja je opisan u Djelima apolstolskim. Kada su se Pavle i Sila našli u najdubljoj tami zatvora zbog istjerivanja vračarskog duha iz


one Makedonke koja je dobre pare donosila svojim gospodarima, umjesto da očajavaju zbog nepravde koja je učinjena nad njima, da mrmljaju na Boga zbog toga što su iz krajnje poslušnosti prema Njemu dospjeli u nevolju, oni su slavili ime Gospodnje. Iskreno, ne znam ko bi zadržao taj stav srca koje slavi kada sa jedne strane dobije instrukciju od anđela, a onda, kad promijene pravac kretanja, bivaju uhapšeni i kažnjeni neviđenim batinama, teškim kladama i dubokom tamom kazamata. Oni se odlučuju da glasno slave i hvale Boga za Njegova djela. Čitav zatvor postaje čudesno mjesto oslobođenja. Sa svih spadaju okovi, a tamničar i čitav njegov dom se kaje i obraća Bogu. Mjesto propasti i ropstva, iskrenim slavljenjem postaje prvo “oslobođeno” mjesto i prva filijala crkve koja se iz Azije proširila na tlo današnje Evrope, koja je postala cijela hrišćanska. Tako je sa slavljenjem, ako se uzdaš u Gospoda, kad nevolja dođe moći ćeš da kažeš: “Slavim Tvoje ime! Iako su moje nevolje veće od mojih mogućnosti, Ti si veći od mojih nevolja. One su jake, ali Ti si Gospode silniji i jači. Ova tama je trenutna a Tvoja je blagodat vječna”. Slavljenje se uzdiže iznad molitve. Vjernici koji slave ne zadržavaju se na nadanjima, oni su već prevazišli nevolje. Verujem da ništa toliko mnogo i toliko brzo ne pokreće Gospodnju ruku koliko to čini slavljenje. Neprijatelji se uništavaju između sebe, lanci ropstva spadaju, tama nestaje i dolazi presvjedočenje kod svih koji učestvuju. Mnogi se nalaze na velikoj probi prolazeći kroz nevolje i tamu. Kada test postane težak i kad borba postane žešća, onda se čovjek nađe u istoj nevolji kao i Josafat i apostoli. Tada se sve čini izgubljenim, protivnička strana izgleda veoma jaka, osjećamo se isprebijanima, kao u klopci i krajnjoj memljivoj tami zatvora, a naše snage veoma slabe da se ne mogu uporediti.


Čovjek se tada oseća beznadežno kao da ga je zahvatio uragan. Nevolja je isuviše velika da se bi mogala savladati. Prirodno onda usmeravamo svoje misli na svoju nevolju, ispunjavamo se brigom i tjeskobom. Oči ne vide ništa drugo osim lanaca i problema. Taj trenutak, kad čovjek pogleda u sebe i svoje okolnosti, trenutak je najvećeg iskušenja. Što čovjek više strada, to sve više gleda na sebe i okolnosti. Ali, sa onima koji poznaju Boga nije tako. Nevolje podižu i obraćaju njihove oči ka Gospodu. Sve što su im nevolje veće, to sve više slave Gospoda. To je pravo slavljenje koje teče iz patnje. To je žrtva slave, mirisna i ugodno za Boga. Bog nikada ne okreće glavu od žrtve slavljenja. Takva žrtva se istoga trenutka uzdiže do Boga. Ta žrtva donosi potpuno oslobođenje i pobeđuje neprijatelja. To mogu samo oni koji vjeruju. Vjera ide pre slavljenja, a slavljenje donosi pobjedu. Ljudske misli su obično usmjerene na problem i samo vide neprijatelja i tamu. Ali božanska misao se koncentriše na vjeru i slavljenje. Samo to ga pokreće. Tada u našim srcima grozota od nevolje se smanjuje; njena važnost se svodi na ništavnost. Shvatimo dakle da Bog sve prevazilazi. I počnimo Ga slaviti iz sveg srca, iz sve snage...Tada nastupa sloboda!


PUSTINJA JE SLOBODA

Ako je sloboda tako primamljiva - zašto ne vidimo te mase ljudi koji idu, grabe i ginu za tu slobodu? Zašto su slobodni ljudi tako rijedak cvijet na ovom svijetu, kako poetično riječe na jednom mjestu Berđajev? Pa zato što postoji nešto strašno što ljude i narode drži u ropstvu. Kažem strašno, jer postoji nešto strašnije i od ropstva, nešto od čega robovi zaziru pa zato trpe teret ropstva. To je “pustinja slobode”! Jer pustinja je simbol nezaštićenosti, nesigurnosti, oskudice i osamljenosti. Ljudi se plaše samoće, plaše se gladi, plaše se lutanja i svoje ranjivosti. To se najslikovitije može sagledati u čuvenom starozavjetnom oslobođenju Božijeg naroda i njihovom izlasku iz Misira i odlazak u obećanju zemlju. Zarobljeni narod koji je vjekovima trpio teški zulum ropstva dobio je sudbonosnu šansu da se oslobodi pod vođstvom Mojsija. Ali, izlazak u slobodu nije bio jednostavan. Naprotiv, bio je naporan i zahtjevan. Misir je bio pritisnut teškom rukom Božijom sa 10 velikih pošasti koji je natjerao Faraona da pusti Božiji narod bez borbe da napusti Egipat. Ali, za sve to vrijeme izraelski narod bio je još više pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika koji su se, na svaku sljedeću Božiju pošast, sve više svetili na Izrealu. Ipak, desio se taj čudesni dan izlaska i prelaska preko Crvenoga mora, kada su svojim očima vidjeli kako je tiranin i sva njegovo silna vojska bila uništena za jedan dan. Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni snovima o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode. Ali, dočekala ih je pustinja. Jer sloboda je najprije pustinja pa tek onda Obećana zemlja. Čak, šta više, postoji određena


dijalektika i dinamička slobode koja je ponajviše pustinja. I u tome se, vjerovatno, krije tragedija slobode o kojoj Berđajev piše. Kada čovjek krene ka slobodi, i uspije da pobijedi te unutrašnje kočnice, dolazi u vrlo čudnu situaciju. Jer u njoj se sada treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi ljudski senzori u pustinji su podvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnih uslova, traženja hrane i vode, a sunce, žeže li žeže, dok noći ne donose odmora jer su prehladne noći, a pred njima dugo i naporno putovanje. Sloboda time postaje ozbiljno iskušenje kome je Božji narod nažalost podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Ali, nije samo ta ravan oskudice i gladi najveći izazov slobode, kao u onoj priči o patkama koju sam pominjao negdje. Naše patke nijesu željele da pobjegnu kroz otvorena vrata kaveza. Žrtvovali su slobodu zarad onog izobilja hrane i njege koju je donosio kavez. Sloboda je pustinja u još jednom dubljem smilu, jer se moramo osloniti na milost Božiju i svoje vlastite snage i uprijeti sve sile do krajnjih granica, ako želimo doći do cilja do Obećane zemlje. A pošto je Božija milost nepromjenjiva konstanta, sva odgovornost hoćemo li doći do Obećane zemlje i, uopšte, za kojim će idealom ići, isključivo je na nama. Mi, kao i onaj Božiji narod koji je stajao pred prvom preprekom, pred gorkom vodom Mare odlučujemo kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Nije ni tri dana prošlo, a već su sva čuda zaboravljena, i kako je Egipat opustošen, i kako su potopljene sve njihove vojske, a već je sloboda postala nepodnošljiva. Više nema tlačitelja na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve probleme i nevolje. I to je prvi “benefit” slobode, taj susret sa sobom, susret bez ikakvih “oslonaca” u toj potpunoj nedostatnosti svega onoga što je spolja uticalo na našu


(ne)sigurnost. Odjednom, na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek poštuje i kome se klanja u svojem životu. Izraelci su upravo poslije nekoliko dana hoda, o čemu sam pisao, primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu i tragediju slobode: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku - Mojsiju. A kad Mojsija nema, pošto se zadržao sa Bogom više nego što su oni očekivali odustaju i od njega. Tako je uvijek. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima i idolima, pa od onog što su sami napravili grade boga i kažu da ih je to izbavilo iz ropstva. Postoji ta tragična potreba ljudi, koja se u pustinji i te kako otkriva, da ljudi traže nekoga za kim će ići, koga će slijediti. To je to drugo lice, tačnije, naličje slobode o kome i Dostojevski piše u Velikom Inkvizitoru. Čovjek žudi da prema nekome usmjeri svoje najdublje i najsvetije težnje. Zato vapaj naroda Aronu: “Napravi nam boga!”. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kip bika je jadna, drska i zavodnička patvorina. I to su nevolje slobode zbog kojih se ljudi okreću od slobode i hrle za nekom “srećom”. Ali, to je ambis i to je ludilo. Jer kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, kad slobodu vidi kao jedini cilj, on zapravo luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju. Sloboda van Boga je totalna ludost i bezumlje. Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti. Tako je i ovaj nesrećni naraštaj izgubio sebe u doticaju sa slobodom i počeo da planira pobunu, da planira povratak nazad u ropstvo. Jer sloboda je teška, a ropstvo je lako. I to po cijenu da krenu u bratoubilački rat, da smaknu svoje vođe i da se odreknu zauvijek tog “Boga”, koji ih je pozvao u


neizvjesnost, oskudicu, nezaštićenost i samoću. Njihov ropski mentalitet nije bio u stanju da sagleda Božiju ljubav, da mu povjeruje da je on kadar da ih dovede u zemlju gdje teče med i mlijeko, gdje neće sirotinjski jesti hljeba i gdje će živjeti u kućama koje nije gradio i jesti od vinograda koje nije sadio. Zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Samo rijetki prihvate sa radošću iskušenje pustinje. Jer nema slobode ako se stalno bježi od iskušenja tj. pustinje. A pustinja je danas sva ona samoća koju osjećamo kada ostajemo dosljedni sebi i svojim uvjerenjima. Pustinja je danas i sva nesigurnost koju osjeća onaj koji se odvaži da kaže istinu i da u njoj živi. Pustinja je i osjećaj snažne ugroženosti jagnjeta koje je poslano među vukove za sve sluge i apostole Isusa Hrista u ovome svijetu. Karakter jagnjeta na koji smo pozvani da ga izgrađujemo, “ludost” je u ovom današnjem svijetu “tržišnih” utakmica, kada svi koji se bore za profit i vlast hoće da te prožderu. Pustinja je i onaj strah od oskudice kada svoje daješ drugima. Ali, ni tada ni danas Gospod nas nije ostavio usamljene. On je vjerni saputnik ratnika slobode, kao što je i tada svakodnevno pratio karavan Božijeg naroda, pa se preko dana pokazivao u ogromnom stubu od dima, koji je činio lad u onim vrelim pustinjskim danima. A noću im se pokazivao u plamenu, pa ih je grijao i osvjetljavao im put. I tada je On, kao i danas bio živa stijena iz koje je tekla voda pa je narod i njegova stoka mogao da održi. Nije im se upropastila ni obuća ni odjeća, a svaki dan je sa neba padala mana od koje su se mogli spremiti različita jela i hljebovi. I na kraju pustinja je bila mjesto na kojem je Božiji narod primio Zakon i Silu da bi mogao da uđe u Obećanu zemlju. U Pustinju je On dozvao svoga sina da bi ga uhvatio za srce, da bi mu progovorio o svojoj ljubavi, i na kraju da bi mu dobor učinio i


da bi mu dao “snagu da dobavlja blago”. Tako je i Sin Božiji, Isus Hrist nakon kušnje u Pustinji, izašao u Sili duha svetoga i učinio čitavo čudesno djelo Spasenja o kojem jevanđelja i čitava istorija svjedoči. Pustinja je mjesto gdje se mijenja naš mentalitet roba u mentalit sina, gdje mi ojačavamo da postanemo samostalni, nezavisni, odvažni i snažni da podignemo mač i zauzmemo sva ona duhovna prostranstva Obećane zemlje koja nam je obećana i na ovom i na onom svijetu. Pustinja jeste strašno jesto, ali nije zlo i naopako, već mjesto gdje nas Gospod vodi, kao što je i Isusa vodio, da bi prošli sva ta iskušenja i da bi upoznali ne samo našeg neprijatelja, već prije da spoznamo sebe, svega ko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo. Da odbacimo svaku materijalnu i emocionu sigurnost i intelektualnu zavodljivost ovoga propadljivog svijeta, koja nas je uljuljkivala i davala nam lažni oslonac. Pustinja je sloboda u kojoj moramo da spoznamo prave vrijednosti i izrastemo do punine rasta Hristovoga da bi bili kadri da nosimo jevandjelje i da primimo stvoralačku silu da ispunimo svrhu svojega života i učinimo ovaj svijet boljim mjestom za život.


“BOGOVI STE”

“Ne stoji li pisano u zakonu vašem: Ja rekoh “Bogovi ste”- odgovorao je Isus vjerskim vođama Izraela, kada su ga optuživali da sebe gradi Sinom Božijim. To i danas stoji kao otrežnjujuća poruka za vjerske vođe, jer i dalje stoji nerazumijevanje oko toga šta je suština hrišćanske konverzije, procesa pokajanja i novog rođenja koje se dešava u Duhu. Čini se da preovladava stav da je biti hrišćanin nešto što liči na mantru “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem”. Kao da se ne radi o nanovom rođenju, već nekom razvoju i nepredovanju. Ne razumiju mnogi da cilj nije postati bolji čovjek već je cilj poprimiti božansku prirodu - da postanemo hristoliki, na sliku Božiju. Taj proces oboženja koji se u nama dešava je ono što nas čini dostojnim carstva nebeskog. Ta nova priroda u nama, koja nam je data po blagodati Svetoga Duha, čini nas sposobnim da izvršimo volju Božiju. Taj proces je sličan metamorfozi, o kojoj sam pisao. Kad se gusjenica, pretvara u leptira, gusjenice ne postaje super gusjenica, već divni raznobojni leptir koji dobija krila da se može vinuti u Nebo. Znači, u nama ne djeluje samo ljudska već i nova božanska priroda. To je ono što je temelj hrišćanstva - ta bogočovjecanska priroda. Jer je Bog (Sin) odlučio da postane čovjek , da zauzme naše mjesto na krstu, da bi mogao čovjek da postane dijete Božije i zauzme Hristovo mjesto. Hrist kao druga osoba (ipostas) Svete Trojice, uzeo je na sebe i tu ljudsku prirodu. Kao čovjek sa proslavljenim tijelom vaskrsnuo je i vazdigao se na sam tron Božiji, da sjedne Ocu sa desne strane. Ta bogočovječanska priroda Hrista je i priroda Njegove Crkve koja je novi bogočovječanski organizam. Taj organizam se poput djeteta porađa iz one


pećine iz koje je Izašao Hrist kao Glava Crkve, a zatim i svi oni koji uzvjerovaše i koji se pokrstiše u Njegovo Ime. I danas se dešava taj proces rađanja. Čitavo stvorenje stenje u porođajnim mukama. Mi smo djelovi tog bogočovječanskog organizma koji će biti uznijet sa zemlje kada se porodi i posljednji atom Tijela Gospodnjeg. Kao djelovi (cigle) tog Hrama i mi ćemo biti uznijeti na nebo. I ne samo naša neka božanska priroda - već i ljudska. Mi ćemo kao djeca Božija u proslavljenom ljudskom tijelu sjesti na tron Božiji. Mi ćemo suditi anđelima. Mi ćemo vladati zajedno sa Hristom. Ali, izmiče ova činjenica nama hrišćanima u našem svakodnevnom životu. Kao da se stidimo te svoje ljudske prirode, jer su nas učili da je grešna, pala, da će biti uništena zajedno sa ovim prokletim svijetom. Istina jeste da će naše tijelo biti uništeno i da će i nebo i zemlja nestati, ali ovo govorim zato što hrišćani, pa i ja sa mojih 40 godina, ne možemo da “prihvatimo” sami sebe. Dok gledamo kako se nesveto ponašamo svaki dan, u nama nestaje vjere da nas Bog može takve prihvatiti. Kao da smo svojim djelima, a ne totalnom milošću po vjeri spašeni. Kako pomiriti ta dva svijeta u nama ako mislimo da ga ni Bog ne prihvata? Pokušavamo da svoje udove umrtvljujemo svojim snagama, a takođe ne razumijemo da to ne znači i negaciju naše ličnosti i našeg identiteta. I zato mnogi negiraju slobodu naše ljudske volje. Kao da volja Božija za nas ne može biti sloboda kako za duh, tako i za našu um, naše emocije i našu volje? Ne razumiju mnogi da se u nama manifestuju dvije prirode koja čine dva točka istih kola. Zato kaže Isus „uzmite moj jaram, jer je moj jaram lak i moje breme slatko. I naći ćete mir dušama svojim”. U Bogu je svaka stvar spremna, ali sve čeka na nas, da se i naša volja usaglasi sa Njegovom, u punoj slobodi, bez prisile i bez straha. Da se u nama izgradi takav karakter, takvo


razumjevanje, da ono što je Božija volja i mi dobijemo potvrdu u nama samima. Tada dolaze mir i spokoj, unutrašnji. To se ne da glumiti, ne da se imitirati. Mi možemo lagati sebe, ali Boga ne možemo lagati, pa da ga poslušamo bezvoljno tj. mimo svoje volje. On u tome nema zadovoljstvo. To usaglašavanje naše duše, sa savršenom voljom božijom za nas, to je proces metanoje i proces oboženja. Ali, od Adama i Eve mi smo vjerovali u Sotonsku laž, da nam Bog brani da jedemo sa Drveta poznanja dobra i zla, jer se boji da ćemo postati kao bogovi. Vjerujemo da čovjek može dotaći Nebo svojim neposluhom, svojom autonomijom volje u odnosu na volju Božiju. Kao da postoji bilo šta što Bog nije spreman da nam da, kada nam je dao svog jedinorođenog sina da tako mučenički umre za nas. Kao da Bog nije imao plan da postanemo kao Bogovi, ali kroz poslušnost, kroz ovaj proces posvećenja za Njega, kroz zajedništvo sa njim, kroz partnerstvo, kroz simbiozu, kroz savezništvo, kroz srodstvo i krv, kroz intimni odnos, ljubav i povjerenje. A ne kroz nekakav zakon, kroz etiku, moral, kroz pravila šta se smije a šta ne, šta je dozvoljeno a šta ne. Ta sotonska zamka i danas stoji svima onima koji žele da nekim znanjem i nekim mudrovanjem dosegnu tajne Božije, da vladaju i da postani nadljudi. U razumjevanju ove naše bogočovječanske prirode, krije se tajna naše slobode. Mi moramo da prihvatimo te dvije prirode, te dvije energije, te dvije sile koje u rezultanti donose novi kvalitet našeg života. One donose našu individualnost i ostvaruju našu ličnost. Mi kroz tu dvostruku prirodu, to novo stvorenje, postajemo stvaraoci, mali “kreatori” i mali “tvorci” na sliku svoga Tvorca! Ja sam dugo, nekih skoro 10 godina hrišćanskog života, šepao na obije noge. Imao taj stalni loš osjećaj krivice, što nikako ne uspjevam da živim po uzvišenim zapovjestima


Hristovim. Postojao je neki “nevaljali Lav” u meni koji je imao neke potajne želje, neostvarene snove. Ja sam smatrao to kao svoju staru palu prirodu koju treba “ubiti”. Stidio se svojih ambicija, stidio se svojih strasti, stidio se svojih želja. Kad ne bih uspijevao da ih potpuno ugušim i da ispunim “volju Božiju” osjećao sam se isfrustrirano, bijedno i slabo. A “grijeh” kojem sam poklekao djelovao je ogroman, silan i nepobjediv. Padao bih, u očaju, pred Bogom, i govorio kao Pavle “Ko će me izbaviti iz ovog tijela? Jer činim ono što neću”. Sve dok sam vodio borbu na nivou svoje ljudske prirode, padao sam i posrtao u očaju. Kad sam uspio da se u vjeri podignem iz tog “blata samoanalize”, kada sam uspio da pogledam u Hrista, u ono što je On učinio za mene, u tu nanovorođenu prirodu u meni, dobijao sam novu perspektivu, dobijao sam snagu i silu da prebrodim ta iskušenja. Često je to bilo bez ikakve muke, bez agonije borbe, samoosuđivanja i samokažnjavanja. To je proces oboženja. Mi, kao ljudi, nemamo nikakve šanse u borbi protiv demona i duhovnih poglavarstava tame. Ali kao djeca Božija, kao oni koji su “u Hristu” na Tronu, Ocu sa desne strane, dobijao sam slobodu, dobijao autoritet i silu da jednom riječju pomjeram svoje “planine problema” i da ih bacam u more. Sloboda dolazi kroz ovu božansku prirodu u nama, i to je ta “sloboda Hristova” o kojoj pišem na ovom blogu. Ona nema nikakve veze sa onom “slobodom” koju zamišljaju anarhisti, liberalni ateisti, propagatori “novog doba”. Ona je daleko iznad onog legalističkih koncepata ljudskih sloboda koji se propagiraju u 21. vijeku, od onih koji žele da ustavnim i zakonskim sistemima prisile “nametnu” ljudska prava i slobode - i ne uspijevaju, osim što se sve više i više povećava zakonodavni i institucionlani aparat savremenih država. Istinska Hristova sloboda se može ostvariti samo “iznutra”, u mikrokosmosu građanina te


države. To su pokušavali svi mogući društveni sistemi 20. vijeka, a to pokušavaju sve liberalne demokratije savremenog svijeta, uključujući i Crnu Goru. I ne uspijevaju. Gube bitku. Nažalost. Nastaje moralna erozija, svjetskih razmjera, jer sloboda od zla i poroka se samo može iznutra u našoj duši ostvariti! A da bi to ne samo htjeli, već i mogli, moramo primiti taj viši kvalitet života! Kao što se čovjek rodio u Bogu, da se i Bog rodi u čovjeku.


GDJE JE DUH TU JE SLOBODA

Pišući o slobodi, pokazuje se koliko je ovo kontroverzna tema i zapravo koliko ima nerazumijevanja te slobode u Hristu o kojoj pišem. Za one koji ne poznaju hrišćanstvo, sve djeluje kao neko teologiziranje koje nema veze sa životom. Ali, za one koji su religiozni, sve to sa slobodom djeluje nekako kontradiktorno sa “svetim i pobožnim” životom koji žive. Zapravo i jedni i drugi osjećaju potrebu za “kapi čistoga života” kao što pjevaju Masimo i Arsen. Ali, problem je imao i Isus da objasnii ove stvari jednom od najučenijih i najreligioznijih ljudi onog vremena. Kada mu je vođa jevrejskog naroda Nikodim, član velikog sinedriona i farisej, došao krišom noću na stan da ga pita neke stvari, jer sve što je Isus govorio vrlo ga je kopkalo i nije mu dalo mira da spava noću, pitao ga je o nanovom rođenju, a Isus mu odgovori: “Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Šta je rođeno od tijela, tijelo je; a šta je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi. Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovjek koji je rođen od Duha”. Odgovori Nikodim i riječe Mu: “Kako može to biti”? Isus odgovori i riječe mu: “Ti si učitelj Izrailjev, i to li ne znaš? Zaista, zaista ti kažem da mi govorimo šta znamo, i svjedočimo šta vidjesmo, i svjedočanstvo naše ne primate. Kad vam kazah zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati ako vam kažem nebesko?” Iz ovog kratkog dijaloga može se mnogo toga izvesti i tumačiti. Ali, zadržaću se na ovom da oni koji su rođeni od Duha, oni su duhovni, za njih ne znaš od kuda dolaze i kuda idu. Za njih ne važe zakoni gravitacije, jer Duh duva poput


vjetra, kako hoće i kako mu dođe. Nema pravila, nema barijera. Ali, Nikodim i mnogi danas mudri ljudi to ne mogu da prihvate. Ne moraju čak da shvate, ali bar kad bi naslutili i prihvatili, to bi bilo dovoljno. Mnogo sam puta to doživio, da kad sam “bio u Duhu” i bio vođen da nešto uradim. Nijesu važila pravila, niti prirodni niti ljudski zakoni. To je bilo nešto posve novo, nešto što je mijenjalo zakone. Bilo je iznad njih, ne ispod njih. Stvari su se dešavale, a tek su kasnije se uvodilo sve u “legalne tokove”. I ja ovdje ne govorim da se zakoni ne trebaju poštovati i ne pozivam ljude da krše propise. Bože me sačuvaj. Ja samo govorim, da ljudi trebaju da budu otvoreni za Duha Svetog. Bez njegovog vođstva sve je anarhija, sve je rušilaštvo i pobuna. Ali kad vas on vodi da pomognete ljudima da učinite pravu stvar, sve procedure su trice i svi zakoni su u drugom planu. Samo u području djelovanja Duha, važi potpuna sloboda. Ne bih nikome ni za živu glavu savjetovao da imitira i da glumi duhovne stvari, jer može upasti u veoma ozbiljne probleme i nevolje. To je poput one priče iz Knjige Proroka Jezekijela, kad on vidi sliku one vode koje izlazi iz Crkve, pa voda dolazi do gležnjeva, pa se dubina povećava do koljena, pa do pojasa, pa do ramena i na kraju prelazi preko glave i već nema dna i nema ničeg na šta bi se čovjek oslonio. E, tek kad nastupi ovakva duhovna dubina, čovjek biva poduhvaćen Duhom i gubi kontrolu i prestaju da važe zakoni gravitacije, jer počinje da ga nosi matica rijeke. E, to je najbliže slobodi o kojoj pokušavam da pišem. Ona nije sloboda u nekim oblastima, naših emocija, misli i volje, po sistemu misliću što ja hoću, radiću što ja hoću, osjećaću što je meni drago. To su samo plićaci po kojima gazimo kako nam je volja. Osjećamo neko djelovanje duha, do članaka ili pojasa, ali smo i dalje u kontroli. Sloboda je duhovne prirode


i ostvaruje se tek kad nastupe takve dubine, kada nas preplavi matica i kada gubimo kontrolu nad sopstvenim kretanjem. Sloboda je u Duhu. Mi se krećemo i plivamo, ali nas i matica nosi. To je ono što sam pisao, da je sloboda zapravo rezultanta našeg Kretanja ali i Kretanja Duha Svetog. Mi plivamo na drugu obalu, ali isplivavamo tek negdje nizvodno na drugoj strani gdje nas je Matica ponijela. Sloboda u Hristu je upravo taj momenat kada se Božija i naša volja sjedinjuju i rastvaraju jedna u drugoj kao so u vodi. Spajaju se, tope, nestaju i dobija se novi kvalitet. Jedinstvo Duha. Dobijamo ukus, dobijamo miris, dobijamo punoću života. Ova sloboda se najbolje manifestuje u stvaralaštvu. Kada smo u duhu, onda smo “in spirit” tj. inspirisani i onda nastaju potpuno nove stvari koje nikad nijesu postojale, onda osjećamo kako se rađa nešto posve novo koje stoji iznad svega onog što smo znali, željeli i voljeli. Onda prevazilazimo sebe. Dešavaju se nadnaravne stvari, remek djela koja su iznad našeg razumijevnja u trenutku nastanka. To se zove “otkriće”! Onda shvatamo da sloboda ima svrhu, da je sloboda promisao Božija, da nas tek tada može upotrijebiti za ono što je utisnuo u nas. Poput nekog sjemena. E, to je nanovo rođenje. Kao kada se desi oplodnja kod jajne ćelije i ona najednom počinje da buja na sve strane. Rađa se novo stvorenje, naš unutarnji, duhovni čovjek. Ta nova duhovna priroda, koja nas čini slobodnim, čini nas članovima nebeske porodice. Postajemo Djeca Božija. Kao kada je Duh Sveti u Marijinoj utrobi bezgrješno začeo djete. Tako se i danas po Duhu dešava proces nanovog rođenja. Dešava se proces spasenja, iscjeljenja i potpunog oslobođenja. Nad ovom novom prirodom u nama, grijeh nema vlast, mi smo sposobni da živimo jedan ispunjen život izobilja. Da ostvarimo tu potenciju koja je sakrivena u nama, do krajnjih


granica, da ostvarimo sve svoje talente i da ih ne zakopavamo i zarobljavamo. Nema zakona, nema osude i nema kazne za one koji su rođeni po Duhu. Samo oni mogu da osjete šta je ta sloboda o kojoj pišem.


ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI

“Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!” - bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše tom idejom, tačnije, prijekorom punim žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na moment, dok čitamo, djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer, ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je on - gotovo beznadežan slučaj. Ako za one koji nikad Hrista nijesu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u Starom Zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu. Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: “Ako so obljutavi, čime će se posoliti!”. Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim “svetinjama” opravdavaju i spasavaju. Ali, očigledno, u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže: “Stojte!” - u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.


Zamka je u tome što je “jednostavnije” odustati nego ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao “standard” koji se nameće drugima. A taj standard baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čine ti standardi nedostižnim. Sa druge strane, ti isti “standardi” kočnica su za one napredne i duhovne. Sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni “duhovni autoriteti” spremni su osuđivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali, taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i đavolski silan, motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoričko pitanje Crkvi u Galatima: “O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobađa)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate....” Ja vjerujem da je apostol, kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona, razobličio njihovu “začaranost”. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva, koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima, već je u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju, temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja (ma kako oni lijepo izgledali) u kojima se žele ljudi osjećati sigurni, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista, zapravo je stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanje naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece, tako je npr. kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što


predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika. Ali, ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala... Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvijek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost određenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji određena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očaravaju generacije, a koja su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je ono što mi zovemo moral. Što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. Kod nas Crnogoraca su ta nepisana pravila još uvijek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dođe u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi Božije oprostimo nekom “neoprostiv” grijeh ili učinimo nešto dobro “neprijatelju” onda dolazimo u sukob sa našom “moralnom” sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini Crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost, vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje ih zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona


organizacija koja je počela da guši Duha u prosvijećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo. Zato ova poslanica Galatima je, više nego ikad, upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okanu raznih paganskih činodejstava i rituala, koji su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da se održi dominacija nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega, da zauvijek živimo u slobodi!


OSVETA ILI SLOBODA

Nemoguće je pisati o slobodi a ne pisati o oproštenju. Oproštenje je možda i najvažniji element puta ličnog oslobođenja. I to oproštenje za sopstvene grijehe koje smo primili od Boga kroz Hrista i oproštenje koje mi dajemo ljudima koji su nam skrivili. Ne postoji alternativa ovom oproštenju i ne postoji moćnije oružje od oproštenja za skidanje okova osude i osvete. Ovo je najbolje izraženo kroz priču o nemilosrdnom slugi koju je Isus ispričao u Matejevom jevanđelju. Isus odgovara Petru na pitanje koliko puta treba da oprosti svojem bližnjem i kaže: “Carstvo nebesko slično je kralju koji je htio da se obračuna sa svojim slugama. A kada poče obračunavati, dovedoše mu jednoga koji je dugovao deset hiljada talanata. I kako nije imao da vrati, zapovijedi gospodar da prodadu njega i njegovu ženu i djecu i sve što je imao, i da se naplata izvrši. Tada sluga pade i klanjaše mu se govoreći: Gospodaru, budi strpljiv prema meni i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova na onoga slugu, otpusti ga i dug mu oprosti. Ali onaj sluga iziđe, te nađe jednog od svojih drugova u službi koji mu je dugovao sto dinara, uhvati ga i stade ga daviti govoreći: Vrati ako šta duguješ. Tada pade pred njega njegov drug i moljaše ga govoreći: Imaj strpljenja prema meni i vratiću ti. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne plati dug. Vidjevši dakle njegovi drugovi šta se dogodilo, ožalostiše se jako, otidoše i obavijestiše svoga gospodara o svemu što se dogodilo. Tada ga pozva njegov gospodar i riječe mu: Zli slugo, oprostio sam ti sav onaj dug, jer si me molio. Zar nije trebalo


da se i ti smiluješ na svoga druga u službi kao što sam se ja na tebe smilovao? I razgnevi se njegov gospodar i predade ga mučiteljima dok mu ne plati sav dug. Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca bratu svome.” Isus za prvi dug daje cifru od „deset hiljada talanata” a za drugi „sto dinara”, odnosno denarijusa. Jedan talanat iz ove priče u ono vrijeme je vrijedeo oko 6.000 denara, tako da je prvi dug 600.000 puta veći od drugog. Pritom, 10.000 (mirjada) je bio najveći grčki broj, a talanat najveća jedinica valute, tako da je 10.000 talanata bio najveći zamislivi dug (poređenja radi, zajednički godišnji danak Judeje, Samarije i Idumeje u to vreme je iznosio samo 600 talenata, a prosječna dnevnica je iznosila oko jedan denarija. Ova priča nosi više pouka, između ostalog da je božje oproštenje grijeha nezamislivo veliko (kao i 10.000 talenata), da ovo neizmjerno milosrđe treba biti model za hrišćane da opraštaju drugima, da nemilosrdnost vrijeđa Boga i da oproštaj mora biti iskren. Ali ova priča, ne slučajno, govori i o slobodi, tj. o ropstvu i mučenju onih koji nose neoproštenje. Ne može imati i uživati slobodu Hristovu onaj koji ne daje tu istu slobodu drugima oko sebe, onima koji ne žive po zakonu slobode o kojem sam pisao u prethodnim postovima. Svi mi vidimo oko sebe ogromnu količinu neslobode, ropstva grijehu i mučenja koje ljudi doživljavaju jedan od drugog. Kao da je ovaj svijet jedan veliki zatvor u koji smo pravedno ili nepravedno ubačeni. Ali, mi moramo donijeti odluku hoćemo li početi sa osvetom ili sa oproštenjem. Josif je bio u sličnoj situaciji. Kao plemić i omiljeni sin ljubimac, zbog ljubomore svoje braće bio je prodan u roblje u tuđu zemlju. Pa ni to nije bilo dovoljno, nego je bačen u zatvor potpuno nevin jer je bio oklevetan od gospodarice


koja ga je željela seksualno iskoristiti. Mogu misliti koliko je “pravednog” gnjeva moglo biti u srcu ovog mladića. Ali, tek je dno dotakao kada ga je lični faraonov peharnik kome je pomogao u zatvoru potpuno zaboravio kad je izašao. Morao je da odluči da li će da zauvjek živi u tamnici i ne neoproštenju, ili da počne da sanja o slobodi. Ova velika biblijska ličnost je upamćena upravo po tome što je mogao da oprosti svojoj braći i da na vrhuncu svoje slave, kad je postao vladar nad cijelim Egiptom, nahrani ih, zaštiti i da im utočište tokom nezapamćene gladi. Zašto? Zato što mu je sloboda bila važnija od osvete, ma kako se ona mogla nazvati pravednom. To je bila praslika Hristove otkupljujuće žrtve na krstu. I on je prošao tamu Golgote i sišao do dna pakla. Ali je nije se ispunjavao mislima o pravednoj osveti i Božijem sudu za svoje progonitelje i prijatelje koji su ga iznevjerili i koji su ga se odrekli. Misli o slobodi su bile uzvišenije od misli o nepravdi i zlu koje vlada cijelim svijetom. Ta Josifovska sloboda, koju je nosio u sred najvećih jama i tamnica u koje su ga najbliži bacali, nešto je što je silno i jače od ovoga svijeta, nešto što je nezarobljivo i neuništivo, nešto što ga je uzvisilo na najveću poziciju u tadašnjem društvu. Kao što je i Isusu dalo Ime koje je iznad svakog drugog imena na zemlji i na nebu. A šta je Ime nego drugi izraz za karakter, ličnost, autoritet. To sloboda gradi u nama. Gradi taj naš karakter i naše biće. Moramo razumjeti da neoproštenje i misli o osveti zarobljavaju, da urušavaju našu ličnost, da stvaraju ontološko zlo tj. nebiće. A šta da očekuju svi kojima je oprošten nezamislivo veliki dug grijeha, a fataju i kinje do besvjesti najbliže zbog sitnica. I nema veće tamnice, i nema druge vatre paklene od ove vatre neoproštenja i ognja osvete u koje gospodar baca mučiteljskim duhovima sve nemilosrdne sluge, kao u onoj Isusovoj pripovjetki sa


početka ovog posta. Priznajem oprostiti nije lako. Naprotiv, vrlo je teško. Jer Sloboda nije jednostavna i jeftina stvar koja se dobija za badava kao spasenje. Za nju se moramo izboriti u sebi i to je fundamentalna životna bitka. Svako mora, svaki dan, da bira između osvete i slobode. Ne zbog onoga kome se gnusan grijeh treba oprostiti, već zbog sebe, zbog svoje slobode. Da bi se mi razvezali od te ljute i destruktivne vatre sržbe i gnjeva. To je put za velike visine tj. Put za Nebo!

SLOBODA IZNAD SVEGA

Documents