Sveučilište u Zadru Odjel za pedagogiju Kolegij: Opća povijest pedagogije John Locke „Misli o odgoju“ Seminarski rad Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Igor Radeka Asistentica: dr. sc. Ana Marija Rogić Studentice: Draženka Barić i Andjela Pavić
Sveučilište u Zadru
Odjel za pedagogiju
Kolegij: Opća povijest pedagogije
John Locke „Misli o odgoju“
Seminarski rad
Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Igor Radeka
Asistentica: dr. sc. Ana Marija Rogić Studentice: Draženka Barić i Andjela Pavić
Zadar, prosinac, 2013.
Sadržaj
1. Uvod....................................................................................................1
2. Život i djela.............................................................................................2
3.Empirizam...............................................................................................4
4. O djelu „Misli o odgoju“..............................................................................5
5. Odgojni stavovi.........................................................................................6
5.1 Tjelesni odgoj....................................................................................................................7
5.2 Moralni odgoj....................................................................................................................9
5.3 Intelektualni odgoj...........................................................................................................12
6. Zaključak..............................................................................................15
6. Literatura..............................................................................................16
1. Uvod
Prosvjetiteljstvo se u Europi javlja krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog
stoljeća. Svojim suprotstavljanjem religioznim, političkim i moralnim opresijama,
prosvjetitelji su nastojali obnoviti znanje, etike i estetike svog vremena. Prosvjetiteljski ideal
čovjeka je onaj koji djeluje po principima, a ne samo po navikama, tradiciji. Sebe su smatrali
naprednom elitom koja se bori protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije prošlih stoljeća i
ujedno djeluje za svjetski napredak. Prosvjetiteljstvo je vrijeme kada čovjek, počinje
racionalno razmišljati i izvlači se iz okova srednjovjekovne mistike. U tom procesu državne i
crkvene vlasti gube važnost, to jest ostavljene su po strani. To je bio spontan pokret koji je
doveo do velikih znanstvenih otkrića.
Prosvjetiteljstvo je ideološki i obrazovni pokret. Utjecao je na kulturni i pedagoški život 18. i
19. stoljeća, te je ukazivao na potrebu prosvjećenja širokih narodnih masa. Filozofski se
zasnovao na empirizmu i racionalizmu. Naglašavao je prirodno pravo svakog pojedinca da se
obrazovanjem usavršava prema dostignućima znanosti. Prosvjetu su prosvjetitelji smatrali
osnovnom snagom koja će promijeniti feudalan društveni poredak, smatra Zaninović.
Kritizirali su skolastički tip obrazovanja i stalešku školu, a zastupali su pravo svih ljudi na
školovanje u osnovnim, srednjim i visokim školama.
U drugoj polovici 17. stoljeća i u 18. stoljeću pedagogiju i razvitak škole karakteriziraju
značajne promjene. Njih pokreće engleski filozof i pedagog John Locke. Potkraj 17. stoljeća
Locke istupa s pedagoškim sistemom u kojem su izražene nove težnje građanske klase. U
formuliranju cilja odgoja i u etici Locke ne polazi od religije, već od interesa „praktičnog
čovjeka“. On odbacuje učenje o urođenim idejama, što su zastupali filozofija i crkveno
učenje, i tako polaže temelje novoj spoznajnoj teoriji u osnovi koje leži iskustvo. On također
odbacuje srednjovjekovno obrazovanje (sedam vještina) i određuje program realnog
obrazovanja. Locke je prvi od antičke pedagogije razradio sistem fizičkog odgoja.
(Zaninović, M. 1988: 114-115)
2. Život i djela
John Locke rođen je 1632. u Wringtonu u pokrajini Somerset, kao sin pravnika koji se
tijekom prve pobune protiv Charlesa I. borio na strani parlamentaraca. Tijekom školovanja u
Westminsteru učio je grčki, latinski, hebrejski i arapski, a znanosti se, kako je Locke kasnije
konstatirao, posvećivalo malo vremena. Od 1652. studira skolastičku filozofiju, diplomirao je
1656., a na istom je fakultetu i magistrirao. Nakon diplomiranja proučava latinski i grčki, a od
1664. i moralnu filozofiju. Kasnije upisuje studij medicine koji nije završio, ali ga je taj studij
usmjerio prema znanosti. Postao je član Kraljevskog društva za napredak prirodne spoznaje.
Lockeu paralelni interes predstavlja područje politike i gospodarstva. 1665. godine poslan je
na diplomatsku misiju u Cleves, 1675. posjetio je Francusku gdje se upoznao sa filozofijom
Descartesa i Gassendija. 1679. vratio se u Englesku koja je bila zahvaćena teškim političkim
sukobima. Nastale prilike u državi ugrozile su Lockeov položaj pa on bježi u Nizozemsku, u
međuvremenu kralj ga je lišio katedre u Oxfordu i proglasio ga izdajicom zahtijevajući
njegovo isključenje. (http://www.fordham.edu/halsall/mod/1692locke-education.asp)
Za vrijeme boravka u Nizozemskoj Locke je pisao i okupio širok broj prijatelja,
surađivao je sa Bibliotheque universelle Jeana Leclerca koja je 1688. godine objavila sažetak
njegova glavnog djela Ogleda o ljudskom razmu na kojem je radio još od 1671. Prvo
objavljeno Lockeovo djelo bilo je Pismo o toleranciji.
Po povratku u Englesku prihvatio je položaj dužnosnika u Ministarstvu trgovine i
poljoprivrede, u kojem je, unatoč lošem zdravlju, ostao do 1700. Prijateljevao je s obitelji
Masham te se zbog njih 1691. godine za stalno preselio u Oatesu provevši ondje posljednje
godine života. U to vrijeme je polemizirao s Edwardom Stillingfeeltom, biskupom iz
Worzestera te pisao komentare na poslanice Sv. Pavla. Umro je 1704. godine.
John Locke je imao veliki utjecaj na razvoj političke filozofije. Njegove ideje su bile temelj za
koncept američkog zakona i organizacije vlasti. Lockeova epistemologija i filozofija imala je
velik utjecaj i na period prosvjetiteljstva. (Božićević,V. 1996, str. 132.)
Neka njegova značajna djela su: Ogled o ljudskom razumu, Dvije rasprave o vladi,
Pismo o toleranciji, Neke misli o obrazovanju i Razumnosti kršćanstva.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/John_Locke#Djela)
Tablica 1.: Pedagoške inovacije (Mijatović, A., Vrgoč, H., Peko, A., Mrkonjić, A., Ledić, J.
1999:47)
INOVATOR OSNOVNA
ZAMISAO
KURIKULUM METODE
PODUKE
ULOGA
UČITELJA
ZNAČENJE ZNAČAJ ZA
DANAŠNJE
J. Locke
(1632.-
1704.)
Razvitak
intelektualnih
sposobnosti
percepcijom.
Samokontrola.
Pisanje,
čitanje,
računanje,
jezik,
povijest,
upravljanje.
Odmjereno,
planirano,
stupnjevito,
kumulativno.
Podrška,
iskustvo,
empirijske
metode
pouke.
Utemeljenost
teorije učenja na
oduševljenju-
senzacionalizam.
Poduka na
temelju
senzornih
opažanja.
Tablica prikazuje neke od glavnih Lockeovih ideja i metoda odgoja, kao i utjecaj njegovih
misli na odgoj koji danas poznajemo. Iz tablice možemo iščitati da je osnovna Lockeova
zamisao odgoja da se djeca nauče samokontrolni, dijete ili čovjek koji ne posjeduje
sposobnost samokontrole ne može biti dobar čovjek, odnosno on se ne može i ne zna ponašati
moralno. Nadalje, Locke smatra da bi obrazovanje trebalo biti planirano, cjelovito i naravno,
da bi učenje trebalo početi od najlakših stvari te se polako usmjeravati prema težim zadacima
i ciljevima. Učitelj bi djecu trebao naučiti čitati, pisati, računati, trebao bi im prenijeti
određena znanja iz jezika, upravljanja i povijesti. Uz sve to, odgajatelj treba biti stalna potpora
djeci i treba ih podučavati na zabavan, zanimljiv način kako bi djeca zavolila učenje. Metodu
odgoja koju danas možemo koristit je poduka na temelju senzornih opažanja, što znači da bi
djecu trebalo prepustiti, u određenim situacija, da se oslone na svoje vlastito opažanje, te da
tako neke stvari dožive na vlastitoj koži i ujedno nauče kako se sljedeći put ponašati u istoj ili
sličnoj situaciji.
3.Empirizam
Empirizam je vrsta filozofske orijentacije po kojoj percepcije i znanja vrijede samo
ako su rezultat eksperimenta. Dakle, smatra se znanjem i vrijedi sve ono što možemo dokazati
eksperimentom, a sve ono što nema takve karakteristike nije pouzdano. Emipirizam je prošao
kroz razne faze i posjeduje podjele kojima se mi ovdje nećemo baviti. Ali u svakom slučaju
ovaj filozofski pravac u svim svojim pojavama ustrajava na tome da je eksperiment osnovni
izvor čovjekove spoznaje. Najekstremniji ogranak empirizma je pozitivizam koji drži da su
metafizičke i filozofske postavke besmislene. Racionalizam je pravac koji, suprotno
empirizmu, razum drži sposobnim da neovisno o eksperimentu percipira zbilju i znanja te uz
pomoć razuma predoči objektivnu stvarnost ili drugim riječima, razum može predočiti zbilju.
Neki poznati empiristi, uz Johna Locka, bili su: Francis Bacon, David Hume, George
Berkeley, Ernst Mach i Auguste Comte.
Locke je vjerovao da je naš duh, prije nego se sretne preko osjetila sa pojavama
prirode, tabula rasa i da u duhu ne postoje urođene ideje pomoću kojih možemo, bez iskustva,
saznati krajnju prirodu stvarnosti. Sva znanja o stvarima koje možemo imati počivaju na
idejama o stvarima koje dobijamo preko osjetila. Prema Locku, ideje su sve ono što može biti
predmet misli. Dijele se na jednostavne i složene.
4. O djelu „Misli o odgoju“
„U svom pedagoškom djelu Misli o odgoju (1693) razvio je padagoški sistem u kojem
je objasnio, kao što je već rečeno, pedagogiju zdravog razuma i praktične koristi. Na mnogim
mjestima u tom pedagoškom djelu Locke određuje zadatak odgoja kao formiranje zdravog
duha u zdravom tijelu, kao razvitak tijela i discipline duha. Značajno mjesto u njegovoj
pedagogiji zauzima razvijanje navika uglađenog gospodina u društvu.“ (Zaninović, M. 1988:
117)
Locke vjeruje da ništa nije važnije od obrazovanja i da obrazovanje čini osobu
dobrom. Međutim, kad govori o obrazovanju on ne govori koje bi škole djeca trebala pohađati
nego ističe vrijednost obrazovanja kod kuće. Smatra da djeca siromašnijih roditelja ne moraju
biti zakinuti za tu vrstu obrazovanja, jer kako tvrdi sami roditelji mogu preuzeti ulogu
odgajatelja. Ističe da su glavne vrline odgajatelja prave moralne vrijednosti, lijepo ponašanje i
dobro znanje o svijetu. Također navodi da je manje bitno da je ta osoba (odgajatelj) visoko
obrazovana jer se znanje može naučiti iz knjiga.
Jedan od Lockovih glavnih savjeta je da učenje treba učiniti zabavnim. Ako se uči s
užitkom, onda će se djeca uključiti u rad i naučit će mnogo više. Postavlja se pitanje kako
učenje učiniti zabavnima? Lock ističe da se učenje ne smije provoditi kroz zadatke ili
dužnosti. Locke smatra da kao što su djeca slobodna dok se igraju, također bi trebala biti
slobodna dok uče. John Locke je zagovarao obrazovanje kod kuće. Smatrao je da u školama
dijete ne može dobiti potrebnu pažnju. Samo kod kuće dobio bi individualni pristp koji treba.
Locke navodi nekoliko razloga zbog kojeg je djetetu potreban individualan pristup. Prvo, na
svako djetetovo ponašanje treba se reagirati ispravno. To je nemoguće u velikim grupama.
Nadalje, dijete se ne može prisiliti da uči kad nije raspoložen. To je također nedostatak
velikih grupa. Isto tako, način rada treba prilagoditi svakom pojedincu. U školama jedan način
rada vrijedi za sve, bez obzira na djetetove sposobnosti. Prema Lockeu, glavni cilj
obrazovanja je oblikovati pojedinca u potpunu osobu. U mnogim djelovima obrazovanja,
djetetu se trebaju prenositi prave vrijednosti. Rezultat toga je da dijete bude iskreno i da voli i
poštuje svakoga.
5. Odgojni stavovi
„Misli o odgoju“ Locke započinje iznoseći važnost obrazovanja. Prema Lockeu
obrazovanje je ono što čovjeka određuje, odnosno ono što ga čini onim što jest. Uvjeren je,
da bez obzira na biološku osnovu, obrazovanje određuje hoće li ta osoba biti dobra ili
zločesta, mudra ili budalasta. Prema tome, obrazovanje se ne sastoji samo od prenošenja
činjenica djetetu ili oblikovanja njegovog intelekta, nego služi da bi se oblikovala potpuna
osoba.
Prema Lockeu, djeca trebaju učiti one predmete koji će im biti potrebni za život, a to
su: zemljopis, aritmetika (matematika), kronologija, povijest. Umjetnost treba zauzeti
posljednje mjesto ili je uopće ne treba podučavati. Poučavanje djece treba biti zasnovano na
nekoj metodi koja će pomoći preglednosti i sustavnosti prenošenja znanja.
Locke inzistira na privlačnosti nastave. Učenje treba biti zabavno, a napamet se ne bi trebalo
učiti ništa. Dobra se metoda sastoji u tome da se nastava uskladi s razvojem i kapacitetom
djeteta, da ide postupno, te da se nove spoznaje povezuju sa prethodnim.
Odgoj također zahtijeva i dobra odgajatelja, učitelja, koji treba biti razuman, mudar, bistar,
čija je briga pravilno obrazovanje i čuvanje od poroka. Djeca s druge strane, trebaju poštivati
svoga odgajatelja.
Locke u svom djelu govori o pojedinim ponašanjima djece naglašavajući da se dobro
ponašanje može postići dobrim primjerima i pravilima. Djeca vole slobodu i zato ih treba
naučiti raditi nešto bez prisile, ali pritom ne smiju postati samovoljni. To znači da im ne treba
dati sve što požele; nužno je povući granicu između lažnih i prirodnih potreba.
Svaki dobar roditelj želi da njegovo djete posjeduje vrline, osobito vrline mudrosti, znanja i
obrazovanosti. Posjedovanje vrlina je preduvjet ugleda u društvu. Najveća je vrlina imati
pojam o Bogu kao najvećem biću što postoji. Kada dijete stekne pravi pojam o Bogu, onda ga
treba navikavati da se redovito moli te ga poticati da bude dobar, istinoljubiv i pravedan.
Locke je bio inspirator mnogim pedagoškim piscima. Tako, primjerice, J.J. Rousseau u svome
djelu Emile kopira gotovo cijele stranice iz njegovih Misli o odgoju. (Juka, S., Musić, I.,
Buntić, M. 2007:153-154)
5.1 Tjelesni odgoj
Locke započinje djelo ¨“Misli o odgoju“ uz nekoliko riječi o važnosti obrazovanja.
Devet od deset ljudi koje susrećemo, prema Lockeu, su ono što jesu (dobri, loši, negdje
između) zbog svog obrazovanja. Obrazovanje je ono što uistinu određuje čovjekov karakter.
Iako je svaki um rođen s određenim sklonostima (neki su lijeni, neki marljivi, neki plašljivi,
neki hrabri, i tako dalje) um djeteta se može oblikovat i obrazovanje može značajno utjecati
na njegovo oblikovanje.
Za Lockea je tjelesni odgoj jako značajan jer se on drži antičke izreke: „U zdravom
tijelu zdrav duh“. Tjelesni odgoj jedan je od uvjeta čovjekove sreće i njegove društvene
koristi. Zato i nije toliko važno što je negdje pretjerao u svojim zahtjevima o jačanju tijela.
(Zaninović, M. 1988:118)
S obzirom na moć obrazovanja, on tvrdi, da cilj obrazovanja ne bi trebao biti usmjeren
samo na oblikovanje intelekta, nego bi obrazovanje trebalo formirati cijelo ljudsko biće.
Obrazovanje se mora usredotočiti na formiranje zdravog tijela i zdravog duha. Komponente
njegove koncepcije odgoja uključuju vrlinu, mudrost i učenje (otprilike u tom redoslijedu
važnosti). Locke navodi nekoliko savjeta o tome kako ojačati fizičko zdravlje djece.
Čvrstoća tijela, u skladu sa Lockeom, prvenstveno uključuje sposobnost tijela da izdrži
teškoće. Kako bi se postigla visoka razina izdržljivosti, Locke vjeruje da je najbolja stvar da
roditelji izlože svoje dijete uvjetima koji bi mu mogli naštetiti u budućnosti. Kada se tijelo
navikne na te uvjete, oni više neće predstavljati opasnost za dijete. Najgora stvar koju roditelj
može učiniti, u tom pogledu, je da tetoši dijete. Djetetovo tijelo tako će se naviknuti na
otežane uvjete, kojima će u nekom trenutku biti izložen, te se neće razboljeti.
Prvi Lockeov prijedlog je da se djecu ne oblači previše toplo. Ako su izloženi
hladnoći, s vremenom će se naviknuti na nju, te će biti otporniji. Locke nam tu za primjer
navodi lice. Lice nikada nije pokriveno, te zbog toga smatra da je zato postalo otpornije od
ostalih dijelova tijela. Kad bi se tako postupalo i sa drugim dijelovima tijela i oni bi postali
otporniji.
Drugi prijedlog je pranje djetetovih nogu svake večeri hladnom vodom. Ako se dijete navikne
na mokre noge, neće se razboliti ako pokisne. Dijete treba boravit u prirodi za vrijeme kiše,
snijega i susnježice, itd.. Nadalje, dijete treba spavati na tvrdom krevetu da bi se priviknulo
na sve uvjete spavanja te kada se nađe u situaciji da mora prespavati izvan kuće dijete će bolje
podnijeti promjenu.
Locke također ima neka druga upozorenja. On se snažno protivi odjevanju djece u
usku odjeću jer smatra da ona ometa rast kostiju i utječe na oblikovanje tijela. On je također
zabrinut i zbog dječje prehrane. Smatra da bi djeca trebala jesti vrlo malo ili nimalo mesa do 2
ili 3 godine, ali mnogo kruha. Voće bi također trebalo svesti na minimum, a piće ne smije biti
previše hladno. Zapravo, on smatra da je to idealna dijeta za sva ljudska bića, ali naglašava da
je najvažnija za djecu jer su u procesu razvoja. Nadalje, on savjetuje da sva dijeca nauče
plivati, tako da se ne mogu utopiti. Na kraju, on savjetuje roditelje da svoju dijecu vode
liječniku samo onda kada su djeca uistinu bolesna, a ne zbog preventivne mjere. Preporučuje
također jahanje, mačevanje i ples te rano ustajanje. (Juka, S., Musić, I., Buntić, M. 2007: 151-
152)
5.2 Moralni odgoj
Osobitu važnost Locke pridaje moralnom odgoju. Cijeli odgoj se, zapravo, sastoji od
formiranja dobrih moralnih navika. To se u prvom redu postiže odgojem volje. Dijete treba
naviknuti na svladavanje strasti i instikta, a roditelji i učitelji u tom pogledu ne smiju bit
popustljivi. Pravi smijer našeg držanja prema potpnoj blagoti jest, da prenaglo ne
ispunjavamo naše želje, da umjerimo i smirimo strasti, da može razum slobodno ispitati,a um
nepokolebivo suditi; - nitko neka ne kaže da ne može suspreći strasti, jer što može učiniti pred
vladarom ili velikim čovjekom, može i pred sobom i pred Bogom učiniti.1 Ipak, najbolja
poduka moralnosti jest dobar primjer. Osjećaj časti i svijesti o odgovornosti također su snažna
sredstva odgoja. Dijete treba odgojiti tako da bude sposobno samosvladavati se, odnosno da
zna vladati svojim željama. Ono mora djelovati u skladu s razumom i u raznim životnim
situacijama prosuđivati što je dobro, a što zlo. Društveno okružje često negativno utječe na
odgoj djeteta, pa ga je potrebno na vrijeme zaštititi od negativnih utjecaja. Obitelj u tome ima
odlučujuću ulogu.
Prema Locke, vrlina je proporcionalna sposobnosti pojedinca za samoodricanje. Osoba
koja nema sposobnost da ostavi svoje želje, kada je razlog za to dovoljno dobar, neće biti
čestita osoba. Osoba bez ove sposobnosti ne može biti čestita osoba. Locke naziva ovaj termin
"princip vrline" i uvodi taj princip odgajanja kao prvenstveni cilj.
Locke se bavi i obrazovanjem uma. Formiranje zdravog duha je uglavnom sa ciljem da
se formira vrli um. Najvažniji cilj obrazovanja, drugim riječima, je usaditi vrline, obrazovanje
je prije svega moralni odgoj. Iako je akademsko učenje potrebno i važno, djetetov moralni
karakter je od najveće važnosti. Snaga tijela , kao što smo upravo vidjeli, leži u sposobnosti
podnošenja teškoća. Snaga uma, kao što se ispostavilo, nije sve što je drugačije. Jak um (koji
je čestiti lik) je onaj koji ima sposobnost da radi i ono što ne želi. Samoodricanja, prema
Lockeu, je načelo vrline.
Čovjek je čestit toliko koliko može raditi protiv vlastitih neposrednih želja, kada je
razlog za to dovoljno dobar. Na primjer, zamislite da čovjek želi pojesti cijelu tortu. Razlog
mu kaže da to ne bi bilo u redu, jer svatko želi komad. Čovjek s načelom vrline će imati
mogućnost slušati razum i suzdržati se tijekom objeda. Čovjek bez tog kapaciteta, s druge
1 Albert Bazala, Povijest filozofije II, Globus: 1988, 267 str.
strane, neće biti u stanju da se pazi, te će pojesti cijelu tortu. Prvi čovjek će se ponašati
moralno, drugi neće.
Budući da je ključ čestitosti posjedovanje sposobnosti samoodricanja, najvažniji cilj u
obrazovanju je usaditi tu sposobnost. Nažalost, Locke misli da način na koji ljudi obično
odgajaju djecu ima točno suprotan učinak: ona sprječava tu kvalitetu. To je zbog toga što
roditelji imaju tendenciju da svoju malu djecu vide tako slatkima i simpatičnima da
udovoljavaju svakoj želji. Roditelji se nađu u stanju da ne mogu ništa zanijekati svojoj djeci.
Razlog zbog kojeg je prevelika popustivljost toliko loša, je činjenica da se um najviše
oblikuje tijekom ekstremne mladosti. Prva stvar koju dijete treba naučiti je da ne može imati
sve što želi, on može imati samo ono što on želi, ako se razlog slaže da bi to bilo najbolje.
Naravno, djeca nemaju puno razloga u njihovoj dobi, pa oni moraju biti poslušni roditeljima
umjesto toga. Ako se dijete navikne da negira svoje želje, kad god roditelji ne žele popustiti
njihovim željama, ono će također biti u mogućnosti odbiti svoje želje kada njegov vlastiti
razum nalaže da se ne prepusti svojim željama (kako dijete raste i razvija svoju vlastitu moć
rasuđivanja). Ako se, s druge strane, dijete navikne na sve ono što želi, onda će i dalje
očekivati da se svaka njegova želja ispuni kako on odrasta. Drugim riječima, njemu će
nedostajati princip vrline.
Sve u svemu, dijete mora biti potpuno poslušno svojim roditeljima od najranije dobi.
Ako popuštaju svim željama svoje djece, roditelji su nemarni i pasivni u pogledu moralnog
odgoja.
Lockeova tvrdnja da je samoodricanje temelj svih vrlina je kontroverzna, jer postoje i
druge značajke koje bi mogle dovesti do vrlina. Moglo bi se reći da će osoba biti čestita, dok
misli o sebi da je samo jedna osoba među mnogima. bez posebnog moralnog statusa. Dok
čovjek razmišlja na taj način tako će se i ponašati (pravedno) prema drugim ljudima. Osoba
koja slijedi ovo pravilo, biti će u poziciji da uvijek djeluje moralnije od nekoga tko drugačije
postupa. Mogli bismo reći da je osoba čestita, toliko dugo dok njeno ponašanje ne utječe
negativno na svijet. Da bi se razumjela Lockeova vjera u razum, važno je pogledati njegova
druga djela. Locke ima vrlo specifičan pogled na ljudsku racionalnost i njezin odnos prema
moralnoj dobroti.
Još jedno pravilo za dobar odgoj je ne misliti loše o sebi i od drugima. Dobar odgoj u
biti se svodi na dobro ponašanje. Lijepo odgojen čovjek je čovjek koji se uvijek ponaša tako
da se ljudi u njegovoj prisutnosti osjećaju ugodno. Odgoj dolazi u dva oblika, prvi oblik lošeg
odgoja je stidljivost. Osoba treba misliti dobro o sebi i tako se ponašati bez obzira u čijoj je
prisutnosti. Druga vrsta lošeg odgoja je nemar i nepoštovanje. Kako bi izbjegli ovu vrstu
odgoja čovjek treba imati dobru prilagodljivost.
Iako Locke smatra da djecu treba pustiti da nauče dobre manire tijekom vremena,
jednostavnim promatranjem, također misli da postoje dvije vrste loših manira koje se ne mogu
tolerirati, čak ni djeci. Prva od njih je ometanja, a druga je kontradikcija. Ometanje se smatra
uvredljivim jer prenosi poruku da osoba više ne želi slušati što druga osoba ima za reći.
Kontradikcija je neslaganje, koje je naravno u redu, ali mora se pripaziti na način na koji se
izražava neslaganje u nečemu. Locke smatra da mladići ne bi smjeli iznijeti svoje mišljenje
sve dok ih se ne pita za njega. Kada mlada osoba iznosi svoje mišljenje trebala bi ga iznositi u
obliku izvještaja, a ne poduke.
(http://www.sparknotes.com/philosophy/lockethoughts/section4.rhtml)
5.3 Intelektualni odgoj
Intelektualni odgoj mora biti koncipiran tako da omogući osposobljavanje djece za
budući život i posao, pa treba učiti samo ono od čega će djeca imati koristi u životu. Učenje se
ne smije nametati silom, ono treba biti ugodno i nenametljivo. U protivnom se neće mnogo
postići. Najbolji način učenja jest onaj koji se odvija kroz igru. Zato djeci ne treba davati ništa
pod vidikom posla ili ozbiljnog rada. Tekstovi s kojima se djeca po prvi put susreću trebaju
biti zanimljivi, ilustrirani i prilagođeni njihovoj dobi. Za dijete je bolje da nauči godinu dana
kasnije čitati nego da zamrzi čitanje, što će se najvjerojatnije dogoditi ako mu se ono prerano
nametne.
Akademsko učenje počinje čitanjem, pisanjem i stranim jezicima. Čim dijete može
razgovarati, treba učiti čitati. Da bi dijete dobilo želju za čitanjem, Locke predlaže da se o tom
govori u djetetovoj prisutnosti u smislu da je čitanje velika čast. Locke također predlaže
određene igre koje se mogu igrati s djetetom kako bi učenje čitanja bilo zabavno. Za početno
čitanje, Locke preporuča Ezopove basne, jer su dovoljno jednostavne da ih dijete razumije, a
također sadrže mudrosti koje će ostati s njim do kraja života. Kada dijete nauči čitati treba
učiti pisati. Dijete također treba učiti crtanju, jer će mu to pomoći da razvije motoriku.
Čim dijete može čitati i pisati na materinskom jeziku, Locke vjeruje da bi dijete
trebalo početi učiti još jedan jezik. Međutim, on se ne bi trebao naučiti metodom koju
zagovaraju škole. Umjesto memoriranja gramatičkih pravila jezika, on bi trebao biti izložen
stalnom razgovoru na tom jeziku. To vrijedi i za žive jezike i za mrtve jezike. Zašto, pita se
Locke, mi koristimo različite metode za podučavanje jezika?
Locke predlaže pokretanje inozemnih studija na francuskom jeziku, jer je to koristan
živi jezik. Tijekom razdoblja u kojem dijete uči francuski sve svoje predmete treba provoditi
na francuskom. U roku od dvije godine trebao bi tečno govoriti francuski, a onda može prijeći
na učenje latinskom te ga učiti na isti način kao i francuski. Dijete ne treba učiti nijedan od
mrtvih jezika koji se ne uče u školama, kao što su grčki, hebrejski, ili arapski. (Ako dijete ima
interes za učenje tih jezika, Locke ističe, on ih može naučiti na svoju ruku, kasnije, kroz
knjige).
Dok govori o pogreškama u školi, Locke želi izdvojiti još neke pogreške. Prvo, škola
ne traži od djece da pričaju latinski, traži od njih da pišu poeziju na latinskom i da pamte duge
latinske izreke. Niti jedna od ovih stvari nije uopće korisna. Pisanje latinskog govora ne
pomaže djetetu naučiti jezik, i time sigurno neće postati bolji javni govornik. Pisanje latinske
poezije, također je beskorisno u smislu podučavanja jezika. Plus, pisanje poezije je
bezvrijedno, osim ako dijete ima talent, a ako dijete nema talenta ne bi ga trebalo poticati u
tom učenju. Nitko ne bi trebao željeti da njegovo dijete bude pjesnik, jer će tada zanemariti
svoj pravi posao.
Snaga memorije, ima veze s biološkim nasljeđem. Bez obzira na to koliko ste puta
pokušali pritisnuti predmete u komadu čelika, ističe, nikada nećete postići isto kao što bi
postigli pritiskom tog objekta u komad voska. Isto vrijedi i za ljudsko pamćenje. Neki umovi
su, naravno, u mogućnosti zadržati puno informacija, a neki nisu.
Prije prelaska na raspravu o ostalim akademskim temama, Locke govori nekoliko
riječi o pažnji. Djeca, naravno, imaju kratke raspone pažnje, te je teško za njih da se
koncentriraju na jednu stvar na duže vrijeme. Učitelj ne bi trebao pokušavati zadržati
djetetovu pozornost kaznama, jer je to kontraproduktivno (njihova pažnja luta u potpunosti na
kaznu). Također, zbog svog kratkog raspona pažnje, kad dijete zaglavi na nekom problemu,
učitelj ne smije prisiliti dijete da rješava taj problem, nego mu treba dati rješenje odmah
(drugi razlog za to je da učenje bude što ugodnije za dijete).
Kad Locke govori o metodama odgoja koje koriste škole, on govori iz iskustva. Cijeli
taj dio knjige je implicitna kritika na obrazovanje koje je primio u Westminsteru i Oxfordu.
Locke je mrzio svoje vrijeme u tim školama. On je proveo ostatak svog vremena u
izvannastavnim akademskim potragama, studirao je medicinu, kemiju, filozofiju, politiku na
svoju ruku.
Strašno iskustvo u školi Lockeu je bilo velikim dijelom motivacija za pisanje eseja
koji se tiču ljudskog razumijevanja. Već stoljećima, školom je dominirala skupina poznata
kao skolastika (nije slučajnost da ove dvije riječi zvuče slično). Skolastika je držala kontrolu
nad obrazovanjem i akademskom zajednicom u cjelini još od srednjeg vijeka. Njihova glavna
djelatnost je tumačenje Aristotelovih djela, te rješavanje manjih problema koji su nastali od
tih djela. Prema Lockeovom mišljenju, oni preferiraju tajnovitost više nego jasnoću, skrivali
su se iza hrpe besmislenog žargona. Ostali mislioci dijele isto mišljenje. Kad je Locke
dosegao zrelost, nastajale su nove škole mišljenja koje su imale vrlo različit pristup znanju.
Najuspješnija i najpoznatija od njih bila je Kartezijanska škola misli, koju je osnovao
francuski filozof Rene Descartes. Descartes je pokušao pružiti kristalno jasno, savršenu
obrazloženu sliku svijeta, u kojoj je cijeli fizički svemir stroj.
Descartes je imao vrlo specifičnu mehanističku sliku svijeta, drugi su počeli razvijati
alternativne mehaničke teorije. Jedan takav mislilac je znanstvenik Robert Boyle, s kojim se
Locke sprijateljio dok je studirao na Oxfordu. Kod Boylea Locke je upoznao ostale
znanstvenike koji su pokušavali objasniti fizički svijet u jasnim, racionalnim načinima,
temeljeći svoje ideje na promatranju i eksperimentiranju. Locke je bio iznimno impresioniran
s tim ljudima, te je uskoro postao dio njihovog svijeta. On je napisao esej u cilju pružanja
filozofskih temelja na kojima počiva nova znanost njegovih prijatelja. Glavni cilj ovog eseja
je bila prikazati ludosti skolastike, i mnogo toga što se uči u školama.
Lockeovo stajalište protiv poezije može se promatrati kao još jedan simptom njegove
antiprirode predrasuda. Dok on tvrdi da su neki ljudi rođeni s talentom za poeziju, smatra da
se ta sklonost ne treba poticati. Još jednom, drugim riječima, on ne dopušta da zbog činjenice
što su neki ljudi rođeni s određenim sklonostima, u ovom slučaju poezije, time obilježe život.
Locke temelji svoj plan za jezično obrazovanje na načelu da strane jezike treba naučiti
na isti način na koji smo naučili naš materinji jezik. Locke bi mogao biti u pravu da je
razgovor najučinkovitija metoda kojom se uči neki strani jezik. Međutim, nedavna otkrića u
lingvistici čine pitanje složenijim. Iako ne možemo kriviti Lockea za razmišljanje da se
usvajanje jezika odvija po istom mentalnom procesu, tu je sada mnogo dokaza koji upućuju
na to da se nešto vrlo različito događa u našem umu kada smo naučili jezik kao malo dijete i
kad smo kasnije učili strani jezik.
(http://www.sparknotes.com/philosophy/lockethoughts/section13.rhtml)
6. Zaključak
U svojoj knjizi: Misli o odgoju (1693), John Locke je izložio svoja gledanja o mnogim
pitanjima odgoja (značaju, cilju, funkciji odgoja, načinima učenja, ulozi obitelji itd). Tvrdio je
da odgoj predstavlja najvažniju ulogu u razvoju ličnosti, tvrdio je da je snaga odgoja tolika, da
je čak devet od deset ljudi ono što jesu po svom odgoju. Zasnovao je određenu teoriju
fizičkog odgoja, a moralni odgoja smatrao je najvažnijim i najsloženijim odgojem. Smisao
moralnog odgoja nalazio je u disciplini duha i uvođenju mladih u praktičan život. Smatrao je
da se intelektualni odgoj ili učenje u prvom redu zasniva na sadržaju koji ima životnu
vrijednost. Naglasio je da cjelokupni odgoj treba biti u obitelji, a ne u školi, te da se odgoj u
obitelji treba odvijati uz neposrednu pomoć odabranih odgajatelja. (Potkonjak, N., Šimleša, P.
1989:437). Locke je uveo nove metode odgoja te na taj način utjecao na cjelokupni odgoj i
obrazovanje djece, taj utjecaj vidi se i u suvremenom odgoju kojeg danas poznajemo.
6. Literatura
Juka, S., Musić, I., Buntić, M. (2007), Prema filozofiji odgoja. Mostar: Filozofski fakultet
Sveučilišta u Mostaru.
Božićević, V. (1996), Filozofija britanskog empirizma. Zagreb: Školska knjiga
Mijatović, A., Vrgoč, H., Peko A., Mrkonjić, A., Ledić, J. (1999), Osnove suvremene
pedagogije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor.
Potkonjak, N., Šimleša, P. (1989), Pedagoška enciklopedija 1. Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva.
Bazala, A. (1998), Povijest filozofije II. Zagreb: Globus
Zaninović, M. (1988), Opća povijest pedagogije. Zagreb: Školska knjiga
http://hr.wikipedia.org/wiki/John_Locke#Djela
http://www.sparknotes.com/philosophy/lockethoughts/section13.rhtml
http://www.sparknotes.com/philosophy/lockethoughts/section4.rhtml
http://www.fordham.edu/halsall/mod/1692locke-education.asp