Rimsko pravo

UGOVORI U RIMSKOM PRAVU

SEMINARSKI RAD

SADRŽAJ

1.Uvod.......................................................................................................................32.Pravni posao..........................................................................................................4 2.1. Pravna sposobnost.....................................................................................5 2.2. Poslovna sposobnost..................................................................................53. Ugovor-Contractus .............................................................................................6 4. Elementi ugovora.................................................................................................7 4.1. Izjava volje................................................................................................7 4.2. Predmet ugovora......................................................................................8 4.3. Kausa ugovora .........................................................................................9 4.4. Rok (dies)...........................................................................................................9 4.5. Uvjet (conditio)...................................................................................................95. Klasifikacija ugovora....................................................................................................10 5.1.Verbalni kontrakti.............................................................................................10 5.2. Literalni kontrakti............................................................................................13 5.4. Konsenzualni kontrakti...................................................................................15 5.5. Bezimeni kontrakti...........................................................................................166. Kontraktna odgovornost..............................................................................................177. Zakljucak.......................................................................................................................18

UGOVORI U RIMSKOM PRAVU

1. UVOD

Rimsko carstvo je tokom svog postojanja prešlo dug put od grada-države na apeninskom poluostrvu pa do ogromnog carstva koje je okruživalo Sredozemno more. Rimsko carstvo razvija se pred našim očima od doba raspadanja rodovsko- plemenske organizacije i stvaranja države, preko čisto robovlasničkog društva u klasičnom razdoblju rimskog prava pa do prvih početaka feudalizacije u formi rimskog kolonata u vrijeme postklasičnog i Justinijanovog prava. Svaki period je donio određene promjene sa sobom kako u državnom uređenju, tako i u pravnom poretku. Rimska civilizacija je dominirala zapadnom Evropom i područjem oko Sredozemnog mora, inspirišući veliki dio kulture Evrope.

Rimsko društvo je robovlasničko ali ima i neke odlike i rješenja koje imaju univerzalan karakter, koje ga čine prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas. Na početku, Rimsko društvo pokazuje vidljive tragove prvobitne zajednice, a počevši od principata javljaju se elementi feudalnih odnosa. Pa ipak, tokom dugih stoljeća svog postojanja, to je tipična robovlasnička država. Rimsko pravo i literatura pružaju brojne dokaze o svom robovlasničkom karakteru. Materijalna osnova rimske civilizacije je gotovo cijela sagrađena robovskim radom, a njena kulturna nadogradnja isključivo radom slobodnih, i to

2

pripadnika najviših staleža. Džordž Orvel1 kaže: „ Kad mislim na stari vijek obeshrabruje me pomisao da te stotine miliona robova, na čijim leđima je generacijama počivala civilizacija, nisu iza sebe ostavili nikakav trag.“

Na drugoj strani, rimsko carstvo ima i neke vanklasne, univerzalno prihvatljive osobine. Antički Rim je doprinjeo razvoju umjetnosti, književnosti, arhitekture, tehnologije, i prije svega, prava, a njegova historija još uvijek ima utjecaja na današnji svijet. Rimsko pravo je dio nasleđa iz antike, koje je bogato i raznovrsno.

Rimsko pravo nije propalo s propašću Rimske države. Rimsko pravo je služilo kao glavna podloga kasnijih kodifikacija koje su stupile na njegovo mjesto. Rimski pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti, oni su izgradili i razradili osnovne i najvažnije institute privatnog prava društva. Tako su do današnjeg dana sačuvani razni instituti rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija ugovora itd.

Rimska država je bila velika i dugovječna. U Rimskoj državi postojalo je visoko razvijeno tržište, veliki gradovi bili su potrošački centri. Rimljani su promet roba i usluga podigli na do tada neviđen nivo. Zahvaljujući tako razvijenom prometu roba i usluga Rimsko pravo je razvilo odgovarajuće svojinske oblike kao i razne vrste ugovora. Razvoj kontrakta ( ugovor) u posljednja dva vijeka republike promijenio je iz osnova izgled rimskog obligacionog prava: od skromnog dodatka sistemu normi koje su davale okvir zatvorenoj kućnoj privredi, ono je postalo jedan od najviših dometa rimske kulture.

Ugovori su danas najčešći i najvažniji dokument pravnog prometa. Ugovor je važan instrument koji se javlja u mnogim granama prava i ima raznovrsne ciljeve. Njime se npr. Zasniva brak, radni odnos, usvojenje, on može biti i osnov za nasljeđivanje. Ugovor se vrlo često koristi u međunarodnom pravu, za regulisanje raznih odnosa između država ili njihovih organizacija, ali se najviše koristi u oblasti imovinskog prava, obligacionog i trgovinskog. Bez ugovora ne bi bila moguća robna razmjena.

2. PRAVNI POSAO

Prije nego što se posvetim stvarnom pojmu i značenju ugovora o rimskom pravu, kratko ću se posvetiti pravnom poslu općenito, kao i licima koja imaju pravnu i poslovnu sposobnost u rimskom pravu.

Pravni posao je, pored stvari, drugi važan pojam rimskog prava. Pravni posao je izjava volje koja sama ili u vezi sa drugim činjenicama izaziva nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnog prava. Pravni posao se dakle definira kao izjava volje koja proizvodi pravno dejstvo, pri čemu je izjava volje pretpostavka pravnog posla. Pored nje se zahtjevaju i drugi uslovi kao što su poslovna sposobnost, formalnost itd.

1 Georg Orwell je pseudonim engleskog književnika Erica Arthura Blaira

3

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Pravni poslovi mogu se podijeliti na jednostrane (negotia unilateraria) i dvostrane (negotia bilateralia). Jednostrani pravni poslovi nastaju oćitovanjem volje samo jedne stranke, npr. Oporuka. Dvostrani pravni poslovi nastaju saglasnim očitovanjem volja dviju stranaka, dakle nastaju iz ponude od strane jedne stranke i prihvatanja ponude od strane druge stranke. Dvostrani pravni poslovi zovu se ugovori. Naročito važnu skupinu ugovora sačinjavaju obavezni (obligatorni) ugovori. Na osnovu ovih ugovora se jedna stranka prema drugoj na nešto obavezuje, njima se znači osnivaju obaveze. Dvostrani pravni poslovi mogu stvarati kod svake strane uzajamna prava i obaveze, tako da je svaka strana i povjerilac i dužnik, a mogu biti i jednostrano obavezujuči, to znači da je jedna strana povjerilac, a druga dužnik.Staro rimsko pravo ističe pravilo da iz običnog, jednostavnog sporazuma stranaka ne može nastati obaveza2. Tek kada je sporazum između stranaka bio odjeven u određenu formu, izazivao je učinke, stvarao obavezu i bio nazvan „contractus“3.

Najstariji rimski pravni poslovi znači nisu bili strogo akti volje, bili su mnogo bliže magijskim radnjama. Zato su uvijek formalni- dejstvo je posljedica obavljenog rituala, i apstraktni- namjera nije bitna za njihovo dejstvo i zato obično nije ni vidljiva iz forme pravnog posla. Ni u klasičnom pravu ove osobine starih pravnih poslova nisu bile prevaziđene. Pravnici koriste različite nazive za „sporazum“, pactum consensus, conventio. Pojam kontrakt ograničen je na obligacione ugovore civilnog prava. U daljnjem razvoju rimskog prava pojam kontrakt počinje da se širi.

2.1. PRAVNA SPOSOBNOST

Pravna ili fizička lica kojima je bilo priznato svojstvo da budu nosioci prava i obaveza, tj. da imaju pravnu sposobnost i da pomoću svojih organa izražavaju volju stupajući u pravne odnose sa drugim fizičkim i pravnim licima, postojala su i po propisima rimskog prava. Iz sačuvanih propisa teško je odrediti ko je sve imao priznatu pravnu i poslovnu sposobnost u vremenu starog prava. Razlika između rimskog i savremenog prava leži u pojmu „status“ koji danas nije potreban jer su svi ljudi jednaki. Po rimskom pravu to nije bilo tako. U rimskom pravu niti su svi ljudi bili pravni subjekti niti je stupanj pravne sposobnosti kod svih bio jednak. Samo rimski građanin je imao puna građanska i politička prava i punu pravnu sposobnost. Sasvim sigurno je i to da je Rimska država imala punu pravnu sposobnost.

Napredak u ovom razmišljanju bio je uvjetovan ekonomskim napretkom Rima. Postepeno se krug osoba koje su imala pravnu sposobnost širio, niži staleži, peregrini, pa čak i robovi su postajali subjekti prava. Osim toga nastala su velika i brojna udruženja, različite društvene tvorevine koje učestvuju u pravnom životu i imaju prava i obaveze te su mogli sklapati pravne poslove.

2 Ex nundo pacto obligatio non nascitur- iz samog sporazuma ne može nastati obaveza.3 Pitanje klasičnog pojma contractus u nauci je upitno. Neki pisci tvrde da je već klasično pravo consensus odnosno conventio smatralo podlogom svakog kontrakta dok je po drugima pojam contractus bila objektivna veza među strankama koja nastaje iz dozvoljenog djelovanja. Tek u postklasično i Justinijanovo doba smatra se da je osnov kontrakata saglasna volja stranaka, te se sada pojam kontrakta približio današnjem pojmu ugovora. Sada su iz pojma contractus morali otpasti svi oni slučajevi gdje obaveza ne nastaje ugovorom pa su za te slučajeve stvorene kategorije kvazi kontrakata i kvazi delikata.

4

2.2. POSLOVNA SPOSOBNOST

Poslovna sposobnost je sposobnost jednog lica da svojom voljom, znači ne iznuđeno, proizvodi pravna dejstva i sklapa pravne poslove. Kod nas se po zakonu poslovna sposobnost stiče sa 18 godina. Poslovna sposobnost u rimskom pravu zavisila je od uzrasta, spola, mentalnog i fizičkog zdravlja osobe. Ograničenja poslovne sposobnosti postojala su i kod rasipnika.

3. UGOVOR- CONTRACTUS

Sam termin kontrakt potiče od riječi „contrahere“, što znači stegnuti, sažeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne posljedice. Stara prava nemaju opći pojam ugovora4. Grci su došli do saznanja o „sinalagmi“, riječi koja je po etimologiji slična rimskom kontraktu. U početku rimska pravna nauka smatra da je ugovor aktivnost, činidba u formi koja je zakonom ili običajima propisna, koja stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos. Tek u klasičnom pravu se javlja shvatanje da je suština ugovora sporazum, saglasnost volja. Nema ugovora bez saglasnosti volja. I današnja nauka tako definiše ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Ugovor je saglasna izjava volje dva ili više lica upravljena na postizanje određenog cilja. Ugovor se sklapa po pravilu u onom času lada ponuditelj primi izjavu ponuđenog da ovaj prihvata ponudu. Danas su ugovori najčešće neformalni, osim ako je zakonom drukčije određeno.

Međutim, u rimskom pravu važio je suprotan princip. Za zaključenje ugovora zahtijevana je naročita forma: upotreba određenih riječi i simbola, prisustva svjedoka, zaključenje radnje na određenom mjestu i sl. taj zahtjev bio je uslovljen predstavama ljudi o magijskom, čarobnom značaju izgovorene riječi. Forma je bila osnov nastanka pravnog

4 Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Njemu je stran opći pojam ugovora. Čak i kada se kasnije u rimskom pravu proširio zatvoreni krug ugovora, rimsko pravo nije došlo do općeg pojma.

5

posla. Znači, po civilnom pravu, samo ugovor koji je bio odjeven u objektivni elemenat forme proizvodio je utuživu obavezu i samo takav se smatrao kontraktom.

Dakle po rimskom pravu potrebna je saglasna izjava volje da bi se dobio kontrakt, ta suglasnost se morala izraziti u određenoj formi, dalje je morala za svaki ugovor postojati unaprijed predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Kontrakt postoji samo ako su ovi uslovi ispunjeni u suprotnom se eventualno može reći da postoji pakt, iako i pakt spada u ugovore u širem smislu riječi.

4. ELEMENTI UGOVORA

Bitni elementi ugovora su volja, predmet i kausa ugovora. Bez ovih elementa ugovor nr može ni postojati.

4.1. IZJAVA VOLJE

Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti pismeno ili usmeno, riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti njeno postojanje. Pored ovog izričitog očitovanja volje postoji i prećutno i neizravno očitovanje volje koje se naziva konkludentnim činima (npr. Šutnja). Međutim,pitanje da li se pasivnim ponašanjem (ćutanjem) može izjaviti volja je diskutabilno. U rimskom pravu je važilo pravilo: Qui tacet non utique fatetur, sed tamen verum est eum non negare.- ko ćuti ne priznaje, ali je tačno da ne poriče.

U modernom pravu je prihvaćena teorija da se ćutanje po pravilu ne smatra pristankom. Ovo pravilo nema apsolutnu važnost nego postoje izuzetci od kojih su neki

6

ustanovljeni zakonom. Npr., za ugovore o nalogu, zakupu i druge ugovore sa trajnim izvršenjem obaveza važi pravilo da , ukoliko je zakupac po isteku roka na koji je zajup ugovoren, nastavio da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome nije protivio, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, a pod istim uslovima kao i prethodni.

Nemo in vitus agere cogitur- nikoga se ne može siliti na djelovanje protiv njegove volje.

Što znači da izjava volje mora biti dana slobodno, bez prinude. Mora postojati slobodna, ozbiljna, stvarna volja, usmjerena na nešto što je moguće ostvariti. Ona ne smije biti posljedica zablude, prevare, prijetnje ili prinude, što u starom Rimu nije uvijek bilo tako.

Zaključenje ugovora silom nije moguće zbog neophodnosti izjava volje stranaka. Budući da je svaki pravni posao očitovanje volje, gdje unutarnja volja treba

odgovarati izjavljenoj, mane volje mogu utjecati na valjanost pravnog posla i uzrokovati njegovu ništavost. Problem mana volje nije postojao u starom rimskom pravu gdje je vladalo strogo objektivno tumačenje volje, što znači da su se riječi i geste tumačile doslovno, bez obzira na pravu volju stranaka i bez obzira na moguće nepravedne posljedice takvog tumačenja. Tek rimski pravnici iz republike počinju obraćati pažnju na volju i uvažavaju stvarnu volju koja stoji iza očitovanja. U Justinijanovom pravu prednost se daje unutarnoj volji i namjeri stranaka.

Nesklad između volje i očitovanja volje može biti svjestan ili nesvjestan. Svjestan nesklad volje je ako stranka namjerno očituje nešto što zapravo neće, tj. ako se ima dojam da neko neki posao želi sklopiti, a zapravo ne želi (ako je sklopljen, pravni posao je valjan); dalje to mogu biti poslovi sklopljeni u šali ili na pozornici ( ovakav pravni posao nije valjan).

Ignorantia facti excusat/ non nocet- nepoznavanje činjenica ispričava/ ne šteti.Ignorantia iuris non excusat/ nocet- nepoznavanje prava ne ispričava/ šteti.Nesvjestan nesklad volje i očitovanja volje je zabluda. Zabluda, prijevara i prijetnja

prestavljaju razloge za rušenje ugovora. Zabluda je pogrešna predstava o nekom elementu ugovora ili o nekoj drugoj činjenici koja utječe na njegovu punovažnost. Zabluda je slična prevari, razlika je u tome što se kod zablude ne postavlja pitanje krivice, dok je kod prevare i druga strana kriva zato što je dovela u zabludu suugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Postoje 4 tipa zabluda:

4.1.1. ZABLUDA O LIČNOSTI

Zabluda o ličnosti postoji kada neko sklapa ugovor s jednom osobom, misleći da ga sklapa s drugom.

4.1.2. ZABLUDA O PRAVNOM POSLU

Ova zabluda postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne, ali oko zaključivanja postoji nesporazum (npr. „hoćeš li mi dati sto sestercija ?“; „hoću“,

7

jedno lice misli na poklon drugo na zajam, ovdje nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi).

4.1.3. ZABLUDA O PREDMETU

Ova zabluda postoji kada stranke ne misle na isti predmet, npr. Neko proda olovo umjesto srebra, ni ovdje nema saglasnosti volja.

4.1.4. ZABLUDA O SVOJSTVIMA

To je zabluda o svojstvu ili kvalitetu neke stvari.

4.2. PREDMET UGOVORA

Uslova za nastanak ugovora je također postojanje predmeta (objekta) na koji se ugovor odnosi, to je stvar ili radnja povodom koje nastaju određena prava i obaveze. Predmet ugovora označava ono što se duguje, odnosno na šta se dužnik obavezuje.

4.3. KAUSA UGOVORA

Kausa predstavlja neophodan uslov za sklapanje i nastanak ugovora, svaki ugovor mora imati dopuštenu i dozvoljenu kausu, tj. ne smije biti protivna propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Kausa je odgovor na pitanje zašto se nešto duguje, ona je uzrok, povod, razlog, cilj nastanka ugovora. Po subjektivnoj teoriji kausa je psihološki elemenat koji pokreće pojedinca da zaključi posao, ona je motiv prihvatanja.

U nekim ugovorima kausa nije jasno izražena. To su apstraktni ugovori, oni imaju kausu jer je ona uslov punovažnosti pravnog posla, ali je ona skrivena, nepoznata za treća lica.

Elementi ugovora kao što su rok i uslov smatraju se nebitnim, jer oni samo bliže određuju prava i obaveze stranaka, a ugovor može postojati i bez njih. Rok i uslov su dakle okolnosti čije nastupanje se očekuje u budućnosti, rok je buduća izvjesna okolnost, a uslov buduća neizvjesna okolnost, tj. uslov stavlja u pitanje vršenje prava.

4.4. ROK (DIES)

Dies interpellat pro homine- rok opominje umjesto čovjeka.

Dies a quo non komputatur in termino- početni dan se ne računa u rok.

8

Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom je učinak pravnog posla vremenom ograničen, učinak ili nastaje od određenog vremena (dies a quo- početni rok), ili traje do određenog vremena (dies a quem- završni rok). Dalje rokovi mogu biti prosti, nastup roka je izvjestan, tako da tačno znamo kada će početi teći (dies certus an- tačno određen) i rokovi- uvjeti, gdje nastup roka neizvjestan, znamo da će sigurno početi teći, ali ne znamo kada, npr. nečija smrt (dies incertus an- neodređen).

4.5. UVJET (CONDITIO)

Uvjet je uzgredna odreda kojom stranke učinak pravnog posla čine zavisnim od neke neizvjesne buduće okolnosti. Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna, a ako nedostaje jedno od tih obilježja, tada govorimo o nepravim uvjetima, a to su:

4.5.1. NUŽNI UVJETI

Uvjetovana okolnost je buduća, ali se sigurno mora ispuniti, na primjer ako neko umre, takav posao se smatra bezuvjetnim, to je zapravo rok.

4.5.2. NEPRAVI UVJETI

Ako se uvjetovana okolnost već dogodila u sadašnjosti ili prošlosti, a ta okolnost strankama nije poznata, za pravi uvjet je potrebna objektivna neizvjesnost, subjektivna nije dovoljna.

4.5.3. NEMOGUĆI UVJETI

To su takvi uvjeti koji se ne mogu ostvariti, bilo fizički, bilo pravno, stranka nastanak učinka veže uz nešto nemoguće, zapravo taj učinak ne želi niti taj učinak može ikada nastupiti. Rimski pravnici su usvojili pravilo da su takvi uvjeti dodani pravnom poslu inter vivos činili posao ništavnim, dok se kod pravnih poslova mortis causa smatraju kao da nisu dodani, takvi poslovi se smatraju bezuvjetnim i valjanim.

4.5.4. NEMORALNI I NEDOPUŠTENI UVJETI

Ovi uvjeti prosuđivali su se isto kao i nemogući uvjeti, to jest dodani pravnom poslu inter vivos činili su posao ništavnim, a kod poslova mortis causa smatrali su se pro non scripto.

Uvjeti mogu biti suspenzivni (odgodni), to jest odgađaju postanak i učinak pravnog posla, i rezulutivni (raskidni), posao se ukida nastupanjem uvjeta.

9

5. KLASIFIKACIJA UGOVORA

Kontrakti se mogu klasificirati po različitim kriterijima ali je najvažnija klasifikacija po načinu na koji se zaključuju. Već Gaius je kontraktne obaveze klasičnog doba dijelio prema obliku i načinu postanka na 4: aut enim, re contrahitur obligatio aut verbis aut litteris aut consensus5. Ovu četverodiobu na verbalne, realne, literalne i konsenzualne kontrakte zadržao je i Justinian u svojim institucijama.

5.1. VERBALNI KONTRAKTI

Roma parla, Oriente scrive- kažu Talijani. Zaista u vrijeme kada su na Istoku preovlađivali pisani ugovori, Rim je više volio da recituje recitacije. To je ne toliko razlika u mentalitetu, koliko u stupnju razvoja, jer su ranije i narodi starog istoka češće upotrebljavali izgovorene formule, nego pisane riječi, do čega su došli tek poslije izvjesnog razvoja. A i inače, mentalitetu ljudi, koji su tek izašli iz prvobitne zajednice sa svim njihovim vjerovanjima i praznovjerjem, više odgovara svečana, religijskom maglom obavijena riječ nego pisani dokument. Sjetimo se Indijanaca iz Amerike i njihovog „haug“.

Verbalni kontrakti dakle nastaju izgovorom formule, svečanih riječi, suglasnost postoji, ali nije u prvom planu.

5.1.1. NEXUM

Nexum je najstariji rimski kontrakt i kao takav nije dovoljno poznat, krajem Republike već je bio nestao iz prakse. Jedino što se o nexumu pouzdano zna je činjenica da se zaključivao poput mancipacije, pomoću bakra i vage. To je kontrakt o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, to jest realnim, kasnije i simboličkim vaganjem zajamske svote pred svjedocima. Nexum je vodio u dužničko robstvo, ako se dug ne vrati na vrijeme, dužnika može bez suđenja preuzeti kreditor.6

5.1.2. STIPULATIO

Stipulacija je najvažniji verbalni kontrakt koji je postojao još u vrijeme zakona XII tablica, naziva se „djevojke za sve“. Sam pojam stipulacija potiče od stipulus- čvrst, dakle : čvrst dogovor, tvrda vjera. Stipulacija je dakle verbalni, apstraktni ugovor starog rimskog

5 „rimsko pravo“, Marijan Horvat, 7. izdanje, str. 2506 Automancipacija- dužnik nesposoban za plaćanje dobrovoljno zalaže vjerovniku sam svoju osobu, da bi tako svojim radom odradio dug.

10

prava koji je nastajao svečanim pitanjem vejrovnika i svečanim, saglasnim i neposrednim odgovorom dužnika. Na ovom temelju nastajala je obaveza dužnika i pravo vjerovnika da zahtjeva izvršenje obaveze.

Svaka stipulacija je bila jednostrani (iz zaključene stipulacije nastajala su samo potraživanja za vjerovnika i samo dugovanja za dužnika) i apstraktni ( obaveze dužnika nastajala je iz samog obećanja bez obzira na pravni razlog- kausu, zbog koga se dužnik obavezivao) ugovor.

Ukoliko nije postojao „unitas actus“7, stipulacije nije bilo, kao što nije bilo stipulacije ni onda, kada bilo dužnik, bilo vjerovnik nisu bili u stanju izgovoriti svečane riječi koje su bile unaprijed utvrđene. U najstarije vrijeme stipulacija je mogla biti zaključena jedino u formi sponsio, bio je to najstariji oblik verbalne stipulacije8. Vjerovnik je bio obavezan postaviti pitanje: „Spondes?-obećavaš?, na šta je dužnik odgovarao: „Spondeo- Obećavam“. Stipulacija je time bila zaključena. Niti jedno drugo pitanje i ni jedan drugi odgovor nisu mogli imati takvo djelovanje. Stipulaciju u formi sponsio mogli su zaključiti samo rimski građani.

U klasičnom razdoblju međutim, stipulacija je mogla biti zaključena i mnogim drugim odgovarajućim pitanjima i saglasnim odgovorima. Stipulaciju u ovim formama mogli su zaključivati kako rimski građani, tako i ostali stanovnici države koji su imali pravo sudjelovati u pravnom životu.

U postklasičnom pravu je konačno ukinut zahtjev da pri stipulaciji mora postojati puna suglasnost između postavljenog pitanja i datog odgovora. Bitno je bilo jedino da se jasno potvrdi suglasnost stranaka.

Stipulacija je bila ugovor koji je mogao biti upotrebljen u svim slučajevima kada je bilo potrebno zasnovati neku jednostranu obavezu. Osim toga, stipulacija se mogla upotrebljavati i u slučajevima kada je trebalo zasnovati dvostrane obaveze, u takvim slučajevima bile su upotrebljivane dvije, prividno odvojene, a stvarno korelativne stipulacije. Na taj način stipulacija je bila ugovor koji je mogao zadovoljiti sve potrebe pravnog prometa.

Za zaštitu prava vjerovnika postojale su posebne tužbe, uvedene su condictiones ili stroge tužbe civilnog prava. Za zaštitu vjerovnika u periodu klasičnog i postklasičnog prava isto su služile condictiones starog prava.

Sve stipulacione tužbe bile su apstraktne tužbe, to jest sudac pri ovim tužbama nije vodio računa o pravnom temelju stipulacije. Važno je bilo utvrditi, ne zašto se duguje, već da li se duguje i što se duguje.

Stipulacija je jedan opći oblik preuzimanja obaveza, naročito je pogodna za zajam, s tim da se za kamate morala upotrijebiti nova stipulacija. I kupoprodaja se zaključivala putem dvije stipulacije: jednom bi kupac obećao cijenu, a drugom prodavatelj robu.

Kroz historiju je pretrpjela razne promjene u formi i suštini. Postepeno su se počeli tražiti načini koji obezbjeđuju dokazivanje stipulacije: svjedoci ili pisani dokumenti. Tako je postalo uobičajeno da se o usmenoj stipulaciji sastavi pisana isprava. Ona je tokom

7 Unitas actus- zahtjev za postojanjem vremenskog jedinstva izjava stranaka, što znači da je odgovor morao uslijediti neposredno poslije pitanja.8 „rimsko pravo“ Puhan Ivo, 1970., str.300

11

klasičnog perioda služila samo kao dokaz da je zaključena usmena stipulacija. Vremenom je dokument postao srž posla, a usmena formula je prevaziđena.

Za zaštitu onih koji su preuzeli obavezu a da nisu ništa dobili pretor je dozvolio tužbu zbog prevare čime je stipulacija postala kauzalna.

Tako je poslije duge evolucije, stipulacija od verbalnog i apstraktnog posla starog prava, namjenjenog isključivo za Rimljane, postala pisan i kauzalan ugovor kojim su se mogli služiti svi stanovnici carstva.9

O značaju ovog ugovora govori i činjenica da se i danas riječ stipulisati upotrebljava kao sinonim za ugovoriti.

5.1.3. DOTIS DICTIO

To je svečano obećanje miraza, učinjeno od žene ako je bila sui iuri ili od njenog pater familiasa ako je bila alieni iuris. Obećanje je trebalo učiniti ili mladoženji ako je bio sui iuri ili njegovom pater familiasu.

5.2. LITERALNI KONTRAKTI

Od klasičnog prava Rimljani sve više pribjegavaju pisanim ugovorima koji obezbjeđuju pouzdanost sadržaja i dokazivanje u slučaju spora. Rimsko pravo je poznavalo samo jedan pisani ugovor, koji se nije održao poslije klasične epohe. Ali s napuštanjem klasičnih pravnih shvatanja i prodorom orijentalnih utjecaja, važniju ulogu dobivaju pisane isprave. Ovome je u postklasičnom periodu doprinjelo uvođenje formalne teorije dokazivanja u sudski postupak. Postojali su sljedeći pisani ugovori:

5.2.1. EXPENSILATIO

Nomen transcripticum ili expensilatio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava, javlja se u kasno republikansko doba, a u carsko doba već nestaje iz prakse. Obaveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi- knjiga prihoda i izdataka).

9 Na opisanom razvoju stipulacije očituje se pretvaranje instituta ius civile u ius gentium. Instituti starog civilnog prava su formalistični i apstraktni: razlog njihove obligatornosti ne leži u kauzi nego u formi. Instituti ius gentium su neformalni, ali su zato kauzalni. Konačno je u Justinijanovom pravu potpuno nestalo formalizma.

12

5.3. REALNI KONTRAKTI

Osnovna karakteristika realnih ugovora je to što se zaključuju predajom stvari. Po Gaju, predajom stvari nastaje obligacija. Ovdje je suglasnost volja u sjenci same predaje stvari.

Po Gaju, jedini realni kontrakt je zajam, iz razloga što se tada smatralo da predaja stvari podrazumijeva prijenos svojine tradicijom, što je slučaj kod zajma. Justinjanove Institucije u realne kontrakte ubrajaju još i poslugu, ostavu i ugovor o zalogu.

5.3.1. MUTUUM (ZAJAM)

Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenjivih i potrošnih stvari drugoj, a ova se obavezuje da će vratiti istu količinu stvari iste vrste. Predmet zajma mogao je biti i novac. Zajmodavac je u slučaju da mu novac ne bude vraćen, imao deliktnu zaštitu. Zajam je jednostrano obavezujući ugovor stricti iuris, dok su ostali zaštićeni neposrednim sankcionisanjem bona fides. Zajmom se prenosi svojina nad stavrima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Kamate su se smatrale cijenom zajma. U početku uzimanje kamate se smatralo nemoralnim. Zakon XII tablica odredio je maksimalnu kamatu na 12-tinu od iznosa glavnice.

5.3.2. COMMODATUM (POSLUGA)

Posluga je realni kontrakt kojim jedan stranka (poslugodavac) daje drugoj (poslugoprimcu) neku nepotrošivu stvar na besplatnu upotrebu, uz obavezu da je poslije upotrebe ili ugovorenog roka vrati. Za razliku od zajma posluga je imala dobročini karakter. Poslugoprimac je morao čuvati stvar koju je dobio, u klasičnom pravu morao je uvijek odgovarati za štetu, osim ako je nastala dejstvom više sile. Ukoliko poslugoprimac ne vrati stvar na vrijeme ili je vrati oštećenu, poslugodavac je protiv njega imao actio commodati.

5.3.3. DEPOSITUM (OSTAVA)

Ostava je realni ugovor kojom ostavodavac ili deponent daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar, a ostavoprimac ili depozitor se obavezuje da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Depozitor stvar ne smije koristiti jer bi bio odgovoran za krađu upotrebe. Zaštitu su po načelima bona fides imali i ostavodavac (actio depositi directa) i ostavoprimac (actio depositi contraria).

13

5.3.4. FIDUCIA

Fiducija10 je slična posluzi, ostavi i nalogu, nastaje neformalnim sporazumom uz mancipaciju ili in iure cessio. Fiducijant daje neku stvar fiducijaru uz obavezu da je vrati po isteku roka ili po ispunjnju uslova. Gaj je nije ubrajao u realne kontrakte, a u Justinijanovim Institucijama se ne spominje jer više nije ni postojala.

5.3.5. PIGNUS (ZALOG)

Kod zaloga zalogodavac postaje povjerilac, troškove i štetu preuzima zalogoprimac koji istovremeno postaje dužnik. Zalogodavac je imao actio in factum kao zaštitu u slučaju da zalogoprimac neće da vrati određenu stvar. Zalogoprimac je također mogao koristiti actio in factum kao zaštitu, kao i actio doli.

5.4. KONSENZUALNI KONTRAKTI

To su svi oni ugovori koji se zaključuju prostom saglasnošću volja. Oni su veliki proboj načela slobode volje stranaka u formalizam rimskog prava. To su kupoprodaja, najam, zakup, ugovor o djelu, ortakluk i zastupništvo. Ako ovome dodamo zajam dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopće. Osnovni razlog nastanka ove kategorije ugovora je razvoj prometa i trgovine koja ne trpi forme i zahtjeva jednostavnost i efikasnost.

5.4.1. EMPTIO VENDITIO (KUPOPRODAJA)

Ovo je konsenzualni kontrakt kojim se jedna stranka (prodavač, venditor) obavezuje da drugoj stranci (kupac, emptor) trajno preda stvar, a druga stranka se obavezuje da za to plati cijenu. Kupovina se smatra načinom za sticanje stvari ili, pravnički rečeno, za sticanje svojine. Još je Gaj zapazio da je porijeklo ovog ugovora u trampi, prodaja u stvari i jeste trampa za novac.

U klasičnom pravu obje stranke svoj zahtjev mogu ostvariti u sudskom postupku, kupac sa actio empti, a prodavač sa actio venditi.

5.4.2. LOCATIO CONDUCTIO

10 Fiducija se posljednji put spominje u Teodozijevu kodeksu.

14

Ovo je ugovor kojim se jedna strana ( zakupodavac, locator) obavezuje staviti na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac, conductor) se obavezuje da će za to platiti određenu naknadu. Razlikujemo tri vrste ugovora o zakupu:

- locatio conductio rei, predmet zakupa je tjelesna, nepotrošna stvar, a zakupnina je morala biti u novcu. Postojala je razlika u obimu upotrebe, utendum locare znači samo najam stvari bez plodova, dok fruendum locare znači prepuštanje i plodova stvari.

- Locatio conductio operarum, ovim ugovorom se radnik obavezuje da poslodavcu stavi na raspolaganje svoju radnu snagu, a poslodavac da će radniku platiti određenu novčanu nadoknadu, što znači da se radnik nalazi u funkciji lokatora, on iznajmljuje sebe.11

- Locatio conductio operisfaciendi, je ugovor o djelu, lokator se obavezivao da će konduktoru predati neku stvar ili lice, a ovaj se obavezuje da će s tom stvari ostavriti određeni rezultat za koji će biti plaćen (npr.lokator preda građevinski materijal i zemljište, da bi konduktor za njega sagradio kuću).

5.4.3. SOCIETAS (ORTAKLUK)

Ortakluk je ugovor kojim se dva ili više lica udružuju radi postizanja imovinske dobiti. Svaki ortak unosi svoj dio, i dobit se dijeli prema veličini udjela ili prema ugovoru ukoliko takav postoji.

5.4.4. MANDATUM (UGOVOR O ZASTUPNIŠTVU)

Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će u svoje ime, a za račun neke druge osobe besplatno obaviti neki pravni akt. Ovo je bila intelektualna usluga, koju pripadnici viših slijeva čine zbog sticanja ugleda, npr. Filozofi i pravnici. Po shvatanju Rimljana zarađivanje sopstvenim radom ponižava slobodnog čovjeka, zato je mandat u načelu besplatan. Međutim rano je uveden običaj da se licima koji za druge obavljaju posao daje honorarium (pošast).

5.5. BEZIMENI KONTRAKT

Bezimeni ili neimenovani ugovori su ugovori koji se ne mogu svrstati ni u jedan već postojeći imenovani ugovor. Oni liče na realne kontrakte jer sam sporazum ne

11 Sklapanje ovog ugovora u funkciji lokatora za radnika je značilo pristajanje na najniži socijalni položaj za slobodnog čovjeka.

15

obavezuje, bitno je da jedna strana izvrši svoju obavezu, tek tada i druga strana postaje obavezna, razlika je u tome što kod neimenovanih ugovora obaveze nemaju međusobno nikakve veze, npr.pomoć pri učenju u naknadi za održavanje vrta. Važniji bezimeni kontrakti su: permutatio, aestimatum i precarium.

6. KONTRAKTNA ODGOVORNOST

Pacta dant leges- ugovori obavezuju ugovorne strane kao zakon.Pacta sunt servanda- ugovori se trebaju poštovati.Ovo su glavna načela ugovornog prava. Ugovori se poštuju: „kako izgovore riječi,

neka to bude zakon“.12

S razvojem načela konsenzualnosti, putem pretorske aktivnosti nastaju pravna sredstva kojim se pokušava zaštititi cilj koji su stranke imale prilikom zaključenja ugovora kao i zaštititi povjerioca ili oštećenog. Sredstva protiv zloupotrebe prava, zlonamjerne radnje ili prevare (dolus) bila je tužba (actio doli) putem koje se mogla naplatiti kazna u visini pretrpljene štete i prigovor (exceptio doli). Dalje su postojale civilne tužbe, nastale običajem ili zakonom.

U klasičnom pravu, da bi se ustanovila ugovorna odgovornost, mora postojati šteta, ta šteta mora biti prouzrokovana ponašanjem dužnika i to ponašanje mora biti protupravno.13 Po starom rimskom pravu svako odgovara za posljedice svojih aktivnih radnji.

Po općem pravilu onaj ko drugome nanosi štetu vršeći svoje pravo nije odgovoran.U svim pravnim odnosima učesnici su odgovorni za svoje zlonamjerne radnje,

dužnik je bio oslobođen odgovornosti ako je šteta nastala dejstvom više sile. Za zaštitu povjeriočevih interesa pronađena je ugovorna kazna kojom se povjerilac oslobađao

12 U primitivno doba se povreda ugovorne obaveze smatrala nevjerom i prevarom, dakle deliktom koji treba kazniti. Na temelju presude iz nekih kontraktnih tužbi stizavala je osuđenika i infamia-gubitak časti.13 Protupravno ponašanje je ponašanje koje zabranjuju opće norme, koje je u suprotnosti s bona fides kao i nepoštivanje odredbi ugovora

16

dokazivanja pretrpljene štete i njene vrijednosti. Obligacija se nije gasila zbog nemogućnosti izvršenja obaveze (npr.propasti stvari), jer ostaje obaveza plaćanja kazne

7.ZAKLJUČAK

U ovom radu pokusala sam dati kratki pregled ugovora kao najvažnijih pravnih poslova rimskog prava i prava uopće, osvrćući se kratko na pravnu i poslovnu sposobnost.Dalje sam navela najznacajnije vrste rimskih ugovora i pokušala obrazložiti osnovne karakteristike svakog pojedinačnog ugovora.

Iako je Rimska država prestala da postoji prije više od 1500 godina na velikom broju Pravnih fakulteta proučava se rimsko pravo kao poseban predmet.Zaista izgleda čudno da mi danas, nakon toliko stoljeća proučavamo pravni poredak jedne davno iščezle civilizacije u kojo postoji najsurovija eksploatacija gdje čovjek može biti predmet nečije svojine.

Jedan od razloga je značaj historije uopće.Drugi razlog je u značaju koji rimsko pravo ima na ovim prostorima.Naime

savremeni pravni sistemi, ako izuzmemo neke egzotične, dijele se na dvije skupine: one koji su nastali na tradicijama rimskog prava i one koji su nastali pod utjecajem engleskog precedentnog sistema.

Pravni instituti staroga Rima mnogo su utjecali na rješenja kojima se i danas služimo.Iz ovog proizlazi i treći razlog:rimsko pravo je uvod u savremeno građansko pravo, ono nam omogućuje bolje shvatanje ustanova privatnog prava.To znaci da dobro naučeno rimsko pravo omogućuje lako shvatanje stvarnog, obaveznog i nasljednog prava.

17

LITERATURA

„Rimsko pravo“, Marijan Horvat,Zagreb 2007.

„Rimsko pravo“, Ante Romac,Zagreb,2007

„Rimsko pravo“, Puhan Ivo, Naučna knjiga, Beograd, 1970

„Zašto pišem i drugi eseji“, Orvel G.,1977.

18