Natalija Princi Teslina Frekvencija Mira HV

TESLINA FREKVENCIJA MIRA Portret jedne vrline

Natalija Princi

Natalija PrinciTeslina Frekvencija Mira

NASLOV IZVORNIKATesla’s Peace Frequency (Outskirts Press, Colorado, USA)

ZA HRVATSKO IZDANJEDuhović Koralji d.o.o.

LekturaMislav Pasini

RecenzijaGoran Marjanović

Grafičko oblikovanje – layout i oblikovanje ovitkaEditori Split

Slika na naslovniciShutterstock

ISBN 978-953-57059-0-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i svučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ..........

1.Izdanje, Split, Hrvatska

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

“Knjiga je posvećena svim inženjerima kojinisu zaboravili moliti za Božansko vodstvo

a posebno jednome od njih, BranimiruGrgatu, te njegovim voljenim damama,

Danijeli i maloj Nati”

Poštovana gospođo Natalija,

Hvala vam u ime svih nas kojima ste posvetili svoju divnu knjigu.Verovatno znate da sam ju pročito odjednom. I posle opet ...Ali moralo je da prođe neko vreme pre nego što vam na-pišem neku reč...Pročitao sam mnogo knjiga vezanih za Teslu i njegovo delo. Ne samo tehničkih nego iovakvih koje se, poput Vaše, bave onim što je najvažnije, njegovim duhom, du-šom i u osnovi njegovom ličnošću.Mislim da ste, kao retko ko, uspeli da proniknete u najtana-nije i natajnije njegove misli i sebi a i mnogima od nas po-nudite odgovore na ono što smo se i sami počesto pitali ...Ne znam kako ste i na osnovu čega došli do svojih spo-znaja koje ste nam na lep i vrlo interesantan način izneli u svojoj knjizi - ali sam čvrsto ubeđen da su istinite. Ni-sam numerlog i ne bavim se time ali, iz iskustva mi je poznat njihov značaj i siguran sam da ih je Tesla pažljivo birao kako bi uvek bio u harmoniji sa Prirodom. Ceo on je, i duhom i telom, reprezentovao Kosmos i sve njego-ve najosnovnije principe. Baš tog i takvog Nikolu sam oduvek zamišljao. Ipak, Vaša mi je knjiga pomogla da tu svoju “predstavu” jasnije sagledam i uobličim u mnogo svetliju, jasniju i konkretniju formu. Sada - skoro kao da je potpuno živ u mojim mislima. Zapravo, svi znamo da on (i ne samo on) to na neki način i jeste - samo mi to nije bilo toliko blisko pameti ... kako bi trebalo - i hvala Vam što me (nas) podsetili na realnost duhovnog entiteta koji i dalje postoji i koji ste tako lepo opisali. “Portret jedne vrline” je onaj pravi Nikola Tesla - koji nikada i nije umro i koji će večno živeti - barem za nas koji smo uspeli da u jednom deliću svog bića ostanemo deca koja u tako nešto čvrsto veruju.

Čestitam. Sjajna knjiga. Najlepši Tesla kojeg sam upoznao “preko slova”.

Sve najbolje vam želim.

Goran Marjanović

SadržajPredgovor ..................................................... 13

New York,05. 01. 1943. (jutro) ..................................... 19

New York, 5. Siječnja 1943. (popodne)U ime Oca i Sina...... .................................... 27

Teslino naslijeđe........................................... 39

New York, 6. Siječnja 1943....i Duha Svetoga ......................................... 49

......Amen ..................................................... 61

New York, 7. Siječnja 1943. (Božićna noć)Dosje Phaeton ............................................. 69

New York, 7. Siječnja 1943. (Božićna noć) .. 79

Povratak kući................................................ 81

“Istina, sravnjena sa zemljom,

ponovno će uskrsnuti;

Vječne godine Gospodnje njezine su;

Zabluda, ranjena, grči se u boli,

I umire među svojim obožavateljima.”

William Cullen Bryant

Stranica 13

Ja se nastavljam……

Predgovor“Čovjek uvijek ima dva razloga zašto nešto radi:

dobar razlog i pravi razlog.1” - tvrdio je J.P. Morgan. I ova knjiga je pomalo takva. U predgovoru će se, iz istoga razloga, prozboriti o dobrom razlogu za objavom ove knjige. Ta, tema knjige je Nikola Tesla; predobar razlog koji ispunjava prvi uvjet Morganove tvrdnje. Pravi razlog će ostati u domeni “moje male tajne” koju neću ispričati niti pod prijetnjom revolvera. Jer kakva bi to bila žena da razglasim i dobar i pravi razlog moga djelovanja, pod uvjetom da ga uopće mogu sagledati?!

Nikola Tesla je bio izniman čovjek. Sami naslovi njegovih tehničkih izuma ne bi stali na desetke stranica ove knjige, no ovoj knjizi to neće niti biti cilj. Ostaviti ćemo tehničke izume inženjerima na analizu. Neka si uzmu vremena ti inženjeri, jer Nikola Tesla im je ostavio pregršt materijala da se cijeli život imaju čime baviti, a da im ne bude dosadno. Uostalom, znanstvenici i tehničari znaju biti tašti kada im sljepci pipaju po tehničkom nasljeđu koji oni vole pregledavati temeljito, desetljećima, sa pozicije struke. Ajoj, pipati po tome!

1 A man always has two reasons for doing anything: a good reason and the real reason. - J. P. Morgan


Stranica 14

Ova mala knjižica ispričati će priču o posljednja tri dana Nikole Tesle. Nitko je, stoga, neće moći niti potvrditi niti osporiti jer nikoga živoga nije bilo da im svjedoči. Nikola Tesla je, navodno, umro sam u svojoj a hotelskoj sobi broj 3327 na 33 katu sobe u hotelu New Yorker u New Yorku. Posljednja osoba koja ga je vidjela živoga bila je Charlotte Muzar, tajnica njegovog nećaka Save Kosanovića, koja mu je u jutro 05. siječnja 1943. donijela 50 dolara pozajmice. Prema rekonstrukciji događaja, nakon njenog odlaska, Nikola Tesla je na stroju napisao kratku “Do not disturb” notu i ostavio je na vratima sobe. Strogo naslovljena nota zadržala je znatiželjnu sobaricu tri dana ispred praga sobe 3327, no niti dana duže. 8. siječnja 1943. godine sobarica Alice Monaghan je ušla u sobu unatoč noti “Do not disturb” samo kako bi pronašla da se u toj sobi nikoga više nije moglo uznemiriti. Nikola Tesla je pronašao mir prethodne večeri oko 22:30. Bila je božićna noć.

Sagledati lik i djelo Nikole Tesle nemoguće je bez razmatranja jedne veličanstvene “studije slučaja”, koju je 1968 u New Yorku objavio dr. Aleksandr Romanovich Luria (ruski neuropsihijatar) pod nazivom “The Mind Of The Mnemonist2” a koja mi je poslužila kao osnova za razumijevanje kompleksnog uma Nikole Tesle. Dr. Luria je tijekom trideset godina proučavao iznimnu memoriju mnemoniste Solomona Shereshevskoga, te je svoja istraživanja i opažaje zabilježio u knjizi koja je postala klasik u dijelu psiholoških analiza izvanrednih memorija. No, pored fascinacije ovim čovjekom koji nije mogao zaboraviti, dr. Luria je otišao puno dalje. Promatrao je njegov um, ali i njegov ukupni svijet; njegovu kontrolu ponašanja, osobnost, snalaženje u privatnom životu, odnose sa prijateljima i odnose sa javnosti, otvorivši tako platformu za jedan drugačiji pristup znanosti, koji je sam rado imenovao terminom “romantična znanost”. Kako znanost može biti romantična? Znanost je utoliko romantična koliko je romantičan znanstvenik koji se njome bavi. U istom omjeru je humana ili nehumana…i služi kao ogledalo znanstveniku koji se u istoj ogleda. Dio proučavanja dr. Lurie je promatralo Shereshevskog

2 Luria, A. R., The mind of a mnemonist; Translation of: Malen’kaia knizhka o bol’shoi pamiati; Basic Books, New York

Stranica 15


– mnemonistu ali je dio dr. Lurie uočilo Shereshevskog – čovjeka sa svim poteškoćama koje mu je ovaj iznimni talent u jednom segmentu donio na svim drugim poljima životnog djelovanja.

Kakve veze ima ovaj “studij slučaja Solomona Shereshevskog” sa Nikolom Teslom?

Zapanjujuća preciznost sa kojim je Tesla otkrivao prirodne zakone, te ih dijelom primijenio u svojim tehničkim izumima fascinira javnost godinama. Različite spekulacije o izvorima njegovih fascinantnih vještina slale su Teslu na udaljene planete Mars i Veneru, upoznavale su ga sa vanzemaljcima, vezivale se uz njegovu natalnu kartu, vremenske prilike u noći rođenja i mnoge slične maštovite dosjetke. Svi ti pokušaji su hvale vrijedni, jer je kroz razgovor i debate o ovom iznimnom čovjeku taj čovjek nastavljao živjeti u pokušajima astronoma, znanstvenika, liječnika, agenata, filmski producenata i svih onih bezbrojnih ljudi koji su ga nastojali objasniti izvor njegovih iznimnih spoznaja koje su zadužile čovječanstvo cijelog svijeta olakšavajući svakodnevni život. Došlo je vrijeme da mu, zanimanjem za njega, zahvalimo na njegovom zanimanju za nas… ljude.

Kako je mogao sa takvom preciznošću spoznavati prirodne fenomene, a još preciznije kreirati tehnička pomagala koja je bazirao na fenomenima uočenima u prirodi, pitaju se mnogi? Kako to da nije imao potrebu za skiciranjem tehničkih naprava na papiru? Kako je recitiranja Goetheovog Fausta jednog kasnog popodneva u parku i prizor zalaska sunca animirao viziju rotacijskog magnetnog polja koja ga je proslavila diljem svijeta? Na enigme vezane za tehnička postignuća vezivali su se grozdovi pitanja vezanih za njegove osobne navike. Zašto je bio hirovit u zahtjevima da sala u kojoj će predavati mora izgledati baš kako je on zamislio? Zašto bi odustao od predavanja ili demonstracije ako bi organizator izmijenio čak i najmanji detalj? Zašto je osjećao mučninu u ustima gledavši u breskve? Zašto je, na pogled probijenog ženskog uha, osjećao gađenje? Zašto je slijetanje muhe na stol izazivalo tupi zvuk u


Stranica 16

njegovim ušima? Zašto se nikada nije obrisao dva puta u isti ubrus? Zašto je broj ubrusa i ručnika u njegovoj sobi morao biti djeljiv sa tri? Zašto je broj sobe u kojoj je proveo posljednjih deset godina života i kat na kojemu je soba bila morao biti djeljiv sa tri? Kako je mogao kontrolirati otkucaje svoga srca, upravljati osjećajem boli, kontrolirati sve one strasti koje su porazile većinu čovječanstva? Kako je kao dječak mogao lansirati kamen na ribu, prije no što je riba skočila iz rijeke? Zašto je, konačno, taj razboriti znanstvenik vodio animirane diskusije sa svojim odavno umrlim prijateljima i nitko ga nije uspijevao uvjeriti da ti isti nisu više vidljivi oku?

Napraviti sve navedeno snagom vlastite volje, a onda tvrditi kako ljudi nisu ništa doli automati koji reagiraju na izvanjske okolnosti, lišeni slobodne volje? I onu krajnje bizarnu tvrdnju, da može prepoloviti zemaljsku kuglu na pola; kao jabuku?

No pored svega navedenom Tesla je najviše fascinirao svojom ljudskošću i skromnošću te iznimnim osjećajem odgovornosti za druga živa bića, ljude i životinje. U vremenima kada više ne mari niti čovjek za čovjeka živio je Nikola Tesla; čovjek kojeg je u 1937. godine u poznoj životnoj dobi udario taksi dok je prelazio ulicu na putu u Bryant Park sa namjerom da nahrani golubove. U trenutku kada je shvatio da je nezgoda u kojoj se našao ležati bespomoćan na cesti onemogućiti da nahrani svoje golubove, po povratku u sobu naziva kurirsku službu i plaća da kurir nahrani golubove umjesto njega. To jutro i jutra do njegovog oporavka, kurir je nahranio golubove u Bryant Parku.

Vizionar, tehnički mag, fascinacija inženjerima sve je to Nikola Tesla. Ali Tesla je i puno više od toga. On je bio sin Milutinov i Đukin, brat svojim sestrama, ujak svojim nećacima, prijatelj svojim prijateljima, enigma mladim sobaricama, liječnik pernatim golubovima, poželjni neženja njujorškim damama, veliki vjernik, filozof i filantrop; čovjek koji je svoju slobodu oženio sa odgovornošću za ljudska bića. On je “romantični znanstvenik” dr. Lurie i uzor znanstvenicima cijelog svijeta. Čovjek koji je ponos pokazivao u ljudskom

Stranica 17


društvu, a skromnost kada je drugovao sa Bogom shvaćajući da njegova veličina dolazi samo i isključivo zbog božanske inspiracije. Nikola Tesla je znanstvenik koji nije zaboravio moliti do zadnjeg dana svoga života. Nikola Tesla je čovjek koji je platio kuriru da nahrani golubove.

Bezbroj je pitanja koja su, tijekom godina, dobivala čitav niz neadekvatnih odgovora, ali su svjedočila o pažnji koju su nove generacije počele pridavati ovom velikom čovjeku, jer kako je rado podsjećao njegov prijatelj Albert Einstein: “Ako nešto ne možeš jednostavno objasniti, znači da to nisi dobro razumio3.”

Mogu li svi ovi složeni behavioralni aspekti Nikole Tesle dobiti jedan nazivnik? Postoji li nazivnik koji, odjednom, daje odgovore na sva ova pitanja.

Iz pera Nikola Tesla o Tesli - ostala je čovječanstvu u nasljeđe mala autobiografska knjižica koju je nazvao “Moji Izumi” i napisao u svojoj 63-oj godini života. “Moji Izumi” je napisana jedinstvenim stilom pisanja pri kojem Nikola opisuje svoj život onako “kako mu naviru sjećanja”, a ne po zadanom kronološkom redu; o sebi piše u prvom, ali i trećem licu jednine, a specifičnost opisa dokazuje nešto što je prošlo posve nezapaženo.

Zašto nije čekao starost da napiše još ponešto o sebi? Čovjek iznimne skromnosti, smatrao je da su izumi čitav njegov život i da ostali aspekti njegovog bića nisu previše bitni. Glavni izumi, koje je do tada priveo kraju, naveli su ga na razmišljanje da je i ono bitno u njegovom životu završeno.

Da li je tako?

S velikom ljubavlju i poštovanjem koje osjećam prema ovom čovjeku, želim ga posthumno demantirati oko autobiografije. Ostalo je, naime, još nešto što je trebalo ispričati o njemu, a čvrsto vjerujem da se neće sa mnom prepirati, jer moja je namjera plemenita. Oni

3 If you can’t explain it simply, you don’t understand it well enough. A. Einstein


Stranica 18

razapeti u svom dobu zaslužuju da se opišu zadnja tri dana njihovog života na zemlji, a o tome su, od pamtivijeka, pisali njihovi učenici.

Učenici im to duguju.

.... a uvijek ostaje i onaj pravi razlog.......

Jer ipak je tvrdio i slijedeće: “Kada bi znali veličanstvenost brojeva 3, 6 i 9

shvatili bi ključ univerzuma.

A Tesla nije govorio tek da popuni tišinu.

Stranica 19


New York, 05. 01. 1943. ( jutro)

“Pravo je čudo”- govorila je mati –”što neki ljudi uopće dočekaju starost.” No, opet, to je bilo retoričko pitanje. Jasno je očevidila Božjoj brizi za bića puno niže svjesnosti, smilje na primjer. Polja oko naše rodne kuće bila su prepuna jarkožutog smilja u rano ljeto. Za sve njih našlo se po malo svjetla, zemlje, vode i zraka. Sva četiri elementa potrebna za opstanak te cvjetne vrste bila su besplatna za cvijeće. Ni druge vrste cvijeća nisu imale posebnih problema sa četiri esencijalna elementa, potrebna za njihov život. No, mati je često govorila i slijedeće: “Pazi čemu izlažeš uši Nikola. One nemaju prirodni pokrov kao oči i ne možeš ih zatvoriti kada ti se prohtije, a sve ono negativno što čuješ završava u glavi i truje ti bistrinu uma.” Nemalo je bilo moje iznenađenje kada sam mnogo godina kasnije, posve slučajno, shvatio da izreka pripada učenoj srednjovjekovnoj redovnici iz Bingena i prvoj ženi koja je skladala operu. Otkud njezina izreka u Smiljanu, na trenutak sam zastao i pokušavao vizualizirati put izreke stare 900 godina. No moje čuđenje je proizlazilo iz nedovoljnog i površnog opažaja, tako tipičnog za djecu. Od vremena kada sam naučio povezivati uzroke i posljedice, shvatio sam i kako je ta izreka mogla prijeći dugi put do Like i završiti u ustima moje majke. Znao sam odgovor, a prestao se


Stranica 20

čuditi. Istinite stvari imaju stanovitu strukturu, rjeđu od gustoće ijednog medija na svijetu. Udaljenosti istini ne predstavljaju nikakav problem. Za istinu ne postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. U formuli za istinu ne postoji komponenta udaljenosti, vremena ili sile trenja koje istinu usporavaju ili deformiraju na ikakav način. Mati me upozoravala na još mnogo toga, ali bit ove iznimne poduke shvatio sam, nažalost, tek u kasnijoj dobi moga života. Na glavi imamo sedam otvora, a najmanje pažnje poklanjamo lateralnim otvorima, saznao sam kasno.

Bilo je odista zapanjujuće sa kolikom se učestalošću i bistrinom opažaja u posljednje vrijeme vraćam u svoj rodni dom. Biti će da su mi dani odbrojeni? Gotovo sam mogao omirisati opojnu aromu mljevene kave koju je mati svako jutro sa pažnjom mljela u starom turskom mlincu. Toliko posla za dobiti svega nekoliko grama kave? Možda zbog zimske sjete koja me obuzimala ove duge zime u New Yorku ili zbog skorih božićnih blagdana, koje po tko zna koji put provodim sam ili zbog zastrašujućeg razvoja rata u Europi i mojoj domovini, ili zbog čvrste naslute moga skorog izlaska sa scene, sjećanja na Smiljan nisu bila proljetna već zimska. Učestalo sam mislima putovao u ono malo selo i u ono vrijeme u kojemu je crkva, mjesto očevog bogosluženja, bila manja od kuće. Ne pamtim da sam ikada ponovno vidio takav omjer građevina u prostoru. Obiteljska je kuća bila minijaturno kameno zdanje sa tri prostorije. Na kamenim pločicama odzvanjale su stope najživlje kuhinje na svijetu; kuhinje moje majke. Uz skute smo se motali ja, moje sestre i brat Dane. Sve sam ih, a da se tome nisam nimalo nadao, posve vidio jasno. Pokušavao sam, kao i uvijek do sada, otkriti izvor impulsa, koji mi je toliko usmjeravao pažnju na događaje iz prošlosti. Znao sam, uz dovoljno vremena, uspjeti ću povezati okidač i ove scene koje su mi prolazile pred očima posljednjih dana. U međuvremenu, gledati ću mile događaje na vremenskoj vrpci, koja je lelujala ispred mene; gotovo sam je mogao dodirnuti rukom. Te jasne vizije projicirane ispred mojih očiju, po tko zna koji put, uvjeravale su me da je moguće fotografirati misao.

Vještina imaginarnih putovanja bila mi je svojstvena u ranoj dobi, sve do momenta kada sam pažnju ozbiljno

Stranica 21


usmjerio ka izumima. Usredotočenost na izume bila je dio moje pažnje čitav život, no ne i danas. Danas, 5. siječnja 1943. vještina imaginarnih putovanja me odvukla rodnoj kući, podno brežuljka Bodganića. Prvi put sam posumnjao da sam možda pogriješio dovršivši autobiografiju u ranim šezdesetima naslutivši da se ništa bitno, izuzev mojih izuma, neće desiti mome biću. “Ako smognem snage, dopuniti ću je sa ovim sadašnjim opažajem.” Bio sam posve siguran u to.

Gledao sam to malo mjestašce iz kojeg sam potekao te, nakon cijelog životnog iskustva, shvatio da je jedno od rijetkih mjesta na svijetu sa idealnim omjerom oratorija i laboratorija. Sada sam znao da su to bili stupovi za podizanje idealnog alkemijskog laboratorija. Crkva i kuća bile su gotovo jednake veličine. Pazio sam da ovaj idealni omjer vjere i znanosti nikada ne izgubim iz vida za razliku od mnogih kolega znanstvenika koji su, zaneseni vlastitim izumima, zaboravljali moliti. Razum, govorili su, je kruna čovjekove evolucije pritom misleći na svoje razumijevanje života ili razumijevanje života dokazano znanstvenim traktatima. Razumno je ono što oni drže točnim i ispravnim. Nikada, većina njih, nije pomislila potražiti vodstvo Gospodina. Većina je zaboravila moliti. Većina je, stoga, zaboravila čovjeka.

Zaokupljen pažljivim promatranjem svoga rodnog mjesta odjednom Nikola ugleda malu vijugavicu usred zelenog polja: “Eno rijeke koja mi je zadavala toliko muke u djetinjstvu. A opet, ista rijeka mi je omogućila iznimna zadovoljstva. Rijeka?” Stajao je pred njom i zapanjeno gledao u ono malo vode na samom dnu korita, presušenog od siline ličke zime. “Zar je moguće da je toliko malena? Kada sam bio dijete, činila se bujnijom od oceana.” Zbog obilja okolne ličke zemlje, koja je Božjom namjerom bila dostupna svim živim bićima na zemlji, rijeka je bila nalik plavoj dubokoj bori, utisnutoj u smeđe lice starca.

Spustio se tik uz obalu, pa onda još koji korak niže u isušeno korito; desnom rukom ugrabio je malo hladne vode i prinio je ustima. Hladni okus vodenih atoma u otklonu od 104,5 stupnja ispunio je čitavo njegovo biće svježinom i prouzročilo trnce uzduž cijelog tijela. Potom


Stranica 22

ustima prinese sleđenu vodu sa idealnim otklonom atoma od 108 stupnjeva. Vidio je jasno kako prekrasni heksagoni vodenih kristala kolaju njegovim suhim tijelom. Osjetio se ponovno mladim. Sleđena voda je, samo nevještima, bila istovrsna tekućoj vodi. On je znao da ova, sleđena, posjeduje idealnu strukturu koja liječi. Samo bi budala uspoređivala dijamant sa grafitom ili ledenu sa tekućom vodom samo zato što sadrže iste atome. Ova potonja bila je iznimnog okusa. Za razliku od njujorške koja mu je pristizala tmurnim cijevima na visoki kat hotela, ova voda je polazila njegovom Likom i liječila je čitavo njegovo biće. Promisli kako naočigled isti sastav atoma stvara grafit ili dijamant, ovisno o strukturi. Uočio je analogiju kod ljudi; naočigled svi istog sastava, a opet; ovisno o strukturi karaktera, sretao je grešnike i svece i sve one između njih. Struktura je konačno definirala grafit ili dijamant, nezdravu ili ljekovitu vodu a, nadasve, čovjeka. Ljudi su bivali sazdani od naočigled istih atoma ali struktura karaktera definirala ih je više od istih atoma. Struktura! Popije mrzlu vodu i cijelo tijelo mu se okrijepi ovim energentom koji je, Božjom namjerom, bio dostupan svakom živom biću na zemlji.

Ustao je iz klečećeg položaja i dobro protegnuo umorno tijelo duboko udahnuvši zrak. Cijelo tijelo mu se okrijepilo zrakom koji je, također Božjom nakanom, bio dostupan svim živim bićima na zemlji. Duboko je udisao svježi proljetni zrak, ljubomorno ga zadržavao u napetim plućima, a potom, posve lagano ispuštao od sebe. Udah i izdah, život i smrt. Promisli na njihovo doživotno zajedništvo.

Potom, nakraju, pogleda put neba i promisli na svjetlo. Kada se sjetio električne energije koja je Božjom nakanom bila, podjednako, dostupna svim bićima na zemlji, zaplakao je nad rijekom. I plakao je dugo i tiho. Sjećao se nadljudskih napora da omogući besplatnu energiju za sve ljude na svijetu; sjetio se bojkota investitora kada su spoznali njegovu pravu namjeru, sjetio se spaljivanja njegovih laboratorija, sjetio se rušenja njegovog eksperimentalnog tornja Wardencliff, sjetio se laži i objeda po novinskim stupcima, sjetio se samoće i društvene izoliranosti u posljednjim dekadama,

Stranica 23


sjetio se da su ga prozvali luđakom, sjetio se podsmjeha. Sjetio je da se za tri dana slavi najveći blagdan kojega će dočekati sam… Zašto je plakao, bilo je teško definirati. Puno se modrica skupilo na njegovoj duši. Ostajala je činjenica da su suze slijedile jedna drugu. Najglasnije je plakao nad činjenicom da se volja čovjeka poigravala sa Božjom namjerom. Promatrao je cvijeće na polju oko sebe. Za cvijeće se našlo svega što je cvijetu potrebno za život. Za čovjeka nije, a držimo se razboritijima od cvjetova? Tko je donio odluku da se čovjeku uskrati što je čovjeku omogućio Bog? Plakao je dugo i tiho. Takva je bila struktura njegovih sve učestalijih povrataka kući.

Vlažnih očiju i tiho jecajući probudi se u svojoj postelji na 33. katu hotela New Yorker i dugo mu je bilo potrebno da samoga sebe razuvjeri da je o Smiljanu samo sanjao.

Kroz tri prozora njegove male sobe nazirala se potpuno oprečna stvarnost od one u kojoj je proveo djetinjstvo. New York je bio tehnološko čudo. Naočigled po mjeri čovjeka sa svim komforima koji su čovjeku olakšavali život. Ipak, ništa nije mirisalo tako snažno kao samo sjećanje na majčinu kavu. Ponekad, kada su sjećanja na Smiljan postajala toliko intenzivna, kao ovo noćašnje, posumnjao bi da je napravio pravilan izbor u životu? No, nosio se sa tim na slijedeći način: okrivio bi gospodina Teslu, neumornog pronalazača, koji je okupirao sve njegove budne sate i branio mu da sa sjetom misli na Smiljan. Gospodin Tesla je njegovo vrijeme htio samo za sebe i odvraćao bi ga od svega izuzev pronalazaka. I evo ga opet. Jutro je. Gospodin Tesla se probudio, a Nikola se morao pretvarati da ga nije pretjerano briga za Smiljan i miris majčine kave, jer bi i ta kava u kojoj bi Nikola vjerojatno uživao, blokirala um koji je trebao biti posvećen izumima i ničemu više. Gospodin Tesla je i nju izbacio iz upotrebe.

Jednom prigodom, u prvim godinama moga dolaska u Ameriku, netko od prijatelja s kojima sam u to vrijeme drugovao citirao je velikog američkog pjesnika Walt Whitmana: “Za imati velike pjesnike mora postojati veličanstvena publika”. Nisam se mogao doli nasmijati. Zato sam došao u Ameriku još kao golobradi mladić.


Stranica 24

U mojoj domovini nije bilo publike za ono što sam planirao izvesti. O sebi nisam dvojio niti na trenutak, ali tražio sam svoju publiku.

U jutrošnjem broju dnevnih novina koje su mi ostavili pred vratima sobe, uočio sam bombastičan naslov centriran na naslovnici. Broadwayska starleta, koju ću propustiti imenovati, objavila je autobiografiju na 457 stranica. Sjetio sam se izdanja minijaturne autobiografije koju sam napisao u lijepo poodmakloj dobi na svega šezdesetak stranica. Šezdeset godina stalo je na šezdeset stranica. Držao sam ih dovoljnima za opis vlastitih postignuća, emocija i sjećanja. No, opširna autobiografija broadwayske starlete me navela da se preispitujem u poznim godinama. Njezinih 457 stranica prema mojih 60? “Oporavim li se od ove nenadane slabosti koju osjećam posljednjih dana, morati ću nadopuniti svoju šturu autobiografiju” - promislih. “Ili da poslušam Alberta koji nije propuštao napominjati da ako nešto ne možeš objasniti jednostavno, znači da to nisi dobro ni razumio?”

“Možda su autobiografije poput visokonaponske struje. Ona kućna struja od 220 V može ubiti čovjeka dok ona od 100.000.000 V prolazi kroz čovjeka bez da ga dotakne.” Moga dragog prijatelja Luku Filipovog ova činjenica nije prestajala zapanjivati. Morati ću mu izložiti ovu primjerenu metaforu o starletama i autobiografijama pa možda shvati i visoke napone bez efekta na čovjeka, promislio sam. Luka Filipov se nije tako zvao ali, da ste ga upoznali vidjeli biste da mu ime Robert ne pristaje uz lik. Nitko nije bio sličniji Luki Filipovom, a nesličniji Robertu od moga prijatelja. Otud moja hitna potreba da ga preimenujem. S godinama se i on uvjerio u istinitost moga opažaja. Ako sam ga uspio nagovoriti oko vlastitog imena, uspjeti ću ga uvjeriti i u moju tezu o autobiografijama i visokonaponskoj struji. Nije bilo sumnje u mome umu.

Nikola Tesla se zadovoljno nasmijao sjetivši se dragog prijatelja kojega je 1937. izgubio u jednoj dimenziji, a ubrzo potom, pronašao u drugoj.

Sjeo je na rub kreveta odjeven samo u pidžamu. Nekoliko trenutaka prije, od hotelskog operatera zatražio je poziv. Operater je očito postupio po uputama budući

Stranica 25


je zvuk telefona rasparao tišinu njegove sobe kao što su nekad davno njegove munje, proizvedene u laboratoriju, parale nebesa. Tankim, koščatim rukama podignuo je tešku metalnu telefonsku slušalicu. Ta metalna kutija uz uzglavlje služila je, već cijeli niz godina, samo za odlazne pozive. Dolaznih poziva njemu gotovo da nije ni bilo. Duboko je udahnuo i zamišljao strukturu glasa budućeg sugovornika sa one strane žice.

Njegovi prijatelji golubovi već su okružili prozorsko okno. No, jutros im nije odobrio prioritet vlastite pažnje. Jutros nisu mogli dobiti njegovu punu pozornost, brigu, lijepu riječ. “Pričekajte, moji strpljivi prijatelji, jutros se moram posvetiti ljudima.”

Konačno se javio oštri muški glas. “US Ministry of War. How can we help you?”

Gospodin Tesla se nasmiješio. “Kako vam možemo pomoći?” U trenutku je shvatio svu patetiku i humorističnost pitanja postavljenog od strane automatiziranog čovjeka sa druge strane žice. Da je imalo smisla i da je automatizirani čovjek bio voljan poslušati ga, gospodin Tesla rekao bi mu sljedeće: “Vi mi nikako ne možete pomoći. Ne možete pomoći niti samome sebi. Mene poslušajte, ja vama mogu pomoći. Mogu pomoći ljudima. Gospodine, ta vi radite u Ministarstvu rata, jeste li svjesni toga.” No za sve to, mogao je posve sigurno predvidjeti, ne bi bilo sluha sa druge strane žice. Poklopili bi mu slušalicu prije no što bi uspio izreći išta. Etiketom ludi stari znanstvenik riješili bi sve nedoumice oko prirode njegovih uputa.

Bio je svjestan da živi u dobu u kojemu postoji ustanova pod nazivom Ministarstvo rata. Čemu iluzije? Naziv institucije mu je prouzrokovao fizičku bol. Struktura glasa automatiziranog čovjeka koji je nudio automatiziranu “how can I help” pomoć u Ministarstvu rata nenadano ga podsjeti na davne studentske dane u Pragu i na najpoznatiju prašku legendu - Golema – velikog čovjeka izvaljanog od blata. Golem je u sebi sadržavao dva ekstrema. Apsolutni posluh autoritetu koji ga je od blata stvorio, bio je koristan neko vrijeme za obranu stanovnika praškog getoa. Sve je bilo dobro dok su mu upute stavljali u usta. Golem je znao što mu


Stranica 26

je činiti. No, jednoga dana kreator zaboravi staviti riječi u usta svoje kreature. Kreatura, automat bez vlastitog razbora, napravi veću štetu no što je bilo zamislivo. Jedno jedino krivo slovo u pisanoj uputi Golemu napravilo je razliku između obrane i destrukcije getoa. Golem, automat bez vlastite prosudbe, nije bio u stanju razlikovati dobro od zla. Jedno jedino pogrešno upisano slovo i Golem se od zaštitnika pretvorio u egzekutora svojih štićenika. Jedno jedino slovo napravilo je razliku.

“US Ministry of War? How can I help you?” – automatizirani čovjek je nastojao dokučiti tko je sa druge strane žice.

U trenutku kada je po milijunti put nastojao otrijezniti strastvene ratnike sa svih strana, pred očima mu se ukaže davna poduka dobivena od majke. Opijen strašću za kockom uspio je potrošiti gotovo sve novce koji su mu padali ruke. Zadnje novce koje je krišom kanio uzeti mimo majčina znanja, zaprepaštenom i ostrašćenom sinu, majka dobrovoljno preda u ruke. “Evo sine, uzmi novce i zabavi se. Ovo su zadnji novci koje imamo. Potroši sve. Što prije potrošiš sve što imamo, prije će te proći.” Majčino blago lice gledao je i sada kao što je jasno vidio i zaključak koji je tom prigodom donio jednom za sva vremena. “Spasiti se možemo samo vlastitom voljom.”

“U.S. Ministry of War? How can I help you?” – automatizirani čovjek je povisio ton za jednu oktavu. Bio je već dobrano izbačen iz takta ovim drznikom koji nikako da se predstavi, a naziva ovako uglednu instituciju.

Gospodin Tesla u tom trenu odluči. Automatiziranom djelatniku Ministarstva rata poklopi slušalicu, a majku, čije je lice vidio pred sobom, nježno pomiluje po licu.

Majka mu uzvati osmijehom.

Gospodin Tesla se teškim naporom podigne sa postelje, ode do prozora i ispravi vlastitu pogrešnu prosudbu. U sobu pusti nestrpljive golubice da pojedu zrnja koja im je strpljivo spremio već sinoć napunivši nekoliko limenki praznih Nabisco krekera.

Stranica 27


New York, 5. Siječnja 1943. (popodne)U ime Oca i Sina......

Toga dana se Nikola Tesla osjećao poprilično slabo. Izuzev jutarnjeg ritualnog hranjenja golubica, većinu dana je proveo u postelji. Stanje mu je, kao i temperatura tijela, osciliralo po stanovitim amplitudama koje nije uspijevao kontrolirati. Nastojao je prizvati neke od svojih prijatelja da mu vlažnom krpicom ohlade užareno čelo ali, što ih je više priželjkivao sresti, to mu je čelo više gorjelo. Shvatio je, za svoje dobro, morao bi pokušati zaspati i otpustiti sve misli odjedanput.

Na jednom od tih raskrižja između sna i jave koja su za Nikolu Teslu bila nestalna kao slike crtane u pijesku, nenadano prepozna dragog mu oca. Protrlja oči, kao dijete koje se bori sa snom, no prizor oca ne umakne viziji.

“Jesi li tu ili samo sanjam?”- upita oca.

“Zar je bitna forma, sine? Važno da sam tu.”- odgovori mu otac.

Sin pruži koščatu ruku prema ocu kao što je jednom Adam na Sikstinskoj kapeli primao dar od Boga. Otac ruku primi i sjedne na sinovu postelju. Sin je dugo držao oca za ruku i nije govorio ništa. Zapanjeno je pogledavao oca, njegovo lice, njegovu halju, njegovu


Stranica 28

kosu, usne, nos. Bezbroj scena proživljenih sa ocem prolazilo je ispred njegovih očiju dok je oca držao za ruku. Sjetio se vlastitog propusta da, za očeva života, oca učini sretnim i ponosnim. Otac ga je, čvrsto je vjerovao u to, pamtio kao najveću budalu na ovome svijetu. Raspikuću, vječnog studenta, raskalašenog kockara; neumjerenog u jelu i piću. sklonog ispadima, sklonog avanturama. On je bio sin koji je trebao stradati pod onim konjem, ne dobri brat Dane. Sjeti se da oca, za života, nije učinio ponosnim i gledajući ga sada htio mu je reći da se promijenio, da je postao umjeren u svemu, da je postao oličenje razuma, da je sve započeto priveo kraju, da je sve radio da opravda svoj ostanak na životu umjesto brata koji je preminuo mlad. Sve mu je to htio reći, ali ne izusti niti jednu jedinu riječ. Čvor u grlu, koji je svih ovih godina rastao kao neizlječivi karcinom, nije propuštao niti jednu riječ. Psiholozi bi mu možda pomogli: gospodine Tesla, vi imate duboki osjećaj žaljenja koji niste nikada nadišli. No, gospodin Tesla nikada nije o ovome prozborio sa psihologom. Naprotiv, ubijao se radom i odgovornošću nesvjestan da želi opravdati sudbinu koja ga je poštedjela, a povela brata umjesto njega. Kako je ljudski bio gospodin Tesla!

Nasreću, ovo nije bila dimenzija u kojoj možeš prešutjeti bitno, a brisati se ubrusima koji su djeljivi sa tri, kao da je to najbitniji ritual na svijetu. Nasreću, konačno, o svemu se porazgovara. Zato je otac došao u nenadani posjet sinu?

“Zatajio sam kao sin.” – bilo je jedino što je gospodin Tesla uspio izustiti pored teškog čvora koji ga je gušio. “Zatajio sam kao sin”- ponovio je, čvrsto stiščući oca za ruku. Obzirom na svoje poodmakle godine, pokušavao je zaustaviti suze, ali mu isto nije uspijevalo. Suze su divlje navirale iz očiju. Odakle su dolazile u tolikoj količini, ni sam nije znao. Otac je promatrao njegovu agoniju i borbu sa starim kosturima iz ormara sa stanovite emocionalne udaljenosti. Ruku mu nije puštao, ali se sa tugom sina nije mogao poistovjetiti. Znao je da sinu treba dati otkupljenje, a da samo mir može smiriti nemir. Zato se nije poveo za sinom, nego je odlučio sina povesti za sobom.

Stranica 29


“Reci zatajio sam kao sin tri puta ili onoliko puta da bude djeljivo sa tri.” – nenadano prozbori otac i nasmiješi se. Gospodin Tesla prestane plakati, no otac se nije dao smesti: “Već si rekao dva puta zatajio sam kao sin. Reci bar još jednom da ukupno bude tri, ili reci onoliko puta da ta izjava bude djeljiva sa tri.”

Nikola je netremice pogledavao oca. Mora da se otac šali s njim. Zašto bi takvo nešto rekao tri puta? – promisli naslučivajući da se otac odlučio, u svojoj staroj maniri, našaliti sa sinom. Pa dobro, neka mu bude. “Zatajio sam kao sin. Zatajio sam kao sin. Zatajio sam kao sin. Zatajio sam kao sin.” – rekao je ukupno šest puta. Svakom idućom, izjava se doimala sve smješnijom i smješnijom. Gospodin Tesla se, zrcaleći nasmiješeno lice oca, i sam od srca stane smijati i otpusti očevu ruku. Nekako osjeti da je i čvor u grlu popustio. Iskreni smijeh posuši sve suze sa lica gospodina Tesle. Shvati, gospodin Tesla, da posljednji susret sa ocem neće biti nimalo tužan.

“A sada, kada si glupost ponovio šest puta, pametnu tvrdnju moraš ponoviti bar devet puta.”- reče otac kroz smijeh – “da imamo čime dijeliti. Sada reci bio sam velik i častan čovjek. Reci to devet puta.”

Nikola se nasmije.

“A potom reci ... i ponos ocu i majci dvanaest puta, da imamo čime dijeliti.”

“Volim te oče.” – bilo je sve što je Nikola, međutim, prozborio shvativši da mu je otac očito znao pute od budalastog mladića naovamo.

“Tko je ova dama u bijelom?” – pitao je oca.

Otac se okrenuo preko svoga lijevog ramena, slijedeći sinov pogled upućen u lijevi ugao sobe. Na trenutak je i otac posmatrao damu u bijelom i potom odgovorio sinu: “To nije dama, to je Princeza Duha.”

“Zašto je tu? Sigurno umirem, oče?”

“Tu je jer si je prizivao cijeli svoj život. Ona će ti pomoći. Pomoći će oslikati tvoj duhovni portret.” – odgovorio mu je otac uz smiješak. “Ta, već si dozvolio jednoj princezi da oslika tvoj portret. Zar nisi, sine?”


Stranica 30

Nikola se nasmiješio. Sjetio se jedinog portreta za koji je dobrovoljno pozirao. I zaista, naslikala ga je njegova draga prijateljica, mađarska princeza Vilma, jednog lijepo strukturiranog popodneva. “Ime joj je imalo oblik valova, a bila je odista uporna.” – nasmijao se Nikola. “Čak upornija od mene, što je zbilja teško biti. Jedini uvjet koji sam uspio postaviti upornici bila je rasvjeta. Sam sam podesio rasvjetu, znaš oče! Da ispadnem kako Bog zapovijeda. Zar si vidio portret? Mene u Plavoj Loži?”

“Sa moje sadašnje pozicije, sine, vidim puno toga. Tako sam vidio i tvoj “Plavi portret.” – odgovorio je Milutin zadovoljno. “Znam i zašto si intervenirao nad rasvjetom portreta filtrirajući svoj lik kroz plavu boju. Kao što znam i da princeza nije bila svjesna tvoje prave namjere.”

Nikola se nasmijao. Ocu nije očito mogao skriti baš ništa. I to ovakvom Ocu koji je predstavljao kolektivnu svijest čovječanstva na dan 05. siječnja 1943.

“Između sunca i nas tama je, pa stoga zrak izgleda plavim” – uviđao je Leonardo Da Vinci proučavajući perspektivu. “Kako postići dubinu na slikarskom platnu? Kako prikazati objekt koji se nalazi daleko od oka promatrača?” – govorio je Milutin. “Leonardo bi otišao u prirodu i promatrao daleke planine. Što je planina bila dalja, to je bila svjetlije plave nijanse da bi se u konačnici potpuno stopila sa bojom atmosfere. Leonardo je znao što dobar portret mora prikazati, a to su samo dvije stvari: čovjeka i namjeru njegovog uma. Da nisi intervenirao plavičastom rasvjetom, Vilma bi naslikala samo Teslu čovjeka. Ti si želio da naslika namjeru tvoga uma i tebi dobro poznati osjećaj udaljenosti, kao da si jako, jako daleko od nje i od svih onih koji taj portret budu promatrali. Daleko kao što je Leonardo slikao, plavim i nedefiniranim potezima, konture dalekih planina. Želio si da uslika – dalekog čovjeka.” – Milutin nije dvojio niti na trenutak. “Čovjeka koji je na svijetu, ali nije od ovoga svijeta.” Očevom iskazu se nije imalo išta dodavati. Znao je bit Nikoline namjere i plavog filtra. Stoga se samo nasmijao. “Zar jedan portret nije bio više no dovoljan?” – upitao je Nikola. “Pretvorio sam se u kost i kožu. Tko bi me, na ovom svijetu, opet poželio portretirati? Nisam više pretjerano ugodan oku, a preumoran sam za ponovno podešavanje rasvjete!”

Stranica 31


“Neće te više procjenjivati oko.” – Milutin se okrenuo pogledom uprirujući prema dami u bijelom ogrtaču. “Ovo je Princeza Duha. Portretirati će tvoju dušu, a za to joj ne trebaju ni oči ni slikarsko platno.”

“Mene nije bilo lako zbuniti, oče, a tebi to nekako uspijeva, od pamtivijeka. Kako će Princeza Duha procijeniti moju dušu? Kako se uopće procjenjuje nečija duša?”

“Vaganjem.” – odgovorio je otac, kao da se to podrazumijevalo, kao da je to bilo općepoznato. “Vaganjem čovjekovih djela. A ona su vidljiva pod plavom, bijelom ili bez ikakve rasvjete.” I zaista, kada je bolje pogledao, Nikola je jasno vidio da Princeza Duha drži u lijevoj ruci neku čudnu napravu za vaganje duša, a u desnoj ruci uteg od perja. Perje ga podsjeti na haljinu njegove družice. Povjerovao je da je uteg bio sačinjen upravo od njezinog bijelog perja.

“Znam da umirem. Shvatio sam to pred nekoliko dana.” – rekao je Nikola slijegavši ramenima posve suptilno, koliko je bilo moguće tom koščatom, izmorenom tijelu, ponovno okrenuvši pogled prema ocu.

Otac nije rekao niti riječ na to.

“Znao sam da umirem, jer je moja voljena golubica umrla pred nekoliko dana. U tom trenutku sam znao da neću dugo poslije nje. Ona je davala smisao mom životu i onu nematerijalnu energiju, zbog koje se podigneš iz postelje ujutro. Briga za voljenu golubicu bila je moja nematerijalna energija, moj pokretač.”

Otac nije rekao niti riječ na to.

“No pred nekoliko dana sletjela je na moj radni stol i pogledala me u oči. Iz njenih očiju je tada sjevnila neviđena svjetlost. Tako mi je poručila da umire. Ona je bila moja ljubav, oče. Zamisli, od svih ljudi na ovome svijetu, najjače me zavoljela golubica. Ljudima sam dao puno više.”

Otac je tada počeo govoriti. Nikola je iz njegovih usana gledao predivne fluktuacije slova i boja. Oko oca je svijetlila bjeličasta aura; fenomen viđen samo kada ne


Stranica 32

postoji ničega tamnog da stvori kontrast bijeloj boji svjetla koja bi tada postajala plava. No u Ocu nije bilo ni zrna tame tako da je mogao zračiti čistom bijelom bojom.

“Rijetki ljudi, sine, poznaju bezuvjetnu ljubav. Za ljude je ljubav vrlo uvjetna kategorija. Golubice su bića više svjesnosti. Uspjele su nadići mnoge granice sa kojima se susreću ljudi, uključujući i gravitaciju prema zemaljskome. Znaju nagraditi pažnju ljubavlju, za razliku od ljudi. Nemoj se čuditi što tvoja pažnja prema ljudskom rodu nije bolje nagrađena. Dobro si i prošao, sine. Takve kao ti je svjetina razapinjala i spaljivala. Dobro si prošao, sine, vjeruj mi. Biti prikovan na križ zaborava nije najgora stvar na svijetu. Ljudi imaju evolucijski limit u čiju je formulu utkana komponenta vremena. Ljudska svijest je spora i troma. Tvoja suptilna duša ima više poveznica sa laganim dušama golubova od bremenitih duša tvojih onesviještenih suvremenika. To im i čini glavnu prepreku, činjenica da su tvoji suvremenici. Njihova svjesnost pripada ovom vremenu, a tebe će cijeniti i zavoljeti ljudi koji se još nisu niti rodili. Golubicu je lako voljeti, suvremenike iznimno teško.”

“Kažeš mi da će me voljeti buduća djeca? To sam uvijek naslućivao i tvrdio da samo budućnost može ispričati istinu i vrednovati svakoga prema njegovim djelima i postignućima. Znao sam, sadašnjost pripada njima a budućnost, za koju sam zapravo radio, pripada meni.4”

“Tvoja slutnja je bila iznimno točna kao i svi tvoji pronalasci. Alkemičarima kao što si ti nije potrebna vremenska komponenta za povezivanje uzroka i posljedica dok suvremenici nisu kadri nadmudriti vrijeme. Jedino ih vrijeme uvjerava ili razuvjerava. Ti si bio svjestan tko si i o čemu podučavaš. Njima, suvremenicima, daj vremena da to shvate. Žao mi je što je tako, ali tebe će proučavati djeca koja još nisu rođena i neće se još dugo roditi. Neki će čak i zaplakati za tobom kada ti grob bude već dobro ohlađen. Postojati će memorijalni centri diljem svijeta koji će slaviti tvoje

4 Let the future tell the truth and evaluate each one according to his work and accomplishments. The present is theirs; the future, for which I have really worked, is mine. As quoted in “A Visit to Nikola Tesla” by Dragislav L. Petković in Politika (April 1927)

Stranica 33


pronalaske; muzeji koji će izlagati sve ove stvari; dječji igrokazi i dječje igraonice sklopljene za razonodu najmlađih. Biti ćeš ekraniziran u filmovima Svete Šume. Štoviše, u posjet tvojoj rodnoj kući u Smiljanu dolaziti će putnici sa brodova. Zamisli sine…! Putnici sa velikih brodova.”

Nikola je pogledavao oca, netremice, i pažljivo upijao svaku njegovu riječ. Budućnost je mogao naslućivati, ali ne okupanu u ovoliko detalja. No, o ničemu što je upravo čuo nije upitao pojašnjenje osim o jednome: “Zašto će ljudi plakati za mnom u budućnosti?”

“Zato što će shvatiti koliko su se ogriješili u pravednika među ljudima.”- odgovori otac.

Nikola je promislio kako je divno moći konačno razmjenjivati misli koje nisu samo njegove. Ovaj univerzalni učitelj elektrotehnike je osjetio kako je divno biti opet nečiji učenik. Posebnu je toplinu osjetio oko srca, jer bio je dijete roditelja koji su, iznad svega, poznavali bezuvjetnu ljubav, baš kao golubice. Nakon nekoliko desetljeća borbe na osvješćivanju ljudi, osjećao se zaštićen. U Ime Oca. Ovo nenadano olakšanje i novostečena pozicija zaštićenog djeteta u okrilju Oca bio je razlog što je Nikola osjetio umor. “Možda bi mogao malo zaspati? Samo na tren? Otac neće zamjeriti.” Nikolu je preplavio stoljetni umor. Zaklopio je svoje naborane vjeđe koje, snagom svoje volje, nije uspijevao držati otvorenima. Strahovao je od jedne jedine stvari. Da, kada se ponovno probudi, otac više neće biti tu. Za omekšanu volju više nije mario. Osjećao je da ga silna grčevitost, s kojom se posljednjih držao za vlastiti život, napušta. Bilo je tu i prkosa i grčevitosti. I ličkog ponosa. Sada je na njihovo mjesto polagano, ali sigurno nastupala predaja. Slatka li je bila, ta predaja! “Samo da otac bude tu još malo! Ako se uopće probudim?” No, strah da oca neće više biti bila je dovoljan okidač da u sebi pronađe ono malo energije potrebne za ostati budan još nekoliko trenutaka. Ono malo, posve malo energije, otvorilo je Nikoline oči. Na njegovu veliku sreću, otac je još boravio uz njegovo zaglavlje i kao da mu se nigdje nije žurilo. Ovoga puta je sjedio na postelji. Nikola je pronašao snage za posve lagani osmjeh U Ime Oca i


Stranica 34

njegovog nemjerljivog strpljenja. Jasno je žalio samo što mu ne uspijeva iskazati veselje koje bi mu, kao dječak, iskazao kada bi ga ugledao kako se nakon bogosluženja vraća kući na objed. Jasno je žalio samo za tim trenutkom, kada je iz njega zauvijek iščezlo bezbrižno dječje veselje. Opažaj oca bi kod njega pobudio svih pet čuvstava: očev povratak je mirisao na večernje varivo, očev povratak je imao oblik zagljaja, očev povratak je imao zelenu boju, očev povratak je zvonio starinskim šupljim ključevima koji su zveckali jedan o drugi. Sada, izmoren, na kraju svoga puta na opažaj oca uspijevao se samo umorno nasmijati.

“Ni za čim ne žalim.” – rekao je ocu. “Osim što se više ne mogu smijati kao dijete.”

Otac je sa dubokom tugom u očima gledao svog izmorenog sina. “Znao sam da će te to čekati na kraju puta koji si odabrao.” – prozborio je. “Naslučivao sam to još i prije tvoga studija, kada si noćima čitao, bezuspješno skrivajući svjetlo uljne lampe koje te odavalo prodirući kroz ključanicu tvoje sobe u Gospiću. Pravio sam se da si me nadmudrio jer bi, u suprotnom, morao priznati vlastiti poraz. Iscrpio sam, kao otac, sve čega sam se mogao sjetiti da ti osporim cijelonoćno čitanje. Tvoji praški profesori su me pismeno upozoravali na tvoju opsjednutost čitanjem; satima, noćima, vaš mladi sin sjedi u sveučilišnoj knjižari – pisali su mi. Obuzeo te arhetip mudraca, sine, a ti nisi ništa poduzeo da se istoga oslobodiš. Samoća, izoliranost, izopćenost i zaglušujuća tišina prate mudrace i ljude koji se sa njima poistovjete. To su putovanja lišena smijeha. Zato znam koliko ti nedostaje onaj drugi ekstrem, dječja jednostavnost i bezbrižnost. Tako je to kada se živi na ekstremima. Još jedan ekstrem tvoga života bili su: dobrota i ljubav prema ljudima. Znaš li, sine, zavist kojega drugoga ekstrema navuče sveta dobrota kojom si bivao obdaren? Znao sam koji će biti tvoji moderatori. Zli ljudi.... Budući događaji iz tvoga života živo su bivali projicirani ispred mojih očiju sine. Ti si vidio strujanja električne energije između pozivitnog i negativnog pola. Ja sam vidio rotaciju tebe na kolu sreće koje se zove život i sva razapinjanja sa kojima ćeš se suočiti. Zar nisam imao pravo?”

Stranica 35


“Mudar si oče. Oduvijek si bio mudar. Sposobnost projekcije moje budućnosti je bila gotovo proročanska, zar ne?” - Nikola je provocirao.

“Ne vjerujem u proročanstva, kao ni ti sine. No vjerovao sam u pažljive opservacije. Među ljudima se sve događa u neprekidnom lancu uzroka i posljedica. Moći predviđati budućnost vještina je koja dolazi korištenjem uma i opažaja. Nisi bio otac jednoga, pa nisi mogao razumjeti moje teške strepnje za tebe. Izabrao si biti otac mnoštvu a ja sam odavna bio otac samo jednoga sina. Postoji bitna razlika u doživljaju odgovornosti, znaš li to? “

“Mudar si oče.”- rekao je Nikola tiho jasno dajući do znanja da je shvatio nezavidnu poziciju očeva samo jednom sinu.

Otac je gledao svoga sina i shvatio da ga rastužuje svojim govorom, a isto mu nije bila namjera. Zato je, u svojoj staroj maniri, koju je sin dobro poznavao odučio razonoditi sina na samrtnoj postelji. “Jedan prijatelj me podučio da kada se pravi genije pojavi na ovome svijetu mogao bi ga prepoznati po slijedećem znaku.”

“Baš me interesira; po kojemu znaku?!” – nasmiješio se sin, jasno naslućujući da će sada vidjeti nešto smiješno.

“Moj prijatelj je tvrdio da je pouzdan indikator za detekciju genijalca u društvu slijedeći: Sve su se budale udružile protiv njega.”

Nikola se ovoga puta, uz iznimne napore, od srca nasmijao. Cijeli njegov život je svjedočio ispravnoj opservaciji očevog prijatelja. Razeselio ga je i očev humor koji je, očito, i dalje bio dio njegovog bića. “Sve su se budale udružile protiv njega, kažeš?” – Nikola se smijao. “Ako je suditi po tome ključu, mora da sam izniman genijalac, oče.” – iz oka mu je kanula radosna bijela suza koju je upila prva bora na licu. “Poznam li tog tvog prijatelja, oče?” – upitao je Nikola sa dječačkom radoznalošću.

“Vidim da te radoznalost ne napušta niti u ovome trenutku, sine. Bio je čovjek od crkve kao i ja. Zvao se Johnatan i njegovo ti ime možda neće puno značiti, ali pisao je poteškoćama velikog čovjeka među populacijom malih ljudi. Opisao je Guliverova putovanja.”


Stranica 36

“Johnatan Swift?”– dopunio je Nikola. “Poznat mi je Johnatan Swift. Volio je satiru kao i ti oče. Štoviše, vidio sam originalni rukopisa kod J. P. Morgana. Sjedili smo u njegovom luksuznom uredu na Madisonu kada mi je ovaj veliki kolekcionar pisane riječi pokazao svoju novu akviziciju. “Vidite gospodine Tesla, rekao mi je tom prigodom, kako puno malih ljudi ipak može razapeti ovoliko velikog čovjeka. U masi je moć konstrukcije i destrukcije, ne na ekstremima. Nemojte nikada zaboraviti ovu ilustraciju linča velikog čovjeka.”

Otac je pomno slušao sinovo sjećanje staro desetljećima.

“No, oče, nije Morganova bila zadnja, znaš?” – Nikola se zagonetno smiješio.

“Što si mu odgovorio na to?” – upitao je otac, naočigled znatiželjno, znajući sadržaj sinovog odgovora od pamtivijeka, ali uživajući u sinovom ekspresivnom licu dok je pripovijedao ove povijesne trenutke.

Rekao sam mu: “Gospodine Morgan, reputacija me uglavnom prestizala. Širenje bezočnih laži o meni i mojim izumima letjelo je poput perja puštenog da ga vjetar razasipa po čitavom gradu. Prolijevale su se laži u novinskim stupcima, širile od usta do usta, čitale na pamfletima, pa čak i dokazivale opipljivim žrtvovanjima gorostasnih životinja iz cirkusa. Kažem vam, lakoćom perja nošenog vjetrom. Protivnici primjene izmjenične struje koristili su u svom javnom linču sve poznate elemente: strah od nepoznatog, ljudsku glupost i površnost opažaja, sklonost senzacionalizmu, konformizam...” “Eto vidite što vam govorim” – izlanuo se Morgan misleći da ću se složiti sa njegovom površnom opservacijom masovnih pokreta lišenih razuma. “Ne gospodine Morgan” rekao sam mu. “Obično vidim što ljudi govore, doslovno, no sada ne vidim što govorite. Htio sam vam samo reći da sam postao ekspert u sakupljanju perja po gradu.”

“Kako to mislite gospodine Tesla?” – upitao je Morgan naočigled zapanjen mojom metaforom – “jer ih u mom izričaju nije obilovalo. Metafora.”

“Ako postoji ekspert za odašiljače i prijemnike u ovome dobu to sam ja, gospodine Morgan. Da to nisam mogao dokazati utihnuvši pregršt malih odašiljača gluposti, kako bih se uopće mogao držati ekspertom?”

Stranica 37


Morgan se ustao iz svog naslonjača i, pridržavajući se rezbarenog rukohvata, podigao se na noge. U trenu je prešao put od svog radnog stola do druge stolice koja je bila slobodna, sjednuvši paralelno sa mnom. Gosti su mu rijetko proturječili. Nesvjesno je napustio poziciju imperatora, te sjeo onkraj stola, uz moje rame i unio mi se u pogled. “Ušutkati zle jezike, gospodine Tesla nikada nikome nije pošlo za rukom, no želio bih da me demantirate.” Po poziciji tijela koju je Morgan zauzeo, te diskretnoj gesti kojom je nesvjesno dotaknuo desnu ušnu školjku jasno sam vidio da se “sav pretvorio u uvo”, kako se ono kaže u našem narodu.

Tada sam mu ispričao anegdotu. “Sakupljanje perja se desilo na izložbi u Čikagu 1893. Sakupljeno je i ono perje koje je zašlo u najskrovitije kutke kugle zemaljske. Sakupljeno je i zadnje perce, gospodine Morgan. No, to me zaokupilo onako usput, dok sam razvijao svoju tehnologiju. Ono što nikome nikada nije pošlo za rukom jest ušutkati ISTINU! Istina je bila predmet mojih navada. Zlim jezicima sam se pozabavio kao nuspojavom koja slijedi sve tragače istine. A istina, gospodine Morgan, ona nikne čak i iz pepela. Jednostavno je takva. Posjeduje stanovita svojstva koja prodiru kroz sve materijale na zemlji i udaljenost joj ne predstavlja nikakvu prepreku. Ja sam samo iskoristio svoju vještinu podesivši prijemnike na njezinu frekvenciju. O samoj strukturi istine, podučila me majka. “

Posramio si Morgana, sine?

Nikola se opet nasmijao i, iako je rijetko gestikulirao, samo je odmahnuo rukom. Kao da je bilo važno? Morgan je bio odviše zadivljen pisanim izričajem, nešto što gospodina Teslu nije pretjerano fasciniralo. Zato je samo odmahnuo rukom i nastavio pripovijedati ocu: “Guliverovih putovanja sjetio sam se još u jednoj prigodi, oče.”

Otac je pozorno čekao nastavak sinovog iskaza.

“1909. godine novine su pompozno objavljivale novi izum moga bivšeg direktora. Znaš kako je nazvao svoj izum?”

Otac je pozorno čekao nastavak sinovog iskaza. Bilo je očito da umirujući sin uživa u sjećanju na svog


Stranica 38

vječnog, ali nedostojnog izazivača koji je najveću preciznost u procjeni “ljudi” ipak zadržao u procjeni čovjekove težine na osnovi iskustva stečenog u mesnici vaganjem svinja. Od dana kada mu je taj direktor odbio isplatiti dogovorenu naknadu nikada ga , otac je znao, Nikola više nije nazvao imenom. Ako bi ga već morao spomenuti radi vjerodostojnosti kronološkog slijeda događaja iz svoga života imenovao bi ga općom imenicom direktor. Bilo je evidentno da “nazvati nekoga imenom čovjeka” podrazumijeva da se taj imenovani “ponaša kao čovjek”. Takovog je uvjerenja, ako nitko drugi, bio Nikola Tesla. Ime se treba zaslužiti.

Nikola je prozborio tiho ali ponosno: “Liliput Edison Screw. Napravio je čitavu seriju, oče.”

Otac je gledao ovog maloga Gulivera, sakupljača perja, utopljenog među oštrim plahtama. Lički ponos. To je prepoznao. Lički ponos. “To screw someone up5” – neće biti kompliment u budućnosti, dodao je otac. Nikola je, zbog vlastitog graničnog stanja između života i smrti, naslutio da je otac u potpunom pravu.

“Dosta o njima.” – pogledao je molečlivo oca. “Ipak je moj smrtni čas. Dosta o njima.”

“Dosta sine.” – složio se otac. “Rekao si i previše!”

“Nomen Est Omen.” – rekao je netko već odavno, prije ovoga sina i njegovoga oca. I bio je u pravu.

5 Eng.To screw someone up – zajebati nekoga

Stranica 39


Teslino naslijeđe“Ako zaspim, hoću li te još uvijek zateći kad se

probudim?” – upitao je Nikola vidno uznemiren pri pomisli da bi otac mogao zauvijek otići ako ga prevari san. “Kapci su mi otežali, neću ih moći još dugo držati otvorenima.”

Otac mu tada, po prvi put nakon pustih godina, pređe rukom po naboranom licu. “Samo zaspi, sinko, čekati ću te dokle god bude trebalo. Ne brini za mene. Strpljenja imam.” Kako se otac približio sinu, sin ugleda natpis utisnut na očevom čelu, ali stoljetni umor sklopi mu oči trenutak prije no što ga je mogao upitati što mu to piše na čelu.

Kada je sin sklopio oči u sobu nahrupi divlja tišina. Otac Milutin još dugo ostane sjediti na sinovoj postelji promatrajući svoje dijete. Tijelo mu je bilo svedeno na veličinu dječarca, a tanka valovita koža je prekrivala ono malo kostura koji je ovo izmoreno tijelo prkosno držalo na okupu. Kosa mu je, međutim, ostala gusta i postojana, i, u tanašnim valovima, uokvirivala to anđeosko lice. Dugo je promatrao svoga sina, kao da ga nikada prije vidio nije, a potom se osvrne po sinovoj a hotelskoj sobi broj 3327. Soba je bila malena kocka uokvirena trima prozorima sa jedne strane, a teškim sefom i komodom sa druge strane. Soba je bila tolika da bi je Nikola-dijete preskočio u četiri


Stranica 40

vesela skoka ulijevo i udesno. Na policama komode bilo je uredno složeno na desetke stotina tomova, spisa, papira i nacrta koji su svjedočili o neviđenoj zaljubljenosti u ljude. Pogledom je prelazio po tom iznimnom naslijeđu koje će se za tri dana naći u rukama... u čijim rukama? Dostojnih ili nedostojnih? Otac je sklopio oči rukama od tuge i jasno čuo navalu ljudi u dugim ogrtačima čim mu sin zaklopi oči. Znao je da će ova anđeoska tišina uskoro biti silovana najezdom bučnih agenata tajnih službi koji će tražiti tragove oružja za masovno uništenje protivnika. Reći će da traže oružje za obranu.

Pregršt praznih limenki Nabisco krekera i čaša ohlađenog mlijeka na noćnom ormariću odavali su ono čime se njegov skromni sin hranio posljednjih godina. One su bile limeni spomenik koji svjedoči o izostanku ljubavi za velikog čovjeka, kojeg su suvremenici ostavili na kruhu i vodi. Milutin uzme praznu limenku krekera sa noćnog ormarića i pogleda je pobliže. Znak na limenoj kutiji neodoljivo je podsjećao na sinovljevu ideju bežičnog prijenosa električne energije. Samo zemaljska kugla, antena i zemljin potencijal. “Biti će dovoljna malena antena u dvorištima kuća”-govorio je njegov sin. Vatra, četvrti element, mora biti dostupna svakom živom biću na zemlji, tvrdio je ovaj moderni Vulkan koji je upravo umirao. Otac se potrudio suspregnuti suze, jer se sin upravo budio iz sna.

“Mala antena i zemljin potencijal?” – upita sina koji je upravo otvorio oči, pokazujući znak na limenci. “I ovo jedeš jer ostavljaš poruku ljudima na limenci Nabisco krekera?” Nikola se nasmiješi kao dijete koje je otac otkrio u nestašluku. “Ako je antena rezonantna može biti i mala.” – nasmije se zagonetno ocu. “Oni iz Ministarstva rata gledati će u papire, a ne u prazne limenke krekera.”

Plahte, jastuci i prekrivač bili su toliko uredno složeni i poravnani da su neminovno odavali miran san i nenametljivost spavača koji je koristio njihov meki zagrljaj. Na krevetu je, međutim, otac opazio jedan predmet koji mu je bio dobro poznat od davnina. Bila je to torbica od predenih niti, rukotvorina njegove žene, a Nikoline drage majke, Đuke.

Stranica 41


“Još je čuvaš?” – otac ga upita sa sjetom pogledavajući u ličku pletenu torbicu. “Ne bih je dao za suho zlato.” – odgovori mu sin. “Ponekad je otvorim i uspijem omirisati komad pogače ili komad sira koje bi nosio u planine iako odavno u njoj ničega nema. Zamisli, njuh mi je izvanredan unatoč poznim godinama. Pogledaj oče ovo upleteno strpljenje.” – Nikola je prelazio mršavim prstom po šarenim nitima torbice. “… upleteno strpljenje...”

“Što ćeš sa svim ovim pletivom u koje si utkao sebe?” – upita ga otac osvrćući se na stotine kilometara papira uredno složenih po policama hotelske sobe. “Pogledaj ovo upleteno strpljenje!?” – kaže otac usmjeravajući sinovu vizuru na odveć poznate stvari. Nikola, sjetno poprati očev prst i još jedanput pogledom pregleda svoje naslijeđe od papira. “Moje pletivo me brine, oče. Ne daje mi smiraj kao ova majčina torbica. Što ako padne u ruke loših ljudi? Što ako bude zloupotrebljeno? Nalazim se na bremenitoj prekretnici: ne znam hoće li čovječanstvu biti bolje sa ili bez spoznaja do kojih sam došao!?Vidi me! Ostario sam, umirem, a nisam u stanju procijeniti da li su moji pronalasci preuranjeni; da li je svjesnost ljudi na razini da prime ovakve spoznaje? Ubijaju me moralne dileme oko mog tehničkog naslijeđa. Mogu biti korištene za apsolutno dobro i za apsolutno zlo, u ovisnosti o tome tko ih pokreče i sa kojom namjerom.”

Otac strpljivo odsluša sinovu dilemu, ali sa istom nije mogao suosjećati. Znao je da su očevi često na ovakvim prekretnicama kada si postavljaju pitanja – kada je dijete dovoljno zrelo da mu dozvolim igru sa šibicama. Nikola je bio otac mnoštvu pa je njegova dilema bila ustostručena. No odluči zadržati strogost i objektivnost, kako bi pomogao sinu.

“Po tvom odgovoru zaključujem da me nisi čuo, sine. Ponoviti ću ti pitanje ponovno: Pogledaj ovo upleteno strpljenje!” – naglašavajući prvu riječ – pogledaj više no druge četiri.

Nikola pogleda oca u čudu. Ta, upravo mu je povjerio sadržaj betonskog bremena koje mu godinama tišti dušu. A što otac odgovara? Da pogleda ponovno? Što


Stranica 42

da pogleda ponovno? Ta, pozna dobro svaki pedalj, svaku skicu, svaku riječ kojom je protkano njegovo naslijeđe od papira. Što da pogleda ponovno? To ga i upita; pojašnjenje. “Što da pogledam ponovno, oče?”

“Za čime si rekao da jedino žališ, sine, meni pred nekoliko trenutaka?”- pitao ga je otac.

Nikola ušuti na tren. Prisjećao se svojih nedavno izgovorenih riječi gledajući gore lijevo, kao da pozicionira nedavno izgovorenu rečenicu. Konačno je ugleda ispred sebe i glasno je pročita: “Žalim što se ne mogu više radovati kao dijete. To sam ti rekao.”

“Za još nečim bi trebao žaliti što djeca mogu, a većina staraca ne može. Stari znanstvenici pogotovo ne mogu!”- otac se nasmiješio. “Vidjeti sve ovo” – otac je prelazio kažiprstom po papirnatom naslijeđu – “kao da ti je prvi put. Oko ti je ostarjelo, Nikola. Otuda sve te brige. Vrati mu dječju svježinu i znati ćeš što ti je činiti sa svim ovim što ti je postalo odveć poznato da te plaši. Zar nisi proučavao Vedska učenja? Sjeti se sine, 32-og po redu.”

Sin je mentalno pregledavao tomove naučenih doktrina; istočnjačkih, zapadnjačkih, klasičnih, mističnih. Njegova gotovo perfektna memorija, lišena zaborava, gledala je u naočigled nebitno učenje:

Vidi, kao po prvi put, ljepotu osobe ili običnog predmeta

“Kao što dijete gleda?”- upita, gledajući u učenje ispred sebe.

“Kao što dijete gleda.” - odgovori Milutin. “Kao što gleda um početnika, svježe, neopterećeno, zapanjeno, bez predrasuda.”

“Nisam siguran da ću mome oku moći vratiti tu svježinu ikad više.”- odgovori sin.

“A zašto služe očevi? Ja sam ekspert za vraćanje svježine umornim očima. Zato sam tu, sine, da ti otvorim perspektivu.” – odgovori Milutin. “Prati me!” - izusti i desnim kažiprstom oslika plafon sinove, a hotelske sobe broj 3327, pretvorivši ga sa par poteza prsta u svod najpoznatije kapelice na svijetu, Sikstinske. Iz Rima.

Stranica 43


“Ovo oduzima dah” – jedva izusti sin pred neočekivanim prizorom.

“Ovo je život.” – reče otac. “Sve njegove etape koje si, ponosan budi, prošao sa uspjehom. No, analizirati ćemo samo ovu završnu, ovu koja ide ukrug, ovu koja se odnosi na Učitelje. Ovdje, na ovom potezu” – Milutin je kružio prstom po zraku – “odgovori su koji se odnose na Učitelje. Gledaj u njih.”

Nikola zadivljeno stane kružiti pogledom po freskama koje su prikazivale Učitelje. Svaki je pridržavao ukoričeni spis ili svitak pergamenta, a na položajima tijela uočavala se iznimna bremenitost kojoj su bili izloženi zbog nenadanih spoznaja. Stanoviti užas zbog svjesnosti o uzrocima i posljedicama nemalo im je grčio lica. Toliko su ih naučili povezivati, te uzroke sa svojim posljedicama, da im iskustvo nije trebalo. Vremenska komponenta je, zbog velike svjesnosti Učitelja, izbrisana. Priroda njihovog gledanja u spise, međutim, otkrivena je prikazom djece oko Učitelja. Oko svakog Učitelja po dvoje djece, moguće blizanaca, pridržavalo im je spise i knjige ili tek pridržavalo svjetlo da bolje vide. Blizanci su simbolizirali dvije stvari koje su odavale Učitelja; nevini um, koji je u stanju promatrati bez predrasuda i dualnost svih stvari na ovom svijetu, uključujući i tehničke izume. Sve može biti upotrebljeno za zlo i za dobro, ovisno o namjeri korisnika. Nožem možemo oguliti jabuku ili ubiti čovjeka. Je li namjera u nožu? Nikada nije ni bila jer predmeti nemaju karakter; samo ga čovjek ima. Ili ga nema.

“Zato je razgovor obavljen sa čovjekom, a ne sa noževima” – otac mu je, čuvši tijek misli, skrenuo pažnju na centralnu fresku u kojoj Bog razgovara sa Adamom. “Mogli smo nastaviti jesti rukama, od straha da netko ne zloupotrijebi nož ili vilicu, ali tada bi evolucija zastala na razini kamenog doba. Ako znaš razlikovati dobro od zla, slobodno možeš koristiti noževe i vilice, zar ne?”- upitao je Milutin nekako retorički.

Nikola je uživao u nenadanoj spoznaji koja mu je počela olakšavati breme koje je na plećima nosio sve ove duge godine. Uživao je gledati oca, kao da ga vidi prvi put u životu. Jer otac se, kao i sin, mijenjao iz trenutka u trenutak. Bilo je mudro promatrati ga upravo na ovaj način.


Stranica 44

Osjetio je da se svježina vraća u njegovu staru očnu duplju i od sreće zaplače.

“Misliš da se ne moram odveć brinuti za sudbinu mojih pronalazaka? Jer nahrupiti će, čim zatvorim oči.”

“Neka nahrupe. No biti će kao šest drugova iz čika Jovine pjesme kada su pošli u Indiju gledati slona, a sva šestorica bili slijepi. Sjećaš li se te pjesme, sine?”

“Čini mi se da ću ozdraviti ako mi je odrecitiraš, oče. Možeš li mi to napraviti?”

“Vrlo rado sine.” – odgovori otac i zauzme stav pjesnika koji zna o čemu pjeva. Zbog sinovog specifičnog odnosa prema izgovorenoj riječi i vizija koje je sin imao na spomen svake pojedinačne riječi, otac je pazio da pjesmu recitira uz posebnu dikciju, bez imalo žurbe.

SlonPodiglo se šest drugova u Indiju, u daleku, želja im je videt slona, - ne vid’li ga u svom veku. Rekao im jedan starac: “Priznajem vam prohtev lepi, al’ vi, ljudi, videt slona ne možete, jer ste slepi.” Jer odista, slepi behu sva šestor’ca - valja znati, al’ odgovor njihov beše: “Mi ćemo ga opipati.” E, pa dobro kad je tako. I odoše šest drugova i stigoše u Indiju do slonova.Primače se jedan bratac jednom slonu, i to s boka. Opipa ga, onda reče: “Vala, stvar je to široka. Ne treba mi očnji vid: slon izgleda kao zid!”

Stranica 45


Drugi bratac, taj je opet spreda stao, pa je slonu zub dugački opipao. I on reče: “E, sad mi je stvar poznata, slon izgleda kao direk mojih vrata!”I treći je spreda doš’o svome cilju, on je slonu opipao samo rilju. Čim opipa, odmah reče: “Znam sad i ja, slon izgleda kao neka grdna zmija!”A četvrti, on je opet drukče stao. Pa je slonu samo nogu opipao. I on reče: “Hvala Bogu, znam već sada. Slon izgleda, slon izgleda kao klada!”Dođe peti pa ti ruku gore diže, opip’o je slonu uvo, - ništa više. Pa sad mu je sud izreći bilo lako: “Slon izgleda ko lepeza, isto tako!”A šesti se primakao odostraga, njemu opet rep tog zvera pade šaka. Čudeći se pip’o ga je ponajduže, onda reče: “Slon izgleda


Stranica 46

kao uže!”Posle su se prepirali dugo zdravo, koji od njih šest slepaca ima pravo. Ta svaki je im’o pravo nešto malko, al’ celinu nije pozn’o baš nijedan, baš nikako.6

Nikola je slušao okrepljujuće riječi prepune sarkazma iza zatvorenih očiju. Pokušaji šestoice nadobudnih drugova izlazili su iz očevih usta, jedan po jedan, u skladnome nizu i liječili njegovu dušu kao što melem liječi rane. Otac je imao dara za imitiranje glasova tako da je, Nikola bi se zakleo, upravo slušao glas velikog pjesnika kojeg je otac neviđenom vještinom imitirao. Dobro recitirane pjesme za njega su imale posebnu, gotovo mističnu, vrijednost. Sjetio se riječi Goetheovog “Fausta” izgovorenih u parku nakon kojeg je, poput bljeska svjetla, vidio istinu i u pijesku nacrtao rotacijsko magnetsko polje. Kroz um mu je prolazio jedini dan proveden u Beogradu i susret u pivnici sa doktorom-pjesnikom. Vrtlog sjećanja pritisne mu čelo no nekako blago, ugodno. Ti pređeni životni koraci navirali su jedan po jedan, bez žurbe, da ih još jednom pregleda prije no što zauvijek napusti svijet po kojemu je koračao 86 proteklih godina. Sporo, ali veličanstveno, otac je završavao zadnji stih.

...al’ celinu nije pozn’o baš nijedan, baš nikako.

6 Slon – Jovan Jovanović Zmaj

Stranica 47


Da li se moglo odoljeti smijehu na očevu prigodnu metaforu? Iako mu je prigovarano da ne razumije američki smisao za humor niti metafore baš najbolje, Nikola je ovu očevu metaforu shvatio lijepo. “Nikako? Baš nikako?”- kažeš. Nikola se nasmije čitavim svojim bićem i upravo tako oda ocu priznanje za vrhunsku interpretaciju. Bio je radostan što je ovu metaforu razumio odmah za razliku od one o Edisonu i svinjama za koju mu je trebalo više od godine dana. Zato ništa ne izusti o pjesmi osim jedne jednostavne rečenice:

“Jovan Jovanović Zmaj je bio jedini čovjek kojemu sam ikad poljubio ruku.”

I još nešto reče. “Čitav me život prate dobre pjesme i slijepci koji vole pipati.”

Ovaj put se, po prvi put, nasmije i otac te ustane sa postelje. “Želim da se rastanemo u dobrom raspoloženju” – reče. “Sada se moraš odmoriti.”

Nikola sa užasom pogleda u oca. “Zar odlaziš? Zašto me ne povedeš sa sobom?”

Otac ne odgovori ništa.

“Mogu li te još nešto pitati?” – reče sin. “Vidim da još nosiš svećeničku halju. Jesi li još uvijek čovjek od crkve?”

“Nisam sine više čovjek od crkve. Sada sam čovjek od Boga.” – odgovori otac blago i prigne se poljubiti sina.

Tada Nikola ugleda čudan natpis na očevom čelu i sjeti se da je zaboravio pitati oca o tome. “Što je to?”- upita Nikola dodirivajući očevo čelo.

“Moraš se naspavati sine.” – odgovori otac kao da pitanje niti čuo nije i posljednji put ugasi voštanicu kraj sinovog uzglavlja. U sobu nahrupi mrak.

U tom trenu Nikola shvati što znači biti pravi otac. Neke informacije djeci treba uskratiti. Kakve li veličanstvene manifestacije ljubavi? Nikola sklopi oči i zaspe. Znao je


Stranica 48

konačno što mora učiniti sa naslijeđem od papira koje će uskoro pregledavati slijepci koji vole pipati, a kojima su dobre pjesme zadnja stvar na pameti.

Stranica 49


New York, 6. Siječnja 1943....i Duha Svetoga

Upravo je dolazila šesta ura poslije podne. U Smiljanu bi se bučno objavila na starom zidnom satu čije je klatno mogao promatrati satima kada je bio dijete, uživajući u repeticiji gibanja. No bio je daleko, predaleko, od Smiljana odmaknuo. Novi dan je počinjao upravo u tom trenu. Gdje je bio, nije zapravo bio u stanju definirati. Duh mu je bujao, a tijelo je kopnilo. “Kakav čudan osjećaj” promislio je. “Najniža granica tjelesne slabosti povezana sa najvišom uzvišenošću duha”. Umjesto da pati zbog podvojenosti i metamorfoze, osjećao je upravo suprotno. Egzaltiranost? “Nemojte niti pokušati gospodine Tesla!” – prekorio je samoga sebe. “Ne tražite riječi za opis ovog stanja.” Stoga se ne drzne; ne cijenivši ni riječi, ni crteže previše. Odlučio je prepustiti se i opažati trenutak vlastitog preobražaja. Uostalom, ovo je bio prvi put da nije bio u stanju voljom kontrolirati procese u vlastitom tijelu.

Duša se podigla malo iznad umornog mu tijela, izgubljenog među oštrim plahtama. A onda se podigla još malo više. Pa još malo više, na mjesto sa kojega je mogao sagledati cijelu zemaljsku kuglu uronjenu


Stranica 50

u univerzum. “Sada sam kao golubice” promislio je “konačno imam dobar pregled svega.” Ovakav način pregleda većih površina nije bila novost za gospodina Teslu. Iznimna sposobnost vizualizacije i imaginacije bila mu je svojstvena čitavoga života. Zato je zazirao od crtanja. Zašto razrađivati ideju dvodimenzionalno na papiru kada ju je mogao razrađivati trodimenzionalno u mislima? Zapisivao bi tek konačno razrađenu ideju, kako bi je ostavio ljudima sa dvodimenzionalnom svijesti u naslijeđe.

Pogledao sam po sobi. Oca više nije bilo. Koliko god se trudio prizvati očevu prisutnost, to mi nikako nije polazilo za rukom. Umjesto oca, tik do moje postelje spokojno je stajala Princeza Duha, ista ona za koju sam prethodno mislio da je dama u bijelom. Zbog blaženog spokojstva koji se širio oko nje, osjećao sam se zaštićeno i sigurno. Predosjećao sam da je tu sa razlogom i da ću ugledati iznimne prizore.

Dok sam je promatrao u kutu sobe nije govorila, a niti mi se obraćala. Sada sam je jasno čuo i mogao sam razgovarati s njom.

“Da li te zbunjujem?” – upitala me je.

“Ne, nimalo. Mislio sam da nećeš nikada progovoriti.”

“Duhovna tijela mogu razgovarati samo među sobom. Preduvjet za ovakvu vrstu razgovora jest ista razina svijesti. “ – odgovorila mi je mirno.

“Znači, sada te čujem jer sam i ja postao duhovno tijelo?” – upitao sam

Ona se samo nasmijala.

Razlog zbog kojega ju je odlučio slijediti bilo bi teško opisati. Ljudi se uhvate za ruke, pa jedan pođe sa drugim, no u ovoj dimenziji to nije bilo tako. Morao ju je slijediti zbog neke neodoljive privlačne sile koja je bila gotovo magnetska. Kada bi bio posve iskren ne

Stranica 51


bi mogao sa sigurnošću utvrditi gdje prestaje njegova volja, a počinje volja Princeze Duha. Opet se ponašao kao automat izazvan vanjskim okidačem.

Da nije bio spreman vidjeti ono što je Princeza željela pokazati uvjerio se tek kada su došli do odredišta. Na lijevoj hemisferi je ugledao bojišta u plamenu. Ono o čemu je čitao u dnevnim novinama odvijalo se ravno ispred njegovih očiju. Rat! Gledao je Drugi svjetski rat na bijelom platnu ispred sebe, a to što je vidio paralo mu je čitavo biće.

Vidio je tanke granice između blagostanja posjetitelja tržnice koji su se vračali punih košarica da sapunom umivenoj djeci i suprugu pripreme objed a opet, na svega nekoliko stotina metara, prazne tržnice getoa. Zavirio je u njihove hladne domove sa bijelim sjenama na mjestima gdje su prije visjele umjetničke slike. Pregledavao je scene večernjih obiteljskih molitvi uz gotovo prazne zdjele rijetke juhe. Preneražen je gledao vojnike kako ulaze u kuće ljudi bez kucanja, udarajući kundacima puški po drvenim vratima koja su se rušila od siline njihovih udaraca. Vidio je posve jasno modrice veličine patlidžana po tijelima žena, djece i njihovih očeva; vidio je ožiljke po licima, trbusima, nogama i rukama kao i one najdublje, urezane na dušama. Vidio je kako ih čupanjem kose izvlače iz domova i bacaju na cestu, potom, sa ceste u kamione. Naguravali bi ih nemilice kao stoku u toru i odvodili u, njima, nepoznatom pravcu. Scene kojima je svjedočio tutnjale su i upirale na svih pet njegovih čula i imao je osjećaj da će povratiti od silne mučnine. No gledao je dalje.

Tesla je, sa sadašnje uzvišene pozicije, mogao posve jasno sagledati pravac deportacije tih izopćenika. No Princeza Duha ga magnetskom silinom odvrati od smjera kojim je želio krenuti. Unatoč njegovoj žarkoj želji da poprati te nesretnike do konačne destinacije koja je morala biti strašna, Princeza ga je usmjerila put predivne zgrade. “Oči imaju prirodne pokrove za razliku


Stranica 52

od ušiju. Koristi te pokrove Nikola i nemoj gledati u to.” – rekla je upirujući u nemili prizor. “Pokazati ću ti UZROKE, a potom ćemo se vratiti na POSLJEDICE.” – jasno joj je čuo misli.

Zgrada, ispred koje ga je dovela, bijelila se pod svježinom bijele žbuke. Zaključio je da sigurno gledaju u novogradnju. Budući je Princeza samo piljila bez riječi, Nikola odluči progovoriti prvi.

“Zašto smo stali ispred ove zgrade?” – upitao je tiho.

“U ovoj zgradi se nalazi institut za antropologiju, ljudsko naslijeđe i eugeniku.” – odgovorila je tiho. Na trenutak mu se učinilo da joj drhti ionako tanašan glas; sličan ženi koja plače u tišini. Kada se, nakon trena, domogla svog glasa povukla je Nikolu za sobom u prostorije instituta. U jednoj od najljepše uređenih ureda ugledao je naočitog muškarca odjevenog u bijelu kutu ispod koje je virila kravata i rever sivog odijela. Kosa mu je bila rijetka, ali uredno začešljana postrance. Lice je odavalo nekakvu posebnu blagost. Bilo je očito da dva blizanca koje upravo pregledava nisu niti najmanje intimidirani ovim blagim stvorenjem.

“Tko je ovaj muškarac?” – upitao je Tesla.

“Po sadržaju je ravnatelj ovog instituta, a po strukturi znanstvenik, Otmar von Verschuer.” – tiho je odgovorila. Nikolu je na trenutak zatekao njezin čudno sročen odgovor, ali se sjetio grafita i dijamanta, pa se prestao čuditi.

Naočiti i uglađeni ravnatelj u ruci je držao paletu sa različitim bojama očiju, i dubokim znanstveo-analitičkim pogledom uspoređivao uzorke na paleti sa bojama očiju dvojice blizanaca.

“Što im pregledava doktor Verschuer; sigurno vid?” – upita Nikola.

“Ne, nipošto. Verschuer nije okulist već genetski antropolog. On utvrđuje jesu li njihovi životi vrijedni življenja.” – odgovori Princeza Duha.

Stranica 53


“Pa što traži u njihovim očima?”-upita vidno zbunjeni Tesla.

“Pravu boju.” – odgovori Princeza.

“Što očekuje zaključiti po boji njihovih očiju?” – upita Nikola zapanjeno.

“Potvrdu da su njihovi životi vrijedni življenja.” – odgovori Princeza.

“Svaki život je vrijedan življenja.” – odgovori Tesla.

“Eugeničari se nebi složili sa tobom, a njih se, danas, pomno sluša. Kako i nebi kada tvrde da su shvatili razloge patnje većine ljudi. Oni kažu da su taj razlog – oni kojih ima u manjini i da čak imaju znanstvene dokaze za to. Samo promatraj dalje.” – reče mu i povuče ga silinom magneta za sobom. “Pokazati ću ti UZROKE a potom ćemo se vratiti na POSLJEDICE.”

Slijedeći ovu magličastu damu prelazio je stotine kilometara u milisekundama kao što se prelazi u snu. Vodeći se za njenom silom, stigli su do ulaza u neobičnu dvokatnicu koja je nalikovala moderno-srednjevjekovnoj utvrdi. Ulaznu kapiju, omeđenu sa dva divovska tornja pod zelenim kapama, centrirala su teška ornamentirana hrastova vrata. Prozori, omeđeni rešetkama na prvom i drugom katu, odavali su da se radi o nekakvoj neugodnoj građevini koja je oblikom neodoljivo podsjećala na rimski broj XIII i ostavljala okus spaljene kose u ustima. “Da sada zatvorim oči, sasvim bih je precizno prenio na papir. Do posljednjeg detalja.”- promislio je. Neko vrijeme gledali su ulaz, a budući je Princeza samo piljila bez riječi, Nikola opet odluči upitati prvi:

“Što je ovo?”- upita.

“Zatvor Landsberg.”- odgovori.

“Neugoda na prizor ove građevine izazvala mi je srsi u cijelom biću. Predosjećao sam da se za isti vezuje


Stranica 54

velika količina negativne energije koja je obavijala cijeli prostor.” – promislio sam nekako retorički. Pogledao sam nju: “Moram i ovdje nešto vidjeti?”

“Dvije ćelije u ovom zatvoru.” –odgovorila mi je.

Prva ćelija koju mu je pokazala, imala je oblik rimskog broja XV bez očiglednog logičnog slijeda. U njoj je, ležeći na željeznom zatvorskom ležaju, čitao omanji neugledni muškarac. Cijelim tijelom odavao je dojam osobe koja čita nešto iznimno interesantno. Laganu, gotovo praznu, glavu neodoljivo je privlačio sadržaj iz knjige. Udisaji su mu odavali iznimno duboko disanje; onakvo kako diše čovjek koji se silno zastrastio ili onaj koji je iznimno bijesan.

Princeza ga je promatrala sa gađenjem. “Zbog ovakvih je Sokrat odbijao pisati.” – rekla je upirujući desnim kažiprstom u omanjeg, neuglednog muškarca. “Zato je i stekao titulu najmudrijeg čovjeka na svijetu.”

“Tko je on?” – upitao je Nikola iako mu se odnekud činio poznatim.

“Adolf Hitler. Budući vođa Nacionalsocijalista. Tu se tek priprema za Ono.” – zamahnula je rukom iza ramena kao da pozicionira posljedicu u prostoru i vremenu. “Fermentacija bijesa u praznoj glavi i praznom srcu.”-objasnila je.

Nikola je na tren prestao disati. O ovom monstrumu čitao je dnevno u novinama. Zar je moguće da ga tako jasno vidi ispred sebe? Prizor ga je ispunio užasom. No, i sam zapanjen svojim pitanjem, prozborio je:

“Što čita ovako pomno?”

“Pronašao je dobar razlog iza kojega će sakriti pravi razlog svojih budućih djelovanja. Zato je ovako zadovoljan. Kada na osobu bez savjesti koja nije u stanju razlikovati ono prvo – dobro od zla – padne sjeme nekakve znanstvene teorije koju su sugerirali intelektualci ili znanstvenici kroz svoje traktate, može

Stranica 55


se izroditi monstruozna tvorevina. Zbog ovakvih je, ponavljam ti, Sokrat odbijao pisati. Bio ih je svjestan. Zato je i stekao titulu najmudrijeg čovjeka na svijetu.” – govorila je tiho ali odlučno. Nikola je upijao svaku riječ i svaki prizor. Da li je mogao reći da su prizori kojima je upravo svjedočio, nesvakidašnji? Ako bi bio potpuno iskren, rekao bi: “Prizor je svakidašnji ali objašnjenje prizora me zateklo.”

Mislio je, nakon dugo, na Sokratovu mudrost.

No bijela dama ga prekine u razmišljanju. “Pokazujem ti UZROKE, a vratiti ćemo se na POSLJEDICE. Posljedice se itako najduže zadržavaju u vremenu i prostoru za razliku od UZROKA, koji se vole skrivati poput male djece.“

Druga ćelija koju mu je pokazala, imala je oblik rimskog broja XX bez očiglednog logičnog slijeda. U njoj je, pogrbljen na željeznom zatvorskom ležaju, sjedio muškarac. Cijelim tijelom odavao je položaj poraženog, skršenog čovjeka. Tešku glavu držao je objema dlanovima, a laktovima se upirao u koljena. Nije plakao, činilo se. Samo su mu udisaji odavali iznimno plitko disanje; onakvo kako diše čovjek kojega jako boli ili koji se jako boji.

“Tko je on?” – upita Nikola.

“Liječnik. Karl Brandt.” – odgovorila je.

“Nisam nikada čuo za njegovo ime.” – rekao je. “Zašto je u zatvoru?”-upita.

“Čeka izvršenje presude koja mu je dosuđena na najvećem suđenju doktorima u povijesti čovječanstva. Sutra će ga smaknuti vješanjem.” – odgovorila je Princeza Duha posve mirno.

“Što je skrivio?” – upitao je.

“Njegov grijeh je apsolutni posluh autoritetu. Bio je u zabludi da zakon i pravda sinonimi. Zbog te zablude je


Stranica 56

ubijao.”- odgovorila je. “Predvodio je program eutanazije svojih sugrađana koji su odstupali od predodžbe zdravih. Državno ozakonjivanje sterilizacije smrtno bolesnih, starih, nemoćnih i psihofizički hendikepiranih sugrađana njemu je bilo dovoljno da ih likvidira sa zemaljske kugle. Kada se ljudi počnu grupirati po nekim karakteristikama, prema kojima ih nikada nije grupirao Bog, to ne staje na jednom grupiranju. Nakon likvidacije prve grupe slijedila je druga grupa takozvanih biološki inferiornih, štogod to značilo. U toj grupi biološki inferiornih otvorene su podgrupe prema nacionalnostima. U podgrupama prema nacionalnosti, otvorene su pod-podgrupe prema vjeroispovijesti. U pod-podgrupama prema vjeroispovijesti, otvorene su pod-pod-podgrupe prema spolnoj orijentaciji. U pod-pod-podgrupama prema spolnoj orijentaciji otvorene su pod-pod-pod-podgrupe prema političkim stavovima.... Moram li dalje? Jer uslijediti će selekcije prema veličini noge, širini među očima, brzini trčanja, kapacitetu pluća, duljini jezika. Zar ne vidiš da im već mjere udaljenost između očiju pomičnom mjerom? Ovim strelovitim tempom, doći će do grupe u kojoj neće ostati puno ljudi. Možda će najdulje opstati grupa sa najduljim jezicima, no samo naslućujem. Vjeruješ li mi?” – upitala je. “Jer, jasno ti je da podgrupiranju nema kraja, zar ne Nikola? Ludilo ne staje kad ne znaš razlikovati dobro od zla. Znaš li koliki će biti broj žrtava ovih selekcija na kraju rata?” – upitala je.

Nikola se zgrčio kao kada bi u mladosti prolazio ispod mostova. Osjećao je da će ga težina ovog podatka pogoditi silnije od pritiska betonskog bloka na njegovoj glavi. Nije bio siguran da je spreman čuti ovu informaciju no, u ovoj sferi svjesnosti, ništa mu nije moglo ostati skriveno. Sama posvećena pažnja otkrivala bi informaciju. Znao je da će neminovno čuti istinu jer uši, za razliku od očiju, zatvoriti nije mogao prirodnim putem. Posebno ono unutarnje uho, koje je, zbog njemu nepoznatog razloga, bilo otvorenije prema spoznajama od drugih ljudi.

Stranica 57


“60.000.000... Ljudi.” – rekla je. Brojka ga je napunila neviđenim užasom. Do sada je uspijevao kontrolirati nenadane mučnine, ali večeras je morao povratiti kao trudna žena čije biće razdiru velike promjene.

“Zar poremećaj gađenja na prizor nije pripadao mom tijelu?” – pitao se. “Kako to da ga osjećam i sada, kada sam tijelo ostavio tamo daleko, na oštrim plahtama?”

“Ne gledaj u tom smjeru. Čuvaj svoje oči. Iskoristi prirodne pokrove kojima si obdaren. Zatvori oči, Nikola.” – čuo je mnoge glasove koji su stizali sa svih strana i niotkud posebno. “Ima samo jedno dobro; znanje, i jedno zlo; neznanje.” Zakleo bih se da je razabrao glas grčkoga mudraca koji je odbijao pisati od straha da njegovo pisano naslijeđe ne dohvati budala. Tog trena shvati da grčki mudrac nije mislio na poznavanje intelektualnih činjenice iz knjiga koje već idući nadobudniji intelektualac osporava novim intelektualnim činjenicama, već na svjesnost o DOBRU i ZLU.

“Između ove ćelije” – prstom je pokazala na prvu – “i ove ćelije” – prstom je upirala na drugu “proči će 24 godine. Od zanosa do poraza, zamisli Nikola, samo 24 godine ali 60.000.000 mrtvih.” Desnim kažiprstom je uporno upirala u mali prostor između dvije ćelije. Zbog bijele haljine i tog desnog kažiprsta na trenutak mu se učinila veoma slična Ivanu Evanđelisti. “Izvući će se i karta broj XV, upirala je na Hitlerovu čeliju, i karta broj XX, upirala je na Brandtovu ćeliju samo se nikada neće izvući karta onoga prvoga, onoga znanstvenika u bijeloj kuti ispod koje je virio rever sivog odijela. Znaš li zašto? Svi su dio eksperimenta osim samog znanstvenika. Znanstvenik uvijek promatra one druge, ali ne sudjeluje u igri. Ako pođe po zlu, stradaju oni koji su bili predmet eksperimenta, oni koji su eksperiment naredili i oni koji su eksperiment izvodili, ali nikada znanstvenik. Znanstvenik samo drži karte i igra se. Shvaćaš li?!”

Od onoga jutra u Lici, kada je svjedočio zapanjenim dječjim okom kako mali kamenčić prerasta u veliki snježni odron, bivao je zadivljen malim stimulusnima koji su uspijevali prouzrokovati manifestacije velikih


Stranica 58

amplituda koristeći prirodne vibracije zemlje. Neočekivano se sjetio i djece koja su se ljuljala u Bryant Parku. Posve mala snaga u njihova leđa i dugo su se ljuljala ta djeca u Bryant Parku. Ovo je bio sličan fenomen. Naočigled mali stimulans, mali razlog, mali uzrok uzrokovao je destrukciju velikih amplituda. U glavi mu je odjekivao podatak kojega javnost početkom 1943. nije bila svjesna. U ovom znanstvenom eksperimentu stradati će 60.000.000 ljudi.

“Shvaćam.” – odgovorio je tiho. Tople suze krenule su mu niz obraze. Jedna po jedna, jedna po jedna, jedna po jedna, bez žurbe ikakve. Gledao je lijevo i plakao. Neutješno, tiho, dugo. Savladan neizmjernom tugom na trenutak zatvori oči i zaspi. No, tuga je bila neizbrisiva, a granica između svjesnog stanja i nesvjesnog sna nije više postojala. Nastavio je sanjati o tužnim ljudima. Nad tužnim ljudima nadvila se tama slična onoj koju je promatrao zatvorenih očiju. Bila je to crna boja ili možda tamno modra u noći bez zvijezda; nije bio siguran.

“Pronašao sam svjetlo.” – sjetio se kao u deliriju. “Zašto je ovdje ovako mračno?”

Pokušao im je glasnim dovikivanjem privući pažnju. “Ljudi, zašto ne upalite svijetlo. Dao sam vam svijetlo da vam ne bude toliki mrak. Upalite prekidače!!!”

Nitko od tužnih ljudi nije obraćao pažnju na vapaje starca. Omotani tugom, strahom, nevjericom, lažnim uvjerenjima, neizvjesnošću, bijesom i grandioznim idejama udarali su jedan o drugoga, kao u nesvijesti. Umirali su na bojišnicama, na ulicama, ugurani u velike limene peći. Blatnjavi i ogoljeni, gotovo se nisu razlikovali jedan od drugoga. Oni “eksperimentalni” umirali su pod rukama “eksperimentatora”. Samo je grupa uglednih znanstvenika iz tog doba stajala posve mirno i sve to zapisivala u bijedne tekice. Pisali su o ljudima, grupiranima u nekakve grupe koje Bog nikada odobrio nije. “Promatrači i suci ljudima, trebali su biti samo Bog i njegovi anđeli. Otkud znanstvenicima, za Boga miloga, takva drskost?”

Nastavio je sanjati taj pomaknuti svijet. “Ovakvi

Stranica 59


pokreti mase trebaju puno vremena da se umire.” Znao je, budući najbolji. Sve ovo će trajati jako dugo, barem još dvije godine – mislio je. Pucnjava sa bojišnica o kojoj je sanjao prouzrokovala je jedinu vizualnu pojavu nad kojom nikada nije imao kontrolu: bljeskove svjetlosti. Glava mu je počela gorjeti kao da u njoj leži malo sunce. Morao se sklupčati od bola i zagrliti glavu svilenim dlanovima. “Ovaj put neću preživjeti udar.” – pomisli – “a nisam još napravio nešto što moram napraviti prije smrti.” Jer shvatio je, baš kao i nakon razgovora sa ocem, što znači biti pravi otac. Neke informacije djeci treba uskratiti. Kakve li veličanstvene manifestacije ljubavi? Shvatio je da postoji jedan dosje kojega mora dovršiti za dobrobit čovječanstva. Znao je da će se još jedanput ustati na noge u fizičkom tijelu kako bi završio posljednje djelo. Iz glave snagom volje otpusti bol, tugu i svaku negativnu misao o onome što je upravo vidio. Znao je da će mu trebati iznimna fizička snaga prije no što napusti ovaj svijet.

....e quindi uscimmo a riveder le stelle.... znao je.


Stranica 60

Stranica 61


......AmenSpavao je čvrsto nekoliko sati da pripremi tijelo za

veliko djelo. San mu je bio postojan, dubok i čvrst bez ijedne misli da mu omete odmor. Shvatio je. Misli više nisu bile potrebne, pripadale su prošlosti.

“Čovjek snuje a Bog određuje.” – kao da odnekud čuo majku. Istoga trenutka se prene iz sna. Svjetleća bol u glavi je prestala i glava mu se ponovno ohladila. Osvrtao se oko sebe da otkrije izvor riječi koje je upravo čuo, naočigled, ravno iz majčinih usta. No, majke nije bilo. Opet je bio u svom krevetu i u svom tijelu. Osjećao je svu skučenost ovog maloga tijela koje, kao da više nije moglo primiti nabujalu dušu koja je pred nekoliko trenutaka prelijetala zemlju. Kraj postelje je još uvijek bila Princeza Duha. On se obradova i pokloni joj nježni osmjeh kao što se pokloni dragoj prijateljici koja te upravo izbavila.

“Znam zašto si mi ovo pokazala.” – reče joj i nasmije se.

“Kaži!” – reče mu u zahvalu za osmijeh. “Da baš vidim dal’ još uvijek dobro spajaš uzroke i posljedice?”

“Ovo si mi pokazala jer više nemam vremena za sagledati posljedice onog dosjea, a poznaš me bolje no što poznam samog sebe. Znala si da me jedino eksperiment ili iskustvo može demantirati, a da nemam


Stranica 62

više vremena za eksperiment, a ni za iskustvo. Umirem, a znanstvenik sam.”- odgovorio je. “To sve objašnjava.”

Princeza Duha se samo nasmijala. Imala je stanovitu nježnost prema nadarenim učenicima.

“Želim riješiti još jednu nedoumicu vezanu za sebe. Možda mi možeš pomoći?” – upitao je kao čovjek koji se nalazi pred vratima unutar vlastite kuće, koje čitav život ne uspijeva otključati.

“Pitaj me!” – odgovori mu.

“Što mi se to događalo čitavog života? Nenadani bljeskovi i vizije na oštre zvukove, miješanje stvarnih i zamišljenih objekata, živopisna imaginarna putovanja, mogućnost konstrukcije složenih strojeva u mislima bez ijedne skice, gađenje na perle, averzija na dodir tuđe kose, gađenje na bubice. Pogled na breskve mogao bi mi u nekoliko sekundi povisiti temperaturu, a dodir papira sa vodom izazivao bi mi užasan okus u ustima. Na posuđu u kojem bi mi bivalo servirano jelo, pojavile bi se dimenzije koje sam morao množiti po dužini, dubini, i po udaljenosti. Što bjelji stolnjak, to jasnije koordinate posuđa, zamisli to. A da si me samo vidila kako sam vabio vrane! Moja imitacija njihove skrike je bila do te mjere autentična da bi sletjele tik do mene, kao svoj svome. Postao sam šampion u hvatanju vrana sve dok se nisu osvetile u kolektivnom ptičjem linču mene i moga prijatelja. Matematičke rebuse sam rješavao promatrajući ih zapisane ispred sebe. Znaš što sam? Divovski konverter zvukova i glasova u prizore. Bio sam iznimno vizualan. Za mene je bilo stvarno ono što sam mogao sebi vizualno predočiti. Kada bi mi nešto zaista privuklo pažnju, moj interes je postajao opsesivan. Dovodio sam se prečesto u stanje apsolutne psihofizičke iscrpljenosti, ali se nisam mogao zaustaviti vlastitom voljom. Okidači su bili jači od moje volje. Hoću li nastaviti dalje?”

Ona je samo blago kimnula glavom i pustila ga da nabraja posljedice. (Zaboga, duže se zadržavaju u prostoru i vremenu, pa ih je lakše nabrajati.)

Nikola je nastavio: “Kada bih se doveo do ekstrema iscrpljenosti, tek onda bi započinjala prava mentalna

Stranica 63


agonija. Od udaljenog zvuka lokomotive vibriralo bi mi cijelo tijelo a čuo bi slijetanje muhe na stol kao da mi je sobu pogodio torpedo. Da nisam bio kadar raščlaniti zvukove i riječi u sastavne komponente, one bi me zasigurno dokrajčile silinom impresija. Imao sam prečesto osjećaj da ludim. Ne znam da postoji silniji, moćniji, intenzivniji osjećaj koje ljudsko tijelo može proživjeti. Slično je patio i Dane, moj pokojni brat.”

Nikola je na trenutak ušutio, a onda skrušeno upitao: “Znaš li što je to? Raspitivao sam se kod svih psihologa i psihijatara svoga vremena. Nisu mi znali reći. Znaš li ti što mi se događalo?”

“Imaš sinesteziju. Višestruku.”- odgovorila je mirno.

Ekspert za riječi uoči da sličnost sa poznatom riječi anestezija. “Znam što je anestezija. Odumiranje osjetila ili, bolje, bez osjetila. Kada operiraju osobu moraju joj dati anesteziju da ne osjeća tjelesnu bol, zar ne.”

“Ti imaš drugi ekstrem, previše osjetila ili, bolje, ujedinjenje osjetila. Ono što većina ljudi čuje uhom percipira sluhom. Ti, ono što čuješ uhom, percipiraš sa svih pet čuvstava kao male bebe. Ta slušna informacija tebi ima boju, oblik, okus i miris. Zato si mogao znati napamet cijele knjige od slova do slova, zato si sa lakoćom učio strane jezike, zato si ideje mogao vizualizirati trodimenzionalno kao na ekranu ispred sebe. Intenzitet kod kojega je prisutna sinestezija u tvom biću, vrlo je rijedak. Sada je ovaj poremećaj gotovo nepoznat, no proučavati će se i postati poznat široj javnosti tek za šezdesetak godina od sada. Baš kao i tvoji radovi.” – govorila je. “Umjetnik nikada nije odvojen od svoje umjetnosti. Da bi mu shvatio umjetnost moraš poznavati umjetnika, zar ne? Zato će to, i u tvom slučaju, ići nekako paralelno.”

Tesla ju je pogledavao u nevjerici. Cijeli život čeznuo je za objašnjenjem cijelog skupa čudnih ponašanja što ih je vukao kao teški juteni plašt za sobom. Sada mu je ova dama, koja je pronašla mir, mirno izrekla dijagnozu. Rado se ponovno prisjetio dragog prijatelja Einsteina koji nije propuštao podsjetiti da kada nešto razumiješ, možeš to jednostavno i objasniti. Ona je


Stranica 64

očito razumjela, pa je mogla jednostavno to i objasniti. U jednoj jedinoj riječi - sinestezija. No, ne spomene Alberta već jednog pjesnika: “Dobro je rekao Nabokov da revelacija može biti ubojitija od revolucije.” – reče.

“Nabokov kažeš? Stvarno ništa nije slučajno! Odličan odabir citata, Nikola.” – uskliknula je radosno i lupila ručicama, kao dijete.”I on ima sinesteziju. Momentalno predaje na Univerzitetu u Cambridgeu. Pozovi ga, popričajte o istom doživljaju svijeta. On je zaljubljen u šarene leptire a da vidiš samo kako majstorski igra šah! Rijetko, međutim, koristi šahovsku ploču.”

Nikola je neko vrijeme šutio. Zamišljao je pjesnika kojem nije poznavao lice, ali mu je bio blizak po muci. Zamišljao je kako mentalno pomiče šahovske figure i uživa u društvu šarenih leptirica. Bio je žalostan što ga nikada, znao je, neće pozvati telefonom niti upoznati mu lice.

“Znači, ne može se fotografirati misao?” – upita je.

“Ne. To je sinestetska iluzija.” – odgovori mu izazovno. “Mnoge su iluzije i ludaste ideje nastale zbog nedovoljnih opažaja, baš kao što si rado tvrdio. Sjećaš se?”

Tesla se nasmije od srca. “Tučeš me mojim oružjem, mlada damo!?”

“To mi je najslađe, Nikola. No, nisi bio svjestan da podjednako luckaste ideje mogu nastati i uslijed pretjeranog opažaja!” - odgovori mu prpošno kao dama koja provocira kavalira. “Međutim, ne tvrdim da misli koje čovjek misli nisu vidljive. Ne tvrdim to, dragi. Samo se ne vide na fotoaparatu.”

“Nego?” – upita Nikola i požali što nije mlađi. Ova prkosnica mu se počela dopadati. Da ju je tek ranije sreo? Možda bi je i oženio upravo zato jer je bila… prkosna? Kao priroda? Možda je bila baš kao priroda!? Zato mu se jako sviđala.

“Misli se ocrtavaju na licu čovjeka koji ih promišlja.”- odgovori mu. “Zato će se tvoj pravi portret nazvati: PORTRET JEDNE VRLINE i plijeniti će pažnju silnije od portreta Mona Lise. Znaš otkud takav magnetizam

Stranica 65


kod Mona Lise? Da Vinci je uspio oslikati vrlinu duha vidljivu na licu. Odliku duha uhvatiti na licu, zamisli? Zato ju je slikao četiri godine i nikada je nije završio slikati. Svi su opčinjeni Giocondom a ne shvaćaju zašto. Ona je magnet jer je lijepa od svoje vrline. Baš kao i ti, Nikola.

Dozvoli mi!”- upita ga i približi se njegovim usnama. Kao da je mogao odbiti ovakvu silnicu.

“Tko bi te odbio. Ni mrtav ni živ.”- promisli kavalir - “što me dovodi u pat poziciju.”

Ona postupi po dozvoli i utisne mu poljubac na usne. Nikolu preplavi neočekivana sreća jer je konačno otpustio arhetip mudraca da počiva u miru božjem, a poljupcu se prepusti kao kavalir, što je oduvijek i bila opcija čovjeka. Osjetio je da pada prema zelenoj travi, lagano kao znanstvenik oslikan na Viscontijevoj tarot karti broj XVI kojeg je pola stoljeća prije vidio u Morganovom studiju. Tada nije potpuno shvatio značenje te karte. Sada, sa čitavim životom iza sebe, upravo ta karta je poskakivala radosno ispred njegovih očiju dok je zatvorenih očiju uživao u poljupcu dame.

La Torre – The Tower – La Tour – La Torre – Der Turm

“Hoćeš da ti kažem na što me asocirao okus tvog poljupca?” – upita je on, kada je odmakla usne od njegovih. Ovaj put je i on upita izazovno jer, konačno, bio je talentiran za sve čega bi se dotakao uključujući ljubljenje.

“Na neku voćku, pretpostavljam?” – rekla je smiješeći se.

“Samo se nadaj.”- odgovori Nikola. “Nisam ti ja običan kavalir. Ja ili ljubim ili ne ljubim. Poljubac ti ima okus na srednjevjekovnu tarot kartu broj XVI. I to rimski broj XVI.” – reče Nikola i počne se smijati od srca.

“Vidim da se onda nećemo ljubiti često!?” – odgovori prpošnica.

“Griješiš! Što fali okusu tarot karata?”- upita Nikola.

“Ti mi reci.” – odgovori dama. “Ja ih nikada nisam ljubila.”


Stranica 66

“Okus ovisi o tome tko drži špil. Dok je Morgan pokazivao špil, poljubac mi je bila zadnja stvar na pameti.” – odgovori Tesla radosno sjećajući se debeljuškastog brkana.

Princeza Duha osmijehom zahvali na neobično sročenom komplimentu

“Osijećam da ću se uskoro moći radovati kao dijete. U biće mi se vraća humor i veselje.” – reće joj kada se dovoljno odmakla od njega.

“Jesi li vidio što sve poljubac može? Priznaj da se dobro ljubim.” – reče radosno.

“Nešto sam, izgleda, ipak propustio.” – nasmije se.

“Nadoknaditi ćemo. Ispred nas je čitava vječnost.” – reče mu - “beskonačna kao ljudska glupost. Privedi kraju svoje veliko djelo. Mene ćeš već pronaći.”- odgovori.

“Znam da hoću.” – odgovori joj. “Sada pođi.”

Princeza Duha otvori dlan i ponudi mu tri zrnca šipka. “Kušaj ovo dvobojno voće sa krunom.” – reče. “To će ti dati onoliko snage koliko ti treba.” Nikola primi zrna i njezine ruke i sa užitkom ih prinese ustima. Okrjepa je bila momentalna.U obraze mu se vrate sokovi.

Princeza se približi svijeći, koja je gorjela na noćnom ormariću i baš kao i Milutin ne tako davno, puhne i ugasi je. Nikola neko vrijeme ostane promatrati tamu i po prvi put u životu ne osjeti baš nikakvu potrebu da naruši njezinu veličinu. Pa, i tama je imala svojih prednosti. U tami se sve spajalo u cjelinu, ljudi više nisu imali jasne konture, kao ni njihove države jasno definirane granice, koje su branili ljudi u krvavim uniformama. U tami se nije vidjela odjeća ljudi, religiozni amblemi, statusni simboli, vile ili straćare, lijepa lica ili ona ružna... Gubila je odvojenost u svakom smislu. Svjetlo bi se pojavilo i nestajalo, ali tama; tama je postojala od pamtivijeka. Osjetio se zaštićen kao sjemenka u crnoj zemlji i voljen kao embrio djetešca u tamnoj majčinoj utrobi. “Čitav sam život toliko opterećen svjetlošću da nikada nisam uživao u tami.” – promisli. “Sreća da se mijenjamo sve do posljednjeg udisaja.”

Stranica 67


Shvati da je po prvi put prigrlio tamu. Nebo tu noć obasja na stotine tisuća zvijezda. Oduvijek su, prelijepe, bile na nebu, ali vidio ih je tek kada je pala ovako tamna noć, bez mjeseca. Sjeti se prelijepog nebeskog svoda nad Smiljanom? Kakva ludost, strahovati od tame. Možda je baš u njoj sadržan Bog; onaj koji je kadar sve prigrliti i koji ne prezire nikoga? Koji ne favorizira ljude zbog njihovog sadržaja ili mjesta u kojem žive. Onaj koji ne mjeri udaljenost između dva oka niti je ikada volio više čovjeka zbog opsega čovjekove glave. Onaj koji ne potencira ratove i ne zauzima strane jedne ili druge vojske. Onaj koji obožava različitosti i čiji je dom vrlo često ukrašen neuglednim poljskim smiljem, a ne nužno goropadnim orhidejama. Onaj koji gnijezdi sjeme čovjeka, sjeme cvijeta i sjeme životinje u predivnoj, ljekovitoj tami. U tami započinjemo, u tami umiremo!

Po prvi put promisli da bi Bog mogao biti upravo to: sveobuhvatna, nedefinirana tama kojoj se ne pozna ni izvor ni ušće. U tim mislima zaspe sretan i po prvi put u životu se naspava bez straha. Straha od tame? Od straha ne spoznajemo puno toga. Po tami nikad nismo ni tražili.

Sreća je što se mijenjamo baš do posljednjeg udisaja.


Stranica 68

Stranica 69


New York, 7. Siječnja 1943. (Božićna noć)Dosje Phaeton

Čvrsti, božanski san koji je morao trajati satima prekinu tek jutarnje zrake slabašnog sunca, koje se uspijevalo progurati tek do najviših katova njujorških zgrada. Tesla je boravio na jednom od tih viših katova, pa je imao šansu sa suncem.

Za razliku od prethodnih dana, kada se nije uspijevao niti podignuti malo više na jastuke, ovoga jutra odgrne pokrivač i sjedne na postelju. Pogledom pronađe sobne papuče, ali ih ne navuče na noge. Ako se i prehladi? Više nije bilo bitno. Ustane se, bos, i staračkim, tihim, koracima uputi prema sefu koji se nalazio u pomoćnoj sobi broj 3328. Udaljenost je bila od svega nekoliko metara. Za njegovo stanje je bila kilometarska. Kombinacijom brojeva otvori sef i izvuče omanji dosje, zamotan u stari novinski papir, zavezan običnim jutenim konopcem. Nasmijao se dosjeu i vječnoj činjenici kako izgled vara. Zatvori sef i vrati se u sobu 3327. Kretnje su mu bile promišljene; glavni cilj – završiti veliko djelo.

Znao je da je ova nova snaga, ulivena u njega kako bi mogao dovršiti sporno djelo i stoga se nije čudio svojoj jutarnjoj živosti. Uostalom, okrijepio se voćem sa krunom, što nije mala stvar. Ako je nešto kvalitetno,znao


Stranica 70

je, dovoljna su tri zrna. Opet ti mali stimulansi koji, ukoliko u skladu sa zemljinom frekvencijom, mogu prouzrokovati velika pomaknuća. Pitanje od milijun dolara: Koja je to zemljina frekvencija?

Ono što ga nije prestajalo iznenađivati cijelog života bila je providnost Božja kojom je bivao često okupan. Čudni su putovi gospodnji, znao je.

“Većinu ljudi” čuo je svog najdražeg prijatelja Samuela Clemensa “zabrinjavaju oni dijelovi svetih spisa koje ne razumiju; mene zabrinjavaju oni dijelovi koje razumijem.”

“I mene, baš kao i vas, zabrinjavaju dijelovi koje razumijem. Zato smo valjda prijatelji?!Već sam se pitao gdje ste?”- odgovori mu Nikola

“Bili ste u društvu dame. Zar mi ne biste zamjerili da sam drsko prekinuo vaše druženje? Mi smo dovoljno razgovarali svih ovih godina.” – odgovori mu gospodin Clemens.

Nikola je ozareno promatrao dragoga prijatelja koji se, radi potreba spisateljske karijere, preimenovao u Marka Twaina, ali koji je izgledao baš kao netko tko se zove gospodin Clemens. “Moći ću vam biti puno bolji prijatelj no što sam vam bio do sada. Vratio se humor u mene, a čini mi se da sam počeo razumijevati metafore. Zamislite!”

“Bilo je i vrijeme.” – odgovori gospodin Clemens zadirkivajući prijatelja. “I sam se pitam kako sam toliko dugo mogao biti prijatelj čovjeku sa toliko malim smislom za humor koji ne razumije metafore!”

“Ma vidi vas, kako ste jutros živahni i provokativni. Onaj mladi novinar koji me nedavno intervjuirao nije vjerovao da vi i ja razgovaramo svakoga dana. Čudio se. Misli da sam lud. Žalim što vas ne može sada vidjeti. Vidio bi u kolikoj je zabludi bio. Pa vi ste, gospodine Clemens, življi no ikad!”

“Danas je vaše veliko slavlje, Nikola. Božić. Zar da me ne veseli prijateljevo slavlje?” – upita gospodin Clemens. “Otuda moja jutrošnja ozarenost. No, zar

Stranica 71


ja to vidim spis u vašim rukama? Nije valjda da ćete i današnji dan provesti radeći?”

“Danas ne. Danas slavimo.” – odgovori gospodin Tesla prijatelju uz osmjeh. “A ovo?” – pokaže na spis omotan u novinski papir koji je držao na krilu – “s ovim ćemo podesiti rasvjetu; znate da mi je podešavanje rasvjete u krvi. Pomozite mi, molim vas.”

“Zapovijedajte, dragi prijatelju!” – uzvrati gospodin Clemens.

“Uzmite, molim vas, onaj srebrni pladanj sa maloga stola.” – zamoli, pokazujući na jedini stolić u sobi “i postavite ga na prozorsko okno.” Gospodin Clemens postupi po prijateljevom naređenju; postavi široki pladanj na prozorsko okno i odmakne se čekajući daljnje upute. Teškim naporom starac se podigne na bose noge pridržavajući u rukama svoje najspornije djelo koje je nazvao “Dosje Phaeton”. Potom otvori ladicu noćnog ormarića i izvuče svežanj sijena, dva ivera i malo žita. Pomirisao je intenzivni oblik sijela. “Sijeno je dio našeg božićnog folklora, gospodine Clemens.”- pojasni prijatelju. “A ova dva ivera moraju biti sa mladog drvca.”- nastavi. “I žito. Treba nam žito za posipanje.” Sa noćnog ormarića uzme kutiju šibica, postavi djelo na metalni pladanj, utisne dva ivera na dvije strane djela umotanog u novinski papir i zapali ga kao što je otac davno palio badnjak. “Sve ovo, gospodine Clemens, morao sam napraviti još sinoć, ali sam se osjećao iznimno loše. No, nikada nije kasno za pravu stvar, zar ne?”

“Jeste li sigurni?” – upita mirno promatrač Clemens.

“Siguran sam kao sam Bog.” – odgovori gospodin Tesla još mirnije. “Nije mu”- upirao je prstom na spis koji je dogorijevao na pladnju- “još došlo vrijeme da ugleda svjetlo dana. Sigurnije je ostaviti ga još neko vrijeme u tami. Znate, gospodine Clemens, počeo sam se navikavati na tamu. Ima nešto posebno u njoj, možda čak i sam Bog. Pričat’ ću vam o tome.”

Dosje Phaeton je dogorijevao u improviziranom metalnom retortu. Alkemičar ga je mirno promatrao, iako je u njega utkao godine rada. Bio je posve miran,


Stranica 72

uživajući u plamenu. Dva su puta njegove radove zapalili ljudi; ovaj put ne. Ovaj je rad zapalio sam Bog pridržavajući mu drhtave ruke. Kako je lijepa bila predaja volji Božjoj!

Kada je desetogodišnji rad posve dogorio u nekoliko sekundi i pretvorio se u pepeo, Tesla i gospodin Clemens otvore škripavi njujorški prozor, koji se otvarao samo onoliko da čovjek, koji se eventualno odluči ubiti skokom sa nebodera ne uspije u nakani, te pritom ubije i dva slučajna prolaznika koji su se upravo zaljubili. Kroz otvoreni prozor tri prijatelja ispu prah. Prah preuzme zemljana struja i zakovitla ga radosno po nebu. “Sretan vam Božić gospodine Tesla.” – čestita mu najdraži prijatelj. “Sretan vam Božić gospodine Clemens.” – uzvrati mu prijatelj. “Bože kakav izniman dan!”- rekao je gledajući dosje Phaeton pretvoren u leteći prah.

“Mogu li vas upitati o čemu je bio ovaj izum?” – upita gospodin Clemens.

“Ovo nije bio izum. Dosje Phaeton je bio pronalazak.” – odgovori Nikola.

“Mislio sam da su to dvoje sinonimi?”

Nikola pogleda prijateljevo lice izrazom kojim otac gleda lice naivnog djeteta, nastojeći pronaći prave riječi za jednostavno objašnjenje. “Izum ne mora nužno sadržavati istinu.” Sjetio se Eugenike. “Pronalazak, međutim, u cijelosti sadržava istinu; uvijek i samo istinu. Zato ga mirne duše mogu spaliti, ali budući da sadržava istinu, izdići će se opet iz tog letećeg pepela u nekom budućem trenutku. Neki drugi čovjek ili neka druga žena će ga otkriti u budućnosti, to je sve. Istinu se ne može uništiti gospodine Clemens.”

“Vratite se u svoju postelju, dragi prijatelju.”- reče gospodin Clemens pridržavajući prijateljev desni dlan i lakat kroz gotovo prazni noćni ogrtač. Svoje ste napravili. Napravili ste više no što je ljudski, znate?!”

Nikola nije odgovorio ništa. Uvijek se moglo više, no zašto kontrirati dragom prijatelju, koji to govori zbog njegova dobra. Stoga mu se pusti na vođenje do

Stranica 73


postelje. Posljednji put upre nogama o čvrsto tlo i legne na visoke jastuke. Osjećao se težim od tone. Prijatelju je bio lagan kao perce. Prijatelj Clemens ga ostavi na nekoliko minuta da dođe do daha a potom ga upita: “Nikola, što ćete sa ostalim dosjeima? Oni vas ne zabrinjavaju, zar ne?”

Nikola ih pogleda kao kroz maglu. Po policama, po stoliću, po cijeloj sobi. Dugo je oklijevao prozboriti; samo ih je milovao pogledom. Cijelo svoje naslijeđe od papira.

“Posjetio me otac, znate, dva dana pred Božić.” Na spomen oca, Nikoline oči zasuze, a prijatelj Clemens mu povjeruje na riječ, za razliku od mladog novinara, koji je bio sumnjičav prema susretima takve vrste. “Ima izniman smisao za humor, baš kao i vi. Mnogo smo pričali o svemu, ali me posebno obradovala pjesmica koju mi je izrecitirao. Moje naslijeđe je” – pokazivao je prijatelju upirujući koščatim prstom po zraku –” usporedio sa slonom iz dječje pjesmice jednog velikog pjesnika.”

“Slonom, kažete?” – prijatelj Clemens se nasmije od uha do uha. “Da nije možda bijeli slon iz Sijama?”

“O njegovoj boji nije zborio, no posve sam siguran da je ovaj bio iz Indije.” – odgovori Nikola.

Clemens se smijao iskezivši usne pod brkovima od uha do uha. “Što vam je otac pjevao o slonu?”

“Rekao je da je moje naslijeđe baš kao veliki slon kojega će pregledavati slijepi ljudi. Svaki će, zbog vlastitog ograničenja, moći sagledati samo dio slona, ali će tvrditi da je spoznao cijeloga, a potom će se prepirati sa ostalim slijepcima koji od njih ima pravo. Ti ljudi će slona nastojati spoznati pipanjem budući da vidjeti ne mogu. Cjelinu, tvrdi moj otac, neće spoznati nikada, nikako.”- Nikola zastane – “Što vam je toliko smiješno, dragi prijatelju? Nikada vas nisam vidio da se toliko nečemu smijete. Toliko ste zarazni po mene da ću se, osjećam, uskoro i sam početi grohotom smijati. Što vas je, dragi prijatelju, nasmijalo tako jako?”


Stranica 74

“Zbog čak dva razloga se smijem, prijatelju. Zbog dobrog i pravog razloga. Koji želite čuti prvo.” – upita zajapureni gospodin Clemens koji je jecao od smijeha.

“Dajte, prijatelju, prvo dobar razlog vašeg smijeha.”- odgovori Nikola.

“Vi, koliko sam shvatio, imate sinesteziju. Većina ljudi može sagledati samo jednu petinu onoga što vidite vi. No, ići ću dalje. Budući da poznajete prirodne zakonitosti, ali niste zaboravili skromno moliti za božansko vodstvo, možete sagledati i šestu dimenziju stvari. Je li možda gospode, koja su pipanjem nastojala spoznati slona, bilo šest po broju?” – upita Clemens gotovo retorički.

“Jeste, bilo ih je točno šest.”-potvrdi Tesla.

“I jesu li shvatili? Naravno da nisu! Ovih šest komponenta mora biti prisutno u jednom jedinom čovjeku. Taj će moći spoznati vaše naslijeđe, nitko ni trenutka prije.” – odgovori Clemens. “Mogu pipati, a potom se svađati do mile volje. Spoznati neće ništa.”

Tesla se počeo smijati. “Mogu li iz ovoga zaključiti da se slažete sa mojim ocem?”

“Dal’ se slažem, pitate me?” – Mark Twain je umirao od smijeha. “Dok se rodi jedan sličan vama, dragi Tesla, ovu će građu pojesti prašina. Vjerujte mi. Najbolje da je do tada čuvaju u muzeju. Mogu je staviti u vitrine i pod reflektore, no cjelinu, kako je kazala pjesma vašeg oca, neće sagledati baš nijedan, baš nikako. Čuli ste za izreku ljepota je u očima promatrača. To, međutim, ne vrijedi samo za ljepotu već i za sve ostalo. Spoznaja onoga u što se gleda mora prvo postojati u promatraču da bi je isti mogao spoznati izvan sebe, npr. u vašem spisu a, što je najbitnije od svega, Bog mu mora usmjeriti pogled. Afflatus divino nazivaju ga mudraci. Dosta preduvjeta za ljude koji rade u Ministarstvu rata, slažete li se?”

Twain se smijao i dalje. Ostao je onaj pravi razlog njegovog smijeha. “Jeste li spremni za pravi razlog moje euforije?” – upita Twain.

“Pretvorio sam se sav u uho? Govorite, prijatelju dragi.”

Stranica 75


“Ja sam situaciju koja će se vjerojatno desiti narednih dana u vašoj sobi, dragi prijatelju, opisao u priči prije više od 60 godina. Znate li kako sam nazvao svoju priču?”

“Recite mi, preklinjem vas.”

“Ukradeni bijeli slon.”

Sada su se oba prijatelja počela grohotom smijati. U licu jednoga zrcalio se drugi prijatelj. Nije se niti moglo shvatiti gdje počinje jedan, a završava drugi prijatelj, takva je bila narav njihovog prijateljstva. “Kako je moguće ukrasti slona?” – kroz suze smijeha je grcao Tesla. “Kako je moguće sakriti slona, pitajte se radije.” – uzvraćao je prijatelj.

Pisci su zaista čudesni, bilo je očito.

“Sjećate li se slonice Topsy, dragi prijatelju?” – upita Tesla i naglo se rastuži.

“Tko bi mogao zaboraviti Edisonov morbidni performans spaljivanja stare Topsy kako bi dokazao da je vaša izmjenična struja dobra samo za likvidaciju ostarjelih životinja iz zoološkog vrta, ili pak za egzekuciju kažnjenika na električnim stolicama.”- odgovori prijatelj svjedok.

“Onda shvaćate da ljudi ponekad pokušaju krasti slonove! Nekada pokušaju sakrivati slonove! Nekada, kao što ste sami svjedočili, ubiju slonove! Ne događa se to samo u pjesmicama i pričama.” – gospodin Tesla je prepričavao retrospektivni put velikih slonova. “Smiješno je”, promisli “da će me više pamtiti po nježnom drugovanju sa golubicama, a moj je život puno više obilježio slon i ljudi koji su voljeli pipati i ubijati slonove. Kako završava vaša priča o izgubljenom slonu, gospodine Clemens.”

“Kako za koga, kao i svaka životna priča.” – odgovori mu prijatelj.

“Govorite, prijatelju. Pričajte mi o toj vašoj priči.”

“Slon je izgubljen u New Yorku. Trebao je biti isporučen engleskoj kraljici kao poklon no, u malom


Stranica 76

predahu između Sijama i Engleske, u luci New York netragom nestane. Pratitelju, kojem je sigurna isporuka slona bila ostavljena na odgovornost, padne mrak na oči. Što napraviti? Izgubio je kraljevski poklon. Ne može natrag u Sijam, ne može u Englesku, kraljici na oči.”

Tesla se smijao. “I što je napravio pratitelj velikog slona.”

“Pogrešku. Veliku pogrešku. Obratio se njujorškim detektivima za pomoć.”- smijao se Clemens. “To je jedna od onih situacija iz svetih spisa koju razumijem do te mjere da me zabrinjava. Zove se Blind leading the blind. Ja sam je opisao u suvremenoj priči. Slikari su je često slikali na svojim platnima. Sada kada ste počeli razumijevati metafore neću nastavljati svoju priču. Možete i sami predvidjeti ishod vodstva kada slijepac slijepog vodi?”

Gospodin Tesla se rastuži na trenutak, a potom se razveseli. Sjeti se kovitlaca pepela koji je netom izbacio iz sobe i osjeti olakšanje zbog vlastite razborite odluke. “Ne može se takve velike poklone povjeravati svakome na čuvanje, zar ne gospodine Clemens?”

“Ni na čuvanje, ni na traženje ukoliko ih zametnu. Najviše je pogriješio kralj Sijama što je uopće slao tako veliki poklon po budali. Engleska je predaleko.”

Nikola Tesla se nasmije. Ponekad se, kao danas, osjećao pametnijim od samoga kralja Sijama. “Da nije tako” – prijatelj mu pročita slavodobitne misli – “ne bi bili tako dobri prijatelji. Prijatelji se zaslužuju, znate.”

Gospodin Clemens je nježno pogledavao prijatelja. “Nemojte misliti da vas požurujem, ali imam osjećaj da još stignete kući na Božić. Nemojte i ovaj Božić provesti sam, Nikola.”

“Sretan vam Božić, dragi prijatelju.”

“Sretan i vama Božić, dragi prijatelju.”

Stranica 77


Ovdje počiva Phaeton - Veoma je pogriješio, ali se veoma i usudio.

Ovdje počiva Tesla – Trenutak prije no što se veoma usudio,

konzultirao je Boga i shvatio da bi veoma pogriješio pa se,

mudar, nije niti usudio.


Stranica 78

Stranica 79


New York, 7. Siječnja 1943. (Božićna noć)Tesla je mogao prolongirati svoj život u nedogled.

Takvu je kontrolu imao nad svojim tijelom. Takvom je voljom porobio tijelo. No više ga nije želio porobljavati. Shvatio je da preveliki zalogaji kroz mala usta mogu pasti preteško na želudac. Kod zagriza velikog zalogaja, treba uzeti u obzir propusnu moć želuca.

Na drugoj strani ga je čekala dama koja je se božanstveno ljubila. Samo jedan njezin poljubac pretvorio je njegovu cjelokupnu potencijalnu energiju tridesettrećeg kata u - kinetičku. Stari prijatelj Peppino, koji mu je godinama prodavao Nabisco krekere i mlijeko svjedočeći isposništvu, često bi mu znao reći: Signor Tesla, la natura vuole i suoi spazzi7.... Bože dragi, koliko se ljudi sjetio u ova tri dana, promisli.

Pomoli se tri puta u tišini. Posljednjim snagama se nadvije nad noćni ormarić i gotovo dogorjelu svijeću, po prvi puta, ugasi sam. U tami se prekrsti posljednji put i preporuči se dragome Bogu.

Tada je ugleda savršenim vidom poput noćnog šišmiša. Ona prebaci predivne crne uvojke preko svoga ramena i nagne se nad njegove usne. On se prepusti strastvenom poljupcu. Promisli. Ova dama se tako dobro ljubi da oduzima dah.

7 Gospodine Tesla, priroda želi svoje prostore….


Stranica 80

Na njenim usnama ispusti posljednji dah.

O Bože, kakav veličanstven poljubac…

“Ja sam Smrt. Ako itko zna kako se oduzima dah, ta sam.”

“Znaš na što mi imaju okus tvoji poljupci?”

“Rekao si mi već. Na srednjevjekovnu tarot kartu broj XVI.”

“Ne, draga. Nisam ti ja baš tako predvidiv kako ti misliš.”

“Nego, kakav si?”

“Ja sam Majstor. Ili se ljubim ili se ne ljubim. A mijenjam se stalno.”

“A moj poljubac, onda? Kakav mu je stvarni okus, Majstore?”

“Poljubac ti ima okus poput zrna šipka: napet je samo dok ga ne zgrizeš, špica ti ponekad zapne u grlu ali, nakon svega ... ostaje ti odličan okus u ustima.”

“Što da kažem?”

“Ništa. Poljubi me još jedanput.”

Stranica 81


Povratak kućiZelena muzika koja je kovitlala iz violine silinom

munje ga prenese, posljednji put, ispred rodne kuće u Smiljanu. Iz kule, u koju se zatvorio posljednjih godina, katapultiran je na mekanu ličku mahovinu baš kao likovi iz Viscontijeve tarot karte broj XVI, koja je imala okus poljupca. “Nemam ništa protiv tebe osobno, ali imam protiv betonske konstrukcije zbog koje si izgubio doticaj sa prirodom.” – netko je govorio. “Nemam ništa protiv tebe osobno, ali imam protiv toga što više ne hodaš bos po mahovini natopljenoj rosom.”- netko je govorio. Po mahovini počne kročiti bos. Prehladiti će se, možda, no više nije mario. Prvo što je primijetio - za sobom više nije vukao sjenu.

Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje ,tamo je ljubav moja.

Postoje prizori koji oduzimaju dah i blokiraju misli. Ovo su ujedno dva preduvjeta za uživati u sadašnjem trenutku. Rodnu kuću je vidio stotine milijune puta u mislima, u snovima, šetajući Bryant parkom, u krevetu za besanih noći u New Yorku. Toliko je puta trčao poznatim poljima oko kuće; skrivao se iza kamenih grobova na starom groblju uz kuću; skakao sa krova pojate lijevo od kuće. U mislima bi iščupao slamku sijena iz stoga i žvakao njene suhe sokove kao najljekovitiji eliksir. Prskao bi se u vijugavici ispred kuće i, u mislima, prešao


Stranica 82

bi na splavi sve do Jadranskog mora. No nikada, kao danas, nije imao svježiji pogled. Kao dijete? Kao dijete, bio je posve siguran. U stare očne duplje počela se vraćati svježina. Drugo što je primijetio – um se gotovo ispraznio od starih misli, vođenih razgovora, viđenih prizora, proživljenih strahova i oplakanih tuga.

Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje,tamo je ljubav moja.

Ispred kuće ne ugleda živoga čovjeka ali ugleda… ugleda drvenu ljuljačku koja mu, poput magneta, privuče pažnju. Počne hodati prema njoj, isprva sporo uvažavajući činjenicu da mu je blizu devedeset godina i da krutost pokreta ide uz te godine. No svakim idućim, korak mu je bivao brži i lakši. U Smiljan je već dobro stiglo proljeće, primijetio je sretan. Vjesnici proljeća virili su odasvud, a tlo je bilo ozelenjeno travom i sitnom djetelinom. Zbog podloge meke kao vata svaki korak bio mu je ugodan. Jednom do ljuljačke, rukom ukloni nanos debelog snijega i sjedne na nju. Počne se ljuljati, prvo lagano, pa potom, uz minimalni početni napor preuzme ga ona sila koja umnožava čak i najmanje čovjekove napore ako su u skladu sa zemljinom frekvencijom. Hladni zimski vjetar hladio mu je lice koje je gorjelo od siline emocija. Čuo je da iz poprilične daljine dopiru zvuci violine koji su upirali na njegov suptilni ušni kanal.

Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja....

Odjednom shvati da nije posve sam. Cijelo polje oko Smiljana bilo je prepuno mnoštva poznatih i nepoznatih lica odjevenih u prozirne haljine. “Obučeni su samo u svoja djela” – odnekud je znao. Odijelo ih više, nipočemu nije razlikovalo. “Ovo su umrli.” – znao je. Isprva se činilo da, posve tiho, svatko izgovara svoju misao, no kada je bolje naćulio uši shvatio je da govore istim jezikom. Svi su izgovarali samo jedno: “Oprostite gospodine Tesla. Oprostite gospodine Tesla.” Neki su mu bili posve nepoznati ljudi. No, ispričavali su mu se svi redom. Polja oko Smiljana bila su prepuna duša koje su željele obrisati makar jednu od brojnih modrica na duši. U njihovom tihom plaču i pokori nije ostala ni trunčica ega. “Oprostite gospodine Tesla.” – govorili su jednoglasno i njegovi rodom, i njegovi nastambom,

Stranica 83


i lobisti, i političari, i ratnici, i nevjerni mladi novinari, i bivše kolege, pa čak i zlobne sobarice i servir dame.

“Tko je Tesla? Zašto gledaju put mene?” – dječak je promatrao i ljuljao se. “Zar ne mogu uživati u ovoj božanskoj ljepoti?”

Da je ovu svitu mrtvih suvremenika sreo pred svega nekoliko godina i čuo ovakvu zbornu ispriku, nedvojbeno bi uživao u isprici mnoštva, no tada je i on imao ego-receptor za prijem ovakvih ego-isprika. Sada ih je, uza svu svoju nesebičnu ljubav prema ljudima, ostavio da pričekaju još malo. Kajanje se ne bi smjelo prekidati sažalijevanjem, znao je, budući pravi alkemičar. Stoga nije zaustavio sagorijevanje mnoštva kajanjem, svjestan činjenice da je i proces sagorijevanja neophodan u procesu alkemije ljudske duše. To je bila njegova konačna manifestacija ljubavi prema čovječanstvu koje tek treba naučiti da hoda.

Sada, na kraju puta, poželio je konačno nešto za sebe i stavio tu želju na pijedestal, prije želje ljudi iz mnoštva. Jedno jedino. Ljuljati se još trenutak na maloj uzvisini pored rodne kuće. Zemljina sila, bio je u to siguran, će ga prigrliti i zanjihati još trenutak na vjetru. Ljudi, gledao je put njih, nisu jednostavno znali sa takvom suptilnom dušom. Da je toga trenutka ugledao oca kako se vraća kući sa bogosluženja, imao bi ponovno snage iskreno mu se obradovati. Kao dijete. Zemlja ga je ponovno napojila energijom i onom vrstom veselja koje samo djeca mogu osjetiti.

I tada ga ugleda. Oca. Ravno ispred sebe.

Ono mnoštvo, okupljeno na polju oko Smiljana, kao da nije bilo svjesno ove iznimne svijetle pojave. Naprotiv, vidio ih je posve jasno kako ulaze u drvenu lađu koja je plovila po rijeci, nabujaloj od otopljenog ličkog snijega. Lađa je bila skromnih proporcija, ali zbog specifične nekonzistentne strukture tih ljudi, u lađu su mogli stati svi. Cijela masa ljudi ulazila je, jedan po jedan dok nije ušla i posljednja duša. U tom trenutku polja Smiljana zanijeme oštrom tišinom. Tek tada, dječak za kormilom lađe ugleda riđog vuka koji je desnom šapom držao kormilo, a lijevom kompas.


Stranica 84

No, kompas nije bio usmjeren prema zemlji već prema velikom orlu kojega je vuk, u svojoj animalnoj gluposti, podešavao prema životinji sa naočigled kraljevskim držanjem. Dječak je imao iznimno loš predosjećaj zbog kojega je osjetio fizičko gađenje u ustima i stezanje u prsima. Kada je uspio doći do daha počeo je urlati iz petnih žila:

“To nije dobar smjer! Dali ste se na ravnanje vuku! Ne ulazite u taj brod, krivi su mu orijentiri!” Nitko iz broda, međutim, izašao nije. Možda su ga čuli, ali nisu željeli poslušati; možda ga, zbog vlastitih limita, nisu mogli niti čuti? Možda su promislili: to je samo dijete! Što dijete može znati o vukovima i orlovima sa kraljevskim držanjem? Njihove razloge nije mogao naslutiti.

“Okreni kompas prema zemlji! Kompas se okreće prema zemlji.” – dovikivao je vuku, ali je odmah bio svjestan svoje gluposti. Nastojati urazumiti vuka riječima? Što ti je Nikola, za miloga Boga? U očaju, skamenjen na obali rijeke, pokrivao je lice rukama. Brod je već bio zamakao nizvodno brže nego njegovi papirnati brodovi koje je mentalno upućivao u Jadransko more. Prizor mu je ostavio nemir u cijelom biću. Tek kad je brod nestao sa obzora postavši potpuno plav i poistovjećen sa bojom nebeskog svoda, Nikola promisli i o onom stablu bogate krošnje koje se nalazilo na pramcu broda. “Kako se napaja ono stablo jabuka da bi bilo onako bujno i raskošno u krošnji i plodovima, a raste iz broda?”

Odjednom iza sebe osjeti prisustvo onoga Oca na kojega je nekoliko trenutaka bio zaboravio promatrajući prozirne ljude. “To nije stablo jabuka.” – mirno ga prekori Otac. “To je stablo znanja o dobru i zlu.” Zbog jake svjetlosti koja je dopirala iz smjera Oca, nije bio siguran koliko je ovaj Otac sličan njegovom zemaljskom ocu. Konture lica su bile utopljene u jarkom svjetlu koje, međutim, nije zasljepljivalo promatrača. Nikolu, eksperta za svjetlo, zapanjila je ova nova vrsta svjetlosti.

“Izgledalo je kao stablo jabuka. Oprosti.”

“Najveća umjetnost na svijetu je znati vidjeti. Nije sve onako kako se naočigled čini. Gleda se očima, vidi se

Stranica 85


umom i srcem. Svakom čovjeku sam poklonio po jedan um i po jedno srce, kako bi mogao ovladati najvećom umjetnošću na svijetu – znati vidjeti ono u što gleda. “

Po odgovoru Nikola zaključi da se iza svjetla ipak ne krije njegov otac, jer njegov otac nije poklanjao ovakve poklone. Zato jednostavno odluči upitati došljaka: “Tko si ti?”

“Znaš kako me najčešće slikaju mudri slikari?”

“Nisam siguran da znam odgovor.”

“Samo kao ruke, skrivene iza oblaka. Tako ilustriraju nemogućnost spoznaje mene putem vida. Nitko me ne može spoznati, ma kako pametan bio.”

“Baš nikada; baš nitko?”

“Baš nitko. Želim da me ljudi prepoznaju zbog mojih djela. Slikari, slikajući moje ruke, slikaju namjeru moga uma. Pokreti ruku su oduvijek bili u korelaciji sa namjerama uma. Misao, riječ, pa djelo, sine. Gledajući u djelo, prepoznati ćeš misli čovjeka. Gledajući u prirodu, prepoznati ćeš razmišljanja Boga. Ja sam iskustvo.”

Nikola je netremice gledao Stvoritelja. S nevjerojatnom lakoćom primao je njegove poduke i svjedočio činjenici da istina posjeduje stanovitu strukturu koja prodire kroz sve medije. Sjetio se uputa Leonarda da Vincija o tome što pravi portret treba sadržavati i shvati da je i Leonardo bio sin svoga Oca kada su ovako slični u razmišljanjima.

“Nitko, znači, ne može definirati tko si ti? Koliko ljudi, toliko iskustava o tebi!”-upita Sin. “Može li ti netko objasniti što je to život? Koliko ljudi, toliko iskustava života.”- odgovori Stvoritelj.”To je moj način podučavanja o vjeri. Kada bi ti netko rekao kako izgledam, vjera bi tada bila u oku, a time bi slabovidnima umanjio vjeru. Ja to ne radim. Volim sve ljude podjednako. Ne postoji niti jedna odlika tijela zbog koje bi jednog čovjeka volio više od drugoga. Moja uputa ljudima je bila vrlo jasna. Znajte razlikovati samo dobro od zla jer nerazlikovanje dobra od zla ima dalekosežne posljedice za ljude.


Stranica 86

Znajte razlikovati dobro od zla, neovisno od ambalaže u koju se zlo ili dobro upakira; makar u crvenu jabuku. Uputa je iznimno jednostavna. Ja sam iskustvo.”

“Znači da sve podjele koje se trudimo izvršiti među ljudima su iluzorne.”

“Sve što je podijeljeno trebalo biti, podijelio sam u prvih 6 dana. Zar bih nešto, što je trebalo podijeliti, ostavio čovjeku na muku? Mogu biti sve, glazba, matematika, priroda, znanost, ljepota, ali jedno nisam – zaboravan. Ako si matematičar, približiti ću ti se kroz matematiku. Poznavao si učenja Veda, zar ne? Ja imam svojstvo brojke Jedan. Brojka 1 ne može podijeliti niti jedan broj ali je, paradoksalno, faktor svakog broja. Sadržaj sam svakog broja, a niti jedan ne mogu podijeliti. Zašto dijeliti savršenstvo? Ja sam iskustvo. Da si skladatelj ili pjesnik, približio bih ti se kroz glazbu. Ja sam iskustvo. Ja nisam zaboravan.”

Odnekud, a opet, niotkud posebno, do njihovih ušiju dopre veličanstvena pjesma u izvedbi mnoštva. Sin se stane osvrtati oko sebe da utvrdi izvor veličanstvenog zvuka. Iz svih smjerova, a opet, niotkud posebno, uoči pjevače odjevene u prozirne halje. “Ovo su umrli, odjeveni samo u svoja djela.” – znao je. Gledajući ih, slušajući ih, promisli o iskustvu koje upravo doživljava. Promisli, kako se ovi ljudi ne razlikuju previše od ljudi koji su upravo ušli u drveni brod, a opet... imali su nešto po čemu su se razlikovali, a što nije uspijevao definirati. Možda čudan znak, utisnut na čelo? Nije znao.

“Jedan, dva, tri; a gdje je četvrti... !?” – Sin stade brojati, ne očekujući pomoć.

“144.000”- odgovori Otac, smiješeći se svojoj djeci. “Djelatnici su Ministarstva mira.”

Sin je bio zapanjen činjenicom da je Otac znao točan broj svoje mnogočlane obitelji i da u ovoj dimenziji imaju Ministarstvo mira. Promislio je, budući se onkraj sjećao matematike, da je zbroj znamenki ovog naočigled velikog broja mogao svesti na 9. Otac mu je naslutio misao, pa ga upita: “Zar si mene zaboravio prebrojiti, sine?”- ne očekujući Sinov odgovor. Sin ovoga puta

Stranica 87


prebroji točno i shvati – kako bijaše na početku, tako biti će i na čas smrti naše - Amen.

“Što pjevaju?” – upita Sin.

“Ut Queant Laxis. Himnu Sv. Ivanu.”

“Katedrala Sv. Ivana je mjesto mog posljednjeg slavlja.”

“To nikako neće biti posljednje slavlje tebi u čast. Biti će ih mnogo.”

Sin prestane govoriti, zatvori oči i u tišini osluhne pjesmu zbora 144.000 ljudi u apsolutnoj ljubavi jednog prema drugome. Promisli na savršenost uha, dizajniranog prema perfektnom fibonaccijevom nizu. Promisli na idealne omjere među ljudima prema kojima je svaki treći čovjek zbroj prva dva čovjeka i ne može se definirati bez prva dva. Promisli na božanski omjer i svjestan, upije zvučne vibracije koje mu izliječe dušu.

“Nikada nisam osjetio snažnije vibracije trica, šestica i devetki iako sam bio majstor za višekratnike broja 3. Znam, Oče, što je ovo, kao što ti znaš da nisam glazbenik!” – usklikne Sin. “Ovo je frekvencija mira.”

Otac se nasmije i prinese desni kažiprst usnama. “Slušaj sine.” – kao da je zborio. “Ne moraš biti glazbenik, niti znanstvenik za osluhnuti ovu savršenu frekvenciju. Ova se glazba čuje ovim”- Otac desni dlan položi na mjesto gdje ljudima obično kuca srce.

Mnoštvo okupljeno na poljima Smiljana pjevalo je frekvenciju mira, najljepši zvuk što je ikada okupao ljudsko uho. “Sve stvari na ovome svijetu imaju svoju vibraciju pa tako i mir.” – znao je lički alkemičar. “Znao je i da je u ovome trenutku bio najbliži izvoru mira; pored svoga Oca i pored njegove mnogočlane obitelji, kojoj je Otac znao točan broj.”

“Mogu li ti priznati nešto, Oče.” – upita Nikola, osjećajući se ponovno djetetom koje od oca ne uspijeva sakriti ništa. “Mislio sam da si zabravio na mene. Nisam htio ništa za sebe, ali sam vjerovao da mogu pomoći ljudima da sam imao više novca na raspolaganju.


Stranica 88

Vjerovao sam da ću, kada te napokon sretnem, prekoriti zbog toga.”

“Zašto me onda ne prekoriš prema planu?” – upita nasmijano svjetlo. “Ljudi to često čine, naviknut sam na prekore. Zašto me ne prekoriš?”

Nikola se nasmije zbog onoga što će upravo ispričati Ocu. “Zbog davne scene iz mog djetinjstva.” Gledao je u ovoga Oca, baš kao što je jednom davno sa svojim prijateljima dotrčao do bogatog čovjeka proseći srebrnjak. Bogati gospodin je udijelio po jedan svakom dječaku iz moga društva, osim meni. “Od mene” rekao mi je “nećeš dobiti ništa. Prepametan si. Tada nisam shvatio riječi bogatog gospodina. Dugo nisam shvaćao ni tebe.” – reče Sin Ocu.

“Shvaćaš li me sada?” – upita Otac.

“Shvaćam da sam odavno od tebe primio svoju plaću, a da je gospodin, koji je dijelio srebrnjake, bio iznimno mudar.”- odgovori.

Otac se nasmije dječaku. “Ipak, Sine, zaslužujem tvoj prekor. Vjerovao ti to ili ne. Ali ne iz razloga koji se tebi nametnuo. Rijetko ostanem dužan svojoj djeci, ali tebi sam ostao dužan.”

“Kako misliš?”

“Okupirao sam te više no druge ljude dodijelivši ti sinesteziju. Mogao si teže odoljeti mojoj volji od drugih ljudi, pet puta teže od drugih ljudi.”

“Što ima loše u pokoravanju tvojoj volji?”

“Ostavlja malo prostora za pokorenog dok mi pomaže u izgradnji čovječanstva. Ali ja znam nadoknaditi trud; iskusiti ćeš to. Istinske nagrade su uvijek razmjerne uloženom trudu... Sjećaš li se sine kada smo to zaključili kroz tebe? Puno smo poslova napravili kroz tebe.”

“Možda sam mogao više...?!”

“Više zasigurno da, ali za sebe.”

“Meni nije trebalo puno.”

Stranica 89


“To su smjele tvrdnje za tako malo dijete. Djeca često ne znaju što je za njih najbolje. Dozvoli mi da te sada nagradim. Reci mi, iskreno, što bi poželio za sebe. Štogod. Nigdje nam se ne žuri.”

Nikola se počne ogledavati oko sebe. Bio je na najljepšoj livadi na svijetu koja se šepirila u napuhanoj proljetnoj haljini istkanoj od poljskog cvijeća. Do njega je mirisalo tek oprano rublje koje se sušilo na jutenom konopcu nategnutnom između dva hrastova kolca i kroz koja se mogao istrčati do mile volje. Rijeka je bila toliko podatna i vesela da je mogla otpremiti sve njegove papirnate lađice ravno do mora. Mogao je hvatati leptire ili sjesti u hlad i promatrati bubice. Opipao je malu pletenu torbicu; u njoj se čarolijom stvorio komad tople pogače i sira. Mogao je izvući komad kruha i sira i zagristi komad, a mrvicama nahraniti mrave. Što više poželjeti? Bio je u raju.

“Već imam sve što mi treba. Ovo je sve što sam ikada želio za sebe. Znao sam kako izgleda raj otkada sam imao šest godina. Ovo je raj, Oče.”

“Meni se ne žuri. Gledaj dalje.”

Nikola pogleda prema drvenoj ljuljački ispred kuće. Kroz gustu maglu se sjeti ljuljački iz Bryant parka. Uvijek je rado promatrao djecu kako se ljuljaju no za njega je ljuljačka bila omeđena koordinatama, nizom vidljivih i nevidljivih zakona koji se odnose na zakon klatna, potencijalna energija koja se pretvara u kinetičku energiju, sve, sve, i još više samo ne ono što je trebala biti: izvor radosti. Zadivljen opazi kako oko ove drvene ljuljačke više ne vidi koordinate, brojke, otklone od osi, zakonitosti. Nije imao niti natruha oko toga kako iskoristiti zakon klatna za dobrobit čovječanstva. Osjeti se, nenadano, lagan kao pero.

“Želim se ljuljati još malo.”

“Što čekaš onda? Sjediti ću tu i gledati te kako se ljuljaš.”

Nikola radosno poskoči prema drvenoj ljuljački i sjedne na nju. Počne zamahivati nogama lijevo, desno,


Stranica 90

lijevo, desno... Haljetak u kojem se ljuljao bio je satkan samo od njegovih djela i bio je lagan kao perje golubica. Osjetio je da diše cijelim bićem. Frekvencija zemlje ga je prigrlila i umnožila njegove prve nespretne pokrete. Više nije morao raditi ništa. Kinetička energija se pretvorila u ... više nije znao u što se pretvorila, samo je znao da iskreno uživa u ljuljanju, kao i netom prije u ljubljenju. Tu i tamo bi se sjetio prekontrolirati da li ga Otac gleda. Ugledao mu je blago lice, bez traga žurbe, kao što to često imaju Očevi djece koja se vole ljuljati.

“Znaš što hoću kada se prestanem ljuljati?”- dovikivao je prema Ocu.

“Reci Sine što hoćeš?”- odgovori nasmijana svjetlost.

“Vidiš onu pojatu kraj naše kuće. Uvijek mi je bila želja da poletim sa nje. Zadnji put” – nasmije se - “imao sam snažnu volju, ali sam slabo poznavao principe, pa sam završio polomljenih kostiju i sa šljivom na guzici. Volja mi je do današnjeg dana ostala snažna, ali kako stojimo sa principima u ovoj dimenziji?”-upita Sin nasmijanog Oca. “I…” – Sin djetinjasto prekrije usta – “mogu li u ovoj dimenziji reći, guzica?”

“Da se guzica zove karanfil, nazvao bi je karanfil, zar ne?” – odgovori Otac koji nije sumnjao u Sinovljev razbor. “Mislim da i sa principima, ovoga puta, nećeš imati problema.”

Kada Sin shvati da bi mu životni san mogao biti realiziran, skoči svom snagom sa ljuljačke i veselo se dočeka na noge. “Ideš li sa mnom?”- upita Oca.

“Uvijek sam išao s tobom.” Otac ga nježno poljubi u čelo i primi za veselu ručicu.

Otac i Sin se iznimnom lakoćom popnu na slamnati krov pojate i, držeći za ruke, bace se na vjetar. Da su uspjeli poletjeti, vidjela sam jasno.

“Bravo sine. Ponosim se tvojim radom.” – reče Otac, i povede ga putem svjetla.

“Sa strujom?” – čulo se iz daljine.

“Sa golubicama.” – nebi se mogla zakleti, ali mislim

Stranica 91


da mu je odgovorio: “Sa golubicama.” Prebacila sam svoje crne uvojke preko ramena, kako bi ih bolje čula ali bili su već jako daleko odmaknuli. Uši, shvatila sam, baš i nisu najvjerniji svjedok iako imaju savršen dizajn. Da sam samo stigla, upitala bih Nikolu kakav mu se ono znak pojavio na čelu nakon što ga je Otac poljubio, ali sumnjam da bi mi odgovorio. Kada se pravi Otac pojavi na ovom svijetu mogli biste ga prepoznati po slijedećem znaku; neke informacije je sakrio od nezrele djece zadržavši ih samo za sebe. Do daljnjega. Kakve li iznimne manifestacije očinske ljubavi, znala sam. Noli Me Tangere, čula sam.

Neko vrijeme sam pogledavala za njima, a onda sam i sama sjela na drvenu ljuljačku i počela se radosno ljuljati.

Jedino što sam sa sigurnošću mogla tvrditi jest: “Nisu išli prema kraju…”

Izgledali su baš kao dvije golubice.

Uz pojatu su, vodoravno, ostale ležati naočigled obične drvene ljestve. No znala sam njihovo ime, jer bili smo u dimenziji u kojima brojevi imaju osobine ljudi, dok ljudi nemaju osobine brojeva. Ovdje su začudo i ljestve su imale posve određeno ime. Ove su se zvale Jakobove ljestve. Po Jakobovim ljestvama su se anđeli običavali penjati do neba, a tek ponekad spustiti na zemlju, po nekoj određenoj zadaći. Ove drvene, a Jakobove ljestve bile su položene uz Nikolinu pojatu, no više nisu bile potrebne, jer se dogodilo uznesenje.

Ovaj anđeo se popeo - skokom.

L’amor è che muove il sole e l’altre stelle...........


Stranica 92

Malo niže, niz cestu, užurbano su hodali dijete i majka. Dijete je zastalo iz čistog mira i ručicom pozvalo majku da mu priđe bliže. “Majko, volim te do Tunguzije.” – reklo joj je i poljubilo majku u hladni obraz. Majka se nasmije. Nije točno znala gdje je Tunguzija, ali je osjetila da je dijete puno, puno voli. Vjetar tada zapuše malo jače. Ovo mora da su bili doseljenici iz naših krajeva.

Stranica 93


Svaki čovjek ima dva razloga zašto nešto radi; dobar razlog i pravi razlog.

Morgan je ovo naučio nakon što je upoznao mene.

Very Truly Yours

Nikola Tesla

Natalija Princi Teslina Frekvencija Mira HV

Documents

sjedne na nju

ja se nastavljam

jedna po jedna

po prvi put

netko je govorio

ja sam iskustvo

da pogleda ponovno

svojoj staroj maniri