Top Banner
1. Značaj rimskog prava (9-10 str) Prvi razlog je značaj u istoriji uopšte. Rimsko pravo je dio nasljeđa iz antike, koje je bogato i raznovrsno, iako ima mišljenja da je ono danas nepotrebno. Rimska država je bila velika i dugovječna. Na njenom primjeru možemo uočiti kako nastaje jedan politički i pravni poredak, kojim se mehanizam prava prilagođava životu, kakav je odnos prava i privrede. Drugi je razlog u značaju rimskog prava na ovim prostorima. Savremeni pravni sistemi dijele se na dvije grupe: oni koji su nastali na tradiciji rimskog prava (zemlje ''civilnog'' prava) i koje su se razvile pod uticajem engleskog pecedentnog sistema (common law). Porodici civilnog prava pripada čitava kontinentalna Evropa. Zajedno sa grčkom filozofijom rimsko pravo predstavlja najviši domet najdragocjenije iskustvo antičke civilizacije. Ono je stvorilo jednu dobru pravnu tehniku i terminologiju, dalo rješenja problema koji se mogu pojaviti u svakom pravnom sistemu. Evropa je u srednjem vijeku preuzela (recipirala) rimsko pravo, a prve građanske kodifikacije su potomci zbornika rimskog prava , sastavljenog za vrijeme Justinijana (Corpus iuris civilis). Tako su do današnjih dana sačuvani neki institute rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija ugovora. Treći razlog: rimsko pravo je uvod u savremeno građansko pravo. Ono nam omogućava bolje shvatanje ustanova privatnog prava. I na kraju zahvaljujući rimskom pravu u jednom kontinuitetu počev od srednjeg vijeka, zbog njegovog autoriteta i prestiža, latinski pravni termini i pravne izreke su i danas u upotrebi. Jedna od prvih nauka koja je bila predmet univerzitetskih studija bilo je rimsko pravo i pravni fakulteti su nastali u XI vijeku u Italiji. 2. Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str) 1. Rimljani su dosta rano otkrili neke pravne institute koje i vrlo civilizirani narodi starog vijeka tek naslućuju: službenosti, svojinu (kao pojam), posjed, krivicu, naknadu štete, testament. Rimljani su uprkos sukobima između plemena, među patricijima i plebejcima, ostvarili državu koja je obuhvatala ne samo Latine, već gotovo sve narode Mediterana. Ta ogromna i trajna država, osvojena oružjem i političkom lukavošću, a održavana vještinom balansiranja i manipuliranja, bila je podloga, onaj korijen iz kojeg je izrastao najveličanstveniji pravni sistem koji do tada istorija poznavala. Rimljani su narod sa malo mašte. Njihova religija je dječački naivna u poređenju sa velikim sistemima koje je dao Istok. Ali su imale druge vrline: mudrost, lukavost, upornost, dobro poznavanje ljudske prirode, smisao za organizaciju i oporu duhovitost. Taj smisao za praktično dao je pečat svim elementima njihove civilizacije. Ali sve 1
209

rimsko pravo skripta APEIRON

Jun 14, 2015

Download

Documents

Pavle Bojic
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Page 1: rimsko pravo skripta APEIRON

1. Značaj rimskog prava (9-10 str) Prvi razlog je značaj u istoriji uopšte. Rimsko pravo je dio nasljeđa iz antike, koje je bogato i raznovrsno, iako ima mišljenja da je ono danas nepotrebno. Rimska država je bila velika i dugovječna. Na njenom primjeru možemo uočiti kako nastaje jedan politički i pravni poredak, kojim se mehanizam prava prilagođava životu, kakav je odnos prava i privrede.Drugi je razlog u značaju rimskog prava na ovim prostorima. Savremeni pravni sistemi dijele se na dvije grupe: oni koji su nastali na tradiciji rimskog prava (zemlje ''civilnog'' prava) i koje su se razvile pod uticajem engleskog pecedentnog sistema (common law). Porodici civilnog prava pripada čitava kontinentalna Evropa. Zajedno sa grčkom filozofijom rimsko pravo predstavlja najviši domet najdragocjenije iskustvo antičke civilizacije. Ono je stvorilo jednu dobru pravnu tehniku i terminologiju, dalo rješenja problema koji se mogu pojaviti u svakom pravnom sistemu. Evropa je u srednjem vijeku preuzela (recipirala) rimsko pravo, a prve građanske kodifikacije su potomci zbornika rimskog prava , sastavljenog za vrijeme Justinijana (Corpus iuris civilis). Tako su do današnjih dana sačuvani neki institute rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija ugovora.Treći razlog: rimsko pravo je uvod u savremeno građansko pravo. Ono nam omogućava bolje shvatanje ustanova privatnog prava. I na kraju zahvaljujući rimskom pravu u jednom kontinuitetu počev od srednjeg vijeka, zbog njegovog autoriteta i prestiža, latinski pravni termini i pravne izreke su i danas u upotrebi.Jedna od prvih nauka koja je bila predmet univerzitetskih studija bilo je rimsko pravo i pravni fakulteti su nastali u XI vijeku u Italiji.

2. Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str) 1. Rimljani su dosta rano otkrili neke pravne institute koje i vrlo civilizirani narodi starog vijeka tek naslućuju: službenosti, svojinu (kao pojam), posjed, krivicu, naknadu štete, testament.Rimljani su uprkos sukobima između plemena, među patricijima i plebejcima, ostvarili državu koja je obuhvatala ne samo Latine, već gotovo sve narode Mediterana. Ta ogromna i trajna država, osvojena oružjem i političkom lukavošću, a održavana vještinom balansiranja i manipuliranja, bila je podloga, onaj korijen iz kojeg je izrastao najveličanstveniji pravni sistem koji do tada istorija poznavala. Rimljani su narod sa malo mašte. Njihova religija je dječački naivna u poređenju sa velikim sistemima koje je dao Istok. Ali su imale druge vrline: mudrost, lukavost, upornost, dobro poznavanje ljudske prirode, smisao za organizaciju i oporu duhovitost. Taj smisao za praktično dao je pečat svim elementima njihove civilizacije. Ali sve ili gotovo sve što su podigli Rimljani namjenjeno je ljudima.2. Drugi razlog je u veličini i trajanju rimske države. Grci imaju veliki broj malih država, što je omogućilo njihovim misliocima da dođu do nekih saznanja o postojanju razlika ali i zajedničkih elemenata među pravnim sistemima. Ali je tek velika teritorija i znatan broj stanovnika na njoj bio temelj na kojoj je ponikao pravni system koji se izgrađivao tokom trinaest vekova.3. U Rimskoj državi postojalo je tržište za koje svijet ranije nije znao. Rimljani su prekoračili granicu koja dijeli predistoriju od istorije u pogodno vrijeme i na pogodnom mjestu. Rimljani su uspjeli zavladati širokim područjem Sredozemlja, koje je od davnina upućeno na trgovinu. Veliki gradovi bili su potrošački centri. Luksuzne potrebe, specijalizacija provincija u proizvodnji – sve to je podiglo promet roba i usluga na neviđeni nivo.4. Zahvaljujući tako razvijenom prometu dobara i usluga, rimsko pravo je razvilo odgovarajuće svojinske oblike i ugovore. Ono stvara pojam svojina, otkriva suštinu ugovora (pravnik Pedije), dolazi ne samo do pojma krivice, već i do tako iznijansiranih stepena nehata da savremena prava gotovo ništa nisu mogla da dodaju. Tokom svoje istorije rimska svojina je prošla kroz više oblika, ali je u prvom redu i najduže to tipična privatna svojina.5. Rimsko društvo je imalo slojevitu i dinamičnu strukturi. Sam rimski narod razdirao je sukob između raznih interesa, u prvom redu između patricija i plebejaca. Kasnije se u okviru države uključuju Latini, pa tokom republike Etrurci, Grci, Egipćani, Iliri, Kelti, Jevreji i mnogi drugi.

1

Page 2: rimsko pravo skripta APEIRON

6. I pored velikog doprinosa samih Rimljana pravo koje je nastalo u državi koju su oni stvorili nije bilo samo rimsko. Rimska imperija je bila tzv “melting pot” i različitih naroda i njihovih pravnih sistema. Rimljani su imali sluha za dostignuća drugih civilizacija. Osvajajući prostore i pokoravajući narode, oni su usvajali mnoge njihove tekovine. Tako je rimska država u izvjesnom smislu sinteza cjelokupnog antičkog iskustva u politici i pravu.7. Jedan od razloga za veliki doprinos Rimljana u pravu je i važnost prava, veliki ugled pravne nauke u rimskom društvu. Rimljani ne uvažavaju filozofiju, ali pravo, politika, vojne vještine i govorništvo bili su na velikoj cijeni.8. Rimski zakoni su dobijali ime po predlagaču. Tako su članovi Skupštine i Senata imali mogućnosti da svoje ime ovjekoveče ako uoče neku potrebu i predlože zakon koji će je zadovoljiti. 9. Jedan od osnovnih razloga za veličinu rimskog prava treba tražiti u strogom poštovanju zakona i starih običaja. Za njih je Zakon 12 tablica bio svetinja i nikada nije bio formalno ukinut. A život se mijenjao I u toj potrebi dad a prilagode stare propise novim potrebama rimljani su izgradili veliku vještinu tumačenje, čime nadograđuju pravni sistem. 10. I još jedan razlog koji nije baš najvažniji je da su Rimski pravnici rješavali samo praktične probleme, koje im je život nametnuo. Da bi učenicima pokazali domašaj nekog pravila u praktičnoj primjeni oni su izmišljali primjere.

3. Dvostruki karakter rimskog prava (14-16 str) Rimsko pravo je robovlasničko ali ima neke odlike i rješenja koja imaju univerzalni karakter koji ga čini prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas.Rimsko pravo, moral i literatura, pružaju brojne dokaze o svom robovlasničkom karakteru. Materijalna osnova rimske civilizacije je gotovo cijela sagrađena robovskim radom, a njena kulturna nadgradnja isključivo radom slobodnih i to pripadnika najviših staleža. Rob je deo imovine, stvar. Rimsko pravo ne priznaje robu svojstvo lica u pravu servus nullum caput habet. Prema jednoj senatorskoj odluci (Senatus consultum Silanianum), ako se desi da rob ubije gospodara, a to se dešavalo, svi robovi koji se zateknu u zgradi osuđivani su na smrtnu kaznu. Zato što je fizički rad prepušten robovima, društvo prezire svaku proizvodnu aktivnost, naročito za naknadu. Tek krajnja bijeda primorava sirotinju na najmni rad. Rimljanima nije padalo na pamet da svoje izume koje su koristili u gladijatorskim igrama primjene da bi unaprijedili proizvodnju, jer kako kaže Ciceron njiva na kojoj kopa rob tu nema ništa dostojnog slobodnom čovjeku”. Osnovna proizvodna snaga od početka pa do kraja antičkog svijeta bile su mišice ljudi i životinja. I pravni režim nosi tragove ovakvog odnosa prema proizvodnom radu. Nijedan grčki ili rimski mislilac nije se pobunio protiv ustanove ropstva. Smatrali su je prirodnom pojavom, raširenom i prihvaćenom od svih naroda.Međutim rimsko pravo ima i neke van klasne univerzalno prihvaćene osobine. U pravnom poretku nalazimo mawe normi koje imaju robovlasnički karakter. Odnos prema robu manje je regulisan pojedničanom pravilima, a više opštim pretpostavkama sistema. Jedna od njih je da rob nije subjekt, već objekt, predmet svojine. Druga je patria potestas. Porodični starješina je imao gotovo despotsku vlast prema ukućanima, a posebno prema robovima. Rimski normativni sistem ne reguliše samo odnose između klasa, već i unutar njih. Ona određuje prava i obaveze učesnika pravnog prometa, prodavaca i kupaca, zajmodavaca i zajmoprimaca, advokata i klijenata. Sve su to subjekti koji pripadaju robovlasničkoj klasi, pa zato ta pravila imaju vanklasni, tehnički karakter pa otuda je bila moguća njihova primjena i Vizantiji, u feudalnoj Evropi i građanskom društvu.

4. Da li je rimsko pravo- zaista rimsko (16-17 str) Rimsko pravo došlo je do nas u jednom kontinuitetu primjene i prerade, sa brojnim naslagama, počev od glosatora i postglossatora u Italiji iz vremena rane renesanse, pa preko srednjovjekovne recepcije i primjene u građanskom društvu. Rimsko pravo zna za opšta, načelna rješenja, naročito u zakonima. Ali to je samo manji dio njegovih normi. I naredbe magistrata tzv. edikti i rješenja do kojih je dolazila pravna nauka bavili su se slučajevima iz prakse. U tom pogledu ovo je pravo bliže tzv. precedentnom pravu, kavo je anglosaksonsko, nego pravima kontinetntalnog tipka, koja rješewa zasnivaju na opštem pravnom pravilu. Rimski pravnik Javolen otvoreno kaže da je definisanje u pravu opasno. Većinu tih definicija i opštih normi dali su, ne Rimljani već potonji tumači njihovog prava.

2

Page 3: rimsko pravo skripta APEIRON

Danas je teško odvojiti šta je izvorno rimsko, a šta plod tumačenja. Iako ne daje stvarnu sliku, ono ima neke prednosti, jer nam približava pravni poredak Rimljana. Takva vizija rimskog prava kroz prizmu kategorija kojim se danas služimo, iako je suština neistorijska, odgovara potrebama da ovaj predmet posluži kao neka vrsta uvoda u savremeno privatno pravo.

5. Izvori saznanja (17-19 str) Osnovni izvori saznanja kako je izgledalo rimsko pravu su pisani dokumenti, kao i crteži, skulpture, ostaci građevina itd. Pisana riječ antičkog Rima je preživjela pravu katastrofu jer su pisali na papirusu, navoštenim drvenim pločicama i pergamentu koji nisu mogli odoljeti vlalžnoj Sredozemnoj klimi i zubu vremena. Sem izvora uklesanih u kamen ili izlivenih u bronzi veoma malo je pouzdanih izvora. Većinom su to prepisi prepisa. Sve izvore za saznanja kakvo je bilo rimsko pravo možemo podijeliti na pravne i vanpravne.Pravni su : zbornici, zakoni, djela pravnika, sačuvani dokumenti.Vanpravni su: spisi istoričara, književna djela, kao i knjige filozofa, retora i gramatičara.Iz klasičnog perioda sačuvano je malo. Najvažniji izvor su Gajeve Institucije, udžbenik iz II vijeka n.e. pronađen na palimpsestu. Sačuvani su u nekim barbarskim zbornicima iz ranofeudalnog doba i odlomci iz dva djela klasičnih pravnika: Ulpijanove Regulae i Pavlove Sententiae.Iz postklasničnog perioda sačunava je zbirka imperatorskih naredbi iz V vijeka n.e. Teodosijev kodeks.Najvažniji izvor je djelo vladara Justinijana. Njegova kodifikacija (Corpus iuris civilis) nastala je u istočnom dijelu carstva, budućoj Vizantiji. On sadrži ne samo carske odluke već i odlomke iz dijelova učenih pravnika uz naznaku odakle je svaki fragment uzet. August je napisao politički testament (Reg gestate divi Augustus) na mermernim pločicama i daje podatke o državnom ustrojstvu i nekim pravnim institutima ranog principata. I djela nepravnika: književnika, istoričara, filozofa i gramatičara daju veliki broj podataka o rimskom pravu. npr. U Plautovim komedijama i sl. Zahvaljujući kojima su izvršene rekonstrukcije tzv. kraljevskih zakona (leges regiae), kao i Zakona 12 tablica.

6. Četiri perioda Rimske historije (20-21 str) Istorija Rima traje od 754. g. stare ere kada je osnovan grad pa sve do 476 godine nove ere kada je zbačen poslednji vladar Zapadnog Rimskog carstva.Uobičajena podjela rimske istorije je na četiri perioda

1. doba kraljeva ili nastanak države (754 g prije Hrista – 509 g prije Hrista)2. Period republike (od 509.g. do 27.g. prije Hrista)3. principat (27.g. prije H – 284. nove ere)4. dominat (od 284 – 476 ili 565 g nove ere)

Oko 250 godina (754-590 g. stare ere) je bilo potrebno da se rimska rodovska organizacija pretvori u državu. To je djetinjstvo rimske civilizacije gdje imamo robovlasnički grad-državu (polis), ropstvo,..Rimsko društvo se nalazi na stupnju vojne demokratije, gentilna struktura se rastače, postepeno se javljaju klase ali je ropstvo uvijek marginalna pojava i ima patrijarhalan karakter. To je prvi period rimske istorije i naziva se period nastanka države ili doba ‘’kraljeva’’.Od 1000 godina svog postojanja rimska država je 500 godina republika, a sledećih 500 najprije prikrivena (principat), a zatim otvorena monarhija (dominat)Period republike traje od protjerivanja Tarkvinija Oholog posljednjeg reksa koji je bio etrurskog porijekla (od 509 g.p.n.e.) pa do pada republike i dolaska na vlast Oktavijana Augusta (do 27.g stare ere). To je doba mladosti i pune snage rimske države. U tom periodu se država-grad pretvara u carevinu koja zahvata veći deo basena Sredozemlja. Zatvorenu kućnu privredu i patrijarhalno ropstvo zamjenjuje klasično ropstvo i novčana privreda. Snagu robovlasničke klase čine velike latifundije obrađivane robovskom snagom. Zahvaljujući pretorima i skupštinama primitivno pravo se razvija.Zbog protivrječnosti između veličine države, strukture društva i karaktera političke organizacije koje se zasniva na polisu, republika je morala da ustupi mjesto monarhiji. Od Augusta 27 g. p.n.e. pa do Dioklecijana 284 g.nove ere je period principata u kome su formalno zadržani republikanski organi ali je rastao princepsov aparat pa je to u suštini monarhija. To je period pune zrelosti rimske civilizacije u kome ona daje svoje najbolje polodove. Pravo dostiže vruhunac (klasično rimsko pravo) zahvaljujući u prvom redu aktivnosti rimskih učenih pravnika tzv. jurisprudenata.

3

Page 4: rimsko pravo skripta APEIRON

Četvrti period je dominat traje od stupanja na vlast Dioklecijana 284 g.n.e. do pada Zapadnog Carstva 476 g.n.e. odnosno do smrti Justinijana 565 g.n.e. Rimska država postaje otvorena monarhija, apsolutistička i birokritizirana. Ona nije više samo država Rimljana, već država svih robovlasnika basena Sredozemlja, jer nestaju gotovo sve razlike između građana Rima i stranaca. Kolonat i drugi elementi feudalnih odnosa (patrocinij) sve su vidljivije iako su i država i privreda u suštini još robovlasnički. To je vrijeme starosti jedne civilizacije, krize i opadanja što se ogleda u i u pravnom poretku (postklasično pravo). Rimljani napuštaju svoju mnogobožačku religiju i usvajaju hrišćanstvo koje od progonjene postaje vladajuća religija.

Rim na sedam brežuljaka postanak države od 754-509 g.p.n.e.

7. Sredozemlje (22-25 str) Basen Sredozemlja je rano postao središte oko kog su živjeli civilizirani narodi i putem koga su razmjenjivali dobra i ideje.Prije svega tu su Egipćani sa svojom fascinantnom civilizacijom kojoj ipak smeta velika ukočenost. Njihova privreda pripada tipu koji se zove ''azijski način proizvodnje’’. Stvorili su jak centralizovan državni aparat, znaju za oblike svojine, za razne vrste ugovora, ali nemaju zakone, ni zakonike. Odnose između ljudi uz državnu prinudu, reguliše jedan religijsko obojeni pojam pravde, ravnoteže (maat) i faraonova naredba.Mezopotamija je vjerovatno kolijevka mediteranske civilizacije, starija čak i od egipatske. Ovdje su se smjenjivali narodi, carstva i kulture: Sumeri, Akađani, Asirci, Vavilonci, a šire i Hetiti, Jevreji, Feničani, Persijanci. Ta civilizacija je ostavila najtrajnije i najbrojnije dokumente antike. Glina im je glavna, dobra za pisanje ali što se tiče građevina jako slaba. Najstariji nađeni zakon na tom području je Hamurabijev zakon, nastao u 17 vijeku pre Hrista. Hamurabijev zakonik i sačuvani dokumenti daju dokaze o jednom razvijenom pravnom sistemu. Hamurabijev zakonik je imao odredbe za oko 70 krivičnih djela, poznavao je ugovore između trgovaca i bankara, ortakluke, odgovornost građevinara za nesolidnu gradnju, hirurga za lošu operaciju, krčmarice koja ne prijavljuje pijane goste koji govore protiv vladara. Oni znaju nazive za različite srodničke veze, postoje posebni nazivi za različiti vrste zajma (zelenaški, prijateljski, zajam u nevolji), ali im nedostaju uopštavanja. Nemaju pojam svojine, pojam ugovora, apstraktni pojam srodstva..Sledeći su Grci koji su veliki pomorci. Oni su dali nevjerojatne rezultate u umjetnosti, filozofiji i drugim naukama. Njihova kultura nije samonikla, već duguje mnogo Istoku. Grčki alfabet je nastao od feničkog, a ovaj od mesopotamskog slogovnog i egipatskog pisma. Jedna od razlika između Grka i Rimljana je u tome što Grci stvaraju veličanstvene teorije o državi, a male države, dok Rimljani imaju slabu teoriju države, ali grandioznu državu i po trajanju i po veličini.Grčko pravo ne zaslužuje naročite pohvale. Gortonski zakon po svojim osnovnim osobinama odgovara Zakonu 12 tablica, ali zaostaje za Hamurabijevim zbornikom. Grci su došli do teoretskih saznanja o postojanju prava koje je zajedničko svim državama, što je korjen ideje prirodnog prava. Znaju za razne oblike pisanih ugovora, u pogledu obezbjeđenja povjerilaca pokazuju više mašte od rimljana, pomorsko pravo je dostiglo visok nivo. Ipak, to pravo je nerazvijeno i primitovno, nemaju pojam svojine, samo naslućuju kivicu, ne znaju za testament.Jedna od najvećih tadašnjih civilizacija bila je Kartagena, kolonija Feničana. Bili su čuveni po svojem staklu i purpurnoj boji tkanine. Feničani u istoriji daju veliki doprinos pismenosti i trgovini, naročito pomorskoj. Kartagena je cvetala i uskoro nadmašuje matične gradove Fenikije, Tir i Sidon, čak osniva svoje kolonije u zapadnom dijelu Mediterana. Njihova privredna i vojna snaga je rasla, tako da dolaze do sukoba sa drugim narodom u usponu, sa Rimljanima. Pitanje prvaka Mediterana će se riješiti kroz tri punska rata koja su trajala oko 100 godina.Budući grobari Rimskog carstva, Germani su na periferiji zbivanja, Grci ih smatraju hrabrima ali ne baš inteligentnim za razliku od istočnih koji su mudri ali ne baš hrabri.Rimljani kažu da su drugi narodi vještiji u astronomiji, u retorici, vajarstvu, ali da Rimljani umiju da vladaju narodima i da donose zakone. Rimljani su odabrali dobro mjesto i vrijeme za osnivanje grada. Biti polubarbarin u vrijeme kada su okolni narodi visoko civilizirani, sa znacima dekadencije i vojnički slabi, veliko je premućstvo. Rimljanima će poći za rukom da politički objedine čitavo šire područje Mediterana, što niko prije njih nije uspio.

4

Page 5: rimsko pravo skripta APEIRON

8. Jedan pogled na Apeninski poluotok (25-26 str) Rim je osnovan dvadesetak kilometara uzvodno od ušća rijeke Tibru. To je centralni položaj, raskrsnica puteva, na poluostrvu koje se nalazi usred sredozemnog basena, koje čini jednu prirodnu cjelinu, ovakav položaj je imao veliku prednost. Naročito je bila plodna i gusto naseljena dolina rijeke Po, koja je kasnije po Langobardima dobila ime Lombardija. Prirodni bedem prema varvarskoj Evropi su Alpi, a sa ostalih strana more. Italija je u vrijeme osnivanja Rima etnički šarolika.Na jugu dominiraju grčke kolonije, Tarent, Neapolis (Napulj) i Sirakuza. Sjeverni dio su zaposjeli su Gali, kako Rimljani nazivaju Kelte. Ovaj narod se jedno vrijeme raspršio po Evropi, osvojio Rim, osnovao Beograd, došao čak do Male Azije, na istoku i britanskih ostrva na zapadu. Uzdrmali su mnoge države ali svoju nisu osnovali. Rimljani ih opisuju kao slobodoljubive, impulsivne i nesložne. Naseljavaju plodnu ravnicu duž rijeke Po i to čini Galiju s ove strane Alpa a preko postoji Galija transalpina (onostrana Galija) današnja Francuska, Belgija i dio Švajcarske. Ima i drugih naroda ovdje a to su Iliri, Eturci, Ekvi, Volsci, Umbri, Samniti ali najveću ulogu igraju Latini. Etrurci su narod razvijene kulture, neodovoljno jasnog porijekla i još neodgonetnutog jezika. Etrurci su pred kraj prvog perioda zavladali Rimom, tako da su posljednju rimski kraljevi nosili etrurska imena. Porijeklo Rimljana nije baš sasvim jasno, oni sebe smatraju potomcima Grka, odnosno Trojanaca. U svakom slučaju pripadaju indoevropskoj grupi naroda kao i Grci, Germani i Sloveni što se vidi po sličnosti jezika.

9. Legenda (26) Vergilijev ep “Eneida” u kojem su opjevani prvi vjekovi rimske istorije dobio je naziv po Eneji, jednom od učesnika Trojanskog rata, koji je preživeo pad Troje i koji se s porodicom, poslije lutanja morem naselio u Italiju blizu ušća Tibra. Među njegovim potomcima je izbio sukob oko prestola, mlađi brat je zbacio zakonitog vladara sa vlasti, svog starijeg brata, a njegovu kćerku Reu Silviju primorao da postane svećenica, kako ne bi mogla da se uda. Međutim, Rea Silvija začne sa bogom Marsom i rodi blizance Romula i Rema. Kolijevka sa djecom je bačena u Tibar i nalazi je vučica koja ih je podojila. Kasnije, blizanci uspijevaju povratiti presto svog djeda i riješe osnovati novi grad. Prilikom obreda oko uzoravanja buduće gradske međe Rem preskoči brazdu i Romul ga ubije jer je načinio svetogrđe. Novi grad dobije naziv po Romulu (Roma-Rim) Od te 754 g.p.n.e. Rimljani su računali svoje vrijeme (npr 245 god. ab urbe condita – od osnivanja grada). Tako je nastalo doba “kraljeva" i ukupno ih je bilo sedam do 509 g p.n.e. kada je uvedena republika.Ovaj mit nauka ne prihvata. Latinski jezik, kao i grčki pripada indoevropskoj grupi, latinica vodi porijeklo od grčkog alfabeta, ali ima malo osnova za vjerovanje da su Rimljani porijeklom Grci.

10. Vojna demokratija (27-28) Prema predanju, Rim su osnovala tri plemena: Ticiji, Luceri i Ramni. Svako pleme se dijelilo na deset bratstava (kurije- zajednice ljudi), a svako bratstvo imalo je po deset rodova (gensova). Jedno od tri imena koje ima svaki Rimljanin bilo je gentilno ime. Gentile povezuje solidarnost i uzajamno nasljedno pravo u slučaju da nema bližih srodnika. Svaki gens ima svoj dio šuma i pašnjaka tzv. Ager gentilicius, koje članovi gensa zajednički iskorištavaju.Organi vlasti su: skupština, senat i rex.Skupštinu čine svi odrasli muškarci, pripadnici tri plemena. Nije se glasalo neposredno, već po bratstvima, pa su se zbrajali glasovi bratstava. Zato se skupština zove comitia curiata (bratstvenička). Skupština odlučuje o ratu i miru, bira rexa, pred njom se proglašava testament, usvajaju svojevlasna lica (adrogatio), takođe rješava molbu za pomilovanje (provocatis ad populum).Senat (od riječi senex što znači starac, starješina) čine starješine genesova. Dok je u skupštinama bratstvo osnovna jedinica, ovdje su predstavljeni rodovi. Senat je davao odobrenje na odluke koje izglasa skupština (auctoritas patrum – odobrenje očeva), služio je kao savjetodavni organ reksu.Reks je najugledniji član zajednice. Njega ne treba izjednačavati sa srednjovjekovnim monarhom iako je istra riječ upotrebljavana za feudalnog vladara. On objedinjuje neke političke, vojne, sudske i vjerske nadležnosti, iako se dosta rano izdvojio i poseban vjerski poglavar, koji odgovara plemenskom vraču kod drugih naroda, i koji je dobio posebnu titulu pontiflex maximus (u današnje vrijeme titula pape -vrhunski mostograditelj prevedeno sa latinskog).

5

Page 6: rimsko pravo skripta APEIRON

Vojna demokratija je najviši stepen razvoja rodovskog društva, predvorje civilizacije i države. Ratovi su česti, zarobljenici postaju robovi, a ima i dužničkog ropstva. To je patrijarhalno ropstvo, što znači da robova ima malo i da nisu osnovna radna snaga, niti je njihov položaj loš. Nalik su na poslugu i rade zajedno sa slobodnim članovima porodice. Druga osobina ovog društva je zatvorena kućna privreda. Svaka porodica nastoji zadovoljiti svoje potrebe. Mogući višak proizvoda iznosi porodični starješina na forum da bi ga prodao i kupio ono što nedostaje. Novca još nema, osim stranog, pa se kao mjerilo vrijednosti koristi stoka. Kasnije se koriste bakar i bronza u šipkama koje dobijaju žig, što je već blisko metalnom novcu. Ovaj metal je trebalo mjeriti i zato je sklapawu poslova prisustvovao mjerač (libripens). Osnovno zanimanje je zemljoradnja, ali neki podaci pokazuju da je ranije preovlađivalo stočarstvo. Ima nešto zanatlija i trgovaca-pokućara ali je njihov uticaj na privredu i politički život beznačajan.

11. Patrici i plebejci (28-29) Postoji više teorija o porijeklu plebejaca: da su pokoreni starosjedioci, da su doseljenici u vrijeme radova na isušivanju zemljišta, da su otpadnici iz gentilne strukture. Iako su narod drugog reda ulaze u rimski narod u širem smislu.Osnovna razlika je u tome što su patriciji činili rodovsku organizaciju, dok su plebejci van nje. Patriciji su “koljenovići” i oni ulaze u okvir rodova, bratstva i plemena, a sa plebejcima to nije slučaj. To nije samo razlika u porijeklu već i razlog za političku i ekonomsku diskriminaciju. Plebejci su lišeni političkih prava. Oni ne mogu učestvovati u radu kurijatskih komisija niti davati članove senata. Nemaju pravo na korištenje zajedničkih šuma i pašnjaka. Patrici mogu koristiti zajedničke šume i pašnjake, dok su plebejci prinuđeni da se bave zanatstvom i trgovinom, djelatnostima koje u to vrijeme nisu donosile neku zaradu niti ugled.Plebejci učestvuju u ratovima kao i patrici. Nemaju prava na ratni plijen a ratovi ih odvode od njihovih zanata pa tako da bi prehranili porodice moraju da se zadužuju pod nepovoljnim uslovima, da sklapaju ozloglašeni neksum koji dužnika pretvara u roba ako ne vrate dug. Uspješna borba protiv ovoga je tzv.”seoba plebejaca” (secessio plebis). Ogorčena borba za ravnopravnost je na kraju urodila plodom. Među prvima su: reforma Servija Tulija, Zakon 12 tablica, uvođenje novih magistratura (plebejski tribun). Izborili su se za ukidanje dužničkog ropstva, smanjenje kamatne stope i agrarnu reformu.U Rimu u ovom periodu postoje i klijenti. Odnos klijenta – patron je mješavina rodovskih i novih klasnih elemenata. To je lična veza između pripadnika viših slojeva i jednog broja siromašnih građana. Patron je pružao zaštitu, davao poklone u hrani ili novcu, a klijenti su pratili patrona na sud, sakupljali otkupninu ako dopadne ropstva. Klijenti pozdravljaju na javnim mjestima svog patrona klicanjem nazivaju ga dobrotvorom i spasiocem. Tokom republike ova ustanova gubi na značaju i dobija novi sadržaj. U vrijeme carstva ponovo oživljava ali iz temelja mijenja svoj karakter – pretvara se u začetak vazalnog odnosa (patrocinij).Ratovi i dužničko ropstvo doveli su do pojave prvih robova. Oni još uvijek ne igraju veliku ulogu u privrednom životu. Svi ukućani rade, ali se najteži poslovi povjeravaju robovima.Prema gore navedenom možemo reći da društvenu strukturu Rima ovog perioda obilježavanju prve nejednakosti: postoje inferiorni građani (plebejci), inferiorni prijatelji (klijenti) i inferiorne sluge (patrijarhalni robovi).

12. Reforma Servija Tulija (29-30) Pretposljednji “kralj” Servije Tulije je pod pritiskom plebejaca i promjenjenih prilika izvršio reformu koja je imala veliki uticaj na društveni i politički život Rima i njene posljedice su se osjećale sve do kraja republike skoro više od 5 vjekova.Servije Tulije podijelio je građane na pet razreda prema bogatstvu. Svaki razred je bio obavezan da da određeni dio centuriona (centurija je vojna formacija od 100 vojnika) sa odgovarajućom opremom, a centurije su bile i glasačke jedinice u novoj centurijanskoj skupštini. Prvi razred je pored teško oklopljenih pješaka, davao konjičke centurije, što je bio veliki namet, jer je konj bio skup. Ukupan broj centurija koji je davao bio je više od polovine. Posljednji razred je davao samo trideset centurija naoružanih praćkama i batinama, a oni koji nisu imali taj minimum prihoda, nisu bili obavezni da služe vojsku, već su mogli da daju pomoćne jedinice ako su željeli da učestvuju u ratovima i podjeli plijena.

6

Page 7: rimsko pravo skripta APEIRON

Glasanje je počinjalo u centurijima najbogatijeg staleža i završavalo se čim se dobije većina. Ova reforma je bila jedna od prvih pobjeda plebejaca. Većina plebejaca u to vrijeme malo ili nimalo učestvuje u vlasti. Reforma je od značaja i za osnovni društveni preobražaj, za pretvaranje rodovskog društva u državu. Uvedene su teritorijalne jedinice koje su dobile naziv tribus.

13. Pravo u doba kraljeva (30-32) Primitivno pravo – u ovakvim sistemima nisu razlučene vlast nad ljudima od ovlaštenja nad imovinom, ne razlikuje se imovinsko pravo od krivičnog, javni delikt od pravnog. Vodi se računa o krivici (princip objektivne odgovornosti). Preovlađuje zatvorena kućna privreda ili drugi oblik naturalne privrede. Veliki dio ljudskog ponašanja uređuje se na osnovu običaja i religije.Pravna tehnika je primitivna: nedostaju apstraktni pojmovi, kao što su ugovori, svojina, srodstvo. Način formulisanja pravnih normi je kazuistički tj. kroz pojedinačan slučaj, ne u vidu opšteg načela. Pravni zbornici nemaju neki logički sistem izlaganja. Najčešće se materija izlaže po važnosti ili po asocijacijama. Zbog uticaja religije daje se veliki značaj formi. Poslovi se sklapaju svečanim riječima tako da i najmanja greška u propisanoj formi izaziva ništavost posla. Tipičan takav posao je stipulacija.Jedna od osobina primitivnog prava je apstraktnost. To znači da se ne vodi računa o pravnom osnovu (kauzi) pravnog posla. Poslovi su ili kakuzalni ili apstraktni. Primjer kauzalnog posla je kupoprodaja, jer se kod nje vidi pravni cilj koji stranke imaju na umu. Leges regiae – prema nekim svjedočanstvima iz vremena principata, pojedini “kraljevi” su izdavali zakone. Te zakone navodno je sakupio Papirije i izdao zbornik koji se naziva leges regiae ili ius papirianum. Tako je npr. Romul odredio prava i dužnosti patrona i klijenta, propisao smrtnu kaznu za preljubu i pijanstvo žene. Tul Hostilije je ustanovio državnu pomoć onome ko rodi trojke i to muške, Servije Tulije osuđuje na smrtnu kaznu sina koji podigne ruku na oca (tako da otac zajauče).Veliku ulogu je igrala patrijarhalna porodica koja postoji u dva oblika: kao porodična zadruga (consortium) i inokosna porodica sa porodičnim starješinom na čelu. Ovlaštenja porodičnog starješine bila su velika da se on može smatrati vrstom “lokalnog organa vlasti”. Ubistvo ili samo podizanje ruke na njega kažnjavalo se smrtnom kaznom. Određenu ulogu je imao je i skup starijih muških srodnika po očevoj liniji (agnati) koji su u nekim slučajevima određivali kakvu kaznu treba primjeniti na neposlušne ukućane.U pravnim poslovima se koriste dvije apstraktne forme: usmena stipulacija (izgovaranje svečanih riječi) i forma per aes et libram (simbolična prodaja za određenu težinu metala u prisustvu službenog mjerača - libripensa i 5 svjedoka uz izgovaranje svečanih riječi)Sporovi su rješavanji u hramovima. Sveštenici (pontifices) su tumačili pravo. Presuda je izvršavana na ličnosti dužnika (personalna egzekucija), a ne na imovinom (realna egzekucija). Odgovornost se ne zasniva na krivici (subjektivna odgovornost), već se odgovara bez obzira na to da li je učinilac svjestan svoje radnje i njenih posljedica (objektivna odgovornost). Potrebna je neposredna veza između akata i posljedice. Tako neće odgovarati onaj ko gurne roba sa mosta pa se ovaj udavi, jer rob nije stradao od guranja već od vode. Osuđeni na najtežu kaznu imao je pravo de se žali narodnoj skupštini (comitia curiata) i to se zvalo provocatio ad populum. Kazne su imale religisko i simbolično obilježje. Jedna od njih je bila aquae et ignis interdictio (zabrana upotrebe vode i vatre) koja je u stvari značila progonstvo. Izricanje prokletstva sacer esto (neka bude proklet) značila je smrtnu kaznu, tj. žrtvovanje bogovima.

Republika ( od polisa do carstva, 509-27. g. pre n.e. Promjene u privredi i društvu

14. Opšti pogled (33-34) Period republike obuhvata gotovo 5 vjekova od ustanovljenja republike 509 p.n.e do dolaska Avgusta 27 g. p.n.e. To je vrijeme najdubljih promjena u teritoriji, društvenoj strukturi, državnom uređenju, privredi, moralu i pravu. Do završetka drugog punskog rata 201. g. p.n.e. kada su Rimljani zadali odlučujući poraz Kartagini u ratu za prevlast nad Sredozemljem Rimljani su usjpjeli osvojiti Italiju. To je period kvantitativnih promjena. Osnovne karakteristike su ostale iste: zatvorena kućna privreda, pratrijarhalno ropstvo, sukob patricija i plebejaca.

7

Page 8: rimsko pravo skripta APEIRON

Poslije drugog punskog rata nastaje period kvalitativnih promjena. Najvažniji su: pretvaranje zatvorene kućne privrede u robnonovčanu i prelazak sa patrijarhalnog na klasično antičko ropstvo. Rimljani proširuju svoju vlasti van granica Apeninskog poluotoka, razvijaju se robnonovčani odnosi, čije su žarište latifundije i gradovi, društvo postaje tipično robovlasničko s klasičnim oblicima ropstva.Sve promjene dovode do slabljenja uticaja religije i do erozije nekadašnjeg patrijarhalnog morala. I u vrijeme najveće pobožnosti Rimljani nisu bili vjerski fanatici ni mistici. Religijska pravila su imala više “profilatički” karakter kao skup postupaka kojim se otklanja zlovolja božanstava, kojim se pokušava da se pridobiju za saveznike. A sada, kada su Rimljani postali gospodari svijeta, to se svelo na formu i običaj. Trgovina i špekulacija su izbacile na površinu jedan sloj skorojevića. Zahvaljujući bogastvu, ova novčana aristokracija se nametala kao politička snaga i takmac nobilima (“plemenitim”). Novi preduzetnički moral izazvao je gnušanje predstavnika aristokratije.

15. Osvajanja (34-35) Kako jedan mali narod na sedam brežuljaka, iznutra razdiran sukobima koji su prijetili potpunim raspadom zajednice, uspio stvoriti i sačuvati državu koja se prostirala od Velike Britanije do Persije i Indije od Crnog mora do Španije i Portugalije, od njemačkih šuma do gornjeg toka rijeke Nil?Rimljani su osnovali grad na povoljnom mjestu (blizu tačke koja označava centar basena Sredozemlja) i u pogodno vrijeme (kada je većina antičkih država prešla svoj zenit). Veliku zaslugu za ova osvajanja imaju, ne koliko vojskovođe koliko političari. Oni nemaju vojničkog genija ranga Aleksandra Makedonskog ili Hanibala. Njihove vojskovođe iz perioda republike nisu posebno školovane u vještinama strategije i taktike. To su građani – političari, koji su se morali amaterski baviti vojnim vještinama.Oni su u prvom redu političari, pa tek onda vojskovođe. Dio svojih osvajanja duguju diplomatiji. Oni su se držali načela: zavadi pa vladaj (divide et impera). U sukobu sa Kartaginom imali su prednost koju je pružala narodna vojska nad plaćenicima. Rimska armija je znala za teške poraze, ali je uspijevala stati na noge i uporno se boriti za pobjedu. Vladajući krugovi Rimske države ne bi uspjeli savladati tolike prostore i narode da nisu stalno širili svoj krug, najprije obogaćenim plebejcima (ekvestrima), zatim Latinima, te nekim pripadnicima pokorenih naroda kojima je dodjeljivano rimsko građanstvo i konačno čitavim narodima. Jedan od razloga za uspjeh rimskih osvajanja bila je njihova spremnost da žive u provinciji.

16. Res publica (35-39) Posljednji reksovi bili su eturskog porijekla. Eturska vladavina nad Rimljanima bila je neprijatna uspomena za buduće gospodare svijeta, zato ovu okolnost njihovo predanje prešutkuje. Svrgavanjem posljednjeg reksa Tarkvinija Oholog, Rimljani su se oslobodili etrurske vlasti i ustanovili republiku (res publica – opšte dobro, javna stvar, država).Postojeći organi, skupština i senat su zadržani kao kolegijalni organi, a umjesto protjeranog “kralja” uvedene su magistrature kao inokosni (pojedinačni organi)Magistrature. Viši magistrati su konzuli, pretori, cenzori i diktatori i oni raspolažu imperijumom, što obuhvata pravo komandovanja vojskom, sazivanja skupština i senata, podnošenje zakonskih prijedloga, izdavanje edikata, za čiji prekršaj mogu određivati ne samo novčane kazne nego i smrtnu kaznu. Kao pratnju imaju naoružane liktore: pretor u gradu 2, van grada 6, konzul 12, diktator 24. Kao spoljni znak vlasti, liktori u gradu nose snopove pruća (za tjelesne kazne), a van grada iz pruće nose i sjekiru, što je značilo da mogu izvršavati i smrtnu kaznu. Ostali magistrati (niži) imaju potestas: pravo izdavanja naredbi i imovinsko kažnjavanje za njihovo neizvršavanje. Tu spadaju kvestori, edili i drugi (duoviri, tresviri, vigintisexviri).Na čelu države su dva konzula (consules). Oni sazivaju skupštine i senat, komanduju vojskom u slučaju rata. Konzuli dijele vlast ili vremenski (smjenjuju se svakog dana) ili po poslovima (jedan komanduje seniorima, vojskom sastavljenom od građana preko 45 godina, koja je zadužena za odbranu grada, a drugi juniorima, koja ima operativne zadatke na bojištu van grada.Pretori (praetor) takođe spadaju u više magistrate.Kvestori (questores) su u prvo vrijeme i istražni organi. Postoje i kvestori koji istražuju ubistva (quaestores parricidii). Posebni kvestori se brinu o državnoj blagajni. Neki od njih prate vojsku i sakupljaju ratni plijen, uključujući i zarobljenike.

8

Page 9: rimsko pravo skripta APEIRON

Plebejski tribun (tribunus plebs) je magistratura koja je rezultat borbe plebejaca za ravnopravnost. Njegov zadatak je da štiti interese plebejaca. Raspolagao je pravom veta na svaku odluku senata, skupštine ili inokosnog organa za koju je smatrao da ne odgovara plebejcima. Pored toga, njegov dom je služio kao utočište u kome je svaki plebejac mogao zatražiti azil.Kurulski edili (aediles curules) su neka vrsta policijskih organa, čiji je zadatak održavanje reda na pijacama i rješavanje sporova u trgovini stokom i robovima. Uticali su na razvoj rimskog prava, naročito u pogledu odgovornosti prodavca za nedostatak robe.Cenzor (censor) je imao poseban položaj. On je za razliku od ostalih organa biran svake druge, četvrte ili pete godine na period od godinu i po. U toku mandata je popisivao stanovništvo, ali to nije bila obična statistika. U početku dužnost cenzora je bila da procjenjuje imovinu svakog porodičnog starješina kako bi odredio kojem razredu (prema reformi Servija Tulija) pripadaju. Cenzor je bio nadzornik nad javnim moralom i imao je ovlašćenje da stavi uz ime građana belešku (nota censoria) koja je povlačila za sobom moralnu ili političku diskvalifikaciju i lišavala je prava na izbor u zvanja ili na pravo da svjedoči na sudu. Prilikom popisa cenzor je slobodne članove porodice koji su za dug dati drugoj porodici na rad, upisivao kao slobodne i time ih osobađao ovakvog položaja. Porodični starješina je mogao da zatraži od cenzora da uvede roba u spisak građana čime ga je oslobađao ropstva (manumissio censu).Diktator (dictator) je bila vanredna magistratura. Po pravilu je diktator biran tako što je senat donosio ‘’odluku krajnje opasnosti’’ (senatus consultum ultimum) kojom je davao konzulima ovlašćenje da izaberu jednog čovjeka kome će povjeriti dužnost diktatora. Diktator se birao u krajnjoj nuždi kada je neka nevolja zahtijevala da se to uradi. Dužnost diktatora je trajala dok ne prođe opasnost, poslije čega bi se uspostavio raniji sistem vlasti.Rimljani polaze od toga da vlast kvari čovjeka i da je treba na razne načine ograničiti i kontrolisati. Magistrati su birani na sjednicama skupštine (centurijatske ili kurijatske, kasnije i tributske) na period od godinu dana. Magistratura je dodjeljivana najmanje dvojici ljudi i to tako da je po pravilu svaki od njih mogao da poništi odluku svog kolege (pravo intercesije). Postoji određeni redoslijed (cursus honorum) kojim su ambiciozni pripadnici viših slojeva birani na funkcije kvestora, zatim za pretora, na kraju za konzula. Za svako zvanje tražio se određeni minimum godina. Niko nije mogao biti biran ponovo dok ne prođe 10 godina.Kolegijalno organ. Pored inokosnih magistratura postoje i kolegijalni organi: skupština i senat.Skupština je bilo više vrsta: kurijatska, centurijanska i tribunska Kurijatska skupština (comitia curiata) . Zbog krize genitalnog uređenja gubi značaj. Pred njom se

proglašava testament, usvajaju lica i biraju neki vjerski poglavari. Na kraju je njen posao postao tako beznačajan, da su, umjesto da sakupljaju narod, Rimljani određivali 30 liktora, koji simboliziraju 30 nekadašnjih kurija, pred kojima se obavljaju poslovi za koje je ova skupština bila nadležna.

Centurijanska skupština , uvedana Servijevom reformom. Njen sastav se vremenom mijenja. Postepeno gubi polukratski karakter, jer je slabio uticaj bogataša. Tako je broj centuriona koje daje prvi razred smanjen, a povećan broj ostalih. Ova skupština bira magistrature višeg ranga: konzule, pretore, cenzora. Nadležna je za donošenje zakona, iako je kasnije jedan deo zakonodavne nadležnosti prešao na tributske komisije. Pored toga rješava rješava žalbe na smrtnu kaznu (provocatio ad populum).

Tributskih skupština bilo je dvije vrste. Jedne su obuhvatale sve građane koji su glasali podjeljeni na teritorijalne tribuse. Tu nije bilo razreda po bogastvu i s te strane ove skupštine imaju demokratski karakter. Ipak je bilo neke nejednakosti jer je bilo više seoskih tribusa (najprije 17 na 31) sa manjim brojem zemljoposjednika, dok su svi građani svrstani u 4 gradska tribusa. Ova komisija bira kurilske edile, kvestore i rješava žalbe na imovinske kazne.

Za neke poslove kao što je biranje plebejskog tribuna i rješavanje pitanja koja se tiču plebejaca, sazivane su skupštine, takođe po tribusima, ali sastavljene isključivo od plebejaca (concilia plebis tributa). Sa jačanjem uloge plebejaca rastao je uticaj ovih skupština. Te skupštine počinju donositi zakone koji se nazivaju plebiscit (plebiscita). Patriciji su se bunili, smatrajući da ih ovakvi zakoni ne obavezuju, jer su donijeti bez njihovog učešća, ali je pod pritiskom plebejaca donijet 287. godine p.n.e. Hortenzijev zakon (lex Hortensia) koji je plebiscite učinio opšteobaveznim. Ovaj zakon je označavao izvjesnu prevlast plebejaca nad patricijima.

9

Page 10: rimsko pravo skripta APEIRON

Senat je ne samo zadržan kao organ vlasti već je i ojačao. Senat okuplja predstavnike najuticajniji porodica stare i nove aristokratije. Senatore imenuje cenzor doživotno, a pored toga u njega ulaze i političari koji su prošli kroz određen redosljed magistratura. Zato se senatorima obraćalo sa “ očevi i vi dopisani (patres conscripti), pod patres se podrazumjevalo predstavnici starih porodica tzv. nobili, a pod conscripti novi članovi, koji su vršenjem javnih službi dopjeli u senat. Formalno nadležnost senata nije velika. On je najprije davao odobrenja na zakone koje izglasa skupština (auctoritas patruum), a zatim je prethodno raspravljao o zakonskim prijedlozima. Senat je davao i svoja mišljenja, koja su isprva imala karakter preporuka, pa su se tako i zvala: senatus consulta. Vremenom je njihova uloga rasla, tako da u principatu dobija snagu zakona.Ocjena: Ako razmotrimo političku strukturu rimskog društva uočićemo kako je to veoma mali aparat vlasti. Postoje skupštine, senat i nekoliko desetina magistrata, koji su praćeni liktorima. Naravno postoji i vojska, ali je ipak državna organizacija mala, sastavljena od amatera, a ne od profesionalnih političara. Država je primjenjivala savjet koji daju priručnici o zemljoradnji da treba imati onoliko robovske radne snage koliko će biti zaposleno tokom većeg dijela godine, a kad dođu sezonski radovi da se iznajme slobodni radnici. Neke vanredne zadatke rimska država nije bila u stanju da obavlja. Zato je davala u zakup sakupljanje poreza i javne radove, zaključujući ugovore sa preduzetnicima, zvanim publikani. Postoji i religija čiji je uticaj na početku bio veliki ali kasnije opada. Postoji struktura vlasti u okviru porodice. Porodični starješina (pater familias) ima velika ovlašćenja u odnosu na ukućane: on može da kažnjava, prodaje, zaključuje brakove, usvaja i izbacuje van porodice ukućane. Neposrednu prinudu nad robovima ne primjenjuje država već pater familijas sa slobodnim članovima porodice. On je neka vrsta lokalnog organa vlasti u rimskoj državi. Rimska država nije bila plod nekih teoretskih razmatranja već je rezultat istorijskih okolnosti, traženja rješenja za sukobe i druge probleme sa kojima se država sreće.Ova politička struktura je odolijevala vijekovima i koja je pokorila svijet, bila je uzor mnogim narodima i političarima. Tako da je teško naći zemlju, naročito demokratsku koja nema neke elemente pozajmljene iz političkog rječnika rimske republike (senat, provincije, prefekture, konzuli, cenzori, kvestura, kandidat, ambicije, sifražetkinje).

17. Privreda (39-40)

Ratovi i osvajanja iz korijena su promijenili privredne prilike u Rimu. Velike površine obradive zemlje i masa jeftinih robova doveli su do toga da zatvorenu kućnu privredu i patrijarhalno ropstvo zamjene robno-novčani, tržišni odnosi i klasično antičko ropstvo. Od osvojenih provincija država je uzimala oko trećinu najbolje zemlje. Jedan dio je neposredno eksploatisala. Brodovi su donosili državno žito radi besplatne podjele ili prodaje pod povoljnim uslovima. Veći dio je dijeljen pod zakup uticajnim porodicama ili je bespravno prigrabljivan (ager occupatorius) uz blagonaklonost države. Veliki posjedi nastaju ne samo osvajanjem već i propadanjem seljačkih imanja. Odvojeni od zemljoradnje dugim ratovima, primorani da se zaduže, ugušeni konkurencijom latifundija, seljaci osiromašuju, prodaju imanja ili ga gube zbog dugova i pridružuju se masi gradskog plebsa. Raste potražnja za začinima, finim tkaninama, uljima, zlatom i dragim kamenjem. Rim i drugi veliki gradovi postaju potrošački centri. Uz trgovinu razvija se i bankarstvo i novčane špekulacije. Bilo je građana koji čitavo poslovanje prepuštaju bankarima tzv. argentarijima. Zelenašenje i dalje cvjeta iako su se plebejci izborili za ukidanje dužničkog ropstva i ograničenje kamatne stope. Naročito raširen oblik zelenašenja je davanje kredita za prekomorsku trgovinu (fenus nauticum), koji je povlačio rizik (zajam se ne vraća ako poduhvat ne uspije zbog pirata ili bure koja je potopila brod), ali je donosio i velike profite. Jedan od načina sticanja bogatstva bio je zakup poreza i javnih radova. Preuzimajući pravo da ubiru poreze ili da organizuju javne radove ovi zakupci, tzv. publikani su ostvarivali ogromun dobit. Bili su omrženi i često je prvi akt pobune u provinciji bilo ubistvo publikana. Rimljani počinju da koriste strani novac od bronze ili srebra (as) koji se dijelio na dvanaest uncija. Nešto kasnije uvodi se srebreni denarius koji se dijeli na sestercije. U vrijeme Carstva ulazi u upotrebu i zlatni aureus. Posebna komisija (tresviri) se brinula o kvaliteti i novčanoj politici.

10

Page 11: rimsko pravo skripta APEIRON

18. Borba oko zemlje (40-41) Razdor rimskog društva bio je zemljišni fond nastao osvajanjem. Najtrajniji i najvredniji rezultat ekspanzije bili su kompleksi obradive zemlje, najprije u Italiji a zatim i u provincijama. Formalnopravno sve je to pripadalo “rimskom narodu”, odnosno državi, ali se u stvarnosti dešavalo drugo. Najveći dio zemlje odlazio je u ruke patricijskih porodica bilo putem zakupa, ili češće faktičkim zaposjedanjem. Plebejci pokušavaju da tome stanu na put i obezbjede nešto za sebe putem agrarnih reformi.Povremeno su plebejci uspijevali iznuditi mrvice sa bogate trpeze i njima su dijeljene parcele od dva, sedam ili više jugera zemlje putem tzv. asignacije. Ali sve to nije pomoglo. I ovi mali posjedi i zatečena seljačka imanja su nestajali. Istorija seljaštva, uz ropstvo, spada u najmračnije strane ove civilizacije. Seljačka imanja propadaju, a latifundije su sve veće. Papuperizacija seljaštva imala je višestruk uticaj na rimsko društvo. Ona je izmijenila socijalnu strukturu, promijenila karakter privrede i sastav vojske, koja je u početku bila seljačka. Dok se ranije ni ugledni političari nisu libili da uzmu plug u ruke, sada je obrada zemlje prepuštena robovima. Neki političari su pokušali stati ovome na put, već u četvrtom vijeku donesen Licinijev i Sekstijev zakon koji je ograničio zemljišni posjed od 500 jugera, ali je po svoj prilici ovaj maksimum pao u zaborav. Zato su u II vijeku stare ere Tiberije i Gaj Grah uspjeli politizirati gradsku sirotinju i bezemljaše i da se ponovo izbore za maksimum 500 jugera (+ još 250 na odraslog sina). Višak preko dozvoljenog maksimuma je razdjeljen i taj početni uspjeh bio je jedan od uzroka propasti dva brata. Najvatrenije njihove pristalice su napustile grad i otišle na svoje parcele, što je iskoristila ogorčena aristokratija da se obračuna najprije s Tiberijem, a zatim sa Gajem Grahom. Više nije bilo prepreka neograničenom širenju latifundija.

19. Društvo (42-44) Grad na sedam brežuljaka imao je jedinstvenu društvenu strukturu. Ali država na tri kontinenta okuplja podanike veoma šarolikog pravnog i privrednog statusa. Umjesto stare dvodeobe na patricije i plebejce, uz nešto patrijarhalnih robova, sada imamo četiri velike grupe: Rimljane, Latine, peregrine i robove.Rimski narod činili su: nobili, ekvestri, plebejci i seljaci.Nobili su potomci stare rodovske aristrokracije, iako je bilo i nešto skorojevića iz nižih slojeva. Osnov njihove moći je tradicija i zemljišni posjed, a uporište im je senat. Daju najveći broj kandidata za visoke položaje, iz njihovih redova se određuju sudije koje rješavaju sporove, najviša sveštenička zvanja su u njihovim rukama.Plebejci su se i u prvim vijekovima republike ogorčeno borili za učešće u vlasti i u plijenu, naročito u podjeli zemlje. Više su imali uspjeha u bormi za političku ravnopravnost, nego u nastojanju da dobiju državnu zemlju. Jedna od prvih pobjeda je Zakon 12 tablica i objavljivanje kalendara. Nešto kasnije (Kanulijev plebiscit 445 godine p.n.e) ukinuta je zabrana zaključenja braka između patricija i plebejaca, taj simbol njihove potčinjenosti koji je bio u primjeni samo 5 godina. Uvođenje magistrature plebejskog tribuna, donošenjem pravila da jedan konzul mora biti porijeklom plebejac, ukidanje dužničkog ropstva, a naročito Hortezijev zakon samo su spoljašnji znaci uključivanja plebejaca u krug rimskih građana. Svi plebejci nisu uspjeli da se koriste ovim mjerama. Sloj plebejaca se raslojio na ekvestre i gradski plebs.Ekvestri su dobili naziv po konjičkim centurijama koje daju najbogatiji građani. Koji je jako skup, po pravilu mnogo skuplji nego rob, tako da je naziv ordo equester (konjički stalež) označavao bogataše skorojeviće. Neke pripadnike ovog sloja nazivaju “vitezovi”. Jedan broj ekvestara uspio je da zgrne veliko bogatstvo zahvaljujući otkupu poreza i javnih radova (tzv. publikani). Uporište ekvestra su skupštine, naročito centurijatska, a daju i jedan broj magistratura kao i vjerskih funkcionera i taj broj se vremenom povećavao.Plebejci koji nisu uspjeli da se obogate, kao i siromašni seljaci koji su dolazili u Rim, čine gradski plebs ili proletarijat (od proles-potomstvo, djeca, oni koji nemaju imovinu ali imaju djecu). To je bio parazitski sloj, koji kao i robovlasnici, preziru fizički rad i zato žive od besplatne podjele hrane i novčane pomoći koju daje država ili kandidati magistrature. Bilo je trenutaka kada je plebs postajao politički činilac u kome neki političari traže podršku (braća Grasi, Marije, Cezar). Oslonac im je plebejska skupština (concilia plebis tributa).

11

Page 12: rimsko pravo skripta APEIRON

Slobodni seljaci se sve manje primjećuju u rimskom privrednom i političkom životu. Oni se pretvaraju ili u vojnike ili u gradski plebs, a bilo je i iseljenika u kolonije. Nešto veću ulogu imali su seljaci u Sjevernoj Italiji gdje je bilo plodne zemlje u izobilju.Latini su se zajedno sa Rimljanima borili za širenje države. Međutim, u podjeli plijena igraju podređenu ulogu, a ni u političkim pravima nisu ravnopravni. Zbog toga je njihovo nezadovoljstvo raslo da bi dostiglo vrhunac u pobuni Italika (saveznički rat). Iako su bili poraženi, ipak im je 89. g p.n.e. dodijeljeno rimsko građanstvo.Peregrini (tuđini) su slobodni stanovnici osvojenih provincija. To je ono raznoliko mnoštvo naroda koji su se našli u okviru rimske države: Grci, Egipćani, Jevreji, Gali, Iliri, Tračani, Keltiberi, Germani i drugi. Njihov položaj najprije određivan putem zakona koji je izdavao vojskovođa odmah po osvajanju (lex data), a zatim odlukama skupštine, senata i upravnika provincije. Neki su mogli da dolaze u Rim i da trguju, dok je drugima bilo zabranjeno da se približe Rimu više od 100 miljokaza. Istaknuti pripadnici pokorenih naroda, za posebne zasluge, najčešće za izdajničko ponašanje prema svojima, dobijali su pravo rimskog građanstva. Ti narodi pripadaju raznim kulturama i rasama. Rimljani od njih preuzimaju mnoga znanja i vještine, još uvijek gotovo svi oni zadržavaju svoj jezik i običaje.Ropstvo je postala masovna pojava. Ratovi i gusarenja bili su izvor jeftine robovske snage, koja je primjenjivana ne samo u zemljoradnji, već i u zanatskim radionicama. Robovi su bili ne samo zemljoradnici već zanatlije pa čak doktori, učitelji, zabavljači i gladijatori.Prelazak sa patrijarhalnog na klasično ropstvo značilo je veliku promjenu. Rob više nije član porodice, već predmet, objekat prava svojine, nad kojim on ima pravo života i smrti.

Pravo

20. Ius civile,Ius honorarium, ius gentium (44)

Najveći broj novina rimsko pravo duguje periodu republike. Javljaju se tri paralelna pravna sistema: ius civile, ius honorarium i ius gentium.Ius civile je pravo koje važi za cives, rimske građane. Primjena ius civile-a je posljedica personalnog načela, koje u izvjesnom smislu vodi porijeklo od prvobitne zajednice. Pravo se ne primjenjuje po teritorijalnom principu, već određene grupe građana imaju svoja pravna pravila bez obzira na to gdje žive. Ius civile čine stari običaji, zakoni i njihova tumačenja. To je u prvom redu Zakon 12 tablica, kao i niz drugih zakona donijetih tokom republike. Ius honorarium je pravo koje je nastalo aktivnošću građanskog pretora, a ius gentium peregrinskog pretora. Pretorova uloga u zakonodavnoj aktivnosti posljedica je nastojanja Rimljana da nađu jedno gipkije i manje glomazno sredstvo za mijenjanje prava od zakonodavne aktivnosti u skupštinama. Tako je pretor, koji organizuje pravosuđe od tumača pravnih normi vremenom postao i njihov stvaralac. Pretorsko pravo, koje obuhvata ius honorarium i ius gentium, upoređeno sa civilnim pravom je manje formalističko, bogatije u nijansama i elastičnije .

21. Zakon 12 tablica (44-47)

Rimljani nisu voljeli kodifikacije. Zakon 12 tablica, ipak predstavlja pravni zbornik, kodifikaciju, koja je prema definiciji zakonski tekst koji na iscrpan način reguliše čitavu oblast društvenih odnosa. Zakon 12 tablica donesen je na zahtjev plebejaca, koji su tražili da se objavi pravo i kalendar i da se time spriječe zloupotrebe. Pod njihovim pritiskom 451. g. p.n.e. izabrana je grupa od deset ljudi, koja je preuzela vlast. Ova komisija (decemviri legibus scribundis – desetorica koja teba da napišu zakone) sastavljena od patricija, objavila je deset tablica. Trebalo je riješiti još neka pitanja pa su sledeće 450. g. pne. izabrani novi decemviri od kojih petorica bili plebejaca i oni su dodali još dvije tablice. Tablice su izložene na forumu ali su u požaru pri provali Gala 390. g.p.n.e. izgorijele, jer su bile drvene. Napravljene su nove od bronze koje takođe nisu sačuvane. O sadržini Zakona 12 tablica se mnogo zna jer je dosta citiran u djelima pravnika, raspravama gramatičara, besjednika i istoričara.

12

Page 13: rimsko pravo skripta APEIRON

Prve tri tablice govore o suđenju i izvršenju presude. Za plebejce je bilo važno da se na jasan način reguliše osjetljivo pitanje parnica, a za državu da se spriječi potpuna samovolja u zaštiti prava. U četvrtoj i petoj tablici slijede odredbe o porodici, vlasti paterfamilijasa, nasleđivanju. Šesta i sedma tablica govori o imovini, odnosima između susjeda, međama. Osma i deveta o deliktima, deseta o sahranjivanju, a poslednje dvije nemaju posebnu sadržinu jer predstavljaju dopune kojih se sjetila druga komisija. Krivični postupak nije bio obuhvaćen tablicama.Jezik zakona je sažet, jasan. Po sadržini nije iznad sličnih zbornika drugih naroda, ali u pogledu konciznosti ih nadmašuje. Iako je religijski uticaj veliki ipak se pravi razlika između normi koje regulišu religijske odnose (fas) i pravnih pravila (ius). Ali zato nije dovoljno odvojeno javno pravo od privatnog, stvarno od obligacionog. Zakon štiti vlast porodičnog starješine i privatnu svojinu. Proglašava se pravo na sastavljanje testamenta. Međe su svete, a za neplaćeni dug prijeti ropstvo ili smrt. Ugovori se poštuju: ‘’kako izgovore riječi, neka to bude zakon’’. Podrobno se reguliše pravo uzimanja plodova koji padnu na susjedovo zemljište, visina grana sa susjedovog drveća, koja se mora tolerisati, zabranjuje se izmjena prirodnog toka vode, itd. Poslovi su formalistički i apstraktni, što odaje veliki uticaj religije. Forma je važnija od pravnog osnova i preovlađuju dva oblika: usmena stipulacija i zaključenje u prisustvu službenog mjerača i pet svjedoka, takođe izgovaranjem svečanih riječi. I sudski postupak prepun je formula koje treba odrecitovati. Ovaj formalizam je praćen simbolikom. Ruka je simbol vlasti, štap – svojine , koplje – državnog autoriteta. Ako se ne može donijeti cijela stvar, donosi se njen simbol: kamen od kuće, pramac od broda, runo od ovce. I neke druge osobine primitivnog prava vide se u Zakonu 12 tablica: još uvijek se primjenjuje ne samo dobrovoljna i zakonska kompozicija nego i talion (odmazda) - oko za oko, zub za zub. U slučaju teške tjelesne povrede, ako se delinkvent i oštećeni ne nagode, primjeniće se talion. Za neka krivična djela su predviđene religijske sankcije (sacer esto – neka bude proklet), a druga odaju sujeveran narod: kažnjava se bacanje čini na usjeve, sastavljanje zle magijske pjesme. Za ubistvo oca (parricidium) previđena je kazna puna simbolike: ubica je šiban do krvi, zašivan u kožnu vreću sa zmijom, psom, pijetlom i majmunom i bacan u more. Predviđeno je da onaj koji vježbajući omaškom nekog ubije (ako mu pobjegne strijela ili koplje), neće odgovarati za ubistvo. Dužan je samo da prinese na žrtvu ovna. Jedna od velikih vrijednosti Zakona 12 tablica je zabrana privilegija. Ako izuzmemo robove, Zakon se na sve jednako primjenjivao. Jedini trag nejednakosti je zabrana braka između patricija i plebejaca, koju predviđaju dve naknadno dodate tablice. Ova zabrana nije bila dugog vijeka. Već je Kanulijev zakon iz 445. godine p.n.e. ukida. Zakon je rezultat kompromisa između patricija i plebejaca. Zakon 12 tablica nikada nije ukinut. On je toliko poštovan da su ga Rimljanu u školama učili napamet.

22. Zakoni (47-48) Rimski zakoni dobijaju ime ili po predlagaču (Ebucijev, Letorijev, Kanulijev) ili po sadržini često dodavanjem imena predlagača (Akvilijev zakon o šteti, Kornelijev zakon o napadima na ličnost). U donošenju zakona učestvuje senat bilo naknadnom saglasnošću (auctoritas patruum) ili prethodnim odobrenjem, a o samom zakonu glasa skupština. Većinu zakona donijela je centurijatska skupština, ali su i odluke plebejskih skupština tzv. plebisciti dobili snagu zakona.Jedna grupa zankona rezultat je borbe patricija i plebejaca i predstavlja ustupke plebsu. Kanulejev zakon iz 445 godine g.pne. koji je ukinuo zabranu sklapanja braka između particija i plebejaca. Zakon koji je imao dva predlagača Petelija i Papirija (lex Poetelia Papiria) iz 326 g.pne. ukinuo je neksum, posao starog prava koji je plebejce pretvarao u dužničke robove. Donešeno je više zakona koji su ograničavali ili zabranjivali kamatu iz zajmova. Licinijevim i Sekstijevim zakonom (lex Licinia Sextia) iz IV vijeka pne. maksimiran je zemljišni posjed. Hortenzijev zakon iz III vijeka pne. dao je plebiscitima snagu zakona. Dva agrarna zakona vezana za borbu braće Grasi, prvim je 133 g.pne. oduzeta zemlja preko određenog maksimuma i podijeljena bezemljašima, a drugi je označio trijumf senatorske reakcije, jer je ukinut maksimum i naređeno je da se zemlja više ne dijeli (111 g.pne.) U njemu se prvi put pominje riječ “vlasnik”. Veoma važan zakon je Akvilijev zakon o šteti, te Silijev zakon donešen 250 g pne. i Kalpurnijev oko 200 g.pne. koji su pokušali da spriječe zloupotrebu magistrata i koji su uveli institut pravno neosnovanog bogaćenja.

13

Page 14: rimsko pravo skripta APEIRON

23. Pretorsko pravo (48) Taj paralelni pravni sistem, koji je djelo pretora, obuhvata ius honorarium, stvoren aktivnošću gradskog pretora i ius gentium koji je djelo peregrinskog pretora. Prvi je primjenjen na rimske građane, a drugi na odnose “sa stranim elementom”, na sporove između stanovnika različitih provincija, kao i na odnose Rimljana sa stanovnicima provincija.

24. Ius honorarium (48-50) Ius honorarium je pravni sistem koji je nastao djelatnošću pretora i kurulskih edila. Pošto su magistrati honores (počasni) i pravo se zove ius honorarium.Praetor (od prae – ispred, i ire – ići, znači: vođa, predvodnik) je pravosudni organ koji ima i neke vojne nadležnosti: u slučaju potrebe komanduje konjicom (magister aequitum). U sudskom postupku on ne donosi presudu, već treba dozvoliti da se pokrene tužba i kontroliše da li se stranke u prethodnom dijelu parnice koja se obavlja pred njim pridržavaju propisanih formi.Pretor je morao, najprije prikriveno, potom i otvoreno da dopunjuje postojeći sistem pravnih pravila, iako je prvobitni njegov zadatak bio da tumači a ne da stvara pravo.U početku su bila dva pretora: gradski (praetor urbanus) i peregrinski (praetor peregrinus). Djelatnošću gradskog pretora nastao je pravni sistem koji se naziva ius honorarium, a peregrinskog ius gentium. Osnovni razlog za stvaranje ius honorarium-a je zastarjelost civilnog prava, a ius gentium je posljedica potrebe da se regulišu pravni odnos između subjekata koji, primjenom personalnog pravnog načela, potpadaju pod različite pravne sisteme. Tokom vremena se broj pretora povećavao tako da ih je bilo šesnaest, koji su imali različite dužnosti. Jedan je bio zadužen za tutorstvo nad maloljetnicima, odnosno za određivanje tutora maloljetnicima i za nadzor nad njihovim radom. Sredstvo kojim je pretor mijenjao pravo bio je edikt. To je bio najprije usmeni, a zatim pismeni proglas koji je pretor izdavao pri stupanju na dužnost. Mogao je u toku svog mandata da izdaje naknadne edikte. U ediktu je pretor obavještavao građane u kojim slučajevima će dati pravo na tužbu (iudicium dablo) ili u kojim će uskratiti pravo na pokretanje spora (non servabo), kao što je slučaj sa sporom između članova jedne porodice. Smatrao je da takve stvari treba rješiti među srodnicima. Sledeći pretor je mogao preuzeti sve ili većinu odredbi iz edikta prethodnika i dodati im nove. Često su ili sami istaknuti pravnici dolazili na položaj pretora ili su im bili savjetnici. Tako je stvaran jedan elastični mehanizam stalne obnove i dopune rimskog prava. Time je djelatnost od interpretacije postala kreacija prava. Sličnu iako manje značaju ulogu imao je kurulski edil, koji se brinuo o redu na pijacama i javnim mjestima i koji je svojim ediktom naročito uticao na odgovornost prodavca za nedostatak robe.Rezultati pretorove aktivnosti bili su brojni i dalekosežne. Gotovo da nema oblasti u kojoj se pretorov uticaj nije osjetio. U porodičnom pravu omogućio je licima pod vlašću paterfamilijasa da zaključuju poslove putem tužbi koje su srednjovjekovni pravnici nazivali actiones adiecticiae qualitatis. U sudski postupak je uveo četiri vrste tužbi. Stvorio je i druga procesualna sredstva (interdikte, pretorske stipulacije, povraćaj u pređašnje stanje) kojima je sprečavao samovlasnu zaštitu prava i kojima je pravo približio idejama pravičnosti. U stvarnom pravu njegovo je djelo pretorska ili bonitarna svojina koja je značila smanjenje formalnosti u prometu. Stvorio je vrlo značajan institut državine (possessio). U nasljedno pravo je uveo red nasljeđivanja koji je davao prednost krvnim srodnicima nad angatskim. Zaštitio je nove oblike testamenta. Testament per aes et libram je prvi rimski pisani testament, a možda i prvi u istoriji prava, kao jednostrani posao, jer su prethodni oblici ili usmeni ili dvostrani poslovi. U obligacionom pravu njemu se može pripisati zaštita pretorskih paktova.Vremenom je pretorsko pravo osavremenilo civilno pravo, omekšalo njegovu strogost i formalizam.

25. Ius gentium (50-51) Ius gentium je djelo peregrinskog pretora, a u širem smislu obuhvata i edikt upravnika provincija. Rimljani nisu dopuštali strancima da se koriste njihovim civilnim pravom. Zato je peregrinski pretor stvarao nove pravne norme po kojima se sudilo. On je naravno polazio od svog ius civile-a ali je bio slobodniji od gradskog pretora u izboru rješenja, mogao je da primjeni pravo provincije ili da izmisli novi propis.

14

Page 15: rimsko pravo skripta APEIRON

Otuda je ius gentium (pravo naroda) bio najelastičniji od tri pravna sistema koji su se primjenjivali u rimskoj državi. Pod uticajem ovog pravnog sistema, čije norme počinju da prodiru i u ius civile rimsko građansko pravo je postalo manje formaističko i apstraktno. Ono usvaja institute drugih naroda, među kojima literarne kontrakte, hipoteku, načelo opšte havarije (lex Rhodia de iactu – zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima sa broda). Kad su stanovnici provincije dobili rimsko građansko pravo, što se desilo u sljedećem periodu, sva tri pravna sistema su se sjedinila u jedno, iako su učeni pravnici i dalje vodili računa o tome koja pravila pripadaju civilnom, koja honorarnom, a koja ius gentium. U klasično doba ius gentium počinje dobijati jedno novo značenje. Sada se pravi razlika između civilnog prava, kao prava koje je specifično rimsko i ius gentium koje je zajedničko svim narodima. Ono se zove i prirodno pravo. U savremenom pravničkom riječniku ius gentium znači i međunarodno pravo.

26. Novine (51) Pored onih promjena koje smo naveli kao rezultat pretorovih edikata osnovni rezultati ovog preobražaja bili su sledeći: Dobijaju zaštitu novi odnosi. Uporedo sa formalističkim ugovorima starog prava, verbalnih i literarnih, nastaju realni koji zahtijevaju minimalne forme, konsensualni, kod kojih nikakva formalnost nije potrebna. Apstraktni poslovi se pretvaraju u kauzalne, što je dobrim dijelom i posljedica smanjenja formalizma. Dok se ranije nije vodilo računa o pravnom osnovu duga, sada su stvorena sredstva da se dužnik oslobodi obaveze ukoliko nije ispunjen onaj cilj zbog koga je posao zaključen. I način pribavljanja svojine postaju elastičniji. Omogućeno je prenošenje svojine i nad sredstvima za proizvodnju običnom prostom predajom, dok je staro pravo zahtjevalo svjedoke, mjerača sa vagom i svečane riječi. Velika promjena odigrala se u porodici. Slabi vlast porodičnog starješine nad ukućanima i muža nad ženom. Uvodi se novi način nasleđivanja koji više odgovara promijenjenim oblicima porodice i srodstva. Izmjenjen je način suđenja. Stroge i krute forme legisakcionog postupka zamjenjene su formularnim, u kome se koriste pismeni dokumenti. Ukinuto je izvršenje na ličnosti, koje pretvara dužnika u roba, i uvodi se izvršenje na imovinom. Pravo sve više ulazi u oblasti koje je nekad religija regulisala kao što su savjesno ponašanje (bona fides) i pravičnost (aequitas). Religija gubi raniji značaj. Tendencija smanjenja sakralnih elemenata u pravu nastavila se sve do klasičnog perioda. Tada se iznova počinje osjećati utjecaj jedne nove religije – hrišćanstva.

Principat ( od prikrivene do otvorene monarhije 27g pne – 284 g n.e.)

27. Principat: napredak ili kriza (52-53) Principat počinje dolaskom Augusta na vlast 27 g pne.i završava se stupanjem na presto Dioklecijana 284 g, n.e.Teritorijalno država dostiže svoj vrhunac. Rimljani su zagospodarili novim zemljama i narodima. Osvojene su: današnja Velika Britanija (jedan dio), Međurječje, Jermenija, Rumunija, učvršćena je vlast na Balkanu. Grad Rim postaje prestonica svijeta i vjerojatno udvostručuje broj stanovnika, a za njim ne zaostaju mnogo ni drugi gradovi, naročito trgovački centri Istoka. Privreda a naročito trgovina, koristi more bez pirata i dobre drumove. Trguje se ne samo između gradova i dijelova imperije već i sa dalekim narodima, kao što su Indusi i Kinezi.Ovo doba ‘’rimskog mira’’ (rax romana) koristilo je i kulturi. Latinski jezik i rimski način života su u neviđenoj eksapnziji, naročito u zapadnim provincijama. To je period u kome žive najveća imena rimske istoriografije, poezije, retorike, lingvistike. Poslije dva zlatna vijeka rimske poezije, I stare i I nove ere, nastaju dva zlatna veka rimske pravne nauke, koji se završavaju početkom trećeg vijeka.Naravno da je bilo i kriza. Treba razlikovati krize rasta od krize opadanja. Pobune robova i građanski ratovi prije se mogu shvatiti kao posljedica rasta, sazrijevanja jednog sistema, nego kao znaci opadanja. Robovski ustanci su odgovor na pretvaranje patrijarhalnog ropstva u klasično. A građanski ratovi su nastali iz potrebe da se političko zdanje rimske države prilagodi novim uslovima koji su posljedica širenja i sazrijevanja robovlasničke države. U cjelini gledano, ako je ‘’doba kraljeva’’ djetinjstvo jedne civilizacije, a republika njena mladost, principat predstavlja vrijeme njene zrelosti, u kojem je dala svoje najbolje plodove.

15

Page 16: rimsko pravo skripta APEIRON

Krajem ovog perioda nastaće znaci jedne krize koja se teško može ocjeniti kao mladalačka. Ona će utoliko teže pogoditi društvo što njen epicentar neće biti u sferi politike, već u samoj privredi. Ta kriza će iznuditi nove suštinske promjene, koje će označiti prelazak na apsolutnu i birokratizovanu monarhiju u kojoj nije bilo traga nekadašnjeg republikanskog uređenja.

Društvo28. Agonija republike i nastanak principata (53-55)

Krajem prvog i početkom drugog vijeka p.n.e. rimska država bila je poprište burnih događaja. Dolazi do prvog pravog građansko rata između robova i robovlasnika i između raznih slojeva slobodnog stanovništva. I ranije je bilo pokušaja robova da se oružjem oslobode svog položaja, ali sada su to pravi masovni ustanci, od kojih su najžešći udari robova su na Siciliji (138 i 104 g.pne) gdje je puno robova koji su radili u latifundijama i Spartakov ustanak (74 – 71 g.pne.) Spartak je zadao više poraza rimskoj vojsci. Tek kada je upotrijebila sve svoje snage rimska država je uspjela da savlada pobunjene robove, u čemu se naročito istakao Kras, jedan od budućih trijumvara. Robovski ustanci su posljedica pogoršanja njihovog položaja poslije punskih ratova. Oni su uzdrmali rimsku republiku i nesumnjivo su doprinijeli uvođenju novog režima. Poslije gušenja Spartakovog ustanka, rimska država je s jedne strane pooštrila mjere protiv robova, a s druge strane je ublažila njihov položaj. Ovakvom mješavinom terora i popuštanja Rimljani su uspjeli učvrstiti poredak i donekle smiriti robove tako da sve do kraja usanaka nije bilo. Robovi su prešali na individualni teror i sabotažu kao oblik borbe, da bi dočekali varvare kao oslobodioce. Bilo je sukoba i između slobodnih: Rimljani i drugih naroda, kao i između raznih slojeva rimskog društva. Latini su poveli rat protiv Rimljana jer su bili nezadovoljni položajem u državi, čijoj su veličini i moći znatno doprinjeli. Poslije teških okršaja, Rimljani su ih uspjeli savladati. Bilo je ustanaka u provincijama. Ali je veoma žestok sukob bio unutar samog rimskog društva izazvan borbom za vlast i zemlju. Krajem republike sve više se zaoštrava neprijateljstvo između stare aristokratije (tzv. nobila) i vitezova (ordo equester), čija je snaga u bogastvu, ali ne i u porijeklu. Formiraju se dvije političke stranke koje se žestoko bore za vlast. U prvo vrijeme više uspjeha imaju nobili tzv “optimati”, a njihov predstavnik Sula zavodi diktaturu, koja nije isto što i ranije diktature, već je vremenski neograničena. Tada se prvi put javljaju progoni, spiskovi političkih neprijatelja koji su stavljeni van zakona tako da svako može da ih ubije i da čak dobije nagradu za to (proskripcije). Kasnije prevagu dobija stranka “populara” koju predstavljaju tri istaknuta političara (trijumviri): Pompej, Cezar i Kras. Između trijumvira izbija sukob, jer se vrhovna vlast teško dijeli i kao pobjednik izlazi Cezar, političar, vojskovođa i talentovani pisac. Međutim Cezar 44. g.pne. (‘’martovske ide’’) pada kao žrtva zavjere na čijem čelu je bio Brut i Kasije. Ovi nemiri nisu okončani. Stvara se novo savezništvo, novi trijumvirat: Antonije, Oktavijan i Lepid koji uspjevaju pobijediti aristokratiju, tj. republikansku opoziciju. I ovaj trijumvirat se raspada i kao pobjednik izlazi Oktavijan kasnije nazvan August (Uzvišeni), posinak Cezara. On nije imao raskošni Cezarov talent, ali je bio trezven i lukav političar. Oktavijan je sjedinjavao surovost u građanskom ratu (nije kao Cezar praštao svojim protivnicima), sa blagošću poslije pobjede, tako da je poslije pružio ruku pomirenja senatskoj opoziciji. Pored toga je svoje namjere prikrivao konzervativnim parolama i gotovo neosjetno uspio da, formalno poštujući republikansko državno uređenje, uvede novi režim.

29. Uzroci (55) Osnovni razlog za prelazak na principat nije toliko u privrednim teškoćama i slabljenju države, jer će tek u ovom periodu rimska država dostići vrhunac svoje moći i teritorijalne ekspanzije, a društvo najveći stepen bogatstva. Uvođenje principata kao oblika državnog uređenja bio je posljedica političke krize. Država koju su Rimljani stvorili tokom perioda republike nije bila više u stanju da izađe na kraj sa svim zadacima koje je trebalo rješavati. Ona je zadržala osnovne oblike koje je imala na samom početku, to je bila država-grad, nalik na grčki polis. Država, koja je već postala carstvo po svojoj veličini, po broju stanovnika, nije mogla da zadrži političku strukturu polisa. Ta protivriječnost između socijalne i privredne strukture, na jednoj strani, i političke nadogradnje, na drugoj, razrješena je u prvim vijekovima principata kada je rimska državna organizacija takođe postalo carstvo, monarhija, najprije prikrivena, a zatim otvorena.

16

Page 17: rimsko pravo skripta APEIRON

30. Dijarhija (56-57) Državno uređenje je rezultat kompromisa između nasljeđenih, republikanskih, i novih monarhijskih oblika. To je prikrivena monarhija, fasada građevine je republikanska, ali je unutrašnje ustrojstvo monarhijsko. Simbol države je bio dvoglavi orao, koji će kasnije preuzeti mnoge ustavne monarhije, pa i Kraljevina Jugoslavija. Jedna glava predstavlja organe republike, na čelu sa senatom, a druga novu vlast koju predstavlja princeps. Ovakvo uređenje je dobilo naziv po jednoj nevažnoj tituli vladara – prvak senata, prvi senator (pinceps senatus). To je bila davnašnja titula koju je imao prvi u rangu senatora i koma mu je davala prava da prvi uzme riječ u raspravi. Avgust je imao i niz drugih republikanskih funkcija: bio je konzul, tribun, pretor, propretor, pontiflex maximus. Imao je i vrhovnu komandu nad vojskom. Postepeno je on stvorio i širio sopstveni aparat, koji je, za razliku od starog, bio plaćen, stalan i njemu podređen. Tako su paralelno postojala dva sistema vlasti, jedan koji je potiskivan, i koji čine: skupština, senat i izborne magistrature, i drugi, od princepsa postavljen i plaćen, koji raste. U znaku ovog dvovlašća su i državne finansije. Postoji aerarium, blagajna kojom rukovodi senat, ali i fiscus, koji pripada vladaru i iz koga plaća vojsku i činovnike. I provincije su podijeljene. Onima u kojima je stanje relativno mirno, upravlja senat, a buntovnim provincijama, kao i onim kojima prijeti upad neprijatelja, upravlja princeps i u njima su vojni garnizoni. Javni prihodi su porijeklom sa državnih domena, iz rudnika u kojima rade državni robovi i osuđenici. Najveći izvor prihoda je dolazio iz provincije. Tokom republike i principata nije naplaćivan porez na zemljište u Italiji. Rimljani plaćaju porez za posjede u provincijama, ali se to smatra prije nekom vrstom zakupnine, jer se polazilo od pravne pretpostavke ili fikcije da je vlasnik ovog zemljišta država. Ali su stranci u provincijama bili opterećeni nametima. Bilo je i nekih drugih poreza, kao što je porez od 1% na prodaje putem javne dražbe, koji je kasnije proširen na sve prodaje.Ovo dvovlašće (dijarhija) je bilo privremeno, jedna labava ravnoteža između tradicionalnih i novih oblika vlasti. Ono je još jedna potvrda konzervativnosti Rimljana koj teško prihvataju novine. Ta ravnoteža se vremenom mijenjala u korist vladara, koji postepeno preuzima, ne samo upravne već i zakonodavne i sudske funkcije (ekstraordinarni postupak). Senat se pretvara u gradsko vijeće koje brine o komunalnim problemima Rima, a skupštine su već i prije toga izgubile svaki vlast.

31. Pax romana (procvat gradova i privrede) (57-58) Poslije građanskih ratova, koji su na savremenike ostavili mučniji utisak od ranijih, jer su se na obe strane borili rimski vojnici, nastupio je period od dva vijeka u kome nije bilo oružanih sukoba, osim nekoliko ustanaka. To se vrijeme naziva “rimski mir” (pax romana), u znaku je velkog privremenog i kulturnog prosperiteta. Trgovina je cvjetala, jer joj mnoge okolnosti idu na ruku: veleposjedi, gradovi, specijalizacija provincija u proizvodnji, dobri pomorski i suvozemni putevi.Katonov idealni posjed, veličine 60 do 150 jugera, na kome radi 13-16 robova, davno je premašio ko god je morao. Latifundije obuhvataju na stotine jugera i stotine robova. Iako nije bilo suštinskog tehnološkog napretka, bilo je poboljšanja u organizaciji, izboru kultura i sjemena, navodnjavanju i isušivanju. Ovakvi posjedi proizvode višak koji se iznose na tržište. Gradovi su proizvodni, a još više potrošački centri. Rim je imao vjerovatno blizu milion stanovnika. Rim je bio prvi pravi velegrad u istoriji. Bila je zaista kazna uskratiti pravo nekim strancima da dođu u Rim (peregrini dediticii), ili prognati nekog van grada, o čemu svjedoče lamenti pjesnika Ovidija, koga je Avgust poslao u progonstvo na obalu Crnog mora. I mnogi drugi gradovi širom imperije cvetaju. Neke oblasti i gradovi su specijalizirani u proizvodnji. Luke su bile produbljene i ojačane, izgrađeni su svetionici. Pravljeni su znatno veći brodovi, dugi do 60 metara, koji nisu, kao ranije išli od jedne do druge luke duž obale, već su usmjravani pravo preko mora. More je očišćeno od pirata i putovanje srazmerno bezbjedno. Trgovina je koristila i kopnene puteve koji su bili kvalitetni i trase znalački odabrane. Trgovina je povezivala ne samo razne dijelove Carstva, već je prelazila i njihove granice. Iako je Rimsko carstvo izvozio svoje proizvode, bilans je bio negativan i pokrivan je novcem od plemenitih metala.

17

Page 18: rimsko pravo skripta APEIRON

32. Širenje rimskog jezika i kulture (58-59) Jedna od posljedica “rimskog mira” bila je neviđena ekspanzija latinskog jezika i rimske kulture. Njihova kultura u izvjesnoj mjeri utiče na stare civilizacije koje su se našle u okvirima njihove države, ali ove uspijevaju da sačuva svoj jezik. Za varvarske i poluvarvarske narode Zapadne Evrope latinski jezik i rimski način života bili su neodoljivo privlačni i gotovo svi oni zaboravili su svoj jezik i prihvatili latinski. U ovom procesu kulturne asimilacije veliku ulogu imali su administracija, trgovina, vojska i kolonizacija. U svakoj provinciji postoji administrativni aparat rimske države. Upravnici provincija i njegovi pomoćnici izdaju naredbe uglavnom na latinskom, a i opštenje sa organima vlasti je na ovom jeziku. Vojnici regrutirani iz različitih krajeva imperije, često još neromanizovanih. Oni su u toku službe usvajali zvanični jezik i rimski način života. Trgovina je dovodila u vezu mnog ljude. Stranci dolaze u Rim, a rimski trgovci, zelenaši i publikani odlaze u provincije. Latinski postaje međunarodni jezik trgovine. Prenaseljenost Italije i propadanje seljaštva doveli su do kolonizacije. Gradska sirotinja, seljaci koji su ostali bez zemlje i isluženi vojnici dobijaju parcele zemlje i odlaze u provincije kao kolonisti. Ti novi gradovi, sa forumom, kupatilima, arenama bili su živa žarišta rimskog uticaja.Približavanje Rimljana i drugih naroda, provincijalizacija Rima i romanizacija provincija, bili su jedan od razloga za jednu, na prvi pogled neočekivanu odluku, Karakalin edikt o građanstvu.

33. Promjene u društvu (59-62) Dok je doba republike bilo u zanku velikih izmjena u društvenoj strukturi i položaju pojedinih njenih dijelova, u principatu svega toga nema. Jedna važna novina bilo je proširenje kruga rimskih građana na gotovo sve slobodne stanovnike Imperije.Nobili. Raniji nobili, osvježeni pridošlicama iz drugih slojeva (homies novi) čine senatorski stalež, za koji je propisan imovinski cenz od milion sestercija. Poslije prvog obračuna sa predstavnicima senatroske opozicije, August je sklopio kompromis sa njima, iako su kasnije vladari povremeno organizovali čistke. Tako su uklonjeni najuporniji pobornici republike.Eskvestri. Potomci eskvestra (‘’vitezovi’’) su uticajan stalež. Oni su u građanskim ratovima bili glavna podrška trijumvirima i, kasnije, u novom poretku. Njihov imovinski cenz je 400 000 sestercija. Ekvestrima se pridružuje jedan broj oslobođenika, koji igraju istaknutu ulogu u privrednom, političkom i kulturnom životu. Prototip je Hristogon, Sulin miljenik i štićenik, koji je često nepoštenim načinima uspio da se obogati. Oba ova staleža u okviru vladajuće klase još uvijek temelje svoje bogatstvo na veleposjedu, obrađivanom radom robova, uz ponešto zelenašenja i drugih novčanih špekulacija. Gospodari se sve više odvajaju od proizvodnje. Jedina veza sa posjedom je vila koja se nalazi na posjedu da bi se povremeno došlo, sam ili sa prijateljima, radi kontrole rada nadzornika i gozbe. Ranije brzi način za sticanje bogatstva, putem funkcije u provinciji, sada je nešto izmjenio karakter. Udvaranje glasačkom tijelo i podjela hrane i novca plebsu, sada su zamjenjene dodvoravanjem vladaru.Činovništvo, koje je pratilac svake birokratizacije uprave, postaje sve brojnije i uticajnije. Ono se regrutuje iz reda senatora, ekvestra ali i oslobođenika. Za razliku od republikanskih funkcionera, oni nisu birani na godinu dana, već su trajno postavljeni i plaćeni do vladara, koji ih u svako doba može smijeniti.Gradska sirotinja početkom principata živi bolje nego ikad. Da bi umirio javno mnjenje i iskupio se za sve očiglednije uzurpacije, vladar je, dok god su to finansije dozvoljavale, dijelio besplatno žito, kontrolisao cijenu hljeba, organizovao cirkuske igre, držeći se pravila da je sirotinji potrebno “hljeba i igara” (panem et circenses).Seljaštvo je i dalje u krizi, iako su povremene agrarne reforme povećale broj malih i srednjih zemljoposjednika. U novijim asignacijama (besplatnim dodjeljivanjima zemlje) parcele su već znatno veće nego ranije i iznose 100 i 200 jugera. Propadanje seljaka i druge promjene dovele su do izmjene u sastavu vojske. Nije to više vojska Rimljana i Italika, pretežno seljaka, već profesionalna armija. Dok su u legijama Avgusta, Italici predstavljali izrazitu većinu, sedamdesetih godina I vijeka njihov broj je pao na manje od 20%, a u Hadrijanovo vrijeme na manje od 1%. Većinu su činili stanovnici provincija i to najviše onih u kojima romanizacija nije daleko odmakla.

18

Page 19: rimsko pravo skripta APEIRON

Jedna od najvažnijih promjena u ovom periodu je u položaju peregrina. Zahvaljujući kulturnom približavanju Rima i provincija i širenju latinskog jezika, ekspanziji državnog aparata i vojske, Karakala je 212 g. donio edikt (Constitutio Antoniniana) kojim su svi slobodni stanovnici Imperije, osim one kategorije koja je spadala u dediticije, dobili status rimskih građana. Od tada je rimska država bila ne samo država robovlasnika Apeninskog poluostrva, već i svih robovlasnika Carstva.Robova je i dalje mnogo. Koliki je udio robova u ukupnom stanovništvu teško je reći, jer država nije imala urednu službu evidencije. Poslije robovskih ustanaka, koji su u krvi ugušeni, Rimljani su donijeli niz propisa o položaju robova, a bilo je promjena i u načinu na koji su gospodari postupali. Ti zakoni su na prvi pogled protivrječni. Jedni su izražavali pravu okrutnost. Tako je senatska odluka iz 10 g pne. (Senatus consultum Silanianum ) predvidjela smrtnu kaznu za sve robove koji se zateknu u kući ako se desi da rob ubije gospodara. Ova mjera uvedena je najviše zbog toga što su robovi, poslije neuspjeha Spartaka i masakra pobunjenika, odustali od ustanaka i prešli na druge oblike borbe, individualni teror i sabotažu proizvodnje. Država je uvela i neke mjere koje su ublažile položaj robova. One nisu bile nadahnute apstraktnim čovjekoljubljem, već željom da se sačuva sistem, da se spriječe nerazumni svirepi postupci nekih robovlasnika koji mogu ugroziti poredak. I u ponašanju gospodara bilo je promjena. Kako su prestali osvajački ratovi, sve više je odgajenih robova, nego zarobljenih neprijatelja. Oslobađanje robova je uzelo maha, i neki od njih se prevode na status kolona.

Pravo34. Klasično rimsko pravo (62-63)

Irnerije, prvi naučnik koji se u srednjem vijeku počeo baviti rimskim pravom nazvao je ovaj period klasičnim i taj se naziv do danas zadržao. To je vrijeme najvećeg dometa rimskog prava, najviše zahvaljujući velikom broju učenih pravnika, tzv. jurisprudenata. Po novinama principat zaostaje za republikom. Pravo se i dalje oslobađa formalizma i apstraktnosti, stvaraju se novi neformalni oblici za zaključivanje poslova. Pojam krivice, naročito nehata, dobija nove nijanse tako da ga je današnja pravna nauka mogla u cijelosti preuzeti od Rima. Zakonodavstvo i pravnici daju rješenja koja više vode računa o volji stranaka i pravičnosti. Pravna misao postaje bogatija, javljaju se različita mišljenja o nekim pitanjima. Stil, naročito knjiga učenih pravnika postaju izvor prava, pokazuje istovremeno i dubinu rezoniranja i ekonomiju u riječima, tako da se često u jednoj rečenici postavlja problem, daju moguća rješenja, opredjeljuje za jedno od njih i navodi razlog za takvo opredjeljivanje. Uprkos ovim vrlinama, pravo klasičnog perioda ima i izvjesne nedostatke. Rimski pravnici su svjesno izbjegavali teoretisanje. Oni su pravu prilazili, ne kao nauci, već kao prefinjenoj vještini. Iako imaju odbojan stav prema uopštavanju i teoriji, samo narastanje pravnog sistema, djelimična kodifikacija rimskog prava (vječiti edikt) i potrebe nastave doveli su do nekih rezultata i u teoriji. Javlja se prvi put u istoriji, pojam svojina (proprietas, dominium), pravnik Pedije prvi uočava da je suština ugovora saglasnost volja, profesor Gaj, pisac udžbenika (Institucije), daje prvi pravi sistem prava, tzv. tripartriciju, klasifikaciju ugovora, podjelu stvari. Izvori prava su rezultat promjenjenih prilika i nose pečat dijarhije. Postoje stari izvori prava, nasleđeni i novi izvori, koji nastaju zbog promjenjenih odnosa u državi. Od starih imamo zakone, senatske odluke i pretorov edikt. Mišljenja učenih pravnika dobijaju snagu zakona. Vladar je počeo da donosi odluke (constitutiones principum). Kasnije, njegova uloga u zakonodavstvu je sve veća, da bi na kraju potisnula sve ostale izvore. Cjelokupna zakonodavna aktivnost je, i pored šarolikosti, bila u rukama princepsa. Stari zakoni koji su doneseni u prethodnom periodu, kao i pretorov edikt i dalje su primjenjivani. To je statični dio rimskog prava, a ulogu dinamičnog je preuzeo na sebe princeps svojim odlukama, zatim senat i pravna nauka (jurisprudencija).

35. Zakoni i senatske odluke (63) Početkom principata skupština se sastajala i donosila zakone. Većinu tih zakona predlagao je sam princeps koji je htio da svoju volju zaodjene u tradicionalni oblik. Najviše zakona je donijeto za vlade Avgusta i Tiberija, a posljednji put pod Nervom (96-98. g. n.e.). Najvažnija su dva zakona koja je predložio Avgust, od kojih jedan ukida legisakcioni građanski sudski postupak (lex Iulia de iudicis privatis), a drugi unosi promjene u krivični sudski postupak (lex Iulia de iudicis publicis).

19

Page 20: rimsko pravo skripta APEIRON

Takođe tu su i tzv. kadukarni zakone (lex Julia i lex Papia Poppaea), koje je takođe predložio August. Oni su imali za cilj zaštititi porodični moral i brak pa su predviđali privilegije za udate žene sa određenim brojem djece, a starim momcima i usjedelicama su uskraćivali pravo nasleđivanja po testamentu. U vrijeme republike senat nije imao zakonodavnu vlast. Međutim, kada je sve više potčinjen vladarevoj volji, senatske odluke, koje su ranije imale karakter perporuka, mišljenja (zato se i zovu senatus consulta), dobijaju snagu zakona. Te odluke su najprije vezivale samo magistrate, ali početkom drugog vijeka se izjednačavaju sa zakonima. One nose nazive po predlagačima i skraćenicu SC (Senatus consultum): SC Orfitianum, SC Tertulianum. Kasnije, kada su otpali razlozi za ovakvu hipokriziju, mijenja se i njihov naziv, tako da se počinje upotrebljavati riječ oratio (govor) uz ime imperatora koji je svoj govor saopštio senatu, koji više nije o tome odlučivao (oratio Severi, oratio Antonini).

36. Edictum perpetuum (64) Zajedno sa drugim republikanskim magistraturama i pretor je izgubio raniju ulogu. Vremenom je svaki novi pretor sve više prepisivao iz edikata prethodnika, a sve manje dodavao. Na kraju je Hadrijan 131.g n.e, dao je zadatak Salviju Julijanu, najvećem pravniku tog doba, da kodifikuje pretorov edikt. Tako je nastao vječiti edikt (edictum perpetuum). Pretorovo pravo (ius honorarium i ius gentium) i dalje je dio sistema rimskog prava, ali je okamenjeno, od dinamičnog postaje statični sistem normi. Vječiti edikt nije sačuvan, ali je mnogo korišćen pri sastavljanju Justinijanove kodifikacije.

37. Constitutiones principum (64) Neprimjetno i postepeno princeps je osvajao zakonodavnu aktivnost. Najprije preko prijedloga koje je sam podnosio skupštinama i senatu, zatim stavljanjem pod kontrolu aktivnosti pravnika, ali i neposrednim učešćem u donošenju odluka. Pošto je u svojim rukama imao više funkcija, njemu je pripadalo i pravo na izdavanje edikata. Pored toga imao je pod sobom i aparat činovnika, kojim je trebalo davati uputstva. Vremenom su nastale četiri vrste princepsovih odluka, koje se zovu konstitucije .Edikti (edicta) su naredbe koje je izdavao na osnovu starog republikanskog pravila da viši magistrati imaju ius edicendi, a on je imao titulu konzula, prokonzula ili propretora. Jedan takav edikt je bila poznata constitutio Antoniniana iz 212 g. kojom je Karakala dodijelio rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima Imperije.Dekreti (decreta) su odluke u sporovima koji su došli do vladara i koje imaju karakter presedana, jer vezuju sudove u budućim slučajevima. Takav je dekret Marka Aurelija o zabrani samopomoći.Mandati (mandata) su uputstva upravnicima provincija i drugim službenicima koja su se odnosila na njihovu službu. Reskripti (rescripta–pismeni odgovori) su odgovori na pitanja koja su postavljali građani ili činovnici. Jedan od njih je odgovor Dioklecijana koji je uveo mogućnost raskida ugovora zbog oštećenja polovine (laesio enormis).Svi ovi raznovrsni oblici stopiće se u sledećem periodu u leges (zakoni), koji postaju jedan oblik zakonodavne aktivnosti.

38. Pravna nauka (64-70) Pravna nauka je najviši domet ove civilizacije. U Rimu su se mnogi najistaknutiji ljudi posvetili pravnim naukama. Ne treba shvatiti ovu djelatnost kao profesiju. Veoma je malo ljudi obezbjeđivalo svoju egzistenciju nastavom ili pružanjem pravne pomoći, i na njih je sa visine gledano. Bavljenje pravom je način učešća u javnom životu. Time se zadobija ugled, uticaj u društvu, a tek posredno moć i bogatstvo. Nisu svi pravnici imali mogućnost da stvaraju pravne norme, već samo srazmjerno uzak krug jurisprudenata iz najviših krugova bliskih vladaru. I ovaj izvor prava, kao i pertorov edikt, nastao je tumačenjem i to je dakle interpretacija koja postaje kreacija prava. Osnovni razlozi za pretvaranje pravne nauke u izvor prava, što je specifičan rimski fenomen, jesu: složen pravni sistem i laičko suđenje.

20

Page 21: rimsko pravo skripta APEIRON

Sve češće, kao se razvijao pravni sistem, dešavalo da se građani, pa i same sudije, koji su bili laici, a ne profesionalci, obrate stručnjaku, jer se nisu mogli snaći u mnoštvu propisa koje su predstavljali zakon, pretorov edikt, vladareve odluke, mišljenje senata. Zadatak pravnika je bio da na osnovu opisanih činjenica da pravno pravilo: Da mihi facta, dabo tibi ius (Daj mi činjenice, daću ti pravo). Trebalo je riješiti problem pravnih praznina, nedovoljno jasnih propisa ili proturiječnih zakona. Zato je to tumačenje sve više dobijalo stvaralački karakter. Ne znači da je pravnik mogao proizvoljno da stvara normu. On je morao uzeti u obzir običaje, ustaljena pravna načela i na osnovu toga dati rješenje. Za Ciceraona, u I vijeku prije Hrista, učeni pravnici su u prvom redu tumači prava (interpretes iuris), oni koji treba da ustanove kako glasi pravno pravilo, jurisprudentima je dozvoljeno ne samo tumačenje, već i stvaranje prava (iura condere)Veteres: Tumačenje prava je bilo najprije u rukama sveštenika. Tokom republike dolazi do laicizacije prava, ono prelazi u nadležnost učenih ljudi. Pravnici klasičnog perioda nazivaju svoje prethodnike iz perioda republike veteres (stari) od kojih ni jedno djelo nije sačuvano. Najznačajniji su bili Sekst Elije (Sextus Aelius), zatim sin čuvenog cenzora Katona, koji se takođe zvao Katon, tvorac poznatog pravila nazvanog regula Catoniana. Od svih najveći ugled uživao je Kvint Mucije Scevola (Quintus Mucius Scaevola) koji je bio učitelj prava mnogim poznatim Rimljanima svog doba, uključujući i Cicerona.Školovanje pravnika. Krajem republike i početkom principata dječaci iz uglednih porodica, koji su se željeli posvetiti pravu, odlazili bi u kuću nekog istaktnutog pravnika i provodili neko vrijeme, pošto bi najprije završili redovno školovanje. Prisustvovali su kada je učitelj primao stranke, pratili ga na sud i slušali njegove govore, a uveče bi raspravljali o proteklom danu. Pod uticajem Grka, a i zbog povećane potrebe za činovnicima koje je zahtjevao novi državni aparat, uvode se pravne škole. Najčuvenija je bila u Bejrutu (nazvana majka zakona), zatim u Konstantinopolju i Rimu. Broj profesora na njima je je bio mali, dva-tri, a ponekad i jedan na cijeloj školi. Čuven profesori nazivani su ekumenski (svjetski). Školovanje je po pravilu trajalo četiri godine, a godina se dijelila na 2 semestra. U doba carstva imperatori će zakonima propisati nastavni plan i program, kao i neka druga pravila školovanja. Donesen je zakon da studenti moraju završiti školovanje do svoje dvadesete godine, kasnije do dvadesetpete godine, uz prijetnju protjerivanja iz mjesta školovanja. Justinijan je produžio trajanje školovanja sa četiri na pet godina, što je dokaz da je pravo postalo obimnije..Sabinijanci i prokuleanci. Krajem republike i početkom principata najugledniji pravnici pripadaju školi prokuleanaca (prokulovaca), koju je osnovao pravnik Labeon ili školi sabinijanaca (sabinovaca), koju je osnovao Kapiton. Škole su dobile naziv po svojim prvim učiteljima Prokulu i Sabinu. Naziv škole ne treba bukvalno shvatiti, niti je riječ o pedagoškim institucijama, već više o metodu podučavanja, o načinu razmišljanja koje jedan pravnik prenosi na svoje učenike, koji će taj metod primjeniti kada i sami budu podučavali druge i kad budu tumačili pravo.U preko trideset slučajeva sačuvane su razlike u rješenjima koja daju dvije škole. Tako se, primjera radi, ako neko od tuđeg materijala napravi stvar, sabinijanci izjašnjavaju da stvar pripada vlasniku materijala, dok prokuleanci su davali prednost radu.Cavere, agere, respondere. Raznovrsna djelatnost pravnika može se svesti na 3 osnovna oblika. To je naprije davanje forme pravnim aktima cavere (što znači pokriti, odrediti). To je naročito u vrijeme republike, važna aktivnost, kada je formalizam starog prava bio izražen, pa se čitav taj period zove period kautelarne jurisprudencije.Agere (od ago, agere – raditi, činiti, voditi spor) je zastupanje stranaka u parnicama. To su po pravilu radili advokati (advocatus, od ad vocare – prizivati u pomoć). Najvažnija aktivnost respondere, davanje odgovora na pitanje stranaka ili sudija. To su radili učeni pravnici jurisprudenti. Odgovor je u početku bio usmen, a zatim pismen. U početku su odgovori bili bez obrazloženja, što je trag apstraktnosti starog prava i njegove veze sa religijom. Ponekad je kao potvrdu za svoj stav pravnik navodio mišljenje svojih kolega. Težište je bilo na autoritetu ličnog prestiža i prestiža drugih učenih pravnika autoritarna jurisprudencija. Kasnije pravnici daju i obrazloženja.

21

Page 22: rimsko pravo skripta APEIRON

Ius publice respondendi. Najprije su se građani obraćali pravnicima za mišljenje i to onima u čiji sud imaju povjerenje. Da bi vezao istaknute pravnike za svoj poredak, Avgust je uveo jednu novinu. On je određenim broju pravnika dao pravo da daju odgovore na osnovu njegovog ovlašćenja: ius publice respondendi ex auctoritate principis. To ne znači da se građani nisu mogli obraćati i onim pravnicima koji nemaju ovakvu privilegiju, već da je uz mišljenje određenih pravnika vladar davao pečat svog autoriteta. Međutim, početkom II vijeka, Hadrijan je ovo izmenio. Princeps nije mogao više dopuštati da se jedna važna djelatnost, stvaranje normi odvija bez njegove kontrole i od tada samo pravnici koji imaju ius publice respondendi mogu javno davati svoja mišljenja.Knjige. Pravna literatura je bila obimna i razvnorsna. Oni najprije pišu udžbenike koji se zovu institutiones ili elementa. Sakupljeni odgovori daju responsa ili quaestiones. Sve ove knjige kao i regulae spadaju u elementarna dijela, namijenjena laicima ili početnicima. Kada žele da odgovore nešto višim zahtjevima, pišu komentare građanskog prava koji se zovu libri ad Sabinum, komentari pretorovog edikta su libri ad edictum, a knjige enciklopediskog karaktera digesta ili pandekte. Jedino djelo klasične literature koje je gotovo u cjelini sačuvano su Gajeve Institucije, Ulpijanove Regule i Pavlove Sentencije. O ostalim dijelima saznajemo iz Justinijanovih Digesta. Znameniti klasični pravnici: Pravnici s kraja republike, kao i oni iz vremena Avgusta (labeon, Kapiton, Prokul, Sabin), uživli su veliki ugled među savremenicima. O njihovom životu se ponešto zna, ali nijedno njihovo djelo, čak ni u fragmentima nije sačuvano. Tek kasnije se javljaju imena čija je djelatnost ostavila više traga. U I vijeku naše ere živeo je Kasije, a krajem I i početkom II vijeka Celz i Julijan. Gaj Kasije Login - pripadnik stare aristokratske loze, član senata, u opoziciji prema režimu, zbog čega je jedno vrijeme za vlade Nerona, proveo u izgnanstvu. Napisao komentare ius civile-a i bio je od velikog uticaja na školu sabinijanaca, kojoj je pripadao, tako da neki tu školu nazivaju kasijanskom školom. Njegov učenik je bio Afrikan, čuven po zamršenom stilu (stilus africanus)Juvencije Cenz Mlađi - pripadao je sličnim krugovima kao i Kasije, i on je optužen da je učestvovao u zavjeri protiv vladara, tako da je jedva spasao glavu. Čuvena je njegova definicija prava: ‘’umjetnost dobrote i jednakosti’’ (ius est ars boni et aequi). O njemu se govori kao o čovjeku oštra jezika. Zato se oštar odgovor zove responsum Celsianum, a nesrpetno pitanje quaestio Domitiana, jer se onaj ko je pitao zvao Domicije.Salvije Julijan – bio je porjeklom iz Afrike. Obavljao je visoke funkcije, među kojima i člana vladarevog saveta (consilium principis). Od njega vodi porjeklo Didije Julijan, rimski car. Njegovo najznačajnije djelo je Digesta, u 90 knjiga.U drugom vijeku ističu se Pomponije i Gaj.Pomponije – je najplodniji pravnik svog doba, zahvaljujući njemu saznajemo nešto o starim jurisprudentima s kraja republike i početka principata.Gaj - Jedna od najzagonetnijih ličnosti rimske jurisprudencije. O njemu s jedne strane znamo najviše jer je jedno njegovo djelo sačuvano u cjelosti, a s druge strane najmanje jer mu ne znamo ni puno ime ni porijeklo. Njegove su zasluge što je napisao udžbenik po kome se vjekovima radilo u školama. Poznat je po tome što je prvi sagledao svet pravnih pravila, kao skladnu cjelinu, kao stistem. Taj sistem triparticije (personae res actiones) ostao je sve do danas kao podloga za izlaganje materije u građanskim zakonicima i udženicima.Kraj II i početak III vijeka daće trojicu velikana: Papinijana, Pavla i Ulpijana.Emilije Papinijan – je porijeklom iz Sirije, bio je načelu administracije, prefekt pretorijanske garde, ali je od strane Karakale osuđen na smrt, jer nije htio da se povinuje njegovoj samovolji. Bio je najbolji stilista, njegovi učenici su Ulpije i Pavle.Domicije Ulpijan – je zauzimao visoke položaje. On je najplodonosniji pravnik, tako da preko 40% odlomaka iz Digesta otpada na njegova djela. Imao je jasan stil, ali ne originalnost i lucidnost jednog Gaja ili Papinijana.Julije Paul ili Pavle – je drugi po plodnosti i raznovrsnosti među rimskim pravnicima. On je dao izvanrednu definiciju obligacionog odnosa. Oko 17% Digesta čine odlomci iz njegovih djela.Modestin–Posljednji klasični pravnik, koji vodi porijeklo iz Dalmacije. Ostavio lijepu defeniciju brakaCiceron (Marko Tulije Ciceron) – bio je savremenik Cezara, a nastradao je prije početka vladavine avgusta. On je u stuštini ostao vjeran idealu republike. Spriječio je zavjeru koju je organizovao

22

Page 23: rimsko pravo skripta APEIRON

Katalina, poslije čega je dobio počasni naziv pater patriae (otac otadžbine). Nastradao je nedaleko od Rima, od ruke centuriona koga je ranije besplatno branio na sudu. Od njega su ostale lijepe misli i izreke, kao: Spas naroda je vrhovni zakon (Salus populi suprema lex) ili O kakva vremena, o, kakav moral (O tempora, o mores’’. Od njega je ostalo pravilo da kod krivičnih dijela treba tražiti krivca među onima koji su imali korist od zločina.

Dominat (Propast antičke civilizacije, 284-565 g. n.e.Kriza robovlasničkog sistema

39. Opšti pregled (71) Period dominata počinje dolaskom na vlast Dioklecijana 284 godine i traje do smrti Justinijana 565. Dobio je naziv po carskoj tituli dominus et deus – gospodar je bog. Država postaje apsolutna monarhija koja se sve više miješa u privredne i društvene odnose. Za dominat se svi slažu da je to doba slabljenja i dekadencije. Dominat se može podijeliti na tri razdoblja. Prvo traje od Dioklecijana (284 g) do konačne podjele carstva na dva dijela (395 g). Energičnim mjerama izgradnjom jednog glomaznog aparata i armije, privremeno kriza je usporena. Drugi period, koji obuhvata vrijeme od 395 – 476 g u znaku je propadanja zapadnog dijela Carstva. To je vrijeme rasula u privredi, vojne anarhije. Istočno i Zapadno Carstvo se sve više udaljuje jedno od drugog. Treći period traje od pada zapadnog Carstva do smrti Justinijana (565 g). Istočni dio, buduća Vizantija uspjela je prebroditi nevolje, da se oporavi i čak privremeno protjera varvare iz oblasti koje su nekada pripadale Imperiji. Ta restauracija nije dala trajne rezultate. Mnogo je značajniji Justinijanov poduhvat na polju zakonodavstva, njegova kodifikacija.

40. Simptomi krize (72) Dominatu neposredno prethodi kriza III vijeka, koja je pogodila mnoge dijelove Imperije. Cijene proizvoda, naročito prehrambenih, višestruko su porasle. Zemlja naročito u Italiji više nije u stanju da ljudima pruža plodove na nekadašnji izobilan način. Smanjuje se broj stanovnika. Ova pojava zabrinjavala je već Augusta, pa je donio zakone kojima je htio da podstakne slobodne stanovnike Rima na sklapanje brakova i rađanje djece. Čitavi dijelovi Carstva, naročito oni izloženi upadima neprijatelja, su opustjeli. Privredne teškoće pratila je politička kriza. Novi režim nije uspio na povoljan način da riješi problem smjenjivanja na prestolu. Ili je primjenjivan dinastički princip, uz opasnost da na presto dođe komičan ili mahnit vladar ili je to pitanje rješavala vojska, što je najviše mogućnosti davalo nabeskrupuloznijem vojskovođi. Ako je vjerovati Makijaveliju, najgore riješenje je smiješan vladar, umjereno loše mahnit, a relativno dobro - beskrupulozan, koji će se prvo obračunati s onima koji su ga doveli na vlast. Jedno od najboljih razdoblja u rimskoj istoriji predstavlja period “adoptivnih careva”, kada su u drugom vijeku, zahvaljujući tome što nisu imali prirodne potomke, vladari usvajali najsposobnijeg vojskovođu ili političara. Tako je Trajan usvojio Hadrijana, a ovaj Antonina Pobožnog. Kasnije nastaje period vojne anarhije. Jedan vladar poručuje svom nasljedniku “Zadovolji vojnike i za ostalo ne brini”. Smjene na prestolu bile su nekada tako brze da su u hramovima posvećenim vladaru kao božanstvu, kipovi imali glave koje se lako mogu demontirati, da bi se postavila glava novog imperatora, jer nije bilo vremena da se pravi cela statua. Državne finansije su u rasulu, novčana privreda u opadanju tako da se prelazi na naturalnu privredu.

41. Uzroci (73-75) Brojni su i raznovrsni uzroci ovakvog stanja, a najvažniji leže u načinu proizvodnje. Nezainteresovanost roba za proizvodnju, privredno zatvaranje provincija i latifundija koje postaju ekonomski samodovoljne (autarkične), opšte smanjenje trgovine, opadanje poverenja u novac, finansijske teškoće koje je izazvao sve veći državni aparat i vojska – sve su to elementi koji su vodili u rasulo i koji su privredno, vojnički i moralno slabili Carstvo.Robovlaništvo može dosegnuti neki napredak, ali uglavnom ekstenzivnim putem: povećanjem veličine posjeda, koncentrisanjem većeg broja robova i boljom organizacijom rada. Izvjesno poboljšanje je postignuto i u primjeni agrotehničkih mjera, melioracijom zemljišta. Kad je rasulo zahvatilo državu, a apatija stanovnike, nije bilo ničeg što bi zamijenilo ove osnove civilizacije.

23

Page 24: rimsko pravo skripta APEIRON

Najveći njen nedostatak je odnos robova prema proizvodnji i odnos slobodnih prema proizvodnom radu i tehničkim unapređenjima. Oruđa za obradu zemlje ostala su u osnovi ista. Čak i tako jednostavno otkriće, kao što je vodenica, antički svijet nije primjenjiva. Dva su razloga za ovo, koji se svode na jedan – robovlasništvo. Robovima se ne smiju povjeriti finije alatke, jer ih oni uništavaju iz mržnje prema sistemu koji mu oduzima slobodu. Rimljani su došli do zanimljivih otkrića koja su primjenjivali za zabavu i radi komfora. Način zagrijavanja vila, za cirkuske igre ali im na pamet nije padalo da nešto od tih novina primjene za proizvodnju. Politika, rat, govorništvo, pravo - to je ono što zanima intelektualne pojedince iz vladajućih krugova. Jedini način za uvećanje proizvodnje bilo je proširenje posjeda i povećanje broja robova. Ali u tome postoji jedan mjera i kada se ona pređe, rezultati su sve lošiji. Dok je ovaj razlog pogađao u prvom redu selo, kriza robno-novčane privrede je uticala na gradove. Ona je još izraženija nego opadanje poljoprivrede. Svakako su obje pojave: kriza proizvodnje i kriza prometa međusobno povezane i djeluju jedna na drugu. Jedan od osnovnih uzroka za smanjenje obima trgovine bilo je zatvaranje provincija i latifundija u privredno samodovoljne cjeline. I unutar provincija sve je manje trgovine. Mali posjed u vrijeme patrijarhalnog ropstva bio je privredno samodovoljan na jednom niskom nivou proizvodnih snaga i potreba. Zato se ovaj sistem i naziva ‘’zatvorena kućna privreda’’. Latifundije iz doba republike proizvode za tržište, a iz grada se snabdjevaju alatima, tekstilom, obućom i luksuznim predmetima. Novac je nepouzdan. Kandidat za prijestol obećavaju svojim vojnicima bogatu nagradu. Kasnije obećanje treba ispuniti, a javne finansije su na labavim temeljima. Dioklecijanova reforma je dovela do udvostručenja broja vojnika i povećanja državnog aparata. Sve to trebalo je da izdržava Carstvo u kome je smanjen broj stanovnika, obim proizvodnje i razmjene. Porezi postaju nesnosni. Pritisnuti nevoljama, vladari kuju novac lošijeg kvaliteta. Ljudi gube vjeru u novac i često ugovaraju plaćanje u žitu ili dr. proizvodima. i sama država je počela ubirati porez u naturi.

42. Dioklecijanova reforma (75-77) Da bi spriječio borbe oko prijestola, Diokecijan je uveo jedan čudan sistem i nazvao ga tetrarhija (četvorovlada ). Zbog veličine Carstva i težine problema s kojim se ono borilo, Dioklecijan je uzeo još jednog savladara koji je imao titulu avgusta. Svaki od njih je imao po jednog pomoćnika sa titulom cezara. Država je podijeljena na četiri dijela i njom vladaju dva avgusta i dva cezara. Carstvo je podjeljeno na prefekture, na čelu sa prefektom, ove na dijeceze, na čijem čelu su vikari. Dijacezu čini više provincija koje su manje od ranijih, i njima upravljaju rektori. Državni aparat je centralizovan. Niži činovnici odgovaraju višim, a zajedno vladaru. Imperator je bar formalno, neograničeni gospodar. Pravno načelo, nastalo još u vrijeme principata, da vladara zakoni ne vezuju (ceps legibus solutus) i da je njegova volja zakon (Quidquid principi placuit legis habet vigorem-što god se vladaru svidi ima snagu zakona), dobijaju sada punu snagu. Vladaru pomaže državni aparat na čijem čelu je prefekt pretorijanske garde (praefectus praetorio). Na ovu dužnost se bira neki istaknuti pravnik (Papinijan, Ulpijan, Pavle). Uprava je podijeljena po resorima. U gradovima je bilo nekih tragova samouprave. Postoji gradsko vijeće sastavljeno od dekuriona na čijem čelu je gradski prefekt. Vojska je podjeljena na graničare (limitanei) koji su razmještani duž granice i ostatak (comitates) koji je rspoređen po garnizonima u unutrašnjosti spreman da pritekne u pomoć pograničnim jedinicama. Za cijelu teritoriju Carstva uveden je jedinstveni sistem poreza, tzv. capitatio – iugatio, nazvaj tako što je kao osnovu uzimao čovjeka koji obrađuje zemlju (caput) i određivao površinu zemlje (iugum) koja se mijenjala zavisno od plodnosti i od kulture koja se na njoj gaji. Trgovci i zanatlije plaćaju drugu vrstu poreza. Zanimljiv je pokušaj Dioklecijana da odredi cijene proizvoda i usluga koji je imao malo uspjeha kao i drugi te vrste (edikt o cijenama)Konstantinove reforme – državni aparat je dopunjen, broj činovnika je veći. Ostala je podjela na 4 prefekture na čelu sa prefektima. One se dijele na trinaest dijeciza. Broj provincija se popeo na 116. Da bi smanjio opasnost od pobuna Konstantin je odvojio vojnu od civilne uprave. Upravna vlast uključujući i sudsku, bila je povjerena upravnicima, a vojna vojvodama. Broj činovnika je sve veći. O carevoj bezbjednosti starao se garnizon od oko tri i po hiljade ljudi. Samo finansijska uprava (ministarstvo finansije) imalo je jedanaest odjeljenja i nekoliko stotina službenika, a skupljanjem poreza bavilo se na hiljade dekuriona i drugih funkcionera.

24

Page 25: rimsko pravo skripta APEIRON

Svaki upravnik provincije imao je pravo na lični aparat posluge od oko 200 ljudi i na ergelu od 150 konja. Umnožio se broj agenata koji se najprije prenosili naređenja lokalnim organima vlasti, a obavještenja vladaru, a kasnije su se pretvarili u tajnu policiju. Vojska se i dalje dijeli na graničare i trupe po garnizonima. Vojnici razmješteni po gradovima zvali su se palatini i bili su bolje plaćeni od graničara (limitanei). Sve te ljude u državnoj službi i vojnike plaća država pa se zato i trudi da nađe nove izvore prihoda. Konfiskacija imanja bogataša, pod izgovorom da su državni neprijatelji ili da su jeretici, punili su državnu blagajnu. Taj ogromni i skupi aparat donekle je ublažio krizu i odložio propast. Duh činovničke pokornosti, korupcija, strah od doušnika i moćnih susjeda (potentiores) zavladali su društvom, širili malodušnost i kočili svako stvaralaštvo. Malo je ljudi bilo spremno da se bore za takvu državu.

43. Feudalizacija (77-78) Tražeći izlaz iz teškoća, vladajući krugovi su pronalazili rješenja koja su u suštini značila udaljavanje od postojećeg poretka i najavu novih oblika proizvodnih odnosa. Najvažniji oblik u kome su se ispoljile ove tendencije bio je kolonat. Ali su u istu kategoriju spadali i patrocinijum, elemenat kastinskog, odnosno staleškog uređenja, naturalizacija privrede, pa i samo hrišćanstvo. Da bi zainteresovali robove za rad, robovlasnici su ih počeli oslobađati i davati im parcele zemlje, zadržavajući neke oblike lične svojine i imovinske zavisnosti. Pored toga u kolone se pretvaraju i osiromašeni seljaci, gradski proleterijat koji je počeo masovno da napušta gradove, kao i naseljeni varvari u dijelovima Carstva koji su opustjeli. Sa opadanjem robnonovčane privrede, novčana davanja se pretvaraju u naturalna ili obavezu rada na parcelama koje pripadaju gospodaru. Kasnije se izjednačavaju prava svih koji obrađuju zemlju, naročito između položaja seljaka i kolona. Važan korak na ovome putu bilo je vezivanje seljaka za zemlju. Zbog sistema poreza (capitatio-iugatio), a u želji da održe obim poljoprivredne proizvodnje, vladari su nekoliko mahova proglašavali da zemljoradnik ne može da napusti zemlju koju obrađuje. Posebno je energična bila zabrna koju je 332 godine izdao Konstatin. Uporedo sa ovim, mijenjalo se i značenje riječi kolon. U početku colonus znači onaj koji obrađuje zemlju, a tako su se zvali i iseljenici u kolonije. Zatim dobija značenje zakupac zemlje, a od kraja trećeg i početka četvrtog vijeka ‘’rob zemlje’’ (servus glebae). Na kraju, u novoosnovanim varvarskim državama, od latinskog servus glaebae, počinje riječ rob (servus) da se upotrebljava za kmeta.Vladari proglašavaju da seljak ne može da napusti zemlju koju obrađuje. Patrocinijum je još jedan nagovještaj novih odnosa. Da bi se zaštitili od varvara seljaci zaključuju ugovor sa obližnjim veleposjednikom kojem ustupaju svojinu nad zemljom ali stiču pravo zaštite koja obuhvata i mogućnost da se sklone u utvrđeni zamak patrona. U želji da održe proizvodnju i zanatstvo u životu, vladari počinju zabranjivati nizu podanika da napuste svoje zanimanje. Tako se naziru obrisi jedne staleške organizacije, koja nije svojstvena klasičnom robovlasništvu. Ti društveni staleži se dijele na više (honestiores) i niže (humiliones). Honestiori ili magnati su veleposjednici i viši državni funkcioneri. Oni često imaju utvrđene zamkove i naoružanu pratnju. U niže spadaju ostali službenici, zanatlije, gradska sirotinja, koloni i seljaci. Pripadnost staležu se stiče rođenjem i teško se kasnije može izmijeniti.Razlika između dva staleža nije samo ekonomska i faktička, već i pravna. Tako je bilo zabranjeno kažnjavanje pripadnika viših staleža (honestiores) tjelesnim kaznama, dok ta zabrana ne važi za humiliores.

44. Hršćanstvo (79-82) Osnivač hrišćanstva je bio Isus Hristos, rođen za vladavine Avgusta, o čijem životu se malo zna van Svetog pisma. Hrišćanstvo je od početka imalo kosmopolitski karakter. Nastalo je na agoniji jednog svijeta kome je u biti antički agon. Hrišćanstvo, nasuprot antičkom svijetu, propovijeda pokornost, smjernost, opraštanje. Hrišćanstvo obećava vrhunsku pravdu, kaznu i nagradu poslije “strašnog suda” . Stari lokalni bogovi teško su mogli opstati u ogromnoj Imperiji. Rano hrišćanstvo imalo je i izrazitu antiplutokratsku crtu. Ono Rim naziva ‘’velikom bludnicom’’ i osuđuje robovlasništvo. Zato je imalo uspjehe kod sirotinje i robova. Rimski intelektualci su se podsmjevali ‘’smješnom praznovjerju’’, a vladari su progonili hrišćane u čemu su se naročito isticali Neron, Karakala i Dioklecijan.

25

Page 26: rimsko pravo skripta APEIRON

Hrišćanstvo je počelo zahvatati i više staleže, koji prvo krišom, a zatim otvoreno prihvataju novi kult. Najprije je Konstantin izdao 313 g. Milanski edikt o toleranciji kojim je dopustio slobodno ispoljavanje nove vjere. Sljedeći carski zakon koji se odnosio na religiju, Teodosijev edikt, bio je korak nazad. Više nema tolerancije, dozvoljena je samo jedna religija. To se dogodilo 380 g.n.e. kada je Teodosije proglasio hrišćanstvo za jedinu dozvoljenu religiju. Uticaj hrišćanstva na pravo je veliki. Vladari se počinju smatrati božjim namjesnicima na zemlji. Počelo se drugačije gledati na ženu.Raskol (šizma). Dioba Carstva na dva dijela koja je bila posljedica dominantnog uticaja helenističke tradicije i grčkog jezika na Istoku i rimskog načina života i latinskog života na Zapadu. Razlika između istočnih crkava i Rima bila je sve veća. Na kraju 1054 g. poslije više uzajamnih optužbi i nesporazuma rimski papa i carigradski patrijarh bacili su jedan na drugog anateme, čime je došlo do konačnog razlaza između istočne (pravoslavne) i zapadne (katoličke) crkve. To je bio veliki raskol ili šizma. Iako hrišćanstvo u mnogo pogleda poricanje antike, ono je s druge strane, nastavilo istoriju Grčke (pravoslavlje) i Rima (katoličanstvo). Katolička crkva je prenijela Evropi latinski jezik, a pravoslavna u nešto manjoj mjeri elemente grčke kulture.

45. Karakter države (82-83) Od III vijeka robovlasnički poredak je u krizi. Mnogi veleposjednici prelaze na korišćenje rada kolona. Teško se može braniti stav da je država, počev od Konstantina prešla na stranu feudalne vlastele. Bilo je nekih mjera koje idu na ruku feudalizaciji: vezivanje seljaka za zemlju, prenošenje nekih nadležnosti na potentiores. Ali to su bili iznuđeni potezi, jer se drugačije nije moglo. Zabrana svima koji obrađuju zemlju da je napuštaju bila je logična posljedica poreskog sistema capitatio-iugatio. Mnogo je više zakona koji imaju izraženih antifeudalni karakter. Carevi su nerado gledali na pretvaranje seljaka i robova u kmetove. Oni omogućuju seljaku da se pokaje i raskine ugovor kojim je zasnovao odnos kolon – patron. Veleposjednicima se zabranjuje držanje privatnih zatvora i iznuđivanje poklona od susjeda. Onaj ko proda imanje i ne dobije ni polovinu pravične cijene, mogao je da raskine ugovor, a takvo pravo nije imao kupac koji previše plati za zemlju. I sam pravni sistem odaje robovlasničku orijentaciju. Čak i u vrijeme Justinijana kada udžbenici govore o položaju čovjeka u društvu, polaze od klasične diobe robovlasništva na slobodne i robove. Justinijanov kodeks je unio titulus De agricolis censitis vel colonis, ali on je imao samo 26 odluka koje reguliše položaj oporezovanih seljaka ili kolona. Baš zato što je postojala protivurječnost između robovlasničkog karaktera prava i države, proces feudalizacije je imao ilegalni karakter i koristio je postojeće ugovore, naročito dugoročnog zakupa ili patronata, koji dobijaju novu sadržinu. Ta usmjerenost zakonodavstva prema starim idealima klasičnog robovlasništva naročito je izražena u vojnim kodifikatorskim naporima Justinijana. Krajem rimske historije zapaža se i jedna nova težnja, a to je birokratizacija. Vojska i ostali dijelovi državnog aparata nastoje da ne štititi interese nijedne klase, već svoje vlastite.

46. Pad Rimskog Carstva (83-85) Moć Carstva se postepeno osipala, rimska, u stvari najmnička vojska trpjela je poraz za porazom. Jedan od naroda koji je pustošio Rimsko Carstvo, naročito njegov zapadni dio, bili su Vandali. Oni su se šetali kroz Imperiju kao kroz park – došli su u Španiju, opustošili mnoge gradove, tako da je njihovo ime postalo simbol varvarskog odnosa prema kulturnim spomenicima. Zbacivanje posljednjeg rimskog vladara nije bilo neočekivano, niti je bilo naročito zapaženo. Poslije duge agonije 476 g. germanski najamnik Odoakar svrgnuo je sa vlasti imperatora Romula, koga su savremenici zvali augustulus (mali car). Tako je rimska istorija počela sa jednim Romulom i završila sa vladarom istog imena.Ustanci robova su doprinijeli promjeni u rimskoj privredi i državi. Robovi kao i kmetovi u srednjem vijeku ne mogu izvesti revolucionarni preobražaj, jer svaka revolucija zahtjeva pored rušilačkog, jedan stvaralački čin. Osnovni razlog je bio kriza sistema u privređivanju, ratovanju, političkom životu. Svaki društveni poredak mora rješavati neke istorijske zadatke, između ostalog mora unaprijediti proizvodnju. Ekstenzivnim načinom robovlasništvo je neko vrijeme to omogućavalo. Međutim, priliv robova je opadao, njihov rad je sve manje rentabilan. Osvajački ratovi su imali teške posljedice u više pravaca. Rimljani su se izgubili u moru drugih naroda i u ogromnom prostranstvu. Jedan od razloga propasti Carstva je bilo i prirodno sazrijevanje i dekadencija sistema. Vladajuća klasa se postepeno isključivala iz najvažnijih aktivnosti u društvu iz privrede, politike i ratovanja.

26

Page 27: rimsko pravo skripta APEIRON

Ona je u vrijeme patrijarhalnog ropstva, učestvovala u proizvodnji s tim što je koristila i rad robova. U vrijeme razvijenog robovlasništva, čitav neposredni rad je prepušten robovima, a robovlasnici zadržavaju za sebe organizacione zadatke. Nešto kasnije, i sam nadzor nad radom robova prepuštaju drugima, najamnicima ili oslobođenicima, koji ostaju na imanju, dok se oni sele u Rim ili drugi grad. To je stupanj koji se može zapaziti u svakom društvu koje je izgubilo vitalnost. Istovremeno se slobodni građani isključuju i iz politike, što je naročito vidljivo tokom dominata. Nema više izbora, senat gubi svaku vlast. Već prije toga su vojevanje prepustili strancima, tako da se udeo italika sveo na 1%.Vladajuća klasa Rima postala je društveno suvišna. Jedan od pravih uzroka pada je i sudbina istočnog dijela Carstva. Vizantija je uspjela da prebrodi teškoće i da potraje još jedan milenijum. Ovome je doprinjeo nešto povoljniji geografski položaj. U istočnom dijelu je već ranije robovlasništvo bilo u krizi tj. robovlasništvo nije imalo tako čist oblik i nije bilo tako široko rašireno kao u zapadnim provincijama i samoj Italiji. Kad je sistem došao u krizu to je mnogo više pogodilo zapadne krajeve nego Istok.

Pravo

47. Postklasično pravo (85-87) Pravo ovog perioda karakterišu grozničava zakonodavna aktivnost imperatora, kvarenje stila, sve veći uticaj hrišćanstva. Pravni sistem je razapet između dvije protivrječne tendencije: težnje na ujednačavanju i porast uticaja regionalnog, provincijskog prava. Jedna od osnovnih odlika postklasičnog prava je težnja ka ujednačavanju. Gubi se razlika između pretorskog i civilnog prava, između ius gentium i ius civile-a. Kao posljedica romanizacije provincija i dodjeljivanja rimskog građanstva peregrinima, zapaža se najprije približavanje pravnih sistema Italije i ostalih dijelova Carstva. Ali je kasnije sa slabljenjem centralne vlasti i privrednim zatvaranjem provincija došlo do pojave specifičnih osobina u pravnoj praksi nekih provincija, do udaljavanja od klasičnog uzora. To je tzv. vulgarno rimsko pravo u kome nema jasne razlike između državine i svojine, između zajma i posluge i sl. Ovo će pravo doći do punog izražaja padom Zapadnog Carstva i prodorom naturalne privrede. Pravni izvori iz prethodnih epoha (zakoni, edikt pretora, spisi pravnika, odluke princepsa) se i dalje primjenjuju, ali uglavnom preko tumačenja koja su dali pravnici u svojim knjigama (ius ili ius vetus). To je statični dio prava, a vladareve naredbe (leges) postaju jedini dinamični izvor koji prati potrebe života.Humanizacija prava - pravo je produžilo da se oslobađa formalizma i apstraktnosti tako da je sada forma samo način da se obezbjedi dokazivanje, a ne uslov punovažnosti posla, osim za neke izuzetno važne ugovore i za testament. Vladari su donosili zakone koji su ublažavali raniju surovost prema dužnicima i sirotinji. Ograničava se kamatna stopa, obezbjeđuje se jedan minimum sredstava sirotinji, dopušta se raskid prodaje zemlje ako nije dobijena pravična cijena, dopušta se seljacima da se pokaju i raskinu ugovor kojim se sebe podredili nekom od moćnika (potentiores). Ovom periodu dugujemo jedan od najmonumentalnijih spomenika pravne istorije, Justinijanova kodifikaciju.

48. Ius i leges – nova uloga učenih pravnika (87-88) Šaroliko mnoštvo izvora prava, koje postoji u vrijeme principata, u ovom periodu zamjenjuje dihotomija, dvodioba prava na ius i leges.Ius (doslovno: pravo) je pravo sadržano u djelima klasičnih rimskih pravnika. Ovaj period nije dao neko veliko ime u pravnoj nauci. Pravnici ovog perioda se sa velikim poštovanjem odnose prema klasičnim tekstovima. Pravnici klasičnog perioda uglavnom pripadaju aristokratiji, ekonomski i intelektualno nezavisnoj od države. Pored bavljenja nastavom pravnici sada postaju sve više državni činovnici. Naročito je nov način suđenja, tzv. ekstraordinarni postupak, zahtjevao mnogo obrazovanih pravnika. Profesionalno suđenje je dovelo do još jedne promjene.

27

Page 28: rimsko pravo skripta APEIRON

Ranije, kada je presudu donosila porota, dobro sročen govor je imao veći značaj nego valjan pravni argument, a sada kada presudu ističe profesionalni sudija zahtijeva se više poznavanje prava nego besjedničke vještine. Pravo sadržano u djelima klasičnih pravnika zadržalo je autoritet, ali postaje statični dio pravnog poredka. Dinamični su zakoni koje donosi imperator, koji sada postaje jedini živi izvor prava.Leges su zakoni koje donosi imperator. Primjenjivalo se pravilo: principes legibus solutus (vladara zakoni ne vezuju), što znači da u donošenju novih odluka on nije sputan ni pravilima iz knjiga jurisprudenata niti zakonima prethodnika, pa ni vlastitim zakonima. Sudije i drugi pravnici po pravilu ne primjenjuju neposredno zakone i edikte, već njihove komentare koje su dali klasičari. Pravnika je bilo na desetine, a oni su ostavili za sobom na stotine komentara. Dešavalo se da jedan klasični pisac zastupa različita mišljenja, a da ne govorimo o protivrječnostima između sabinijaca i prokuleanaca ili između pripadnika iste škole. Sve to dovodi do nesigurnosti i pružalo mogućnost za zloupotrebe u inače korumpiranom državnom aparatu. Da bi stali tome na put neki vladari su pokušali da zakonima regulišu upotrebu pravničkog prava, tj. ius-a. Tako su nastali Zakon o kasiranju i Zakon o citiranju.Najprije je Konstantin 321. godine donio tzv. Zakon o kasiranju, kojim je zabranjeno sudovima da primjenjuju Ulpijanove i Pavlove komentare Papinijanovih dijela. 426. godine donijet je Zakon o citiranju kojim je propisano da se mogu primjenjivati sva djela petorice rimskih pravnika: Papinijan, Pavle, Gaj, Ulpijan i Modestin (tzv. senat mrtvih – jer su svi bili davno pokojni). Djela ostalih pravnika su mogla biti navođena, ali samo ako je podnijet sudu autentičan tekst.

49. Zbornici prije Justinijana (88-90) Postoje dvije vrste pravnih zbornika koji su prethodili Justinijanovoj kondifikaciji. Neki od njih sadrže samo leges tj. carske zakone, dok drugi sadrži i ius i leges.Zbornici leges. U ovom periodu ulogu dinamičnog djela prava uzeo je na sebe vladar. Broj zakona se vremenom namnožio, jer je bilo vladara koji su izdavali na stotine, čak i hiljade zakona. Zato se osjetila potreba da se ovi zakoni sakupe i srede, što bi olakšalo posao sudijama i studentima. Tako su nastali Codex Gregorianus, Codex Hermogenianus i Codex Theodosianus. Prva takva dva zbornika djela su profesora ili advokata, a treći cara, odnosno njegove komisije.Codex Gregorijanus je sastavljen 291 dobio je naziv po sastavljaču i sadržavao je izvjestan broj carskih odluka, reskripti izdanih od Hadrijana do Dioklecijana. Codex Hermogenianus je nastao 294. O njegovom tvorcu se ništa pouzdano ne zna. On predstavlja dopunu prethodnog kodeksa i sadrži reskripte iz 293 i 294 g. Obe ove zbirke su dobile sankciju vladara poslije svog nastanka, Teodosije II im je priznao zakonsku snagu 429g. nekoliko godina prije nego što je sastavljen zbornik koji nosi njegovo ime.Codex Teodosianus. Najznačajniji zbornik prije Justinijana je zbirka carskih odluka koja je sastavljena 438. godine. On je bio podjeljen na 16 knjiga, a one se dijele na titule (naslove) u okviru kojih su hronološkim redom navedene carske kodifikacije izdate počev od Dioklecijana, ukupno oko 3000. Ovaj kodeks je dragocjeni izvor prava, a naročito je koristan zato što sadrži znatan broj odredbi iz javnog prava.Zbornici ius i leges. Iz postklasičnog perioda sačuvani su neki zbornici i pravničke knjige koje sadrže i carske kodifikacije i fragmente iz dijela rimskih pravnika. Jedan njihov deo ima karakter privatnih zbirki, te je više je izvor prava za istoriju prava, nego izvor prava u užem smislu.Vatikanski fragmenti (Fragneta Vaticana) je rukopis koji je pronađen 1821g u Vatikanu. To je palimpsest, na kome je prvobitni tekst predstavljaju odlomci iz dijela Papijana, Paula i Ulpijana, kao i jedan dio carskih odluka. Najvjerovatnije da je sastavljen prije Teodosijevog kodeksa jer ga ne pominje, tj. krajem IV ili početkom V vijeka Collatio legum Mosaicarum et Romanarum (upoređenje jevrejskog i rimskog prava) je jedna postklasična kompilacija, nastala približno u isto vrijeme kad i Vatikanski fragmenti. Ona sadrži odlomke iz djela Gaja, Papijana,Paula, Ulpijana i Modestina. Korišteni su odlomci iz Gregorijanskog i Hermogenijanovog zbornika carskih odluka. To je prva sačuvana knjiga uporednog prava u istoriji. Postoje i varvarski zbornici rimskog prava, koji za razliku od gore navedenih, imaju zvaničan karakter.

28

Page 29: rimsko pravo skripta APEIRON

Justinijanova kodifikacija

50. Justinijana (90-91) Justinijan je vladao od 527 – 565 g. Njegova vladavina predstavlja granicu između starog i srednjeg vijeka. Rođen je u Taurezijumu, Zvao se Petar Sabatije, a ime Justinijan uzima u čast svog strica i poočima Justina. Bio je obrazovan, energičan i surov čovjek. Po smrti Justina, stupio na prijestol, postavio je dva osnovna cilja: učvršćenje vjere i obnovu Rimskog Carstva. Jedan razlog za njegov uspjeh je u saradnicima kojim se okružio: pravnik Tribonijan, upravnik finansija Jovan Kapadokijski, vojskovođe Velizar i Narzes, arhitekta Antemije, istoričar Prokopije, njegova žena Teodora i drugi. Sa hereticima se surovo obračunao, a prilikom pobune građana (pobuna Nika) naredio je da se pobije 30.000 ljudi. Justinijan je ostavio za sobom najveću crkvu tog vremena – Aja Sofiju (crkvu “Svete Mudrosti”). Obnovio je niz gradova. Pokušao je i djelimično uspio protjerati varvare iz Zapadnog Rimskog Carstva, srušivši najprije državu Vandala u Sjevernoj Africi, a zatim protjeravši Gote iz Italije. Vojni uspjesi Justinijana bili su više sjajni, nego trajni. Mnogo značajnija je njegova kodifikacija.

51. Tribonijan (91) Glavni “arhitekta” kodifikacije bio je pravnik Tribonijan, porijeklom iz Pamfilije u Maloj Aziji. Bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svog vremena, podjednako je dobro znao grčki i latinski. Najprije advokat a kasnije državni činovnik brzo je skrenuo pažnju na svoje sposobnosti i popeo se ljestvicama hijerarhije sve do titule magister sacri palatii, što odgovara današnjem ministru pravde. U prvoj komisiji za kodifikaciju bio je običan član, možda je to razlog što rezultat njenog rada, Codex Iustinianus, nije imao trajnu vrijednost. U ostalim komisijama je imao odlučujuću ulogu, tako da je Justinijan pun hvale za njega i naziva ga veliki čovjek (vir excelsus), najučeniji (prudentissimus), uzvišeni čovjek (vir magnificus). Službeni hroničar Carstva Prokopije pisao je i tajnu istoriju u kojoj je Tribonijanu, iako mu priznaje učenost, zamjerao gramzivost i udvorištvo caru. Jedan od zahtjeva pobunjenih građana bio je uklanjanje Tribonijana sa funkcije, što je Justinijan i učinio, da bi ga kada je opasnost prošla, vratio na dužnost.

52. Corpus iuris civilis (91-95) Odmah po stupanju na vlast Justinijan je dao nalog komisiji da kodifikuje carske odluke: leges (Codex). Pod uticajem Tribonijana i drugih članova komisije, odlučeno je da se pristupi izradi novih zbornika, u prvom redu onog koji bi obuhvatao najljepši i najvredniji dio rimskog prava, spise klasičnih pravnika: ius (Digesta). Kasnije se pristupilo radu na zvaničnom udžbeniku (Institutiones). Prvobitni zbornik carskih odluka je dopunjen i tako je nastao Codex repetitae praelectionis. Na kraju su dodane konstitucije koje je sam Justinijan izdao: Novellae.U srednjem vijeku ove zbirke dobijaju naziv Corpus iuris civilis (zbornik građanskog tj.rimskog prava)Tokom više od hiljadu godina rimsko pravo se razvijalo i taj razvoj je imao više tokova: zakonodavna aktivnost skupštine i senata, djelatnost pretora, spisi učenih pravnika, odluke imperatora. Sve je to dovelo do zbrke i neizvjesnosti u praksi, naročito u sudovima. Tako Justinijanov poduhvat nije neočekivan. Justinijanovu kodifikaciju čine: Novus Codex Iustinianus, Codex Repetitae Praelectiones, Digesta, Institutiones i Novellae.1. Codex Iustinianus je zbornik carskih konstitucija izdatih prije Justinijana. Carske odluke su nešto izmjenjene i prilagođene novim potrebama, stupio je na snagu 528 g. On nije sačuvan.2. Digesta je najobimniji i najvažniji dio kodifikacije. To je kodifikacija pravničkog prava ius-a. Sam naziv digesta označava enciklopedijsko, opšte djelo, nešto u čemu je sređena materija. Komisija je brojala 16 članova, pored Tribinijana u njoj je bilo 4 profesora i jedanaest advokata. U digestama su pronađeni odlomci iz 1528 knjiga. Najveći broj odlomaka ukupno oko 9000 uzet je iz dijela pravnika koji su činili “senat mrtvih” (Ulpijan, Papijan, Pavle, Scevola, Julijan, Gaj i Pomponije). Komisija je dobila 10 godina da završi ovo djelo, međutim ona ga je napisala za manje od 3 godine. Digesta je stupila na snagu 533 g., podjeljena je na 50 knjiga. Knjige dijele naslove (tituli), osim 3 koje sadrže po jedan titulus.

29

Page 30: rimsko pravo skripta APEIRON

U okviru naslova su sakupljeni odlomci (fragmenti) iz dijela rimskih pravnika koji se odnose na to pitanje. Ako je fragment veći dijeli se na principium (početak) i paragrafe. Na početku svakog odlomka stoji od kog pravnika i iz kog dijela je to uzeto. Komisija je dobila ovlaštenje da mijenja tekstove, da ih prilagodi potrebama, novom pravnom poretku. Te izmjene se zovu interpolacije.3. Institucije (instituciones). Kada su završili rad na Digestama, članovi komisije su odlučili da naprave zvaničan udžbenik koji će imati zakonsku snagu, kako studenti ne bi hvatali zabilješke i učili po zastarijelim tekstovima. Radom na knjizi rukovodio je takođe Tribonijan, a pomagali su mu profesori Teofil i Dorotej. Udžbenik je sastavljen i prepisan tako da je stupio na snagu prije Digeste, te iste 533 g. Sastavljači su se koristili najvišim Gajevim Institucijama. Uticaj Gaja je vidljiv i iz same činjenice da ove Institucije, kao i Gajeve, imaju četiri knjige i što je i ovdje materija izložena po sistemu tripartircije: personae-res actiones. Nešto je obimniji uvodni deo, gdje se govori o pravu i pravdi, čega u Gajevom priručniku nema, a razlika je i u četvrtom komentaru. Četvrta knjiga Gajevih Institucija posvećena je suđenju i bila je gotovo neupotrebljiva, jer su stari postupci o kojima Gaj piše legisakcioni i formularni, iščezli. Četvrti komentar ovih institucija posvećen je deliktima.4. Codex repetitae praelectionis (zbornik ponovnog čitanja tj. Prerađeni zbornik). Poslije zbornika carskih odluka, bilo je još neriješenih pitanja, a i samim zbornikom Justinijan nije bio zadovoljan, pa mu je Tribonijan predložio izdavanje dopunskih konstitucija (quinquaginta decisiones – pedeset odluka). Ni to nije rješavalo sve probleme, te je naloženo da se preradi zbornik iz 528. godine i izda novi. Na čelu komisije od tri advokata i jednog profesora, Tribonijan je taj posao ubrzo završio i 534. godine stupa na snagu novi kodeks, koji je sačuvan. U njemu je materija podjeljena na titule, koji su grupisani u 12 knjiga. U okviru naslova, titula, sakupljeni su zakoni (leges) po hronološkom redu, uz napomenu koji vladar i kada ih je donio. Ukupno je bilo oko 4500 ovih zakona.5. Novellae (novi zakoni). To su Justinijanovi zakoni koje je on izdao poslije stupanja na snagu kodifikacije. Izdao je oko 170 novih zakona koji nisu sakupljeni u zvanični zbornik. Postoje privatne zbirke koje se zovu Novellae i koje čine sastavni dio Corpus iuris civilis.Način citiranja: Justinijanova kodifikacija se danas citira tako što se navede početno slovo zbirke, zatim broj knjige, pa onda brojevi titula, fragmenata (ili zakona) i eventualno paragraf.Značaj: Justinijanova kodifikacija predstavlja najznačajniji pravni zbornik u istoriji, ne samo po vrijednosti sadržaja, već i po uticaju na potonji razvoj prava. Počeci pravnih studija u srednjem vijeku vezani su za proučavanje Digesta, kao i sve škole koje su se zatim javile (glosatori, postglosatori, škole elegantne jurisprudencije, pandekisti). Srednjevjekovno, pa i moderno pravo plodovi su Justinijanove kodifikacije. Justinijanov zbornik nije imao samo plod vremena u kojem je nastao. I u Digestama, i u Kodeksu, pa i u Institucijama sakupljeno je ono najbolje što se tokom vijekova stvaralo. Jedino su Novele više vezane za vrijeme u kome su sastavljene.

Recepcija Rimskog prava

53. Opšti pregled (96) Recepcijom rimskog prava naziva se prihvatanje rimskog prava u srednjevjekovnoj Evropi kao važećeg, pozitivnog prava. Osnovni razlozi za recepciju su razvoj trgovine, pojava gradova i građanskog staleža. Rimsko pravo imalo je gotova riješenja za većinu problema koji su donosili življi promet i procvat gradova. Nekada je ta recepcija bila putem uticaja naročito školovanih pravnika (posredna recepcija), a nekada je bila posljedica odluke vladara (neporedna recepcija).Kada je 476. godine propalo Zapadno Rimsko Carstvo, nije prestala istorija rimskog prava.U Vizantiji, sve do njene propasti 1453. godine neprekidno je primjenjivano rimsko pravo. Na Zapadu, poslije najezde varvara i uspostavljanja ranofeudalnih država, rimsko pravo je tokom vremena skoro izčezlo iz upotrebe. Katolička crkva je prenijela evropskom svijetu latinski jezik. Na ruševinama antike u Evropi su nastale ranofeudalne države sa jednim potpuno novim sistemom. Potrebno je bilo da prođu vjekovi, da se pojavi trgovina i gradovi i da kultura dostigne neki novi nivo da bi potomci onih istih varvara koji su sa mržnjom uništavali Rimsko Carstvo, shvatili njenu vrijednost. Oni nastoje da ponovo uspostave ono što su preci uništavali, da otkopaju što je zemlja pokrila, da pročitaju prvobitne tekstove na palimpsestima.

30

Page 31: rimsko pravo skripta APEIRON

Tako nastaje renesansa, a pravna renesansa je najraniji i najtipičniji vid ovog preobražaja, koji će Evropu, od zaostalog pretvoriti u tehnološko i kulturno najnapredniji dio svijeta. Rimsko pravo je poslije više vijekova zaborava ponovo postalo predmet interesovanja i počelo je ponovo da se primjenjuje. Na zapadu je rimsko pravo bilo u službi, u prvom redu, robnonovčanim odnosima i građanskom staležu u nastajanju. Otuda je najveća pažnja posvećena privatnom pravu u cjelini, a posebno obligacionom pravu. Zbog ovoga naziv ius civile (što u Rimu znači pravo građana grada Rima) dobija novo značenje – civilno pravo – počinje značiti: imovinsko, privatno , građansko pravo u širem smislu.

Rimsko pravo na istoku54. Vizantija (97)

Tri osnovna elementa na kojima je izgrađena vizantiska civilizacija su: grčko odnosno helenističko kulturno nasljeđe, rimska državna i pravna tradicija i hrišćanstvo (pravoslavlje). Dok je feudalizma Zapadne Evrope nastao na ruševinama robovlasništva, Vizantija je ušla u srednji vijek uz održavanje etničkog, kulturnog i državnopravnog kontinuiteta. Tako je nastao jedan poseban oblik feudalizma, koji je specifičan u odnosu na zapadni, ali ima paralele u društvenom i privrednom poretku nekih istočnih zemalja. Vizantija je bila najcivilizovanija država, ovog dijela svijeta. Konstantinopolj veličinom i ljepotom nije zaostao za Rimom iz vremena najvećeg procvata i brojao je vjerovatno blizu milion stanovnika, u vrijeme kada su Pariz, Minhen i London bile provincije sa jedva 30.000 stanovnika.

55. Vizantijski zbornici rimskog prava (97-98) Vizantijski vladari smatrali su se jedinim zakonitim nasljednicima rimskih imperatora, a Vizantijci sebe nazivaju Romeji što znači Rimljani.Tipično robovlasničko pravo sve je manje odgovaralo feudalnoj sredini. To stanje su vladari prevazilazili na dva načina: prepravkama rimskog prava (u pravcu većeg čovjekoljublja) i izdavanjem novih zbornika, koji su bolje odgovarali društvenim potrebama, ali su bili primitivniji od rimskih (Zemljoradnički zakon, Pomorski zakon i sl.). U osmom vijeku Lav III Isavrijski izdao je jednu peradu Justinijanove kodifikacije na grčkom jeziku pod nazivom Ekloge (‘’izbor’’ zakona)Ekloge su primjenjivane u Vizantiji gotovo vijek i po. Oko 880 g. Vasilije I Makedonski izdao je Prohiron (Zbornik proširenih zakona), a nešto kasnije Epanagoge (Zbornik ponovljenih zakona). On je započeo još jedan ambiciozniji poduhvat, ali ga je završio njegov sin Lav Mudri koji je 892 g. izdao Vasilike ili Bazilike (carske knjige). To je obimniji kodeks od ranijih vizantisjkih prerada rimskog prava. Razlika je u tome što je ovdje mateija izložena po pitanjima, tako da se u okviru 60 knjiga i naslova prikupljena sva pravna pravila koja se odnose na isti problem, bez obzira da li se ona nalaze u Kodeksu, Institucijama, Digestama ili Novelama. Iako pregledniji ovaj zbornik je bio obiman tako da je premašivao potrebe Vizantije tog vremena. Zato su pravljeni izvodi kao i prerade. Jedna najpoznatija prerada je Heksabiblos (šestoknjižje) solunskog pravnika Konstantina Armenopulosa.

Rimsko pravo o zapadnoj Evropi

56. Jedan pregled na Zapadnu Evropu: ”Dugo putovanje u noć” (98-99) Feudalizam, čiji se korijeni naziru već u poznoj Rimskoj Imperiji, bio je u mnogo čemu suprotnost antičkog civilizaciji. Selo vlada nad gradom, poljoprivreda nad ostalim privrednim djelatnostima, pormet zamire, ne samo dobara već i ljudi.. Novi poredak je humaniji, seljak (kmet) nije više stvar, već čovjek. Bilo je promjena i u privredi: uveden jegvozdeni plug, tropoljni način obrade zemlje. U antici sva proizvodnja temelji se na mišici roba ili životinja, sada se koristi snaga vode i vjetra. U pogledu kulture, čiji je i pravo dio, ovo vrijeme je ne korak, već čitav skok unazad. Evropa je nekoliko vijekova po padu rima bila tamni vilajet u odnosu na Vizantiju i islamski svijet. Istok zna za svilu, kompas, barut, rakete, papir i neku vrstu štampe. Arapske zemlje su dale silan podstrek matematici. U to vrijeme čak i vladari u Evropi nose grube tkanine, spavaju na slamaricama i gotovo ne znaju za ličnu higijenu. Jelo se rukama od pribora se upotrebljava samo kašika i nož.

31

Page 32: rimsko pravo skripta APEIRON

Prvu viljušku Zapad je vidio kada je vizantijska princeza gostovala u Veneciji. Arapski svijet bio je i vojnički superiorniji. Arapi su osvojili Španiju, Turci su pokorili Balkan i držali ga pet vijekova. Na posredovanju u trgovini između Evrope i istočnih država Venecija je izgradila svoje bogatstvo i uticaj. Slični razlozi su doveli do procvata Đenove, Napulja, Firence. Prva banka u Evropi javlja se u Veneciji polovinom XII vijeka. Šta je izazvalo preokret i od Evrope stvorilo rasadnik ideja, predvodnika u naučnoj i tehnološkoj revoluciji? To je onaj duhovni preobražaj koji se naziva “preporod”, renesansa. On se naročito osjeća poslije krstaških ratova. Renesansa je ponovno rađanje antičkih uzora, povratak idejama i idealima Grčke (kada se radi o umjetnosti i filosofiji) i Rima (kada je riječ o pravu i državi). Jedan od prvih oblika ovog preobražaja bila je pravna renesansa, koja je započela u gradovima Italije krajem 11 i početkom 12. vijeka proučavanjem Digesta i drugih dijelova Justinijanove kodifikacije.

57. Varvarski zbornici Rimskog prava (100) Kao nosioci suvereniteta, vladari su u novoosnovanim državama izdavali zbornike rimskog prava za pokorene starosjedioce. Edictum Theodorici (Teodorikov edikt) je izdao istočnogotski kralj Teodorik oko 500 g. u sjevernoj Italiji. Sadržavao je izvode iz tri prejustinijanska zbornika carskih konstitucija: Gregorijanovog, Hermogenijanovog i Teodosijevog kodeksa, kao i dosta široke izvode iz Pavlovih Sentencija. Primjenjivao se i na starosjedioce i na Gote. Sledeći zbornik je Lex Romana Visigothorum (Rimski zakon Zapadnih Gota) koji je napravila komisija po nalogu zapadnogotskog vladara Alarika II 506 g. Zove se još i Alarikov brevijar (Alarikov skraćeni zbornik). Primjenjivan je samo na starosjedioce na teritoriji današnje Španije i Južne Franscuske. Pored izvoda iz tri kodeksa i Pavlovih Sentencija, sadržavao je i odlomke iz Gajevih Institucija. Vjerovatno je ista komisija i približno u isto vrijeme sastavila i Gajeve Epitome (Epitome Gai, u kojima je prepričana sadržina prva tri komentara Gajevih Institucija. Bilo je i drugih zbornika slične namjene i sadržine (Eurikov zbornik u Južnoj Francuskoj i Španiji, Lex Romana Burgundionum u Sjevernoj Francuskoj). Vremenom su potpuno preovladali feudalni elementi, a starosjedioci i došljaci su se stopili u jedan narod. Trgovina je gotovo zamrla tako da je onaj veliki broj pravila koja su regulisala prodaju, zakup, najam i zajam i druge ugovore postao nepotreban.

58. Glosatori (100-102) Iako je nekih preteča bilo i ranije (škola u Paviji), početak pravne renesanse vezuje se za Bolonju i školu glosatora. Prvi koji je počeo čitati i komentarisati Digestu bio je pravnik i filolog Irnerije (Irnerius 1050-1130). Škola koju je osnovao dobila je naziv po glosama, bilješkama između redova (glossa interlinearis) i pored teksta (glossa marginalis). Osnovna obilježja ove škole su: skolastički metod i veliko poštovanje prema rimskom pravu. Ranoj skolastici je temelje dao Avgustin, a konačni oblik Toma Akvinski. U očima crkvenih mislilaca znanje predstavlja zaokruženi i skladan sistem do kojeg se dolazi formalno – logičkim putem. Ovakvim metodom su glosatori prilazili i rimskom pravu koje je za njih pisani razum (ratio scripta), jedna harmonična cjelina. Oni u njemu ne vide istorijske naslage niti protivrječnosti. Glosatori su sakupljali glose koje se odnose na isto pitanje ili grupu pitanja u zbirke zvane summae, a bilo je i još uopštenijih zbirki summae summarum.Autoritet Rimskog prava bio je toliki da je nekada dovodio do nategnutih rješenja i pogrešnih rezultata. I pored ovih omaški i lutanja, period od jednog vijeka u kome su djelovali glosatori predstavlja vrijeme kada je pravna nauka ostvarila veliki napredak. Iako oni ne uočavaju istorijsku dimenziju, vremenska distanca, novi ugao gledanja, upoređivanje pravila koja se nalaze u raznim dijelovima kodifikacije koju je sastavila Tribonijanova komisija, navodili su na nove zaključke, na pretvaranje rješenja jednog slučaja u opšte pravno načelo. Iz raznih zemalja Evrope dolazili su mladi ljudi u Bolonju i druge gradove Italije učiti pravo. Rimsko pravo postaje autoritet za sudove i dobija praktičnu vrijednost za advokate i sudije. Nasljednik Irnerija je Bulgar (Bulgarus), koji se smatra najboljim od tada cijenjenih ‘’četiri doktora (ostala tri su: Jakob, Hugo i Martin). Napisao je knjigu De regulis iuris. Poznat je bio i Aco (Azzo), pisac jedine zbirke glosa (Summa), čiji se uticaj osjetio sve do Engleske. Placentin (Placentinus) je metod glosatora (‘’italijanski metod učenje’’ – mos docendi italicus) prenio u Francusku, u Monpelje, a Vakarije (Vaccarius) u Englesku, u Oksford. Posljednji glosator je bio Akurzije (Accursius) koji je sredinom XIII vijeka sakupio sve glose prethodnika u jedan zbornik Glossa ordinaria, koji je sadržavao preko 62000 glosa.

32

Page 33: rimsko pravo skripta APEIRON

59. Prvi univerziteti (102-103) Prvi evropski univerziteti su bili posljedica intelektualne radoznalosti, pobuđene renesansom. Oni nisu nastali odlukom vladara ili crkve, već spontanim organizovanjem studenata i profesora, što je dalo od samog početka jedan pečat autonomnosti. Studije su išle prvo u tri pravca: teologija, medicina, pravo. Centar za teologiju bio je Pariz, za medicinu Salerno na Siciliji i Monpelje u Francuskoj, a za pravo Bolonja. Bolonja je bila model za evropske univerzitete. U početku se studiralo samo Rimsko pravo i to Justinijanova kodifikacija, a ubrzo (već u 12 vijeku) je dodano i kanonsko pravo. To se desilo pošto je monah Gracijan sakupio crkveno pravo u zbornik pod nazivom ‘’Gracijanov dekret’’ (Decretum Gratiani, oko 1140. g. Onaj ko završi studije oba ova prava dobijao je titulu doctor iuris utriusque (doktor oba prava). Ubrzo su vladari uvidjeli kakvu korist nose studije i univerziteti pa su počeli davati privilegije. Jedan od prvih bio je Fridrih Barbarosa koji je oko 1150. g. studentima i profesorima Bolonje ustanovio sljedeće povlastice: imunitet na putu od kuće do fakulteta, izuzeće od sudske nadležnosti redovnih sudova (mogli su da izaberu za sudiju profesore ili biskupe), zabrana da se sudenti uzmu kao taoci za dugove svojih sugrađana (što je inače bila redovna pojava u to vrijeme). Vremenom univerziteti dobijaju autonomiju. Broj studenata je rastao. Bolonja je krajem 13. vijeka imala oko 1000 sudenata. Poslije Bolonje, počinje sa radom Kembridž (1209), Padova (1224, iste godine i Napulj), zatim Sijena, Salamanka u Španiji (oko 1220), Tuluza (1229). U sljedećem stoljeću se osnivaju univerziteti u Parizu, Pragu, Krakovu, Kelnu..

60. Postglosatori (103-104) Od sredine XIII – XVI vijeka, polazeći od Akurzijeve Golssa ordinaria, razvija se nova varijanta “italijanskog načina podučavanja” – škola postglosatora ili komentatora. Njima je bio bliži tekst glose od Justinijanovih originala. Postglosatori su nastavnom i naučnom djelatnošću doprinjeli još većem širenju uticaja rimskog prava, ali su u većoj mjeri nego glosatori bili usmjereni ka praksi. Oni su nastavili posao glosatora dodajući ono što su rimski pravnici svjesno izbjegavali: uopštavanja, izvlačenja načela iz konkretnih rješenja. Najvažniji predstavnici ove škole bili su Ćino, Bartol i Baldo. Ćino Pistojski (Cinus de Pistoia, preminuo 1336) – bio je savremenik i prijatelj Dantea, napisao je komentare Justinijanove kodifikacije i smatra se osnivačem sudske medicine. Bartol Sasoferatski (Bartolus de Sassoferrato, umro 1357) – je bio profesor prava u Peruđi. Posebno se bavio gradskim statutima i sukobima praktikularnog prava, tako da se smatra začetnikom međunarodnog privatnog prava. Baldo Ubaldski (Baldus de Ubaldis, preminuo oko 1400), - bio je učenik Bartola, predavao na više italijanskih univerziteta.

61. Škola “elegantne jurisprudencije” (104-105) U početku renesanse teologija i novi kritički metod su saveznici. Govorilo se kako sveštenik mora biti obrazovan, kao što plemić mora biti vičan ratovanju. Ali zatim je došlo do razlaza i ljudska misao se oslobodila vjerskog dogmatizma. Pod uticajem ovih ideja, javlja se u pravnoj nauci nova škola. Njen preteča je Italijan Alcijat (Alciatus, umro 1550) ali su glavni predstavnici Francuzi: Kiža (latinizirano Cuiacius, umro 1590), Dimulen (latinizirano Molinaeus, umro 1566). Ovoj školi pripada i Dionisije Godfroa (Gothofreudus, umro 1622) koji je prvi izdao Justinijanov zbornik, pod nazivom Corpus iuris civilis, primjenjujući Gutembergov pronalazak štampariju.Škola je dobila naziv po težnji ka elegantnom stilu, što je bila posljedica nastojanja njenih pripadnika da se približe klasičnim rimskim pravnicima. Osim toga, zove se i “istorijska” škola (rana istorijska škola) jer je, nasuprot glosatorima i postglosatorima, odbacivala tumačenja i insistirala na originalnim tekstovima, u kojima je vidjela i istorijske naslage. Nasuprot ‘’italijanskom načinu učenja’’ (mos docendi italicus) javlja se novi francuski način učenja (mos docendi gallicus) koji se vremenom širi i izvan Francuske. Zasluga ‘’elegantnih jurisprudenata’’ je u vraćanju originalnim izvorima. Ovi pravnici su uočili istorijsku dimenziju rimskog prava, oni zapažaju interpolacije, pokušavaju da rekonstruišu Zakon 12 tablica (Gothofredus). Pronalazak štampe je omogućio umnožavanje Digesta i drugih dijelova Justinijanovog korpusa, tako da će one uz bibliju, postati najraširenije knjige, naročito na univerzitetima.

33

Page 34: rimsko pravo skripta APEIRON

62. Prodor Rimskog prava u praksu (usus modernus Pandectarum)-(105-108) U privrednom i kulturnom životu Evrope desile su se krupne promjene. Pod uticajem krstaških ratova i dodira sa Istokom Evropa je živnula. Otkrivena je Amerika i ono što je ranije bio Mediteran sada je Atlantik. Kulturni i privredni centri Evrope se pomjeraju sa juga Evrope na obale Atlanskog okeana. Stari kontinent je dobio od novog krompir, pasulj, kukuruz, papriku, duhan, paradajz i nove venerične bolesti koje su imale bezazlene oblike tama, a katastrofalne ovdje. A izvozila je: kokoške, konje, pšenicu i ne svoje svoje bolesti koje su tamo izazvale pustoš. Od tih novina najprije su korist imale Španija i Portugal, zatim ih slijedi Francuska, Belgija, Holandija. Na kraju, ali najuspješnije učešće uzima Engleska. Njemačka i Italija su se kasno priključile. Evropa postaje žarište novih ideja, ona priprema industrijsku revoluciju, koja će joj omogućiti osvajanje drugih zemalja. Društveni sloj, koji je isprva bio nezapažen, trgovci – pokućari, bankari, vlasnici manufaktura, uskoro se pretvaraju u moćnu klasu. Dok je u feudalizmu selo dominiralo, sada se osjeća sve veći uticaj gradova. Novi privredni i društveni odnosi postavljaju probleme koje feudalno pravo nije bilo u stanju da riješi. Prodor rimskog prava u praksu imao je različite vidove u raznim zemljama. Negdje je recepcija bila postepena i posredna (kao u Italiji, Francuskoj, dalmatinskim gradovima), a u drugim zemljama je bila neposredna, posljedica naredbe vladara, kao što se desilo u Njemačkoj. Bilo je zemalja u kojima je rimsko pravo zabranjivano kao u Francuskoj, samo neko vrijeme, a u Engleskoj trajno.Broj učenih pravnika je neprekidno rastao. Pravnici školovani na rimskom pravu u Bolonji, Padovi, Pizi i sl. sve češće primjenjuju rješenja koja je nudio Justinijanov korpus, odnosno Glossa ordinaria. Kada sastavljaju statute gradova ili druge zakonske akte, kada sastavljaju ugovore za stranke ili presuđuju u sporovima oni sve više primjenjuju rimsko pravo. To je posredna recepcija.U Engleskoj je jedno vrijeme proučavano rimsko pravo, naročito otkako je Vakarije počeo da ga predaje na Oksfordu. Ali je tzv. Mertonskim statutom iz 1236. g. zabranjena njegova primjena (Nolemus leges Angliae mutare – ne želimo da mijenjamo zakone Engleske). To je bila posljedica bojazni engleskog plemstva da se uz ostale norme rimskog prava ne provuče i načelo da vladar nije ničim ograničen (princeps legibus solutus) i to u vrijeme kada se ono gorčeno borilo da ograniči ovu vlast. Englezi su ostali vjerni feudalnoj tradiciji, a zemlje kontinentalne Evrope su se razvijale najviše pod uticajem rimskog prava i građanskih revolucija.Primjer za tipičnu neposrednu recepciju je ono što se zbivalo sa rimskim pravom u Njemačkoj. Već prije toga pravila rimskog prava su prodrla u u praksu i zakonodavstvo Italije, Francuske, pa i same Njemačke. U Njemačkoj, pored postepene (neprimjetne) recepcije javlja se recepcija kao posljedica zakonodavne intervencije vladara. Njemačka je bila dio carstva Karla Velikog koji se 800. godine krunisao za rimskog cara. Njemački vladari su se smatrali zakonitim nasljednicima rimskih imperatora, a državu su zvali ‘’Sveto rimsko carstvo njemačke narodnosti’’ Sljedeći razlog je bila feudalna razdrobljenost države. Tako se Njemačka rasula na oko 200 država u državi (konfederacija feuda). Vladar je imao malo vlasti i često se njegova aktivnost svodila na lov i gozbe. I u pravu je vladao partikularizam. Bilo je nešto opšteg prava koje je važilo za čitavu teritoriju zemlje (Gemeines Recht), ali je dominiralo partikularno pravo (Landsrecht). U težnji da objedini zemlju i nadvlada rascjepkanost, vladar je pribjegao rimskom pravu. U tome je imao kao saveznika građanstvo. Maksimilijan I je 1495.g. osnovao ‘’Carski vrhovni sud’’ (Reichskammergericht) koji je ovlašten da primjenjuje rimsko pravo. Rimskom pravu je priznat status opšteg prava, u koje je ulazilo još i kanonsko pravo i zakoni koji su važili na čitavoj teritoriji carstva.Velika većina svijeta primjenjuje pravna pravila koja se temelje na rimskoj pravnoj tradiciji. To je: Evropa, Latinska Amerika, veliki dio Afrike, a neke zemlje primjenjuju sistem koji je mješavina rimske i nacionalne ili neke druge tradicije (Common law): islamske zemlje, Indonezija, Japan, Indokina. Sve ove zemlje pripadaju istoj grupi srodnih pravnih sistema, istoj porodici koja se naziva rimska, rimsko-germanska ili porodica civilnog prava.Pored Zapadne Evrope, Rimsko pravo je uticalo i na Istočnu Evropu. U pravoslavnim zemljama uglavnom preko Vizantije i to kroz srpske obrade rimsko-vizantijskog prava, a u prvom redu kroz svetosavski nomokanon koji je sakupio i preveo Sava Nemanjić. On se primjenjivao ne samo u Srbiji, već i Bugarskoj i Rusiji, gdje je pod nazivom ‘’Kormčaja knjiga’’ (krmanoška knjiga) ostao kao izvor prava više vijekova.

34

Page 35: rimsko pravo skripta APEIRON

Jedan važan zbornik srednjevjekovnog rimskog prava nasao je u Španiji 1265.g. (stupio je na snagu polovinom sljedećeg vijeka) pod nazivom Siete partidas (sedam dijelova). Djelo je Alfonsa Mudrog, kralja Sevilje i Leona. Siete partidas je sastavljen je pod velikim uticajem rimskog prava. Ovaj kodeks je primjenjivan ne samo u Španiji, nego i njenim kolonijama, posebno u Latinskoj Americi, pa čak i u Luizijani. Sve u svemu, pravila koja su stvorili stari Rimljani, u obliku koji je prilagođen potrebama različitih epoha i društva, predstavljaju sistem normi koji je više nego bilo koji uticao na istoriju prava i koji je i danas u primjeni u većem dijelu svijeta. To je jedan posredni dokaz ‘’pravničke genijalnosti’’ ovog naroda.

63. Škola prirodnog prava (108-109) Sledeći pokret poslije humanizma i renesanse, bio je racionalizam, koji se temelji na vjerovanju u razum (ratio), u prosvjećenje. Francuz Dekart (Descartes) i Englez Bekon (Bacon) su utrli put jednom novom naučnom metodu čiji su sljedbenici bili Tomas Hobs, Džon Lok, Monteskije i Žan-Žak Ruso. Napredak matematike i Njutnovo otkriće mehanizma vasione silno su učvrstili ljudsko samopouzdanje, vjeru u snagu razuma. I sam naziv filozofija znači ljubav prema mudrosti. Jedan od prvih koji je ovaj metod primijenio na društveni i pravni fenomen, a ne na prirodne pojave je Holanđanin Hugo Grocije (Grotius, 1583-1645). Njegovo djelo “O pravu rata i mira” (De iure belli ac pacis) je temelj učenja o prirodnom pravu i prva knjiga Međunarodnog javnog prava.Teorija prirodnog prava se zasniva na diobi prava na pozitivno, dato istorijom i odnosom snaga, i prirodno, dato razumom. Prvo je nesavršeno, drugo savršeno, jer se temelji na razumu i na prirodi. Filozofija prirodnog prava bila je i poklič na pobunu, jer je jedno od prirodnih prava čovjeka da i silom, ako treba, zamjeni nesavršeni poredak i uvede savršeni.U rimskom pravu, upravo u jednom njegovom djelu (privatno pravo) pripadnici ove škole našli su punu potvrdu svog učenja, kao da su se vratili na stav glosatora da je to ratio scripta. Ali nisu prihvatili neke druge institute rimskog prava, u prvom redu ropstvo, a većina je odbacivala i državno uređenje principata i dominata, dok su bili puni hvale za republiku (Monteskije).Prve građanske kodifikacije, a naročito francuski Građanski zakonik (Code civil) iz 1804. g. rezultat su učenja škole prirodnog prava.U Njemačko je takođe bio jak uticaj ovih ideja, ali je tokom prošlog vijeka došlo do nastanka dve škole: istorijskopravne i pandektističke, od kojih je prva bila zasnovana na apstraktnim idejama o suštini prava, a druga okrenuta praksi.

64. Istorijsko pravna škola (109-110) U Njemačkoj su se javili glasovi da bi trebalo napraviti građanski kodeks. Naročito je bio glasan Tibo koji je smatrao da treba usvojiti ili francuski ili pruski zakonik. Međutim, njemački pranik francuskog porijekla Fridrih Karl Fon Savinji napisao je 1816. godine raspravu u kojoj se suprostavio ovakvim planovima, izlažući ideje koje su bile oduševljeno prihvaćene od mnogih.Učenje istorijsko pravne škole je reakcija na školu prirodnog prava. Dok se shvatanje o prirodnom pravu zasniva na racionalizmu, podloga za novi način gledanja na pravni fenomen je romantizam. XIX vijek je doba procvata istorijskih nauka i filozofije. Istorijskopravna škola odriče postojanje razumom datog, univerzalnog prirodnog prava. Svaki narod ima određene osobenosti, koje čine njegovo nacionalno biće. Kao što su jezik, nošnja, folklor i kuhinja izraz ove specifičnosti, tako je i pravo neposredna posljedica nacionalnog duha. Fenomen ‘’narodnog duha’’ nije shvatan statično, već u razvoju. Narod se najprije služio nepisanim, običajnim pravom. Tek kasnije, kad sazru uslovi, pravo se može kodifikovati. Savinji je zaključio da njemačko pravo još nije dostiglo taj stepen i da sa kodifikacijom treba sačekati. Istorijskopravna škola je stav građanstva koje je osvojilo vlast i koje u revoluciji više vidi prijetnju no obećanje i zato daje prednost mirnijoj evoluciji nad prevratom.Sljedbenici Savinjija u Njemačkoj Momzen, Kriger, Lenel, kod Francuza Aplton, Žirar, Levi-Bril, a u Italiji Bonfante, Aranđo-Ruiz. Blizak ovim idejama bio je Nijemac Jering, koji je napisao djelo ''Duh rimskog Carstva''. Naš Valtazar Bogišić, tvorac Imovinskog zakonikaza Crnu Goru, takođe je pripadao ovoj školi.

35

Page 36: rimsko pravo skripta APEIRON

Zasluga ove škole sastoji se u posvećenju pažnje razvoju rimskog prava, u vraćanju izvorima, naročito onim starijim. Ona je sakupila veliku građu, dala dosad najbolja izdanja Justinijanovog korpusa i drugih pravnih spomenika. Ali je bilo i nedostataka. Najveći nedostatak je u tome što je polazila od donekle mistično shvaćenog “nacionalnog duha”. Pored toga, precjenjivala je rimsko klasično pravo, kao izraz pravog narodnog duha Rimljana, a potcjenjivala sve postklasično, ‘’vizantijsko’’.

65. Pandektisti (110) Na primjeni rimskog prava u praksi i na potrebama teoretske obrade ove primjene nastala je u Njemačkoj i u nekim drugim zemljama škola koja se naziva prema grčkom nazivu digesta – pandektisti. Njoj je prethodila škola kameralista. Pandektisti su u izvjesnom smislu nastavili djelo glosatora i postglosatora, tj. tumačenja rimskog prava sa gledišta prakse, ali uz primjenu novih dostignuća pravne nauke, logike i dogmatike. Za njih je pravni sistem zatvorena i skladna cjelina na koju treba primjeniti zakone logike i naučne metode tumačenja. Davali su jasne i podrobne formulacije vodeći računa i njihovom uticaju na životne situacije. Uticaj ove škole je vidljiv na Njemačkom Građanskom zakoniku, iako je njegova teoretska inspiracija ležala u učenju istorijskopravne škole. Savremena nauka građanskog prava preuzela je mnoge kategorije pandektista. Predstavnici ovog pravca u bili: Puhta, Dernburg, Vindšajd u Njemačkoj, a bilo je sljedbenika i u Holandiji, Italiji, Austriji i Francuskoj. U Engleskoj se osjetio ovaj uticaj, gdje je Džon Ostin primjenio metod pandektista na englesko precedentno pravo.

66. Novije tendencije (111) Dio romanista još uvijek slijedi učenje istorijskopravne škole, a nisu iščezle ni ideje škole prirodnog prava, kao ni pandektistički pristup. Ipak se osjećaju i druge tendencije: marksistički metod, učenje o “globalnoj” istoriji, nova tehnologija naučne obrade podataka. Marks i Engels se nisu posebno bavili rimskim pravom, ali su u više navrata hvalili normativni sistem Rimljana kao osnovu savremenog prava. Marksizam je skrenuo pažnju na veliku ulogu privrede i klasne borbe na nastanak i razvoj prava. Pod uticajem sociološkog metoda javile su se neke nove tendencije u proučavanju istorije uopšte, pa i rimskog prava. Spomenimo školu “analista” u Francuskoj. Po njima treba prestati sa istorijom vladara i bitaka. Istorija mora da bude “totalna” da vodi računa o društvu u cjelini, o malom čovjeku, o svim vidovima ljudske egzistencije u prošlosti. To je jedna sociologizovana istorija. Takav pristup utiče i na proučavanje rimskog prava .

Rimska teorija prava

67. Antiteoretski stav (112) Rimljani ne mare za teoriju i filozofiju. Uopštavanje i definisanje prava je blio naročito potrebno iz pedagoških razloga. Zato Gajev udžbenik iz II vjeka n.e. daje u uvodnom dijelu diobu prava (na pravo naroda i rimsko) i njegove izvore. Justinijanove Institucije prvi naslov posvećuju pojmu pravde i prava, a drugi diobi prava. I prvi naslov u Digestama govori o pravu i pravdi, a drugi o istoriji pravne nauke, a posljednji sadrži opšta pravna pravila, i njih ima preko 200.

68. Pravo i pravda (112-113) Rimljani nisu definisali pravo. Ono što se navodi kao rimska definicija prava u stvari su ideje o tome u čemu je značaj prava i kakvo pravo treba da bude. Pravo je neophodno za državu. Justinijanove Institucije počinju rečenicom koja ističe značaj prava: Imperatoriam maiesatem non solum armis decoratam, sed etiam legibus oportet esse atmatam (Carsko veličanstvo treba da bude ne samo ukrašeno oružjem, već naoružano zakonima). Oružje služi u ratu, a zakoni u miru, proganjajući nepravdu i klevetnike – dodaju Instituceije. Rimski pravnici kažu da je sve pravo nastalo radi čovjeka: Hominum causa omnie ius constitutium est. Prema Celzu – pravo je umjetnost dobrote i pravičnosti (ius est ars boni et aequi). Sastavljači Justinijanovog udžbenika dodaju: Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum ciuque tribuendi – Pravda je uporno i neprekidno nastojanje da se svakom dodijeli njegovo pravo.

36

Page 37: rimsko pravo skripta APEIRON

Ulpijanovim Regulama pripisuje se i poznata misao o tri pravna načela: Iuris praecepta sunt haec; Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere – Tri su pravna načela: časno živjeti, drugog ne oštetiti, svakom svoje dodjeliti. U istom titulusu Institucija nalazi se i lijepa misao koju nijedan sudija ne bi trebalo nikada da zaboravi, da pravda nije nešto obično, već da se graniči sa božanskim: Iurisprudentia est divinarum atque humanurum rerum notitia, iusti atque iniusti scientia – Pravna nauka je saznanje o božanskim i ljudskim pitanjima, nauka o razlikovanju pravde od nepravde. Iako nisu bili mnogo pobožni, Rimljani upotrebljavaju epitet božanski kada žele da istaknu uzvišenost nečega.Zakon se mora primjenjivati, ma koliko bio strog: Dura lex, sed lex – Strog zakon, ali zakon. Ali i u tome ne treba pretjerivati, jer primjena doslovnog tumačenja zakona može biti nepravična: Summum ius, summa iniuria – Najveće (vrhunsko) pravo, najveća (vrhunska) nepravda, kako tvrdi Ciceron. Celz dodaje da poznavati zakone ne znači držati se njihovih riječi, već smisla i namjene – Scire leges non hoc est verba earum tenere, sed vim ac potestatem.Primjenjujući pravo sudija mora voditi računa o moralnim načelima, o pravičnosti (aequitas). Te dvije vrste pravila ponašanja međusobno se prožimaju, ali su pravila morala ipak suptilnija: Nije sve časno što je (zakonom) dopušteno – Non omne quod licet honestum est.

69. Dioba prava (114-115) Rimljani su vremenom došli do sledećih podjela prava: ius i fas, na ius scriptum i ius non scriptum, zatim na ius civile i ius honorarium, ius civile i ius gentium (ili ius naturale) i konačno na ius publicum i ius privatum.Jedna od prvih dioba bila je ius i fas. I jedno i drugo predstavljaju pravila ponašanja, ali fas ima religijski karakter, a ius su pravila koja je društvo, odnosno država nametnula u odnosu među ljude. Pravo može biti pisano i nepisano. Pisano pravo (ius scriptum) čine zakoni i drugi opšti pravni akti, a nepisani (ius non scriptum) običaji. Običaji su prećutna saglasnost naroda utvrđena dugotrajnom primjenom. Ius civile u širem smislu obuhvata cijeli pravni poredak starog Rima i njegovih građana. U užem smislu to je pravo sadržano u zakonima, senatskim odlukama, vladarevim konstitucijama, nasuprot pretorskom pravu. Pored ovog značenja ius gentium ima i jedno i drugo. Gaj djeli pravo na ono koje je svojstveno jednom narodu (ius civile) i pravo koje je zajedničko svim ljudima, jer je saglasno prirodi i razumu: ius gentium. Neki pravnici upotrebljavaju izraz: ius naturale (prirodno pravo). Rimski pravnici u ius civile, kao specifično rimske institute, nabrajaju veliku vlast porodičnog starješine, svečane načine za prenošenje svojine, zaključivanje ugovora izgovaranjem određenih fromula (stipulacija), dok su vlast nad robovima, neformalno prenošenje svojine i neki delikti (ubistvo, krađa) spadali u ius gentium, odnosno ius naturale.Ulpijan, kao i njegov učitelj Papinijan uočili su da postoje dvije velike oblasti pravnih normi. U jednoj se sučeljavaju subjekti koji su manje više jednaki i koji imaju slobodu odlučivanja da li će zasnovati ili ne neke odnose. Oni mogu izjavama volje odrediti prava i obaveze. Ako dođe do prekršaja obaveze, sankcija je imovinska. U drugoj se, po pravilu, pojavljuje država i to kao nosilac vlasti. Ovdje nema ravnopravnosti volja, već postoji nadređen i podređen subjekt, a sankcija može biti i imovinska, ali i drugačija (zatvor, smrtna kazna, tjelesna). Prve odnose regulišu norme privatnog, a druge javnog prava. Po Ulpijanu javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države, a privatno na interes pojedinaca, jer postoje interesi javni (državni) i privatni (publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum guod ad singulalrum utilitatem; sunt enim quaedam publice utilia quaedam privatim. Privatnim sporazumom ne može se mijenjati javno pravo.

70. Sistem triparticije (115) Pravna pravila regulišu veliki broj društvenih odnosa. Više pravnih normi se grupišu u pravni institut, a ovi u grane, a sve grane zajedno u pravni sistem. Zakon 12 tablica počinje odredbama o suđenju. To je najbolje obrađen problem. Pitanje suđenja, naročito za plebejace, bilo je veoma važno i imalo je i političke posljedice, jer je suđenje bilo jedan od načina za pretvaranje slobodnih u robove. Usljed promjena u društvu, povećanja broja pravnih normi, mijenja se i redoslijed. Najprije se izlažu pravila o nasljeđivanju, jer je većina porodica svoja osnovna sredstva dugovala precima.

37

Page 38: rimsko pravo skripta APEIRON

Poslije nasljeđivanja dolazile su odredbe o porodici i braku, a zatim po asocijacijama i po važnosti, ali bez neke unutrašnje logike. Prvi koji je stvorio pravni sistem je pravnik Gaj. On je u Institucijama iznio zapažanje da se cjelokupno pravo odnosi ili na lica ili na stvari ili na suđenje: Omne ius quod utimur vel ad personas pertinet, vel ad res, vel ad actiones.U pravo koje se odnosi na lica spada statusno i porodično pravo. U pravo je se odnosi na stvari ulazilo je imovinsko pravo u širem smislu, koje danas čine stvarno, nasljedno i obligaciono. Ius quod ad actiones pertinet obuhvatao je građanski sudski postupak. Krivično pravo, kao i javno pravo u cjelini, nisu bili obuhvaćeni Gajevom ‘’trodiobom’’ (triparticijom). Unutar tri velika kompleksa, Gaj izgleda nije uočavao posebne grane, sem u nekim slučajevima. Nasljedno pravo je izložio u okviru načina za pribavljanje svojine. Ali kod obligacija bio je svjestan da je to nova velika oblast, koju najavljuje čitaocima: Sada prelazimo na obligacije. Sudski postupak je takođe predstavljao posebnu cjelinu, i to četvrti komentar, koji je posvećen pravu koje se odnose na tužbe. Gajevo otkriće bilo je jedno od najvećih u istoriji prava i osnova građanskih zbornika. Neke srednjovjekovne kodifikacije dobile su naziv prema Gajevoj trodiobi (Verbecijev Tripartit), a Gajevu šemu slijedi i francuski ‘’Napoleonov’’ zakonik iz 1804, austrijski 1811, pa i Srpski građanski zakonik iz 1844, koji je treći savremeni građanski kodeks u Evropi.

Statusno pravo71. Pojam i značaj (116)

Naziv statusno pravo potiče od statuere – postaviti, ustanoviti. Status znači položaj u pravu i u društvu. Pored statusnog u pravo koje se odnosi na lica ulazi i porodično pravo. U prvoj knjizi Gajevih i Justinijanovih Institucija preovlađuju norme kojima se određuje pravni položaj raznih kategorija stanovnika. O braku i porodici se govori više kao o institutima vezanim za položaj ljudi s obzirom na status familiae, nego kao o posebnoj grani prava. U ovoj pravnoj grani, više nego u bilo kojoj drugoj, došle su do izražaja suštinske osobine ovog društva. Nigdje se tako jasno ne vidi robovlasnički karakter i patrijarhalni “muški šovinizam” kao u ovoj grani.

72. Persona (116-117) Gaj govori o pravilima koja se odnose na lica, upotrebljavajući riječ persona (ius quod ad personas pertinet). Zanimljivo je porijeklo riječi persona. Ona je najprije značila masku koju nose glumci u pozorištu da bi im glas bolje zvučao – per sonare. Kasnije se sa maske prenosi na samu ličnost koju glumac igra. I na kraju počinje značiti ličnost uopšte, pravni subjekat, građanin. Postoje dvije vrste ličnosti, subjekata u pravu. To su fizička i pravna lica. Fizičko lice je čovjek pojedinac. Ako Petar duguje Marku hiljadu sestercija, u ovom pravnom odnosu i dužnik i povjerilac su fizička lica. Kad građanin duguje porez državi, dugovanu sumu potražuje ne poreski službenik, već jedna organizacija koja se zove država. Kada zanatlija zaključi ugovor kojim se obaveže da će popraviti krov zgrade u kojoj je kolegija, isto tako stupa u pravni odnos sa pravnim licem. Položaj i fizičkih i pravnih lica određen je pravnom i poslovnom sposobnošću. To su dvije mogućnosti, dva potencijala pravnih subjekata. Ove dvije sposobnosti predstavljaju dva kruga, koja se međusobno poklapaju. U starom ius civile postoje lica koja su samo pravno sposobna (rimski građanin sui iuris, ali je maloljetan ili duševno bolestan), zatim oni koji su samo poslovno sposobni (odrasli, duševno zdrav Rimljanin alieni iuris) i na kraju imamo lica koja su i pravno i poslovno sposobni (odrasli, duševno zdrav Rimljanin sui iuris).

Pravna sposobnost

73. Pojam (117) Rimljani nisu definisali pravnu sposobnost. Danas se pravna sposobnost određuje kao sposobnost biti nosilac prava i obaveza, biti subjekat. Čim neko može biti vlasnik, nasljednik, dužnik ili povjerilac, on je pravno sposoban.Ius civile je smatralo da puna pravna sposobnost obuhvata četiri prava:

1. ius conubii – pravo na zaključenje punovažnog braka;2. ius commercii – pravo “trgovanja”, odnosno pravo da zaključuje poslove, stiče svojinu, bude

stranka u parnici.38

Page 39: rimsko pravo skripta APEIRON

3. ius suffragi – aktivno biračko pravo (zato su se žene, borci za pravo glasa zvale sifražetkinje, prema francuskom izgovoru ove riječi);

4. ius honorum – pravo na “počasti” tj. Pasivno biračko pravoDok današnje pravo manje-više svima priznaje pravni subjektivitet, u Rimu, naročito u starom civilnom pravu, da bi neko mogao da bude nosilac prava i obaveza, morao je da ispunjava određene uslove u pogledu tri statusa: status libertatis, civitatis i familiae.

Status libertatis

74. Ropstvo i sloboda (118) Najveća razlika je ona koja postoji između slobodnih i robova. Gaj svoje izlaganje statusnog prava počinje ovako: ‘’Svi ljudi su ili slobodni ili robovi. Slobodni se dijele na slobodne rođene (ingenui) i oslobođenike (libertini). Ropstvo je temelj ove civilizacije. Zanimljivo je da narodi drevnog Istoka nemaju pojam sloboda. Za Rimljane je sloboda stvar neprocjenljive vrijednosti od svih stvari najdraža. Za Ulpijana je ropstvo jednako smrti. Grčki i rimski filozofi, retori i pravnici bez rezervi prihvataju ropstvo. Za Aristotela je ropstvo prirodna institucija, prema tome ‘’dobra i pravična’’.Osnovni izvor ropstva je rat. I sama etimologija riječi servus (rob) o tome govori: prema objašnjenju koje daju Justinijanove Institucije riječ servus je nastala od servare (poštedjeti), jer su zapovjednici poštedjeli pobjeđene neprijatelje. Drugim riječima, prihvatanje ropstva bilo je utoliko lakše što je rob, ako ne neprijatelj onda bar stranac. Pored redovnog naziva za roba Grci imaju riječ andropoda, što znači: živo biće, životinja sa nogama čovjeka, za razliku od tetrapoda, četvoronožna životinja. Slično i Varon, rimski pisac iz I vijeka stare ere, kaže da za obradu zemlje služe, pored nijemih oruđa i onih koja ispuštaju glasove (stoka ) i oruđa koja govore (robovi). Kao što je za Grke u istu kategoriju sa četvoronošcima dolazio rob, kao dvonožac, tako i ovdje u oruđa se ubraja i rob, samo što on umije da govori.

75. Patrijarhalno ropstvo (118-119) Prvobitni oblik ropstva, koji je u Rimu trajao do punskih ratova, nije bio tako svirep. To je nablaži oblik iskorišćavanja tuđe radne snage. Rob je čovjek, neka vrsta člana porodice, spada u familia pecuniaque. Robova nema mnogo, oni rade na poljima i u radionicama, najčešće zajedno sa slobodnim članovima porodice. Zakon 12 tablica predviđa da se i za povredu roba plaća kazna, doduše manja nego za povredu slobodnog čovjeka. Ta kazna se vjerovatno plaćala samom robu, a ne gospodaru. Masovni priliv robova, širenje sistema latifundija iz temelja su promijenili ovakvo stanje. Nastaje klasično ropstvo i Rim postaje tipična robovlasnička država.

76. Pravni položaj (119) Rob u klasičnom robovlasništvu nema nikakvu pravnu sposobnost: servus nullum caput habet. Budući da nema nikakav status, ne može ga ni izgubiti. Rob može poboljšati položaj gospodara, jer sve što pribavi pripada onom u čijoj se svojini on nalazi. A samo izuzetno i pogoršati – ako napravi delikt, on obavezuje gospodara, jer ovaj može, ako to želi, da plati štetu, ali, umjesto toga, može izručiti roba oštećenom. Ubistvo roba, prema Akvilijevom zakonu, raspravlja se u istom poglavlju i na isti način kao i ubistvo četveronožne životinje. Rob pripada gospodaru, koji može da ga kažnjava, proda, da koristiti njegov rad. U nekim poslovima rob je učestvovao kao “produžena ruka” gospodara. Tako je mogao prenijeti svojinu ili pribaviti za gospodara stvar putem neformalne predaje (traditio). Kasnije je mogao da zaključuje i druge poslove u kojima se gospodar javlja kao onaj koji duguje ili potražuje (slučajevi zaštićeni sa actiones adiecticiae qualitatits). Postojala je mogućnost da rob stekne i svoju posebnu imovinu (peculium), čak i da se njome otkupi. Iako je rob objekat, a ne subjekat prava, ova pravna činjenica ne može potpuno da potisne životnu činjenicu da je rob, ipak, ljudsko biće. Tekstovi ga obično tako i nazivaju, a formula za svojinsku tužbu upotrebljavala je riječ ‘’čovjek’’: hunc ego hominem ex iure Quiritum meum esse aio. Postoji još jedna situacija u kojoj rob čovjek: kada umre. Grob u koji je sahranjen rob postaje stvar van pravnog prometa (res religiosa), kao i grob slobodnog čovjeka. Tako rob živi kao stvar, oruđe koje govori, ali postaje čovjek kada umre.

39

Page 40: rimsko pravo skripta APEIRON

77. Stvarni položaj (119-121) Koliko je bio stvarni položaj robova, koliko ih je uopšte bilo, teško je reći, je vrlo teško znati jer se nisu vodile evidencije o prilivu robova. Vjerovatno ih je bilo puno jer je gotovo svaka porodica mogla nabaviti robove. Teško je znati kakav je tačno bio i njihov položaj, jer obuhvata čitavu ljestvicu raznih mogućnosti, od onog u lancima koji radi u rudniku ili kopa na njivu, ili koji je okovan na galiji kao veslač pa do roba koji obavlja dužnost ljekara ili učitelja u porodici. Ima razlike između robova koji rade na imanju (familia rustica) i onih koji su zaposleni kao posluga u kući, najčešće u gradu (familia urbana), čiji je položaj nešto bolji. Sa gledište prava, rob nema capacitas ni mogućnost sticanja imovine. Iz nekih podataka se vidi da su robovi mogli da ostave nešto novca na stranu i da vremenom otkupe sebe. Nema sumnje da je rob predmet svojine kao i stoka. Ima gospodara koji su blaži, a i ima i onih koji će do kraja iskoristiti svoja prava, pa će ih i prekoračiti. Iz savjeta koje daje Katon u priručniku za vođenje domaćinstva vidimo da su robovi hranjeni oskudno, a još gore oblačeni: malo hljeba (nešto više u vrijeme intenzivnih radova), ulja, ponekad uskislo vino, jedna tunika u dvije godine, i par grube obuće. Od mnogih načina iskorišćavanja, svakako je najviše ponižavalo seksualno iskorištavanje. I sam potomak roba, pjesnik Horacije, otvoreno je govorio da nagon najradije zadovoljava sopstvenim robinjama i robovima. Pravo jedino zabranjuje vezu sa t uđim robom, bez pristanka njegovog gospodara. A za muškarce nema ni moralnih prepreka. Seneka smatra da je homoseksualizam za slobodne zločin, za roba nužnost, a za oslobođenika obaveza, nešto što je red u odnosu na bivšeg vlasnika. Jednom godišnje, za vrijeme praznika Saturnalija, robovi su se ponašali kao da su slobodni, čak su ih gospodari služili.

78. Oblici borbe (121-122) Raznovrsni su bili načini na koje su robovi pokazivali svoju mržnju prema poretku i svojim gospodarima: ustanci, odmetništvo, individualni teror, sabotaža, pribjegavanje neprijatelju i bježanje uopšte. Bilo je više ustanaka u Rimu, ali oni su uglavnom vezivani za period kada se patrijarhalno robstvo pretvara u klasično. Porast broja robova na latifundijama i u radionicama, pogoršanje njihovog položaja, postojanje robova koji su od svojih gospodara naučili borilačke vještine (gladijatori), sve je to doprinijelo erupcijama gnjeva u obliku ustanaka. Neki od ustanaka, kao što je Spartakov, imali su karakter pravog građanskog rata i Rimljani su ga zvali bellum servile (robovski rat). Povremeno, naročito u vrijeme krize republike i kasnije, kada nastaje rasulo u državi, grupe robova se odmeću i pljačkaju. Neki postaju pirati. Bilo je robova koji su se odlučili na očajnički korak da ubiju gospodara iako time žrtvuju svoj život. Da bi spriječili ovakve atentate i da bi same robove pretvorili u zaštitnike života gospodara, Rimljani su 10.g.n.e. izglasali zakon, SC Silanianum kojim je predviđena smrtna kazna za sve robove koji se zateknu u kući ubijenog gospodara, osim onih koji su mu pritekli u pomoć.Jedan manje vidljiv, ali uspješan način borbe bila je sabotaža proizvodnje. Robovi su pokušali da izbjegnu svoju zlu sudbinu bježanjem. Bilo je robova koji su odlazili daleko i pokušavali da se tamo predstave kao slobodni građani. Uvedena je posebna profesija “lovaca na robove” koji su za nagradu hvatali robove. Robovi su koristili građanske ratove i političke obračune da bi potkazali gospodara. U vrijeme kada se Avgust borio za vlast takav rob je nagrađivan slobodom i novcem, ali je bilo političara i vladara koji su čak kažnjavali ovakve robove (Cezar, Trajan). U normalnim okolnostima, robu se ne vjeruje, tako da je njegovo svjedočenje na sudu, po pravilu, praćeno batinjanjem. Kada su varvari počeli da upadaju u Carstvo, mnogi robovi su ih dočekali kao oslobodioce ili prebjegavali na njihovu stranu. Jedan dio takvih robova je vraćen gospodarima kada je Justinijanova vojska protjerala varvare iz Italije.

79. Izvori ropstva (122-123) Osnovni izvori ropstva su bili ratovi, zatim gusarenje, dužničko ropstvo, reprodukcija i kažnjavanje slobodnih na gubitak slobode.Ratovi su jedna tradicija antičkog svijeta. Prilikom nekih vojnih kampanja, ako je vjerovati izvorima, na stotine hiljada slobodnih neprijatelja pretvoreno je u robove. Neku vrstu rata ‘’na malo’’ predstavljaju upadi gusara ili naoružanih grupa na tuđu teritiriju, kao i presretanje brodova.

40

Page 41: rimsko pravo skripta APEIRON

U prvim vjekovima dosta veliku ulogu igra i dužničko ropstvo. Da se onaj ko ne može da vrati dug pretvara u roba, to je pravilo koje primjenjuju mnogi stari narodi. Rimljani su dosta rano ublažili ovaj institut pravilom da Rimljanin u Rimu ne može biti robi, osim ako je kažnjen za zločin, ali je ovo izigravano prodajom preko Tibra. Važan i vremenom sve važniji izvor ropstva je bilo rađanje od robova. Ako je majka robinja, makar otac bio sam gospodar, dijete nasljeđuje status majke. Izvor ropstva iako manje značajan, bilo je pretvaranje slobodnih ljudi u robove. Za teža krivična djela koja su povlačila kao kaznu borbu sa životnjama u areni (ad bestias) ili prinudni rad u rudniku (ad metallum), kao dodatna kazna oduzimana je sloboda. Isto tako, ako je slobodna žena održavala odnos sa tuđim robom bez pristanka gospodara, gubila je slobodu. Ako je neki građanin dozvolio da ga prijatelji prodaju kao roba, pa kasnije on dokaže da je slobodan, a cijenu vjerovatno, podjele, kažnjavan je gubitkom slobode. I u drugim slučajevima rimsko pravo se držalo načela: ako neko, radi prevare, simulira nešto, uzeće se kao da to postoji (npr. Ako se upusti u spor sa vlasnikom iako stvar nije kod njega).

80. Oslobađanje iz ropstva (manumissio) – (123-124) Oslobađanje iz ropstva naziva se manumissio (od manus – ruka, odnosno vlast, i missio – otpuštanje, znači oslobađanje vlasti). Bilo je više načina manumisije. Dešavalo se da gospodar testamentom oslobodi roba (manimissio testamento). Upisivanje u spisak slobodnih građana kada dođe cenzor takođe je oslobađalo roba (manumissio censu). Postojao je i poseban ritual u kome je upotrebljavan štapić (manumissio vindicta). Kada se hrišćanstvo raširilo, dešavalo sa da rob bude oslobođen u crkvi (manumissio in ecclesia). Početkom principata naglo je povećan broj manumisija. Osjećajući da ta pojava može ugroziti sistem, Rimljani su donijeli dva zakona. Prvi iz II g.n.e. (lex Fufia Caninia) je ograničavao broj oslobođenika, vezujući ga za ukupan broj robova (ako je imao do 10 robova, mogao je da oslobodi najviše polovinu, do 30 – najviše trećinu, a nikada više od sto). Dvije godine kasnije donijet je nov zakon (lex Aelia Sentia) koji je propisivao minimalne godine za gospodara i za roba koji se oslobađa, osim ako se ne radi o valjanom razlogu u koji spada i srodstvo (gospodar oslobodi svog sina koga ima sa robinjom, neko oslobodi polubrata). Oslobođenici (libertini) se po svoj pravnom položaju razlikuju od slobodno rođenih ljudi. Nisu imali pravo da nose zlatni prsten, bili su lišeni pasivnog biračkog prava (ius Honorum). Pripadnicima senatorskog staleža bilo je zabranjeno da sklapaju brak sa oslobođenicima, iako se te zabrane nisu držali, pa su i carevi uzimali za žene bivše robinje (Justinijanov ujak Justin). Oslobađanjem nastaje nov odnos, odnos patronata, između bivšeg gospodara i oslobođenika. Oslobođenik je dobio gentilno ime svog patrona. Patronu duguje poslušnost i poštovanje, ne može ga tužiti bez dozvole magistrata. Patron, pod određenim uslovima ima pravo nasljeđa prema oslobođeniku. Kada se u obliku oslobađanja ostvarivalo uvođenje novih proizvodnih odnosa, prilikom manumisije sklapan je ugovor kojim su određivana uzajamna prava i obaveze i to je značilo pretvaranje roba u kolona. Ako se ne pridržava zakonskih ili ugovornih obaveza oslobođenik može biti vraćen u položaj roba ‘’zbog nezahvalnosti’’. To se zvalo revocatio in servitutem (opoziv, vraćanje u ropstvo).

81. Ublažavanje položaja robova (124-125) Ropstvo je rezultat nasilja i suprotno prirodi. Robovlasništvo je sazrelo i prezrelo, ono se odvojilo od svojih izvora. Među robovima preovlađuju odgajeni, a ne zarobljenici. A i sam robovski rad je manje unosan. Sada se na novi način gleda na robove. Prvobitno hrišćanstvo nije odobravalo robovlasništvo. I pravo uvodi neke novine u korist robova. Zabranjena je prodaja članova robovske porodice na razne strane. Rob koji je odnijet na ostrvo Eskulapa, gdje su bile rimske bolnice, pa se izliječi, dobijao je slobodu. Zabranjeno je bezrazložno ubijanje robova. Ipak, uz zakonske zabrane surovosti, uz široko korišćenje manumissija i prevođenja robova u drugi položaj, najčešće položaj kolona, ropstvo je ublažilo prvobitnu oštrinu.

41

Page 42: rimsko pravo skripta APEIRON

82. Između ropstva i slobode (125) Postoje osobe koje imaju položaj koji se teško može svrstati u robovski, a nisu ni slobodne.Pravno njihov položaj je bliži slobodi, ali stvarni položaj je daleko od toga. Ima više ovakvih kategorija a najvažnije su mancipium i kolonat.Mancipium – ako porodični starješina zbog neimaštine ili drugog razloga proda ukućanina, onda ovaj dolazi pod tuđu vlast koja se zove manicipium, kaže se da se nalazi in causa mancipii. U sličnom položaju su i lica alieni iuris koja su na osnovu noksalne tužbe izručena oštećenom da radom otplate štetu. Takva lica su formalno slobodna, ali je njihov faktički položaj blizak ropstvu. Postoji jedna važna razlika - njihov položaj je privremen. Kada otplate dug radom ili prilikom cenzorskog popisa, znači najduže pet godina, oni su oslobađani i vraćani pod vlast svog paterfamilijasa.Koloni – položaj kolona se tokom vremena mijenjao. U početku su koloni bili slobodni zakupci. Zatim njihov zakup od obligacionog odnosa postaje stvarnopravni, tako da vezuje i njih, kao i njihove potomke, ali i vlasnika i njegove nasljednike. Kako je moć rimske države slabila, a privredne teškoće rasle, veleposjednici (potentiores) se pretvaraju u centre moći, sa naoružanom pratnjom i privatnim zatvorima. Oni više nisu zakupodavci (locatores), već patroni. Patron dobija neka ovlašćenja prema svojim kolonima, kao što su skupljanje poreza, suđenje za manje delikte, vojno zapovjedništvo u slučaju opasnosti. Od IV vijeka koloni se vezuju za zemlju, tako da se i za njih i za robove upotrebljavaju naziv servus glebae (rob zemlje). Iako je broj kolona bio veliki, iako je on dobio posebna obilježja, rimsko pravo do kraja na izvjestan način zapostavlja njihovo postojanje. I u Justinijanovim Institucijama zadržana je klasična podjela na slobodne i robove, u kojoj nije bilo mjesta za treću kategoriju.

Status civitatis

83. Cives, Latini, Peregrini (125-126) S obzirom na status civitatis, slobodni stanovnici Carstva mogu biti cives, Latini i peregrini. Cives su isprva samo Rimljani, stanovnici grada Rima, Latini su srodni narodi centralne Italija, a peregrini slobodni pripadnici pokorenih naroda. U osnovi ove razlike leži etnički kriterijum.

84. Cives Romani (126) Punopravni rimski građani su uživali sva prava koja predviđa ius civile, pod uslovom da zauzimaju određeni položaj i u porodici. U početku ni plebejci nisu imali položaj ravnopravnih građana. Bili su lišeni političkih prava, mogućnost korišćenja zajedničkih šuma i pašnjaka (ager gentilicius), kao i prava na zaključenje braka sa patricijima. U prvim vjekovima republike oni su se izborili za ravnopravnost. Krajem perioda republike i Latini dobijaju civitas.Rimski građanin se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, oslobađanjem iz ropstva i dodjeljivanjem građanstva pojedinačnom odlukom ili zakonom (donatio civitatis). Gubi se progonstvom (tzv. zabranom upotrebe vode i vatre – aquae et ignis interdictio), preseljenjem u provincije i dobijanjem prava građanstva u nekom drugom gradu. Rimljanima pripadaju sva prava i dužnosti koje predviđa pravni poredak. Iz ovih ili onih razloga ta prava mogu biti umanjena. Tek je Justinijan većinu ovih diskriminacija ukinuo. Pripadnici senatorskog staleža imali su privilegije (pravo na nošenje toge sa purpurnom ivicom), ali im je bilo i zabranjeno posjedovanje velikih trgovačkih brodova, naplaćivanje visokih kamatnih stopa, a jedan dio imovine su morali uložiti u privredu Italije iz koje je počeo da bježi kapital, jer je bilo unosnije ulgati u provincijsko zemljište i u trgovinu. Ograničavanje pravne sposobnosti građana moglo je biti posljedica “cenzorske bilješke” (nota censoria), koja je onog koji se ogriješio o moral lišavala jednog ili više prava koje ima punopravni i časni rimski građanin: pravo da svjedoči, da se kandiduje na neki položaj, da koristi određene poslove civilnog prava. Bilo je i ograničenja koja su posljedica vjerske pripadnosti.

42

Page 43: rimsko pravo skripta APEIRON

85. Latini (127) Stanovnici gradova u centralnoj Italiji, Latini imali su dosta povoljan položaj. Oni su mogli da sklapaju ugovore i brak sa Rimljanima, što znači da su imali ius commercii i ius conubii, ali nisu imali politička prava. Rimljane sa Latinima je vezivao jezik, religija i porijeklo. Nešto manje povoljan položaj imali su stanovnici naselja koje je osnovala gradska sirotinja iz Rima i stanovnici latinskih gradova u Južnoj italiji i u provincijama (latini coloniarii), jer im je bilo uskraćeno pravo na brak po ius civile (ius conubii).Postojala je još jedna kategorija Latina, koji u stvari i nisu Latini, već oslobođenici, ali su dobijali sličan položaj pa se nazivaju Latini luniani. To su robovi koji nisu oslobođeni uz poštovanje forme koju nalaže zakon. Oni imaju ius commercii, ali uz važno ograničenje - kada umru, nasleđuje ih patron. Zato se govorilo da žive kao slobodni, a umiru kao robovi. Naziv su dobili po zakonu lex lunia Norbana, koji je regulisao njihov položaj. Poslije savezničkog rata 89 g.pne. svi Latini dobijaju potpuno građanstvo, uključuju biračko pravo.

86. Peregrini (127) Pokoreni stanovnici u provincijama su peregrini. Njih Rimljani razlikuju od stranaca van granica Imperije, koje zovu neprijateljima ili varvarima. Oni nisu subjekti po civilnom pravu, ali jesu po ius gentium-u i po pravnom poretku provincije. Međusobne sporove rješavaju po pravilima svog lokalnog prava, a sporove sa Rimljanima pred peregrinskim pretorom, po ius gentium-u. Položaj peregrina nije bio isti od provincije do provincije, od naroda do naroda i najčešće je zavisio od načina na koji su ušli u okvir države, da li su postali podanici mirnim putem ili poslije ogorčene borbe. Najgori položaj je bio položaj tzv. peregrina dediticija (peregrini dediticii – stranci koji su se poslije borbe predali). Oni nisu smjeli da dođu u grad Rim niti da mi se približe preko stotog miljokaza.Constitutio Antoniniana iz 212. godine dodijelila je rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima Imperije, osim peregrinima dediticijama.

Status familiae

87. Sui i alieni iuris (127-128) Pored ostalih razlika između građana, postoji i ona koja proizilazi iz položaja u porodici. Neka lica žive po svom pravu, ona su svojevlasna (sui iuris), a druga su potčinjena autoritetu porodičnog starješine, ona žive po tuđem pravu (alieni iuris). Razlike s obzirom na položaj u porodici nisu tolike kao što su između slobodnih i robova, Rimljana i stranaca. Ali nisu beznačajne. Lice koje se nalazi pod vlašću paterfamiliasa moglo je da ima conubium, suffragium i ius honorum, ali je bitno prikraćeno u ius commercii. Nije moglo sticati imovinu za sebe i praktično je isključeno iz pravnog prometa. Po starom civilnom pravu, sve što pribave lica alieni iuris po bilo kom pravnom osnovu (radom, poklonom, nasljeđem) pripada porodičnom starješini. Ako ispunjavaju određene uslove u pogledu uzrasta i mentalnog zdravlja, oni mogu biti poslovno sposobni, ali ova mogućnost je više teorijska jer niko nije želio da zaključuje poslove sa onima koji nemaju svoje imovine, a ne mogu da obavežu porodičnog starješinu. Paterfamilijas je mogao, ako je htio, platiti ono što duguje sin ili drugi ukućanin, ali nije morao, njegova obaveza ima karakter prirodne obligacije.

88. Actiones adiecticiae qualitatis (128-129) Takav pravni položaj je odgovarao patrijarhalnom društvu sa zatvorenom kućnom privredom, gdje je porodični starješina mogao obavljati sam sve poslove. Ali se poslije punskih ratova stanje izmijenilo. Nisu bile rijetke porodice koje imaju nekoliko latifundija u raznim dijelovima države, više brodova koji polove pod njenom zastavom, prodavnice, krčme i razne radionice. Zato su krajem republike i početkom klasičnog perioda pretorovom intervencijom i zakonima stvorene mogućnosti da se ukućani uključe u poslovni svijet. Bilo je to u interesu, ne samo njih samih, već i starješine. Isto pravilo počelo se primjenjivati i na robove.

43

Page 44: rimsko pravo skripta APEIRON

Prvi ovakav slučaj je bio kada je paterfamilijas naredio sinu ili robu da zaključi posao. Dosta rano je bilo prihvaćeno gledište da onaj koji je naredio da se posao zaključi treba da snosi i sve njegove posljedice. Kasnije su stvoreni i drugi slični izuzetci. Način na koji je to učinjeno bio je tipičan za pretora, on je u postojećoj tužbi samo pormjenio ime subjekata, ondje gdje je navođeno ko je tužen stajalo je ime sina ili roba, a gdje je stajalo ime lica koje treba da izvrši obavezu, da plati iznos presude stajalo je ime njegovog porodičnog starješine. Te tužbe su srednjovjekovni pravnici nazivali actiones adiecticiae qualitatis (od adiectus-dodat, umetnut, jer se dodavalo novo ime) i one imaju šest slučajeva: actio quod iussu, actio institoria, actio exercitoria, actio de peculio, actio tributoria, actio de in rem verso. U prva tri slučaja paterfamilijas odgovara u cjelini, a u ostala tri djelimično, tj. nije obavezan da isplati cio dug koji je napravio rob ili ukućanin.Ako je paterfamilijas dao nalog (iussum) da se zaključi posao, mogla se podići actio quod iussu (tužba na osnovu zapovijesti, naloga). Drugi slučaj je bio kada se neki slobodan član porodice ili rob postavi za poslovođu trgovine (institor). Podizana je actio institoria. Slično je bilo i kada je ukućanin postavljen za zapovjednika broda, tada se koristila actio exercitoria, jer se vlasnik broda nazivao exercitor navis. U svim ovim slučajevima paterfamilijas je odgovarao za čitav iznos duga. Postojali su i slučajevi kada je njegova odgovornost bila ograničena: ako je ukućanin dobio dio imovine na upravljanje tzv. pekulijum, tada odgovara do visine vrijednosti pekulijuma, na osnovu tužbe actio de peculio. Slična je odgovornost ako je sin ili rob upotrijebio ovaj pekulijum za vođenje trgovine (a. tributoria). I poslednji šesti slučaj je bio posljedica opšteg načela da se protiv porodičnog starješine može podići tužba uvijek kada je imao koristi od nekog posla kada je zaključilo njemu potčinjeno lice. Tada se odgovaralo do visine te koristi na osnovu tužbe actio de in rem verso.Jedino ovu zadnju actio de in rem verso su preuzeli mnogi pravni sistemi, uključujući i naš. Načelo da neko može biti tužen ako je imao koristi od tuđe aktivnosti, blisko institutu neosnovanog bogaćenja, jedno je od onih koje u praksi nema veliki domašaj, ali je teorijski zanimljivo, jer se njime pravo približava moralu.

89. Mogućnost sticanja imovine (129-130) Porast društvenog bogatstva, koji su naročito osjetili pripadnici društvene elite, razbio je porodičnu koheziju. Priliv robova, osvajanje velikih obradivih površina i tržište omogućili su opstanak van porodice. Odrasli muškarci napuštaju porodicu emancipacijom i osamostaljuju se, a oni koji ostaju dobijaju mogućnost da steknu za sebe, a ne samo za porodicu, odnosno paterfamilijasa.Već radnije se dešavalo da porodični starješina povjeri dio imovine svom sinu, unuku ili drugom članu porodice s tim da ga može u svako doba uzeti. To je tzv. pekulijum. Vremenom su stvorene četri mogućnosti da lica alieni iuris imaju svoju imovinu:

1. peculium castrese2. peculium quasicastrense3. bona adventicia4. bona profecticia

Na početku građanskih ratova, Marije, da bi privukao vojnike koji su uglavnom pripadali siromašnim slojevima, uveo je platu (koja se zvala stipendium). Ako vojnik nije bio svojevlastan, ova zarada je pripadala njegovom paterfamilijasu. U vrijeme kada su se ogorčeno borili za vlasti, kada su čak i robove naoružavali, Cezar i August uvode pravilo da vojničkom zaradom raspolaže onaj koji je i dobije, a ne njegov porodični starješina. Ta imovina dobila je stari naziv pekulijuma i zvala se peculium castrense (castrum je vojnički logor). U četvrtom vijeku je ovo pravilo Konstantin proširio i na imovinu stečenu u državnoj službi i to je bio peculium quasi castrense (neprava, tobožnja vojnička imovina). Već prije toga je uvedeno pravilo da imovina koju ukućani naslijede od majke ili srodnika po majčinoj liniji ima poseban pravni položaj. To su bona adventicia (adventus je predak). Na kraju u vrijeme Justinijana, pravo faktičkog korištenja dobila su lica alieni iuris na imovinu koju je paterfamilijas poklonio, a poklon nije opozvao (bona profecticia ili peculium profecticium – oba naziva nisu rimski već srednjevjekovni).Na ovaj način je okrnjeno staro načelo i stvorene su mogućnosti za članove porodice da stiču imovinu. Ali je sve do kraja ostalo opšte pravilo da je porodični starješina vlasnik svih porodičnih dobara ukoliko ne spadaju u izuzetne kategorije (peculium castrense itd).

44

Page 45: rimsko pravo skripta APEIRON

90. Deliktna odgovornost (130) Rimljani su za razliku od drugih naroda starog vijeka, ne samo došli do pojma krivice, nego su stvorili iznijansirane stepene odgovornosti. Ipak su neki tragovi primitivnog shvatanja i objektivne odgovornosti zadržani. Dokaz je noksalna odgovornost. Noksalna odgovornost se sastojala u tome što, u slučaju da ukućanin, bilo slobodan ili rob, načini štetu, paterfamilijas može biti tužen sa actio noxalis. On je mogao biti tužen da nadoknadi štetu, ali je umjesto toga, mogao da preda delinkventa oštećenom. To je vrsta facultas alternativa. Ovakav postupak podsjeća na današnju odgovornost roditelja za štetu koju učine djeca, ali postoji važna razlika. Savremeno pravo polazi od pretpostavljene krivice roditelja. Smatra se da nije dovoljno čuvao dijete ili da ga nije dobro vaspitao. Rimsko pravo međutim vezuje odgovornost za učinioca. Tako će, ako je od trenutka kada je načinio štetu pa do podizanja tužbe i okončanja spora, lica koje je nanijelo štetu prešlo u drugu porodicu, odgovarati po noksalnoj tužbi novi paterfamilijas, koji ne može biti kriv po pravilima koja danas važe. Ukoliko lice alieni iuris bude emancipovano, onda odgovornost leži na njemu. Isto načelo primjenjuje se na slučajeve kada životinja nanese štetu. Porodični starješina ili može platiti njen iznos ili predati životinju, a tužba se zvala actio de pauperie.

91. Capitis deminutio (130-131) Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio, što doslovno znači “smanjenje glave”. Ovaj čudni naziv nastao je tako što se, u slučaju da neko izgubi slobodu ili građanstvo, govorilo rimkso građanstvo umanjeno je za glavu (civitas romana capite deminuta est). U slučaj gubitka statusa spada i slučaj kada neko ništa nije izgubio, što se dešava ako promijeni porodicu, zadržavajući položaj alieni iuris ili čak postane sui iuris emancipacijom. I u ovom slučaju porodica je smanjena za glavu (familia capite deminuta east). Postoje tri vrste capitas deminutio:

1. maxima – gubitak slobode2. media – gubitak građanstva3. minima – prelazak lica sui iuris u alieni iuris ili promjena porodičnog starješine.

Najteži gubitak je capitus deminutio maxima, koja se naziva i građanska smrt. Ona je posljedica ili kazne ili zarobljavanja od neprijatelja.Capitis deminutio media biva kada rimski građanin postane Latin ili peregrin. To se dešava ili po kazni (aquae et ignis interdictio) ili da drugi način, kao što je usvojenje od strane Latina ili peregrina, dobijanjem građanstva u drugom gradu.Capitis deminutio minima je posljedica usvojenja ili braka sa manusom. Ovo poslednje važi samo za ženu. Čak i da se neko oslobodi vlasti porodičnog stariješine putem emancipacije, smatra se da je nastupila capitis deminutio. To je bila posljedica ne samo porijekla naziva (porodica je smanjena za glavu), već i okolnosti da je napuštanje porodice u obliku emancipacije predstavljalo kaznu za emancipovanog. Imovina lica koje je pretrpjelo gubitak statusa prelazi na drugog: novog porodičnog starješinu, muža. Obaveze se ili gase ili prelaze na onog ko dobija imovinu.

92. Trajanje subjektiviteta (131-132) Ako su ispunjeni svi uslovi u pogledu statusa, fizičko lice ima pravnu sposobnost od rođenja do smrti. Da bi se novorođenče smatralo subjektom prava treba da je živo rođeno i da ima ljudski oblik. Znak života je plač djeteta. U nekim slučajevima, da bi se izbjegle nepravde, uzimalo se fikcijom da je začeto dijete već rođeno. Primjenjivano je pravilo: začeto dijete smatra se za već rođeno ako je to u njegovom interesu (Infans conceptus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur). Ako je porodični starješina otišao u rat i ostavio gravidnu ženu i jedno dijete, ako pogine, naslijediće ga i već rođeno dijete i zametak. O interesima začetog djeteta brinuo se poseban staratelj koji se zvao curator ventris (staratelj trbuha). Da bi dijete kasnije ostvarilo svoja prava treba da se živo rodi.Subjektivitet prestaje smrću ili gubitkom statusa. I ovdje je rimsko pravo pribjegavalo fikcijama. Dok se nasljednik ne primi zaostavštine, smatra se da je njen vlasnik preminula osoba. Slučaj istovremene smrti više lica tzv. komorijenta, naročito je raspravljan u pandektistici. Jer makar i male razlike u vremenu nastupanja smrti mogu imati velike posljedice na međusobna prava, naročito na pravo nasleđivanja. Polazilo se od toga da starije lice prije umre nego mlađe, ali da odrasla osoba duže živi nego malo dijete.

45

Page 46: rimsko pravo skripta APEIRON

93. Pravna lica (132) U pravnom prometu Rima mogli su se javiti subjekti koji nisu fizička lica, već društvene tvorevine, tzv. pravna lica. Za postojanje pravnog lica kao subjekta u pravu potrebno je da postoje: grupa ljudi, određena imovina koj služi nekom cilju i priznanje svojstva pravnog lica od strane pravnog poretka.Rimljani su pravno lice smatrali nekom vrstom fikcije: uzećemo kao da je to subjekt, iako znamo da tako nešto ne postoji van ljudi i imovine koji ga čine. Pravnih lica ima i u privatnom i javnom pravu. Rimska država je subjekt javnog prava, ali se može pojaviti i u privatnom. Tako je pincepsova blagajna, ficus (korpa) mogla biti i subjekat imovinskih odnosa privatnog prava. Kao pravna lica javljaju se u rimskom pravu još municipije, kolegije, profesionalna udruženja (esnafi zanatlija, udruženja advokata). Zadužbine su u vrijeme Justinijana dobile neke karakteristike pravnih lica. Pravna lica imaju ograničenu pravnu sposobnost koja proizilazi iz njihovih ciljeva. Pandektisti su dijelili pravna lica na udruženja, kod kojih je težište na licima, na članstvu i na ustanove, kod kojih je važnija imovina koja služi nekom cilju (npr. zadužbine).

Poslovna sposobnost 94. Pojam (133)

Najkraće rečeno poslovna sposobnost je mogućnost zaključivanja pravnih poslova. A nešto opširnije i stručnije: sposobnost izjavama volje zasnovati, mijenjati ili ukidati pravne odnose. Ovo “izjavama volje” je potrebno u definiciji, jer neko može zasnivati pravne odnose na drugi način iako nije poslovno sposoban: malo dijete koje pričini štetu stvara obavezu za svoje roditelje da je nadoknade, ali nije poslovno sposobno.U Rimu nisu bili uopšte ili su bili ograničeno poslovno sposobni: maloljetnici, žene, duševno oboljeli, rasipnici, lica sa tjelesnim nedostacima. Postoji još jedna razlika. Današnje pravo za sve ove kategorije predviđa jednu ustanovu (tutorstvo ili starateljstvo), a u rimskom postoje dvije: tutela (tutorstvo) i cura (starateljstvo). Tutorstvo je u Rimu bilo više u interesu nasljednika nego samog štićenika, a starateljstvo u interesu samog štićenika. Postoji još jedna razlika: pod tutorstvom se nalaze lica koja nikad nisu bila poslovno sposobna, a pod starateljsvom i ona koja su nekad imala tu sposobnost, ali su je izgubila. Tutuor i staralac se postavljaju licu koje ima pravnu sposobnost ali nema poslovnu sposobnost, u cjelini ili djelimično.

Tutela95. Tutorstvo nad maloljetnicima (133)

Tutorstvo postoji nad maloljetnicima i ženama. Punoljestvo žena se stiče sa 12 g., a muškarci sa 14 g. Rimljani su uočili da ženska djeca ranije sazrijevaju nego muška, ali su s druge strane mislili su da žena nikad ne postaje potpuno poslovno sposobna, čak i kad je punoljetna. Maloljetnici se dijele na mlađe od 7 godina (infantes) i one od 7 – 12 odnosno 14 godina (impuberes). Infantes (djeca) ne mogu zaključivati bilo kakve poslove, oni su potpuno poslovno nesposobni. Stariji maloljetnici imaju ograničenu poslovnu sposobnost, oni mogu sklapati poslove koji povećavaju njihovu imovinu, a za one koji pogoršavaju imovinski položaj potrebno je odobrenje (auctoritas) tutora. Ovo odobrenje daje se u trenutku sklapanja posla i to u svečanoj formi. Prihvatanje poklona, prijem nasleđa su nesumnjivo takvi poslovi. Ali je isplata duga posao kojim se povećava imovina što je i teoretski i praktično opravdano. Tutorstvo (tutela) potiče od riječi tutus, što znači zbrinut, zaštićen. Na jednoj strani imamo tutora, a na drugoj štićenika (pupilu). Ipak je prvenstveni zadatak tutora da spriječi maloljetnika da proćerda imovinu. Važnost porodične imovine bila je mnogo veća nego danas. On je dakle, više gledao kako da zaštiti interese pupilinih nasljednika, nego što se starao o samom štićeniku. Zato je o zdravlju i vaspitanju vodio računa neko drugi: majka ili drugi srodnik. Tutorstvo je bilo neka vrsta vlasti prema štićeniku. Tutora obično imenuje paterfamilijas testamentom (tutela testamentaria). Ako to nije bio slučaj, Zakon 12 tablica je povjeravao ovu dužnost najbližem muškom agnatu (tutela legitima). Ako nije bilo ni tutora određenog testamentom niti zakonom predviđenog agnata, onda je magistrat određivao tutora. Najbrije je to bio konzul ili gradski pretor, a kasnije je određivan poseban pretor za ovu svrhu koji se zvao praetor tutelarius. On je određivao tutora i za slučaj kada dođe do spora između tutora i pupile. Od magistrata određen tutor se nazivao dativus ili decretalis.

46

Page 47: rimsko pravo skripta APEIRON

Kada postane punoljetan, pupila se oslobađa tutorstva, a žene dobijaju novu vrstu tutora. Tutor ima pravo na nadoknadu troškova, a pupila može zahtijevati naknadu štete koja mu je nanijeta. Odnos između tutora i pupile spada u posebnu vrstu obligacionog odnosa, u kvazikontrakte.

96. Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) (134-135) Rimski pravnici nemaju kavaljerski odnos prema ženama. Oni smatraju da žena nije potpuno poslovno sposobna, a obrazloženja idu od srazmjerno blagih (ne razumije se u pravo), pa do uvredljivih: urođena lakomislenost (levitas animi), nestabilnost koja je svojstvena njihovom polu (imbecilitas sexus). Poslovna sposobnost žena je ograničena, ne na neki uopšten način, već nabrajanjem poslova koje ne može zaključiti bez tutora. To su poslovi: zaključenje braka sa manusom, otuđenje res mancipi (zemlja i ostala sredstva za proizvodnju), prijem nasljeđa, oslobađanje robova, svečeno opraštanje duga, davanje miraza. Ostale poslove čak i one koji smanjuju imovinu, mogla je samostalno zaključiti. Avgust je kadukarnim zakonima, kao jednu od privilegija za udatu ženu sa određenim brojem djece, predvidio i oslobađanje od tutorstva. Tokom principata izašao je iz upotrebe običaj postavljanja tutora ženama. Ipak, do kraja žena nije imala politička prava, iako su i za muškarce u birokritizovanoj despotiji ta prava znatno sužena. Ni u crkvenoj hijerarhiji žene nisu mogle doći na rukovodeće položaje, što se zadržalo do danas.

97. Starateljstvo (cura) – (135-136) I starateljsvo je stara ustanova rimskog prava. Naziv cura – što znači briga. U Zakonu 12 tablica bilo je predviđeno starateljstvo jedino za duševno bolesna lica, ali je kasnije prošireno i na druge kategorije: na rasipnike, lica sa tjelesnim nedostacima i starije maloljetnike.Umnobolnici: su isprva bili samo ljudi sa trajnom i izraženom duševnom bolešću (furiosi–mahniti), a kasnije i oni koji pokazuju blaži stepen ludila (mente capti). Ako se bolest ispoljava povremeno, smatralo se da je oboljeli nesposoban za rasuđivanje samo dok traje napad, a da je mogao zaključivati punovažne poslove u “svijetlim trenucima” (lucida intervala)Rasipnici (prodigi) su za Rimljane neka vrsta duševnih bolesnika. Po starom pravu rasipnikom se smatra onaj ko troši dobra nasleđena od predaka (bona paterana avitaque). Ko se ogriješi o imperativ očuvanja porodičnih dobara smatran je za nenormalnu osobu i stavljan je pod starateljstvo. Njihova poslovna sposobnost nalik je na onu koju ima stariji maloljetnik – mogao je zaključiti poslove kojim uvećava imovinu, a za ostale potrebna je saglasnost tutora.Gluhonijemi, slijepi ili lica sa drugim tjelesnim nedostatkom (paralizovani, iznemogli od starosti ili bolesti), nisu bili u stanju da zaključe jedan broj poslova, jer je formalizam rimskog prava zahtijevao izgovaranje svečanih formula i određene gestove. Za to je određivan staralac koji je nadoknađivao taj njihov nedostatak.Stariji maloljetnici. U vrijeme kada je promet bio mali, a patrijarhalni moral jak, životno iskustvo dječaka od 14 godina je bilo dovoljno da bude zaštićen od prevara. Kasnije, kada su se prilike izmjenile uvidjelo se da to nije dovoljno. Lica sa 14 i više godina bile su žrtve prepredenih trgovaca. Zato je početkom II vijeka pne, po završetku drugog punskog rata, donesen zakon (lex Laetoria, po nekim Lex Plaetorija) koji je uveo tužbu protiv lica koja prevare nekog ko ima 14 a nije napunio 25 godina. Ali umjesto da to bude zaštita, pokazalo se kao mjera koja nanosi štete zaštićenima. Tako da više niko nije htio da zaključuje poslove sa ovakvim osobama, jer je rizikovao da ugovor ne bude izvršen ili da sam bude tužen zbog obmane. Da bi se ove nezgodne posljedice zakona otklonile, uvedena je nova vrsta starateljstva. Tako da je granica punoljestva ustvari pomjerena sa 14 na 25 godina.

Venia aetatis Postoje neke okolnosti u kojima bi bilo nezgodno da određena osoba ima staratelja zato što još nije navršila 25 godina. To će biti slučaj ako je takva osoba izabrana za magistrata ili je sklopila brak. Na molbu, vladari su ovakvim licima davali dozvolu da samostalno zaključuje poslove i ta se ustanova zvala venia aetatis, što znači dolazak, dodjeljivanje punoljestva.

47

Page 48: rimsko pravo skripta APEIRON

Porodično pravo

98. Rimsko porodično pravo (137-138) Porodično pravo se bavi pravnim odnosima u porodici, koji obuhvataju dva velika područja: između bračnih drugova i između ostalih članova porodice, od kojih su najvažniji odnosi između roditelja i djece. Prema tome, porodica, brak i srodstvo su osnovni instituti porodičnog prava. U stara vremena ova oblast je bila prepuštena običajima i religiji. Ali se rano uvidjelo da i država reguliše brak, kao i vlast porodičnog starješine. Već leges regiae učvršćuju autoritet paterfamilijasa i muža, ali predviđaju i obavezu roditelja da podiže djecu, naročito mušku. Ako bi sin podigao ruku na oca, bio je kažnjavan smrtnom kaznom, kao i žena za preljubu i opijanje vinom.Zakon 12 tablica govori o pravu roditelja da prodaju djecu (poslije treće prodaje neka sin bude slobodan od očeve vlasti), o pravu muža da otjera ženu, čak je određivao i rok u kome može da se rodi dijete poslije smrti muža da bi se smatralo bračnim (najviše 10 mjeseci).Tokom perioda republike neki zakoni su regulisali odnose između muža i žene. U Katonovo vrijeme je donesen Opijev zakon koji je pokušao spriječiti pretjerani luksuz u oblačenju žena (zlatni nakit nije smio prijeći određenu težinu). Još je čudniji Cincijev zakon (lex Cincia) koji se odnosio na poklone muža ženi.Avgustova vladavina je obilježena jednim paketom zakonskih mjera tzv. kadukarnim zakonima, koji su imali za cilj da ojačaju porodicu, da povećaju natalitet. Porezi i uskraćivanje nasljednih prava za neženje i bračne parove bez djece bili su dobro zamišljeni, ali ni to nije dalo neke vidnije rezultate. U klasično doba je završen jedan proces, koji je začet već u toku republike, u kojem je važnu ulogu odigrao pretor – a to je postepeno osamostaljivanje članova porodice u odnosu na porodičnog starješinu, stvaranje mogućnosti da stiče imovinu, da zaključuje poslove. Donijete su i dve senatske odluke koje su poboljšale nasljednopravni položaj žene i majke u odnosu na svoju djecu i obrnuto (SC Orfitanum i SC Tertulianum). Stare zabrane su pale u zaborav i položaj žene se znatno popravio. Uticaj hrišćanstva i zamjena agnatskog sistema srodstva kognatskim u velikoj mjeri su uticali na brak i porodicu. Iako je uticaj hrišćanstva bio veliki ipak sve do kraja, rimsko pravo zadržava u suštini laički karakter braka.

Porodica99. Razvoj porodice (138-139)

Opšta tendencija u razvoju porodice jeste smanjenje porodičnog kruga, broja lica koje obuhvataju porodicu, kao i smanjenje uloge porodice. Rimska porodica je prošla kroz tri oblika: consortium, familia i kognatska porodica. U vrijeme kada je zemljoradnja nerazvijena i kada su još živi tragovi prvobitne zajednice, preovladavao je konzorcijum (consortium), koji odgovara patrijarhalnoj zadruzi. Kada se država učvrstila, ali je privreda još zasnovana na autarkijskim načelima, javlja se agnatska porodica čije je osnovno obilježje velika vlast porodičnog starješine nad ukućanima i muža nad ženom. Takav oblik porodice preovlađuje tokom većeg dijela republike. Porast društvenog bogastva, prodor robnonovčanih odnosa i klasičnog ropstva, opadanje uticaja prvobitne religije, vremenom su razarali stare patrijarhalne odnose i krnjili vlast paterfamilijasa. Postepeno se oslobađaju njegove vlasti ukućani, a i vlast muža slabi. Raniji sistem srodstva, koji se zasniva na zajednici života i vlasti starješine, ustupa mjesto krvnom srodstvu, za koje se i ranije znalo, ali koje nije igralo neku važnu ulogu u imovinskim odnosima, naročito u nasljeđivanju. Sve je to uslovilo prelaz na novi oblik porodice, na kognatsku porodicu.

100. Vrste srodstva (139-140) U rimu postoje 4 vrste srodstva: agnatsko, kognatsko, tazbinsko i po usvojenju.Agnatsko srodstvo se temelji na zajednici života i rada u okviru porodice. Agnatski srodnici žive i rade u istoj porodici. Ovo srodstvo se dobrim dijelom poklapa sa kognatskim, ali to nije uvijek slučaj. Tako emancipovani sin, iako ostaje krvni srodnik, kognat, prestaje da bude agnat. Nasuprot tome usvojeni sin nije kognat ali je agnat. Postoje dvije vrste agnatskog srodstva, starija, ona u konzircijumu i novija, u familiji. Osnovna razlika je što je u prvoj naglašena veza između pripadnika iste generacije, a u drugoj je osnov srodstva patria potestas. U konzorcijumu je nabliži srodnik brat, a u familiji–sin ili kći..

48

Page 49: rimsko pravo skripta APEIRON

Kognatsko ili krvno srodstvo je veza između dva lica koja potiču jedno od drugog ili potiču od zajedničkog pretka. Ako vode porijeklo jedno od drugog, onda je to srodstvo u pravoj liniji: otac, sin, majka, kćer, baba, unuk itd. A ako vode porijeklo od zajedničkog pretka, onda je to srodstvo u pobočnoj liniji. A ako su oba pretka zajednička, zove se punorodno, a ako je jedan zajednički, a drugi različit – polurodno. Rimljani su pravili razliku između srodnika koji imaju zajedničkog muškog pretka, npr. oca, i takvi se zovu istokrvni (consanguinei), jer sv vjerovalo da se krv naljeđuje od oca, a srodnici po majci su se zvlai uterini (od uterus-materica).Krvno srodstvo može biti bračno i vanbračno, a računa se po linijama i stepenima. Primjenjuje se pravilo koliko rođenja toliko stepeni, tj. koliko rođenja dijeli dva srodnika u tom se stepenu srodstva nalazi. Sin je u prvom stepenu srodstva prave linije, unuk u drugom prave linije, brat ili sestra je pobočni srodnik drugog stepena, stric trećeg, a brat ili sestra od strica se nalaze u četvrtom stepenu srodstva pobočne linije. U početku su Rimljani veći značaj pridavali agnatskom srodstvu, naročito u imovinskim odnosima. Tako je najstariji red nasljeđivanja u potpunosti zasnovan na agnatskom srodstvu. Nešto kasnije, zaslugom pretora dolazi do djelimičnog prihvatanja kognatskih srodnika. Tek je Justinijan uveo nasljedne redove koji su u cjelini polazili od krvnog srodstva. Kognatsko srodstvo je u jednoj oblasti oduvijek igralo ulogu – prepreka u zaključenju braka.Srodstvo po tazbini (adfinitas ili ainitas) je veza između jednog bračnog druga i njegovih krvnih srodnika, s jedne strane i drugog bračnog druga i njegovih krvnih srodnika, s druge strane. Takvo srodstvo postoji između zeta i tašte, svekrve i snage, muževljevog brata (devera) i snahe, pastorka i očuha. Ono nije imalo veliku ulogu u rimskom pravu.Srodstvo po usvojenju ili građansko srodstvo je posljedica usvajanja (adoptio ili adrogatio). Ono imitira prirodno srodstvo, jer je nalik na odnos između roditelja i djece sa približno istim pravnim posljedicama, usvojenje je bilo veoma rašireno u Rimu.

101. Consortium (140) Najstariji oblik porodice o kome ima podataka u izvorima je konzorcijum (consortimu-zajednica, zadruga). Konzorcijum ili patrijarhalnu porodičnu zadrugu čini više braće sa svojim užim porodicama: ženama, djecom, unucima. Konzorcijum se javio još u prvobitnoj zajednici kada je čovjek dovoljno ovladao prirodom da mu nije bilo neophodno ujedinjavanje u veće grupe, ali još ne toliko da bi bio moguć opstanak manje porodice. U konzorcijum je rad kolektivan, kao i svojina. Postoji starješina ali on nije neki despot, već jedan od braće, obično najstariji. On raspoređuje posao među ukućanima (njegova supruga određuje zadatke ženama), rješava moguće sporove među članovima, iznosi višak na pijacu i nabavlja šta je potrebno. Kognatsko srodstvo predstavlja prepreku za brak ali je za imovinske odnose važnije agnatsko srodstvo. Među pripadnicima iste generacije je bliski odnos, tako da je nabliži agnat brat, a ne sin ili otac. Ako premine porodični starješina, zamijeniće ga drugi brat, pa tek ako nema nijednog iz te generacije, dolazi na red sljedeća.Već početkom republike, promjene u privredi, sve veći broj robova i širenje državne teritorije omogućili su opstanak manjih porodica. Braća se dijele i Zakon 12 tablica predviđa tužbu za podjelu konzorcijuma – actio familiae erciscundae (potiče od ciere-sjeći, dijeliti). Vremenom ovaj oblik porodice gotovo isčezava. Od drugog punskog rata preovlađuje agnatska porodica.

102. Agnatska familija (140-141) Diobom braće u konzorcijumu nastaju manje porodične grupe i tako se dolazi do agnatske porodice. Nju uglavnom čine roditelji sa potomcima. Osnovni temelj ove porodice su agnatsko srodstvo i vlast porodičnog starješine. Temelj sredstva je patria potestas. Srodnici su oni koji žive pod vlašću zajedničkog paterfamilijasa ili su živjeli dok ovaj nije preminuo. Ako neko prije smrti porodičnog starješine napusti porodicu, bilo emancipacijom ili udajom, raskida angatske veze sa svojom porodicom. Zadržava jedino kognatske, krvnosrodničke. Najbliži srodnici i nasljednici su oni koji se nalaze pod neposrednom vlašću starješine, a to su u prvom redu njegovi sinovi. U krug agnatskih srodnika ulaze i lica koja usvojenjem ili udajom dođu pod vlast paterfamilijasa. Dokle je starješina živ, sinovi makar i imali svoje potomke su pod vlašću starješine. Oni mogu napustiti porodicu postupkom emancipacije, ali je van familije njihov opstanak ugrožen, tako da je ovakav čin prije kazna nego nagrada.

49

Page 50: rimsko pravo skripta APEIRON

U pogledu imovinskih, svojinskih odnosa postoji izvjesna protivriječnost. S jedne strane, porodični starješina je neprikosnoveni vlasnik dobara, iako su ta njegova ovlašćenja neodvojiva od vlasti prema ukućanima. Pravno on nije ograničen u raspolaganju imovinom. Ipak postoje moralni i religijski obziri prema kojim je njegova vlast u funkciji održavanja porodičnog kontinuiteta. On je dužan sačuvati, po mogućnosti uvećati imovinu i takvu je predati svom nasljedniku. On je mogao cijelu imovinu ostaviti bilo kome pa čak i licu van porodice. Pretku koji je ostavio nedoličan testament potomci neće odavati počasti koje nameće religija. Censor je mogalo da kazni gubitkom časti lic koje olako troši nasljeđenu imovinu. Isto tako javilo se starateljstvo nad rasipnicima koje je ovakve porodične starješine lišavalo poslovne sposobnosti.

103. Patria potestas (156-159) Patria potestas je vlast porodičnog starješine nad ukućanima i ona sadrži i imovinska i lična ovlaštenja. Ona obuhvata tri vrste nadređenosti: vlast prema ženi (manus), prema robovima i prema ostalim slobodnim članovima porodice (potestas u užem smislu). Pored toga, kao četvrti oblik javlja se i mancipijum, ovlašćenje prema osobama koje su voljom njihovog ranijeg paterfamilijasa ustupljene na neko vrijeme drugoj porodici (zato što su toj porodici napravile štetu pa radom nadoknađuju). Razlozi. Velikoj vlasti paterfamilijasa nad članovima porodice doprinijelo je više okolnosti vezanih za one uslove života, vjerovanja i predviđanja.

1. Jedan od najvažnijih razloga treba tražiti u ekonimskim odnosima. Zatvorena kućna privreda, u kojoj je porodica osnovna ćelija ekonomskog života, pretvara porodičnog starješinu u neku vrstu direktora preduzeća.

2. Za razliku od svojine u konzorcijumu, ovdje su svojinska ovlašćenja u rukama paterfamilijasa. Sva lica koja rođenjem, usvojenjem ili sklapanjem braka dođu u porodicu, dolaze na njegovo imanje.

3. Država je bila još nejaka, sa malim brojem organa i nerazvijenim aparatom prinude. Zato ona koristi zatečene ustanove, među njima religiju i porodicu. Porodični starješina je bio i poluga državne vlasti, kao neki lokalni organ. Paterfamilijas, sam ili zajedno sa drugim porodičnim starješinama sa kojima je u srodstvu, je odlučivao o kaznama, uključujući i smrtnu kaznu, a za robove mu ovaj ‘’savjet srodnika’’ nije bio ni potreban. I država je stajala iza autoriteta porodičnog starješine (najteža krivična djela u starom Rimu su ubitstvo paterfamilijas i izdaja, čak i dizanje ruke na oca kažnjavalo se smrtnom kaznom).

4. I sama religija išla je na ruku autoritetu oca, odnosno porodičnog starješine. Jedno od obilježja rimskog politeizma je kult predaka. Umrli paterfamilijas se uključuje u red porodičnih božanstava, kome se prinose žrtve. Dok je živ paterfamilijas je prvosveštenik porodičnog kulta, a kad umre postaje dio kulta porodice. Tako autoritet oca i pretka prelazi i u zagrobni period, čak i mrtvi oni vladaju živima. Paterfamilijas je prema tome “direktor preduzeća”, vlasnik porodičnog imanja, “ lokalni organ vlasti”, sveštenik porodičnog kulta i kandidat za porodično božanstvo.

Sadržina i karakter: Vlast porodičnog starješine je doživotna. Dok je sin u porodici, makar imao i sedamdeset godina i obavljao važne državne ili religiske funkcije, on je potčinjen njegovoj vlasti.Imovinska ovlaštenja: koja obuhvata potestas su velika. Ne samo što je titular postojeće, nasleđene imovine, porodični starješina dobija i sve što na bilo koji način steknu njegovi ukućani: radom, poklonom, nasleđem, ratnim plijenom. On može da isplati štetu koju je njegov ukućanin ili životinja nanijela drugome, ali on na to nije obavezan. Noksalna odgovornost dopušta da, umjesto toga, izruči štetnika oštećenom.Lična ovlaštenja su takođe velika. On je, bar u početku, imao “pravo života i smrti” (ius vitae ac necis). Mogao je kazniti tjelesnim kaznama, prodati drugom svog člana porodice (tada ovaj dolazi u mancipijum). Pravo podavanja zvalo se ius vendendi. Ako se u drugoj porodici nađe neko od njegovih, starješina je mogao da ga zahtjeva posebnim interdiktom (interdictum de liberis exhibendis). Ovo pravo nazivalo se ius vindicendi (pravo da putem štapića zahtijeva svoje stvari).“Očinska vlast” u stvarnosti nije bila tako surova kao što to izgleda na prvi pogled. Već su leges regiae ograničili pravo da odbaci novorođenče – morao je da prihvati sve sinove i prvorođene kćeri.

50

Page 51: rimsko pravo skripta APEIRON

Nastanak i prestanak. Pod vlasti porodičnog starješine dolazi se rođenjem, usvojenjem, brakom sa manusom i davanjem u mancipijum. Sam čin rođenja nije dovoljan. Potrebno je da je brak zakonit i da starješina prihvati novorođenče. Posebnim ritualom, majka je uzimala dijete i stavljala pred noge starješini. Kada ga podigne, on postaje dio porodice i agnatski srodnik. Usvojenje je dvojako: adoptio, ako je usvojeni već bio pod nečijom patria potestas i adrogatio, ukoliko je predhodno bio sui iuris. Adopcija se obavljala korišćenjem odredbe Zakona 12 tablica koja propisuje da će se sin osloboditi očeve vlasti ako ga ovaj triput proda. Smisao te odredbe u ono vrijeme bio je: ako je neko svog sina 3 puta prodavao, neka ovaj napusti porodicu. Adrogatio je usvojenje lica koje je bilo svojevlasno (sui iuris). To je za razliku od adopcije, javnopravni akt, jer se gasio jedan pravni subjektivitet. Zato je obavljan pred kurijatskom skupštinom. U vrijeme Justinijana pravljena je razlika između potpunog usvojenja (adoptio plena), koje je proizvodilo posljedice ranije adopcije i nepotpunog usvojenja (adoptio minus plena) kojom usvojenik nije kidao sve veze sa ranijom porodicom, niti dobijao sva prava koja proizvodi potpuna adopcija.U antičkom svijetu usvojenje je igralo daleko veću ulogu od one koju danas ima. Pored osnovnog cilja: zasnivanje odnosa koji imitira odnos roditelja i djece, ono je korišćeno i za razne druge svrhe: zabrana oduđenja nepokretnosti, pitanje nasljeđivanja ne prestolu.Patria potestas prestaje smrću porodičnog starješine, emancipacijom ili udajom u brak sa manusom. Tek sa smrću starješine ukućani se oslobađaju njegove vlasti. Njegovi sinovi postaju starješine vlastitih porodica i zadržavaju međusobni odnos agnata. Ali ako prije smrti oca napuste porodicu, gube svojstva agnatskih srodnika i pravo na nasljeđivanje. Oslobađanje od očinske vlasti je emancipacija (izlaženje iz ruke – e manu) i obavljala se putem trostruke prodaje. Udajom žena izlazi iz jedne porodice i oslobađa se jednog paterfamilijasa , ako je to brak sa manusom. Ona postaje agnat muževljeve porodice i preuzima njegov kult predaka, zadržavajući kognatsku vezu sa ranijom porodicom.

104. Kognatska porodica (145-146) Kognatska porodica se ne razlikuje od agnatske po svom obimu, po krugu lica koje obuhvata. U njoj je agnatsko srodstvo potisnuto kognatskim, a položaj porodičnog starješine ne daje ona prava koja je ranije imao. Takođe oslabila je vlast muža nad ženom, jer je braz bez manusa potisnuo brak s manusom. Razlozi za promjene su različti: tržišna privreda i klasično antičko ropstvo uklonili su potrebu za postojanjem porodične grupe sa čvrstom unutrašnjom kohezijom. Sada se moglo opstati i van porodice. Svojina se svodi na imovinska ovlašćenja. Ukućani dobijaju mogućnost sticanja imovine koja pripada samo njima (peculium castrense, quasi castrense, bona adventicia, bona profecticia)..Slabljenje patria potestas: čak i u odnosu na robove, vlast starješine je ograničena, a utoliko više u odnosu na slobodne članove porodice. Pravo na odbacivanje novorođenčadi je tokom republike ograničavano i na kraju ukinuto. Vladari su u periodu principata promoravali oca da emancipuje sina koga je zlostavljao, a bilo je slučajeva u kojima je otac za ubistvo sina kažnjavan smrtnom kaznom. Već od Avgusta je uvedeno pravilo da roditelj ne može udavati ili ženiti ukućane bez njihove saglasnosti. U vrijeme dominata je ukinuto pravo na prodaju djece (ius vendendi), osim u slučaju krajne bijede. U imovinskom pogledu odnos djece i roditelja sve je više dvostran. Javlja se i obaveza djece da izdržavaju svoje roditelje.Kognatsko srodstvo Slabljenje vlasti paterfamilijasa dovelo je do smanjenja značaja agnatskog srodstva. Krvno srodstvo za koje su i ranije Rimljani znali, dobija prevagu i u imovinskim odnosima. Intervencijom pretora i vladara na nasleđivanje se poziva emancipovani sin, koji ranije to pravo nije imao, jer nije spadao u agnate.Brak bez manusa. U odnosu između polova dolazi do promjene. Žena više nije u toj mjeri potčinjena mužu kao ranije. Već se ranije, u braku sa manusom, poboljšava položaj žene. Ona dobija garancije da će joj miraz biti vraćen u slučaju razvoda. Sada kada brak bez manusa potiskuje brak sa manusom, žena dobija i ličnu i imovinsku nezavisnost, koja još uvijek nije značila jednakos, ali je daleko od ranije podređenosti.

51

Page 52: rimsko pravo skripta APEIRON

Brak105. Pojam braka (146-147)

Brak je odnos muža i žene, zakonom uređena zajednica između muškarca i žene. Pored braka, postoji i trajna zajednica između lica različitog pola. Pored braka postoji i trajna zajednica između lica različitog pola, ali koja nije zasnovana na zakonu. Za Rimljane je to konkubinat (suložništvo). Rimljani su poznavali dva oblika braka: sa manusom i bez manusa.Brak sa manusom, u kome je žena dolazila pod vlast muža, preovlađivao je među višim slojevima, dok je brak bez manusa bio raširen među plebejcima. Kasnije se gubi manus-brak i kao opšti oblik odnosa između muškarca i žene javlja se brak bez manusa u kme su odnosi između polova mnogo slobodniji. Brak je mogao biti zaključen uz određeni, čak religijski obojen, obred ukoliko stranke tako žele. Ali je za one koji izbjegavaju forme bilo moguće zaključiti brak na način kakav ni jedan postojeći pravni sistem ne dopušta – zajedničkim životom tokom jedne godine. To još jednom potrvrđuje da su Rimljani su smatrali da država u neke odnose treba što manje da se upliće.

106. Brak sa manusom (147-149)

Uslovi. Da bi brak bio zaključen potrebni je da supružnici imaju pravo na zaključenje braka po propisima ius civile-a (ius conubii), da su punoljetni, da ne postoje bračne smetnje i da njihove porodične starješine, odnosno roditelji daju saglasnost. Ius conubi imaju svi rimski građani. Jedno vrijeme poslije donošenja zakona 12 tablica, bilo je plebejcima uskraćeno ovo pravo, tj. Oni su mogli da se žene međusobno, ali ne sa pripadnicima platricijskog sloja. Pet godina poslije Zakona 12 tablica donijet je Kanulejev zakon kojim je ukinuta ova zabrana. I prije sticanja rimskog građanstva Latini su dobili ius conubii. Peregrini su mogili za posebne zasluge da dobiju ovakvu privilegiju. Isluženi vojnici su takođe sticali pravo da sklope brak sa Latinkama ili Peregrinkama. Djeca iz ovakvih mješovitih brakova dobijala su status oca, tj. Bili su rimski građani.Krvno srodstvo (kognatsko) bilo je od ranih vremena smetnja zaključenju braka. Izbjegavao se brak čak sa pripadnicima istog roda tako da je teško naći iz tog perioda dva supružnika koja imaju isto gentilno ime. Do Avgustovih kaudikarnih zakona bio je zabranjen brak između slobodno rođenih i oslobođenika. Kasnije je zadržana zabrana sklapanja braka sa bivšim robovima jedini za pripadnike senatorskog staleža. Za brak se tražio i određeni uzrast, koji se uglavnom poklapao sa punoljetstvom: za žene 12 godina a za muškarce 14 godina. Jedan od uslova za zaključenje braka je i saglasnost paterfamilijasa, što je i razumljivoj, jer ovim brakom žena prelazi iz jedne porodice u drugu. Način sklapanja. Postojale su tri forme zaključenja braka: koempcio (coemptio), confarreatio i usus.Koempcija je simbolična kupovina žene u formi per aes et libram. Ovaj ritualizovani oblik stare prodaje kome prisustvuju mjerači s vagom (libripens), pet svedoka i dvije stranke, u Rimu je korišten u razne svrhe. Njime se pronosi svojina (mancipacije), zatim se zaključuje zajm (nexum), isplaćuje dug (solution per aes et libram), pravi testament, usvaja ili oslobađa vlasti porodičnog starješine.Konfareacija (confarreatio) je religiski obred u kome učestvuje i sveštenik i gdje se prinosi na žrtvu hljeb od pira, grubog brašna, koji se zove farreus. Ovaj oblik zaključenja braka bio je uobičajen među višim slojevima. Na položaj sveštenika visokog ranga nije mogao biti izabran neko ko nije rođen u braku sklopljenim putem konfareacije. Usus je ako je žena provela 1 godinu u kući nekog muškarca, onda je dolazila pod njegov manus i postajala zakonita supruga. Ukoliko su željeli da izbjegnu brak žena je trebala tri noći da noći izvan kuće , čime se prekida rok i počinje teći novi.Običaji: Raširen je bio običaj vjeridbe (sponsalia) tj.svečanog obećanja braka pri čemu se obično davao i prsten kao simbol vjernosti. On se nosio na domalom prstu. Prilikom zaključenja braka mlada je trebala da izgovori riječi: Ubi tu Gaius et ego tua Gaia (gdje ti Gaj i ja tvoja Gaja), bez obzira na to kako su se zvali. I u Rimu, kao i u Grčkoj mladići i djevojke su uveče na dan svadbe dolazili pred kuću vjenčanih i pjevali pjesme posvećene bogu prve bračne noći, Himeneju (otud naziv himna za svečanu pjesmu).

52

Page 53: rimsko pravo skripta APEIRON

Manus u rimskom pravnom žargonu je ruka, simbol vlasti i zato je dio nekih pravnih termina, mancipacija, emancipacija, manumisija i sl. U manus-braku žena dolazi pod vlast muža. Ona dobija položaj koji liči na položaj kćeri (filiae locus). Žena je morala da slijedi domicil (mjesto prebivališta) svog muža, ona svom imenu dodaje muževo. Muž je mogao kažnjavati ženu i to za neke delikte čak i smrtnom kaznom.U te delikte spadala je preljuba i ako je pila vino. Jedino je ograničenje što se prije izricanja kazne morao saslušati sud krvnih srodnika.Muž, odnosno njegov paterfamilijas, vlasnik je porodične imovine. Ako žena naslijedi nešto od svojih srodnika to pripada mužu.Miraz. Miraz je jedno os suštinskih obilježja imovinskih odnosa između supružnika. Dužnost muža je da uzdržava porodicu, a žena svoj doprinos daje u obliku miraza. To je i način učešća kćeri u porodičnoj imovini, umjesto nasljeđa dobija miraz.Razvod. U starom Rimu razvod je bio rijetka pojava. Kasnije, međutim razvodi su učestali tako da su se i neke poznate ličnosti kao što su Cezar ili Klaudije razveli. Kao što je zaključenje braka bilo zasnovano na slobodoumnim načelima tako je i razvod smatran za privatnu stvar. Razvod je zahtijevao određenu obično suprotnu formu od one u kojoj je zaključen. Ako je brak sklopljen putem coemptio, raskidan je prodajom žene u obliku mancipacije. Za brak zaključen u obliku confarreatio upotrebljavana je suprotna forma, u kojoj je takođe prinošen hljeb na žrtvu, tzv. difarreatio. Brak je prestajao i smrću jednog supružnika ili gubitka statusa slobodnog čovjeka (capitis deminutio maxima) ili građanina (capitis deminutio media). Ako je muž preminuo žena je morala da provede u žaljenju (tempus lugendi) deset mjeseci , kasnije je produženo na 1 godinu.

107. Brak bez manusa (150-151) Uslovi za zaključivanje. Pored onih ranijih koji se zahtijevaju za manus-brak, sad dolazi i do nekih novih. Traži se affectio maritalis, želja supružnika da sklope brak. Ranije je to bilo više stvar saglasnosti porodičnih starješina. Smatra se da sporazum čini brak (consensus facit nuptias). Ponekad se on ogleda u sastavljanju pisanog dokumenta, kojim se, između ostalog, određuje i miraz. Neke smetnje su ublažene. Tako je sada srodstvo u pobočnoj liniji smatrano za prepreku samo do četvrtog stepena. Zabranjeno je slobodno rođenim Rimljanima da sklapaju brakove sa ženama koje se bave nečasnim profesijama (podvodačice, cirkuske igračice), senatorskom staležu da se ženi sa oslobođenicima i glumicama. Preljubnici, takođe nisu mogli da sklope međusobni brak. Vjeridba je dobila na težini. Sada je dozvoljeno ugovaranje neke vrste kapare koju će platiti onaj ko iznevjeri riječ. Zaključenje. Pravo nije postavljalo neke posebne uslove u pogledu oblika zaključenja braka. Konfareacija se vraća u modu tokom principata, naročito u višim slojevima. Nestala je takođe i koempcija. Osnovni uslov su zajednica života i affectio maritalis.Ličini i imovinski odnosi. Za razliku od ranijeg položaja žena ovim brakom zadržava status koji je predhodno imala, kao i imovinu. Žena je jedino dobijala društveni rang koji je imao muž i morala je stanovati gdje i on. Muž je mogao zahtijevati putem posebnog interdikta (interdictum de uxore exibenda vel ducenda), koji je nastao još krajem republike, da mu se žena preda, bilo da je kod roditelja ili kod drugih lica. Muž je dužan da izdržava porodicu, a žena, ako je imala mogućnosti, imala je obavezu da da svoj doprinos. Na ta njena dobra primjenjivan je poseban režim upravljanja, koji je mužu nametao razna ograničenja. A mogla je i sama njima upravljati, ali u korist porodice. Zovu se parafernalna – dobra van miraza. Uvedeno je pravilo da i muž prilikom zaključenja braka ili kasnije u toku braka da ženi poklon (donatio ante ili proper nuptias). Kasnije je bilo dovoljno da joj obeća taj poklon, obično suma novca, koji je služio kao obezbjeđenje ženi za slučaj razvoda. Muževa vlast prema ženi je smanjena. Oni su gotovo ravnopravni. Neke razlike ipak postoje. Obaveza vjernosti za ženu je mnogo oštrije postavljena tako da nje njena preljuba predstavljala krivično djelo koje se goni putem tužbe koju može svako pokrenuti (actio popularis) Razvod. Ranije liberalno shvatanje razvoda, po kome brak traje dok postoji želja da se održi sada je nešto izmijenjeno. Pod uticajem hrišćanstva, razvod se otežava. Jusitinijanovo zakonodavstvo propisuje da je razvod moguć kada oba supružnika sporazumno traže razvod, jednostrani raskid bez krivice (zbog impotencije muža ili sterilnosti žene), raskid zbog krivice i jednostrani otkaz bez razloga, koji je još uvijek moguć ali povlači sankciju za onoga koji je raskinuo brak.

53

Page 54: rimsko pravo skripta APEIRON

Razlozi za valjan jednostrani otkaz (repudium) su bili posebno nabrojani za muža i ta lista je nešto duža (odlazak u javno kupatilo bez dozvole, preljuba, odlazak u cirkus sa drugim čovjekom, itd), dok je za ženu nešto kraća (učešće muša u zavjeri protiv države, dovođenje konkubine u zajednički dom, itd.) Ako je žena kriva za razvod, gubi pravo na povraćaj miraza i na poklon propter nuptias. Preljubnica može čak biti zatvorena u manastir. Muž će biti kažnjen do četvrtine njegove imovina.

Položaj žene108. U pravu (151-152)

U svijetu pravnih normi žena je građanin drugog reda. Žena nema politička prava, ni aktivno ni pasivno pravo glasa. Žena nije mogla biti sveštenik, već samo vestalka. Nije mogla sastaviti testament. Žena dobija imovinska prava samo onda ako je ispunila ulogu supruge i majke. To je njena legitimacija u društvu. Neudane žene su zavisile od uviđajnosti porodice, po pravilu oca ili brata koji su imali moralnu obavezu da je izdržavaju. Ženska djeca su mogla biti isključena iz nasljeđa opštom formulom (sve do Justinijana), a muški potomci moraju biti pojedinačno imenovani. Poslovna sposobnost žene dugo je bila ograničena. Dok je neudata, ona je potčinjena porodičnom starješini, a kada se uda odlazi pod vlast (manus) muža. Jedino su bogate kćeri – nasljednice i imućne udovice imale nešto samostalniji položaj, ali ni tada važnije poslove nisu mogle zaključivati bez tutora. Supruga je podređena mužu i to potpuno u manus-braku, nešto manje u braku bez manusa. Postoji pravna pretpostavka da sva njena imovina, osim miraza, vodi porijeklo od muževljevih poklona i da, u slučaju razvoda, pripada mužu. Ta pretpostavka zvala se praesumptio Muciana. U početku ona ne može raskinuti brak jednostranom izjavom, bez navođenja razloga, kao što to može muž. Muž je mogao da ubije ženu u slučaju preljube i opijanja vinom.

109. U Životu (152-154) Često se dešava da zakon propisuje jedno a u životu biva drugo. Ovu potpunu podređenost žene mužu koju proklamira pravni poredak ne treba bukvalno shvatati, kao ni proglas savršene ravnopravnosti polova, izjednačavanje vanbračne i bračne djece, koju nalazimo u modernom pravu. I Grci i Rimljani su mišljenja da je ženino mjesto u kući. Perikle je govorio da je najbolji glas koji može da prati jednu ženu – da se ona ne pominje ni po dobru ni po zlu. Drugim riječima da bude neprimjetna. Egipatska žena je bila poslovno sposobna, njen imovinski položaj je dosta dobar, čaki i na prijesto može doći žena. A u grčkom i rimskom polisu diemokratija se zadržala na kućnom pragu. U Rimu je u nekim pogledima žena bila u povoljnijem položaju nego u atini, Grci svojim ženama zabranjuju dolazak na sportska takmičenje, što u Rimu nije slučaj. Ni u Rimu, ni u Grčkoj žene nisu uvijek i u svemu igrale ulogu pokorne pratilje muža i skromne majke svoje djece. Kada je donesen Opijev zakon protiv luksuza, žene su se usprotivile i uspjele zakon staviti van snage, primjenjujući isto vrstu štrajka kojom su Grkinje uspjele da prekinu jedan rat, tj. odbile su da dijele postelju sa muževima. Žena, iako formalno lišena političkih prava, mogla je da utiče na supruga, makar ovaj bio istaknuti političar ili sam imperator. Žena nije mogla da se razvede jednostranom izjavom volje, repudijacijom, ali je godinama bilo zabilježeno na desetine procesa ženama koje su otrovale svoje muževe. To je bio ženski repudium na rimski način. Žena porodičnog starješine, materfamilijas, bila je uvažavana. I pravo štiti obraz matrona, tako da je bilo kakvo dobacivanje na ulici ili odvajanje pratioca (ugledna žena nije izlazila bez pratioca, makar to bio rob – dječak), kažnjavano je kao prekršaj. Neki epitafi ističu ideal žene, vjernog čuvara doma, i pokazuju da su muževi znali cijeniti ove vrline.

110. Razlozi (154) Postoji više razloga za ovakav položaj žene u pravu i životu. Oni uglavnom leže u karakteru društva i načinu proizvodnje. U prvom redu je to robovlasništvo, kao sistem na kome se temelji privredna, društvena, politička struktura, a u izvjesnoj mjeri i moral. Gospodar je imao pravo raspolaganja ne samo radom robova već i njihovim tijelom. Da je robinja morala ispunjavati svaku želju gospodara, uključujući i seksualnu, to se podrazumijevalo. Rimljanima stoji na raspolaganju mani ili veći broj robova, tako da se uloga žene svodi na rađanje zakonitog potomstva. Muškarac je igrao dominantnu ulogu i u političkom i u privrednom životu.

54

Page 55: rimsko pravo skripta APEIRON

Bilo je i u ono vrijeme iskrenih ljubavi, zaljubljenih muškaraca koji su patili, ubistva zbog ljubomore. Ali je u cjelini gledano, odnos muškarca prema ženama uopšte , bilo da su robinje ili slobodne, bio više erotski, nego osjećajan. Gledati na žene bez sentimentalnosti i emocija, jedino kao objekat zadovoljstva to je ponižavajući ugao posmatranja, što je uticalo na pravni i stvarni položaj žene u rimskom društvu.

111. Legisakcioni postupak (162-168)

Legisakcioni postupak je najstariji postupak čije su karakteristike posledica opštih osobina prava, koncepcije Države i surovosti prema-dužniku.Teosobinesu:samopomoć,arbitraža,formalizam,deoba na 2 djela,nedostatak pravnih lijekova i personalna egzekucija.Samopomoć se ogleda u tome što je cijeli postupak u rukama stranaka-tužioca Poziva na sud, obezbjeđuje dokaze i izvršava presudu. Arbitraža-presudu donosi arbitar,obični građanin.Postupak koji se obavlja pred pretorom je veoma formalizovan,moraju se koristiti tačne rječi propisane zakonom 12 tablica.Parnica se sastoji iz 2 djela,pred pretorom se ocjenjuje dali ima mjesta tužni,iznose zahtjevi i bira sudija.2 dio mnogo manje formalan iznose se dokazi i izriče presuda.Stranke nemaju pravo žalbe jer je suđenje arbitražno.Vremenom se pronašao način za 2 stepeno suđenje a to je; vindeks koji se nakon presude može umješati i obnoviti spor;tužba protiv sudije „da je učino spor svojim“koja daje mogućnost naknade.Personalna egzekucija-izvršenje usmjereno prema ličnost,dužnik gubi slobodu ili život.Vrste Legis actio sacramento-se primjenjivao u slučaju kada neko želi da zaštiti svoje pravo,apsolutno i relativno.Opklada je iznosila 5 volova/ovnova a kasnije je preinačena u korist državne kase.Visok iznos takse –da se izbjegnu nepotrebni sporovi.Ludicis postulatioKorišten ua podjelu porodične imovine,utvrđivanje međa,podjelu susvojine.Logično je da su svi u pravu pase plaćanje takse izbjegavalo zahtjevanjem sudije(per sponsionem)CondictoUpotrebljavan za stvar koja se nađe na tuđem posjedu bez pravnog osnova.Tužilac objavljuje tuženom da za 30 dana dođe kod pretora da mu odredi sudiju.Nakon presude,ostavlja 30 dana za izvršenje pr.a ako to ne učini, pobjednik stavlja ruku na njega,lišava ga slobode,odvodi u zatvor,proda kao roba,ubije...Pignoris capio je uzimanje u zalog od bogatijih građana (za porez, potraživanje vojnika) dok se dug ne namiri.Kako je izgledalo suđenjeTužilac je svečanim rečima pozivao tuženog na sud.Prvi dio postupka se obavlja u forumu na mjstu ius,pred gradskog/peregrinskog pretora.Njegova uloga je određena rječima; do (davanje dozvole da se vodi spor), dico (određivanje datuma, roka, iznosa kazne), addico (dosuđivanje stvari, određivanje sudije, dodjeljivanje ličnosti tužiocu). Spor oko svojine se vodio u obliku sakramenta donosio se komad kuće,broda,runa...Zatim postupak vindikacija gdje oba stavljaju ruku na štap i tvrde da je stvar njihova.Izbor sudije iz senatroskog staleža a kasnije i ekvestri.Nekad 3-5 sudija (vrednost spora),vjeće 10 građana za statusna pitanja,za nasleđe centumviralni sud-sud stotine. Litis contestatio je poslednji postupak prvog čina,uz svjedoke utvrđivana je suština spora,određen sudija, do tad stranke mogu odustati.1 dio se završava u jednom danu.Apud iudicem posle 2 dana stranke dolaze u forum,neformalan je i sudija ako ima nejasnoća može da se konsultujeIzvršenje presude 30 dana je bio rok izvršenja presude, nakon toga stavljanjem ruke na dužnika odvođen ne u privatni zatvor u okovima teškim 15 funti i 350 gr.hleba dnevno.Izvođeni su na forum 60 dana sa uzvikivanjem duga,ukoliko niko ne otkupi dug, prodaje se u roblje ili ubija.

55

Page 56: rimsko pravo skripta APEIRON

112. Formularni postupak (168-172) Formularni postupak je uveden kad legisakcioni postupak postao omražen zbog pretjerane sitničavosti,gubi se spor radi najmanje pogreške u formi a i pisani dokument je pouzdaniji od rječi. Sličan je legisakcionom postupku.Samopomoć i dalje postoji,presudu donosi sudija koga stranke biraju ali ima preko 5000 na raspolaganju.Pretor sad može davati uputstvo sudiji oko presude,sugerisati visinu kazne.Formula je promjenila postupak pred pretorom,u 1 djelu treba je sastaviti a u 2 rješiti problem.Izvršni postupak se ogleda u imovinskom izvršenju umjesto osveta. Formula je pisani akt sastavljen prema strogim pravilima forme koju pretor upućuje sudiji i koja sadrži bitne elemente spora; imenovanje sudije,pravni zahtjev,pravni osnov,predlog presude. Neobavezni djelovi formule su prigovor,ovlaćenje na diobu,praesciptio.Tok potupkaTužilac sastavlja predlog pretoru i kopiju dostavlja tuženom, koji ukoliko prizna dug, parnica se okonča a oko ne, dopunjuje se formula replikama i upisuje ime arbitra. I dalje je ovo važan trenutak.Apud iudicem sudija ispituje dokaze i donosi presudu ,trajanje parnice se ograničava na 18 mjeseci.Izvršenje presude, ako u roku 30 dana ne plati, tužilac pokreće tužbu po osnovu presude i zakazuje dan kad optuženi dolazi pred pretora da ga dosudi tužiocu dok ne plati dug ili neko drugi za njega.Imućnima se imovina predaje povjeriocu do namirenja duga ili se imovina prodaje na javnoj dražbi a dužnik gubi čast.I ovdje se moglo umješati 3 lice i garantovati dvostruki iznos ako se utvrdi da je optuženi zaista kriv.Osuđeni ne gubi život, slobodu ali gubi čast što dovodi do realnijeg izvršenja.OcjenaFormularni postupak je uklonio neke nepravilnosti legisakcionog postupka poput pretjeranog formalizma, okrutnosti prema osuđenom i visokih taksa.Za njega kažu da je „najrafiniraniji proizvod rim.kl.prava“,jer gotovo svaki prosječan građanim može sam da vodi parnicu, bilo je važno lijepo i rječito voditi postupak što daje prednost oratorima nad jurisprudentima.

113. Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175) Legisakcioni i formularni postupci su bili svojstveni u republici, imali su privatni karakter (pr.sudski postupak).Demokratski način rješavanja sporova. Pošto ovakav način suđenja nije mogao opstati, javlja se nov sa promjenjenim postupkom. U vreme republike, postupci suđenja nisu dozvoljavali državnim organima da pređu kućni prag, u vreme principata, princeps koji je bio sudija sve više odluke prepušta svom činovničkom aparatu, te se uz redovan javlja novi kognicioni postupak (extra ordinem).Karakteristike: Sistem suđenja je u mnogočemu lošiji, nema elegantne jednostavnosti, deobe na 2 djela, samopomoć je svedena na najmanju mjeru,arbitraža ukinuta,sve je u rukama države.Presudu donose u ime vladara školovani ljudi,pravila su složena, pomoćadvokata neophodna.Korupcija uzima maha pa se uvodi teorija formalnih dokazakoja ukida raniju slobodu sudija, uvodi se i pravo na žalbu tj.suđenje nije jednostepeno. Ovakav sistem suđenja je mnogo bliži današnjem iako su ukidanje javnog suđenja i uvođenje teorije formalnih dokaza korak nazad, u izvjesnim slučajevima štiti slabije od osijonosti senatroskog staleža.Zabranjeno ustupanje spornih potraživanja,moćnici otkupljivali za male iznose pa putem suda i mita dobijali pune iznose.Rok parničenja se otegao na 3 g.Suđenje i izvršenje presude:Sudska funkcija je u rukama glomaznog aparata gdje se prvo određuje stvarna nadležnost a zatim mjesna nadl.(u zavisnosti od domicila tuženog,da li je unapred određeno ugovorom,gdje se nalazi sporna stvar ili mjesto u kome treba izvršiti obavezu).Posle utvr.nadležnosti,tužilac uz pomoć advokata podnosi pismenu tužbu i obavještava sud koji poziva 3 puta tuženog.Ako se ne javi, gubi spor kontumacijom(zbog izostanka) i nema pravo žalbe. Suđenje se obavlja u kanc.bez pris.javnosti i sudija proglašava da je spor otpočeo (litis contestatio).Stranke iznose dokaze, sudija može da zahtjeva još dokaza, što znači da sudija aktivno učestvuje u sporu.Usled korumpiranosti advokata i samovolje sudija , vladari donose teoriju formalnih dokaza nasuprot slobodnog sudijskog uvjerenja čime se ograničava samovolja i zloupotreba.Jedan svjedok kao nijedan pa se 1 iskaz i nerazmatra,zakletva je bila pouzdan dokaz. Nakon svega sudija donosi pimenu presudu sa obrazloženjem na koju stranka može uložiti pismenu ili usmenu žalbu uz komentar ili nove dokaze.

56

Page 57: rimsko pravo skripta APEIRON

Pravosnažna presuda se izvršava za 4 mjeseca, ako ne, podnosi se zahtjev sudu za prinudno izvršenje pri čemu se oduzima imovina kao zalog.Ako se dug ne namiri za 2 mjeseca stvari se javno prodaju. (oduzimanje stvari,zaplena dijela imovine pri čemu se mora ostaviti minimum sredstava za opstanak). Postojao je i vanredni postupak –reskripcioni kada vladar, na pitanje građana ima mogućnost da rješi spor tako što je nalagao sudiji da utvrdi čin.stanje i u skladu s tim donese presudu.

Stvarno pravo

Opšti pogled

114. Građansko pravo i stvarno pravo (179) Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo.Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo.Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

115. Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181) Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu.Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka).Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i na stvari.Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa.Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina.

57

Page 58: rimsko pravo skripta APEIRON

Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo.Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama.Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije.U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

116. Šta spada u stvarno pravo (182) Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari117. Pojam stvari (182-183)

Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom.Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum.Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata).Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom

58

Page 59: rimsko pravo skripta APEIRON

pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen.

Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari

118. Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184) Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

119. Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)

Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa.Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima.U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima.Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt.Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

120. Res mancipi – res nec mancipi -(185-186) Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi

59

Page 60: rimsko pravo skripta APEIRON

prenosi neformalno.121. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)

Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez štete za povjerioca ili dužnika. Takve su žito, vino, novac, ovca u stadu.Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. Takve su rob određenog imena, kuća na posebnoj adresi, itd. Ova podjela nije apsolutna, jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari, ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. nezamjenljive.Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar, vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu, što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju, ali to ne utiče na prava i obaveze. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari, dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje, on se oslobađa duga). Ako je stvar zamjenljiva, dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi, dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).

122. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava, kao npr. Novac može biti više puta upotrijebljen, pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom, ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju, stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur), kao što su olovke, voštana svijeća.Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari, kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Službenosti, takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše, i kod nje nije moguće vratiti istu stvar, već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. Npr. može se tražiti olovka na poslugu, pa se vrati, a može se uzeti 10 olovaka, koje će biti potrošene, ali će se vratiti ista količina olovaka. U prvom slučaju je olovka nepotrošna, a u drugom potrošna stvar.

123. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles, immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće, zgrade. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Sve ostale stvari su pokretne, među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka, robovi). U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika, razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga, kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama.Neke razlike ipak postoje, kao npr. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari, neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost, u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’)

124. Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete, bez smanjenja vrijednosti, ona je djeljiva, a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Djeljive su brašno, drva za ogrijev, krava namjenjena mesnici, a nedjeljive su rob, konj za jahanje, umjetnička slika.Ova dioba nema suviše veliki značaj. U slučaju spora, ukoliko je stvar djeljiva, parnica se lako i bezbolno rješava, a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac, a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.

60

Page 61: rimsko pravo skripta APEIRON

125. Prosta i složena stvar- (188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Složene stvari su dvojake. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod, kuća, dio namještaja,) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom, kao npr. stado ovaca, biblioteka. Složene stvari, ma koliko bio raznovrstan njihov sastav, u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Tako se može prodati ili založiti, kao da je jedna stvar, stado, biblioteka, čak i nasljeđe ili miraz.

126. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari, ali te stvari nisu međusobno ravnopravne, jedna stvar je glavna, a druga sporedna, pripadak (accessorium). Rimljani su kao pripadak navodili stoku, robove i alat uz zemlju, a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine, ključ uz bravu, pumpu uz bicikli, itd. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale.

Svojina – opšti pogled

127. Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. Stepen razvoja i oblici prometa, odnosno obligacionog prava, zavise od svojine. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima.

128. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Stari narodi, uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom, nemaju tehnički termin za svojinu. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. Svojina postoji, ali nema naziva za nju. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse, suum esse. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio).Pored toga koristili su i riječ bona (dobra, imovina) ili familia pecuniaque. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus, kao terminus technicus za vlasnika. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’, ‘’dominirati’’ nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata), u I vijeku pre nove ere.Proprietas je nastao nešto kasnije. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima, proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj, svoj (meus, proprius). Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n.e. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine, nego stvaraju čak dva sinonima. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko, tako da je svojina nastala od proprietas, a vlasništvo od dominium.

129. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici, feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini.Lična svojina ima za titulara jednu osobu. On ima isključiva prava prema stvari, ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja, a ne i politička. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava, buržoaska i lična svojina u socijalizmu.Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju, zato uz nju, kao njen pratilac, postoji i lična svojina.

61

Page 62: rimsko pravo skripta APEIRON

Lična svojina može biti isključiva, jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima)U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine, period agnatske familije, period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa.1. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su:

ager gentilicius, konzorcijum, ager publicus, pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr.

Ager gentilicius. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija, jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika.Consortium. Najstariji oblik rimske porodice, patrijarhalna porodična zadruga, temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan, porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana, ali nije vlasnik.Ager publicus. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda, odnosno države. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila, organizovanjem tzv. saltusa, na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu, a zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. Gradska sirotinja, osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera, i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda.Ostali tragovi kolektivizma. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi.Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima, koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Veliki značaj prijateljstva, neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom), odnosi klijenti i patroni, uticaj kolegija, sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici.2. Familia (svojina prelaznog tipa). Raspadom konzorcijuma, nastaje agnatska familija, čija

je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. Privreda je autarkična, a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike.

Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog, mješovitog karaktera, jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. Po sadržini je bliža kolektivnoj, a po titularu privatnoj svojini. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove, stoku, pokretne stvari, a vjerovatno i nepokretnosti. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta, tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine, koja obuhvata i političke i religijske komponente. On ima manus prema ženama, potestas prema ukućanima, dominium u odnosu na imovinu. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja, za razliku od konzorcijuma, individualizovan, što je korak ka privatnoj svojini.

62

Page 63: rimsko pravo skripta APEIRON

3. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Ovo je jedan od oblika privatne svojine.

Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija, brak bez manusa, potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim, actiones adiecticiae qualitatis, peculium castrense, quasi castrence, bona adventitia, smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo.4. Elementi feudalne svojine. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno, okrenuto ka

prošlosti.Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu, koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina, sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život, čak i 2 života, što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes, a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti, vladari pokušavaju da spriječe, iako ponekad, preko volje, moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu.

Privatna svojina

130. Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska, pretorska, provincijska i peregrinska.Kviritska svojina. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. Pretorska (bonitarna) svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana.Provincijska svojina. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države, drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi, treći su bili tobožnji kupci, a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu, odnosno državi, a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe, upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova).Peregrinska svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Njima ius civile ne priznaje svojinu, već njihovo lokalno pravo i ius gentium. Ona je regulisana tradicijom, lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora.Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva, izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima, prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi, svim vlasnicima je dozvoljeno da koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio, actio negatorija, actio Publiciana.

63

Page 64: rimsko pravo skripta APEIRON

131. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: ,,svojina po pravu Kvirita’’. Rimski pravnici nisu definisali svojinu, jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. Međutim, srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine.Svojina je apsolutna. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu, ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje).Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine ,kao plodouživalac, ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus, fructus i abususUsus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje, upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar, da je upotrebljava.Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje, bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). U prirodne spadaju periodični, redovni plodovi (jabuka, grožđe, žito) i neredovni plodovi, koje neki zovu produkt, kao što je dijete robinje. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi, to su sporedni dopinosi, dobit od nekih pravnih odnosa, kao što su zakupnina kuće, interes od pozajmljenog novca.Abusus (zloupotreba, raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja.Subjekt i objekt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti, odnosno rimski građani. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari, a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus), a kasnije u Italiji (ager italicus). Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine.Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine, svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava, bez obzira na motive i posljedice, nije dopušteno. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena, maksimiranje zemljišnog posjeda). Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes.Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi, vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok, svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća, grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći, osim ako su niže od 15 stopa, jer tada prave hlad. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije, tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira, jer je širila neprijatan miris. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši, njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.Ograničenja u javnom interesu. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora, tj. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju, kupaju, love ribu. Kada je počelo masovno oslobađanje robova, donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije, koja je počela naglo propadati. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove, jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje, u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju, s tim da je imao pravo na 10% prihoda. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade.

64

Page 65: rimsko pravo skripta APEIRON

132. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod), voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti).Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati, otuđiti, založiti. U pogledu rukovanja stvarima, zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja), a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost, koju je Justinijan pretvorio u većinu, ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. Ako imamo dva lica, od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine, a treće lice ima 3/5, onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava, a ako je nedjeljiva, onda se obično prodaje i njena cijena dijeli.Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). Isto je i sa dugom koji rob stvori. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika, onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac.

133. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti, kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana).

134. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati, a ne tvrdi da je vlasnik, onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev, već tužbu in personam iz ugovora o zakupu. Ako neko drži stvar, a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik, onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca.Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega, ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar, uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari, kao što je nasljeđe, za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana.Teret dokazivanja je na tužiocu. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika, sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca, npr. onog koji je stvar napravio. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga, koje rimsko klasično pravo ne koristi.Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem), pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Presuda je bila arbitrerna, tj. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu.Plodovi. Ako je stvar plodonosna, savesni držalac,onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. kupio je od nevlasnika, ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli, a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova.

65

Page 66: rimsko pravo skripta APEIRON

I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova, a savjesni još i korisnih.

135. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine, nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Najčešće, on ne samo što tvrdi, već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove, prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza), podiže zgradu na njegovom zeljištu. Ako neko samo uznemirava vlasnka, bez pozivanj na neko svoje pravo, vlasnik će se braniti ili putem samopomoći, ili interdiktima, ali nema pravo na negatornu tužbu.Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.Teret dokazivanja je podijeljen. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira, teret dokazivanja je na tuženom. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. negtivna činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu, pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika.Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja, predviđajući novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje.Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.

Pribavljanje svojine136. Pojam i klasifikacija (200-201)

Iusta causa – modus acquirendi. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom, kupoprodajom, trampom, legatom, itd., odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). Danas se većina stvari stiče neformalno, samo za neke se traži poseban postupak (zgrada, zemljište, automobil, broj). U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi.Klasifikacija. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na:- kauzalne i apstraktne. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa

kao uslov punovažnosti prenosa, a kod apstraktnih to nije slučaj. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova, već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar, odnosno nije uslov njegove punovažnosti. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj), a ostali su apstraktni.

- načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. U ius civile spadaju: mancipatio, in ure cessio i usucapio, a u ius gentium spadaju: traditio, occupatio, praescripti, specificatio i dr.

- originarne i derivativne. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem), što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Takvi načini se zovu derivativni načini, jer se pravo pribavioca izvodi, derivira iz prava prenosioca. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika, bar takvog koga priznaje rimsko pravo, ili ovog ima, ali se ne traži njegova saglasnost. To su originarni, izvorni načini, jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno, ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. U derivativne načine spadaju: mancipatio, in iure cessio i traditio. U originarne načine spadaju: occupatio accessio, specificatio, adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika), a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način.

- načine javnog i načine privatnog prava. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava, i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta.

66

Page 67: rimsko pravo skripta APEIRON

137. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Rimska je od stanaca više uzimala, ali je svojim građanima, naročito u vrijem republike, više davala. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta.Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda državne zemlje. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju, već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju, islužene vojnike, pauperizovane seljake, stanovnike Italije. Postupak asignacije nije bio jednostavan. Najprije je, obično na prijedlog senata, donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi, kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Zatim su parcele dijeljene, obično kockom, i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Po tom aktu (ad – pri, i signare – bilježiti, dakle upisivati, ubilježiti) čitav postupak je dobio ime.Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih, koje su na neki način došle u ruke državi. Tu je spadao ratni plijen, uključujući i robove, konfiskovana imanja, poreske zaplene, itd. Prodajom jer rukovodio kvestor, koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje, kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Prihvatanjem unaprijed određene cijene, kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe, prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku.

Originarni načini138. Održaj (usucapio) - (202-204)

Naziv potiče od riječi usu capere – pribaviti upotrebom, steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička, tj. ekonomska svojina, pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik.Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana, a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan, nije se tražila ni savjesnost, ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Po drugima, to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine, već da olakšaju, inače teško, dokazivanje svojine u parnicama. Međutim kada je jednom stvoreno, ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Umjesto da učvrsti svojinu, ono se okrenulo protiv vlasnika. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari, a nešto kasnije i otetih stvri, kao i državnih, hramovski i imperatorskih dobara.Tumačenjem ovih pravila, rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine, poklona, legata, trampe, a ne prostim, faktičkim uzimanjem. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik, ne zna da je samo držalac. Savjesnost se pretpostavlja, što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Ona se procjenjuje na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’, da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine, tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem, što je i bio cilj ovih izmjena. Ipak, te mogućnosti postoje, kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi, što ius civile ne priznaje, pa je ovim puem, protekom vremena legalizovano. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom, a to su: usucapio pro herede, usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura.

67

Page 68: rimsko pravo skripta APEIRON

Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu, iako zna da mu ne pripada. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie, priniuti o imanju. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj, već samo godinu dana, jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina, a za ostale stvari 1 godina. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari, ako može obuhvatati i zemlju i zgrade.Nije se tražio pravni osnov, ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari, postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava, pa i rimsko čini u korist sirotinje. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu, a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae).Longi temporis praescriptio. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena, ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo, a zastarjelošću se ne gubi samo pravo, već jedino pravo na zaštitu. Vlasnik je i dalje vlasnik, ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu, ali ne i svojinsku. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava, a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n.e. u korist posjednika provincijskog zemljišta, a kasnije je proširena i na pokretne stvari. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije, a 20 godina ako nisu iz iste provincije. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio, kod koje se ne traži ni savjesnost, ni pravni osnov, ali je rok duži, najprije 40 godina, a kasnije 30 godina. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi.U vrijeme Justinijana, pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje, ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio), 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče, ne svojina, već pravo na prigovor zastarjelosti. Ukoliko je savjestan, stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio).Prekid i obustava zastarjelosti. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe, kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka, tada je nastupao prekid roka i koji počinje iznova teći. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče, rimsko pravo nije poznavalo.

139. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stvri koje nisu ničije, a mogu biti predmet privatne svojine, pripadaju onom ko ih uzme. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari, occupatio bellica, res derelicta, thesaurus.Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome, iako mogu biti predmet svojine. To su: životinej u moru, na zemlji ili u vazduhu, dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali.Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju, čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka, a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’.Res derilicta. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae), to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti.Thesaurus. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. g. predstavljaju stvari veće vrijednosti, sakrivene u nekoj nepokretnosti, o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago.

68

Page 69: rimsko pravo skripta APEIRON

140. Priraštaj (accessio) - (205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj, priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari.Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje, ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka, a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica, raniji vlasnik zadržava svojinu. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika, tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom.Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu, posadi drvo, sagradi kuću, onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu, tj. njegovom vlasniku). Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Po Zakonu 12 tablica, nije se moglo tražiti izdvajanje grede, jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet, u ovom slučaju zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede.Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto, tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu, slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta ‘’makar zlatnim slovima pisao’’, tkanina je važnija od konca koji je utkan, ali je boja bila važnija od platna. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti.

141. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog, a materijalom drugog lica. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj, od pređe platno, od zlata prsten. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Prokuleanci daju prednost radu. Gaj, iako sabijanac, imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik, prednost je na strani vlasnika materijala, a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad, s tim da plati vrijednost materijala. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada.

142. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge), actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). U načelu sud ne ustanovljava neko pravo, već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne, pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine, vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini.

143. Plodovi - (207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla, njive, krave. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu, plodouživaocu, savesnom držaocu, emfitevti. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem, bez obzira ko je plodove odvoji, ili tek preuzimanjem plodova, tzv. percepcijom. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti, a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca, odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom, a zakupac derivativnim. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem, a ako se pojavi pravi vlasnik, dužan mu je predati plodove koji su se zatekli.

69

Page 70: rimsko pravo skripta APEIRON

Derivativni način144. Mancipatio -(207-208)

Mancipacija je apstraktni način civilnog prava, posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti, steći, pribaviti.Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom, najmanje 5 svjedoka, punoljetnih rimskih građana, prenosioca i pribavioca. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade, rostru od broda, runo od ovce. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je fiktivna prodaja stvari.Mancipacija je apstraktna forma, što znači da se ne navodi pravni osnov, niti je osnov uslov valjanosti prenosa. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost.Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi, a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit, provincijska zemljišta). Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom, porodičnom, nasljednom i obligacionom pravu.

145. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. Stranke dolaze pred pretora. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju, ako ovaj kaže da neće ili ćuti, pretor presuđuje u korist pribavioca, jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari, bilo da su res mancipi ili nec mancipi, već i bestjelesne, odnosno prava. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava, kao što su službenosti, založno pravo, potraživanja.

146. Traditio (209-210) Traditio je neformalan, kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti, državine na stvari. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje, jedino se mogu prenositi res nec mancipi.Iusta causa. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine, pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina, kao što su poklon, prodaja, trampa, zajam, legat. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup, posluga,ostava), tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta, na valjanosti pravnog posla, naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Tada je prenos svojine konačan, što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Postoje sredstva in personam, tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio, tužba zbog prevare).Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika, u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina), dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio), već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina, kao neka vrsta produžene ruke.Tradicija bez predaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo, to su: traditio longa manu, traditio brevi manu i constitutum possessorium.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje, obično nepokretnosti. Kuća se ustupa predajom ključeva, zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu).

70

Page 71: rimsko pravo skripta APEIRON

U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca, pa kasnije stekne svojinu. Npr. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Ranije je držao za drugog (pro alio), sada za sebe (pro se). To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu.U slučaju da da neko, ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude, tako da stvar drži za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. Ovdje imamo pravni osnov, a predaja je odložena u budućnost, ali se smatra da je prenijeta svojina. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium).Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna, mogu se koristiti ukućani, zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju, počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina.

Pretorska svojina147. Pojam (210-211)

Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom, a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu, a ne svojinu. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi, pribavilac će postati i kviritski sopstvenik, koristeći odražaj. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe.

148. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana.Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji, koristeći svoje formalno pravo svojine, podigne tužbu protiv pribavioca, pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran, jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu), prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom, i to putem mancipacije. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku, pa ih on može ponovo prodati i predati. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio, jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi), pošto se savjesnost pretpostavlja, trebalo je samo dokazati pravni osnov, da postoji kupoprodaja, poklon. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’, u dobrima (in bonis). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari, jedno lice je kviritski, a drugo bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena, jer protekom vremena bonitarna svojina se pretvara u kviritsku.

Državina

149. Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Svojina je pravo, a državina fakt. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus.Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi, pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari, naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje, on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari.

71

Page 72: rimsko pravo skripta APEIRON

U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast, već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik, onaj koji nije odustao od svog prava, svojine.Animus. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri, animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ako nema ove želje, animusa, onda je to pritežanje ili detentio.Animus je akt volje, ali se on ogleda u određenom ponašanju. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu, garderober prema povjerenim stvarima. Oni su samo detentori, a ne držaoci. Ali je vlasnik savestan držalac, ima. Ima je i nesavjesni držalac, lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. U nekim slučajevima, rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Jedan od takvih je sekvestar, lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Kako je svojina neizvjesna, treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge.Odnos svojine i državine. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio), već samo onaj koji je zaštićen, a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima, prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta, a tek potom do državine.

150. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita, a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje, već samo faktički odnos, kod koga će biti stvar. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa.Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ne može svako, makar bio u najvećoj mjeri u pravu, da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari, pa bio to i lopov. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova, lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati, a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdikt je samo privremena mjera, koja upućuje na sud.Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik, tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti.Kako se štiti. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Interdikt je u izvornom značenju zabrana, a potom i naredba. Zabrana određenog ponašanja, a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Ako si oteo, da je vratiš’’. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos, bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku, može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu.Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja, ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine).U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja, a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama.Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno, nedozvoljenim načinom oduzeta stvar, bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Nedopušteni načini su vi (silom), clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Ovdje se upotrebljava izraz potajno, a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik, zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari, potajno uzeo od drugog lica svoju stvar, to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu, ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite).

72

Page 73: rimsko pravo skripta APEIRON

U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu, a ne vicioznu (neispravnu) državinu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica, koje sada tuži, ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Ako je Petar oteo stvar od marka, a od njega je otme Pavle, pa bude tužen interdiktom unde vi. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna.Značaj i vrste. Državina je važan institut prava. Protekom vremena ona može dati svojinu. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo, najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni koji drže, posjeduju).S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. Ona može biti savesna i nesavesna. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima, ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta državine je viciozna, do koje se došlo silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ako je državina bila zakonita i savesna, tj. ako postoji iusta causa i bona fides, ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava, koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus, habitatio, hypotheca).Rimsko i današnje shvatanje. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast, nego i volja, postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan, čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana.

Iura in re aliena151. Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)

Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter, a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno, a titular drugo lice. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom, koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari, svako drugo, uže pravo postaje derivat svojine, pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari, koje se još naziva i sektorsko pravo, jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Taj sektor može biti iz domena usus-a, fructus-a ili abusus-a.U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava, službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza, superficies i ius in agro vectigali).

Založna prava152. Pojam, razvoj i vrste (217-218)

Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ovo pravo nije samo sebi cilj, već služi obezbjeđenju potraživanja. To je jedan prateći, akcesorni odnos uz obligaciju. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile, njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga, pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna, zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo, a to su oblici zaloge. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Najstarija je fiducija, zatim se javio pignus, i na kraju hipoteka. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu, i to kod fiducije u svojinu, a kod pignusa u državinu. Zato se ovdje pored stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Sve se to tiče samo njih, djeluju inter partes, zato i spadaju u obligaciono pravo.

73

Page 74: rimsko pravo skripta APEIRON

Drugi odnosi, koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari, spadaju u stvarno pravo. Prema tome, fiducija i pignus su hibridne ustanove. Založno pravo ima akcesorni karakter, tj. zavisi od glavnog odnosa, od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem, poništajem, opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja.

153. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Ime je dobila od fides (vjera, povjerenje, poštenje), jer se u početku zasnivala na povjerenju, a ne na pravnoj sankciji. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu, ali ne zauvijek, već do proteka roka ili ispunjenjem uslova, kada treba da je vrati bivšem vlasniku, ili preda nekom trećem licu. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem).Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio), uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom, pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa, kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu, a ne i prema trećim licima. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar, dužnik ga ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor, jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari, a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust), kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom, nasljednom pravu, kao i poslovnim transakcijama, a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom.

154. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka, ruka. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina, već državina. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj, nema animus. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu, jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica, pa i samog založnog dužnika. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine, da nije ove zaštite, on bi morao da moli založnog dužnika, kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda.Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti), iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe, ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj potajno uzeo stvar, a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Dok je stvar kod njega, povjerilac nije imao pravo da je koristi, inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv, hresis- korišćenje, smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama, tako da dužnik nije obavezan da plaća interes.Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati, a eventualni višak vrati dužniku. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze, ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu, državinu ili pritežanje u svojinu. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. I ona je zabranjivana i onda i danas, jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga, inače je ne bi prihvatio povjerilac, zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen.

74

Page 75: rimsko pravo skripta APEIRON

Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga, dužnik bio lišen svoje stvari, što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge, hipotekom.

155. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod, pod i tithemi – staviti podložiti, pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada, odnosno stanova. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari, vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga.Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. Povjerilac nema ni svojinu, ni državinu ili pretežiranje prema stvri, već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu, povjerilac može uzeti stvar, prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. Ako je dužnik, pritisnut novim novčanim nevoljama, prodao stvar koja je založena, povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Hipoteka može nastati sporazumom, testamentom i zakonom. Hipoteka može postojati na jednoj stvari, na više njih, pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti, bilježi eventalna hipoteka.Svega ovog u Rimu nije bilo, tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. To nije moralo značiti nikakvu prevaru, jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova., ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Tako bi neki dobili sve, a neki gotovo ništa. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije, i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze, žene za povraćaj miraza.Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu, i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria.

Službenosti

156. Šta je, a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi, neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju.Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom, koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar, to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine, njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. Nasuprot tome, službenost je vezana za stvar, prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost, u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon, npr. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo, a službenosti u privatno pravo.

75

Page 76: rimsko pravo skripta APEIRON

Primjer službenosti. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova, Petru da gornji dio na kome je izvor, a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes, Pavle i njegovi nasljednici, kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti.U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. On proda dio placa Luki i ugovori, da bi dobio više novca, da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički.U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku, a u drugom gradsku. Primjer lične službenosti - Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike, ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova, bez prava raspolaganja, s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. Ovo je slučaj tzv. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti, ili eventualne udaje, a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. Ako vlasnik proda roba - ljekara, ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. On je prenio svojinu, ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove se operae servorum.Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari.

157. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne, i to seoske službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane, a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu, već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav, a 16 na zavojima.Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište, da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom, da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine, da ne bi zaklonio vidik).U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova, stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke, tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo, ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria.

158. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju, tj. da vlasnik opterećene stvari, bilo pokretne ili nepokretne, mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo, ali nije ništa dužan da čini.Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli, on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka)Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik, onda se službenost gasi.Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine, zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja, ne može ići i kolima. Onaj ko može više može i manje, tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima), može ići i pješice.

159. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske.

76

Page 77: rimsko pravo skripta APEIRON

Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus), pravo upotrebe (usus), besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta, dejstva i djeljivosti. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost, a predmet ličnih može biti i pokretna stvar.Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra, dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra, dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase.Zemljišne službenosti su nedjeljive, dok su lične djeljive. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja, a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive.

160. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti, a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti.Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi, tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer, npr. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska, a preko tuđeg dvorišta, gradska službenost. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje, onda je seoska, a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska.Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti), via (pravo prelaska kolima, službenost puta), actus (pravo progona stoke), pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku, korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus), pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid, odnosno korišćenje tuđeg zida, izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom, odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji, kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik, da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha.Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. obaveza održavanja nasipa protiv poplave, susjedske službenosti). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine.

161. Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje, koja su ustanovljena u korist određenog lica, titulara službenosti. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti, ali im je trajanje kraće, jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase.Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava, ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus, usus, habitatio i operae. Ususfructus i usus su osnovni oblici, a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus.Ususfructus (plodouživanje). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje, kako prirodne (žito sa njive, voće sa voćnjaka, mlijeko i tele od krave, dijete od robinje), tako i civilne (kamata od novca, najamnina od kuće ili njive). Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara, on može dio plodova ustupiti drugom, sa naknadom ili bez nje.

77

Page 78: rimsko pravo skripta APEIRON

Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi, ali ne dirajući u njenu suštinu. On nije mogao raspolagati sa stvari, zalagati je, mijenjati, čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak, voćnjak u vinograd. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. uvođenje bolje sorte vinove loze). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar, a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Npr. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju, onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia, jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem, već samo građanskim plodovima.Usus (upotreba). Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Vlasniku ostaje višak plodova. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara.Habitatio (pravo stanovanja). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru, pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ.Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu, a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola, ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje).

162. Sticanje, prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Službenosti nastaju ugovorima, testamentom i sudskom presudom. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Često se dešavalo da neko, ustupajući stvar prodajom ili poklonom, zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje, uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza, pravo uzimanja vode). To se zvalo deductio servitutus, jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa, a zadrži pravo službenosti.Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu, o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina, pa ni održaj službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno, čak i običnim paktom. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti, a sopstvenik se tome ne protivi.Gašenje. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost, bilo da je lična ili zemljišna. To se zove konfuzija, jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska, vode, kreča, a lične propašću stvari (smrt konja ili roba, propast kuće u požaru ili zemljotresu). Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve, a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina.Lične službenosti se gase smrću titulara, a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao.

78

Page 79: rimsko pravo skripta APEIRON

Zaštita. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika, držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava.

Ostala stvarna prava

163. Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.

164. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu, to pripada vlasniku terena. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi, ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zgrada na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta, ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup, koji je za razliku od obično, nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium).

165. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni, dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište, kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina, a zatim državina, dažbina). Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem, kao i vlasnik. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku, uz dodatak utilis causa.

166. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan, nasljedan, stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera, pravilo). Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. Zato su država i gradske vlasti, a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju, pod uslovom da je zakupac obrađuje. Tokom određenog vremena, zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina, uz mogućnost produženja. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon, ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište.

Nasljedno pravoOpšti dio

167. Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est, quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku).Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. Život čovjeka se gasi, ali većinu njegovih prava, potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. Nasljednopravni propisi su veoma važni, jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa, već sudbina čitave imovine porodice. Pored sve te važnosti, rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine, a s druge strane, u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu.Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament.

79

Page 80: rimsko pravo skripta APEIRON

168. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus, što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres, a zaostavština hereditas.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija, jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice, sa svim svojim teretima, za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Neka prava i obaveze se gase smrću. Tako se ne prenose javna, politička prava (pravo glasa, svojstvo magistrata). Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom, vlast nad djecom). Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti, državina, a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk, kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina, stvarne službenosti, založna prava, dugoročni zakupi, potraživanja i dugovi iz zajma, kupoprodaje itd. Nasljednik nasljeđuje i obaveze - terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra, nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične, javnopravne elemente. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine, nego šta će biti sa imovinom.

169. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon nema imperativni, već dispozitivni, tačnije supletorni karakter. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta, ako je testament nevažeći, ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu, djelimično po zakonu. Ili ima testament, tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe, ili nema testamenta, tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom, a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red, tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine.

Intestatsko nasljeđivanje

170. Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje, od oblika svojine, porodice i srodstva, od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila, a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog, privrednog, vojnog, religijskog i kulturnog života, on ima prednost i u nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz.

171. Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)

Odredbe Zakona. Većina propisa 5. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu, neka to bude zakon.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika, neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu.

80

Page 81: rimsko pravo skripta APEIRON

Objašnjenje D. Stojčevića. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio, to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja, najprije nasljeđivao nabliži agnat, a ako ovog nema, onda gentili. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat, a to je brat. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma, bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. A ako nema braće, o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili.

172. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234)

U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Ti redovi su: sui heredes, agnatus proximus, gentiles. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine.Sui heredes (sopstveni, svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. To su sinovi, bilo da su rođeni ili usvojeni, ali ne i emancipovani, jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac, sin dekujusa, preminuo ili je emancipovan. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ, odnosno da nije emancipovan. Ako je dekujus imao tri sina, pa jedan pogine u ratu, ostavljajući za sobom dva djeteta, živi sinovi dobijaju po trećinu imovine, a dva unuka preostalu trećinu, tj. po šestinu. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni, jer se moraju prihvatiti zaostavštine.Agnati čine drugi nasljedni red, tačnije najbliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale, dalje. Ako ih ima više, koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom, oni je dijele. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije, što znači da na mjesto najbližeg agnata, koji je preminuo, neće doći njegovi potomci. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. Nema ni delacije, što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe, ne ide srodinicima sljedećeg stepena, već se prenosi na naredni nasljedni red, a to su gentili.Pozivanje gentila, koji čine treći nasljedni red, je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu, to su određivali običaji.Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe, ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici.

173. Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red, ali je formalno davao prednos ius civile-u, je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara, a ne svojstvo naljednika. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik, pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari, odnosno bez zaštite. Kasnije kada je uloga pretora ojačala, on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi), zakonski nasljednici (legitimi), kognati, preživjeli bračni drug.Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Djete koje je dato na usvajanje, gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj, ali je sticalo pravo u novoj porodici. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red, u kategoriju liberi. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio, dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu.Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća, ali mogu biti i dalji

81

Page 82: rimsko pravo skripta APEIRON

srodnici. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke.Treći nasljedni red čine krvni srodnici, do šestog, u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon.Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug, ako brak pre smrti nije raskinut. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica).Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela, drugi je u cjelini agnatski, dok je treći u cjelini kognatski.

174. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n.e. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa, a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj, jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. legitimi. Ona ne spada u agnatske srodnike. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku, jer je majka, kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta, bilo da je bračno ili vanbračno, odmah poslije djece (liberi), oca i istokrvne braće. SC Orfitianum, donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak, bez obzira da li su bračna ili vanbračna.

175. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji, donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva, jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Nasljedni redovi su: potomci (descendenti), preci (ascendenti), polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales).U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji, bez obzira da li su u porodici ili van nje, ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Dalji srodnici unuci, praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije.Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja, već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća, sestre, njihova djca, ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom, tj. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei, a preko majke uterini), uključujući i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije, ali ne i unuci i dalji potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije.Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva, do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva.Ove novele ne pominju izričito bračnog druga, ali naglašavaju jednakost polova, što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz, ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom, i to na isti dio koji pripada djeci, s tim da nije imala pravo raspolaganja, već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje).Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova, osim kad se radilo o supruzi.

Testament

176. Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična, formalna, posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament.To je formalna izjava volja, jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za

82

Page 83: rimsko pravo skripta APEIRON

niz lica. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna.Testament može sadržati: imenovanje nasljednika, legate, fidenkomise, određivanje tutora, oslobađanje robova.Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu, neka se smatra mojim nasljednikom. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama, najčešće u dvanaestinama, jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu, smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane, tako da je Petar nasljeđivao sve. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje, a drugi drugo, smatralo se da dijele imovinu na pola. Prema tome, ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu, trebalo je da to učini u obliku legata. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari.Supstitucije. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa, ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut, a rezervni – supstitut. Jednom institutu se može odrediti više supstituta, i obrnuto. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik, a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa, već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva, tj. prije vremena kada može da sastavi testament. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji.Ostale odredbe. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate, kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti, zatim fideikomisi. Ako ostavlja maloljetnu djecu, bilo da im određuje nasljdni dio ili ne, dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria.

177. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. Rimljani, od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. Da ne bi na nasljeđe došao brat, dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja.

178. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Kada je vlast porodičnog straješine opala, kao i uloga kurijatskih komisija, testament se proglašavoa pred 30 liktora, koji su simbolizovali 30 bratstava.Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja, testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska).Mancipatio familiae. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka, kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije, nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik, a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao, a u jesen obolio, a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik, je sazivao librepensa, svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja, uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem, recimo sinu, kada dekujus umre. To je posao per aes et

83

Page 84: rimsko pravo skripta APEIRON

libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. On spada u fiducijarne poslove, jer je prenosio svojinu, ne definitivno, već uslovno. U praksi, taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. On je samo formalno postajao vlasnik, a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio.Testament per aes et libram. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament, vremenom je od njega nastao pravi testament, koji je najprije usmen (nunkupacioni), a zatim pismen (tripartitni).Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije, a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a).Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao, tako dajem, tako legiram, tako izražavam posljednju volju i vi mi, Kviriti, tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama, a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog, pretorskog i carskog). Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava.Novi oblici. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan, za koji nisu bili neophodni svjedoci), zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum).

179. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava, sloboda testiranja nesumljivo postoji. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare, prijetnje, neopravdanog razvoda braka. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija, moral, uticaj javnog mnjenja, cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Kasnije međutim, religijske sankcije su manje djelotvorne, uticaj javnog mnjenja slabi. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo.Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu, bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove, koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim), a za ostale ukućane, uključujući i kćeri, bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor, pravna nauka i imperatorove odluke.Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom.Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

84

Page 85: rimsko pravo skripta APEIRON

180. Testamenti factio (243-244) Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju).Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament.Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni.Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb.U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio, primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

181. Legati (244-246) Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji.Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog.Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe.Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem.Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem.Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem.Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza

85

Page 86: rimsko pravo skripta APEIRON

nasljednika u trpljenju, nečinjenju.Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipio-unaprijed uzeti)Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

182. Fideikomisi (246-247) Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet.Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno.Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa

183. Nužni nasljednici (247) Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti.Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

184. Izjava o prijemu (247-248) Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog akta koji se zvao krecija

86

Page 87: rimsko pravo skripta APEIRON

(cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio).Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’).Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja.Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

185. Posljedice prijema (248-249) Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom.Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne.Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika.Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana.Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika.Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od dekujusa. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili, takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine.

186. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ, jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama), kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu, interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike.Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Tužilac je morao dokazati

87

Page 88: rimsko pravo skripta APEIRON

svoje svojstvo nasljednika, što je obično lakše nego dokazivati svojinu.Nasljednik prema pretorovom ediktu, od vremena kada je dobio zaštitu, kada je njegova državina dobara postala cum re, mogao je podići interdictum quorum bonorum. Naziv je dobio, kao i većina interdikata, po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini, ali ne i dugove.Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria.Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno, bilo tuđim nasljednim dijelovima, bilo izdašnim legatima, imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu.

Obligaciono pravoOpšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa

187. Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. Rječ obligare znači vezati, obavezati, obaveza. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava, vezani su za promet dobara i usluga, trgovine na malo i veliko, novčane transakcije i kredit. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava, ono uređuje odnose između učesnika u trgovini , u prometu roba i usluga.Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo, prema pravnom poretku naše države, dužni da nešto damo, učinimo ili ne učinimo. (iz Justinijanove kodifikacije). Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Obligaciono pravo je dio imovinskog , privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave, iste cjeline. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava, obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se, kada prodavac ispuni obavezu, u stvarno pravo prema kupljenoj robi, u svojinu.

188. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije, predmet obligacije i predmet prestacije. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje.Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. Sadržinu obligacije čine npr. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu, zajmodavca da potražuje kamate.Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika, ono na šta je usmjerena sadržina, dugovano ponašanje dužnika – prestacija.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Stavrno pravo se odnosi na stvar, povjeriočevo pravo, potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar, već činidba dužnika , koja može biti u vezi sa nekom stvari.Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa, poklon), facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup,posluga)Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.(obaveza pjevača da učestvuje na koncertu)Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Predmet obligacije mora biti određen, moguć i mora imati novčanu vrijednost. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu

88

Page 89: rimsko pravo skripta APEIRON

predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).(budući rod njive). Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost, čak i one koje imaju za predmet nečinjenje, podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent.

189. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Posebne obligacije sa facultas alternativne.Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac, mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake).Ako je kriterijum zaštita, mogu biti prirodne i civilne.Alternative i facultas alternativaj je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno, zajmoprimac treba da vrati pozajmicu, plati kamatu; prodavac da preda robu, obezbjedi prevoz i ambalažu.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba, ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada štete a on ponudi delikventa.Jednostrane i dvostrane obligacija:Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik, onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam,poklon). Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor,contractus bilateralis aequalic.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki.Prirodne obligacije:Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos), država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. One obligacije koje nemaju taj element zaštite, nazivaju se prirodne obligacija. (obaveze između lica u istoj porodici, pod istim porodičnim starješinom, dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ, obaveze maloljetnika bez tutora). Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug,obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.

Subjekti

190. Inter partes . intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes, dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes.Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja, umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Međutim i,a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. (ugovor sa slikarem da naslika portret, umjetnikom da pjeva na koncertu,ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost, kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku).

191. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije, postoje neki izuzeci:

1. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica.

2. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću, gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom

3. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa.4. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju5. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će

89

Page 90: rimsko pravo skripta APEIRON

isplatiti tuđi dug.192. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)

Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti, česta pojava.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti, potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. (Petar koji mora na put nudi Marku, da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) Cesija je promjena povjerioca cessio, koju staro društvo nije dopuštalo, međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju, zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. Jedan od prvih načina je novacija, sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine, već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi, pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini, pa i da traži naplatu) . U oba slučaja, presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine.U 2 vj. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac, s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.Bez obavještenja, postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom.Lice koje ustupa tražbinu je cedent, a novi povjerilac cesionar. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog, naravno uz saglasnost povjerioca.

193. Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu(beneficijaru). Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi, djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae), čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. Ako je ugovor u korist naslednika, bez ugovorne kazne se postizala punovažnost, jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti.Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje, pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa.

194. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni.Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu, svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo, svi za jednog-jedan za sve, gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) ,jedan može biti tužen za cijeli iznos. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. Pošto u solidarnim obligacijama , jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih, postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom

90

Page 91: rimsko pravo skripta APEIRON

(regres).U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. U potklasičnom periodu, povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog, prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos, koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika.Adstipulatio - Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu, astipulatoru, da će mu učiniti isto. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju, jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug, ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi, on nema pravo ništa zahtijevati. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom.

Obezbjeđenje potraživanja195. Lična obezbjeđenja - (261-262)

Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia, pignus,hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo, ugovorna kazna i kreditni nalog.

196. Jemstvo -(262-263) Kada neko, pored glavnog dužnika, garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo.Rimljani su koristili termine sponsio,fideiussio,fidepromissio, prema obliku stipulacije. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost, susidijarnost i pravo na regres. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. Fidepromisio su koristili peregrini.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta, ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju, i prelazila je na naslednike. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. Bio je ograničen iznos po osobi, da lakovjerni ne nastradaju, uveden je regres prema gl.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio. Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda, jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos.Time se jemstvo znatno približilo današnjem.

197. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku, čime oslobađa povjrioca dokazivanja da je pretrpio štetu.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije, mogla je biti u novcu ili u stvarima,fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne, koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno.

198. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu, onda se takav nalogodavac javlja kao garant. Ako treće lice ne vrati zajam, bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu, međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa

91

Page 92: rimsko pravo skripta APEIRON

jemcem.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava.

Krivica i šteta199. Vrste odgovornosti - (264)

Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom,“. Da postoji uzročna veza između radnje i štete, 3. da je stvarno nastupila šteta. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima, ne postavlja se pitanje krivice. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku).Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.

200. Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. Krivica je važan institut prava, čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno, često se poziovaju psihijatri, dok u građanskom pravu, pitanje krivice je objektivno, procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem.Pretpostavka krivice je uračunljivost. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni, za njih odgovara drugo lice, dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob,životinja), paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti, krivice u užem smislu. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.

201. Razvoj i stepeni krivice - (265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice.(rob nije stradao od guranja u rjeku već od vode).Napretkom pravne nauke, aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice.Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo,paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi, ne posvećuje ni najmanju pažnju. Laki nehat ima dva oblika; culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima,ponašanje kada radi za sebe.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari,jedino ne ako je u pitanju viša sila požar, zemljotres, poplava). U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete, pojačano odgovara, a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.

202. Slučaj i viša sila - (266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete, bez volje dužnika. (bjekstvo roba,životinje,oštećenje stvari od trećeg lica). Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. To su prirodne katastrofe, rat, novi zakon...Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.

203. Šteta - (267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.Postoje dve vrste: materijalna,imovinska šteta i neimovinska, nematerijalna (bol za izgubljenom osobom,gubitak ugleda i časti).Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive,povećanju pasive.(stvar uništena,advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete).Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. (ubijen rob koji je

92

Page 93: rimsko pravo skripta APEIRON

trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.

Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava204. Opšti pogled - (267-269)

Obligaciono pravo, kao neposredni izraz prometa, najviše reaguje na promjene u privrednom životu.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni, znalo se za zajam kao prijateljski gest.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet, razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.Posledice insolventnosti su bile teške,dužnici su pretvarani u robove.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana, tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi, neka je to zakon. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem, borba između patricija i plebejaca, zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa, kamata na kamatu je zabranjena, ukinuto je dužničko ropstvo. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja, pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima, štitio žrtve novih poslovnih prilika. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava,čemu je doprineo razvoj trgovine, dodir sa drugim narodima, uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne, literarne, realne i konsensualne. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda, mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje, što je posledica antifeudalne politike, hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate, zabrana privatnih zatvora, zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva, kamate na kamatu, iznuđivanje poklona, naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug.

205. Bona fides - (269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva, usled nedostatka pravnih normi, funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji, bona fides, mehanizam prinude je –prezir,bojkot,gubitak časti...Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi,rukovanje koje je i danas običaj, koje ne daje pravo na tužbu putem suda.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Razvojem trgovine, miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori, Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare. Sam pojam bona fides mijenja značenje, svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).Prvi su više formalni, dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava, sudija ima manju slobodu odlučivanja, vezan je uputstvima pretora.

206. O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo, ali ne i na klasično ili potklasično pravo. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju, Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu..Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova.Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova, trgovine sa stranim zemljama, strogost starih poslova se ublažava, nastaju realni i koncesualni ugovori. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum, neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja, zakup, najam, ortakluk, ugovor o djelu, mandat. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam, ostava, posluga, zaloga. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom.Tu su i neformalni paktovi dodatni, pretorski, imperatorski. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. U 2 vjeku, volja je suština ugovora, Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Danas je obrnuto, ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde, odobrenja, uvjerenja. U starom Rimu, kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti.

93

Page 94: rimsko pravo skripta APEIRON

Posebni dio

207. Izvori obligacija -(273-274)

Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. Obligacije ne nastaju same od sebe. Potrebne su određene okolnosti, najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti, koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. U drugom vjeku n.e., javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj, on je nagovjestio i treću podjelu.DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga:

Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj, bezimeni ugovori se tek formiraju, kao i neki oblici neformalnih sporazuma.

Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze, za razliku od nedozvoljene, od delikata).

TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.e., Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte, delikte i različite druge izvore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo, odnosno sa Institucijama, postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo, već postklasična kompilacija. Novije literature obacuju ovaj kriterijum, iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje, a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu, jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima.Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. Umjesto ranije formulavije, kolega i pravnik Gaja, Pedije, dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje.ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala, ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste:

Oni koji nastaju iz ugovora, Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore, Koji nastaju iz delikata, Koji nastaju iz radnji nalik na delikte.

Kontrakti

208. Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti, sažeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju, zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri,Vavilonci,Asirci), slično je i sa Egipatskim pravom. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI, rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu.STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n.e. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: Koje zastupa Labeon, po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. Koje zastupa Gaj u Institucijama, ugovor je aktivnost, ćinidba u formi koju propisuje zakon, koja

stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog, jer nastaje predajom stvari, kao i zajam).

KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum, saglasnost 94

Page 95: rimsko pravo skripta APEIRON

volja. On je napisao da nema ugovora (što je tačno), niti obligacije (što nije tačno), koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. Pedije je učinio grešku, on je jedno otkriće, genijalno za jednu oblast (saglasnost volja), htio da uopšti, da primjeni na sve obligacije. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja, osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). Drugi v.n.e. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata, podjela stvari, pojam bestjelesnih stvari, nastanak prvog pravnog sistema. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka, promjene načina gledanja na pravo, rađanje novih odnosa, naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti, zaštićena pakta, mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. Formaizma je sve manje, ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. I današnja nauka tako def.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Za ugovor je potrebno, da saglasnost bude izražena u određenoj formi, i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni , smatra se da ne postoji kontrakt, već eventualno, pakt, iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi.

209. Zaključenje ugovora - (276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo, potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda), a druga treba da ga prihvati. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom, inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Ako neko nudi određenu količinu, a druga stranka prihvata manju količinu, smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati, npr. Predmet i cijena kod prodaje.Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka,a bez kojih on može da postoji(uslov,rok,troš.prevoza,gdje će roba biti isporučena).Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje „bogovima“(ako pobjedi u ratu, sazidaće hram), obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost, obećanje sržavi. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima, putem pisama ili preko glasnika. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika, ali tada je stranka sam punomoćnik, s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac, onaj koji je dao novac, iako je drugo lice predalo taj novac.

210. Zabluda - (277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu, prevaru i zabludu. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. Zabluda je slična prevari, ali postoji jedna važna razlika, kod zablude se ne postavlja pitanje krivice, dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Postoje četiri tipa zabluda:1. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne, a

postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“, jedno lice misli na poklon,a drugo na zajam), ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi.

2. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom, misleći da ga sklapa sa drugom (npr. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom, misleći da je čuveni umjetnik, koji se slučajno zove isto).

3. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet,(npr.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“, „Hoću (misli na roba)“), ni ovde nema usaglašenosti volje.

4. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. (npr. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen, ili bronzani prsten kao zlatni).

Ako se ustanovi zabluda, smatra se da nema ugovora. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora, a ako su obaveze već ispunjene, može tražiti povrat u pređešnje stanje.

95

Page 96: rimsko pravo skripta APEIRON

211. Rok i uslov - (278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. modalitet. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije, pa i prvobitnog neksuma, odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. izmjene. Rok – je buduća izvijesna činjenica, obično određeni vremenski interval. Ako je buduća činjenica izvijesna, smatra se rokom, a ne uslovom (smrt nekog lica). Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok, onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja), a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije, onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva,istekom roka prestaje obaveza).Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Uslov može biti odložan (npr. kada paterfamilijas obeća sinu poklon, ako završi studij- ne postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda, - ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora, prava i obaveze se gase.

212. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu, bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje, tako imamo ugovore: verbalni, realni, literarni i konsesualni. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja:

Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku, ali u slučaju

da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi, zaključuju se svečanim rječima, a to su stipulacije i neke njene varijante.LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili,imali su izražen religijski karakter, jeedam od njih je ekspensilacija.REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari, oslobađaju se načela formalizma, tu spadaju: zajam, ostava, posluga.KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme, a to su: prodaja, najam ili zakup, ortakluk i zastupništvo.Današnje pravo smatra ugovorom i paktove, koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza, a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. Imamo i ugovore tzv. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju, niti u bilo koji „imenovani“ ugovor, a po formi najbliži su realnim kontraktima, jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika.

213. Neksum - (280-281) Neksum je posao starog prava, a suštinu mu nepoznajemo. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu, imao je zelenaški karakter, dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo), a naročito je pogađao plebejce. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma, pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo, a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja, a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam.Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum,najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe, da bi nešto dobio od povjerioca,čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. Tek kasnije, on postaje kreditni posao, daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe), a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda, jeste: bjeda i glad. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana, sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača.

96

Page 97: rimsko pravo skripta APEIRON

Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac, ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug, mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g.s.e. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko ropstvo, a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava, već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi, porast bogatstva i smanjenje bijede.

Verbalni kontrakti

214. Opšti pogled - (281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori, Rim je volio više da recituje recitacije. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku, na kome se pisalo (glina).Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi, nego pisani ugovr, razlog je zaostalost,sujevjerje i vjerovanje.U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi, dužnik mora da odgovori propisanom formulom. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.

215. Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283) Stipulacija je verbalni, apstraktni kontrakt. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li; obećavam; časti ti; časti mi; zaklinješ li se čašću; zaklinjem se;“.Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza, mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Naročito je pogodna za zajam, s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije, jednom bi kupac obećao cijenu, a drugom prodavac robu. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama, gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora,zaključenje preko trećih lica,govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Stipulisati danas znači dogovoriti.Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku, a ne samo na latinskom. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno, mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju.Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci, sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. Uticaj religije je slabio, pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ, pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete, napisano ostaje. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Vremenom je dokument postao srž posla, a usmena formula nije izgovarana. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt.Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan, šta je osnov njegove obligacije, njegova obaveza može biti dug iz zajma, poklon, miraz itd. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena, pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju, koje računaju na uticaj religije, javnog mjenja i cenzora. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Dobre- široka upotreba ovog ugovora, Loše- siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Za zajam i prije nego što dobiju novac, a zelenaš mu taj novac i nedonese, pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika, ukoliko nevraća „dug“. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. Prigovor da novac nije odbrojan, podizao je dužnik,ako ga pvjerilav tuži i time zauvjek odbija tužbu, a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan, time je stipulacija postala kauzalna.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna.Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade, što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu), u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam,prodaja itd.), a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog.

97

Page 98: rimsko pravo skripta APEIRON

216. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio, iusiurandum liberti i praediatura.

Dotis dictio – je svečano obećanje miraza, koje daje žena ili njen porodični starješina, obično se zaključuje uz vjeridbu, ali može i kasnije.

Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika, je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona.

Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar, platiti iznos opklade.

Pisani ugovori (literarni kontrakti)

217. Pojam i značaj - (284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. Latinsko litteris: literalni, a ranije se koristio termin pismeni ugovor, danas se kritikuje, jer rječ „pismen“ znači nešto drugo, mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru, zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR.Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima, međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore, jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora, kao i dokazivanje u slučaju spora. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris.Postoji jedan posao starog prava, zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Između starih i novih oblika postoji razlika. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi, a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora.

218. Ekspensilacija - (284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga, jednu, u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije, hronološki,bilo je riječ o prihodima i rashodima, a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda,a isplaćeno u rashode. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno, to je apstraktni upis. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja, i to rukom samog povjerioca, stvoriti obavezu za drugu stranu. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi, pa se rizikovalo prokletstvo bogova, ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu, a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz, o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima, kao i stipulacija, što je omogućavao njen apstraktni oblik. Rađa se jednostrana obaveza, koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena.

219. Ostali pisani ugovori - (285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac, a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata, kao ustanove ius gentium-a. To su shirographum i syngrapha.

Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik, navodeći sumu koju je dužan, ali ne i pravni osnov po kome duguje. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac, što se zadržalo i danas.

Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice , pisar ili bankar, u kome se navodi ko,kome i koliko duguje, takođe apstraktno, bez pravnog osnova. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka, tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.

98

Page 99: rimsko pravo skripta APEIRON

Realni kontrakti

220. Pojam i vrste - (285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari, odnosno putem predajom stvari,nastajeobligacija, on nigdje ne pominje sporazum. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja, tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu, a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru, koji ne daje pravo na tužbu.

Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. U drugom v.prije n.e. i zajam dobija sankciju. Kada nabraja realne kontrakte, Gaj pominje samo zajam, kasnije navodi još ostavu i poslugu. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor, on i kaže: „Predajom stvari, nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.

221. Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj, a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Zajam je nalik na poslugu, jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Zajam se odnosi na potrošne stavri , a posluga na nepotrošne. Posluga je uvijek dobročin posao, prijateljska usluga bez naknade, a zajam može biti i sa naknadom. Postoje dva ugovora, koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. Fenus – je zajam sa kamatom, najčešće zelenaški posao, dok je mutui datio – prijateljska usluga, bez naknade, a u starom pravu i bez sankcije. Ugovori nisu mogli imati isti pojam jer je zelenaški,kamatni zajam vodio u propast, u dužničko ropstvo, a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje, što je još više produbljivalo jaz između dva posla.Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija,ekspencilacija i neksum.Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Prijatelj, srodnik daju novac ili druge stvari na zajam, ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Računa se na riječ, tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama, sa svojim posebnim pravnim režimom. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). Zajam je imao neke specifičnosti, jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje, zastupno lice. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja, a to je vlastodavac. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije, to se pravilo zadržalo do kraja.Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Zajam se uzima radi potrošnje. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ, ali se posluga naziva upotrebni zajam, zajam upotrebe, a ovaj potrošni zajam.Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana, donijeta u prvom vijeku n.e. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. Dobila je ime po nekom Macedonu, koji je uzeo velike zajmove, pa je, pritisnut od povjerioca da vrati dug, ubio svog oca. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum), zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Riječ se povezuje sa uzajamnošću,solidarnošću,kao što je slučaj u našem jeziku.

99

Page 100: rimsko pravo skripta APEIRON

Kamate – kamate su cijene zajma, naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji, čovjek koji treba da plati porez,sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe, u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva, a onaj kome je zajam nužan, morao je to da prihvati. U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu, vjerovatno mjesečno, jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu, dozvoljeni interes bio 100% godišnje. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća, kada se ambar isprazni, a vraćao poslije žetve ili berbe, tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan, ne pretjerano visok iznos. U koliko se uopšte vrati, a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo.Zajam i kamate, neksum, dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate,jer su ih ratovi odvajali od polja,pa su postajali robovi. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Kao poslijedica ove borbe, a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva, neksum,pa i smanjenje kamatne stope. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune, jer je ona više nanijela štete nego koristi. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove, ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Postojalo je još jedno ograničenje - zabrana antocizma. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu, na koju se naplaćuju nove kamte. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo, a Justinijan je potvrđuje. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. Justinijan je donio nove propise,odredio je intersenu stopu na 6%,za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%,a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. Latinska riječ usura koja označava kamate, u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Kada su prilike počele iskazivati kredit, a samim tim i kamate,nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno,već je bila potrebna posebna stipulacija. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma, izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam.Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda, bio je to zajam sa elementima osiguranja. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura,gusarski napad), nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Zato što je nosio veći rizik,bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja, a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%,dvostruko više nego obični zajam.

222. Posluga (commodatum) - (289-290) Posluga je realni kontrakt, kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Predmet ugovora je nepotrošna stvar. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu,da bi se napravio utisak(npr.kada neko izloži egzotične plodove,skupe mirise,strana pića,pa to sve vrate kada posjeta prođe). I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. Ako neko upotrijebi bočicu prfema ,skupog falerskog vina da bi je pokazao,onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše, već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Posluga je najprije prijateljska usluga, bez pravane sankcije, osim eventualno tužbe zbog prevare. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte, ali je pominje kada govori o tužbama,izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari.Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. Bitno obilježje posluge je besplatnost. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup, a ne posluga. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca, ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm, ili u skladu sa prirodom stavari.

100

Page 101: rimsko pravo skripta APEIRON

Ukoliko prekorači ove granice, čini krađu upotrbe (npr.odjaše dalje nego što je dogovoreno, ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu, a u postklasičnom pravu još i za teški nehat, ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca,odgovaraće za štetu. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju , nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. Ali vanredni troškovi (opravke, liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.

223. Ostava (depositum) - (290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar, a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Ovaj ugovor je besplatan i realan. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt, kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju, sa određenim pravima i obavezama, sa svojim tužbama, već samo delikt, neka vrsta krađe. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt, sa posebnim tužbama. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum, žito u skladište), ako neko odlazi na put. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona, kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje,dok se ne vrate, kada prođe nevolja.Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor,njegovo bitno obilježje je besplatnost. Nije imao pravne poslijedice, bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. Predmet ugovora je pokretna stvar, koja nemora biti u svojini deponenta,može neko ko već čuva tuđu stvar,da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju,zato što je primoran da biježi. Depozitar nema državninu stvari. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom,ali ako ništa nije predviđeno ,on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju,jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Nije ovlašten da stvar upotrbljava ,inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“, ne snosi nikakve troškove,pa ni redovne za čuvanje stvari. Ako depozitar odbije da vrati stvar,ako je ošteti ili koristi, deponent ima pravo da podigne tužbu tz.actio depositi directa. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva,ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari, u prvom redu nužne i korisne troškove. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju.Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom, to su: depositum irregulare, depostium miserabile i sequestratio.Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Stvar koja je predme posla postaje svojina depozitara, on je može upotrebljavati, ali će, kad istekne rok ili na zahtjev deponenta, vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.daje novac bankaru na čuvanje, žito vlasniku skladišta, itd.).Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom, poplava. požar, politički progoni), ostavio stvari na čuvanje, onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Zato je depozitar, koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora, osuđen na dvostruki iznos. Osim toga postojao je infaman,tj. Gubio je čast. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor, povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom, s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov,što biva povodom opklade. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu, a to je bilo neophodno. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča, ili uslov ne ispuni.

101

Page 102: rimsko pravo skripta APEIRON

224. Fiducija i pignus - (292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove.

Konsesualni kontrakti

225. Opšti pogled - (292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma,niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd., a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. Konsesualni, neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. Oni su dokaz.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema,a oni su: emptio-vendito (prodaja), location-conductio (najam,zakup i ugovor o djelu), societas (ortakluk), i mandatum (zastupništvo). Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima, bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno,konkludentnom radnjom, pismom.

226. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar, a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju , nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. Zaključivane su dvije stipulacije, ili jedna stipulacija za robu, a ekspensilacija za cijenu. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor, neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Smanjenjem formalizma, verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor, ali se zadržao dvostruki naziv, jer se, ranije, jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu,a drugom prodavac da preda stvar. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika, ali nije bila pravom sankcionisana. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor ,zaštićen posebnim tužbama, kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Zaključujući ugovor, često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen, ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Ako kupac odustane, gubi kaparu, a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.

Bitni elementi ugovora - bitni elementi prodaje su predmet i cijena.Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati, a danas je to sporno. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar. Može se pradati,što se često dešava, stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu,mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu,istinita,određena i u nekim slučajevima pravična. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena,da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Cijena mora da bude i određena.Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja.

102

Page 103: rimsko pravo skripta APEIRON

Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine).

Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor, a uz to još i kauzalan. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu, onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije,odjednom ili u nekoliko rata. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda, rizik je na kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). Obaveza prodavca je da preda stvar. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare,već praestare. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu.

Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke nedostatke. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo, službenost) ili, što je još gore, na slučaj da stvar nije njegova tačka. Ako neko proda tuđu stvar, pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu, kaže se da je stvar evincirana, da postoji evikcija. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom, prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje, a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Ukoliko stvar bude oduzeta, kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene.

Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena, bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Zatim, da su nevidljivi, osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone, ukoliko je to moguće. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene, srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane.

Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava, ima različite oblike. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi.

227. Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri, danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari, o najmu radne snage i o djelu. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Dosta rano se javi zakup stvari, naročito zemlje, ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Locatio – conductio, a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari), Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Sva tri su ugovora bonae fidei, zaštićeni sa actio locati i actio conducti.

103

Page 104: rimsko pravo skripta APEIRON

Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što jedna stranka predaje stvar ( locare-smjestiti, dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje, koji koriste ne samo siromasi, već nobili. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup, da bi izdvali stanove u podzakup. Zakupljivane su i lađe, alati i stoka za obradu zemlje. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone.

Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Stvar mora biti nepotrošna. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar.

Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Zakupnina je morala biti ozbiljna, određena i novčana. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad, prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt, ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele, pod uslovom da nenasu neku štetu. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor, i obe stranke ništa ne preduzimaju, smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Ako zakupac ne plaća zakupninu, naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. Otkaz bez najave, pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce, odnosno sirotinju. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo.

Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu, a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Predmet ugovora su operaje (rad), otuda i njegov naziv. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. Bitni elementi ugovora su rad, tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje, a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno'', ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno, mjesečno). Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su, ne ugovor o najmu, već mandat, koji je u načelu besplatan.

Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao, a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla, ne samo rad, već rezultat rada, da sagradi kuću, sašije tuniku, i dr. Postoji i zanimljiva terminološka razlika, tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu), a ovde je lokator onaj koji naručuje posao, a konduktor onaj koji radi. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama, čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias, već i za nestručnost (inperitia), a ako je dio posla prepustio drugima, onda i za pogrešan izbor. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more, što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine, podlijegao je posebnim pravilima. Ako je zbog neke nevolje (bura, napad pirata), kapetan broda bude prinuđen da dio tereta baci, kako bi spasio brod i ostali teret, vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta, srazmjerno vrijednosti broda, odnosno tovara koji je spašen. To je načelo opšte havarije. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima).

228. Societas (ortakluk) - (299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. Uobičajni naziv je ortakluk. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. Ortkluk nije svako udruženje. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk, iako ga Gaj tako posmatra, jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge.

104

Page 105: rimsko pravo skripta APEIRON

Konzorcium je zajednica života i rada,a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj, gdje se zove „koinonia“. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade, a sredstva pojedinaca nisu dovoljna,oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima,bankarima,zakupcima poreza i javnih radova,trgovcima na veliko,zantlijama, prodavcima). Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. Kako je državni aparat bio mali, nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva,javnih građevina,itd.),grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije,oblasti ili grada,a zatim bi za svoj džep, što znači veoma revnosno, utjerivali porez od obveznika. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu, pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit, koju su djelili na osnovu ugovra.

Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje,pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove.

Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. To može biti novac, neke druge stvari (prostorije,alati,materijal) ili rad. Danšnji ulog je ptent ili licenca.

Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Ako postoji više ortaka, ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća.što je preuzelo i rimsko pravo. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka,smatra se da je zaključen nov ugovor.

Dobit – se dijeli prema ugovoru. U koliko nije ništa ugovoreno,onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo,jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti,jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love, pa je svu lovinu uzeo lav). Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Ortkluk prestaje istekom roka,završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka, kao i jednostranim otkazom. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme, tj. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. Tužba se zvala actio pro socio. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi, pored imovinske izricana je i moralna osuda,jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja,osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može).

229. Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar,zastupnik), obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun,a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar, on je stranka u tom poslu, zato se kaže u svoje ime,ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove, a rimsko još i na fizičke,materijalne akte. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage,pa su sve finije poslove svrstali u mandat, što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam,a slab promet nije time bio ugrožen, kasnije su mijenjali svoj stav. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina, jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt, kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. Takav je bio slučaj sa zajmom, gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“.

105

Page 106: rimsko pravo skripta APEIRON

Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima, gdje se javljaju kognitor i prokurator. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu, i to u prisustvu protivne strane. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese,u prvom redu na sudu.

Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega), može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti), a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu, da opravi tuđu kuću). Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara, osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika, smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi,kako bi u Rimu prodao i zaradio). U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu,jer nije imao koristi od posla. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara,počela se pooštravati i odgovornost mandatara, tako da je na kraju proširena na levis in abstracto.

Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate,ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar,a grublji su predmet ugovora o dijelu,kod koga se plaća merses. Iako je mandat u načelu besplatan , zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu, troškove puta) i to putem action mandate contario. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog, jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja.

230. Bezimeni kontrakti - (302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju, ni u zajam, niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni, neimenovani ugovori. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika, a ovo će mu održavati vrt, ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu, a on da mu napravi deo namještaja. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. Od kada su nastale ove institucije, počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu, a druga odbija da ispuni svoje obećanje. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost, da ugovorna vijerna strana,kada ispuni svoju činidbu,dik druga još nije izvršila svoju, traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte, jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje, potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt'', za razliku od ''imenovanih''. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga, ostava, zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam, neredovni depozit) treba da vrati. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze, osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju, stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao, zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio), facio ut des (činim ti da bi mi dao), i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa, razmjena) aestimatum i precarium.

106

Page 107: rimsko pravo skripta APEIRON

Permutatio (trampa, razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar, a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna, a trampa realna, prodajom se ne prenosi svojina, a trampom se prenosi, i trampa, za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''.

Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo, kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda, s tim da se neprodato vrati, a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko, jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik.

Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias, kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom, tako da je u svako doba može uzeti natrag, a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. da mu radi na imanju određeni broj dana). To je stara ustanova, često korištena u odnosima patrona i klijenata, a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar.

231. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Pactum potiče od pax (mir). Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba, nagodbi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica, ako neko osakati drugog, pa se ne nagode neka se primjeni talion. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. Prvi je formalan, a drugi neformalan, onaj je zaštićen, a ovaj nezaštićen. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju, ali daje pravo na prigovor. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu, to su pretorski paktovi. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore, koji su ranije zaključivani u određenoj formi. To su zakonski ili imperatorski paktovi. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije, a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe, što nije slučaj sa paktovima. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta), pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima).

232. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma, o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje, o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor, da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava, da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena, naknadno. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika, dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti.

233. Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. 1. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu, s jedne strane, i neki građanin s druge strane, kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. Taj njihov sporazum se zove kompromis, i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu, postavši jedan od zakonskih paktova. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra, pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom.

107

Page 108: rimsko pravo skripta APEIRON

2. Receptum nautarum, cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda, krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu, odgovaraju ova lica, čak i kada nije dokazana njihova krivica. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara, vlasnika štale ili broda.3. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora, koji još nije zaključen. Time se pojačava kredit ovog lica, jer će njegov povjerilac, kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu, i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia.4. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. Suština posla naročito u prvo vrijeme, bilo je određivanje roka, jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija, neksum, ekspensilacija) za to bi možda, bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. 5. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje, ili da je stvar njegova.

234. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona), a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). Postoje tri ovakva pakta: kompromis, sporazum o mirazu i poklon.

Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora, već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije.

Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta, nije obavezivalo. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza daje pravo na tužbu.

Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga, ustupanje tužbine itd. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom, u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. godine stare ere. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti, jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon, zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. To su nametnuli učeni pravnici, vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna, ne samo pismena forma, nego je takav ugovor morao biti registrovan.

108

Page 109: rimsko pravo skripta APEIRON

Kvazikontrakti

235. Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik, nepravi, tobožnji, dakle: nepravi, tobožnji ugovor. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Gaj i dr. Pravnici kažu da „kao iz ugovora, tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje, klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte, to realne, jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja, isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte, jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam, neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom,slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje, neovlašteno obavljanje tuđih poslova, slučajna imovinska zajednica, tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije.

236. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem, a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi, koje se temelje na svojini, na formalističkom kontraktu i na ograničenom broju delikta.Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Ako su zadovoljni zahtjevi forme, mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu, bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. nesuđeni tast budućem zetu da miraz, a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt, mogao je zet da odgovara. Ali to nije uvijek slučaj, kod tradicije se zahtjeva iusa causa, al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca, osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi, koja će biti donijeta na raspravu. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam, a ne putem actio in rem.Postoji još jedan razlog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova, ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog, ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). Da bi popunili ovu prazninu, dva zakona, Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen.Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu, ali je taj prelazak neopravdan, bez valjanog osnova. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Ako je još uvijek stvar njegova, nema bogaćenja. Zato se kaže: ko može da vindicira, ne može da kondicira i obrnuto.Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi, misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam, da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo).2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini, pa je to pravilo primljeno na mutui datio.

Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog, davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu.

1. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar, misleći da je dužan, a dug ne postoji.

109

Page 110: rimsko pravo skripta APEIRON

2. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu, a druga odbije da ispuni ono što je obećala.

3. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog, iako osnov postoji, jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio, a ne onog koji je dao. Ima poslova koji su obostrano nemoralni, kao što je sporazum sa prostitutkom. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj.

237. Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Ako susjed odobri posao, dok on još traje, neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. To se naziva naknadno odobrenje. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima, a u Justinijanovom praavu još i više. On ima pravo na nužne i korisne troškove, ali ne i na luksuzne. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). Ove poslednje, vlasnik nije dužan da nadoknadi. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. Od ovog pravila postoji izuzetak, koji je razumljiv, ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog, imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane.

238. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Takav je

slučaj među sanasljednicima, između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini, i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine), actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).

Tutorstvo – kada prestane, rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. Ovaj odnos ne spada u ugovore. On je kvazi kontrakt. Obaveze tutora su da vrati imovinu, da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine, da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora.

Legati - stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka, te se svrstava u kvazikontrakte.

Delikti

239. Pojam i vrste delikata - (312-313) Delikt znači: nedozvoljena, protivpravna radnja. Učinilac delikta zove se delikvent. Delikt je nedozvoljen akt, prekršaj pravne norme. Delikti mogu biti javni i privatni. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes, iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Zovu se i krivična djela. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo, npr. ubijstva. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava, ali kasnije prelaze u krivična djela. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Tužbu za njih ne pokreće državni organ, već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije, do imovinske odgovornosti. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo, izdaja, preoravanje međa, podizanje ruke na porodičnog starješinu, bacanje čini na usjeve. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava.

110

Page 111: rimsko pravo skripta APEIRON

Reagovanje na delikte prošlo je dug put, preko krvne osvete, preko taliona ''oko za oko, zub za zub'', do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. Neke delikte predvidjelo je civilno, a neke pretorsko pravo. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. U pretorske delikte spadaju: metus, dolus malus i fraus creditorum.

240. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. Te razlike proističu iz ideje osvete, koje kod ugovorne odgovornosti nema. Evo nekih:

1. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost, deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost, uključujući i robove. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica.

2. Smrću se ugovorne obaveze ne gase, osim onih koje su intuitu personae. Nasuprot tome, deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim, a nepravična je prema članovima njgove porodice.

3. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu, koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac), a deliktna obaveza ostaje. Osveta je moguća, jer postoji fizička ličnost delinkventa.

4. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno, ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Nasuprot tome, ako postoji više učinilaca delikta, sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari.

Delikti ius civile-a 241. Iniuria – (314-315)

Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih, jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu, prelom kosti i osakaćenje. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom, guranje, lišenje slobode. Kazna je bila 25 asa. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa, ako je povrijeđeni slobodan, a sa 150 ako je rob. Osakaćenje (bukvalno: istrgut, isščupan ud), je trajno osakaćenje.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije, ali, ako se ne nagode, dozvoljava talion. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela, a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Umjesto napada na tjelesni, postoji napad na moralni integritet, blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator, što znači klevetnik). Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu, tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje, već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez pratioca, koji je obično bio neki dječak – rob).

242. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. Najprije – krađa je šire shvatana, tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Drugi uslov, koji se podrazumjeva, je da lopov njega ne ubije. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja), dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo, a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima, jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost), a druge na četvorostruki iznos.

111

Page 112: rimsko pravo skripta APEIRON

Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja, tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona, kao neku vrstru priprema za ratovanje, krala voće, ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao, mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca, osuđivan je da plati trostruko. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku, trostruku, četvorostruku vrijednost stvari), već i osnov za krivično gonjenje.

243. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta, ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. Zakon 12 tablica, kao i drugi primitivni zakonodavci, ne poznaje opšti pojam naknade štete. U trećem v.s.e. donijet je Akvilijev zakon, koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Ako dođe do prekršaja pravne norme, staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca, a malo vodi računa o žrtvi. A i ljudi se radije svete, nego što primaju naknadu. Kasnije, kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga, postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano, prije drugih naroda, došli do tog otkrića. Zakon ima tri poglavlja. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu, biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. To znači, ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci, biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug, čime šteti ostale sapovjerioce. Dužan je im naknadi štetu. Treće poglavlje reguliše odgovornost za ostale vrste štete, koje nisu predviđene prvom glavom. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. Naravno da se zhtjeva i krivica, ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena, tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne), kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Iako traži vrijenjdnost stvari, penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost, već najveća vrijednost u određenom periodu. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska.

244. Rapina (grabiti,oteti) –(318) Rapina je razbojništvo, otimanje stvari. Od ove rječi potiče engleska rječ rape, što znači silovanje. Rapina rimskog prava je teži, kvalifikovani oblik krađe. Lopov do stvari obično dolazi potajno, iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne), a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt, ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. I kasnije, oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari), koja je glasila na četvorostruki iznos. Pored toga,vlasnik je imao pravo na povrat stvari. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita, obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Ako je bilo više razbojnika, svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost).

112

Page 113: rimsko pravo skripta APEIRON

Pretorski delikt

245. Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija, čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke, bili su dovoljni da spriječe prevare, i ,ako do njih dođe, da kazne krivca. Širenjem države, i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom, dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda), dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Postoje i neki drugi, manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba, navođenje na zlo tuđeg roba.

246. Metus (prinuda) - (319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča, vezivanje, paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla, u „stavljanju u izgled“ nanošenje zla oštećenom, njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću, ubićemo ti djete). Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Da bi delikt postojao, potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka, da ga je napao,nenaoružan, prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom, oštećeni je mogao istaći prigovor prinude, koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. U koliko je ugovor ne samo zaključen, već i izvršnjn zbog prinude, mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude.

247. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu, već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Prevara postoji i kada zablude nema, ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides, kao njegova suprotnost. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje, u kom slučaju optuženi nije postajao infaman.

248. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini, javio se rizik za povjerioce. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari, ne naplaćuje dugove. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda, nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Upravo se ovde javila prva sancija. Ako dužnik isplati jednog povjerioca, oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan, da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum), koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost), svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine.

Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca, teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom, opraštanjem duga).

113

Page 114: rimsko pravo skripta APEIRON

Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan, njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. Ovo se pretpostavlja, što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen, a dokazivanje da je znao nije ni malo lako.

Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo raspolaganje. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. Ako je posao dobročin (lukrativan), kao što su poklon ili oproštaj duga, onda treće lice može biti savjesno, ipak će morati da vrati ono što je primilo. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice, povjerilac ili treće lice. Jedno izbjegava štetu, a drugo propušta da se obogati. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum), a ne onog koji propušta korist (lucrum).

Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika, ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica, jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili.

Fraus creditorum – je delikt koji, više nego ostali, ima imovinski karakter, pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana, kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''), a tužbe se i danas zove paulijanska.

249. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti, pravi delikti i kvazidelikti. Obligacije nastaju

quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima:- kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit)- kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel

deiectis)- šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis)- šteta na stvarima koje su povjerene brodarima, krčmarima ili vlasnicima štala (actio

in factum adversus nautas, caupones, stabularios).1. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). To se dešava kada sudija ne

donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom, može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor, jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Tužba iz ovog delikta, kao što smo vidjeli, u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu.

2. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari).

3. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Kada neko na zid ili prozor objesi, pstavi nešto, ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog, on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. Ne samo saksije cvijeća, već i oštećen malter, neučvršćena cigla ili kamen na zidu. I ovde nema pravog delikta, jer se ne traži da je šteta zaista nastupila, dovoljna je potencijalna opasnost.

4. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima, vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. Ako konj, prtljag putnika nestanu ili se oštete, makar odgovorno lice ne bi bilo krivo, može biti tuženo sa actio in factum. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu, plaćena je dvostruka vrijednost stvari. Vlasnici brodova, štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica, koja nisu u njihovoj službi. I ovde nema pravog delikta, jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva.

Docnja (Mora)

250. Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu, on to mora učiniti na vrijeme. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze, pada u docnju. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja.

114

Page 115: rimsko pravo skripta APEIRON

Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora).Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost, pretvaranje obligacije u trajnu, naknada štete i, eventualno, ugovorna kazna.Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. On se i onako ne oslobađa obaveze. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište, ali i skladište povjerioca, gje bi stvar bila smještena).

251. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik, da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Ako, primjera radi, povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje, pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike, povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka, osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae).

Gašenje obligacija

252. Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju:

zakup, depozit. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak, nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac, već da mu dužnik izvrši prestaciju, čime prestaje njihov odnos. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). Ali postoje i drugi načini. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio, litis contestatio, pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. Postoji još jedna podjela, znači da i bez volje stranaka, samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni, prestaje obligacioni odnos. To su, po pravilu, načini koje je predvidjelo ius civile. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala.

Gašenje voljom stranaka

253. Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje'', ''razrješenje'', ''rješenje''. U starom pravu nije bilo dovoljno da

dužnik izvrši prestaciju koju duguje, već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i šta treba da izvrši. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Pod izvjesnim uslovima, ako obligacija nije intuitu personae, dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika, koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. Ako nema ovih pokazatelja, izvršava se u mjestu domicila dužnika. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam, dolaze ti na noge, a kada zahtjevaš vraćanje, ideš dužniku na noge''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Povjerilac, osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja, mora prihvatiti i djelimično izvršenje. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači.

115

Page 116: rimsko pravo skripta APEIRON

Ukoliko je propustio da to učini, najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice, dospjeli dugovi prije nedospjelih, zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Dužnik umjesto novca, koji nema, ponudi roba ili žto, a povjerilac to prihvati. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji, tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Stare forme, osim verbalne akceptilacije, ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama.

254. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Uslovi za

prenov su: novi element (aliquid novi), forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). Promjenjena može biti stranka, osnov ili neki drugi važan element. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka, onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Novacija se obavlja putem stipulacije. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija, što proizilazi iz same definicije. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo, zaloga, hipoteka), zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog.

255. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Zato se nazivala novatio necessaria

(nužna, nevoljna novacija). U momentu zaključenja prvog dijela postupka, među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja, bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja, do izricanja presude. Ako spor nije doveden do kraja, nemarnošću sudije ili iz drugih razloga, povjerilac se ne može više pozivati na stari, ugašeni odnos. On gubi pravo da obnovi spor. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Nenaslediva obaveza, kao što je slučaj sa onim iz delikta, postaje naslediva, obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne.

256. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku, ali samo u određenoj formi, koja

se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio, solutio per aes et libram). Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao, jer bi dužnik, u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže, mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja, a dužnik se sa tim saglasi. To je bio dobročin akt, nalik na poklon.

Gašenje bez volje stranaka

257. Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne

gasi. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Postoje obligacije koje se smrću gase. To su, najprije, obligacije iz delikta, koje su i pasivno i aktivno nenasledive. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa, niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari, jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene, što je i logično. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. Ovdje ima izuzetaka. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja, mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Ugovor sa slikarom da napravi portret, sa pjevačem da nastupi na priredbi). Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose).

116

Page 117: rimsko pravo skripta APEIRON

258. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“, ipak je to posebna institucija, koja je drugačija nego kod prave smrti. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase, jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Naročito maxima i media. Ako slobodan čovjek postane rob, rimski građanin peregrin, njegovi povjerioci ostaće praznih šaka, a ni on ne može da tuži svoje povjerioce.

259. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. Niko ne može sam sebi dugovati. Ako je sin uzeo zajam od oca, pa otac umre i on ga nslijedi, dug se gasi. I ovo je način koji djeluje ipso iure.

260. Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika, stvar može propasti bez njegove krivice. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet, tačnije: predmet njene prestacije, stvar koja je individualno određena. Ako je stvar određena po rodu propala, dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita,sto zlatnika). Propast individualno određene stvari, dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv, a ako niko nije kriv- vlasnik. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice, onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Obećani poklon, ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. Kod kupoprodaje je drugačije, ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. I pored toga što predmet više ne postoji, on duguje novac cjenu, a ako je cjena već isplaćena, prodavac ne mora da je vrati.

261. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin, definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac, kada nešto duguje, ali i potražuje od istog lica, onda se pod određenim uslovima, manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug, tako da se duguje samo ostatak. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Među načinima za gašenje, kompenzacija zauzima posebno mjesto, jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje, da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja, on je mogao izvršiti prebijanje. U vrijeme Marka Aurelija, drugi v.n.e., proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris, samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare, zahtjevana kompenzacija. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne, istorodne i likvidne. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik.

Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada.

Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao.Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Nije dopušteno prebiti sporno

potraživanje sa nespornim, uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom.Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem,a još više u međunarodnom prometu. Jedan njen oblik je kliring, gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija, a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije.

117

Page 118: rimsko pravo skripta APEIRON

Epilog

262. Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)

Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju, posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka.

1. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete, nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Današnje pravo, ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. Ovdje nije rječ o etici, već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije.

2. Krivica – nijedan narod starog vijeka, uključujući i Grke, nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću, nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. Aristotel, nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse, tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.

3. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari, ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja.

4. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo.

5. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom, ne samo za života, već i za slučaj smrti.

6. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima, osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme, a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo.

7. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati, da se zakon primjenjuje makar bio i surov, da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Pod uticajem životnog iskustva, počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA:

- NEOSNOVANO OBOGAĆENjE- NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA- OŠTEĆENO PREKO POLOVINE- MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE- DUGOVI SE MORAJU PLATITI, ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti

određeni minimum koji je neophodan za život.8. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom

uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano, to je daleko od istine. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za realne kontrakte, koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum, zatim konsesualne, kod kojih se zahtjeva forma,poznaju mnoge vrste paktova. Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.

9. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji, Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava, bilo neposredno, bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi. Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji. Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno, dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.

KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

118

Page 119: rimsko pravo skripta APEIRON

1. Značaj rimskog prava (9-10 str)................................................................................................12. Uzroci pravničke genijalnosti Rima (10-14 str)........................................................................13. Dvostruki karakter rimskog prava (14-16 str)...........................................................................24. Da li je rimsko pravo- zaista rimsko (16-17 str).......................................................................25. Izvori saznanja (17-19 str)........................................................................................................36. Četiri perioda Rimske historije (20-21 str)...............................................................................3

Rim na sedam brežuljaka postanak države od 754-509 g.p.n.e..........................................................47. Sredozemlje (22-25 str).............................................................................................................48. Jedan pogled na Apeninski poluotok (25-26 str)......................................................................59. Legenda (26).............................................................................................................................510. Vojna demokratija (27-28)....................................................................................................511. Patrici i plebejci (28-29).......................................................................................................612. Reforma Servija Tulija (29-30).............................................................................................613. Pravo u doba kraljeva (30-32)...............................................................................................7

Republika (od polisa do carstva, 509-27. g. pre n.e..............................................................................7Promjene u privredi i društvu...............................................................................................................7

14. Opšti pogled (33-34).............................................................................................................715. Osvajanja (34-35)..................................................................................................................816. Res publica (35-39)...............................................................................................................817. Privreda (39-40)..................................................................................................................1018. Borba oko zemlje (40-41)...................................................................................................1119. Društvo (42-44)...................................................................................................................11

Pravo......................................................................................................................................................1220. Ius civile,Ius honorarium, ius gentium (44)........................................................................1221. Zakon 12 tablica (44-47).....................................................................................................1222. Zakoni (47-48)....................................................................................................................1323. Pretorsko pravo (48)............................................................................................................1424. Ius honorarium (48-50).......................................................................................................1425. Ius gentium (50-51).............................................................................................................1426. Novine (51).........................................................................................................................15

Principat ( od prikrivene do otvorene monarhije 27g pne – 284 g n.e.)..........................................1527. Principat: napredak ili kriza (52-53)...................................................................................15

Društvo...................................................................................................................................................1628. Agonija republike i nastanak principata (53-55).................................................................1629. Uzroci (55)..........................................................................................................................1630. Dijarhija (56-57).................................................................................................................1731. Pax romana (procvat gradova i privrede) (57-58)...............................................................1732. Širenje rimskog jezika i kulture (58-59).............................................................................1833. Promjene u društvu (59-62)................................................................................................18

Pravo......................................................................................................................................................1934. Klasično rimsko pravo (62-63)...........................................................................................1935. Zakoni i senatske odluke (63).............................................................................................1936. Edictum perpetuum (64).....................................................................................................2037. Constitutiones principum (64)............................................................................................2038. Pravna nauka (64-70)..........................................................................................................20

Dominat (Propast antičke civilizacije, 284-565 g. n.e........................................................................23Kriza robovlasničkog sistema..............................................................................................................23

39. Opšti pregled (71)...............................................................................................................2340. Simptomi krize (72)............................................................................................................2341. Uzroci (73-75).....................................................................................................................2342. Dioklecijanova reforma (75-77)..........................................................................................2443. Feudalizacija (77-78)..........................................................................................................25

119

Page 120: rimsko pravo skripta APEIRON

44. Hršćanstvo (79-82)..............................................................................................................2545. Karakter države (82-83)......................................................................................................2646. Pad Rimskog Carstva (83-85).............................................................................................26

Pravo......................................................................................................................................................2747. Postklasično pravo (85-87).................................................................................................2748. Ius i leges – nova uloga učenih pravnika (87-88)...............................................................2749. Zbornici prije Justinijana (88-90).......................................................................................28

Justinijanova kodifikacija....................................................................................................................2950. Justinijana (90-91)...............................................................................................................2951. Tribonijan (91)....................................................................................................................2952. Corpus iuris civilis (91-95).................................................................................................29

Recepcija Rimskog prava.....................................................................................................................3053. Opšti pregled (96)...............................................................................................................30

Rimsko pravo na istoku........................................................................................................................3154. Vizantija (97)......................................................................................................................3155. Vizantijski zbornici rimskog prava (97-98)........................................................................31

Rimsko pravo o zapadnoj Evropi........................................................................................................3156. Jedan pregled na Zapadnu Evropu: ”Dugo putovanje u noć” (98-99)................................3157. Varvarski zbornici Rimskog prava (100)............................................................................3258. Glosatori (100-102).............................................................................................................3259. Prvi univerziteti (102-103)..................................................................................................3360. Postglosatori (103-104).......................................................................................................3361. Škola “elegantne jurisprudencije” (104-105)......................................................................3362. Prodor Rimskog prava u praksu (usus modernus Pandectarum)-(105-108).......................3463. Škola prirodnog prava (108-109)........................................................................................3564. Istorijsko pravna škola (109-110).......................................................................................3565. Pandektisti (110).................................................................................................................3666. Novije tendencije (111).......................................................................................................36

Rimska teorija prava............................................................................................................................3667. Antiteoretski stav (112).......................................................................................................3668. Pravo i pravda (112-113)....................................................................................................3669. Dioba prava (114-115)........................................................................................................3770. Sistem triparticije (115)......................................................................................................37

Statusno pravo.......................................................................................................................................3871. Pojam i značaj (116)...........................................................................................................3872. Persona (116-117)...............................................................................................................38

Pravna sposobnost.................................................................................................................................3873. Pojam (117).........................................................................................................................38

Status libertatis......................................................................................................................................3974. Ropstvo i sloboda (118)......................................................................................................3975. Patrijarhalno ropstvo (118-119)..........................................................................................3976. Pravni položaj (119)............................................................................................................3977. Stvarni položaj (119-121)...................................................................................................4078. Oblici borbe (121-122)........................................................................................................4079. Izvori ropstva (122-123).....................................................................................................4080. Oslobađanje iz ropstva (manumissio) – (123-124).............................................................4181. Ublažavanje položaja robova (124-125).............................................................................4182. Između ropstva i slobode (125)...........................................................................................42

Status civitatis........................................................................................................................................4283. Cives, Latini, Peregrini (125-126)......................................................................................4284. Cives Romani (126)............................................................................................................4285. Latini (127).........................................................................................................................4386. Peregrini (127)....................................................................................................................43

120

Page 121: rimsko pravo skripta APEIRON

Status familiae.......................................................................................................................................4387. Sui i alieni iuris (127-128)..................................................................................................4388. Actiones adiecticiae qualitatis (128-129)............................................................................4389. Mogućnost sticanja imovine (129-130)..............................................................................4490. Deliktna odgovornost (130)................................................................................................4591. Capitis deminutio (130-131)...............................................................................................4592. Trajanje subjektiviteta (131-132)........................................................................................4593. Pravna lica (132).................................................................................................................46

Poslovna sposobnost..............................................................................................................................4694. Pojam (133).........................................................................................................................46

Tutela......................................................................................................................................................4695. Tutorstvo nad maloljetnicima (133)....................................................................................4696. Tutorstvo nad ženama (tutela mulierum) (134-135)...........................................................4797. Starateljstvo (cura) – (135-136)..........................................................................................47

Porodično pravo....................................................................................................................................4898. Rimsko porodično pravo (137-138)....................................................................................48

Porodica.................................................................................................................................................4899. Razvoj porodice (138-139).................................................................................................48100. Vrste srodstva (139-140).....................................................................................................48101. Consortium (140)................................................................................................................49102. Agnatska familija (140-141)...............................................................................................49103. Patria potestas (156-159)....................................................................................................50104. Kognatska porodica (145-146)............................................................................................51

Brak........................................................................................................................................................52105. Pojam braka (146-147)........................................................................................................52106. Brak sa manusom (147-149)...............................................................................................52107. Brak bez manusa (150-151)................................................................................................53

Položaj žene...........................................................................................................................................54108. U pravu (151-152)...............................................................................................................54109. U Životu (152-154).............................................................................................................54110. Razlozi (154).......................................................................................................................54111. Legisakcioni postupak (162-168)........................................................................................55112. Formularni postupak (168-172)..........................................................................................56113. Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175)...............................................................56

Stvarno pravo........................................................................................................................................57Opšti pogled...........................................................................................................................................57

114. Građansko pravo i stvarno pravo (179)..............................................................................57115. Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)....................................57116. Šta spada u stvarno pravo (182)..........................................................................................58

Stvari......................................................................................................................................................58117. Pojam stvari (182-183)........................................................................................................58

Podjela stvari.........................................................................................................................................59118. Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)......................................................59119. Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185) 59120. Res mancipi – res nec mancipi -(185-186).........................................................................59121. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)...............................................60122. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)..............................................................................60123. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)...................................................60124. Djeljive i nedjeljive stvari -(187)........................................................................................60125. Prosta i složena stvar- (188)................................................................................................61126. Glavna stvar ili pripadak -(188)..........................................................................................61

121

Page 122: rimsko pravo skripta APEIRON

Svojina – opšti pogled...........................................................................................................................61127. Pojam i značaj -(188)..........................................................................................................61128. Terminologija -(188-189)...................................................................................................61129. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193).............................................................................61

Privatna svojina.....................................................................................................................................63130. Vrste svojine (193-194)......................................................................................................63131. Kviritska svojina (194-197)................................................................................................64132. Susvojina -(197-198)...........................................................................................................65133. Tužbe za zaštitu svojine -(198)...........................................................................................65134. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199).......................................................................65135. Actio negatoria -(199-200)..................................................................................................66

Pribavljanje svojine..............................................................................................................................66136. Pojam i klasifikacija (200-201)...........................................................................................66137. Pribavljanje od države -(201-202)......................................................................................67

Originarni načini...................................................................................................................................67138. Održaj (usucapio) - (202-204).............................................................................................67139. Occupatio (205)...................................................................................................................68140. Priraštaj (accessio) - (205-206)...........................................................................................69141. Prerada (specificatio) -(206)...............................................................................................69142. Presuda (adiudicatio) -(207)................................................................................................69143. Plodovi - (207)....................................................................................................................69

Derivativni način...................................................................................................................................70144. Mancipatio -(207-208)........................................................................................................70145. In iure cessio (208-209)......................................................................................................70146. Traditio (209-210)...............................................................................................................70

Pretorska svojina...................................................................................................................................71147. Pojam (210-211).................................................................................................................71148. Zaštita (211-212).................................................................................................................71

Državina.................................................................................................................................................71149. Pojam (212-213).................................................................................................................71150. Zaštita (214-216).................................................................................................................72

Iura in re aliena.....................................................................................................................................73151. Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)..........................................................73

Založna prava........................................................................................................................................73152. Pojam, razvoj i vrste (217-218)...........................................................................................73153. Fiducija (218-219)...............................................................................................................74154. Pignus (219-220).................................................................................................................74155. Hipoteka (220-221).............................................................................................................75

Službenosti.............................................................................................................................................75156. Šta je, a šta nije službenost (221-222).................................................................................75157. Razvoj (222-223)................................................................................................................76158. Opšta načela službenosti (223)...........................................................................................76159. Podjela službenosti (224)....................................................................................................76160. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)..................................................77161. Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)........................................................77162. Sticanje, prestanak i zaštita (227-228)................................................................................78

Ostala stvarna prava.............................................................................................................................79163. Opšti pogled (228)..............................................................................................................79164. Superficies (površina) (228-229)........................................................................................79165. Ius in agro vectigali (229)...................................................................................................79166. Emfitevza (229)...................................................................................................................79

122

Page 123: rimsko pravo skripta APEIRON

Nasljedno pravo.....................................................................................................................................79Opšti dio.................................................................................................................................................79

167. Pojam i značaj (230-231)....................................................................................................79168. Zaostavština (hereditas) -(231)...........................................................................................80169. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)..............................................................................80

Intestatsko nasljeđivanje......................................................................................................................80170. Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)...............................................................................80171. Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)....................................................................80172. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234).......81173. Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236).......................................81174. Izmjene u klasičnom periodu (236)....................................................................................82175. Justinijanove novele (236-237)...........................................................................................82

Testament...............................................................................................................................................82176. Pojam i sadržina (238-239).................................................................................................82177. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240).................................................................83178. Forme testamenta (240-241)...............................................................................................83179. Sloboda testiranja (241-243)...............................................................................................84180. Testamenti factio (243-244)................................................................................................85181. Legati (244-246).................................................................................................................85182. Fideikomisi (246-247).........................................................................................................86

Prijem nasljeđa......................................................................................................................................86183. Nužni nasljednici (247).......................................................................................................86184. Izjava o prijemu (247-248).................................................................................................86185. Posljedice prijema (248-249)..............................................................................................87186. Zaštita (249-250).................................................................................................................87

Obligaciono pravo.................................................................................................................................88Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa...............................................................................88

187. Šta je obligacija (251-252)..................................................................................................88188. Predmet i sadržina obligacije -(252-254)............................................................................88189. Klasifikacija obligacija (254-256)......................................................................................89

Subjekti..................................................................................................................................................89190. Inter partes . intuitu personae (256-257).............................................................................89191. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)...........................................................89192. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259).......................................................90193. Ugovori u korist i na teret trećih lica - (259-260)...............................................................90194. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261).....................................90

Obezbjeđenje potraživanja..................................................................................................................91195. Lična obezbjeđenja - (261-262)..........................................................................................91196. Jemstvo -(262-263).............................................................................................................91197. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)........................................................................91198. Kreditni nalog -(263)..........................................................................................................91

Krivica i šteta.........................................................................................................................................92199. Vrste odgovornosti - (264)..................................................................................................92200. Krivica, uračunjljivost i vinost - (264-265)........................................................................92201. Razvoj i stepeni krivice - (265-266)...................................................................................92202. Slučaj i viša sila - (266-267)...............................................................................................92203. Šteta - (267).........................................................................................................................92

Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava.....................................................................93204. Opšti pogled - (267-269).....................................................................................................93205. Bona fides - (269-270)........................................................................................................93206. O tzv. formalizmu rimskog prava - (270-272)....................................................................93

Posebni dio.............................................................................................................................................94

123

Page 124: rimsko pravo skripta APEIRON

207. Izvori obligacija -(273-274)................................................................................................94Kontrakti................................................................................................................................................94

208. Pojam ugovora -(274-276)..................................................................................................94209. Zaključenje ugovora - (276-277)........................................................................................95210. Zabluda - (277-278)............................................................................................................95211. Rok i uslov - (278-279).......................................................................................................96212. Klasifikacija kontrakata – (279-280)..................................................................................96213. Neksum - (280-281)............................................................................................................96

Verbalni kontrakti................................................................................................................................97214. Opšti pogled - (281)............................................................................................................97215. Stipulacija – znači: čvrst dogovor, tvrda vjera - (281-283)................................................97216. Ostali verbalni ugovori – (283)...........................................................................................98

Pisani ugovori (literarni kontrakti).....................................................................................................98217. Pojam i značaj - (284).........................................................................................................98218. Ekspensilacija - (284-285).................................................................................................98219. Ostali pisani ugovori - (285)...............................................................................................98

Realni kontrakti....................................................................................................................................99220. Pojam i vrste - (285-286)....................................................................................................99221. Zajam ( fenus i mutui datio) - (286-289)...........................................................................99222. Posluga (commodatum) - (289-290)................................................................................100223. Ostava (depositum) - (290-292).......................................................................................101224. Fiducija i pignus - (292)....................................................................................................102

Konsesualni kontrakti.........................................................................................................................102225. Opšti pogled - (292-293)...................................................................................................102226. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296).......................................................................102227. Locatio – conductio (zakup ili najam) - (296-299)...........................................................103228. Societas (ortakluk) - (299-301).........................................................................................104229. Mandatum (ugovor o zastupništvu) - (301-302)...............................................................105230. Bezimeni kontrakti - (302-304)........................................................................................106231. Pacta (304-305).................................................................................................................107232. Dodatni neformalni sporazum – (305)..............................................................................107233. Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)..................................................................107234. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)................................................................108

Kvazikontrakti....................................................................................................................................109235. Pojam (308-309)...............................................................................................................109236. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)............................109237. Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312).........................110238. Ostali slučajevi (312)........................................................................................................110

Delikti...................................................................................................................................................110239. Pojam i vrste delikata - (312-313)....................................................................................110240. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)............................................................111

Delikti ius civile-a................................................................................................................................111241. Iniuria – (314-315)............................................................................................................111242. Krađa (furtum) – (315-316)..............................................................................................111243. Damnum iniuria datum – (316-318).................................................................................112244. Rapina (grabiti,oteti) –(318).............................................................................................112

Pretorski delikt....................................................................................................................................113245. Opšti pogled – (318-319)..................................................................................................113246. Metus (prinuda) - (319)....................................................................................................113247. Dolus malus (prevara) –(319-320)....................................................................................113248. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)...................................................113249. Kvazidelikti (321-323)......................................................................................................114

124

Page 125: rimsko pravo skripta APEIRON

Docnja (Mora).....................................................................................................................................114250. Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)....................................................................114251. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)...........................................................115

Gašenje obligacija...............................................................................................................................115252. Opšti pogled – (325-326)..................................................................................................115

Gašenje voljom stranaka....................................................................................................................115253. Solutio (326-327)..............................................................................................................115254. Novatio (prenov) (327-328)..............................................................................................116255. Litis contestatio (328).......................................................................................................116256. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)...............................................................116

Gašenje bez volje stranaka.................................................................................................................116257. Smrt (329).........................................................................................................................116258. Captis deminutio – (330)...................................................................................................117259. Confusio (sjedinjenje) – (330)..........................................................................................117260. Neskrivljena propast stvari – (330-331)............................................................................117261. Compensatio (prebijanje) – (331-332)..............................................................................117

Epilog....................................................................................................................................................118262. Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)............................................118

125