Memoirs of Hadrian

Marguerite Vourcenar - HADRIJANOVI MEMOARI (345 stranica) ANIMULA VAGULA BLANDULA Dragi moj Marko, Jutros sam siao do svoga lijenika Hermogena koji se netom bio vratio u Vilu nakon prilino dugog putovanja po Aziji. Morao me pregledati natate, pa smo se dogovorili da emo se vidjeti u prvim jutarnjim satima. Poto sam svukao ogrta i tuniku, legao sam na krevet. Potedjet u te pojedinosti koje bi ti bile neugodne koliko i meni, pa i opisa tijela ovjeka u poodmaklim godinama koji e uskoro umrijeti od vodene bolesti. Rei u samo toliko da sam kaljao, disao i susprezao dah prema uputama Hermogena, i nehotice zabrinutog zbog brzog napredovanja bolesti i spremnog da krivnju za to svali na mladog Jolu koji me lijeio za njegova izbivanja. Teko je ostati car pred lijenikom, a teko je i zadrati osobine ovjeka. Profesionalno oko vidjelo je u meni samo masu sokova, alosnu mjeavinu limfe i krvi. Jutros mi je prvi put palo na pamet da je moje tijelo, taj moj vjerni drug, pouzdani prijatelj koga bolje poznajem nego svoju duu, tek podmuklo udovite koje e na kraju prodrijeti svoga gospodara. Ali dosta... Ja volim svoje tijelo dobro me sluilo i, bilo kako mu drago, neu roptati zbog skrbi koju sad iziskuje. Ali ne raunam vie, kao to se Hermogen jo pretvara da rauna,l na udesno djelovanje bilja i tono doziranje mineralnih soli po koje je iao na Orijent. Taj inae tako profinjeni ovjek obasuo me mutnim utjenim rijeima, toliko otrcanim da nikog ne bi mogle obmanuti on zna koliko je meni mrska ta vrsta obmane, ali nije badava prakticirao medicinu vie od trideset godina. Opratani tom dobrom sluzi to pokuava sakriti preda mnom moju smrt. Hermogen je znanstvenik, ak je i mudar, a potenje mu je kudikamo vee od potenja obinog dvorskog lijenika. Sueno mi je da budem najnjegovaniji bolesnik. Ali nitko ne moe prijei preko odreenih granica nateene me noge ne dre vie za dugih rimskih ceremonija guim se i ezdeset mi je godina. Nemoj me krivo shvatiti nisam ja jo toliko slab da pokleknem pred tlapnjama straha, gotovo isto toliko besmislenim koliko su besmislene i tlapnje nade, a svakako mnogo munije od njih. Ako ve treba da se zavaravam, radije u se zavaravati u samopouzdanju nita vie neu izgubiti a manje u patiti. Taj toliko bliski kraj nije jo neposredno preda mnom jo svake veeri lijeem s nadom da u iv doekati jutro. Unutar strogo zadanih granica o kojima sam maloprije govorio, mogu jo braniti svoj poloaj stopu po stopu, pa ak i ponovo osvojiti koji palac izgubljena tla. Ipak sam zaao u godine kad je ivot svakog ovjeka prihvaeni poraz. Kazati da su mi dani odbrojeni ne znai nita to vrijedi za sve nas. Ali neizvjesnost glede mjesta, vremena 1 naina, zbog koje ne vidimo jasno cilj prema kojem neprestano idemo, smanjuje se za mene kako moja smrtonosna bolest napreduje. Svatko moe umrijeti svakog asa, ali bolesnik zna da ga za deset godina vie nee biti. Moj raspon dvojbe ne mjeri se vie godinama nego mjesecima. Sve su manji izgledi da u umrijeti od uboda noem u srce ili od pada s konja kuga mi se ini nevjerojatna, a guba i rak izgledaju posve nemogui. Ne prijeti mi vie opasnost da u pasti negdje na granici pogoen kaledonskom sjekirom ili

prostrijeljen partskom strelicom oluje nisu iskoristile ponuene prigode, a ini se da je i vra koji mi je prorekao da se neu utopiti imao pravo. Umrijet u u Tiburu, u Rimu ili eventualno u Napulju, a taj e posao obaviti napadaj guenja. Hoe li mi doi glave deseti napadaj ili stoti? Samo se o tome radi. Kao to putnik koji plovi izmeu otoka Arhipelaga vidi kako se pred veer die sjajna izmaglica pa malopomalo razaznaje obrise obala, tako i ja pomalo nazirem konture svoje smrti. Neki dijelovi moga ivota ve poinju nalikovati na ispranjene dvorane pregoleme palae u kojoj osiromaeni vlasnik stanuje samo u nekim odajama. Ne idem vie u lov kad bih ih samo ja mogao uznemirivati na pai ili u igri, srne u etruanskim brdima mogle bi biti bezbrine. Oduvijek sam sa umskom Dijanom odravao nestalne i strastvene odnose kao ovjek s onim to voli u prvoj mladosti lov na vepra pruio mi je prve mogunosti da zapovijedam i doivim opasnost mahnito sam se odao tom uitku, pa me Trajan karao zbog pretjerivanja. Dokrajivanje divljai na jednom proplanku u panjolskoj bijae moj prvi susret sa smru, hrabrou, saaljenjem prema ivim biima i traginom uivanju u njihovim mukama. U zrelim godinama, u lovu sam se odmarao od mnogih potajnih borbi sa suparnicima koji su bili odvie lukavi ili odvie glupi, odvie slabi ili odvie jaki za mene. Ta potena borba ljudske inteligencije s otroumnou zvijeri inila mi se neobino ista prema ljudskim zamkama. Kao caru su mi lovovi u Toskani pomagali da pro11cijenim hrabrost ili snalaljivost visokih dunosnika u lovu sam odabrao ili odbacio mnoge dravnike. Poslije, u Bitiniji i Kapadokiji, velike hajke posluile su mi kao povod slavlju, jesenskom trijumfu u azijskim umama. Ali moj drug u posljednjim mojim lovovima umro je mlad, a nakon toga je znatno splasnula moja sklonost tim estokim uicima. Meutim, ak i ovdje, u Tiburu, na nenadanu jelensku riku u ikari zatreperi u meni nagon stariji od svih ostalih, zbog kojeg se osjeam isto toliko gepard koliko i car. Tko zna? Moda sam ba zato toliko tedio krv ljudi to sam prolio toliko krvi zvijeri, koje sam gdjekad vie volio od ljudi. Kako bilo da bilo, zvijeri su mi ee u mislima i jedva se suzdravam da se ne upustim u koju od onih beskrajnih lovakih pria koje bi stavile na kunju strpljenje mojih gostiju za veerom. Dakako da je onaj dan kad sam bio adoptiran imao svojih ari, ali ima ih i onaj kad smo ubili lavove u Mauretaniji. Jo je vea rtva odricanje od konja zvijer je samo protivnik, a konj mi je bio prijatelj. Da sam mogao birati, izabrao bih da budem kentaur. Izmeu Boristena i mene odnosi su bili matematiki isti on je mene sluao kao svoj mozak, a ne kao svoga gospodara. Je li me ikad ijedan ovjek tako sluao? Takva posvemanja vlast nosi u sebi, kao i svaka druga, za ovjeka koji je ima, rizik da pogrijei, ali uivanje da pokuam nemogue pri preskakanju prepona bijae preveliko da bih poalio zbog iaenog ramena ili slomljenog rebra. Mene moj konj nije poznavao po tisuu priblinih pojmova zvanja, funkcije i imena koji kompliciraju prijateljstvo meu ljudima, nego samo po mojoj tonoj tjelesnoj teini. On je bio polovica u mom zaletu tono je znao, moda ak i bolje od mene, na kojoj mi se toci razilazi volja sa snagom. Ali nasljednika Boristenova ne optereujem vie teretom bolesnika omlohavljenih miia, preslabog da se sam vine na njega. Moj pobonik Celer vjeba ga sad na cesti za Prenestu sva moja prethodna iskustva u brzini omoguuju mi da podijelim uivanje konjanika i konja, da procijenim osjeaje ovjeka koji juri na konju u punom

trku po sunanu i vjetrovitu danu. Kad Celer skoi s konja, i ja stupim u doticaj sa tlom. Isto vrijedi i za plivanje odrekao sam ga se, ali jo uivam zajedno s plivaem koga miluje voda. Trati ak i najkrau stazu danas mi je isto tako nemogue kao i kakvom tekom kipu, Cezaru od kamena, ali se esto sjeam kako sam u djetinjstvu trao po sprenim breuljcima u panjolskoj, kako sam se natjecao sa samim sobom u tranju dok se ne zadiem, siguran da e mi zdravo srce i nenaeta plua sami povratiti ravnoteu i za najslabijeg atletiara koji vjeba za nastup imam razumijevanja kakvo ne bih imao samo po svojoj inteligenciji. Tako iz svake vjetine kojom sam se nekad bavio crpem poznavanje koje mi djelomice nadoknauje izgubljene uitke. Mislio sam, a mislim i danas kad sam dobro raspoloen, da bi se tako moglo sudjelovati u svaijem ivotu i da bi takvo suosjeanje moglo biti jedna od najneopozivijih vrsta besmrtnosti. Bilo je trenutaka kad je to razumijevanje nastojalo premaiti ljudsko iskustvo ne bi li prelo s plivaa na valove. Ali kako na tom podruju nema nieg pouzdanog po emu bih se ravnao, tu sam ve na granici preobrazbe i sna. Prejedanje je rimski porok, ali ja sam oduvijek uivao u umjerenosti. Hermogen nije morao nita mijenjati u mojoj ishrani, izuzev moda ono nestrpljenje s kojim bih smazao bilo gdje i bilo kad prvo jelo nadohvat ruke, kao da elim odjednom utoliti glad. A razumije se samo po sebi da bogatu 13ovjeku, koji zna samo za dragovoljno gladovanje ili je samo povremeno osjetio glad, kao jednu od manje ili vie uzbudljivih nezgoda u ratu ili na putovanju, ne dolikuje hvaliti se da se ne prederava. Najesti se dosita na odreene blagdane oduvijek bijae prirodna tenja, radost i dika sirotinje. Volio sam miris peenja i buno struganje po kotlovima na vojnim gozbama, i volio sam to su gozbe u logoru ili ono to je u logoru bila gozba bile uvijek ono to treba da budu, vesela i prostaka protutea svakodnevnim liavanjima prilino sam dobro podnosio mirise prenja na javnim trgovima u doba saturnalija. Ali gozbe u Rimu izazivale su u meni takvo gaenje i dosadu da sam i onda kad sam mislio da u poginuti u nekom izvianju ili vojnom pohodu sam sebe tjeio milju da bar vie neu morati na veere. Nemoj me vrijeati ni samom pomilju da sam vulgarni asketa sigurno je da obred koji obavljamo dva do tri puta na dan zasluuje svu nau panju. Jesti voe znai unositi u sebe jedno lijepo, strano ivo bie koje je othranila i uzgojila zemlja kao i nas to znai prinoenje rtve kojom se prehranjujemo na tui raun. Nikad nisam zagrizao u komadinu vojnikog kruha a da se nisam zadivio kako e se ta teka i gruba smjesa pretvoriti u krv, u toplinu, moda i u hrabrost. Ali, zato moj duh, ak i u svojim najboljim danima, ima tek djeli te moi upijanja kakvu ima tijelo? Upravo mi se u Rimu, za dugih slubenih rukova i veera, dogaalo da razmiljam o relativno nedavnom porijeklu naeg luksuza, o narodu tedljivih ratara i skromnih vojnika koji su se hranili enjakom i jemom i koji su se iznenada, zahvaljujui naim osvajanjima, domogli biranih azijatskih jela pa halapljivo jedu, poput pravih izgladnjelih seljaka, tu rafiniranu hranu. Nai se Rimljani gue u pee14 nim svracima, dave se umacima i truju se zainima. Apicije se dii nizom posluenja, itavom serijom jela, kiselih ili slatkih, tekih ili laganih, koji tvore njegove sloene gozbe jo hajde de da je svako od tih jela poslueno za se, pojedeno natate i i znalaki kuano netaknutim nepcem. Ali onako iznesena zbrdazdola, usred svakodnevnog i obinog obilja, ona u ustima i elucu ovjeka

koji jede stvaraju odvratnu mjeavinu gdje mirisi, okusi i sastojci gube svoju pravu vrijednost i svoje jedinstvene osobine. Onaj jadni Lucije uivao je neko da mi prireuje rijetka jela njegove patete od fazana, sa znalaki odmjerenom unkom i zainima, svjedoili su o umjetnosti isto tako preciznoj kao to je umjetnost glazbenika ili slikara a ja sam ipak alio za istim mesom te lijepe ptice. Grka se u to bolje razumije njezino smolasto vino, njezin kruh proaran sezamom, ribe prene na gradele kraj mora, nejednako pocrnjele na vatri i zainjene ovdjeondje hrskavim zrncem pijeska, utaivali su samo glad ne obavijajui nizom sloenih priprema taj najobiniji uitak. U nekim krmetinama na Egini ili u Faleru okusio sam tako svjeu hranu da je ostala boanski ista, usprkos prljavim rukama krmarskog sluge, koliinski tako skromna a opet posve dostatna te se inilo da sadri u najsaetijem obliku samu sr besmrtnosti. I meso peeno uveer poslije lova imalo je isto tako tu gotovo otajstvenu kakvou i vraalo nas jo dalje, u divlje porijeklo ljudskih rasa. Vino nas upuuje u vulkanske tajne zemlje, u skrivena mineralna bogatstva pehar vina sa Sama o podne, na pripeci, ili naprotiv u zimsku veer kad od umora osjeamo kako se odmah toplo pretae u oitnu upljinu, njegovo pouzdano i arko razlijevanje po naim arterijama, upravo je sveto osjeanje, ponekad i prejako za ljudsku glavu taj tako isti doivljaj 15ne nalazim vie u vinu podijeljenom po goditima u rimskim podrumima, gdje me razdrauje pedanterija vinskih strunjaka. A s vodom koju jo pobonije pijemo iz ake ili na samom izvoru ulazi u nas najskrovitija sol zemaljska i kia nebeska. Pa i sama je voda poslastica u kojoj bolesnik kao to sam ja sada smije samo umjereno uivati. Nije vano. ak i u agoniji, pomijeanu s gorinom posljednjih ljekarija, nastojat u outjeti na usnama njezinu svjeinu bez okusa. Neko vrijeme u filozofskim kolama, u kojima je red da se jednom zasvagda iskua svaki nain ponaanja, nisam uope jeo meso poslije sam, u Aziji, vidio hinduske gimnozofiste kako okreu glavu od vrue janjetine i od gazelinih butova koje su nam sluili pod Osdrojevim atorima. Ali to isposnitvo, koje ima svojih ari za tvoje mladenako trapljenje, iziskuje znatno vie truda nego i sama popanost ono nas odvie izdvaja od obinih ljudi, na funkciji koja je gotovo uvijek javna i na kojoj najee glavnu rije vode formalnost ili prijateljstvo. Ja bih radije cijeli ivot jeo opane guske i biserke nego da me moji gosti na svakom objedu optuuju za nametljivi asketizam. Bivalo mi je ve teko i to da, uz pomo suhog voa ili ae vina iz koje pomalo pijuckam, zavaravam svoje goste da su remekdjela mojih kuhara spravljena vie za njih nego za mene, ili da se moje zanimanje za ta jela iscrpljuje prije nego njihovo. Vladar tu uiva manje slobode nego filozof on ne moe sebi dopustiti da se u previe stvari razlikuje od drugih, a bogovi znaju da se ja ve ionako previe razlikujem od drugih, iako sam sebi laskam da se mnoge od tih razlika ne primjeuju. A to se tie vjerskih skrupula onoga gimnozofista i njegova gaenja nad krvavim mesom, to bi me bilo vie pogodilo da mi nije pa16 lo na um da se upitam po emu se patnja trave koju kose razlikuje od patnje janjeta koje kolju, i ne potjee li nae zgraanje nad zaklanim ivotinjama ponajvie od injenice da nai osjeaji pripadaju istoj kategoriji kao i njihovi. Ali, u nekim ivotnim trenucima, recimo u vrijeme obrednog posta, ili u doba vjerskih inicijacija, upoznao sam prednosti za duh, ali i opasnosti, razliitih oblika suzdravanja, pa ak i dragovoljnog izgladnjivanja, stanja bliskih

vrtoglavici kad tijelo, djelomice olakano, stupa u svijet za koji nije stvoreno i koji navjeuje ledenu lakou smrti. U drugim nekim trenucima takvi su mi doivljaji omoguili da se poigravam milju o postupnom, polaganom samoubojstvu, o smrti izgladnjivanjem, kao to su umrli neki filozofi, o svojevrsnom obrnutom razvratu u kojem se ide do iznemoglosti ljudske supstancije. Ali nikad me nije privlailo posvemanje usvajanje jednog sustava, i nikad nisam elio da mi neke skrupule oduzmu pravo da se prejedem kobasica ako mi je sluajno bilo do toga, ili ako mi je samo to jelo bilo pri ruci. Cinici i moralisti se slau da ljubavni uici pripadaju takozvanim prostakim uicima, negdje izmeu pila i jela te, uostalom, tvrde da oni nisu toliko nuni koliko ovi potonji zato to se bez njih navodno moe. Od moralista se niemu ne udim, ali se udim kako se cinici tu varaju. Recimo da se i jedni i drugi boje svojih demona, bilo da im se opiru bilo da im se odaju, pa nastoje obezvrijediti taj uitak ne bi li ga liili njegove gotovo strane moi kojoj ne mogu odoljeti, i njegove udne tajne koju ne mogu odgonetnuti. Ja u povjerovati u to svrstavanje ljubavi meu posve tjelesne uitke ako uope ima takvih uitaka tek onda kad budem vidio kako sladokusac uzdie od zanosa pred svojim 17najdraim jelom kao ljubavnik na mladom ramenu. Od svih naih igara, to je jedina igra koja nam moe potresti duu, i jedina u kojoj se igra mora odati zanosu tijela. Pijanica se ne mora odrei svoga razuma, aliljubavnik koji sauva razum ne slua do kraja svoga boga. U svemu drugom osim u ljubavi, suzdravanje i pretjerivanje tiu se samo jednog ovjeka osim u sluaju Diogena, u koga su oita ogranienja i vrijednosti razumnog osobnog rjeenja, svaki korak u smjeru osjetilnosti vodi nas do nazonosti onoga drugoga, ukljuuje nas u zahtjeve i ovisnosti naeg izbora. Ne znam ni za jedan drugi primjer u kojem se ovjek odluuje za neto iz jednostavnijeg ili neizbjenijeg razloga, u kojem se izabrani objekt tonije mjeri teinom pukog uitka, u kojem ljubitelj istine ima vie izgleda da procijeni golo stvorenje. Svaki put, od svlaenja koje je jednako svlaenju smrti, od poniznosti koja nadmauje poniznost u porazu ili molitvi, divim se uvijek iznova kako se mijenja zamrena mrea odbijanja, odgovornosti, prinosa, jadnih priznanja, prozirnih lai i strastvenih kompromisa izmeu uitaka mojih i onoga drugoga, toliko neraskidivih spona koje se ipak tako lako razvezuju. Ta tajanstvena igra u kojoj se ide od ljubavi tijela do ljubavi osobe, inila mi se dovoljno lijepom da joj posvetim dio svoga ivota. Rijei varaju jer rije uitak obuhvaa proturjene realitete, sadri u isti mah pojmove topline, blagosti, prisnosti tjelesa, i pojmove nasilja, patnje i krika. Ona kratka i opscena reenica Posidonijeva o trljanju dvaju djelia puti, koju sam vidio da si prepisao marno poput dobra uenika u svoju kolsku biljenicu, ne opisuje fenomen ljubavi nita bolje nego to dodir ice prstom ne doarava udesnost glazbe. Ona ne vrijea toliko putenu nasladu koliko samu put, taj instrument sazdan od miia, krvi i koe, taj crveni oblak u kojem je dua munja. I priznajem da je razum zbunjen pred samim udom ljubavi, te udne opsjednutosti u kojoj ta ista put za koju tako malo marimo kad je nae vlastito tijelo, brinui se samo toliko da je operemo, nahranimo i da joj, ako je mogue, pritedimo bol moe izazvati u nama takvu strast za milovanjem samo zato to je oivljava jedna druga, drukija individualnost, i zato to ima

neke crte ljepote, u emu se, uostalom, ni najbolji suci ne mogu sloiti. Tu ljudska logika podbacuje kao i u otkrivanju Misterija. Puka tradicija nije tome nasjela jer u ljubavi uvijek vidi neku vrstu inicijacije, jednu od dodirnih toaka tajne i svetinje. Osjetimo iskustvo moe se usporediti s Misterijama i zato to prvi doticaj ostavlja u neupuenoga dojam manjevie stranog obreda sablanjivo dalekog poznatom djelovanju spavanja, pijenja i jedenja, predmeta ale, stida ili uasa. Ba kao i ples menada ili mahnitanje koribanata, ljubav nas odvodi u jedan drukiji svijet u koji inae nemamo pristupa i u kojem se ne snalazimo im se ar ugasi i uitak raspline. Prikovan za voljeno tijelo kao raspeti za svoj kri, saznao sam o ivotu neke tajne koje mi ve blijede u sjeanju, po onom istom zakonu po kojem se bolesnik, kad ozdravi, ne snalazi vie u tajanstvenim istinama svoje bolesti, i po kojem osloboeni zatvorenik zaboravlja na muenje a otrijenjeni pobjednik na svoju slavu. Ponekad sam sanjao o tome da razradim sustav poznavanja ljudi na temelju erotike, teoriju kontakta u kojoj bi misterij i dostojanstvo onog drugog bili upravo u tome da nam omoguuju perspektivu koju nam drugi svijet ne moe pruiti. U toj bi filozofiji putena naslada bila kompletniji ali i posebniji oblik 19l pristupa drugom, jo jedna tehnika koja bi nam stajala na raspolaganju da upoznamo ono to nismo mi. ak i u ponajmanje osjetilnim susretima upravo se u doticajima osjeaji zainju ili zavravaju pomalo odbojna ruka starice koja mi prua molbu, vlano elo mog oca u agoniji, oprana ranjenikova rana. Posve intelektualni ili mentalni odnosi uspostavljaju se tim sustavom govora tijela iznenadni sjaj u pogledu tribuna kome objanjavam manevar uoi bitke, bezlian pozdrav podreenoga koji se pri naem prolasku ukoio u stavu poslunosti, prijateljski pogled roba kad sam mu zahvalio to me je posluio, ili zahvalna grimasa starog prijatelja kojem sam poklonio grku kameju. Takvi i najmanji, usputni i povrni doticaji s veinom stvorenja dostaju naoj elji, ili je ak i nadilaze. Ako se jaaju i umnoavaju oko jednog jedinog stvora dok ga posve ne obaviju, ako je svaki djeli neijeg tijela nabijen za nas isto toliko potresnim znaenjem koliko i crte neijeg lica, ako nas jedno jedino bie, umjesto da u nama izazove, u najboljem sluaju, razdraenost, zadovoljstvo ili dosadu, progoni kao glazba i mui kao kakav problem, ako s periferije naeg svijeta dopre do njegova sredita i postane nam potrebniji nego to smo sami sebi, onda se dogodi to silno udo u kojem prije vidim najezdu duha na put nego obinu igru puti. Ovakvi pogledi na ljubav mogli bi ovjeka navesti na karijeru zavodnika. Nisam napravio tu karijeru zato to sam uradio neto drugo, moda i neto bolje. Ako ovjek nije genijalan, takva karijera iziskuje velik trud, pa i lukavtine, za koje nisam imao mnogo smisla. Sve to, postavljanje uvijek istih zamki, rutina svedena na vjeito pribliavanje a ogranieno samim osvajanjem, uskoro mi je dodijalo. Tehnika velikog osvajaa iziskuje pri prelaenju s jednog objekta na drugi lakou i ravnodunost koje nikad nisam osjeao prema njima kako bilo da bilo, vie je njih mene ostavilo nego ja njih nikad nisam mogao shvatiti kako se ovjek moe nekog zasititi. Zelja da se uvijek tono prebroje bogatstva koja nam donosi svaka nova ljubav, da je gledamo kako se mijenja, pa moda i kako stari, nikako se ne slae s brojnim osvajanjima. Nekad sam mislio kako e mi stanoviti osjeaj za ljepotu zamijeniti krepost i uiniti me imunim od pretjerano prostakog snubljenja. Ali prevario sam se.

Ljubitelj ljepote na kraju nalazi ljepotu posvuda, pronalazi zlatnu ilu i u najprostijoj rudi drei u rukama ta fragmentarna remekdjela okaljana ili slomljena, osjea zadovoljstvo skupljaa koji jedini traga za posudama koje drugi smatraju bezvrijednima. Ozbiljnija je zapreka za ovjeka od ukusa istaknut poloaj u drutvu, sa svim opasnostima dodvoravanja i lai koje donosi sa sobom gotovo apsolutna vlast. Pomisao da se jedan stvor, ma koliko bio sitan, pretvara preda mnom izaziva u meni aljenje, prezir ili mrnju. Patio sam od tih nezgodnih strana svoje sudbine kao to siromah pati od siromatva. Jo samo jedan korak dalje pa bih prihvatio fikciju da osvajam, iako znam da sam gospodar. Ali tu ve moe poeti i gaenje, ili moda zaglupljivanje. Moda bi ovjek na kraju tim otrcanim lukavtinama zavoenja pretpostavio jednostavne istine razvrata kad i tu ne bi prevladavala la. Ja sam u naelu spreman priznati da je prostitucija vjetina kao to su i masaa ili eljanje, samo to se ne osjeam ba ugodno ni kod masera ni kod brijaa. Nita nije sirovije od naih ortaka. Pogled ispod oka krmara koji za mene uva najbolje vino, pa stoga liava tog vina nekog drugog, dostajao je ve u mojim mladim danima da mi se zgade zabave u 21Rimu. Ne volim kad netko misli da moe pogoditi moju elju, predvidjeti je, pa da se onda mehaniki prilagouje onome to on misli da sam ja odabrao. Zbog tog blesavog i izopaenog odraza mene samog to mi ga u tim trenucima nudi neiji ljudski mozak, radije bih prihvatio alosne posljedice asketizma. Ako legenda ne preuveliava Neronove ispade i Tiberijeva struna istraivanja, zacijelo su ta dva velika uivaoca imala prilino otupjela osjetila kad su se trudili da od toga naprave tako kompliciran mehanizam, i mora da su neobino prezirali ljude to pristaju da im se oni tako izruguju ili da ih tako iskoritavaju. Pa ipak, to to sam se gotovo potpuno odrekao tih odvie makinalnih vrsta uivanja, ili se bar nisam dovoljno pozabavio njima, imam vie zahvaliti srei nego kreposti, nesposobnoj da se neemu odupre. Mogao bih jo starenjem zapasti u takvo to, kao i u svaku vrstu smuenosti ili zamorenosti. Bolest i relativno skora smrt spasit e me od jednolinog ponavljanja istih pokreta slinog bubanju lekcije koju znamo ve napamet. Od svih radosti koje me polako naputaju, san je jedna od najdragocjenijih ali i najobinijih. ovjek koji loe i malo spava, naslonjen na mnogobrojne jastuke, ima vremena napretek da razmilja o toj posebnoj slasti. Slaem se da je najbolji san gotovo obvezatan dodatak ljubavi dubok odmor koji se odraava u dva tijela. Ali ono to mene tu zanima, to je osebujna tajna sna sama za se, neizbjeno i riskantno ronjenje gola ovjeka svake veeri, sama i nenaoruana, u ocean u kojem se sve mijenja, boje, gustoa, pa i ritam disanja, i u kojem susreemo pokojnike. Ono to nas kod sna tjei, to je da izlazimo iz njega, i to izlazimo nepromijenjeni jer nas udna neka zabrana prijei da ponesemo sa sobom ostatke svojih snova. A tjei nas i to to nas san lijei od umora privremeno, na najradikalniji nain, tako da prestajemo na neko vrijeme postojati. Tu su, kao i drugdje, uitak i vjetina u tome da se svjesno predamo toj blaenoj nesvjesnosti, da prihvatimo biti malko slabiji, tei, laki i smueniji nego to jesmo. Poslije u se jo vratiti na taj zaudni svijet snova. Vie volim govoriti o stanovitim iskustvima sa istim snom, sa istim buenjem, koji su na samoj granici smrti i uskrsnua. Nastojim ponovo uloviti toan osjeaj onih grozovitih mladenakih snova kad ovjek zaspi nad knjigama, odjeven, otrgnut najednom od matematike i prava i prenesen u

vrst i dubok san, toliko ispunjen neiskoritenom energijom da u njemu utimo tako rei samu sr bia kroz sputene vjee. Prisjeam se nenadanog drijemea na goloj zemlji, u umi, nakon zamornih dana provedenih u lovu probudio bi me lave pasa ili njihove ape na mojim prsima. Tako bi potpuna bila ta pomrina svijesti da sam se svaki put mogao probuditi drukiji, te sam se udio, a katkad i alostio, zbog onog strogog pravila po kojem sam se iz velike daljine vratio u uske granice ovjeanstva u kojima prebivam. Kakve su te osebujnosti do kojih najvie drimo kad one tako malo znae slobodnom spavau, i kad sam na tren uspijevao, prije nego to bih se nerado vratio u Hadrijanovu kou, gotovo svjesno uivati u tom praznom ovjeku, u toj opstojnosti bez prolosti? S druge strane, bolest i starost imaju takoer svoja uda i primaju od sna druge oblike blagoslova. Prije otprilike jedne godine, nakon vrlo mukotrpnog dana, u Rimu, doivio sam jedan od onih predaha kad iscrpljene snage stvaraju ista uda, ili bolje rei druga uda, kao i one nekadanje neiskoritene rezerve. Rijetko odlazim u grad nastojim tada posvravati to vie poslova. Taj mi je dan bio dozlaboga 23pretrpan nakon sjednice u Senatu, sjednica na sudu, pa beskrajna rasprava s jednim kvestorom zatim, vjerska ceremonija koja se ne moe skratiti, a za vrijeme koje je padala kia. Sam sam povezao, zbio sve te razne poslove da bih izmeu njih ostavio to manje vremena nepotrebnom uznemirivanju i laskanju. Povratak na konju bio mi je jedan od posljednjih takvih izleta. Vratio sam se u Vilu zgaen, bolestan i promrzao kao to biva samo onda kad krv odbija da nam tee u ilama, kad jednostavno stane u arterijama. Celer i Habrija su me saletjeli, ali brinost moe biti zamorna, ak i kad je iskrena. im sam se povukao u svoje odaje, progutao sam nekoliko lica vrue kae koju sam sebi spravljam, ne zbog nepovjerenja, kao to ljudi misle, nego zato to na taj nain mogu uivati u samoi. Legao sam inilo mi se da je san daleko od mene koliko i zdravlje, koliko i mladost, koliko i snaga. Zaspao sam. Pjeana ura pokazala mi je da sam spavao svega sat vremena. Kratak trenutak duboka sna ravan je u mojim godinama snovima koji su nekad trajali za itava pola obrtaja zvijezda sad mjerim vrijeme mnogo manjim jedinicama. Ali sat je vremena dostajao da se dogodi skromno i neoekivano udo toplina mi je krvi zagrijala ruke, srce i plua ponovo su mi proradili s nekom dobrom voljom, ivot je opet potekao kao izvor, ne osobito obilat ali pouzdan. San je u tako kratkom roku popravio moje pretjerivanje u vrlinama isto onako nepristrano kao to bi popravio i posljedice poroka. Jer, boanstvu je velikog obnavljaa stalo do toga da udijeli svoje blagodati spavau, ma tko on bio, ba kao to i voda koja ima ljekovitu mo ne vodi rauna o tome tko je pije na izvoru. Ali svi tako malo mislimo o fenomenu koji nam zauzima najmanje treinu ivota da nam je potrebna stanovita skromnost da bismo mogli ocijeniti njegovu vrijednost. Kad spavaju, Gaj Kaligula i Aristid jednako vrijede ja ostavljam tada svoje isprazne i vane privilegije i ne razlikujem se vie od crnog uvara koji spava na mom pragu. to je drugo naa besanica do bjesomuna upornost naeg uma da proizvodi misli, nastavke prosudbi, silogizme i svoje vlastite definicije, odbijanje da se povue pred boanskom glupou naih sklopljenih oiju ili pred mudrim ludilom snova? ovjek koji ne spava, a ja ve nekoliko mjeseci imam i preesto

priliku da to utvrdim na samom sebi, odbija manjevie svjesno da se preda toku stvari. Brate Smrti... Isokrat se prevario i njegova je reenica tek retorina figura. Ja ve pomalo upoznajem smrt ona ima i drugih tajni, jo daljih od naeg sadanjeg ljudskog poloaja. Ipak, ta su tajanstvena izbivanja i djelomian zaborav tako zamreni i duboki da nasluujemo da se bijeli izvor sna i tamni izvor smrti negdje spajaju. Nikad nisam rado gledao voljena bia dok spavaju znao sam da se odmaraju od mene, i da mi izmiu. I svaki se ovjek stidi svog lica okaljana snom. Koliko sam puta, kad rano ustanem da neto radim ili itam, sam namjetao zguvane jastuke i razbacane, pokrivae, ta gotovo bezona svjedoanstva naih susreta s nitavilom, te dokaze da svake noi ve prestajemo postojati... 25Malopomalo ovo pismo, koje sam zapoeo pisati da te izvijestim o napredovanju svoje bolesti, postaje razonoda ovjeku koji nema vie snage potrebne da bi se dugo bavio dravnim poslovima, pisano razmiljanje bolesnika koji je primio u audijenciju svoje uspomene. Naumio sam ii ak i dalje od toga nakanio sam ti ispripovjediti svoj ivot. Lani sam, dakako, sroio slubeno izvjee o svojim djelatnostima, a potpisao ga je moj tajnik Flegont. U njemu sam lagao to sam mogao manje. Ipak, dravni interesi i pristojnost nagnali su me da preinaim neke injenice. Istina koju ovdje kanim izloiti nije osobito sablanjiva, ili nije bar vie od one mjere u kojoj svaka istina izaziva sablazan. Ne oekujem da e ti sa svojih sedamnaest godina neto od toga shvatiti. Ipak, elim te pouiti, pa i zaprepastiti. Tvoji uitelji, koje sam sam odabrao, uili su te strogo, nadzirali te i moda ak i previe titili, pa oekujem od tebe u krajnjoj liniji mnogo dobra i za tebe i za dravu. Ovdje ti nudim neto kao ispravak, priu isprianu bez predrasuda i apstraktnih naela, na temelju iskustva jednog jedinog ovjeka, a to sam ja. Ne znam jo do kojih e me zakljuaka dovesti ova pria. Raunam da e me ovo razmatranje injenica odrediti, moda i ocijeniti, ili bar po26 moi da sam sebe bolje upoznam prije nego to umrem. Kao i svi ljudi, raspolaem sa svega tri sredstva da ocijenim ljudski ivot prouavanje sama sebe, najtea i najopasnija ali i najplodotvornija metoda promatranje ljudi koji se ponajee trude da sakriju od nas svoje tajne ili da nas uvjere kako ih imaju knjige, s posebnim pogrekama u perspektivi to nastaju izmeu redaka. Proitao sam gotovo sve to su napisali nai povjesniari, nai pjesnici, pa ak i nai pripovjedai, iako ove posljednje bije glas da su neozbiljni, ja im dugujem moda vie podataka nego to sam ih uspio prikupiti u prilino raznolikim situacijama u svom ivotu. Pisana me rije nauila sluati ljudski glas, ba kao to me uzvieno dranje nepominih kipova nauilo da cijenim geste. Poslije mi je, naprotiv, sam ivot protumaio knjige. Ali sve one lau, ak i one najiskrenije. One najnevjetije napisane, u nedostatku rijei i reenica u koje bi mogle uklopiti ivot, daju plitku i oskudnu predodbu o njemu a druge, primjerice Lukijanove, oteavaju i optereuju tu predodbu visokoparnou koje u ivotu nema. Neki opet, kao Petronije, prikazuju ivot lakim nego to jest, prave od njega uplju loptu koja odskae, koju je lako uhvatiti i hitnuti u svijet bez teine. Pjesnici nas prenose u iri i ljepi svijet, ei ili blai od onoga koji nam je dan, pa samim tim i drukiji te u praksi gotovo nenastanjiv. Da bi mogli prouavati istu zbilju, filozofi je podvrgavaju otprilike istim onakvim preobrazbama kakve na tijelima izazivaju

vatra ili tuak reklo bi se da nita ne moe ostati od bia ili stvari kakve smo upoznali u tim kristalima ili u tom prahu. Povjesniari nam nude odvie savrene sustave da nam objasne prolost, nizove uzroka i 27l BtaMMMHHI posljedica odvie tonih i odvie jasnih da bi mogli biti potpuno istiniti dotjeruju tu podatnu mrtvu materiju, pa tako ja znam da e ak i Plutarhu uvijek izmaknuti Aleksandar. Pripovjedai, kazivai erotskih pria jedva da su neto vie od mesara koji izlau na prodaju male komade mesa to privlae muhe. Vrlo bih se teko navikao na svijet bez knjiga, ali stvarnost nije u njima jer ne moe sva u njih stati. Izravno je promatranje ljudi jo nesavrenija metoda, ponajee ograniena na prilino jeftine zakljuke kojima se napaja ljudska zloba. Rang, poloaj i sve sline sluajnosti skuavaju vidokrug prouavatelja ljudi moj rob ima posve drukije mogunosti da promatra mene nego to imam ja da promatram njega njegove su mogunosti ograniene kao i moje. Stari Euforion mi ve dvadeset godina prua boicu ulja i spuvu, ali ja ga poznajem samo po toj njegovoj slubi, a on mene samo po mom kupanju svaki pokuaj cara i roba da doznaju neto vie bio bi ocijenjen kao pretjerana radoznalost. Gotovo sve to znamo o drugima znamo iz druge ruke. Ako se sluajno netko ispovijeda, on brani sebe ima spremne isprike. Dok ga promatramo, nije sam. Prigovorili su mi da volim itati policijske izvjetaje u Rimu u njima neprestano otkrivam iznenaenja zaprepauju me prijatelji ili osumnjienici, nepoznati ili poznati njihove ludosti opravdavaju moje. Nikad mi nije dosta usporeivanja odjevena ovjeka s golim. Ali ti tako naivno sroeni izvjetaji nagomilavaju se na hrpi mojih spisa a da mi ni najmanje ne pomau da donesem konanu presudu. To to je taj i taj sudac, naoko tako strog, poinio zloin nipoto mi ne omoguuje da ga bolje upoznam. Sad imam pred sobom dva fenomena umjesto jednoga, dranje suca i njegov zloin. Silim se promatrati sama sebe, ako ni zbog ega drugog a ono da se sporazumijem s tim pojedincem uz kojeg u ostati do kraja ivota, ali premda ga poznajem gotovo ezdeset godina, jo se uvijek mogu u njemu lako prevariti. Kad traim neto duboko u sebi, uviam da je moje poznavanje sama sebe mutno, unutarnje i neizreeno, tajno poput sudionitva. Kad pristupam tome posve bezlino, to je poznavanje ledeno kao i teorije koje bih mogao smiljati o brojevima ono malo inteligencije to je imam koristim da sagledam izdaleka i s visoka svoj ivot, koji tada postaje ivot nekog drugog. Ali ta dva postupka upoznavanja vrlo su teka i iziskuju prvi poniranje u sebe, a drugi izlaenje iz sebe. Iz inercije sam sklon, kao i svi drugi, zamijeniti ih pukim rutinskim sredstvima, shvaajui svoj ivot djelomice onako kako ga javnost vidi, s unaprijed stvorenim sudovima, to e rei loim sudovima, kao to nevjet kroja brino postavlja na gotov kroj tkaninu koju su mu donijeli. Sve je to oprema nejednake vrijednosti, manjevie otupljen alat, samo to nemam drugog njime krojim kako znadem, i umijem pojam o svojoj ljudskoj sudbini. Kad razmatram svoj ivot, grozim se to je tako bezoblian. ivot junaka, kako nam ga prikazuju, posve je jednostavan on ide ravno prema cilju kao strijela. I veina ljudi voli svesti svoj ivot na jednu formulu, kadikad na hvalisanje ili jadikovanje, a gotovo svagda na optubu pamenje im susretljivo prikazuje

lako objanjiv i jasan ivot. Moj ivot nema tako vrste obrise. Kao to esto biva, moda ga najtonije odreuje ono to nisam bio bio sam dobar vojnik ali nipoto velik vojskovoa, ljubitelj umjetnosti ali nipoto umjetnik kakvim je Neron sebe vidio na samrti, kadar da poinim zloin ali nipoto optereen zloinima. Ponekad mislim da je 29bitna odlika velikih ljudi zauzimanje krajnjih stavova, a da je njihovo herojstvo u tome to su ih zadrali do kraja ivota. Oni su nai polovi ili antipodi. Ja sam naizmjence zauzimao krajnje stavove, ali ih nisam zadravao ivot bi me uvijek odgurnuo s njih. Pa ipak se ne mogu pohvaliti, kao neki teak ili vrijedan nosa, prosjenim ivotom. Reklo bi se da se krajolik mojih dana sastoji, poput gorskih predjela, od razne grae nabacane zbrdazdola. Tu nalazim svoju narav, ve formiranu od podjednakih dijelova nagona i kulture. Ovdjeondje izbija granit neega neminovnog, a posvuda ima sluajnih odrona. Pretraujem svoj ivot ne bih li u njemu otkrio neki plan, poao za nekom ilom olova ili zlata, ili za tokom rijeke ponornice, ali taj je posve umjetni plan tek varka sjeanja. Od vremena do vremena ini mi se da u nekom susretu, u nekom znamenju, u odreenom slijedu dogaaja prepoznajem sudbinu, ali previe putova ne vodi nikamo, previe se zbrojeva ne slae. U toj raznolikosti, u tom neredu, zapaam prisutnost jedne osobe, ali njezin lik kao da je uvijek oblikovan pritiskom okolnosti, a crte joj se lica mute kao odraz u vodi. Ja nisam od onih koji tvrde da njihovi postupci ne nalikuju na njih. Bit e ipak da nalikuju jer su oni moja jedina mjera i jedino sredstvo da se utisnem u sjeanje ljudi, pa i u svoje moda je ba u tome to se ovjek ne moe i dalje izraavati i mijenjati svojim djelima glavna razlika izmeu stanja smrti i stanja ivota. Ali izmeu mene i tih postupaka koji me tvore postoji neodrediv jaz. Dokaz je tome to to neprestano osjeam potrebu da vaem svoje postupke, da ih tumaim i opravdavam pred samim sobom. Neke djelatnosti koje su kratko trajale mogu se jamano zanemariti, ali ni poslovi koji su se protegli na cijeli ivot ne znae mnogo vie. Na primjer, dok ovo piem, jedva da mi se ini vanim to to sam bio car. Uostalom, tri etvrtine mog ivota izmiu tom odreivanju ovjeka njegovim postupcima sva sila mojih prohtjeva, mojih elja, pa i planova, ostaje podjednako magloviti i nestalni, kao sablasti. Ostatak, onaj opipljivi dio, manje ili vie potkrijepljen injenicama, jedva da je jasniji, a slijed je dogaaja zbrkan kao u snu. Ja imam svoju kronologiju koja se ne moe uskladiti s kronologijom utemeljenom na osnutku Rima ili vremenu odravanja Olimpijada. Petnaest godina vojevanja trajale su krae od jednog jutra u Ateni ima ljudi koje sam viao cijelog ivota a ipak ih neu prepoznati u paklu. Mjesta u prostoru takoer se preklapaju Egipat i dolina Tempa sasvim su blizu, a nisam ni ja stalno u Tiburu kad sam ovdje. as mi se moj ivot ini toliko banalan da mislim da nije vrijedan ne samo da se o njemu pie nego, kad se malo bolje promotri, da nije nita vaniji, ak i u mojim oima, od ivota bilo koga drugog. as mi se opet ini da je jedinstven i upravo zato bez vrijednosti, uzaludan, jer se ne da svesti na iskustvo obina ovjeka. Mene nita ne objanjava za to nisu dostatne ni moje vrline ni moji poroci moja srea govori neto vie, ali onako napreskok, bez kontinuiteta, pogotovo bez logina razloga. Ali ljudskom se duhu gadi smatrati sebe prolaznim produktom sluajnosti kojima nikakav bog ne upravlja, a najmanje on sam. Jedan dio

svaijeg ivota, ak i onog koji ne zavreuje mnogo panje, prolazi u traganju za razlogom postojanja, polazitem, izvorima. Upravo zato to ih ne mogu otkriti, sklon sam ponekad maginim objanjenjima, traenju u okultnim ludovanjima onoga to mi zdrav razum ne prua. Kad se ve svi zamreni rauni pokau pogrenim, kad nam ni sa31mi filozofi nemaju vie to rei, moe se oprostiti ovjeku to se obraa proizvoljnom cvrkutu ptica ili dalekom mehanizmu zvijezda. VARIUS MULTIPLEX MULTIFORMIS 32Moj djed Marul vjerovao je u zvijezde. Taj visoki, mravi i od starosti poutjeli starac poklanjao je meni isto toliko ljubavi bez njenosti, bez vanjskih znakova, gotovo bez rijei, koliko i ivotinjama na svom imanju, svojoj zemlji, svojoj zbirci kamenja palog s neba. Vukao je porijeklo od dugog niza predaka koji su se jo za Scipiona nastanili u panjolskoj. Bio je trei u naoj obitelji koji je imao senatorski rang. Prije toga su nai pripadali vitekom redu. Pod Titom je sudjelovao, dodue skromno, u dravnim poslovima. Taj provincijalac nije znao grki, a latinski je govorio s jakim panjolskim akcentom, koji sam ja od njega preuzeo i zbog kojeg su mi se poslije u Rimu smijali. Ipak, nije bio posve neuk ovjek nakon njegove smrti nali su kod njega krinju punu matematikih instrumenata i knjiga koje nije dvadesetak godina uzimao u ruke. Znanje mu bijae napol znanstveno, napol seljako, ona mjeavina uskogrudnih predrasuda i stare mudrosti kojom se odlikovao Katon stariji. Ali Katon je cijelog svog vijeka bio rimski senator i sudionik rata s Kartagom, pravi predstavnik strogog republikanskog Rima. Marulova gotovo nedokuiva krutost potjecala je iz jo starijih vremena. On je bio plemenski ovjek, olienje onog svetog i gotovo stranog svijeta na ije sam tragove pokatkad nailazio 35i u naih etruanskih vraeva. Uvijek je bio gologlav, a i meni su to poslije zamjerali njegovim ogrubjelim stopalima nisu bile potrebne sandale. Njegova svakidanja odjea jedva da se razlikovala od odjee starih prosjaka i ozbiljnih napoliara koje sam viao kako ue na suncu. Govorili su za njega da je vjetac, pa su mjetani zazirali od njegova pogleda. Ali imao je neobinu mo nad ivotinjama. Vidio sam kako mu se staraka glava oprezno i prijateljski saginje nad gnijezdo otrovnica, i kako svojim kvrgavim prstima izvodi neku vrstu plesa pred guterom. Vodio me u ljetnim noima na vrh oblinjeg golog breuljka da promatramo nebo. Zamoren brojenjem meteora, zaspao bih u brazdi. On bi ostao sjediti zabaene glave i neprimjetno slijedio kretanje zvijezda. Mora da je poznavao Filolajeve i Hiparhove sustave, pa i sustav Aristarha sa Sama, koji sam ja poslije prigrlio, ali njega nisu vie zanimale te spekulacije. Za njega su zvijezde bile plamene toke na nebu, predmeti kao i kamenje i spori kukci iz kojih je takoer predskazivao budunost, sastavni dijelovi udesnog svemira koji obuhvaa i volju bogova, utjecaj demona i sudbine dosuene ljudima. On je izradio i moj horoskop. Jedne je noi doao do mene, prodrmao me da se probudim i prorekao mi da u vladati svijetom, isto onako kratko i suhoparno kao to bi ljudima na imanju prorekao dobru etvu. Zatim je, obuzet sumnjom, uzeo ugarak lozina trsa s vatrice koju je odravao da bismo se ogrijali kad zahladni, prinio ga mojoj ruci i proitao mi iz punanog dlana jedanaestogodinjeg djeteta ne znam kakvu potvrdu nebeskog znamenja. Svijet je za nj bio od jednog komada ruka je potvrdila ono to su kazale zvijezde. Njegove su me rijei uzbudile manje nego to bi se moglo oekivati svako se dijete svemu nada.

Mislim da je on poslije i sam zaboravio na svoje proroanstvo, obuzet onom ravnodunou prema sadanjim i buduim dogaajima svojstvenoj poodmaklim godinama. Jednog su ga jutra nali u kestenovoj umi negdje na mei njegova posjeda, ve hladnog i iskljucanog pticama grabljivicama. Prije nego to je umro, pokuao me uputiti u svoju vjetinu. Bezuspjeno moja priroena radoznalost brzopleto je prelazila na zakljuke ne optereujui se zamrenim i pomalo odbojnim pojedinostima njegove znanosti. Ali ostalo mi je moda i previe sklonosti nekim opasnim eksperimentima. Moj otac Elije Afer Hadrijan bio je ovjek optereen vrlinama. Svoj je vijek proveo u administraciji u kojoj se nije proslavio njegov glas u Senatu nije nikad nita znaio. Suprotno onome kako obino biva, nije se obogatio upravljajui Afrikom. Kod kue, u naem panjolskom poglavarstvu Italike, iscrpljivao se u rjeavanju lokalnih sporova. Bio je bez ambicija i ivotne radosti i, kao mnogi koji se s godinama sve vie povlae, dotjerao je dotle da se manijakalno trudio oko sitnih poslova na koje je spao. Pa i ja sam upoznao te asne kunje sitniavosti i skrupuloznosti. Iskustvo je u mog oca razvilo duboko nepovjerenje u ljudska bia, meu koja je i mene ukljuio od malih nogu. Da je doivio moje uspjehe, oni ga ne bi nipoto zaslijepili obiteljski je ponos bio toliko jak da ne bi dopustio da ga ja jo mogu poveati. Bilo mi je dvanaest godina kad nas je napustio taj premoreni ovjek. Moja se majka povukla do kraja ivota u strogo udovitvo, nisam je vie vidio od onog dana kad sam, na poziv svoga skrbnika, otputovao u Rim. Sauvao sam uspomenu na njeno duguljasto lice panjolke obiljeeno pomalo sjetnom blagou, uspomenu koja potkrepljuje njeno votano poprsje na zidu predaka. T 37 Kao i sve ene iz Gadija, imala je sitna stopala u uskim sandalama, a blago njihanje u bokovima plesaica iz tog kraja opaalo se i u te mlade besprijekorne matrone. Cesto sam razmiljao o naoj zabludi kad predmnijevamo da ljudi i obitelji nuno sudjeluju u dogaajima i idejama stoljea u kojem ive. Rimske intrige jedva da su imale kakva odjeka kod mojih roditelja u onom dalekom zakutku panjolske, premda je u vrijeme pobune protiv Nerona moj djed primio Galbu na noenje. ivjelo se od sjeanja na nekog Fabija Hadrijana koga su Kartaani iva spalili za vrijeme opsade Utike, i na jednog drugog Fabija, zlosretna vojnika koji je progonio Mitridata cestama Male Azije, opskurna junaka iz privatnih arhiva lienih sjaja. Moj otac nije poznavao gotovo nijednog pisca svoga doba za Lukijana i Seneku nije ni uo, iako su obojica bila, kao i mi, porijeklom iz panjolske. Brat moga djeda Elije, koji je bio pismen, itao je samo najpoznatije pisce iz Augustova doba. To preziranje suvremene mode pomoglo im je da ne iskvare ukus i ne zapadnu u visokoparnost. Helenizam i Orijent bili su im nepoznati ili su na njih gledali izdaleka, prijekim okom. Mislim da na cijelom poluotoku nije bilo nijednog grkog kipa. krtost i izobilje ili su ruku pod ruku, kao i stanovita rustikalnost i gotovo pompozna sveanost. Moja sestra Paulina bijae ozbiljna, mualjiva, namrtena i udala se mlada za jednog starca. Mjerila potenja bila su stroga, ali se s robovima postupalo okrutno. Nita nije privlailo radoznalost mislilo se samo na to to pristoji rimskom graaninu. Ja u poslije nemilice rasipati sve te vrline, ako su to uope vrline. Slubeno se za rimskog cara tvrdi da je roen u Rimu, ali ja sam se rodio u Italiki na taj suhi

ali plodni kraj naslagao sam poslije u sjeanju mnoge druge predjele u svijetu. Slubena izmiljotina ima i svoju dobru stranu dokazuje da odluke uma i volje odnose prevagu nad prilikama. Pravo je mjesto roenja ono u kojem je ovjek prvi put bacio razuman pogled na sama sebe knjige su bile moj prvi zaviaj. U neto manjoj mjeri bile su to kole. U panjolskim kolama prevladavala je provincijska dokolica. U koli Terencija Skaura u Rimu drala su se osrednja predavanja iz filozofije i poezije, ali se prilino dobro spremalo za nedae ljudske opstojnosti uitelji su se tako tiranski ponaali prema uenicima kako bih se ja stidio ponaati prema ljudima. Svaki je od njih, zatvoren u uske granice svoga znanja, prezirao kolege koji su isto tako poznavali samo svoje usko podruje. Te su se cjepidlake prepirale oko rijei sve dok ne bi promukli. Svae oko prvenstva, spletke i klevete pripremile su me za ono to u poslije susretati u svim sredinama u kojima budem ivio, a ovdje se tome pridruila jo i djeaka surovost. Pa ipak, volio sam neke od svojih uitelja i one odnose, udnovato prisne i udnovato neuhvatljive, to vladaju izmeu uitelja i uenika. Volio sam sirene to pjevaju negdje napuklim glasom koji vam prvi put otkriva neko remekdjelo ili skida veo s neke nove ideje. Na kraju krajeva, najvei zavodnik nije bio Alkibijad nego Sokrat. Nastavne metode gramatiara i retoriara nisu moda ipak onako besmislene kao to sam mislio da jesu u doba kad sam im bio podvrgnut. Gramatika, sa svojom mjeavinom loginih pravila i proizvoljne uporabe, pripravlja mladi um na ono to e mu poslije pruiti znanost o ljudskom ponaanju, pravo ili etika, svi oni sustavi u kojima je ovjek ozakonio svoje nagonsko iskustvo. Vjebe iz 39retorike u kojima smo naizmjence bili Kserkso i Temistoklo, Oktavije i Marko Antonije, upravo su me opijale osjeao sam se kao Protej. One su me nauile da se naizmjence uivljavam u misli svakog ovjeka i da shvatim da svak odluuje, ivi i umire po svojim vlastitim zakonima. Jo je potresnije djelovalo na mene itanje pjesama nisam siguran da otkrivanje ljubavi mora biti ljepe od otkrivanja poezije. Poezija me preobrazila upoznavanje smrti nee me odvesti dalje u neki drugi svijet nego to me odveo stanoviti Vergilijev suton. Poslije sam jo vie zavolio Enijevu surovost, tako blisku svetim korijenima naeg roda, i Lukrecijevu mudru gorinu, a Hesiodovu skromnu tedljivost zavolio sam vie od Homerove velikodune izdanosti. Osobito sam uivao u najzamrenijim i najmranijim pjesnicima koji su mi tjerali um na najteu gimnastiku, i u onim najnovijim i u onim najstarijim, u pjesnicima koji su mi utirali sasvim nove putove ili mi pomagali da ponovo pronaem zametene tragove. Ipak, u to sam doba posebice volio u pjesnikom umijeu ono to izravno pogaa utila. Horacijevu uglaanu kovinu, Ovidija i njegovu meku put. Skauro me dovodio do oaja uvjeravanjem da u dovijeka ostati osrednji pjesnik, da mi nedostaje dara i mara. Dugo sam vjerovao da se ipak prevario jo uvijek drim negdje pod kljuem jednu ili dvije biljenice ljubavnih pjesama, ponajee spjevanih po uzoru na Katula. Ali sad mi vie nije vano jesu li ti moji osobni pjesmotvori bezvrijedni ili nisu. Dovijeka u biti zahvalan Skauru to me zarana uputio na uenje grkoga. Bio sam jo dijete kad sam prvi put pokuao ispisati na svojoj ploici slova tog nepoznatog alfabeta tako je zapoelo moje naputanje zaviaja, moja velika putovanja, i spoznaja mogunosti izbora isto tako svjesnog i nesvjesnog kao i u ljubavi. Zavolio sam taj jezik zbog njegove gipkosti nalik na gipkost tijela u punoj snazi, zbog njegova bogata rjenika u kojem svaka rije

potvruje izravnu i neizravnu vezu sa stvarnou, i zbog toga to je gotovo sve to su ljudi najljepe kazali reeno na tom jeziku. Znam da ima i drugih jezika, ali oni su okamenjeni ili se tek raaju. Egipatski su mi sveenici pokazivali svoje prastare simbole, koji su vie znakovi nego rijei, drevni pokuaji da se klasificiraju svijet i stvari, pogrebni jezik izumrla naroda. U idovskom ustanku rabin Joua doslovno mi je preveo neke tekstove napisane na jeziku tih sektaa opsjednutih svojim bogom toliko da su zanemarili ljude. U vojsci sam se upoznao s jezikom keltskih pomonih jedinica, osobito se dobro sjeam nekih njihovih pjesama... Ali barbarski dijalekti vrijede samo kao priuva ljudske rijei, i zbog onoga to e jo svakako izraziti u budunosti. Grki jezik, naprotiv, ima ve za sobom svoje riznice iskustva, ljudskog i dravnog. Od jonskih tirana do atenskih demagoga, od edne strogosti Agesilaja do razuzdanosti Dionizija ili Demetrija, od izdaje Demarata do vjernosti Filopona, sve ono to svaki od nas moe pokuati da napakosti svojima blinjima ili da im bude od koristi, ve je bar jednom uinio jedan Grk. Isto je tako i s naim osobnim izborom od cinizma do idealizma, od Pironova skepticizma do Pitagorinih svetih snova, sva naa odbijanja i prihvaanja, sve je to ve jednom bilo nae vrline i poroci imaju svoje grke uzore. Nita nije ravno po ljepoti latinskom zavjetnom ili pogrebnom zapisu ono nekoliko rijei uklesanih u kamen saimaju s bezlinom velianstvenou sve ono to svijet treba da zna o nama. Ja sam na latinskom jeziku upravljao carstvom moj e epitaf biti na latinskom uklesan 41na zidovima mog mauzoleja na obali Tibera, ali ja sam mislio i ivio na grkom. Bilo mi je esnaest godina kad sam se vratio s naukovanja u Sedmoj legiji, koja je u to doba bila utaborena na samim Pirenejima, u divljem kraju ovostrane panjolske koja se znatno razlikuje od junog dijela poluotoka na kojem sam odrastao. Moj tutor elije Atijan drao je da e biti dobro da uenjem nadoknadim ono nekoliko mjeseci grubog ivota i bjesomunog lova. Mudro je prihvatio Skaurov savjet da me poalje u Atenu k sofistu Iseju, umnome ovjeku osobito obdarenom rijetkim improvizatorskim duhom. Atena me otprve osvojila. Pomalo nespretan ak, mladac nepovjerljiv po naravi, prvi put je udahnuo onaj svjei zrak, iskusio one ivahne razgovore, one etnje u dugim rumenim veerima, onu lakou bez premca u raspravama i uivanjima. Naizmjence sam se i usporedo bavio matematikom i umjetnou imao sam priliku sluati i Leotikidova predavanja iz medicine u Ateni. Svidjelo mi se lijeniko zvanje duh medicine ne razlikuje se bitno od duha u kojem sam nastojao obavljati svoje carske poslove. Zagrijao sam se za tu znanost koja nam je odvie bliska da bi mogla biti pouzdana, onako podlona oduevljavanju i zabludama, ali neprestano ispravljana doticajem s neposrednou i golotinjom. Leotikid je imao posve pozitivistiki pristup razradio je izvanredan sustav lijeenja fraktura. Uveer smo etali uz more taj se svestrani ovjek zanimao za grau koljaka i za sastav morskog mulja. Nedostajala su mu pomagala za ispitivanja alio je za laboratorijima i dvoranama za seciranje u Aleksandrijskom muzeju, koji je pohaao u mladim danima, alio je za tamonjim sukobima miljenja i nadmetanjem domiljatih umova. Onako hladna duha, nauio me pretpostavljati rije42 cima predmete, ne vjerovati previe formulama i radije zapaati nego suditi. Taj me opori Grk nauio metodi.

Unato legendama koje krue o meni, ja nisam previe mario za mladost, a ponajmanje za svoju vlastitu. Kad se nepristrano razmotri, ta toliko hvaljena mladost ponajee me se doimlje kao grubo istesana i uobliena dob, kao razdoblje mutno i bezoblino, neuhvatljivo i krhko. Razumije se samo po sebi da za ovo pravilo znam stanovit broj divnih iznimaka, dvijetri ak i prekrasne, a meu njima si ti, Marko, najistija. Sto se mene osobno tie, ja sam sa dvadeset godina bio gotovo isti ovakav kakav sam danas, samo to sam bio nepostojan. Nije sve u meni bilo loe, ali je moglo biti loe ono dobro i najbolje potpomagalo je i ono najgore. Pocrvenim kad se sjetim kako sam slabo poznavao svijet, a mislio sam da ga poznajem, kako sam bio nestrpljiv, kako sam bio lakoumno ambiciozan i prostaki lakom. Da priznam? Usred ivota koji sam provodio u uenju u Ateni i u kojem sam se umjereno odavao i uicima, alio sam, ne toliko za samim Rimom, koliko za onom atmosferom u kojoj se neprestano sklapaju i razvrgavaju svjetski poslovi, gdje se uje kripa kolotura i zupanika u maineriji vlasti. Domicijanova je vladavina bila na izdisaju. Moj roak Trajan, koji se proslavio na granicama na Rajni, bivao je sve omiljeniji velikan i panjolsko je pleme hvatalo korijen u Rimu. Prema tom svijetu neposredne akcije inilo mi se da moja voljena grka provincija drijema u praini ustajalih ideja. Politika pasivnost Helena doimala me se kao prilino jeftin oblik odricanja. Moja udnja za vlau, za novcem, koji je u nas esto poetni oblik vlasti, i za slavom da ovim lijepim imenom nazovem ono nae nestrpljenje da ujemo kako se o nama lijepo govori, bijahu neprijeporni. S tim se nejasno mijeao i osjeaj da je Rim, u mnogo emu inferioran, ipak superioran u poznavanju svjetskih poslova koje iziskuje od svojih graana, bar od onih koji pripadaju senatskom ili vitekom redu. U tome sam tako daleko dotjerao te mi se inilo da bi me i najobinija rasprava o uvozu egipatskog ita bolje pouila o dravi nego sva Platonova Republika. Jo prije nekoliko godina, kao mlad Rimljanin prekaljen vojnom stegom, vjerovao sam da bolje od svojih profesora razumijem Leonidine vojnike i Pindarove atlete. Napustio sam suhu i zlaanu Atenu 1 vratio se u grad u kojem se ljudi, zakukuljeni i umotani u teke toge, bore s veljakim vjetrom, u kojem su rasko i rasputenost bez drai, ali gdje i najneznatnija odluka utjee na sudbinu jednog dijela svijeta, i gdje e mladi i pohlepni provincijalac, koji nije previe tupoglav, vjerujui da slijedi samo svoje prilino prostake tenje, malopomalo ih gubiti kako ih bude ostvarivao, i nauiti se nadmetati s ljudima i stvarima, zapovijedati i, to je na kraju moda ipak malo vanije, sluiti. Nije sve bilo lijepo u tom dolasku na vlast estite srednje klase koja se uvrstila u oekivanju promjene reima politiko potenje odnijelo je prevagu zahvaljujui prilino sumnjivim lukavtinama. Predajui malopomalo svu upravu u ruke svojih tienika, Senat je stezao obru oko iznemoglog Domicijana. Moda se novi ljudi, za koje sam bio vezan rodbinskim vezama, i nisu mnogo razlikovali od onih na ije su mjesto doli. Dakako da nisu bili toliko okaljani vlau. Roaci i neaci iz provincije oekivali su u najmanju ruku nie poloaje, a jo se od njih trailo i da poteno obavljaju svoj posao. I ja sam dobio poloaj imenovan sam za lana suda za sporove iz nasljea. S tog skromnog poloaja pratio sam posljednje epizode dvoboja na ivot i smrt izmeu Domicijana i Rima. Car je izgubio oslonac u gradu u kojem se jo odravao na vlasti samo

smaknuima to su ubrzavala njegov kraj. Sva se vojska urotila protiv njega. Nisam se ba razumio u taj okraj, kobniji i od okraja u areni prema tiraninu stjeranom u kripac osjeao sam tek pomalo uznosit prezir uenika filozofa. Sluajui Atijanove pametne savjete, radio sam svoj posao ne mijeajui se u politiku. Ta godina rada nije se mnogo razlikovala od godina uenja. Pravo nisam poznavao, ali sam imao sreu to mi je kolega na sudu bio Neracije Prisko, koji je pristao da me pouava i koji mi je sve do svoje smrti ostao pravni savjetnik i prijatelj. Bio je od onih ljudi, vrlo rijetkih, koji su, poznajui svoju struku do u tanine, promatrajui je tako rei iznutra i s gledita nedostupna laicima, sauvali ipak smisao za njezinu relativnu vrijednost u opem poretku stvari, pa je mjere ljudskim mjerilima. Bolje upuen od svih svojih suvremenika u primjenu zakona, nikad nije prezao od korisnih novina. Upravo njemu imam zahvaliti to sam poslije uspio provesti neke reforme. Nametali su mi se i drugi poslovi. Zadrao sam svoj provincijski akcent moj prvi govor na sudu izazvao je buru smijeha. Dobro mi je dolo druenje s glumcima, nad im se moja obitelj sablanjavala satovi dikcije bili su mi za dugih mjeseci najtea ali i najugodnija zadaa, i najbolje uvana tajna u mom ivotu. U tim mi je tekim godinama ak i razvrat sluio uenju nastojao sam se prilagoditi ponaanju rimske zlatne mladei, ali nikad nisam u tom potpuno uspio. Iz kukaviluka svojstvenog toj dobi, iju sam tjelesnu smionost troio na drugoj strani, samo sam se donekle uzdao u sebe. Nadajui 45HB se da nalikujem na druge, otupljivao sam ili izotravao svoju narav. Nisu me voljeli. Nije, uostalom, ni bilo razloga da me vole. Neke moje znaajke, primjerice sklonost umjetnosti, koja se u atenskog aka nije ni zapaala, i koja e u cara biti manjevie prihvaena, smetale su ljude kod asnika ili suca na poetku karijere. Moj je helenizam izazivao podsmijeh, pogotovo to sam ga naizmjence nevjesto isticao ili prikrivao. U Senatu su me nazivali grkim akom. Oko mene se poela stvarati legenda, taj svjetlucavi i udnovati odsjaj sazdan isto toliko od naih djela koliko i od onoga to puk misli o nama. Besramni alitelji slali su mi svoje ene kad su uli za moju avanturu sa enom nekog senatora, ili svoje sinove kad sam se glupo razmetao svojom strau prema nekom mladom pantomimiaru. Uivao sam zbunjivati te ljude svojom ravnodunou. Najbjedniji su ipak bili oni koji su me nastojali predobiti za se lupetanjem o knjievnosti. Tehnika koju sam razradio na tim skromnim poloajima dobro mi je dola poslije, pri carskim audijencijama. Svakome se za kratkotrajne audijencije posve predati, izbrisati sav ostali svijet, kao da nitko drugi ne postoji u tom trenutku do taj bankar, taj veteran, ta udovica, pokloniti tim, toliko razliitim osobama, iako, naravno, zatvorenim u skuene granice svoje vrste, svu onu uglaenu pozornost koju inae ovjek u svojim najboljim asovima poklanja sam sebi, i gledati ih kako gotovo neizbjeno koriste tu prednost da se nadmu kao abe u onoj basni, na kraju ozbiljno posvetiti nekoliko trenutaka razmiljanju o njihovu problemu ili poslu. I opet je to kao u lijenika. Tako sam otkrivao uasne stare mrnje, gubu lai. Muevi protiv ena, oevi protiv djece, poboni nasljednici protiv cijelog svijeta tome nije moglo odoljeti ono malo potovanja to sam ga jo osjeao prema instituciji obitelji.

Ne prezirem ja ljude. Kad bih ih prezirao, ne bih imao prava, pa ni razloga, da nastojim njima vladati. Znam da su tati, neuki, lakomi, zabrinuti, spremni gotovo na sve da bi uspjeli, da bi se proslavili, ak i u svojim oima, ili naprosto da ne bi patili. Znam da sam i ja kao oni, bar na mahove, ili da sam mogao biti takav. Razlike koje zapaam izmeu sebe i drugih previe su neznatne da bi neto znaile u ukupnom zbroju. Stoga se trsim da mi dranje bude isto tako daleko od hladne nadmonosti filozofa koliko i od cezarske bahatosti. Ni najmraniji ljudi nisu bez traka svjetlosti taj ubojica, recimo, dobro svira frulu, taj nadstojnik to biem para lea robovima moda je dobar sin taj idiot moda bi podijelio sa mnom svoju posljednju koricu kruha. Malo ih je od kojih ovjek ne bi mogao poneto nauiti. Naa je velika zabluda to pokuavamo izvui od svakog ponaosob vrline kojih on nema, i to se ne trudimo razvijati u njega one koje ima. Ovdje bih, na iznalaenje tih djelominih vrlina, primijenio ono to sam ve prije rekao, u osjetilnom smislu, o iznalaenju ljepote. Poznavao sam stvorenja kudikamo plemenitija i savrenija od sebe, kao to je tvoj otac Antonin druio sam se s mnogim junacima, pa i s nekim mudracima. U veine sam ljudi nalazio premalo postojanosti u dobru, ali nita vie ni u zlu. Njihovo nepovjerenje, njihova manjevie neprijateljska ravnodunost, gubila se gotovo prebrzo, gotovo stidljivo, suvie se lako pretvarala u zahvalnost, u potovanje, to uostalom nije zacijelo bilo nimalo trajnije. ak se i njihova sebinost mogla okrenuti na neto korisno. Uvijek se udim to me tako malo ljudi mrzilo imao sam svega dvatri smrtna neprijatelja, koje sam, kao i 47Httjjj uvijek, bar djelomice zasluio. Bilo ih je i koji su me voljeli. Oni su mi dali mnogo vie nego to sam imao pravo od njih zahtijevati, pa ak i oekivati, svoju smrt, a gdjekad i ivot. A bog kojeg nose u sebi esto se otkriva na samrti. Samo se u neemu osjeam superioran veini ljudi ipak sam, sve u svemu, slobodniji a ujedno i podloniji nego to se oni usuuju biti. Gotovo nitko od njih nije svjestan svoje prave slobode ni svoje prave podlonosti. Proklinju svoje okove, a kadto bi se reklo i da se ponose njima. S druge strane, vrijeme im prolazi u pustoj dokolici ne znaju sami sebi napraviti ni najlaki jaram. Ja sam pak traio slobodu vie no mo, a mo samo zato to ona pokatkad omoguuje slobodu. Mene nije zanimala filozofija slobodna ovjeka dosadni su mi svi oni koji se time bave, nego tehnika traio sam onu sponu koja povezuje nau volju sa sudbinom, gdje stega pomae prirodi umjesto da je obuzdava. Nemoj misliti da je rije o volji stoika, iju mo ti preuveliava, ni o ne znam kakvom apstraktnom izboru ili odbacivanju koji prkose prilikama ovog naeg svijeta, potpunog i trajnog, sainjenog od predmeta i tjelesa. Sanjao sam o skrivenijem prihvaanju ili o podatnijoj dobroj volji. ivot mi je bio konj ijim se pokretima preputamo, ali tek poto smo ga ukrotili najbolje kako smo znali i umjeli. Sve je zapravo odluka uma, ali polagana, ali neosjetna, koja povlai za sobom i tijelo. Nastojao sam malopomalo dosegnuti ono gotovo isto stanje slobode, ili podlonosti. U tome mi je gimnastika bila od pomoi, a nije mi ni dijalektika bila naodmet. Ponajprije sam traio obinu slobodu odmora, slobodne trenutke. Njih ima u svakom sreenom ivotu, a tko ih ne zna sebi stvoriti, ne zna ni ivjeti. Iao sam jo i dalje zamiljao sam slobodu simul48

tanosti u kojoj bi bile mogue u isti mah dvije radnje, dva stanja. Nauio sam, primjerice, po uzoru na Cezara, da istodobno diktiram vie tekstova, da govorim a da ne prestanem itati. Otkrio sam nain ivota u kojem sam mogao savreno obaviti i najtei zadatak a da nisam dao sve od sebe. Da ti pravo kaem, ponekad sam se usudio ak i poduhvatiti da izbriem i pojam fizikog umora. Drugi put sam pak nastojao stei slobodu metodom alternacije cilj mi je bio da osjeaje, ideje, radnje mogu u svakom asu prekinuti pa ih poslije opet nastaviti. Izvjesnost da ih mogu odagnati od sebe ili ih ponovo dozvati kao robove, oduzimala im je svaku mogunost da me tiraniziraju, a mene oslobaala svakog osjeaja podlonosti. Otiao sam i dalje pa sam cijeli dan rasporedio oko svoje najdrae zamisli koju nisam uope naputao. Sve to me je moglo od nje odvratiti ili obeshrabriti, planovi i poslovi druge vrste, beznaajne rijei, tisue svakidanjih nezgoda, obavijalo se oko nje kao vinova loza oko stupa. Drugi put sam, naprotiv, cjepkao sve unedogled svaku misao, svaku injenicu lomio sam i dijelio na velik broj sitnijih misli i injenica, koje sam tako mogao lake drati na okupu. Odluke koje je bilo teko donijeti mrvio sam u prah siunih odluka koje sam usvajao jednu po jednu, vezao jednu za drugu, pa su mi na taj nain bivale neizbjene i lake. Ipak sam se najvie pozabavio slobodom pristajanja, najteom od sviju. Htio sam iskoristiti svaku situaciju u kojoj sam se naao najbolje to mogu u godinama ovisnosti, moja je podlonost gubila ono to je u njoj bilo gorko ili ak nedostajalo kad bih je shvatio kao korisnu vjebu. Birao sam ono to sam imao, samo to sam prisiljavao sebe da to posjedujem u cijelosti i da uivam u tome koliko mogu. I najmunije sam poslove obavljao 49bez po muke pod uvjetom da ih zavolim. im bi me neto odbijalo, nastojao sam to prouiti, vjeto sam se trudio da izvuem odatle neki razlog da se radujem. Kad bih naiao na neto nepredvieno ili gotovo oajno, na neku zasjedu ili oluju na moru, poduzeo bih sve mjere potrebne za sigurnost drugih, a onda bih pokuao prihvatiti taj sluaj kao neto to mi je dobro dolo, uivati u onome to mi je nenadano donio, pa su se ta zasjeda ili oluja bezbolno uklapale u moje planove ili snove. ak i u najveoj nesrei doekao bih trenutak kad bi mi iscrpljenost oduzela neto od te strahote, ili kad bih je prihvatio pristajui da na nju pristanem. Ako ikad budem morao podnijeti muenje, a bolest e se svakako pobrinuti da me podvrgne mukama, nisam siguran da u moi dugo biti ravnoduan kao Trazeja, ali u se bar znati pomiriti sa svojim jaucima. Na taj nain, s mjeavinom suzdranosti i smionosti, brino usklaene podlonosti i pobune, krajnjih zahtjeva i razumnih ustupaka, naposljetku sam prihvatio sama sebe. Da je moj ivot u Rimu jo dulje potrajao, jamano bi me bio ogorio, iskvario ili istroio. Spasio me povratak u vojsku. I vojska ima svoje kompromise, samo to su oni jednostavniji. Odlazak u vojsku znaio je putovanje, pa sam se ushieno otisnuo na put. Promaknut sam u tribuna Druge Legije Pomonice. Proveo sam nekoliko mjeseci kiovite jeseni na obalama gornjeg Dunava bez ikakvog drugog drutva osim jedne nedavno objavljene Plutarhove knjige. U studenom sam premjeten u Petu Legiju Makedonsku koja je u to doba pa i sad bila utaborena na uu iste rijeke na granicama Donje Mezije. Snijeg je bio zameo ceste pa nisam mogao putovati kopnom. Ukrcao sam se na brod u Puli. Jedva sam naao vremena da usput ponovo svratim u Atenu, u kojoj u poslije jo dugo boraviti. Vijest o ubojstvu Domicijana, objavljena nekoliko dana

nakon mog dolaska u tabor, nikog nije iznenadila a sve je obradovala. Uskoro je Nerva adoptirao Trajana. Zbog poodmakle dobi novog vladara bilo je samo pitanje mjeseci kad e prenijeti vlast na svog nasljednika. Osvajaka politika u koju se znalo da e moj roak uvui Rim, pregrupiranje snaga koje je zapoelo, postupno pootravanje discipline, sve je to dralo vojsku u stanju uzbuenosti i iekivanja. Te dunavske legije funkcionirale su 51precizno kao dobro podmazan stroj nisu bile ni najmanje nalik na one uspavane garnizone koje sam upoznao u panjolskoj. to je bilo jo vanije, pozornost vojske nije vie bila usredotoena na dvorske svae nego se prenijela na vanjske poslove carstva. Nae se postrojbe nisu vie svodile na bandu liktora spremnih da svakom kliu ili da svakog zakolju. Najpametniji su se asnici trsili da proniknu u opi plan reorganizacija u kojima sudjeluju, da predvide budunost, ne samo svoju osobnu. Uostalom, na raun zbivanja u toj prvoj fazi promjena iznosili su podosta aljivih primjedaba, a uveer bi iarali stolove stratekim planovima isto toliko proizvoljnim koliko i besmislenim. Rimsko rodoljublje, nepokolebljiva vjera u blagodati nae vlasti i misiju Rima da vlada narodima, zadobivali su u tih profesionalaca brutalne oblike na koje nisam bio navikao. Na granicama, gdje je upravo bila potrebna vjetina, bar u tom trenutku, da se pomirimo s nekim nomadskim poglavicama, vojnici su potpuno potisnuli dravnike. Tlaka i rekvizicija u naturi stvarale su prilike za kojekakve zloupotrebe koje nisu nikog iznenaivale. Zahvaljujui stalnim podjelama meu barbarima, situacija je na sjeveroistoku bila, openito uzevi, povoljna da povoljnija nije mogla biti. Dvojim da se imalo popravila ratovima koji su slijedili. Granini incidenti nisu nam nanosili velike gubitke, a uznemirivali su nas samo zato to nisu prestajali. Valja priznati da je ta vjena budnost bar podravala vojni duh. Ipak, bio sam uvjeren da bi se uz neke manje trokove i malo vee umne napore mogle pokoriti neke poglavice, a da smo se s drugima mogli pomiriti. Stoga sam nakanio posvetiti se ovom potonjem cilju za koji nitko nije mario. Na to me gonila i moja sklonost egzotici volio sam posjeivati barbare. Ona velika zemlja to lei izmeu ua Dunava i ua Boristena, trokut u kojem sam najmanje dvije stranice obiao, spada meu najzaudnije krajeve na svijetu, barem za nas, ljude roene na obalama Sredozemnog mora, navikle na iste i suhe june krajolike, na breuljke i poluotoke. Ondje mi se dogaalo da se klanjam boici Zemlji, kao to se mi ovdje klanjamo bogu Rimu. Ne mislim toliko na boicu Ceres koliko na jednu jo drevniju boicu, iz vremena kad jo nije bilo etve. Naa zemlja, grka ili latinska, koja se posvuda oslanja na kostur od stijena, ima istu eleganciju mukog tijela. Skitska pak zemlja ima ono pomalo teko obilje tijela izvaljene ene. Ravnica se zavrava tek na nebu. Neprestano sam se divio udesnim rijekama ona golema zemlja bila je za njih tek padina i korito. Nae su rijeke kratke, nikad nismo daleko od izvora. Ali golemi tok koji se ondje zavrava zapletenim uem nosi sa sobom mulj nepoznata kontinenta i led nenapuenih krajeva. Studen na nekoj visoravni u panjolskoj ne zaostaje ni za kojom drugom, ali sam se sad prvi put suoio s pravom zimom, koja se u nas javlja manjevie nakratko, a ondje traje mjesece i mjesece tovie, ovjek nasluuje da je dalje na sjeveru trajna, bez poetka i svretka. One veeri kad sam stigao u tabor, Dunav je bio golema cesta od rumena leda, zatim od modrog, izbrazdana tragovima unutarnjih struja, dubokih poput koloteina.

titili smo se od studeni krznom. Prisutnost tog bezlinog neprijatelja, gotovo apstraktnog, izazivala je neopisiv zanos, osjeanje poveane snage. Borili smo se da sauvamo tjelesnu toplinu kao to se drugdje borimo da sauvamo hrabrost. Bilo je dana kad bi snijeg izravnao neravnine u stepi, koje su se i inae jedva zapaale jahalj smo uzagrepce u svijetu ista prostora i istih atoma. Studen je najobinijim i najmekim stvarima 53pridavala prozirnost a u isti mah i nebesku krutost. Svaka se slomljena trska pretvarala u kristalnu frulu. Moj kavkaski vodi Asar probijao je uveer led da napoji konje. Uostalom, te su nam ivotinje bile najkorisnije dodirne toke s barbarima u pogaanju i beskrajnim razgovorima o njima stvarala se neka vrsta prijateljstva i uzajamno potovanje zbog konjanikih pothvata. Uveer, logorske su vatre osvjetljavale izvanredne skokove vitkih plesaa i njihove udnovate zlatne narukvice. Koliko mi se puta u proljee dogaalo, kad bi mi otapanje snijega dopustilo da se odvaim zaci dublje u unutranjost zemlje, da za sobom ostavim juni obzor to zatvara poznata mora i otoke, i zapadni obzor gdje negdje daleko sunce zalazi nad Rimom, te sam pomiljao da prodrem jo dublje u te stepe ili dalje od gorskog vijenca na Kavkazu, na sjever ili do kraja Azije. Kakvo bih podneblje, kakvu faunu, kakve ljudske rase otkrio, kakva carstva, nama nepoznata, kao to ni oni za nas ne znaju, ili nas poznaju samo po nekoj vrsti robe koju prevozi dug lanac trgovaca, robe u njih tako rijetke kao to je u nas rijedak indijski papar ili jantar s Baltika? U Odesi mi je neki trgovac to se vraao s dugogodinjeg putovanja darovao jedan zeleni dragulj, poluproziran, svetu stvar, ini se, u golemu kraljevstvu do ijih je granica bio dopro, ali ije obiaje i bogove nije, u svojoj zaokupljenosti profitom, ni zapazio. Taj udni dragulj dojmio me se kao kamen to je pao s neba, meteor iz nekog drugog svijeta. Mi jo slabo poznajemo konfiguraciju svijeta. Nije mi jasno kako se ovjek moe pomiriti s tim neznanjem. Zavidim onima koji e uspjeti prevaliti put od dvije stotine i pedeset grkih stadija koje je tako tono izraunao Erastoten i koji e na kraju puta stii opet do istog mjesta. Razmiljao sam o tome kako bi bilo da jednostavno odluim ii sve dalje i dalje, stazom koja je ve zamijenila nae ceste. Poigravao sam se tom milju... Ostati sam, bez igdje iega, bez ugleda, bez svetih blagodati nae kulture, nai se medu sasvim nepoznatim ljudima i usred novih opasnosti... Dakako da je to bio puki san, i to najkrai od mojih snova. Ta sloboda koju sam izmislio postojala je samo u daljini uskoro bih obnovio sve ono ega sam se odrekao. tovie, posvuda bih bio samo Rimljanin daleko od Rima. Za Grad sam bio vezan nekom vrstom pupane vrpce. Moda sam se u to doba, kao tribun, osjeao jo tjenje vezan sa carstvom nego to sam sada kao car, iz istog onog razloga iz kojeg runi zglob nije toliko slobodan koliko mozak. Pa ipak, taj udovini san, od kojeg bi se bili zgrozili nai preci, mudro ogranieni na teritorij svoga Lacija, ja sam sanjao, a zbog toga to sam ga naas usnio, razlikovat u se dovijeka od njih. 55Trajan je bio na elu postrojba u Donjoj Germaniji. Dunavska me armija poslala da novom carskom nasljedniku prenesem estitke. Nalazio sam se na tri dana mara od Kolonije Agripine Koln, usred Galije, kad je na veernjem bivaku objavljena Nervina smrt. Nisam mogao odoljeti napasti da preduhitrim carsku potu i osobno priopim svom roaku vijest o njegovu preuzimanju vlasti. Odjurio sam u galopu ne zadravajui se usput nigdje do u Auguste

Treveroruma Trier gdje je moj zet Servijan bio guverner. Veerao sam s njim. Njegova prazna glava bila je puna imperijalne magle. Taj podmukli ovjek koji je gledao kako da mi naudi, ili da me bar sprijei da omilim, naumio je da me pretekne po svom osobnom glasniku. Nakon dva sata napali su me kod gaza na rijeci napadai su ranili mog sluaka i ubili nam konje. Ipak smo uspjeli uhvatiti jednog od napadaa, biveg roba mog zeta, koji nam je sve priznao. Servijan je morao shvatiti da nije lako sprijeiti ovjeka koji je nakanio potopoto nastaviti put, osim ako se ne pribjegne ubojstvu, pred kojim je njegov kukaviluk ipak ustuknuo. Morao sam prevaliti pjeice jo oko dvanaest milja prije nego to sam sreo seljaka koji mi je prodao svog konja. Stigao sam jo iste veeri u Agripinu za nekoliko duina konja ispred glasnika svoga zeta. Ova mi je avantura uspjela. Zbog toga me vojska vrlo lijepo primila. Car me zadrao uza se kao tribuna Druge Legije Vjerne. Posve je mirno primio vijest o svom stupanju na prijestolje. Poodavno je to oekivao pa nije morao mijenjati planove. Ostao je onakav kakav je oduvijek bio i kakav e ostati do smrti, vojni zapovjednik prednost mu je bila u tome to je, zahvaljujui posve vojnom shvaanju discipline, stekao predodbu o tome to je red u dravi. Sve se oko toga vrtjelo, bar u poetku, ak i ratni planovi i osvajaki ciljevi. Imperatorvojnik, ali nipoto vojnikimperator. Nita se nije promijenilo u njegovu nainu ivota njegova skromnost nije ostavljala mjesta prenemaganju ni uznositosti. Dok se vojska veselila, on je svoju novu dunost prihvatio kao dio svoga svagdanjeg posla i prostoduno izraavao svoje zadovoljstvo pred bliskim ljudima. Ja mu nisam ulijevao mnogo povjerenja. Bio mi je roak, dvadeset etiri godine stariji od mene, i nakon smrti mog oca jedan od mojih tutora. U izvravanju svojih rodbinskih obveza iskazivao je provincijsku ozbiljnost bio je spreman uiniti i vie nego to je mogue za moje napredovanje u slubi ako se pokaem dostojan njegova povjerenja, a ako se pokaem nesposoban, postupati sa mnom stroe nego i s kim drugim. Prema mojim je mladenakim ludorijama osjeao ogorenje koje nije bilo potpuno neopravdano, ali na kakvo se obino nailazi samo u obitelji uostalom, mnogo su ga vie sablanjivali moji dugovi nego ispadi. Neke su ga druge moje znaajke uznemirivale kako je bio prilino neobrazovan, osjeao je dirljivo potovanje spram filozofa i ljudi od pera, ali jedno je diviti se izdaleka velikim filozofima, a neto sasvim drugo imati uza se mlada asnika koji se previe zanima za knjievnost. Ne 57poznajui dobro moja naela, moja suzdravanja i konice, mislio je da mi sve to nedostaje i da se ne znam svladavati. Ipak, nikad nisam zanemarivao svoje dunosti. Tjeio ga je moj ugled dobra asnika, ali ja sam za njega bio samo mladi i nadobudni tribun kojeg treba strogo nadzirati. Umalo da me nije upropastila jedna nezgoda u privatnom ivotu. Osvojilo me jedno lijepo lice. Strastveno sam se zbliio s jednim mladiem koji je i imperatoru zapeo za oko. Bijae to opasna avantura, pa sam ba zato i uivao u njoj. Neki Gal, Trajanov tajnik, koji je ve poodavno bio stavio sebi u zadau da ga izvjeuje o mojim dugovima, odao nas je caru. Car se silno raestio bili su to za mene teki asovi. Neki prijatelji, meu njima i elije Atijan, inili su sve to su mogli da ga sprijee da ostane pri toj svojoj prilino smijenoj tvrdoglavoj kivnosti. Napokon je popustio pred njihovim molbama. Sama pomirba, u prvi mah prilino neiskrena s obje strane, bila je za me vee ponienje od prethodnih gnjevnih scena. Priznajem da mi je taj Gal omrznuo

preko svake mjere. Mnogo godina nakon toga, kad je bio osuen zbog krivotvorenja javnih spisa, uivao sam u svojoj osveti. Prvi pohod na Dakiju uslijedio je idue godine. I po svojim sklonostima i iz politikih razloga, oduvijek sam bio protiv rata, ali bio bih neto vie ili manje od ovjeka da me ti Trajanovi veliki pothvati nisu opili. Gledane u cijelosti i s distance, te ratne godine spadaju u moje najsretnije godine. Poetak je bio teak, ili mi se bar inilo da je teak. Isprva sam bio na niim poloajima jer nisam bio jo zadobio posvemanju Trajanovu naklonost. Ali poznavao sam nau zemlju i znao sam da sam koristan. Gotovo nesvjesno, iz zime u zimu, iz tabora u tabor, iz bitke u bitku, osjeao sam kako u meni rastu zamjerke Trajanovoj politici. U to vrijeme nije mi bila ni dunost ni pravo da javno iznosim te zamjerke. Uostalom, nitko me ne bi ni sasluao. Bio sam manjevie po strani, na petom ili desetom rangu, ali sam zato jo bolje poznavao svoje jedinice, ivio sam s njima. Jo sam uivao stanovitu slobodu akcije, ili bolje rei stanovitu ravnodunost prema samoj akciji, koju ovjek teko moe sebi priutiti kad jednom doe na vlast i kad je prevalio tridesetu. Imao sam svoje prednosti volio sam tu nau oporu zemlju, strastveno sam bio vezan za sve dragovoljne, uostalom samo povremene, oblike odricanja i stege. Moda jedini od asnika nisam alio za Rimom. to su dulje trajale ratne godine u blatu i snijegu, to su vie do izraaja dolazile moje mogunosti. Proivio sam tako jedno itavo doba izvanrednog zanosa, zahvaljujui dijelom maloj skupini niih asnika oko sebe koji su donijeli sa sobom iz azijskih garnizona prie o udnovatim bogovima. Kult Mitre, koji onda nije bio toliko rasprostranjen koliko nakon naih pohoda na Parte, osvojio me zakratko svojim zahtjevima strogog asketizma koji do kraja napinje luk volje svojom opsjednutou smru, eljezom i krvlju, i koji je uzdizao surovost naeg vojnikog ivota na vii stupanj tumaenja svijeta. Nita nije moglo biti oprenije pogledima na rat od pogleda koje sam poeo stjecati, ali oni barbarski obredi to stvaraju meu sudionicima spone na ivot i smrt, laskali su najskrovitijim snovima jednog mladog ovjeka koji nema strpljenja sa sadanjou i nije naisto s budunou, pa je samim time otvoren bogovima. Primili su me u svoje kolo u nekoj kuli od drva i trske, na obali Dunava, a svjedok mi je bio Marcije Turbo, moj ratni drug. Sjeam se kako pod teinom bika u samrtnim mukama umalo da nije pukao reetkasti pod ispod kojeg sam stajao 59da me pokropi krv. Poslije sam razmiljao o opasnostima kojima ovakva gotovo tajna drutva izvrgavaju dravu pod slabim vladarom, pa sam na kraju poduzeo protiv njih otre mjere, ali priznajem da njihovi lanovi stjeu pred neprijateljem gotovo boansku snagu. Svaki je od nas vjerovao da je nadiao uska ogranienja svoje ljudske sudbine, osjeao se istodobno kao on sam i kao neprijatelj, udruen s bogom za koga mu vie nije bilo jasno da li u liku ivotinje umire ili u ljudskom liku ubija. Ti udnovati snovi, kojih se danas ponekad grozim, nisu se, uostalom, mnogo razlikovali od Heraklitovih teorija o istovjetnosti strijele i cilja. Tad su mi pomagali da lake podnosim ivot. Pobjeda i poraz bijahu izmijeani, stopljeni, razliite zrake istog sunanog dana. One daanske pjeake koje sam gazio kopitima svoga konja, one sarmatske konjanike pobijene poslije u borbi prsa o prsa dok su nam se propeti konji ujedali za grudi, pobjeivao sam jo lake zato to sam se poistovjeivao s njima. Ostavljeno na bojitu, razodjeveno, moje se tijelo ne bi

mnogo razlikovalo od njihovih. Bol od posljednjeg udarca maem bio bi isti. Priznajem ti ovdje ove neobine misli koje spadaju u one moje najskrovitije, i udnu opijenost koju nisam nikad vie doivio u tom istom obliku. Stanovit broj uspjenih pothvata koji bi moda bili proli nezapaeni da ih je izveo obian vojnik, pribavio mi je u Rimu ugled a u vojsci svojevrsnu slavu. Dodue, veina je tih mojih navodnih podviga bilo samo nepotrebno junaenje. Danas u njima otkrivam, pomalo posramljeno, izmijeanu sa zanosom o kojem sam maloprije govorio, svoju nedostojnu elju da se svidim potopoto i da privuem pozornost. Tako sam jednog jesenskog dana preao na konju Dunav nabujao od kia, pod tekom spre60 mom batavskih vojnika. U tom je vojnom pothvatu, ako je to uope bio pothvat, moj konj imao vie zasluga od mene. Ali to me razdoblje junakih ludorija nauilo da bolje razlikujem razne vrste hrabrosti. Ona koju najvie cijenim jest ledena, ravnoduna, bez ikakvog fizikog uzbuenja, hladnokrvna kao to je boanska bezbrinost. Ne uobraavam sebi da sam je ikad stekao. Oponaanje hrabrosti kojim sam se poslije sluio bijae, u mojim najgorim danima, tek cinini nehaj za ivot, a u najboljim tek osjeaj dunosti kojeg sam se grevito drao. Ali ubrzo, im bih se suoio s opasnou, cinizam ili osjeaj dunosti ustupali su mjesto mahnitoj neustraivosti, nekakvu udnom orgazmu ovjeka sjedinjenog sa svojim usudom. U tadanjim mojim godinama, bijah neprestano opijen tom smionou. ovjek opijen ivotom ne misli na smrt ona ne postoji, on je porie svakom svojom gestom. Ako ga snae smrt, vjerojatno je nije ni svjestan ona je za nj tek udarac ili gr. Gorko se nasmijeim kad pomislim kako sad od dvije misli uvijek jednu posveujem svom kraju, ba kao da je potrebno toliko cifranja da se ovo istroeno tijelo odlui za ono to je neminovno. U ono doba, naprotiv, mladi koji bi bio mnogo izgubio da nije poivio jo koju godinu, vedro je svakog dana stavljao ivot na kocku. Ne bi bilo teko ovo to sam upravo ispripovjedio iskititi kao priu odvie naitana vojnika koji nastoji opravdati svoju ljubav prema knjigama. Ali takve pojednostavljene perspektive nisu tone. U meni su naizmjence vladale razne osobe, ni jedna osobito dugo, ali svrgnuti tiranin ubrzo bi opet preuzeo vlast. Tako je u meni ivio savjestan asnik, fanatino discipliniran, koji je, meutim, sa svojim ljudima rado dijelio ratna odricanja melankolik koji TVje sanjao o bogovima ljubavnik spreman na sve za jedan trenutak vrtoglavice mladi i ponositi porunik koji se povlai pod svoj ator, prouava svoje karte pri svjetlu svjetiljke i ne krije pred prijateljima prezir prema nainu na koji se vlada u svijetu budui dravnik. Ali nemojmo zaboraviti ni na nedostojnog ulizicu koji je bio spreman da se opije za carskim stolom samo da bi se svidio ni na mlaca koji dozlaboga samouvjereno i s visoka rjeava sva pitanja ni na ispraznog, duhovitog brbljavca spremnog da za volju dobre ale izgubi dobra prijatelja ni na vojnika koji mehaniki precizno obavlja svoj prljavi gladijatorski posao. Spomenimo jo i onu dokonu osobu, bez imena, bez svog mjesta u povijesti, ali koja je isto tako ja kao i sve druge, obina igraka okolnosti, ni vie ni manje nego tijelo koje lei na svom poljskom krevetu, zaneseno mirisom, zaokupljeno dakom vjetra, mutno svjesno nekakvog vjeitog zujanja pela. Ali malopomalo jedan doljak stupa na scenu, ravnatelj kazaline druine, redatelj. Znao sam imena svojih glumaca, pripremao sam im vjerodostojno stupanje na pozornicu i izlazak s nje, brisao sam nepotrebne replike, i malopomalo sve vie izbjegavao jeftine efekte. Na kraju sam nauio i

da ne pretjerujem s monolozima. S vremenom su me moji postupci zauzvrat oformili. Moji vojni uspjesi mogli su izazvati neprijateljstvo nekog ovjeka koji ne bi bio tako velik kao Trajan. Ali hrabrost je bila jedini jezik koji je on odmah razumio i ije su mu rijei ulazile ravno u srce. Na kraju je vidio u meni svog pomonika, tako rei sina, i nita od onoga to se poslije dogodilo nije nas moglo dokraja razdvojiti to se mene tie, neke su se od zamjerki to su se raale u meni na njegove nazore bar trenutno gubile, zaboravljale pred izvanrednom genijalnou koju je iskazivao u voenju vojske. Oduvijek sam volio gledati majstore na poslu. Car je u svom poslu imao vjetu i sigurnu ruku kojoj nije bilo ravne. Dobio sam zadau da na elu Minervine legije, najslavnije od sviju, unitim posljednja neprijateljska uporita u kraju oko erdapa. Poto sam opkolio tvravu Sarmizegetuzu, uao sam za carem u podzemnu dvoranu u kojoj su se savjetnici kralja Decebala svi potrovali na svojoj posljednjoj gozbi. Car mi je zapovjedio da spalim onu udnu gomilu mrtvaca. Iste veeri na obroncima bojnog polja natakao mi je na prst dijamantni prsten koji je bio dobio od Nerve i koji je ostao u neku ruku zalog nasljeivanju vlasti. Te sam noi zadovoljan usnuo. 63Moja netom steena popularnost proirila je za mog drugog boravka u Rimu neto od onog zanosa koji u upoznati kasnije, u mnogo veoj mjeri, u svojim sretnim godinama. Trajan mi je dao dva milijuna sestercija da ih podijelim puku, to, naravno, nije bilo dostatno, ali sam otada upravljao svojom imovinom koja je bila znatna, pa nisam vie imao novanih briga. Izgubio sam dobrim dijelom svoj sramni strah da se neu svidjeti, Oiljak na bradi posluio mi je kao izgovor da pustim kratku bradu poput grkih filozofa. Unio sam u svoje odijevanje jednostavnost koju sam jo poveao kad sam postao car nisam vie nosio narukvice niti sam se mirisao. injenica da je i ta jednostavnost bila poza nije bitna. Polako sam se navikavao na liavanje radi liavanja, i na onu opreku koju sam poslije zavolio izmeu bogatstva zbirke dragulja i sakupljaevih golih ruku. Da ostanem pri odijevanju, one godine kad sam sluio kao narodni tribun, desila mi se jedna nezgoda koja je protumaena kao znamenje. Jednog dana, kad je trebalo da odrim govor po groznom nevremenu, izgubio sam svoju kinu kabanicu od debele galske vune. Prisiljen da govor odrim u togi, u ijim se pregibima voda skupljala kao u lijebu, neprestance sam prelazio rukom preko ela otirui kiu to mi je navirala na oi. Pre64 hladjeti se u Rimu carska je povlastica jer car ne smije nikad, ma kakve bile vremenske prilike, nositi nita vie od toge od toga dana preprodavaica na uglu i prodava lubenica vjerovali su u moju sretnu zvijezdu. esto se govori o mladenakim snovima, a preesto se zaboravljaju mladenaki rauni. I to su snovi, nita pametniji od ostalih. Nisam ih ja jedini pravio u to vrijeme rimskih svetkovina sva je vojska jurila za poastima. Prilino sam se rado uivio u ulogu nadobudna mladia koju nikad nisam dugo igrao uvjerljivo i bez pomoi aptaa. Pristao sam savjesno obavljati najdosadniju dunost kuratora senatskih akata znao sam koje e se slube poslije najvie cijeniti. Carev lakonski stil, izvanredan u vojsci, bijae nedostatan za Rim carica, koja je imala slian knjievni ukus mojemu, nagovorila ga je da mi dopusti da mu ja sastavljam govore. To bijae prva velika Plotinina usluga. Taj mi je posao utoliko bolje iao od ruke to sam bio

navikao na sline usluge. U teko doba svoga naukovanja, esto sam sastavljao senatorima bez ideja i verbalne vjetine harange, za koje bi oni na kraju povjerovali da su ih sami sroili. U tom svom radu za Trajana nalazio sam ono isto zadovoljstvo to su mi ga u mladim danima pruale vjebe iz retorike. Dok sam sjedio sam u svojoj sobi i iskuavao efekte govora pred zrcalom, osjeao sam se kao car. Zapravo sam se uio za cara. Smionosti za koje nisam vjerovao da sam sposoban postajale su mi lake im ih je netko drugi morao izgovoriti. Upoznao sam carev jednostavan, neartikuliran i stoga nejasan nain miljenja laskao sam sam sebi da ga poznajem bolje od sama cara. Volio sam oponaati stil vojnog zapovjednika, sluati ga u Senatu kako izgovara reenice koje izgledaju tipine za njega, a ja sam ih napisao. U nekim drugim prigodama, kad Trajan nije izlazio iz svoje sobe, povjeravao mi je dunost da sam proitam te govore koje nije ak ni itao, a moja dikcija, sad ve besprijekorna, sluila je na ast lekcijama trageda Olimpa. Zahvaljujui tim gotovo tajnim uslugama, zbliio sam se sa carem i stekao ak i njegovo povjerenje, iako je u njemu i dalje tinjala ona njegova odbojnost prema meni. Trenutano je bila ustuknula pred uitkom to ga osjea ostarjeli vladar kad vidi mladia svoje krvi kako zapoinje karijeru, za koju pomalo naivno vjeruje da e samo biti nastavak njegove. To je oduevljenje moda ba zato onako naglo planulo na bojnom polju kod Sarmizegetuze to se probilo kroz duboke slojeve nepovjerenja. I dandanas vjerujem da je u njemu bilo neto vie od neiskorjenjive odbojnosti zasnovane na teko zaglaenim sporovima, na razlikama u naravi ili, naprosto, na duhovnim navikama ovjeka u poodmaklim godinama. Car nije nikako trpio podreene bez kojih ne moe. On bi bio lake prihvatio kod mene mjeavinu revnosti i neurednosti u slubi bio sam mu tako rei sumnjiv ba zato to sam bio tehniki besprijekoran. To se lijepo vidjelo kad je carica poeljela da mi pomogne u karijeri dogovarajui mi enidbu s unukom njegova brata. On se odluno usprotivio tom braku pozivajui se na moje pomanjkanje domainskih vrlina, na preveliku mladost djevojke koja je tek iparica, pa i na neke moje davne dugove. Ali carica se zainatila, a i ja sam se zagrijao za tu igru. Sabina u tim godinama nije bila bez drai. Taj brak, ublaen mojim gotovo stalnim izbivanjem, bio je poslije za me takav izvor ogorenja i briga da mi je sad ak teko prisjetiti se kakav je to bio trijumf za ambiciozna dvadesetosmogodinjaka. Bio sam vie no ikad lan obitelji i manjevie prisiljen da u njoj ivim. Ali nita mi u toj sredini nije bilo po volji, osim Plotinina lijepog lica. Nebrojeni panjolski roaci iz provincije vjeito su sjedili za carskim stolom, ba kao to sam ih i poslije nalazio na veerama svoje ene, za onih kratkih boravaka u Rimu. ak ne bih rekao ni da su u meuvremenu ostarjeli, jer su mi svi ti ljudi jo u ono doba izgledali kao stogodinjaci. Iz njih je izbijala