Lav Nikolajevič Tolstoj - Rat I Mir 4

NAKLADNI ZAVODMATICE HRVATSKEIZABRANA DJELA L. N. TOLSTOJA

UREDNIKJAKA KUAN

NASLOV ORIGINALA. H.

1958

RIJEKA TISKARA, RIJEKA

L. N. TOLSTOJ

RAT I MIRKNJIGA ETVRTA

PREVEOZLATKO CRNKOVI

Osmo izdanje

1977NAKLADNI ZAVODMATICE HRVATSKEZAGREB

KNJIGA ETVRTA

PRVI DIO

I

U Petrogradu se, u visokom drutvu, ljue nego ikad vodila borba stranaka: Rumjancevljeva, francuske, MarijeFeodorovne, carevieve i drugih, koju je, kao i uvijek, zagluivalo brujanje dvorskih trutova. Ali se ivjelo kao i prije,mirno i raskono, i vodila se briga samo utvarama, odbljescima ivota; i, budui da se tako ivjelo, trebalo je da seovjek svojski napregne pa da spozna u kakvoj se opasnostii u kakvu teku poloaju nalazi ruski narod. Bila su ista onakva primanja, balovi, isto ono francusko kazalite, na dvorovima su se ljudi zanimali za iste predmete kao i prije, uslubi isto tako, i plele su se iste onakve spletke. Samo su seu najviem drutvu trudili da podsjete kako je teak sadanjipoloaj. Prialo se apatom kako su u ovako tekim prilikamadvije carice postupile sasvim razliito. Carica Marija Feodorovna bila je zabrinuta zbog dobrobiti dobrotvornih i odgojnih ustanova koje su joj bile povjerene, pa je zapovjedila dase svi instituti upute u Kazanj, te su njihove stvari bile vespremljene za put. Kad su pak caricu Jelisavetu Aleksejevnuupitali to joj je po volji da zapovijedi, ona je, onako ruskirodoljubivo kako je umjela, izvoljela odgovoriti da ne moezapovijedati dravnim ustanovama, jer je to carev posao; onome to zavisi od nje osobno izvoljela je rei da e napustitiPetrograd posljednja.Dana 26. kolovoza, ba na dan borodinske bitke, bilo je u Ane Pavlovne sijelo na kojemu je glavna taka trebalo dabude itanje pisma to ga je preosveeni napisao caru aljuimu ikonu svetoga Sergija. To se pismo smatralo kao uzor rodoljubive, duhovnike rjeitosti. Trebalo je da ga proita samknez Vasilije koji je bio na glasu sa svoga lijepog itanja. (Onje itao i kod carice.) Ljepota itanja bila je u tome da seprelazei s oajna urlanja na njeno mrmorenje, rijei izgovaraju glasno, pjevuckavo i nezavisno njihovu smislu, takoda se posve sluajno jedna rije izgovara urlajui, a druga -mrmonjei. To je itanje, kao i sva sijela Ane Pavlovne, imalopolitiko znaenje. Na tom je sijelu trebalo da se okupi nekoliko uglednih linosti koje je valjalo posramiti to idu u francusko kazalite i nadahnuti ih rodoljubivim duhom.Bilo se ve okupilo prilino ljudi, ali Ana Pavlovna nije jo u salonu vidjela sve one koji su imali doi, pa zato jo nijedala da se ita, ve je zapodijevala obine razgovore.Najvanija je novost toga dana bila bolest grofice Bezuhove. Grofica se prije nekoliko dana bila nenadano razboljela, nije dola na nekoliko sastanaka kojima je inae bila dika, igovorilo se da nikoga ne prima i da se nije povjerila uvenimpetrogradskim lijenicima koji su je obino lijeili, negonekom talijanskom lijeniku koji je lijei na nekakav nov ineobian nain.Svi su veoma dobro znali da bolest zamamne grofice potjee odatle to joj je nezgodno da se uda u isti mah zadvojicu, i da se Talijanovo lijeenje sastoji u tome da otklonitu nezgodu; ali nitko pred Anom Pavlovnom ne samo to nijesmio ni misliti tome nego se inilo da nitko to i ne zna.- On dit que la pauvre comtesse est trs mal. Le mdicindit que cest langine pectorale.- Langine? Oh, cest une maladie terrible!- On dit que les rivaux se sont reconcilis grce langine...[footnoteRef:1] [1: - Kau da je sirotoj grofici veoma loe. Lijenik kae da ima anginu pectoris.- Anginu pectoris? Oh, to je strana bolest!- Kau da su se suparnici pomirili zahvaljujui angini...]

Rije angine ponavljali su s velikim uitkom.- Le vieux comte est touchant ce quon dit. Il a pleurcomme en enfant quand de mdecin lui a dit que le cas taitdangereux.[footnoteRef:2] [2: Starog grofa je, kako vele, dirljivo gledati. Plakao je kao dijete kad mu je lijenik rekao da je sluaj opasan.]

- Oh, ce serait une perte terrible. Cest une femme ravissante.[footnoteRef:3] [3: Oh, to bi bio straan gubitak. Ona je prekrasna ena.]

- Vous parlez de la pauvre comtesse[footnoteRef:4] - ree Ana Pavlovna prilazei. - Jai envoy savoir de ses nouvelles. Onma dit quelle allait un peu mieux. Oh, sans doute, cestla plus charmante femme du monde[footnoteRef:5] - ree Ana Pavlovnai podsmjehnu se svom ushienju. - Nous appartenons descamps diffrents, mais cela ne mempche pas de lstimer,comme elle le mrite. Elle est bien malheureuse[footnoteRef:6] - nadovezaAna Pavlovna. [4: Govorite sirotoj grofici?] [5: Poslala sam da ujem ta ima novo kod nje. Rekli su mi da joj je malo bolje. O, nema sumnje da je ona najdraesnija ena na svijetu.] [6: Mi pripadamo razliitim taborima, ali me to ne prijei da je cijenimo kao to i zasluuje. Veoma je nesretna.]

Drei da je Ana Pavlovna ovim rijeima podigla malo zavjesu s tajne oko grofiine bolesti, jedan se nesmotrenmladi usudi rei kako mu je za udo to nisu pozvani znameniti lijenici i to groficu lijei arlatan koji joj moe datiopasne lijekove.- Vos informations peuvent tre meilleurs que les miennes[footnoteRef:7] - okomi se Ana Pavlovna najednom pakosno na neiskusnog mladia. - Mais je sais de bonne source que ce mdecinest un homme trs savant et trs habile. Cest le mdicinintime de la Rein dEspagne.[footnoteRef:8] - I poto je ovako slistila mladia, Ana Pavlovna okrenu se Bilibinu koji je u drugoj skupinigovorio Austrijancima i nabrao kou spremajui se, oito,da je razvue i kae un mot.[footnoteRef:9] [7: Moda ste bolje obavijeteni od mene.] [8: Ali ja pouzdano znam da je taj lijenik veoma uen i veoma vjet. On je osobni lijenik panjolske kraljice.] [9: Dosjetku.]

- Je trouve que cest charmant![footnoteRef:10] - kazivae on diplomatskom spisu koji su poslali u Be s austrijskim zastavamato ih je zarobio Vitgentejn, le hros de Ptropol[footnoteRef:11] (kako suga nazivali u Petrogradu). [10: Drim da je to draesno!] [11: Junak od Petropolja.]

- ta, ta to? - upita ga Ana Pavlovna kako bi sviuutjeli da bi mogli uti mot koji je ona ve znala.I Bilibin ponovi ove izvorne rijei iz diplomatske depeekoju je on sastavio:- LEmpereur renvoie les drapeaux Autrichiens - kazaBilibin - drapeaux amis et gars quil a trouv hors dela route[footnoteRef:12] - dovri Bilibin, a koa mu se poravna. [12: Car vraa austrijske zastave, prijateljske i zagubljene zastave koje je naao kraj puta.]

- Charmant, charmant[footnoteRef:13] - ubaci knez Vasilije. [13: Draesno, draesno.]

- Cest la route de Varsovie peut-tre[footnoteRef:14] - ree glasno ineoekivano knez Hipolit. Svi ga pogledae ne shvaajui toje htio rei. Knez Hipolit je takoer veselo i zaueno gledaooko sebe. Ni on nije, kao ni ostali, razumio to znae rijei kojeje izgovorio. On je u svojoj diplomatskoj karijeri vie putaprimijetio da su rijei koje se ovako iznenada kau ponekadveoma duhovite, pa je za svaki sluaj rekao ono to mu jeprvo palo na pamet. Moda e ispasti veoma zgodno -miljae on - a ako ne ispadne, oni e to ve znati urediti.Doista, u asu kad zavlada nelagodna utnja, u sobu ue onanedovoljno rodoljubiva linost koju je Ana Pavlovna ekalada je obrati, pa se ona osmjehnu i priprijeti prstom Hipolitu,te pozva kneza Vasilija za stol, donese mu dvije svijee irukopis i zamoli ga da pone. Svi umuknue. [14: To je, moda, put u Varavu.]

- Premilostivi care gospodaru! - objavi otro knez Vasilije i prijee pogledom po opinstvu kao da pita ima li tkoda kae to protiv toga. Ali nitko nita ne ree. - Prvoprijestolni grad Moskva, Novi Jeruzalem, prima Krista svojega- naglasio on odjednom rije svojega - kao mati u zagrljajrevne sinove svoje i, videi kroz maglu koja pada na blistavuslavu tvoje vladavine, pjeva u zanosu: Hosana, neka je blagoslovljen koji dolazi! - Knez Vasilije izgovorio je oveposljednje rijei plaljivim glasom.Bilibin razgledae pomnjivo svoje nokte, a mnogi su se, oito, snebivali kao da pitaju ta su krivi. Ana Pavlovnaaputae ve unaprijed ono to dolazi, kao starica molitvuprije priesti: Neka drski i bezoni Golijat... - proaputaona.Knez Vasilije nastavi:- Neka drski i bezoni Golijat pronosi od francuskihmea po ruskim krajevima smrtonosne uase; krotka vjera,ta praka ruskoga Davida, smrskat e iznenada glavu krvoedne njegove oholosti. Ovaj lik svetoga Sergija, drevnogaposlenika za dobro nae domovine, podnosi se vaemu carskom velianstvu. Silno alim to me snaga koja me ostavlja,prijei da ne mogu da se naslaujem gledajui najmilije vaelice. Upuujem nebesima arke molitve neka Svemoguiuzvisi rod pravednika i uslii milostivo elje Vaega Velianstva.- Quelle force! Quel style![footnoteRef:15] - zapljutae pohvale iitaocu i sastavljau. Oduevljeni tim pismom, gosti Ane Pavlovne govorili su jo dugo poloaju u kojemu se nalazidomovina, i kojeta nagaali tome kako e se svriti bitkakoja se uskoro morala zametnuti. [15: Kaka snaga! Kakav stil!]

- Vous verrez[footnoteRef:16] - ree Ana Pavlovna - da emo sutra,na roendan njegova velianstva, primiti vijest. Slutim dobro. [16: Vidjet ete.]

II

Slutnja Ane Pavlovne doista se obistinila. Sutradan, za molepstvija na dvoru prigodom careva roendana, kneza Volkonskoga izazvae iz crkve i uruie mu pismo od kneza Kutuzova. Bijae to izvjetaj koji je Kutuzov napisao na dan bitkeu Tatarinovoj. Kutuzov je pisao da Rusi nisu uzmakli nikoraka, da su Francuzi izgubili kudikamo vie od nas, da pieizvjetaj na brzu ruku s bojnog polja prije no to je prikupioposljednje podatke. Dakle, to je bila pobjeda. I odmah su tu,ne izlazei iz hrama, odali zahvalnost Stvoritelju za njegovupomo i za pobjedu.Slutnja se Ane Pavlovne obistinila i u gradu je cijelo jutro vladalo radosno i blagdansko raspoloenje. Svi su raunali daje pobjeda potpuna i neki su ve govorili kako je sam Napoleonzarobljen, svrgnut s prijestolja i kako je izabran novi poglavarFrancuske.Daleko od zbivanja, usred dvorskog ivota, dogaaji se veoma teko mogu odraziti u svoj svojoj potpunosti i snazi.Opi dogaaji usredotouju se i nehotice na nekakav posebansluaj. Tako su se sad dvorani radovali isto toliko tome to smo pobijedili koliko i tome to je glas toj pobjedi stigao ba na carev roendan. To je bilo kao neko uspjelo iznenaenje.U Kutuzovljevu izvjetaju govorilo se i ruskim gubicima, imeu njima su bili spomenuti Tukov, Bagration i Kutajsov.Pa i bolni dogaaji usredotoili su se u ovdanjem, petrogradskom svijetu na jedan dogaaj - Kutajsovljevu smrt.Njega su svi poznavali, car ga je volio, bio je mlad i simpatian. Toga su dana svi doekivali jedan drugoga rijeima:- Kako je divno ispalo. Ba za molepstvija. A kakav jegubitak Kutajsov! Ah, kakva teta!- ta sam vam ja govorio za Kutuzova? - govorae sadknez Vasilije ponosno, kao kakav prorok. - Uvijek samgovorio da je samo on sposoban da pobijedi Napoleona.Ali sutradan ne bje nikakvih vijesti od vojske pa javno miljenje obuze nemir. Dvoranima je bilo teko to cara muineizvjesnost.- Kako je caru! - govorahu dvorani i vie nisu, kaoprekjuer, veliali Kutuzova nego su ga osuivali, jer je onbio kriv carevu nemiru. Knez Vasilije nije se vie toga danahvalisao svojim protg[footnoteRef:17] Kutuzovom, nego je utio kao zaliven kad bi se povela rije vrhovnom zapovjedniku. Osimtoga, pred veer toga dana kao da se sve steklo da uzbunii uznemiri Petrograane, stigla je jo jedna strana novost.Grofica Jelena Bezuhova umrla je naprasnom smru od onestrane bolesti koju je bilo tako zgodno izgovarati. Slubenosu svi u veim drutvima govorili da je grofica Bezuhova umrlaod strana napadaja angine pectorale, ali su u intimnijimdrutvancima prepriavali pojedinosti tome kako je le mdecin intime de la Reine dEspagne[footnoteRef:18] propisao Heleni manjedoze nekakva lijeka da bi izazvao stanovito djelovanje; alikako je Helena, koju je boljelo to je stari grof sumnjao u njui to joj mu kome je pisala (onaj nesretni razbludni Pjer) nijeodgovarao, odjednom uzela veliku dozu propisana lijeka iumrla u mukama prije nego to su joj mogli pruiti pomo.Priali su da su knez Vasilije i stari grof bili navalili na Talijana, ali da je Talijan pokazao takva pisamca od nesretnepokojnice da su ga odmah pustili na miru. [17: tienikom] [18: Osobni lijenik panjolske kraljice.]

Opi su se razgovori bili usredotoili na tri bolna dogaaja; neizvjesnost u kojoj su drali cara, Kutajsovljevu pogibiju iHeleninu smrt.Trei dan nakon Kutuzovljeva izvjetaja, u Petrograd je stigao neki vlastelin iz Moskve i cijelim se gradom pronio glasda su Moskvu predali Francuzima. To je bilo grozno! Kako jecaru! Kutuzov je bio izdajica, a knez Vasilije je prilikomvisites de condolance[footnoteRef:19] u koje su mu dolazili u povodu kerine smrti, govorio Kutuzovu, koga je prije dizao u nebesa(moglo mu se oprostiti to u alosti zaboravlja to je govorioprije), govorio da se ovjek niemu drugom nije mogao ninadati od slijepa i razbludna starca. [19: Posjeta radi izraavanja sauea.]

- udim se samo kako su mogli takvu ovjeku povjeriti sudbinu Rusije!Dok ta vijest nije bila jo slubeno potvrena, moglo se jo u nju posumnjati, ali je sutradan stigao od grofa Rastopinaovaj izvjetaj:Autant kneza Kutuzova donio mi je pismo u kojemu trai od mene policijske oficire da provedu vojsku do rjazanjske ceste. Kae da ali to naputa Moskvu. Vae Velianstvo!Kutuzovljev postupak odluuje sudbini prijestolnice i Vaega carstva. Rusija e se zgroziti kad dozna da se preputagrad u kojemu je usredotoena veliina Rusije, u kojemu jeprah Vaih prea. Ja u poi za vojskom. Sve sam izvezao,preostaje mi da plaem nad udesom svoje domovine.Poto je primio taj izvjetaj, car je po knezu Volkonskome poslao Kuzovu ovaj reskript:Knee Mihaile Ilarionoviu! Od 29. kolovoza nemam nikakva izvjetaja od Vas. Meutim sam dobio preko Jaroslavlja od glavnog zapovjednika Moskve alosnu vijest od1. rujna da ste Vi odluili da napustite s vojskom Moskvu. Moete i sami zamisliti kako je djelovala na mene ta vijest, aVaa utnja jo poveava moje uenje. Upuujem s ovim general-autanta kneza Volkonskoga da dozna od Vas u kakvuse poloaju nalazi vojska i koji su Vas razlozi nagnali na tunesretnu odluku.

III

Devet dana nakon naputanja Moskve stigao je u Petrograd Kutuzovljev izaslanik sa slubenim izvjetajem naputanju Moskve. Taj je izaslanik bio Francuz Michaux, koji nije govorio ruski, ali je bio quoique tranger, Russe de coeur etdme,[footnoteRef:20] kako je govorio sam za sebe. [20: Iako stranac, ipak duom i tijelom Rus.]

Car je odmah primio izaslanika u svom kabinetu, u dvorcu na Kamenom otoku. Michaux nije prije rata nikad vidioMoskvu i nije govorio ruski, ali je ipak bio ganut kad sepojavio pred notre trs gracieux souverain[footnoteRef:21] (kako je pisao)s vijeu poaru Moskve dont les flammes clairaient saroute.[footnoteRef:22] [21: Naim premilostivim vladarom.] [22: Plamenovi kojega su mu osvjetljavali put.]

Mada je chagrin[footnoteRef:23] gospodina Michauxa morao imati drugi izvor od onoga iz kojega je izvirala alost Rusa, u Michauxaje bilo tako tuno lice kad su ga uveli u carev kabinet da gaje car odmah upitao: [23: alost.]

- Mapportez vous de tristes nouvelles, colonel?[footnoteRef:24] [24: Donosite li mi alosne vijesti, pukovnie?]

- Bien triste, sire[footnoteRef:25] - odgovori Michaux obarajui glavui uzdiui - labandon de Moscou.[footnoteRef:26] [25: Veoma alosne, vae velianstvo.] [26: Moskva je naputena.]

- Aurait on livr mon ancienne capitale sans se battre?[footnoteRef:27] [27: Da nisu moju staru prijestolnicu predali bez borbe?]

Michaux smjerno priopi ono to mu je Kutuzov naloio da kae - naime, da nije bilo mogue boriti se kod Moskve pa, budui da je postojao samo jedan izbor - ili izgubitivojsku i Moskvu, ili samo Moskvu, feldmaral je morao izabrati ovo potonje.Car saslua ovo utke ne gledajui Michauxa.- Lennemi est-il en ville?[footnoteRef:28] - zapita. [28: Je li neprijatelj u gradu?]

- Oui, sire, et elle est en cendres lheure quil est.Je lai laiss toute en flammes[footnoteRef:29] - otrito e Michaux; ali kad pogleda cara, Michaux se zgrozi to je uinio. Car poe teko i ubrzano disati, donja mu usna zadrhta, a krasne plave oiovlaie u hipu suze. [29: Jest, vae velianstvo, i grad je u ovom asu zgarite. Ostavio sam ga svega u plamenu.]

Ali to potraj a samo trenut. Car se najednom namrti kao da zamjera sam sebi zbog slabosti. Podie glavu i ree Michauxu vrstim glasom:- Je vois, colonel, par tout ce qui nous arrive - ree on- que la Providence exige de grands sacrifices de nous...Je suis prt me soumettre toutes ses volonts; mais ditesmoi, Michaux, comment avez-vous laiss larme, en voyantainsi, sans coup frir, abandonner mon ancienne capitale?Navez-vous pas aperu du dcouragement? ...[footnoteRef:30] [30: Po svemu to se dogaa, uviam, pukovnie, da Providnost trai velike rtve od nas ... Spreman sam da se u svemu pokorim njenoj volji; ali recite mi, Michaux, u kakvu je stanju bila vojska kad ste je naputali i kad je vidjela da naputa bez borbe moju staru prijestolnicu? Niste li opazili da je klonula duhom?]

Kad je vidio kako se njegov trs gracieux souverain[footnoteRef:31] smirio, Michaux se takoer smirio, ali nije jo dospio smislitiodgovor na carevo otvoreno, stvarno pitanje koje je zahtijevalo i otvoren odgovor. [31: Premilostivi vladar.]

- Sire, me permettrez-vous de vous parler franchementen loyal militaire?[footnoteRef:32] - ree on da bi dobio na vremenu. [32: Vae velianstvo, hoete li mi dopustiti da govorim iskreno kao estit vojnik?]

- Colonel, je lexige toujours[footnoteRef:33] - odvrati car. - Ne mecacher rien, je veux savoir absolument ce quil en est![footnoteRef:34] [33: Pukovnie, ja to uvijek zahtijevam.] [34: Nemojte mi nita zatajiti, ja elim da znam sve.]

- Sire![footnoteRef:35] - ree Michaux i osmjehnu se ovla, jedva primjetno, poto je dospio smisliti odgovor u obliku lakog i obzirnog jeu de mots.[footnoteRef:36] - Sire! Jai laiss toute larme depuis leschefs jusquau dernier soldat, sans exception, dans une craintepouvantable, effrayante ...[footnoteRef:37] [35: Vae velianstvo!] [36: Igre rijei.] [37: Vae velianstvo! Kad sam odlazio, sva je vojska, od zapovjednika pa do posljednjeg vojnika, bez izuzetka, bila u groznom, uasnom strahu ...]

- Comment a?[footnoteRef:38] - unese mu se u rije car i strogo senamrti. - Mes Russes se laisseront-ils abbatre par le malheur ... Jamais!...[footnoteRef:39] [38: Kako?] [39: Zar da moji Rusi klonu kad ih zadesi nesrea ... Nikad!...]

Michaux je samo to i ekao da ubaci svoju igru rijei.- Sire - ree on drei se smjerno, ali i vragolasto - ilscraignent seulement que Votre Majest par bont de coeurne se laisse persuader de faire la paix. Ils brlent de combattre[footnoteRef:40] - govorae opunomoenik ruskoga naroda - et deprouver Votre Majest par le sacrifice de leur vie, combienils lui sont dvous ...[footnoteRef:41] [40: Vae velianstvo, oni se boje samo da se vae velianstvo, kako je dobra srca, ne bi dalo nagovoriti da sklopi mir. Oni gore od elje da se bore.] [41: I da, rtvujui svoje ivote, dokau vaem velianstvu koliko su mu odani...]

- Ah! - izusti umireno car i lupi Michauxa po ramenudok mu se u sjajnim oima ogledae prijaznost. - Vous metranquillisez, colonel.[footnoteRef:42] [42: Umirili ste me, pukovnie!]

Car obori glavu i zautje na neko vrijeme.- Eh, bien, retournez larme[footnoteRef:43] - ree i uspravi sekoliko je god mogao, obraajui se Michauxu prijaznom ivelianstvenom gestom - et dites nos braves, dites tousmes bons sujets partout o vous passerez, que quand jenaurais plus aucun soldat, je me mettrai moi-mme, latte de ma chre noblesse, de mes bons paysans et juseraiainsi jusqu la dernire ressource de mon empire. Il menoffre encore plus que mes ennemis ne pensent[footnoteRef:44] - govoraecar zanosei se sve vie i vie. - Mais si jamais il fut critdans les decrets de la Divine Providence - ree on i podieuvis svoje krasne i krotke oi to blistahu od uzbuenja -que ma dinastie dt cesser de regner sur la trne de mes anctres, alors, aprs avoir puis tous les moyens qui sont enmon pouvoir, je me laisserai crotre la barbe jusquici (carpokazala rukom do polovine grudi), et jirai manger de pommesde terre avec le dernier de mes paysans plutt, que de signerla honte de ma patrie et de ma chre nation, dont je saisapprcier les sacrifices!...[footnoteRef:45] - Rekavi to uzbuenim glasom,car se iznenada okrenu kao da eli sakriti od Michauxa suzeto su mu navirale na oi, i otie u drugi kraj kabineta. Prostajavi ondje koji asak, on se krupnim koracima vrati doMichauxa i snanom mu kretnjom stisnu ruku nie lakta.Carevo se divno, krotko lice zaarilo, a u oima mu plamtjelaodlunost i gnjev. [43: E pa, vratite se vojsci.] [44: I kaite naim junacima, kaite svim mojim dobrim podanicima, kuda god budete prolazili, da u ja, kad ne budem vie imao nijednog vojnika, stati sam na elo svoga dragog plemstva, svojih dobrih seljaka, i da u tako upotrijebiti posljednja sredstva svoje carevine. A ona ih ima vie nego to misle moji neprijatelji.] [45: Ali, ako je ikad bilo napisano u knjigama boanske providnosti da moja dinastija mora sii s prijestola mojih predaka, onda u, poto iscrpem sva sredstva koja mi stoje na raspolaganju, pustiti bradu dovde (car pokaza rukom do polovine grudi) i radije u jesti krumpire s posljednjim od svojih seljaka, nego da pristanem da se osramoti moja domovina i moj dragi narod kojega rtve znam cijeniti...]

- Colonel Michaux, noubliez pas ce que je vous dis ici;peut-tre quun jour nous nous le rappelerons avec plaisir ...Napolon ou moi[footnoteRef:46] - ree car dotiui se grudi. - Nous nepouvons plus rgner ensemble. Jai appris le connatre, ilme ne trompera plus...[footnoteRef:47] car se namrgodi i uutje. Kad uove rijei i proita izraz nepokolebljive odlunosti u carevimoima, Michaux - quoique tranger, mais Russe de coeur etdme[footnoteRef:48] - outje u ovom sveanom trenutku da je - entou-siasm par tout ce quil venait d'entendre[footnoteRef:49] (kako je poslijegovorio), pa izrazi ovako svoja osjeanja i osjeanja cijelogaruskoga naroda opunomoenikom kojega se smatrao: [46: Pukovnie Michaux, ne zaboravite to sam vam ovdje rekao; moda emo se jednog dana rado ovoga sjeati... Ili Napoleon, ili ja.] [47: Mi ne moemo vie vladati zajedno. Upoznao sam ga i nee me vie prevariti...] [48: Iako stranac, ipak duom i tijelom Rus.] [49: Oduevljen ovim to je upravo uo.]

- Sire! - ree on. - Votre Majest signe dans ce moment la gloire de sa nation et le salut de lEurope![footnoteRef:50] [50: Vae Velianstvo donosi u ovom asu slavu svom narodu i spas Evropi.]

Car otpusti Michauxa naklonom glave.

IV

U ono vrijeme kad je Rusija bila dopola osvojena i kad su stanovnici Moskve bjeali u daleke gubernije i kad su sejedinice narodne obrane dizale jedna za drugom da branedomovinu, nama koji nismo ivjeli u ono vrijeme ini se inehotice da su svi Rusi, malo i veliko, mislili samo na to kakoda se rtvuju, da spaavaju domovinu ili da nariu nad njenompropau. Pripovijesti, opisi iz onoga doba, svi bez izuzetka,govore samo samoprijegoru, ljubavi prema domovini, oaju, jadima i junatvima Rusa. U zbilji pak nije bilo tako.Nama se samo tako ini zato to od prolosti vidimo samo onoto openito zanima historiju onoga vremena, a ne vidimo sveone osobne, ljudske interese. A meutim su u zbilji ti osobni,trenutani interesi toliko znaajniji od onih opih interesa dase zbog njih nikada ne osjeaju (pa ak i ne opaaju) opiinteresi. Veina ljudi onoga doba nije se ni osvrtala na opitok dogaaja, nego su ih vodili samo osobni trenutani interesi.A ba su ti ljudi bili najkorisniji inioci toga doba.A oni koji su nastojali shvatiti opi tok dogaaja i htjeli samoprijegorno i junaki sudjelovati u njima bili su najnekorisniji lanovi drutva; oni su sve vidjeli naopako i sve onoto su inili da budu korisni pokazalo se nekorisnom besmislicom, kao to su bili Pjerovi i Mamonovljevi pukovi koji supljakali ruska sela, kao to je bila arpija koju su eljalegospoe i koja nije nikad dolazila do ranjenika itd. ak i uonih koji su rado mudrovali i izraavali svoja osjeanja teraspravljali poloaju u kojemu se nalazila Rusija, rijei sunosile peat bilo pretvaranja i lai, bilo nekorisne grdnje ikivnosti na ljude koje su krivili za dno za to nije mogao nitkobiti kriv. U historijskim dogaajima jasnije je nego igdje da jezabranjeno okusiti plod s drveta poznanja. Samo i jedinonesvjesna djelatnost donosi plod, i ovjek koji igra ulogu unekom historijskom dogaaju nikad ne razumije njegovasmisla. Ako ga skua shvatiti, njegova e djelatnost postatijalova.to je ovjek bio blie dogaaju koji se tada zbivao u Rusiji, to je manje dokuivao njegov smisao. U Petrogradui u gubernijama koje su bile daleko od Moskve, dame i gospodau uniformama narodne obrane oplakivali su Rusiju i prijestolnicu i govorili samoprijegoru itd; ali u vojsci koja je uzmicala za Moskvu gotovo nisu ni govorili ni mislili Moskvii, gledajui je kako gori, nitko se nije zaklinjao da e seosvetiti Francuzima, nego su mislili iduoj plai za etirimjeseca, iduem odmoru, ivearki Matrjoki i tomeslino...Nikolaj Rostov sudjelovao je neprekidno i dugo u obrani domovine, bez ikakve namjere da se rtvuje, nego sluajno,jer ga je rat zatekao u slubi, pa je zato bez oajavanja isumornih misli gledao to se tada zbivalo u Rusiji. Da gaje tko pitao ta on misli poloaju u kojemu se nalazi Rusija,on bi bio odgovorio da nema ta misliti, da su za to tu Kutuzov i drugi, ali da je uo da se popunjavaju pukovi i da ese valjda jo dugo boriti i da u ovakvim prilikama ne bi biloudo da za dvije godine dobije puk.Budui da je ovako mislio, kad je doznao da je odreen da ide kupovati konje za diviziju u Vorone, on ne samo tose nije rastuio to nee sudjelovati u odlunoj bici, nego jebio neobino zadovoljan, to nije ni tajio i to su njegovidrugovi veoma dobro razumjeli.Nekoliko dana prije borodinske bitke Nikolaj je dobio novac i isprave, poslao naprijed husare i krenuo potanskomkoijom u Vorone.Samo onaj tko je to osjetio, to jest proboravio neprekidno nekoliko mjeseci u vojnikoj, ratnoj atmosferi, moe shvatitionaj uitak koji je osjeao Nikolaj kad je iziao iz onogapodruja u kojemu se vojska snabdijevala krmom, nailazilakola s provijantom i bile bolnice; kad je vidio sela bez vojnika,bez komore i prljavih tragova od taborita, sela sa seljacimai seljankama, vlasteoske domove, njive na kojima pase stoka,potanske stanice u kojima drijemaju upravitelji. Osjetio jetakvu radost kao da sve to prvi put vidi. Ono emu se osobitodugo udio i radovao - bile su ene, mlade, zdrave, oko kojihnisu oblijetali deseci oficira udvaraa i kojima je bilo drago ilaskalo im to oficir na proputovanju ereta s njima.Nikolaj je neobino dobre volje doao u Vorone u svratite, naruio sve ono bez ega je dugo bio u vojsci i sutradan se glatko izbrijao, obukao sveanu odoru, koju odavno nijenosio, i otiao da se javi starjeinama.Zapovjednik narodne obrane bio je graanski general,[footnoteRef:51] stariji ovjek, koji je, po svemu sudei, uivao u svom vojnikom zvanju i inu. Primio je Nikolaja nabusito (misleida je to vojnika osobina) i ispitivao ga znaajno odobravajuii ne odobravajui, kao da ima na to pravo i kao da prosuuje o opem toku dogaaja. Nikolaj je bio tako dobre volje da gaje to samo zabavljalo. [51: Titula generala dodjeljivala se i civilnim funkcionarima koji su imali in pravog dravnog savjetnika.]

Od zapovjednika narodne obrane otiao je gubernatoru. Gubernator je bio sitan ivahan ovjeuljak, veoma prijazan ijednostavan. Uputio je Nikolaja na ergele u kojima je mogaonabaviti konje, preporuio mu prekupca u gradu i vlastelinana dvadesetak vrsta od grada, koji su imali bolje konje, i obeao da e mu u svemu pomoi.- Jeste li vi sin grofa Ilje Andrejevia? Moja je ena bila dobra prijateljica vae mame. U mene se svakog etvrtkasastaje drutvo; danas je etvrtak, izvolite doi k meni bezsustezanja - ree gubernator na rastanku.im se rastao s gubernatorom, Nikolaj unajmi kola, povede sobom narednika i odjuri u ergelu onoga vlastelina koji jeivio na dvadeset vrsta od grada. Nikolaj u je u to prvovrijeme boravka u Voroneu bilo sve lijepo i lako, i sve muje polazilo za rukom i ilo kao podmazano, kao i svagda kadje ovjek dobre volje.Vlastelin kome je doao Nikolaj bio je stari konjiki oficir, neenja, poznavalac i ljubitelj konja, imao je tkaonicu sagova,stogodinju medovinu, staro maarsko vino i vilene konje.Nikolaj je zaas kupio za est tisua rubalja sedamnaest drijebaca, sve jedan ljepi od drugoga (kako je govorio), kakobi se mogao pohvaliti svojom kupovinom konja. Poruavii popivi malo vie maarskoga vina, Rostov se izljubi s vlastelinom s kojim se ve tikao, i pojuri natrag loom cestomneobino dobre volje, pourujui neprestano koijaa kako bistigao na sijelo kod gubernatora.Poto se preobukao, namirisao i polio glavu hladnom vodom, Nikolaj se pojavi kod gubernatora, dodue netokasno, ali s pripremljenom frazom: vaut mieux tard quejamais.[footnoteRef:52] [52: Bolje ikad nego nikad.]

To nije bio bal niti je bilo reeno da e se plesati, ali su svi znali da e Katerina Petrovna svirati na klavikorduvalcere i ccossaise i da e se plesati, pa su zato svi raunalina to i doli obueni za ples.ivot po gubernijama bio je u godini 1812. na dlaku isti onakav kao i uvijek, samo to je zbog dolaska mnogobrojnihbogatih obitelji iz Moskve u gradu bilo neto ivlje i to se,kao i. u svemu to se u to vrijeme zbivalo u Rusiji, opaalonekakvo posebno razmetanje - ljudima je sve bilo ravnodo mora, cio ivot trice i kuine, te to su se oni svagdanjirazgovori, koji su neizbjeni i koji su se prije vodili vremenui zajednikim znancima, vodili sad Moskvi, vojsci iNapoleonu.Drutvo koje se okupilo u gubernatora bilo je najuglednije voroneko drutvo.Dama je bilo veoma mnogo, bilo je i nekoliko Nikolajevih znanaca iz Moskve; ali od mukaraca nije bilo nikoga tko bi semogao iole takmiiti s georgijevskim kavalirom, husarom kojikupuje konje i ujedno dobroudnim i dobro odgojenim grofomRostovom. Meu mukarcima bio je i jedan zarobljeni Talijan- oficir francuske vojske, i Nikolaj je osjeao kako zbog prisua toga zarobljenika jo vie raste cijena njemu - ruskomjunaku. Talijan je bio kao neki trofej. Nikolaj je to osjeaoi inilo mu se da svi isto tako misle Talijanu, te se draoprema tom oficiru ljubazno, ali dostojanstveno i suzdrljivo.im ue Nikolaj u svojoj husarskoj uniformi irei oko sebe miris parfema i vina, te sam ree i u nekoliko putarijei: vaut mieux tard que jamais, ljudi ga opkolie; svi sepogledi ustremie na nj i on odmah osjeti da je postao opiljubimac, to mu je u guberniji i priliilo i svagda godilo, aliga je sad opilo, poto je bio dugo lien toga uitka. Ne samoto su na stanicama, po gostionicama i u vlastelinovoj tkaonicisagova sluavke bile polaskane njegovom panjom; nego jeovdje, na sijelu u gubernatora, bilo (kako se uinilo Nikolaju)neiscrpno mnotvo mlaahnih dama i ljepunih djevojaka kojesu nestrpljivo ekale samo da Nikolaj obrati panju na njih.Dame i djevojke oijukale su s njim, a stari su se ljudi veprvoga dana poeli brinuti kako bi oenili i pripitomili togajunainu i bekriju husara. Meu posljednjima bila je i samagubernatorova ena koje je primila Rostova kao bliska roakai govorila mu Nicolas i tikala ga.Katerina Petrovna poe doista svirati valcere i cossaise pa otpoe ples kojim je Nikolaj jo vie oarao cijelo gubernijsko drutvo. tavie, sve je zaudio svojim posebnim slobodnim nainom plesanja. Nikolaj je i sam bio poneto zauenkako je plesao te veeri. Nikad u Moskvi nije tako plesao idrao bi ak da je takav, odve slobodan nain plesanja nepristojan, mauvais genre,[footnoteRef:53] ali je ovdje osjeao da je potrebnosve zadiviti neim neobinim, neim to e oni morati dratikao neto to je oubiajeno u prijestolnicama, ali jo nepoznatou pokrajini. [53: Neukusan.]

Cijele veeri Nikolaj je najvie panje obraao plavookoj, punanoj i zgodnoj plavui, eni jednog gubernijskog slubenika. Onako bezazleno uvjeren, kako jesu mladi ljudi kad serazvesele, da su tue ene stvorene za njih, Rostov nije odlaziood te dame i drao se prema njenu muu prijateljski i ponetozavjereniki, kao da njih dvojica znaju, iako ne govore tome,kako e se divno sloiti - to jest Nikolaj i ena toga mua.Ipak, kako se inilo, mu nije tako mislio i nastojao je da sedri mrko prema Rostovu. AH je Nikolajeva dobroudna bezazlenost bila tako beskrajna da je mu kadto podlijegao Nikolajevu veselom raspoloenju. Meutim, pri kraju sijela, enino je lice bivalo sve rumenije i veselije, a lice njena muasve sjetnije i ozbiljnije, ba kao da su oboje imali istu koliinuveselja pa koliko se ona poveavala u ene, toliko se smanjivala u mua.

V

Nikolaju nije silazio smijeak s lica dok je sjedio poneto iskrivljen u naslonjau, naginjao se posve nad plavuu i govorio joj komplimente usporeujui je s likovima iz mitologije.Mijenjajui ustro poloaj nogu u pripijenim jahaim hlaama, irei oko sebe miris parfema i uivajui i u svojoj dami, i u sebi, i u lijepim oblicima svojih nogu u priljubljenimkonjikim izmama, Nikolaj govorae plavui kako hoe daovdje, u Voroneu, ugrabi jednu damu.- Koju?- Divnu, boanstvenu. Oi su joj (Nikolaj pogleda sugovornicu) plave, usta - koralji, bjelina... - on gledae njenaramena - stas kao u Dijane ...Prie im mu i sumorno upita enu emu se razgovaraju.- A! Nikita Ivaniu - ree Nikolaj i usluno ustade. I kaoda eli da i Nikita Ivani sudjeluje u njegovim alama, onpoe i njemu kazivati kako kani ugrabiti jednu plavuu.Mu se smjekao turobno, ena radosno. Prie im dobra gubernatorica kojoj se na licu vidjelo da joj neto nije pravo.- Ana Ignjatjevna eli da te vidi, Nicolas - ree onaizgovarajui rijei Ana Ignatjevna takvim glasom da Rostovodmah shvati da je Ana Ignatjevna neka veoma ugledna dama.- Hajdemo, Nicolas! Ti si dopustio da te tako zovem, je li?- Jesam, jesam, ma tante.[footnoteRef:54] A tko je ona? [54: Teta.]

- Ana Ignatjevna Maljvinceva. Ona je ula tebi od svojeneakinje kako si je spasio... Pogaa li? ...- Koga ja sve nisam spaavao! - ree Nikolaj.- Njenu neakinju, kneginjicu Bolkonsku. Ona je ovdje,u Voroneu, s tetkom. Oho, kako je pocrvenio! ta, da nisi? ...- Nisam ni pomislio, okanite se, ma tante!- Pa dobro, dobro. O! Kakav si!Gubernatorica ga dovede pred visoku i veoma debelu staricu s plavim eiriem na glavi koja je upravo zavrilapartiju karata s najuglednijim linostima u gradu. To je bilaMaljvinceva, tetka kneginjice Marje po majci, bogata udovicabez djece, koja je neprekidno ivjela u Voroneu. Kad joj jeRostov pristupio, stajala je i sreivala kartake raune. Strogoje i vano zakiljila, pogledala ga i nastavila grditi generalakoji ju je nadigrao.- Veoma mi je milo, dragi moj - ree ona i prui muruku. - Izvoli me pohoditi!Poto je popriala kneginjici Marji i njenu pokojnom ocu koga, po svemu sudei, nije voljela i zapitala Nikolaja ta zna knezu Andreju koji takoer, po svemu sudei, nije bio unjenoj milosti, ugledna starica ga otpusti poto ga je ponovopozvala da je pohodi.Nikolaj obea da e doi i opet pocrvenje opratajui se s Maljvincevom. Kad se spominjala kneginjica Marja, Rostovaje obuzimala nekakva neshvatljiva bojaljivost, pa ak i strah.Otiavi od Maljvinceve, Rostov se htjede vratiti da plee, ali mala gubernatorica stavi svoju punanu ruicu Nikolaju narukav i ree mu da treba da se porazgovori s njim, te gaodvede u mali salon iz kojega oni koji su bili u njemu odmahizioe da ne smetaju gubernatorici.- Zna, mon cher - ree gubernatorica ozbiljna izraza nasvome sitnu dobru licu - to je upravo za tebe partija; hoeli da je snubim za tebe?- Koga, ma tante? - zapita Nikolaj.- Kneginjicu da snubim. Katerina Petrovna kae da jeza tebe Lili, a ja mislim da nije, nego kneginjica. Hoe li?Uvjerena sam da e mi tvoja maman biti zahvalna. Zbilja,kakva djevojka, divota! I nije ba ni tako runa.- Nipoto nije - ree Nikolaj kao da se uvrijedio. - Jase, ma tante, kako i prilii vojniku, nikom ne nameem nitise iega odriem - ree Rostov prije no to je dospio promisliti ta govori.- Onda upamti: ovo nije ala.- Kakva ala!- Tako je, tako je - ree gubernatorica kao da govorisama sa sobom. - I jo neto, mon cher, entre autres. Voustes trop assidu auprs de lautre, la blonde.[footnoteRef:55] Mu joj je vejadan, zbilja ... [55: Dragi moj, izmeu ostaloga. Odvie se udvara onoj drugoj, plavui.]

- Ama nije tako, mi smo prijatelji - ree Nikolaj prostoduno; njemu nije bilo ni nakraj pameti da bi takvo njegovo ugodno zabavljanje moglo kome biti neugodno.Ipak, kakvu sam glupost rekao gubernatorici! - pade odjednom Nikolaju za veerom na pamet. Ona e zbilja poetisnubiti. A Sonja ... I, kad se opratao s gubernatoricom i onamu, smijeei se, jo jednom rekla: E, onda nemoj zaboraviti- on je odvede u stranu:- Ali da vam pravo kaem, evo ta je, ma tante!- ta je, ta je, mili moj; hajde da tamo sjednemo.Nikolaj odjednom osjeti elju i potrebu da iskae ovoj, gotovo nepoznatoj eni sve svoje skrovite misli (koje ne bi iskazao ni majci, ni sestri, ni prijatelju). Poslije, kad se sjeaoovoga nastupa neobjanjive iskrenosti koja nije bila niimizazvana, ali koja je urodila za nj veoma vanim posljedicama, Nikolaju se inilo (kako se ljudima uvijek ini) da ga je spopao neki ludi hir; a meutim je taj nastup iskrenosti, s ostalim sitnim dogaajima, imao za njega i za cijelu njegovu obiteljgoleme posljedice.- Evo ta je, ma tante! Maman ve odavno hoe da meoeni nekom bogataicom, ali se meni gadi i pomisao na to dase oenim radi novca.- Jest, jest, razumijem - ree gubernatorica.- Ali kneginjica Bolkonska, to je neto drugo; prvo, davam po istini kaem, ona mi se veoma svia, po volji mi je, ionda, poto sam je sreo u onakvu poloaju, onako udno, estomi je padalo na pamet: to je sudbina. Osobito kad pomislite:maman je odavno pomiljala na to, ali ja prije nisam imaoprilike da je vidim, nekako se uvijek tako dogaalo da senismo vidjeli. A onda, kad se moja sestra Nataa zaruilas njenim bratom, nisam vie mogao ni pomiljati da se oenimnjome. Trebalo je da se sretnem s njom ba onda kad suse Nataine zaruke raskinule, pa i sve ostalo... Jest, evo taje. Nisam ovo nikom govorio i neu. Samo vama.Gubernatorica mu zahvalno stisnu lakat.- Poznajete li Sophie, moju sestrinu? Ja je volim, obeaosam joj enidbu i oenit u se njome... Prema tome, viditeda tome ne moe biti ni govora - ree Nikolaj nespretno ipocrvenje.- Mon cher, mon cher, pa kako ti to rasuuje? Ta Sophienita nema, a sam si rekao da su imovinske prilike tvoga tateveoma loe. A tvoja maman? To e je otjerati u grob, to jejedno. A onda, Sophie, ako je ona djevojka koja ima srce,kakav e joj biti ivot? Mati oajna, imovinsko stanje loe...Ne, mon cher, ti i Sophie morate to razumjeti!Nikolaj uae. Godilo mu je sluati ovakve zakljuke.- Ipak, ma tante, od toga ne moe biti nita - ree on iuzdahnu poto je asak utio. - A bi li kneginjica i pola zame? Osim toga, sad je u alosti. Moe li se na to pomiljati?- Pa ne misli valjda da u te odmah oeniti. Il y a manire et manire[footnoteRef:56] - ree gubernatorica. [56: Ima naina i naina.]

- Kakva ste vi snubilja, ma tante... - ree Nicolasljubei joj punanu ruicu.

VI

Stigavi u Moskvu nakon svog susreta s Rostovom, kneginjica Marja zatekla je ondje svoga sinovca s odgojiteljem i pismo od kneza Andreja koji ih je naputio da otputuju uVorone, tetki Maljvincevoj. Brige oko preseljenja, zabrinutostzbog rata, sreivanje ivota u novoj kui, nove osobe, odgojsinovca - sve je to potisnulo u dui kneginjice Mar je onoosjeanje, nalik na napast, to ju je muilo za oeve bolesti inakon njegove smrti, a osobito nakon susreta s Rostovom. Bilaje alosna. Sad, poto je mjesec dana proivjela mirno, sve jejae i jae osjeala gubitak oca koji se u njenoj dui stopio spropau Rusije. Bila je zabrinuta; neprekidno ju je muilapomisao na opasnost kojima joj je izvrgnut brat - jediniblizak ovjek koji joj je preostao. Brinula se zbog sinovevaodgoja za koji se jednako osjeala nesposobnom; ali je u dubininjene due vladao sklad koji je potjecao od spoznaje da jeuguila u sebi svoje osobne snove i nade to su se bili probudili kad se pojavio Rostov.Kad je sutradan nakon svoga sijela dola gubernatorica k Maljvincevoj i porazgovarala se s tetkom svojim planovima (napomenuvi kako se, dodue, u sadanjim prilikamane moe ni pomiljati na formalnu prosidbu, ali se ipak moedati prilika momku i djevojci da se sastanu i upoznaju), i kadje dobila tetkino odobrenje i poela govoriti pred kneginjicomMarjom Rostovu, hvalei ga i priajui kako je pocrveniokad je spomenula kneginjicu - kneginjica Marja nije osjetilaradost nego bol: nestalo je njena duevna sklada i opet su seprobudile elje, sumnje, prijekori i nade.Za ona dva dana od te vijesti do Rostovljeve posjete kneginjica Marja neprekidno je mislila tome kako treba da se dri prema Rostovu. as bi odluila da nee ii u salon kadon doe tetki i da njoj, u njenoj dubokoj alosti, ne prilii daprima goste; as je mislila da bi to bilo nepristojno poslijeonoga to je on uinio za nju; as joj je dolazilo na um danjena tetka i gubernatorica snuju neto u svezi s njom i Rostovom (njihovi pogledi i rijei potvrivali su katkad, ini se, ovonagaanje); as je govorila sama sebi da samo ona, u svojojpokvarenosti, moe tako misliti njima: ta one nisu moglesmetnuti s uma da bi u njenu poloaju, dok jo nije skinulacrnine, takva prosidba vrijeala i nju i uspomenu na njenaoca. Pomiljajui kako e izii pred njega, kneginjica je Marjazamiljala rijei koje e on rei njoj i koje e ona rei njemu;i as joj se inilo da su te rijei hladne, to on ne zasluuje,as da su odve znaajne. A najvie se bojala da se ne zbunikad se sastane s njim slutei da e se zacijelo zbuniti i odati seim ga ugleda.Ali kad je u nedjelju poslije liturgije lakaj uao u salon i javio da je stigao grof Rostov, kneginjica se nije zbunila:samo joj je laka rumen izbila na obrazima i oi planule novim,snanim sjajem.- Jeste li ga ve vidjeli, tetie? - zapita mirno kneginjica Marja ne znajui ni sama kako se moe drati tako mirno iprirodno.Kad Rostov ue u sobu, kneginjica obori naas glavu kao da daje vremena gostu da se pozdravi s tetkom, a zatim uistom asu kad joj se Rostov obrati, podie glavu i doekasjajnim oima njegov pogled. Osmjehujui se radosno, onaustade neobino dostojanstveno i graciozno, prui mu svojutanku, njenu ruku i progovori glasom u kojemu su prvi putzazvuali novi, enski, puni tonovi. M-lle Bourienne bijaeu salonu i gledae u udu i nedoumici kneginjicu Marju. Niona sama, najvjetija koketa, ne bi se bila umjela bolje snaipri susretu s ovjekom kojemu je trebalo da se svidi.Ili joj crnina tako dobro pristaje licu, ili se doista tako proljepala, a ja nisem ni opazila. I, to je najvanije - tajtakt i gracioznost! - miljae M-lle Bourienne.Da je kneginjica Marja bila u tom trenutku kadra da razmilja, ona bi se bila jo vie zaudila promjeni koja jenastala u noj. Od onoga asa kad je ugledala to drago, voljenolice, obuzela ju je neka nova ivotna snaga i tjerala je dagovori i radi mimo svoju volju. Kad je uao Rostov, lice joj seodjednom preobrazilo. Isto onako kako se na stranama oslikana i gravirana fenjera, kad se unutri upali svjetlo, odjednom pojavi u nenadanoj zaudnoj ljepoti onaj zamreni, vjetiumjetniki rad koji se prije inio grub, nerazumljiv i besmislen, tako se odjednom preobrazilo i lice kneginjice Marje.Prvi put je izbilo na vidjelo sve ono neokaljano to se zbivalou njenoj dui i u emu je ona do tada ivjela. Sve ono to sezbivalo u njoj i ime ona nije bila zadovoljna, njene patnje,tenja dobru, pokornost, ljubav, samoprijegor - sve je to sadzrailo iz tih sjajnih oiju, iz jedva primjetna smijeka, izsvake crte njena njena lica, Rostov je sve to vidio tako jasno kao da je poznavao cijeli njen ivot. Slutio je da je ovo stvorenje pred njim sasvimdrugaije, bolje od svih onih drugih koje je dotad sreo i, toje najvanije, bolje od njega sama.Razgovor je bio posve obian i beznaajan. Govorili su ratu preuveliavajui i nehotice, kao i svi, svoju alost zbogtoga, govorili su svom posljednjem susretu, pri, emu jeNikolaj nastojao skrenuti razgovor na drugi predmet, govorilisu dobroj gubernatorici, Nikolajevoj rodbini i rodbinikneginjice Marje.Kneginjica Marja nije govorila bratu i skretala je razgovor na drugi predmet im bi tetka spomenula kneza Andreja. Vidjelo se da je nesreama koje su snale Rusijumogla govoriti prijetvorno, ali da joj je brat bio odvie prirastao srcu pa da nije htjela ni mogla olako njemu govoriti.Nikolaj je to opazio, kao to je uope opaao, pokazujui pronicljivu mo opaanja koja mu nije bila priroena, sve nijanseu znaaju kneginjice Marje koje su samo potvrivale njegovomiljenje da je ona sasvim posebno i neobino stvorenje. Nikolaj se, isto onako kao i kneginjica Marja, crvenio i zbunjivaokad su mu govorili kneginjici Marji, pa ak i kad je mislio njoj, ali se pred njom osjeao posve slobodan i nije nipotogovorio ono to je pripremao, nego ono to mu je trenutanoi uvijek zgodno padalo na pamet.Za svoje kratkotrajne posjete. Nikolaj je, kako uvijek biva gdje ima djece, pribjegao u asu utnje siniu kneza Andrejamilujui ga i pitajui bi li htio husar? Uzeo je djeaka unaruje, poeo ga ivo okretati i osvrnuo se na kneginjicuMarju. Razdragan, sretan i bojaljiv pogled slijedio je voljenogdjeaka u naruju voljenog ovjeka. Nikolaj opazi taj pogledpa, kao da je pogodio to znai, pocrvenje od zadovoljstva teuze dobroudno i radosno ljubiti djeaka.Kneginjica Marja nije nikamo izlazila zato to je bila u alosti, a Nikolaj je drao da nije pristojno da im zalazi, alije gubernatorica ipak nastavila snubljenje i, poto je priopila Nikolaju ono to je kneginjica Marja rekla laskavo njemu i obratno, navaljivala je da Rostov sve raspravi s kneginjicom Marjom. Radi toga im je udesila sastanak kod arhijereja prije liturgije.Iako je Rostov rekao gubernatorici da nee nita raspraviti s kneginjicom Marjom, ipak je obeao da e doi.Isto onako kako se u Tilsitu Rostov nije usudio posumnjati je li dobro ono to svi smatraju da je dobro, tako je i sad,nakon kratke, ali iskrene borbe izmeu pokuaja da uredisebi ivot po svom razumu i smjerna pokoravanja prilikama,odabrao ovo posljednje i prepustio se onoj sili koja ga je (kakoje osjeao) neodoljivo nekamo vukla. Kad bi sad, poto je daorije onji, izjavio ljubav kneginjici Marji, znao da je da bi tobilo ono to je nazivao podlou. A znao je da nee nikad uiniti podlost. Ali je isto tako znao (i to ne samo znao, nego iosjeao u dubini due) da sad, preputajui se sili prilika iljudi koji njime upravljaju, ne samo to ne ini nita runonego radi neto veoma, veoma vano, tako vano kao to jonikad u ivotu nije inilo.I ako je nakon sastanka s kneginjicom Marjom ivio naokoisto onako kao i prije, svi su prijanji uici izgubili za njegasvoje ari i on je esto mislio kneginjici Marji; ali nikad nijemislio njoj onako kako je mislio, bez izuzetka, svim gospoicama koje je susretao u drutvu, niti onako kako je dugo inekad sa zanosom mislio onji. Kao gotovo i svaki drugiestiti mladi, on je svakoj gospoici mislio kao svojoj enizamiljajui usput sve prilike branog ivota - bijela kunahaljina, ena za samovarom, enina koija, djeica, maman ipapa, njihovo dranje prema njoj itd, itd; i on je uivao u timpredodbama budunosti; ali kad je mislio kneginjici Marjikoju su snubili za njega, on nije nikad mogao predoiti sebinita iz budueg branog ivota. Kad bi i pokuao, sve je ispadalo nekako nesklapno i lano. Samo ga je hvatala jeza.

VII

Strana vijest borodinskoj bici, naim gubicima u mrtvima i ranjenima, i jo stranija vijest padu Moskvestigle su u Vorone oko sredine rujna. Kneginjica Marja doznala je samo iz novina da joj je brat ranjen i, kako nije imala o njemu nikakvih obavijesti, spremila se, kako je uo Nikolaj(jer je nije viao), da krene u potragu za knezom Andrejem.Kad je Rostov uo za borodinsku bitku i za naputanje Moskve, nije ga obuzeo oaj ni srdba, ni udnja za osvetom,ni koje drugo takvo osjeanje, nego mu je najednom postalodosadno i nesnosno u Voroneu, sve se nekako stidio i bilomu nelagodno. Svi razgovori koje je sluao inili su mu seprijetvorni; nije znao ta da misli svemu tome i osjeao jeda e mu tek u puku postati opet sve jasno. urio se da pokupuje konje i esto se bez razloga estio na svoga slugu i narednika.Nekoliko dana prije Rostovljeva odlaska trebalo je da se u stolnoj crkvi odslui blagodarenje za pobjedu koju je izvojevala ruska vojska, pa je i Nikolaj poao na liturgiju. Stao jeodmah iza gubernatora i odstajao liturgiju drei se vojnikiozbiljno i razmiljajui naj razliitijim predmetima. Kad seblagodarenje svri gubernatorica ga pozva.- Jesi li vidio kneginjicu? - zapita ona i mahnu glavomna damu u crnini koja stajae iza pijevnice.Nikolaj odmah poznade kneginjicu Marju, ne toliko po njenu profilu koji se ocrtavao ispod eira koliko po onomosjeanju obzirnosti, straha i saaljenja koje ga je odmah obuzela. Kneginjica Marja bila je, oito, zadubljena u svoje misli i kriala se posljednji puta prije nego to e izii iz crkve.Nikolaj gledae u udu njeno lice. To bijae isto ono lice koje je vidio i prije, i na njemu bijae isti onaj opi izrazneega produhovljenoga to se zbilo u njoj, u njenoj dui;ali sad bijae sasvim drugaije ozareno. Na njemu bijaedirljiv izraz tuge, molbe i nade. Kao to se i prije dogaaloNikolaju u njenoj nazonosti, ne ekajui da mu gubernatorica kae da joj pristupi i ne pitajui se hoe li biti lijepo,hoe li biti pristojno da joj se obrati ovdje, u crkvi, on jojprie i ree da je uo za njenu nesreu i da je saaljeva odsvega srca. Tek to je ona zaula njegov glas, lice joj buknujarkom svjetlou koje ozari u isti mah i njenu tugu i njenuradost.- Htio sam vam samo neto rei, kneginjice - reeRostov - a to je, kad knez Andrej Nikolajevi ne bi bio iv,onda bi to odmah njemu, kao komandantu puka, objaviliu novinama.Kneginjica ga gledae i ne shvaajui njegovih rijei, ali se radovae izraaju bolnoga sauea na njegovu licu.- A ja znam toliko primjera da je rana od krhotina(u novinama pie od granate) bila ili odmah smrtonosna ili,naprotiv, veoma laka - kaza Nikolaj. - Treba se nadati najboljemu, i ja vjerujem ...Kneginjica Marja unese mu se u rije.- O, to bi bilo tako ua ... - poe ona, ali ne dovrizbog uzbuenja, ve nakloni glavu gracioznom kretnjom (kakoje sve inila pred njim), zahvalno ga pogleda i ode za tetkom.Uveer toga dana Nikolaj nije otiao nikamo u goste, nego je ostao kod kue da sredi neke raune s prodavaima konja.Kad je zavrio posao, bilo je ve kasno da bilo kamo poe, alijo rano da legne na poinak, pa je dugo sam hodao gore-doljepo sobi i razmiljao, kao malokad, svom ivotu.Kneginjica Marja uinila je na njega ugodan dojam kod Smolenska. To to ju je tada sreo pod tako neobinim okolnostima i to mu je majka neko vrijeme spominjala ba njukao bogatu partiju pridonijelo je da je obratio na nju osobitupanju. U Voroneu, za njegove posjete, taj dojam nije biosamo ugodan nego i snaan. Nikolaja je zapanjila ona posebna,duevna ljepota koju je tada otkrio u nje. Ipak se spremaoda otputuje i nije mu bilo ni nakraj pameti da ali to nee,kad otputuje iz Voronea, imati vie priliku da vidi kneginjicu. Ali dananji susret s kneginjicom Marjom u crkviurezao mu se (Nikolaj je nasluivao) dublje u srcu nego to jeoekivao i dublje nego to je elio radi vlastitog mira. Onoblijedo, produhovljeno tuno lice, onaj sjajni pogled, onemirne, graciozne kretnje i, to je najvanije - ona duboka injena tuga koja se oitovala u svim njenim crtama, uzbuivali su ga i izazivali njegovo sauee. U mukaraca Rostovnije mogao podnositi izraza viega, duhovnog ivota (zato i nijevolio kneza Andreja), prezirno je to nazivao filozofiranjem,sanjarenjem; ali je osjeao da ga u kneginjice Marje ba tatuga, koja je pokazivala svu dubinu toga duevnog svijeta kojimu je bio stran, neodoljivo privlai.Bit e da je divna ta djevojka! Ba pravi aneo! - govorae sam sa sobom. - Zato nisam slobodan, zato sam sepourio sa onjom? I nehotice ih poe usporeivati: jednasiromana, a druga bogata onim duevnim darovima kojih Nikolaj nije imao i koje je zato tako visoko cijenio. Pokua zamisliti to bi bilo da je slobodan. Kako bi je zaprosio ikako bi mu ona postala ena? Ne, nije mogao to zamisliti.Hvatala ga je jeza i nikakve mu jasne slike nisu izlazile predoi. Sliku budueg ivota sa onjom bio je ve odavno stvoriou sebi, i sve je to bilo jednostavno i jasno ba zato to je svebilo izmiljeno i to je temeljito poznavao onju; ali slikubudueg ivota s kneginjicom Marjom nije mogao zamislitizato to nju nije shvaao nego samo volio.Snovi onji bili su nekako veseli, djetinjasti. Ali je misliti kneginjici Marji bilo uvijek teko i pomalo strano.Kako se samo molila! - sjeti se on. Vidio sam kako joj se dua zanijela molitvom. Jest, to je ona molitva koja pokreebrda, i ja vjerujem da e joj molitva biti usliana. Zato se jane molim za ono to mi treba? - sjeti se on. - ta menitreba? Sloboda, raskid sa onjom. Pravo je ona rekla - spomenu se gubernatoriinih rijei - oenim li se onjom, neeod toga biti nita doli nesree. Zbrka, mamin jad ... imovinskostanje ... zbrka, strana zbrka! Pa i ne volim je. Jest, ne volimje. Jest, ne volim je onako kako treba. Boe moj! Izvedi me izovoga uasnog bezizlaznog poloaja - poe se on odjednommoliti. - Tako je, molitva e pokrenuti brdo, ali treba vjerovati, a ne moliti se onako kako smo se Nataa i ja, kad smo bilidjeca, molili da se snijeg pretvori u eer, pa smo trali napolje da kuamo pretvara li se snijeg u eer. Ali se ja sad nemolim zbog sitnica - ree on, metnu u kut lulu, sklopi rukei kleknu pred ikonu. I ganut osjeanjem na kneginjicu Marju,on stade moliti kako se odavno nije molio. Suze su mu bile uoima i guio se od njih kad u sobu ue Lavruka s nekakvimpapirima.- Mamlaze! ta ulazi kad te nitko ne zove! - reeNikolaj i brzo promijeni poloaj.- Od gubernatora - bunovno e Lavruka - kurir jedoao, pismo za vas.- Pa dobro, hvala, idi!Nikolaj uze dva pisma. Jedno je bilo od majke, drugo od onje. Poznao ih je po rukopisu i prvo otvorio Sonjino pismo.Tek to je proitao nekoliko redaka, problijedje i razrogaioi uplaeno i radosno.- Ne nije mogue! - progovori naglas. Ne bijae kadar sjediti na mjestu nego se ushoda po sobi itajui pismo kojedrae u rukama. Preletje oima pismo, zatim ga proita jojednom, pa jo jednom, uzdie ramena, rairi ruke i stade nasred sobe otvorenih usta i ukoena pogleda. Ono to je upravomolio boga, vjerujui da e mu ispuniti, bilo je ispunjeno;ali se Nikolaj zaudio kao da je to bilo neto neobino, i kaoda se nikad nije tome nadao, te kao da ba to to se sve takobrzo zbilo dokazuje da ne dolazi od boga nego da je posljedicaobine sluajnosti.Onaj vor koji mu se inio nerazrjeiv i koji mu je sputavao slobodu razrijeio se ovim neoekivanim (kako se inilo Nikolaju) Sonjinim pismom koje nije bilo niim izazvano. Onaje pisala da su poslednje nesretne okolnosti, propast gotovocijele imovine Rostovljevih u Moskvi i grofiina elja, kojuje ona vie puta pokazala, da se Nikolaj oeni kneginjicomBolkonskom te njegovu utnja i suzdrljivost u posljednje vrijeme - da ju je sve to natjeralo na odluku da ga oslobodinjegova obeanja i da mu dade potpunu slobodu.Bilo mi je i suvie teko pomisliti da bih mogla prouzroiti nesreu i neslogu u obitelji koja me je obasula dobroinstvima - pisae ona - i moja ljubav ima za svrhu samo sreu onih koje volim, te vas stoga molim, Nicolas, da smatrateda ste slobodni i da vas usprkos svemu nitko ne moe vievoljeti od vae onje.Oba su pisma dola iz Trojice. Drugo je pismo bilo od grofice. Ona je u tom pismu opisivala poslednje dane uMoskvi, polazak na put, poar i propast svekolike imovine.U tom je pismu grofica, pored ostaloga, pisala da knez Andrejs drugim ranjenicima putuje s njima. Njegovo je stanje biloveoma opasno, ali sad lijenik kae da ima neto vie nade.Sonja i Nataa njeguju ga kao prave bolniarke.Nikolaj je s ovim pismom otiao sutradan kneginjici Marji. Ni Nikolaj ni kneginjica Marja nisu rekli ni rijei tometo mogu znaiti rijei: Nataa ga njeguje. Ali, zahvaljujuitom pismu, Nikolaj se odjednom sprijateljio s kneginjicom igotovo srodio.Sutradan je Rostov ispratio kneginjicu Marju do Jaroslavlja, a nakon nekoliko dana krenuo je u puk.

VIII

Sonja je iz Trojice napisala Nikolaju pismo koje je bilo uslienje njegove molitve. Evo ime je ono bilo izazvano.Staru groficu zaokupljala je sve vie i vie misao da oeniNikolaja bogatom udavaom. Znala je da je glavna zaprekatome Sonja. I onji je u posljednje vrijeme, osobito nakonNikolajeva pisma u kojem je on opisao svoj susret s kneginjicom Marjom u Boguarovu, bilo sve tee i tee ivjetiu grofiinu domu. Grofica nije proputala nijedne prilike dajoj ne natukne to uvredljivo ili nemilo.Ali nekoliko dana prije odlaska iz Moskve, grofica je, potresena i uzrujana zbog svega onoga to se dogaalo, pozvalaonju i nije je korila ni bilo ta zahtijevala, nego plauipoela moliti da se rtvuje i odui za sve to su joj bili uinilitako da ostavi Nikolaja.- Ja se neu smiriti sve dok mi to ne obea.Sonja je udarila u histerian pla i odgovorila jecajui da e sve uiniti, da je na sve spremna, ali nije izravnoobeala, i u dui se nije mogla odluiti da uradi ono to sutraili od nje. Valjalo se rtvovati za sreu obitelji koja juje othranila i odgojila. Sonja je bila naviknuta da se rtvujeza sreu drugih. Njen je poloaj u kui bio takav da je samortvujui se mogla pokazati koliko vrijedi, pa se obikla ivoljela da se rtvuje. Ali je prije, kad bi se god rtvovala,bila radosna, jer je znala da joj ba tako raste cijena u vlastitim oima i u oima drugih i da je sve dostojnija Nicolasakoga je najvema ljubila u ivotu; ali je sad trebalo da njenartva bude u tome da se odrekne onoga to je za nju bilanagrada za rtvu, sav smisao ivota. I prvi put u ivotu ogorise na te ljude koji su je obasuli dobroinstvima da bi joj zadalijo vee muke; zavidjela je Natai koja nije nikad osjetilanita slino, koja se nikad nije morala rtvovati i koja je drugeprisiljavala da se rtvuju, a ipak su je svi voljeli. I prvi putSonja outje kako se njena tiha, ista ljubav prema Nicolasupoinje odjednom pretvarati u strast koja je jaa i od pravila,i od vrline, i od religije; i pod utjecajem te strasti Sonja jei nehotice, budui da ju je ivot u zavisnosti nauio da sepritaji, odgovorila grofici nekim openitim neodreenim rijeima i sklonila se razgovora s njom, te odluila priekati da se sastane s Nikolajem pa da ga na tom sastanku ne oslobodi nego zauvijek vee uza se.Brige i strahote onih posljednjih dana koje su Rostovljevi proveli u Moskvi potisnule su u onji sumorne misli koje su jemorile. Bilo joj je drago to nalazi spas od njih u praktinuradu. Ali kad je doznala da je knez Andrej u njihovoj kui,nju obuze, pored sveg iskrenog saaljenja koje je osjealaprema njemu i prema Natai, osjeanje radosti i praznovjericeda bog nee da se ona rastane od Nicolasa. Znala je da jeNataa voljela samo kneza Andreja i da ga nije prestalavoljeti. Znala je da e se njih dvoje sad, kad su se sastali podtako stranim okolnostima, nanovo zamilovati, i da se ondaNikolaj nee moi oeniti kneginjicom Marjom, jer e bitisvojta. Usprkos svim strahotama onoga to se dogaalo tihposljednjih dana i prvih dana putovanja, Sonja se radovalatome osjeaju, toj spoznaji da se Providnost umijeala u njenprivatni ivot.U Trojikom manastiru Rostovljevi se prvi put na svom putu zaustavie da se jedan dan odmore.U manastirskom svratitu dadoe Rostovljevima tri velike sobe od kojih jednu zauze knez Andrej. Ranjeniku je togadana bilo mnogo bolje. U susjednoj sobi sjedili su grof i groficarazgovarajui se smjerno s nastojnikom manastira koji jesvratio svojim davnanjim znancima i darovateljima. Sonja jetakoer tu sjedila i bila radoznala emu govore knez Andreji Nataa. Sluala je kroz vrata njihove glasove. Vrata se odsobe kneza Andreja otvorie. Nataa izie sva uzbuena, prieonji i uhvati je za ruku, a da nije opazila kaluera koji jeustao, poao joj u susret i maio se za iroki desni rukav.- Nataa, ta je? Hodi ovamo - ree grofica.Nataa poe da primi blagoslov, a nastojnik joj posavjetova da se obrati za pomo bogu i njegovu ugodniku.im nastojnik izie, Nataa uhvati svoju drugaricu za ruku i ode s njom u praznu sobu.- Sonja, je li? On e ostati iv? - ree ona. - Sonjakako sam sretna i kako sam nesretna! Sonja, duo - sve jekako je i bilo. Samo da ostane iv! On ne moe... zato to,zato... to ... - I Nataa udari u pla.- Tako! Znala sam ja! Hvala bogu - prozbori Sonja. -Ostat e iv!Sonja je bila uzbuena isto toliko koliko i njena drugarica - i zbog njena straha i jada, i zbog svojih misli koje nijenikome kazivala. Ljubila je i tjeila plaui Natau. Samo daostane iv! - miljae ona. Poto su se naplakale, napriale iobrisale suze, obje drugarice prioe vratima od sobe knezaAndreja. Nataa oprezno odkrinu vrata i zaviri u sobu. Sonjastajae uz nju pred odkrinutim vratima.Knez Andrej leae na visoku uzglavlju od tri jastuka. Blijedo mu lice bijae mirno, oi sklopljene i vidjelo se kakojednoliko die.- Ah, Nataa! - malne vrisnu odjednom Sonja hvatajuiza ruku sestrinu i odmiui se od vrata.- ta je? ta je? - zapita Nataa.- To je ono, ono, gle ... - ree Sonja blijeda u licu idrhtavih usana.Nataa tiho zatvori vrata i uputi se sa onjom do prozora ne shvaajui ta ona govori.- Sjea se - kazivae Sonja uplaena i sveana izrazana licu - sjea se kad sam gledala u zrcalo mjesto tebe...U Otradnome, za boinih blagdana... Sjea li se ta samvidjela? ...- Sjeam se, sjeam se! - ree Nataa i razrogai oisjeajui se nejasno da je Sonja rekla onda neto knezuAndreju, kako ga je vidjela gdje lei.- Sjea se? - produi Sonja. - Ja sam tada vidjela i ispriala svima, i tebi, i Dunjai. Vidjela sam ga kako lei napostelji - govorae ona maui pri svakoj pojedinosti rukomi ispruenim prstom - i kako je zatvorio oi, i kako je biopokriven ba ruiastim pokrivaem, i kako je prekriio ruke - kazivae Sonja i uvjeravae se sve vie, dok je opisivalapojedinosti koje je maloprije vidjela, da je te iste pojedinostividjela i onda. Onda nije bila nita vidjela nego je isprialada je vidjela ono to joj je palo na pamet; ali eno to je ondaizmislila priinjalo joj se isto tako zbiljskim kao i svaka drugauspomena. Ne samo to se sjeala onoga to je onda rekla, ikako ju je on pogledao i osmjehnuo se, i kako je bio pokrivenneim crvenim, nego je bila tvrdo uvjerena da je jo ondarekla i vidjela da je bio pokriven ruiastim, upravo ruiastim pokrivaem i da su mu oi bile zatvorene.- Jest, jest, upravo ruiastim - ree Nataa koja setakoer sad sjeala, kako se inilo, da je rekla ruiastim, ikoja je smatrala da je ba u tome glavna neobinost i tajanstvenost proroanstva.- Ali ta to znai? - zamiljeno e Nataa.- Ah, ne znam, kako je sve to neobino.- ree Sonjahvatajui se za glavu.Nakon nekoliko minuta knez Andrej pozvoni i Nataa ode u njegovu sobu; a Sonja, uzrujana i potresena kao malokad,ostade pokraj prozora razmiljajui kako je neobino to to senetom dogodilo.

Toga se dana ukazala prilika da poalju pisma u vojsku pa je grofica pisala sinu.- Sonja - ree grofica i podie glavu kad neakinjanaie pored nje. - Sonja, nee li pisati Nikolenjki? - reegrofica tihim uzdrhtalim glasom, a Sonja proita iz pogledanjenih umornih oiju to gledaju povrh naoala, sve ono toje grofica mislila kad je to rekla. U tom se pogledu ogledaei molba, i strah da ne bude odbijena, i sram to mora moliti,i spremnost na nepomirljivu mrnju ako je odbije.Sonja prie grofici, kleknu i poljubi joj ruku.- Napisat u, maman - izusti ona.Sonja bijae raznjeena, uzrujana i potresena od svega onoga to se dogodilo toga dana, a nadasve od onoga predskazanja koje se onako tajanstveno obistinilo. Sad kad jeznala da se Nikolaj ne moe oeniti kneginjicom Marjom, jerse Nataa pomirila s knezom Andrejom, radosno je osjetilakako joj se vraa ono raspoloenje da se rtvuje, raspoloenjeu kojemu je voljela i u kojemu je bila obikla da ivi. I, oijupunih suza, radosna to zna da ini velikoduno djelo, prekidajui nekoliko puta pisanje zbog suza od kojih su joj sezamaglile crne barunaste oi, ona napisa ono dirljivo pismokoje je onako prenerazilo Nikolaja.

IX

U vojnom zatvoru, kamo bijahu odveli Pjera, oficiri i vojnici koji su ga uhapsili postupali su s njim neprijateljski,ali su mu iskazivali potovanje. Njihovo dranje prema njemuodavalo je da nisu jo nacistu tko je on (nije li veoma ugledanovjek) i neprijateljstvo zbog borbe koju su jo nedavno vodilis njim.Ali kad je sutradan ujutro dola smjena, Pjer je osjetio kako on za novu strau - za oficire i vojnike - ne znai vieono to je znaio za one koje su ga uhapsili. I doista, za straare drugoga dana nije vie taj visoki, debeli ovjek u seljakom kaftanu bio onaj iv ovjek koji se onako mahnito tukaos pljakaem i vojnicima pratnje i sveano izjavio kako jespasio dijete, nego samo sedamnaesti od pohapenih Rusa koje,tko zna zato, po zapovijedi vie komande, dre u zatvoru. Akoje i bilo togod neobino na Pjeru, to je bilo samo njegovoslobodno, pribrano i zamiljeno dranje i francuski jezik nakojemu se, na veliko udo Francuza, dobro izraavao. Usprkostome, Pjera su istog dana zatvorili s ostalim pohapenimsumnjivcima, zato to je zasebna soba u kojoj je on bio, zatrebala oficiru.Svi Rusi koji su bili zatvoreni s Pjerom pripadali su najniem staleu. I svi oni, poznavi u njemu gospodina, tuili su se od njega, to vie to je govorio francuski. Pjer je tunosluao kako mu se izruguju.Sutradan uveer Pjer je doznao da e se svim tim hapenicima (a, po svoj prilici, i njemu s njima) suditi kao palikuama. Treega dana vodili su Pjera i ostale u neku kuu u kojoj su sjedili francuski general bijelih brkova, dva pukovnika i neki drugi Francuzi s trakama oko ruku. Pjera su,jednako kao i druge, pitali onako tano i odreeno, kao dase toboe izdiu iznad ljudskih slabosti, i kako se obinoobraaju optuenicima, tko je on? Gdje je bio? S kojomnamjerom? Itd.Ta su pitanja, ostavljajui po strani sutinu stvarnoga dogaaja i iskljuujui mogunost, da se prodre u tu sutinu,imala za cilj, kao i sva pitanja koja se zadaju na sudu, samoda podmetnu onaj ljebi kojim su suci eljeli da poteku odgovori optuenika i da ga dovedu do eljena cilja, to jest do okrivljenja. im je on poeo govoriti neto to nije odgovaralo cilju okrivljenja, oni su uzimali onaj ljebi i voda je moglatei kud joj drago. Osim toga, Pjera je obuzelo ono to na svimsudovima obuzima optuenike: nedoumica zato ga sve topitaju? inilo mu se kao da tu smicalicu s podmetanjemljebia upotrebljavaju samo iz obzirnosti ili neke uljudnosti.Znao je da je u vlasti ovih ljudi, da ga je samo vlast dovelaovamo, da im je samo vlast davala pravo da trae odgovore napitanja i da je jedini cilj ovoga skupa da njega okrive. I stoga,budui da je postojala vlast i elja da ga okrive, nije trebaloni smicalica s pitanjima ni suda. Bilo je jasno da svi odgovorimoraju dovesti do toga da ga proglase krivim. Na pitanje taje radio kad su ga uhapsili, Pjer je odgovorio nekako traginoda je nosio roditeljima dijete quil avait sauv des flammes.[footnoteRef:57]- Zato se tukao s pljakaem? Pjer je odgovorio da je branioenu, da je svaki ovjek duan braniti enu koju je netkouvrijedio, da... Tu su ga prekinuli: to nije spadalo ovamo.ta je radio u dvoritu zapaljene kue gdje su ga vidjelisvjedoci? Odgovorio je da je iao pogledati ta se zbiva uMoskvi. Tu ga opet prekidoe: nisu ga pitali kamo je iao,nego zato se nalazio kod poara? Tko je on - ponovili sumu prvo pitanje na koje nije htio odgovoriti. Opet je rekaoda ne moe rei. [57: Koje je izbavio iz plamena.]

- Zapiite, to nije dobro. To nikako nije dobro - ree otro general bijelih brkova i crvena, rumena lica.etvrtoga dana izbie poari na Zubovljevu nasipu.Pjera i ostalu trinaestoricu odvedoe na Krimski brod, u spremite za koije nekog trgovca. Prolazei ulicama, Pjerse guio od dima koji je, kako se inilo, obavio cio grad. Navie je strana vidio poare. Pjer tada nije jo shvaao znaenjaspaljene Moskve i zgraao se gledajui poare.Pjer je proboravio jo etiri dana u spremitu za koije kod Krimskoga broda, i tih je dana doznao iz razgovorafrancuskih vojnika da svi uznici oekuju svakog dana dapadne maralova odluka. Kojega marala, to Pjer nije mogaodoznati od vojnika. Za vojnike je, oito, maral bio najviai pomalo tajanstvena karika vlasti.Ti prvi dani, do 8. rujna - dana u koji su uznike odveli na ponovno presluavanje, bili su Pjeru najtei.

X

Dana 8. rujna doe u spremite k uznicima neki veoma ugledan oficir, sudei po potovanju koje su mu iskazivalistraari. Taj oficir, po svoj prilici iz taba, s popisom u rukama,prozva sve Ruse nazvavi Pjera: celui qui navoue pas sonnom.[footnoteRef:58] I, poto ravnoduno i lijeno prijee pogledom po svimuznicima, on zapovjedi oficiru strae da ih pristojno obue idotjera prije no to ih dovede pred marala. Nakon jednogsata doe eta vojnika i povede Pjera i ostalu trinaestoricu naDjevojako polje. Dan bijae vedar, sunan poslije kie, i zrakbijae neobino ist. Dim se nije povijao po zemlji kao onogadana kad su Pjera izveli iz vojnog zatvora na Zubovljevunasipu; dim se dizao u stupovima u istu uzduhu. Nigdje nijemogao vidjeti vatre od poara, ali su se posvuda dizali stupovidima i cijela je Moskva, sve to je Pjer uope mogao vidjeti,bila jedno zgarite. Na sve je strane vidio kuita s peima idimnjacima i gdjeto opaljene zidove kamenih kua. Pjer sezagledao u zgarita i nije mogao razaznati poznate gradskeetvrti. Ponegdje je vidio crkve koje su ostale itave. Kremlj,neporuen, bijelio se u daljini sa svojim tornjevima i IvanomVelikim. U blizini je ivo blistala kupola Novodjevojakogmanastira i odande su neobino zvuno zvonila zvona. Tazvonjava podsjeti Pjera da je nedjelja i Mala Gospojina. Alise inilo da nema tko slaviti taj blagdan: posvuda bijaepusto od poara, a od ruskog su ivlja nailazili samo kadikadodrpani, zaplaeni ljudi koji su se skrivali od Francuza. [58: Onaj koji nee da kae svoje ime.]

Oito je rusko gnijezdo bilo razoreno i uniteno; ali je Pjer nejasno osjeao da se, nakon unitenja onoga ruskogivotnog reda, utvrdio u ovom razorenom gnijezdu poseban,sasvim drugaiji, ali vrst francuski red. Osjeao je to gledajui ove vojnike koji su pratili njega i ostale okrivljenike, istupali ilo i radosno, u pravilnim redovima; osjeao je togledajui nekog visokog francuskog slubenika to se provezao mimo njega u kalei s dva konja koje je tjerao vojnik.Osjeao je to sluajui vesele zvuke pukovske muzike kojisu dopirali s lijeve strane polja, a navlastito je to osjeao ipoimao zbog onoga popisa koji je jutros proitao prozivajui uznike onaj francuski oficir to je doao. Pjera su uhapsili jedni vojnici, a odveli ga u jedno, pa u drugo mjesto desecidrugih ljudi; inilo se da bi oni mogli zaboraviti na nj, pobrkati ga s drugima. Ali nisu: njegovi odgovori na presluavanjuvratiti su mu se u obliku naziva: celui qui navoue pas sonnom. I sad su ga pod tim nazivom koji je Pjeru bio straan,vodili nekamo dok im se na licima ogledalo nesumnjivo uvjerenje da su on i svi ostali uznici ba oni koji su im potrebnida ih vode onamo kamo treba. Pjer se osjeao kao siunatreica to je zapala u kota stroja koji on ne poznaje, alikoji pravilno radi.Pjera i ostale okrivljenike odvedoe na desnu stranu Djevojakog polja, nedaleko od manastira, od velike bijele kue s golemim vrtom. To je bila kua kneza erbatova u koju jePjer prije esto dolazio domainu i u kojoj je sad stanovaomaral, vojvoda Eckmhlski, kako je doznao iz razgovoravojnika.Dovedoe ih pred ulazne stepenice i poee uvoditi jednog po jednog u kuu. Pjera uvedoe estoga. Provedoe ga krozstaklenu galeriju, trijem, predvorje, koje je Pjer poznavao, iuvedoe u dugi niski kabinet pred vratima kojega stajaeautant.Davout sjedae u dnu sobe nagnut nad stolom, s naoarima na nosu. Pjer mu prie blie. Ne podiui pogleda, Davoutprouavae neki spis to leae pred njim. Ne podie pogledani kad ga tiho upita:- Qui tes vous?[footnoteRef:59] [59: Tko ste vi?]

Pjer je utio jer nije mogao izgovoriti ni rijei. Davout nije bio za Pjera samo francuski general; za Pjera je Davoutbio ovjek na glasu sa svoje okrutnosti. Gledajui u hladnolice Davoutu koji je, poput stroga uitelja, bio spreman dase strpi neko vrijeme i saeka odgovor, Pjer je slutio da gasvaki as krzmanja moe stajati ivota; ali nije znao ta dakae. Nije se usuivao da kae to je kazao na prvom presluanju; da otkrije svoju titulu i poloaj, bilo je opasno isramota. Pjer uae. Ali prije no to stie da se na bilo taodlui, Davout podie glavu, podie naoari na elo, zakiljii zagleda se u Pjera.- Ja poznajem ovoga ovjeka - ree odmjereno i hladno,raunajui, jamano, da e zaplaiti Pjera. Jeza to maloprijeproe Pjeru uz lea, stee mu glavu kao tijeskom.- Mon gnral, vous ne pouvez pas me connatre, je nevous ai jamais vu...[footnoteRef:60] [60: Generale, vi me ne moete poznati, ja vas nisam nikad vidio ...]

- Cest un espion russe[footnoteRef:61] - utee mu se u rije Davoutobraajui se drugom generalu koji je bio u sobi i koga Pjernije ni opazio. I Davout se okrenu. Pjer odjednom zabrzaneoekivano gromovitim glasom: [61: To je ruski uhoda.]

- Non, Monseigneur - ree poto se nenadano sjeti da jeDavout vojvoda. - Non, Monseigneur, vous navez pas pu meconnatre. Je suis un officier militionnaire et je nai pasquitt Moscou.[footnoteRef:62] [62: Nisam, vae visoanstvo, niste me mogli poznati. Ja sam oficir narodne obrane i nisam naputao Moskvu.]

- Votre nom?[footnoteRef:63] - opet e Davout. [63: Vae ime?]

- Besouhof.- Quest se qui me prouvera que vous ne mentez pas?[footnoteRef:64] [64: Tko e mi dokazati da ne laete?]

- Monseigneur! - uskliknu Pjer, ali ne uvrijeeno negomoleivo.Davout podie oi i zagleda se u Pjera. Nekoliko asaka gledahu jedan drugoga i taj pogled spasi Pjera. Usprkos svimratnim i sudskim prilikama, tim su se pogledom uspostavililjudski odnosi izmeu ta dva ovjeka. Obojica su u tom jednom jedinom trenutku nejasno proosjeali mnogo, mnogo toga,i pojmili da su obojica djeca ovjeanstva, da su braa.Na prvi je pogled za Davouta, koji je samo pridigao glavu sa svog popisa u kojemu su ljudska djela i ivoti bili obiljeenibrojevima, Pjer bio samo okolnost: i Davout bi ga bio strijeljao,a da ga ne bi grizla savjest zbog runa postupka; ali je sad vevidio u njemu ovjeka. asak se zamisli.- Comment me prouverez vous la vrit de ce que vous me dites?[footnoteRef:65] - hladno e Davout. [65: Kako ete mi dokazati da je istina to to kaete?]

Pjer se sjeti Ramballa i kaza iz kojega je on puka, i njegovo prezime, i ulicu u kojoj se nalazi kua.- Vous ntes pas ce que vous dites[footnoteRef:66] - ponovo e Davout. [66: Vi niste to to kaete. ]

Pjer poe drhtavim, isprekidanim glasom iznositi dokaze da je istina ono to je rekao.Ali ue autant i javi neto Davoutu.Davout se najednom razvedri kad u to mu je autant javio, i uze se zakopavati. Oito je sasvim zaboravio na Pjera.Kad ga autant podsjeti na uznika, on se namrgodi, klimnu glavom prema onoj strani gdje stajae Pjer i ree neka gaodvedu. Ali kamo je trebalo da ga odvedu - Pjer nije znao:natrag u onu kolibu ili na stratite koje bijahu priredili i kojesu mu pokazali drugovi dok su ili preko Djevojakog polja.On okrenu glavu i opazi kako autant ponovo neto pita.- Oui, sans doute![footnoteRef:67] - ree Davout, ali Pjer nije znao taznai to da. [67: Da, naravno.]

Pjer nije znao ni kako je iao, ni je li dugo iao, ni kuda je iao. Bez ikakvih misli i otupio, ne videi nita oko sebe,pomicao je noge s ostalima sve dok nisu svi stali i on s njima.Jedna ga misao nije nikako naputala. To je bila ova misao: tko ga je, tko ga je, napokon, osudio na smrt? Nisuga osudili oni ljudi koji su ga presluavali u komisiji; nijedan od njih nije htio niti je, jamano, mogao to uiniti.Nije ga osudio ni Davout koji ga je onako ovjeno pogledao.Jo samo jedan trenutak i Davout bi bio uvidio da postupajuruno, ali do tog trenutka nije bilo dolo zato to je autantuao u sobu. A ni taj autant nije, jamano, mislio nita zlo, alinije morao ui. Pa tko je, zapravo, kanjavao, ubijao, liavaoivota njega - Pjera sa svim njegovim uspomenama,tenjama, nadama, mislima? Tko je to uinio? Nitko, kakonasluivae Pjer.To je bio red, stjecaj prilika.Nekakav je red ubijao njega - Pjera, liavao ga ivota, svega, unitavao ga.

XI

Od kue kneza erbatova povedoe uznike pravo niz Djevojako polje, lijevo od Djevojakog manastira, i dovedoe do povrtnjaka na kojemu stajae stup. Za stupom bijae velikajama s netom iskopanom zemljom, a oko jame i stupa stajaeu polukrugu gomila svijeta. U gomili je bilo malo Rusa, amnogo Napoleonovih vojnika koji nisu bili u slubi: Nijemaca,Talijana i Francuza u razliitim uniformama. Desno i lijevood stupa stajahu svrstane francuske ete u modrim uniformama s crvenim poramenicama, s gamaama i akovima.Okrivljenike rasporedie po odreenom redu u popisu (Pjer je bio esti) i odvedoe do stupa. Nekoliko bubnjeva zabubnjanajednom s dvije strane, i Pjer osjeti kao da mu se s tim bubnjanjem otkida dio due. Nije vie bio kadar misliti ni prosuivati. Mogao je samo gledati i sluati. I elio je samo jedno- elio je da se to prije zbude neto strano, neto to semora zbiti. Pjer se obazirae na svoje drugove i promatrae ih.Dva ovjeka s kraja bijahu robijai obrijanih glava. Jedan visok, mrav: drugi crnomanjast, kosmat, miiav, plosnatanosa. Trei je bio vlasteoski sluga od nekih etrdeset i petgodina, progruane kose, pun, dobro uhranjen. etvrti bijaeseljak, veoma pristao, lopataste plave brade i crnih oiju. Petije bio tvorniki radnik, ut, mrav momak od nekih osamnaestgodina, u kunom kaputu.Pjer je uo kako se Francuzi dogovaraju hoe li ih strijeljati po jednoga ili po dvojicu. Po dvojicu - odvrati hladno imirno najstariji oficir. Redovi vojnika pomakoe se, i opaalose da se svi ure - i to da se ne ure onako kako se ure ljudida obave posao koji je svima razumljiv, nego onako kako seure da dovre nuan, ali neugodan i nedokuiv posao.Francuski slubenik s earpom doe na desnu stranu vrste okrivljenika i proita osudu na ruskome i francuskom.Zatim dva para Francuza pristupie okrivljenicima i uhvatie obojicu robijaa koje im je pokazao oficir i koji su stajali s kraja. Robijai prioe stupu, stadoe i, dok ne donesoevree, gledahu utke oko sebe, kao to nastrijeljena zvijergleda lovca koji joj se primie. Jedan se neprestano kriao,drugi se eao po leima i micao ustima kao da se smjeka.Vojnici im bre-bolje poee vezivati oi, navlaiti vree nanjih i privezivati ih za stup.Dvanaest strijelaca s pukama izdvojie se iz redova i stadoe na osam koraaj a od stupa. Pjer se okrenu da ne vidi to e se dogoditi. Odjednom se razlee tresak i gromot kojise Pjeru uinie jai i od najstranijega groma, i on se obazre.Bio je dim, a Francuzi su, blijedih lica i drhtavih ruku, radilineto kod jame. Privedoe drugu dvojicu. I ta su dvojica gledala sve isto onako, istim onakvim oima, uzaludno, samooima, nijemo, molei da ih zatite i, jamano, ne shvaajuii ne vjerujui u ono to e se dogoditi. Nisu mogli vjerovatizato to su samo oni znali to je za njih ivot, pa stoga nisushvaali ni vjerovali da bi im ga netko mogao oduzeti.Pjer nije htio gledati pa se ponovo okrenu; ali ga ponovo zaglui neto nalik na stranu eksploziju i u isti mah ugledadim, neiju krv i blijeda uplaena lica Francuza koji su opetneto radili kod stupa gurkajui jedan drugoga drhtavim rukama. Pjer predisae i gledae oko sebe kao da pita: ta jeovo? Isto pitanje ogledae se i u svim pogledima s kojima sesusretao njegov pogled.Na licima svih Rusa, na licima francuskih vojnika, oficira, svih bez izuzetaka, opaao je isti strah, stravu i borbu kojibijahu u njegovu srcu. Pa tko to, zapravo, radi? Svi oni patekao i ja. Pa tko? Pa tko? - bijesnu mu na trenutak u glavi.- Tirailleurs du 86-me, en avant![footnoteRef:68] - viknu netko. Povedoe petoga koji je stajao uz Pjera - sama. Pjer ne shvati da je spaen, da su njega i sve ostale doveli ovamo samo zato daprisustvuju strijeljanju. Gledao je to se dogaa, i sve ga jevie obuzimao uas, i nije osjeao ni radosti ni smirenja. Petije bio tvorniki radnik u kunom kaputu. im su ga dotakli,odskoio je prestravljeno i uhvatio se za Pjera (Pjer je zadrhtao i oteo mu se.) Radnik nije mogao hodati. Poduhvatilisu ga i vukli, a on je neto vikao. Kad ga dovedoe do stupa,odjednom umuknu. Kao da je odjednom neto shvatio. Ili jeshvatio da je uzalud vikati, ili da je nemogue da e ga ljudiubiti, pa je stao kod stupa oekujui da mu poveu oi s drugima i, kao nastrijeljena zvijer, gledao oko sebe uagrenimoima. [68: Strijelci, 86. puka, naprijed!]

Pjer se ne mogae prisiliti da se okrene i zatvori oi. Radoznalost i uzbuenost njegova i cijele gomile dosegoe vrhunac pri ovom petom ubojstvu. Ovaj peti inio se isto onako mirankao i ostali: preklapao je skutove kunog kaputa i ekao bosom nogom drugu nogu.Kad mu zavezivahu oi, on sam popravi na potiljku uzao koji ga je uljao; zatim, kad ga prislonie uz krvavi stup,zavali se, ali kako mu je u tom poloaju bilo nezgodno, namjesti se, stade pravo i mirno se nasloni. Pjer ne odvajaeoiju od njega pa mu ne umae ni najmanji pokret.Po svoj je prilici pala zapovijed, po svoj se prilici razlegoe pucnjevi iz osam puaka. Ali koliko se god pokuavao kasnijeprisjetiti, Pjeru se inilo da nije uo nikakva pucnja. Vidioje samo kako je radnik odjednom, tko zna zato, klonuo nakonopcima, kako je izbila krv na dva mjesta i kako su sekonopci odrijeili zbog teine objeenoga tijela i radnik neprirodno oborio glavu, podavio noge i sjeo. Pjer pritra stupu.Nitko ga ne zadravae. Oko radnika su neto radili uplaeni,blijedi ljudi. Jednom se starom brkatom Francuzu tresla donjaeljust dok je drijeio konopce. Tijelo se svalilo. Vojnici ganespretno i urno povukoe iza stupa i poee gurati u jamu.Svi su, oito, znali da su zloinci koji treba da to prije sakriju tragove svoga zloina.Pjer zaviri u jamu i vidje kako ondje lei radnik uskakavenih nogu, gotovo do glave, jedno mu rame izdignuto vie od drugoga. I to se rame grevito, jednoliko sputalo i dizalo.Ali su ve lopate zemlje padale na cijelo tijelo. Jedan vojnikviknu ljutito, pakosno i boleivo na Pjera neka se vrati nasvoje mjesto. Ali ga Pjer ne shvati i stajae kod stupa, i nitkoga ne tjerae odande.Kad je jama bila ve zasuta, razlee se zapovijed. Pjera odvedoe na njegovo mjesto, a francuski vojnici koji su stajaliu redovima s obje strane stupa nainie poluokret i poeeprolaziti odmjerenim koracima pored stupa. Dvadeset i etiristrijelca s praznim pukama, koji su stajali u sredini kruga,zauzimahu trkom svoja mjesta dok su ete prolazile porednjih.Pjer gledae nepribrano te strijelce koji dva po dva istravahu iz kruga. Svi se prikljuie etama osim jednoga. Mlad vojnik mrtvaki blijeda lica, s akovom koji mu je spuzaona potiljak, bijae spustio puku i stajae svejednako predjamom na onom mjestu odakle je pucao. Posrtao je kao da jepijan i iao as naprijed, as natrag po nekoliko koraka da bise odrao na nogama. Jedan stari vojnik podoficir, istra izredova, zgrabi mladoga vojnika za rame i uvue ga u etu. Gomila Rusa i Francuza poe se razilaziti. Svi su ili utke i oborenih glava.- a leur apprendra incendier[footnoteRef:69] - ree jedan Francuz. Pjer se obazre da vidi tko je to rekao, i vidje vojnika koji sehtio nekako utjeiti zbog onoga to je bilo uinjeno, ali nijemogao. Nije ni izgovorio do kraja to je poeo, ve je odmahnuo rukom i poao dalje. [69: Ovo e ih nauiti kako se pale kue.]

XII

Nakon strijeljanja, Pjera odvojie od ostalih okrivljenika i ostavie sama u omanjoj, opustoenoj i zagaenoj crkvi.Pred veer ue u crkvu podoficir strae s dva vojnika i priopi Pjeru da je pomilovan i da e sad prijei u barakeratnih zarobljenika. Ne shvaajui ta mu govore, Pjer ustadei poe s vojnicima. Dovedoe ga do koliba koje bijahu sagraene uvrh polja od nagorjelih dasaka, greda i letava i uvedoega u jednu od njih. U mraku Pjera okrui dvadesetak razliitih ljudi. Pjer ih gledae ne shvaajui tko su ti ljudi, zatosu tu i ta hoe od njega. Sluao je ta mu govore, ali nije iznjihovih rijei nita zakljuivao niti ih na bilo ta primjenjivao: nije shvaao njihova smisla. Odgovarao je na ono to suga pitali, ali nije razmiljao tome tko ga slua ni kako eshvatiti njegove odgovore. Gledao je lica i likove, i svi su muse oni inili podjednako besmisleni.Onoga asa kad je Pjer vidio ono strano ubojstvo to su poinili ljudi koji nisu htjeli to uraditi, kao da je odjednomnetko istrgao iz Pjerove due onu oprugu na kojoj se svedralo i stoga se inilo kao ivo, i sve se sruilo i pretvorilou hrpu smea bez smisla. Iako nije bio toga svjestan, on jegubio vjeru i u to da je svijet dobro ureen, i u ljudsku duu,i u svoju duu, i u boga. Pjera je i prije obuzimalo to raspoloenje, ali nikad tako snano kao sad. Prije, kad su ga spopadale takve sumnje - izvor je tim sumnjama bila njegovavlastita krivnja. I u dubini je due osjeao da se spas od togaoaja i od tih sumnji nalazi u njemu samu. Ali je sad osjeaoda nije on kriv to se svijet sruio pred njegovim oima i tosu ostale samo bezvrijedne ruevine. Osjeao je da nije u njegovoj moi da povrati vjeru u ivot.Oko njega u tami stajahu ljudi: zacijelo ih je neto na njemu veoma zanimalo. Priali su mu neto, ispitivali ga neemu, zatim ga nekamo odveli, pa se napokon naao u kutukolibe kraj nekih ljudi to su dobacivali rijei s razlitiihstrana i smijali se.- I tako vam, brao moja ... taj isti princ koji (naglaavajui osobito rije koji)... - kazivae netko u suprotnomkutu kolibe.Pjer je sjedio utke i nepomino na slami uza zid i as otvarao, as zatvarao oi. Ali im bi zatvorio oi, vidio je predsobom ono grozno lice tvornikog radnika, koje je bilo osobitogrozno zbog svoje bezazlenosti, i lica ubojica protiv svoje voljekoja su bila jo groznija zbog svoga nemira. I ponovo je otvarao oi i gledao bez misli u tamu oko sebe.Uz njega je sjedio pognut malia koga je Pjer sprva uoio zbog jaka zadaha znoja koji je irio oko sebe pri svakomsvom pokretu. Taj je ovjek neto radio u tami oko svojihnogu, i premda mu Pjer nije vidio lica, osjeao je kako ga tajovjek neprestano gleda. Poto se malo bolje zagledao umraku, Pjer shvati da se taj ovjek izuva. I to kako se onizuvao poe zanimati Pjera.Odrijeivi opute kojima mu bijae svezana jedna noga, on uredno smota opute i odmah se prihvati druge noge pogledajui Pjera. Dok je jednom rukom vjeao opute, drugomse ve maio da razvezuje drugu nogu. I tako, pravei briljivokrune, spore pokrete koji su brzo slijedili jedan drugim,ovjek se izuo, povjeao svoju obuu klinove koji bijahupozabijeni vie njegove glave, izvadio noi, obrezao neto,sklopio noi, turio ga pod uzglavlje pa se bolje namjestio,obuhvatio rukama uzdignuta koljena i upro pogled pravo uPjera. Pjeru se inilo da neto ugodno, umirujue i okrugloizbija iz tih sporih pokreta, iz toga njegova lijepo ureenogdomainstva u kutu, ak i iz mirisa toga ovjeka, pa ga promatrae ne odvajajui oiju od njega.- A jeste li mnogo nevolje vidjeli, gospodine? A? - odjednom e malia. A u pjevuckavu glasu toga ovjeka bijaetoliko prijaznosti i bezazlenosti da mu Pjer htjede odgovoriti,ali mu vilica zadrhta i on outje suze. Malia poe u istomtrenutku govoriti istim onim ugodnim glasom ne dajui Pjeruvremena da pokae kako je zbunjen.- E, sokole moj, ne tuguj - ree onako njeno i pjevuckavo kako govore stare ruske seljanke. - Ne tuguj, rode:as trpi, a vavijek ivi! Tako ti je to, mili moj! A ivimaovdje, hvala bogu, nema vrijeanja. Ima i ovdje i dobrih izlih ljudi - ree i, govorei jo, gipko kleknu ustade i odenekamo iskaljavajui se.- Gle vragolana, doao je - zau Pjer s drugoga krajakolibe isti prijazni glas. - Doao je vragolan, pamti! De, de,dosta! - I, otiskujui psetance to je skakutalo oko njega,vojnik se vrati na svoje mjesto i sjede. U rukama je imaoneto zamotano u krpi.- Evo, zagrizite malo, gospodine - ree poprimajui ponovo prijanji ton pun potovanja, i razastirui krpu i pruajui Pjeru nekoliko peenih krumpira. - Za ruak je bilajuha. A krumpiri su to mogu biti.Pjer nije jeo cio dan i miris krumpira uini mu se neobino ugodan. On zahvali vojniku i poe jesti.- ta, zar e tako? - ree vojnik smjekajui se, teuze jedan krumpir. - Nego, ovako ti to! - On opet izvadinoi, razreza na dlanu krumpir na dvije jednake pole, pospesolju iz krpe i prui Pjeru.- Krumpiri su to mogu biti - ponovi on. - Tako ti tojedi.Pjeru se inilo da nije nikad jeo ukusnijeg jela.- Ama nije meni nita - ree Pjer - ali zato su strijeljali one nesretnike!... Posljednjemu je bilo oko dvadesetgodina.- Ts, ts... - izusti malia. - Grehota je, grehota ...- doda brzo i produi kao da su mu rijei bile uvijek spremneu ustima i same od sebe izlijetale iz njih: - A kako to, gospodine, da ste ostali u Moskvi?- Nisam mislio da e oni tako brzo doi. Sluajno samostao - ree Pjer.- Pa kako su te uhvatili, sokole moj, je li u tvojoj kui?- Nisu, nego sam iao da gledam poar i onda su meepali i osudili kao palikuu.- Gdje je sud, tu je nepravda - ubaci malia.- A jesi li ti odavno ovdje? - zapita Pjer vaui posljednji krumpir.- Je l ja? U nedjelju su me odveli iz moskovske bolnice.- A ta si, vojnik?- Vojnik iz Aperonskoga puka. Umirao sam od groznice.Nisu nam nita ni rekli. Lealo je nas dvadesetak. Nismo seni u snu nadali.- ta, nije li ti teko ovdje? - zapita Pjer.- Kako ne bi bilo teko, sokole moj! Ja se zovem Platon;prezime mi je Karatajev - nadoveza, oito zato da olakaPjeru razgovor s njim. - U vojsci su me prozvali Sokolom.Kako ne bi bilo teko, sokole moj! Moskva je mati gradovima.Kako ne bi bilo teko to gledati. Ali i crv grize kupus pa prijenjega ugine: tako kau stari - dometnu brzo.- Kako, kako si rekao? - zapita Pjer.- Je l ja? - zapita Karatajev. - Ja kaem: ovjek snuje,a bog odreuje - ree on mislei da ponavlja ono to je rekao.I odmah proslijedi: - A kako vi, gospodine, imate li dobra?I kuu imate? Dakle, nita vam ne fali! I domaicu imate? Ajesu li vam vai stari ivi? - zapitkivae on, a Pjer je, iakonije vidio u tami, osjeao kako su se vojniku, dok ga je ispitivao, skupljale usne od suzdrana prijazna osmijeha. Oito sesneveselio kad je uo da Pjer nema roditelja, napose majke.- ena je za dogovor, punica za razgovor, ali nitko nijedrai od roene majke! - ree on. - Dobro, a imate li djeice? - zapitkivae on dalje. Pjerov nijeni odgovor ponovoga, oito, sneveseli pa se pouri da doda: - Pa ta, mladi ste,dat e jo bog, bit e. Samo da ivite u slozi...- Pa sad je svejedno - ree i nehotice Pjer.- Eh, dragoviu moj - na to e Platon. - Nikad se nemojodrei tamnice ni prosjake torbice. - On se bolje namjesti,iskalja, spremajui se, po svoj prilici, da dugo pria. - Takosam i ja, prijatelju dragi, ivio jo kod kue - poe on. -Oevina nam velika, zemlje mnogo, lijepo ive seljaci, i kuaje naa, hvala bogu. Otac je samosedmi iao da kosi. Lijeposmo ivjeli. Bili smo pravi krani. Ali se dogodi... - i Pla