James Frey - Milijun Komadića

1

James Frey

Milijun komadića

Naslov izvornika: A Million Little Pieces

Prevela s engleskoga Lucija Žigrović

2

Jednog dana Mladić dođe Starcu u potrazi za savjetom. Slomio sam nešto, Starce.

Koliko je oštećeno? Razbilo se na milijun komadića. Bojim se da ti ne mogu pomoći.

Zašto? Ništa se više ne može učiniti.

Zašto? Ne može se popraviti.

Zašto? Potpuno je slomljeno. Razbilo se na milijun komadića.

3

4

Budim se uz brujanje avionskog motora i osjećaj kako mi nešto toplo curi niz bradu. Podižem ruku da opipam lice. Nedostaju mi četiri prednja zuba, imam rupu u obrazu, nos mi je slomljen i oči gotovo zatvorene od natečenosti. Otvaram ih i gledam oko sebe. Nalazim se u stražnjem dijelu aviona i nema nikog blizu mene. Gledam svoju odjeću i ona je prekrivena šarolikom smjesom pljuvačke, šmrkalja, pišaline, bljuvotine i krvi. Pipam u potrazi za prekidačem, pronalazim ga, pritišćem, čekam i trideset sekundi kasnije dolazi Stjuardesa.

Mogu li vam pomoći? Kamo putujem? Ne znate? Ne. Putujete u Chicago, gospodine. Kako sam dospio ovamo? Doveli su vas Doktor i dvojica muškaraca. Rekli su nešto? Razgovarali su s Pilotom, gospodine. Rečeno nam je da vas pustimo da spavate. Koliko još do slijetanja? Dvadesetak minuta. Hvala.

Iako ne podižem pogled, znam da se smiješi i sažalijeva me. Ne bi trebala.

Malo kasnije slijećemo. Gledam oko sebe u potrazi za nečim što možda imam sa sobom, ali nema ničega. Ni karte, ni torbi, ni odjeće, ni novčanika. Sjedim i čekam i pokušavam shvatiti što se dogodilo. Ništa mi ne dolazi.

Nakon što svi ostali putnici odu, ustajem i krećem prema vratima. Nakon otprilike pet koraka ponovno sjedam. Hodanje ne dolazi u obzir. Vidim svoju prijateljicu Stjuardesu i dižem ruku.

Jeste li dobro?

Ne.

Što nije u redu?

Zapravo ne mogu hodati.

Ako dođete do vrata, mogu vam donijeti stolac.

Koliko su daleko vrata?

Nisu daleko.

Ustajem. Klimam se. Ponovno sjedam. Buljim u pod i duboko udišem.

Bit će sve u redu.

Dižem pogled i ona se smiješi.

Evo.

Pruža ruku i primam je.

Ustajem, naslanjam se na nju i ona mi pomaže proći niz Prolaz. Dolazimo do vrata.

5

Odmah se vraćam.

Puštam joj ruku i sjedam na čeličnu ogradu Prolaza koji spaja Avion s Izlazom.

Ne idem nikamo.

Smije se i gledam je kako odlazi pa zatvaram oči. Boli me glava, bole me usta, bole me oči, bole me ruke. Bole me stvari koje nemaju imena.

Trljam si trbuh. Osjećam kako dolazi. Brzo, snažno i peče. Ne može se zaustaviti, samo sklopi oči i pusti da se dogodi. Dolazi i povlačim se od smrada i boli. Ne mogu ništa učiniti.

O Bože.

Otvaram oči.

Dobro sam.

Potražit ću Liječnika.

Bit ću u redu. Samo me izvucite odavde.

Možete li stajati?

Da, mogu stajati.

Ustajem, otirem se, brišem ruke o pod i sjedam u invalidska kolica koja mi je dovezla. Odlazi iza njih i počinje gurati.

Je li netko došao po vas?

Nadam se.

Ne znate.

Ne.

Što ako nema nikoga?

Događalo se i prije, snaći ću se.

Izlazimo iz Prolaza kroz Izlaz. Prije nego što stignem razgledati, ispred mene stoje moji Mama i Tata.

O Isuse.

Molim te, Mama.

O Bože, što se dogodilo?

Ne želim razgovarati o tome, Mama.

Zaboga, Jimmy, što se dovraga dogodilo?

Naginje se i pokušava me zagrliti. Odgurujem je.

Samo želim da odemo odavde.

Tata odlazi iza kolica. Pogledom tražim Stjuardesu, ali nestala je. Blagoslovljena bila.

Dobro si, James?

Buljim ravno ispred sebe.

Ne, Tata, nisam dobro.

6

Počinje gurati kolica.

Imaš li prtljage?

Mama i dalje plače.

Ne.

Ljudi bulje.

Trebaš li štogod?

Trebam izaći odavde, Tata. Samo me vodi odavde.

Voze me do auta. Uvlačim se na stražnje sjedalo skidam košulju i liježem. Tata pali auto, mama i dalje plače, ja padam u san. Budim se četiri sata kasnije.

Glava mi je bistra, no sve vibrira. Sjedam naprijed i gledam kroz prozor.

Stali smo na Benzinskoj Postaji negdje u Wisconsinu. Na tlu nema snijega, ali osjećam hladnoću. Tata otvara vrata s vozačeve strane, sjeda i zatvara vrata. Drhtim.

Budan si.

Da.

Kako se osjećaš?

Usrano.

Mama ti je unutra, sređuje se i nabavlja namirnice. Trebaš nešto? Bocu vode, nekoliko boca vina i kutiju cigareta.

Ozbiljno?

Da.

To je loše, James.

Treba mi.

Ne možeš čekati?

Ne.

To će uznemiriti tvoju Mamu.

Briga me. Treba mi.

Otvara vrata i ulazi u Benzinsku Postaju. Liježem i buljim u krov. Osjećam kako mi srce ubrzava, pružam ruku i nastojim je održati ravnom.

Nadam se da će požuriti.

Dvadeset minuta kasnije boce su prazne. Sjedam, palim cigaretu, pijem velik gutljaj vode. Mama se okreće.

Bolje?

Ako to želiš tako zvati.

Idemo u Vikendicu.

I mislio sam.

7

Odlučit ćemo što učiniti kad dođemo tamo.

Dobro.

Što misliš?

Trenutno ne želim misliti.

Uskoro ćeš morati.

Onda ću čekati dok uskoro ne dođe.

Putujemo sjeverno prema Vikendici. Usput saznajem da su moji Roditelji, koji žive u Tokiju, zadnja dva tjedna u SAD-u poslovno. U četiri sata ujutro nazvao ih je moj prijatelj koji je bio sa mnom u Bolnici i našao ih u hotelu u Michiganu. Rekao je da sam pao naglavačke niz Požarne Stube i da misli da bi mi trebali srediti pomoć. Nije znao na čemu sam, ali je znao da sam na mnogo toga i znao je da je gadno. Dovezli su se u Chicago tijekom noći.

I što je to bilo?

Što je bilo što?

Što si uzeo?

Nisam siguran.

Kako možeš ne biti siguran?

Ne sjećam se.

Čega se sjećaš?

Ponekog komadića.

Naprimjer?

Ne sjećam se.

Vozimo dalje i nakon nekoliko teških minuta šutnje, stižemo na odredište. Izlazimo iz auta, ulazimo u Kuću i ja odlazim pod tuš, jer mi je potreban. Kad izađem, na mom krevetu leži nešto čiste odjeće. Oblačim je i odlazim u sobu svojih Roditelja. Budni su i piju kavu razgovarajući, no zastaju kad uđem.

Bok.

Mama ponovno počinje plakati i skreće pogled. Tata gleda u mene.

Osjećaš se bolje?

Ne.

Trebao bi se naspavati.

Hoću.

Dobro.

Gledam Mamu. Ne može mi uzvratiti pogled. Dišem.

Ja samo.

Okrećem pogled.

8

Ja samo, znaš.

Okrećem pogled. Ne mogu ih gledati.

Samo sam htio reći hvala. Što ste me pokupili.

Tata se smiješi. Prima moju Mamu za ruku i stoje, dolaze k meni i grle me. Ne volim kad me diraju pa se povlačim.

Laku noć.

Laku noć, James. Volimo te.

Okrećem se i napuštam njihovu Sobu, zatvaram vrata i odlazim u Kuhinju. Tražim po ormarićima i pronalazim neotvorenu dvolitrenu bocu viskija. Od prvog gutljaja ponovno mi se diže želudac, no nakon toga ponovno je sve u redu. Odlazim u svoju Sobu, pijem i pušim cigarete, mislim na nju. Pijem i pušim cigarete, mislim na nju i u jednom trenu sve se zatamnjuje i pamćenje me izdaje.

9

Ponovno u autu s glavoboljom i lošim zadahom. Idemo prema sjeveru, a potom zapadno u Minnesotu. Otac je obavio nekoliko telefonskih poziva i ubacio me u Kliniku. Nemam drugih mogućnosti, pa pristajem provesti tamo neko vrijeme i zasad mi to ne smeta. Postaje sve hladnije.

Stanje lica mi se pogoršalo i odurno je natečeno. Teško govorim, jedem, pijem, pušim. Tek se trebam pogledati u zrcalo.

Stajemo u Minneapolisu da posjetimo moga starijeg Brata. Preselio se tamo nakon razvoda i zna kako doći do Klinike. Sjedi sa mnom na stražnjem sjedalu, drži me za ruku i to mi pomaže, jer se bojim. Ulazimo na Parkiralište, parkiramo auto, ja završavam svoju bocu viskija, izlazimo i krećemo prema Ulazu u Kliniku. Zastajem i oni zastaju sa mnom. Buljim u Zgrade. Niske, duge i povezane. Funkcionalne. Jednostavne. Prijeteće.

Želim pobjeći, umrijeti ili završiti sjeban. Želim biti slijep i nijem i nemati srce. Želim se zavući u neku rupu i nikad ne izaći. Želim izbrisati svoje postojanje sa zemaljske kugle. Ravno s jebene zemaljske kugle.

Idemo.

Ulazimo u malu Čekaonicu. Žena sjedi za pultom i čita modni magazin. Podiže pogled.

Mogu li vam pomoći?

Tata korakne naprijed i razgovara s njom dok Mama, Brat i ja tražimo sjedala i sjedamo na njih.

Tresem se. Moje ruke, moja stopala, moje usne i moja prsa. Tresu se. Iz nebrojenih razloga.

Mama i Brat mi se približavaju, primaju me za ruke, drže ih i osjećaju što mi se događa. Gledamo u pod i ne govorimo. Čekamo, držimo se za ruke, dišemo i mislimo.

Otac završava razgovor sa ženom, okreće se i stoji ispred nas. Izgleda sretan, a žena telefonira. Klekne.

Sad će te primiti.

U redu.

Bit ćeš dobro. Ovo je dobro mjesto. Najbolje mjesto.

Tako sam čuo.

Spreman?

Valjda.

Ustajemo i krećemo prema maloj Sobi u kojoj muškarac sjedi iza stola na kojem je kompjuter. Dočekuje nas na vratima.

Žao mi je, ali ovdje ga morate ostaviti.

Tata kima.

Primit ćemo ga i možete nazvati kasnije da se uvjerite da je sve u redu.

Mama počinje plakati.

Na pravom je mjestu, ne brinite.

10

Okrećem se i grle me. Jedan po jedan i stišću čvrsto. Stiskanje i držanje, dajem od sebe koliko mogu. Okrećem se i bez riječi ulazim u Sobu, muškarac zatvara vrata, i više ih nema.

Muškarac mi pokazuje stolac i vraća se za svoj stol. Smiješi se.

Bok.

Zdravo.

Kako si?

Kako izgledam?

Ne dobro.

Osjećam se gore.

Zoveš se James. Imaš dvadeset i tri godine. Živiš u Sjevernoj Karolini.

Da.

Ostat ćeš s nama neko vrijeme. To ti odgovara?

Zasad.

Znaš li išta o ovoj Ustanovi?

Ne.

Želiš li znati nešto?

Nije me briga.

Smiješi se, bulji u mene na trenutak. Progovara.

Mi smo najstarija Rezidencijalna Ustanova za Liječenje Problema s Drogom i Alkoholom na Svijetu. Osnovani smo 1949. godine u staroj kući koja se nalazila na zemlji gdje su ove Zgrade, a ovdje su trideset i dvije međusobno povezane Zgrade, danas. Liječili smo više od dvadeset tisuća Pacijenata. Imamo najviši postotak uspješnosti od svih Ustanova na svijetu. U svakom trenutku, imamo između dvjesto i dvjesto pedeset Pacijenata raspoređenih na šest Odjela, od kojih su tri za muškarce, a tri za žene. Vjerujemo da Pacijenti trebaju ostati ovdje koliko god je potrebno, a ne na neko određeno vrijeme poput programa od dvadeset i osam dana. Iako je boravak ovdje skup, mnogi naši Pacijenti dolaze preko stipendija koje financiramo i kroz zaklade koje podržavamo. Imamo zaklade u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna dolara. Ne samo da liječimo Pacijente, nego smo i vodeća Institucija za Istraživanje i Obrazovanje u području Proučavanja Ovisnosti. Trebaš biti sretan što si ovdje i uzbuđen što započinješ novo poglavlje u svom životu. Buljim u tog čovjeka. Ne govorim. I on bulji u mene, čekajući da nešto kažem. Neugodan trenutak. Smiješi se.

Jesi li spreman za početak?

Ne smiješim se.

Naravno.

Ustaje i ja ustajem i hodamo niz Hodnik. On govori, ja ne.

Vrata su ovdje uvijek otvorena, pa ako poželiš otići, možeš. Korištenje opojnih sredstava nije dopušteno i budeš li uhvaćen u korištenju ili posjedovanju, bit ćeš izbačen odavde. Nije dopušteno uputiti više od pozdrava bilo kojoj ženi osim Doktorica, Sestara ili Osoblja. Ako prekršiš ovo pravilo, bit ćeš izbačen odavde. Ima još pravila, no ovo su sva koja

11

zasad trebaš znati. Prolazimo kroz vrata u Medicinsko Krilo. Tu su male Sobe, Liječnici, Sestre i Ljekarna. Ormarići imaju ogromne čelične brave.

Uvodi me u Sobu. Ima krevet, stol, stolac, ormar i prozor. Sve je bijelo.

Stoji na vratima dok ja sjedim na krevetu.

Sestra će uskoro doći porazgovarati s tobom.

Dobro.

Osjećaš se dobro?

Ne, osjećam se usrano.

Bit će bolje.

Da.

Vjeruj mi.

Da.

Muškarac odlazi, zatvara vrata i ostajem sam. Stopala mi poskakuju, dodirujem si lice, jezikom prelazim po desnima. Hladno mi je i postaje još hladnije. Čujem kako netko vrišti.

Vrata se otvaraju i Sestra ulazi u Sobu. Odjevena je u bijelo, potpuno bijelo, i nosi blok. Sjeda na stolac pokraj stola.

Bok, James.

Bok.

Moram ti postaviti nekoliko pitanja.

U redu.

Također ti moram provjeriti tlak i puls.

U redu.

Koje tvari inače koristiš?

Alkohol.

Svaki dan?

Da.

Kada počinješ piti?

Kad se probudim.

Bilježi.

Koliko dnevno?

Koliko god mogu.

Koliko je to?

Dovoljno da učini da izgledam kao što izgledam.

Pogleda me. Bilježi.

12

Koristiš li još nešto?

Kokain.

Koliko često?

Svaki dan.

Bilježi.

Koliko?

Koliko mogu.

Bilježi.

U kojem obliku?

U zadnje vrijeme crack, ali tijekom godina, u svakom obliku u kojem postoji.

Bilježi.

Nešto drugo?

Tablete, LSD, gljive, metamfetamine, PCP i ljepilo.

Koliko često?

Kad imam.

Koliko često?

Nekoliko puta tjedno.

Bilježi.

Približava mi se i izvlači stetoskop.

Kako se osjećaš?

Grozno.

Na koji način?

Na svaki način.

Poseže za mojom košuljom.

Smijem?

Da.

Podiže mi košulju i stavlja stetoskop na prsa. Sluša.

Diši duboko.

Sluša.

Dobro. Još jednom.

Spušta mi košulju, odmiče se i bilježi.

Hvala.

Smiješim se.

13

Je li ti hladno?

Da.

Ima tlakomjer.

Je li ti mučno?

Da.

Pričvršćuje mi ga na ruku i to boli.

Kad si zadnji put uzeo nešto?

Pumpa.

Maloprije.

Što i koliko?

Popio sam bocu votke.

Koliko je to u odnosu na tvoju uobičajenu dnevnu dozu?

Nimalo.

Gleda tlakomjer i kazaljke se pomiču. Bilježi i skida mi tlakomjer. Otići ću nakratko, no vratit ću se.

Buljim u zid.

Moramo te pažljivo promatrati i vjerojatno ćemo ti morati dati neke lijekove za detoksikaciju.

Vidim sjenu i čini mi se da se miče, no nisam siguran.

Sad ti je dobro, no mislim da ćeš uskoro početi osjećati neke stvari. Vidim još jednu. Mrzim je.

Ako nešto trebaš, samo zovi.

Mrzim je.

Ustaje, smiješi se, sprema stolac i odlazi. Skidam cipele, liježem pod pokrivače, zatvaram oči i padam u san.

Budim se, počinjem drhtati, skvrčim se i stisnem šake.

Znoj se slijeva mojim prsima, rukama, stražnjom stranom mojih nogu. Peče me na licu.

Sjedam i čujem kako netko stenje. Vidim kukca u kutu, ali znam da ga zapravo nema. Zidovi se približavaju i razmiču, približavaju i razmiču i ja ih čujem. Pokrivam uši rukama, ali to nije dovoljno. Ustajem. Gledam oko sebe. Ne znam ništa. Gdje sam, zašto, što se dogodilo, kako pobjeći. Svoje ime, svoj život.

Grčim se na podu i mrvim pod slikama i zvukovima. Stvari koje nisam nikad vidio ni čuo ni znao da uopće postoje. Dolaze sa stropa, vrata, stola, stolca, kreveta, ormara. Dolaze iz jebenog ormara. Tamne sjene i jarka svjetla i bljeskovi plavog, žutog i crvenog, jarkocrvenog poput moje krvi. Približavaju mi se i urlaju na mene i ne znam što su, no znam da pomažu kukcima. Urlaju na mene.

14

Počinjem se tresti. Tresti tresti tresti. Cijelo mi se tijelo trese i srce lupa i vidim ga kako udara kroz moja prsa i znojim se i to me peče. Kukci mi se uvlače pod kožu i počinju gristi i ja ih pokušavam ubiti. Grebem si kožu, čupam kosu, počinjem se gristi. Nemam zubi i grizem se i vidim sjene i jarka svjetla i bljeskove i urlike i kukce kukce kukce. Izgubljen sam. Tako sam jebeno izgubljen.

Vrištim.

Pišam po sebi.

Serem u hlače.

Sestra se vraća i zove pomoć i Ljudi u Bijelom dolaze i stavljaju me na krevet i drže me na njemu. Pokušavam ubiti kukce, no ne mogu se pomaknuti pa oni žive. U meni. Na meni. Osjećam stetoskop i tlakomjer i kako guraju iglu u moju ruku i drže me. Zaslijepljen sam crnilom.

Više me nema.

15

Sjedim na stolcu pokraj prozora i buljim. Ne znam u što buljim i nije me briga. Mračno je i kasno i ne mogu više spavati. Lijekovi popuštaju.

Sestra ulazi.

Ne možeš spavati?

Provjerava mi tlak i puls.

Ne.

Imamo Dnevni Boravak.

Pruža mi neke pilule.

Možeš gledati TV.

Pruža mi ogrtač i papuče.

I možeš pušiti.

Okrećem se i zurim kroz prozor.

Presvuci se i pokazat ću ti gdje je.

U redu.

Ona odlazi, a ja uzimam pilule i presvlačim se i kad otvorim vrata ona me čeka. Smiješi se i dodaje mi kutiju cigareta.

Ove su dobre?

Smiješim se.

Hvala.

Odlazimo u Dnevni Boravak. Televizor, dva kauča, udobna fotelja, nekoliko automata. Televizor je uključen.

Želiš li sok?

Sjedam na fotelju.

Ne.

Dobro si?

Kimam.

Hvala.

Odlazi, a ja osjećam da tablete počinju djelovati. Gledam televiziju, no ništa me se ne prima. Pušim cigaretu. Peče.

Muškarac ulazi i prilazi mi i staje ispred mene.

Hej, Stari.

Glas mu je dubok i taman.

Hej, Stari.

Podlaktice su mu iscrtane linijama.

16

Tebi govorim.

Ožiljci mu se protežu duž zapešća.

Tebi govorim.

Gledam ga u oči. Prazne su.

Što?

Pokazuje.

To je moja fotelja.

Okrećem se natrag televizoru.

To je moja fotelja.

Pilule počinju djelovati.

Hej, Stari, to je moja fotelja.

Ništa se ne prima.

HEJ, KRETENU, TO JE MOJA JEBENA FOTELJA.

Gledam TV i on teško diše i Sestra dolazi.

Ima li problema?

Ovaj Kreten je na mojoj fotelji.

Zašto onda ne sjedneš na kauč?

Jer mi se ne sviđa kauč. Sviđa mi se fotelja.

James je na fotelji. Imaš kauč ili pod ili možeš otići. Odaberi.

Jebe mi se za Jamesa. Recite mu da se makne.

Želiš li da pozovem Osiguranje?

Ne.

Onda odaberi.

Odlazi do kauča i sjeda na njega. Sestra ga gleda.

Hvala.

On se smije i ona odlazi i sami smo i ja gledam televiziju i pušim cigaretu. On bulji u mene i grize nokte i pljuje ih prema meni, no pilule su proradile i kukci su otišli i svejedno mi je. Ništa me se ne prima. Gledam televiziju. Sve usporava. Usporava do neprepoznatljivosti. Slika se muti, glasovi gube. Nema radnje ni zvuka, samo treperava svjetla i simfonija nejasnih glasova. Buljim u svjetla, slušam glasove. Želim da odu, a oni ne žele.

Kapci mi padaju. Borim se da ih podignem, ali ne daju se. Ostatak tijela slijedi oči. Mišići mi postaju mlohavi i klizim sa stolca na pod. Ne sviđa mi se pod i ne želim biti na podu, ali ne mogu se zaustaviti.

Dok klizim, površina fotelje zadržava moj ogrtač i dodiruje stražnju stranu mojih nogu i ogrtač mi se skuplja oko struka. Moj mozak kaže mojoj ruci da se pokrene, moj mozak kaže

17

ruci da popravi ogrtač, ali on ne radi. Moj mozak ne radi ni moja ruka ne radi. Ogrtač ostaje gdje je bio.

Muškarac prestaje pljuvati svoje nokte prema meni i ustaje i kreće prema meni i vidim kako dolazi kroz prorez na kapcima. Znam da mi može učiniti što god želi i znam da ga ne mogu spriječiti. Znam da je ljut i znam zbog njegovih crta, njegovih ožiljaka i njegovih očiju da će gnjev vjerojatno izraziti nekim oblikom nasilja. Kad bih se mogao pomaknuti ustao bih i dočekao ga s dozom onoga što donosi, no ne mogu ga dočekati ničim. Sa svakim njegovim korakom ta situacija postaje sve jasnija u mojoj glavi. Može mi učiniti što god želi, ja sam bespomoćan da ga spriječim. Bespomoćan da ga spriječim. Bespomoćan. Staje iznad mene i gleda me. Saginje se i gleda u moje lice i smije se.

Bogme si ružan Govnar.

Pokušavam odgovoriti. Mogu samo gunđati.

Mogao bih te premlatiti kad bih želio. Mlatiti te dok se ne pretvoriš u jebenu kašu.

Tijelo mi je mlitavo.

No sve što želim je jebena fotelja.

Um mi ne radi.

I bogme ću je uzeti.

Pruža ruke i hvata moja zapešća i vuče me po podu. Odvlači me od fotelje u kut Sobe i ostavlja me da ležim lica pritisnutog o pod. Naginje se i prislanja usta uz moje uho.

Mogao sam te razbiti. Zapamti to.

Odlazi i čujem kako sjeda na fotelju i počinje mijenjati televizijske programe. Nudi se pregled dnevnih vijesti iz sporta, komercijalna emisija o rastu kose, kasnonoćni talk-show. Ostavlja talk-show i smije se kad se treba smijati i mumlja sebi u bradu kako bi rado poševio jednu od gošći. Ležim lica pritisnutog o pod.

Budan sam, no ne mogu se pomaknuti.

Moje srce kuca i glasno je i vidim ga.

Čekinje tepiha ukapaju mi se u lice i čujem ih.

Nasnimljeni smijeh s talk-showa tutnji i osjećam ga.

Budan sam, ali ne mogu se pomaknuti.

Gubim se.

Gubim se.

Gubim se.

Jutro dolazi i kad se probudim mogu se pomaknuti i ustati i potražiti onog tipa. Otišao je, ali moje sjećanje nije i neće dugo vremena. To mi je oduvijek bila mana. Zadržavam svoja sjećanja.

Odlazim u svoju Sobu i kad otvorim vrata vidim Bolničara kako na stolu ostavlja pladanj s hranom. Pogleda me i nasmiješi se.

Dobro jutro.

18

Dobro jutro.

Donio sam vam doručak. Mislili smo da ćete biti gladni.

Hvala.

Ako želite još nešto, samo zovite.

Hvala.

Odlazi i ja gledam hranu. Jaja, slanina, prepečenac, krumpiri. Čaša vode i čaša soka od naranče. Ne želim jesti, no znam da bih trebao otići do stolca i sjesti i gledam u hranu i tad osjetim svoje lice. Sve je još uvijek natečeno. Dodirujem si usne i one pucaju. Otvaram usta i ona krvare. Zatvaram usta i ona cure.

Ne želim jesti, no znam da bih trebao.

Posežem za čašom vode i otpijem gutljaj, no prehladna je.

Posežem za sokom od naranče i otpijem gutljaj, no peče.

Pokušavam koristiti vilicu, no ona čini previše štete.

Prelamam prepečenac i prstima guram komadiće niz grlo. Činim isto s krumpirima i jajima i slaninom. Pijem vodu, ali ne i sok. Ližem prste dok nisu čisti.

Kad sam gotov odlazim u Kupaonicu i povraćam. Pokušavam se zaustaviti, no ne uspijevam. Diže se otprilike polovica hrane, nešto krvi i žuči. Sretan sam što sam zadržao polovicu hrane. To je više nego obično.

Dok se vraćam u krevet, Doktor ulazi u Sobu. Smiješi se.

Hej.

Nosi naljepnicu s imenom, no ne mogu je pročitati.

Ja sam Doktor Baker.

Rukujemo se.

Ja ću danas raditi s tobom.

Sjedam na rub kreveta.

Odgovara li ti to?

Gleda u moje lice, ali ne i u oči.

Da.

Gledam njegove oči.

Kako se osjećaš?

Oči su mu ljubazne.

Umoran sam od tog pitanja.

Smije se.

Siguran sam da jesi.

Smiješim se.

19

Ovo.

Pruža mi još pilula.

Librium i Dijazepam.

Uzimam ih.

To su lijekovi za detoksikaciju i važni jer ti stabiliziraju srce, snižavaju krvni tlak i olakšavaju apstinencijske simptome. Bez njih bi mogao doživjeti moždanu kap ili srčani udar ili oboje.

Naginje se naprijed i gleda u moj obraz.

Uzimat ćeš ih svaka četiri sata, u sve manjim dozama, sljedećih pet dana.

Gledam mu oči.

Napravit ćemo neke pretrage.

Vidio je već ovo.

I početi planirati Program za tebe.

U redu.

Prvo te doduše moramo malo srediti.

Odlazimo u Sobu. Ima jarka fluorescentna svjetla i veliki kirurški krevet i kutije s priborom. Sjedam na krevet, a on navlači rukavice od lateksa i pregledava moj obraz. Uklanja kraste. Otvara mi usta. Prst mu prolazi kroz rupu. Uzima iglu i konac i kaže da stisnem šake i sklopim oči. Ostavljam ih otvorenima i gledam kako igla prolazi. Unutra i van. Kroz moj obraz, usnicu, usta. Četrdeset i jedan put.

Gotovi smo i telefonira Zubaru, a ja sjedim na krevetu i tresem se od boli. Osjećam vrućinu, konac i krv. Dogovara datum, spušta slušalicu i počinje prati ruke.

Odvest ćemo te u Grad za par dana da ti popravimo zube.

Prelazim jezikom po šavovima.

Poznajem tog Zubara i dobro će se pobrinuti za tebe.

Prelazim jezikom preko ostataka svojih zubi.

Izgledat ćeš kao nov.

Ostavljam jezik tamo gdje mu je mjesto.

Ne brini.

Stavlja novi par rukavica i okreće se.

Sad moram pregledati tvoj nos.

Duboko udišem. Korakne naprijed i počinje gledati u moj nos. Dodiruje ga i ja se naglo povlačim. Više ne osjećam obraz.

Ovo je gadno.

Znam.

Morat ću ga slomiti i ponovno namjestiti.

20

Znam.

Što prije to bolje, no ako želiš, možemo čekati.

Što prije to bolje.

U redu.

Raskoračuje i upire se o pod i stavlja obje ruke na moj nos. Hvatam se za strane kreveta, zatvaram oči i čekam.

Spreman?

Da.

Izbacuje ruke prema naprijed i čuje se pucanje. Hladno bijelo svjetlo sijeva mi kroz kralježnicu sve do stopala i natrag. Oči su mi zatvorene, ali plačem. Iz nosnica mi teče krv.

Sad ga moram namjestiti.

Pomiče ruke u stranu i osjećam kako se hrskavica miče zajedno s njima. Pomiče ih opet. Osjećam to. Pritišće prema gore i čini se da dolazi na mjesto. Osjećam to.

Eto.

Poseže za samoljepljivom vrpcom, a ja otvaram oči. Stavlja je preko korijena mog nosa i ona drži hrskavicu na mjestu. Čini se čvrsto.

Hvata ručnik i briše krv s moga lica i vrata, a ja buljim u zid. Lice mi pulsira i stišćem strane kreveta i već me bole dlanovi. Želim pustiti, ali ne mogu.

Jesi dobro?

Ne.

Ne mogu ti dati analgetike.

I mislio sam.

Librium i Dijazepam će umanjiti najgore, no boljet će te.

Znam.

Donijet ću ti novi ogrtač.

Hvala.

Korakne unatrag, baca ručnik u smeće i odlazi.

Puštam krevet i pružam ruke ispred sebe i buljim u njih. Tresu se, ja se tresem.

Doktor se vraća sa Sestrom i pomažu mi da se presvučem i govore mi o pretragama koje moraju napraviti. Krv, mokraća, stolica. Moraju saznati koliko sam se oštetio iznutra. Ta mi se pomisao gadi.

Odlazimo u drugu Sobu koja ima i Kupaonicu. Pišam u čašicu, serem u plastičnu posudicu, primam iglu u ruku. Jednostavno je i lako i bezbolno.

Izlazimo i Odjel je užurban. Pacijenti čekaju u redu za lijekove. Doktori idu iz Sobe u Sobu, Sestre nose bočice i cjevčice. Čuju se razni zvukovi, no sve je tiho.

Odlazim u svoju Sobu s Doktorom i sjedam na krevet. On sjeda na stolac i piše u karton. Završava s pisanjem i gleda u mene.

21

Osim Zubara, najgore je prošlo.

U redu.

Stavit ću te na dvjesto pedeset miligrama amoksicilina tri puta dnevno i petsto grama penicilina VK jednom dnevno. To će spriječiti moguće infekcije.

U redu.

Idi u Dispanzer i dat će ti ih, ili ako zaboraviš, Sestra će te naći.

Okej.

Hvala ti što si se nosio sa svim ovim jutros.

Nema frke.

Sretno.

Hvala.

On ustaje i ja ustajem i rukujemo se i on odlazi. Ja odlazim u Dispanzer i stajem u red. Mlada žena stoji ispred mene. Okreće se i gleda me u lice. Progovara.

Bok.

Smiješi se.

Pruža ruku.

Ja sam Lilly.

Primam je. Meka je i topla.

Ja sam James.

Ne želim pustiti, ali puštam. Koraknemo naprijed.

Što se dogodilo?

Baca pogled prema Dispanzeru.

Ne sjećam se.

Ponovno se okreće prema meni.

Sve ti je crno?

Da.

Mršti se.

Sranje.

Smijem se.

Da.

Koraknemo naprijed.

Kad si došao ovamo?

Bacam pogled prema Dispanzeru.

Jučer.

22

Sestra ljutito gleda.

Ja isto.

Pokazujem prema Sestri i Lilly se okreće i prestaje govoriti i koraknemo naprijed i čekamo. Sestra nas gleda ljutitim pogledom i pruža Lilly nekoliko pilula i čašu vode i Lilly guta pilule i pije vodu. Okreće se i dok prolazi smiješi se i govori bok. Smiješim se i koraknem naprijed. Sestra ljutito gleda u mene i pita kako se zovem.

James Frey.

Gleda u karton i odlazi do ormarića i donosi neke pilule i pruža mi ih zajedno s čašom vode.

Uzimam pilule.

Pijem vodu.

Odlazim u svoju Sobu i zaspim i provodim ostatak dana spavajući i gurajući hranu niz grlo i čekajući u redu i uzimajući pilule.

23

Vani je još mrak u trenu dok me tijelo budi. Utroba me peče kao da gori. Pomiče se i dolazi bol. Pomiče se još jednom i bol postaje jača. Pomiče se opet i paraliziran sam.

Znam što je na redu i moram ustati, ali ne mogu hodati pa se kotrljam s kreveta i padam na pod. Ležim tako i stenjem, hladno je, tiho i mračno.

Bol popušta i puzim u kupaonicu, hvatam zahodsku školjku i čekam. Znojim se i lovim dah i srce mi poskakuje. Tijelo mi se sukne naprijed pa zatvaram oči i naginjem se. Krv, žuč i komadići želuca izlijevaju se kroz moja usta i nos. Zaostaju u grlu, nosnicama, ostacima zubi. Ponovno dolazi, i ponovno dolazi, i ponovno dolazi i svaki put oštra bol sijevne mojim prsima, lijevom rukom i mojom čeljusti. Udaram glavom u stražnji dio školjke, ali ne osjećam ništa. Udaram još jednom. Ništa.

Povraćanje prestaje i sjedam i otvaram oči i buljim u školjku. Gusti crveni potoci teku sa strane i smeđi komadići moje unutrašnjosti plutaju u vodi. Pokušavam usporiti disanje i srce, ali ne mogu, pa sjedim i čekam. Svako jutro je isto. Povraćam i sjedim i čekam.

Nakon nekoliko minuta ustajem i polako se vraćam u Sobu. Noć odlazi i stojim na prozoru i gledam. Narančaste i ružičaste linije prostiru se preko nebeskog plavetnila, velike ptice ocrtavaju se na crvenoj pozadini izlazećeg sunca, oblaci mi se polako približavaju. Osjećam kako krv kaplje iz rana na mom licu i srce kako lupa i težinu mog života kako se smanjuje i počinjem shvaćati zašto se zora zove svanuće.

Brišem lice rukavom i skidam noćni ogrtač koji je sad prekriven krvlju i onim što sam pôvratio i spuštam ga na pod i odlazim u kupaonicu. Otvaram tuš i čekam toplu vodu.

Gledam svoje tijelo. Koža mi je žućkasta i bijela. Torzo prekriven posjekotinama i modricama. Mršav sam i mišići mi vise. Izgledam potrošeno, prebijeno, staro, mrtvo. Nisam oduvijek izgledao ovako.

Pružam ruku i osjećam vodu. Topla je, ali nije vruća. Ulazim u tuš, zatvaram hladnu vodu i čekam vrućinu.

Voda se slijeva niz moja prsa i ostatak tijela. Uzimam sapun i od njega me peče i crveni koža. Usprkos boli, osjećaj je dobar. Vrućina, voda, sapun, opekotine. Boli, ali to zaslužujem. Zatvaram vodu i izlazim iz tuša i brišem se. Zavlačim se u krevet, pod pokrivače i zatvaram oči i pokušavam se prisjetiti. Prije osam dana bio sam u Sjevernoj Karolini. Sjećam se da sam uzeo bocu i lulu i odlučio se provozati. Dva dana kasnije probudio sam se u Washingtonu. Bio sam na kauču u kući koja je pripadala Sestri jednog mog prijatelja. Bio sam sav u pišalini i bljuvotini i tražila je da odem pa sam posudio košulju od nje i otišao. Dvadeset i četiri sata kasnije probudio sam se u Ohiu. Sjećam se Kuće, Bara, malo cracka, malo ljepila. Sjećam se vrištanja, sjećam se plakanja.

Vrata se otvaraju pa sjedam i Doktor donosi nešto složene odjeće i moje pilule te ih ostavlja na stolu.

Bok.

Posežem za pilulama.

Bok.

Uzimam ih.

Nabavili smo ti čiste odjeće.

Hvala.

24

Sjeda za stol.

Preselit ćemo te na Odjel danas.

U redu.

Obično kad Pacijenta preselimo na Odjel smanjujemo kontakte s njim, no u tvom slučaju moramo te i dalje viđati.

Dobro.

Sljedeći tjedan, dolazit ćeš ovdje gore dvaput dnevno, poslije doručka i poslije večere, da dobiješ antibiotike i Librium. Sad ti dajem zadnju dozu Dijazepama.

Kužim.

Gleda mi usta.

Sutra te vodimo Zubaru.

Ja još nisam pogledao svoja usta.

On zna što radi i moj je prijatelj. Dobro će se pobrinuti za tebe.

Bojim se vidjeti se.

Ostani snažan i bit će ti dobro.

Bojim se mržnje koju moja vlastita slika može izazvati.

Presvuci se i pričekaj u Dnevnom Boravku.

U redu.

Poslat će nekog s Odjela po tebe.

Jedva čekam.

Smije se i ustaje.

Sretno, James.

Ustajem i ja.

Hvala.

Rukujemo se i odlazi i ja se presvlačim u odjeću koju je donio. Par kaki hlača, bijela majica, papuče. Tople su, mekane i udobne. Osjećam se gotovo kao čovjek.

Izlazim iz Sobe i hodam kroz Medicinski Odjel, gdje se ništa nije promijenilo. Tu su jarka svjetla i bjelina. Pacijenti, Liječnici, redovi i pilule. Stenjanje i vrisci. Tuga, ludilo i propast. Poznajem sve to i više me ne dira. Ulazim u Dnevni Boravak i sjedam na kauč. Sâm sam i gledam televiziju i zadnja doza tableta počinje djelovati.

Srce mi usporava.

Ruke se prestaju tresti.

Oči mi se sklapaju.

Tijelo mi je mlitavo.

Ništa me se ne prima.

25

Čujem svoje ime i podižem pogled i ispred mene stoji Lilly. Smiješi se i sjeda pokraj mene.

Sjećaš me se?

Lilly.

Smiješi se.

Nisam bila sigurna da ćeš se sjetiti. Izgledaš prilično omamljeno. Librium i Dijazepam.

Da, baš sam se skinula s njih. Mrzim ta sranja.

Bolje je od ničega.

Smije se.

Javi mi se za par dana.

Smiješim se.

Sumnjam da ću izdržati par dana.

Kima glavom.

Znam taj osjećaj.

Ne odgovaram. Ona progovara.

Odakle si?

Posežem za cigaretama.

Iz Sjeverne Karoline.

Izvlačim jednu.

Imaš jednu za mene?

Dajem joj cigaretu, pripaljujem ih i pušimo i Lilly mi govori o sebi i ja je slušam. Ima 22 godine i odrasla je u Phoenixu. Otac ju je napustio kad je imala četiri godine, a Majka joj je bila Ovisnica o Heroinu koja se opskrbljivala tako što se prodavala svakome tko je bio voljan platiti. Počela je davati drogu Lilly kad joj je bilo deset i tjerati je da se prodaje svakome tko bi platio kad joj je bilo trinaest. Sa sedamnaest godina, Lilly je pobjegla baki u Chicago i živjela tamo odonda. Ovisna je o cracku i quaaludesima1.

Neki Muškarac ulazi u Sobu i prestajemo razgovarati i on se zaustavlja ispred mene. Mršav je, dotjeran, gotovo ćelav. Ima male nervozne oči.

James?

Smiješi se.

Aha.

Izgleda jako sretan.

Bok, ja sam Roy.

Pruža ruku.

Bok.

Ustajem i rukujem se s njim.

26

Došao sam te odvesti dolje na Odjel.

U redu.

Imaš li kakve stvari?

Ne.

Rezervnu odjeću, knjige?

Nemam ništa.

Pribor za osobnu higijenu?

Ništa.

Smiješi se ponovno. Nervozno.

Hajdemo.

Okrećem se i gledam Lilly, koja se pravi da gleda televiziju.

Bok Lilly.

Podiže pogled i nasmiješi mi se.

Bok James.

Roy i ja napuštamo Dnevni Boravak i hodamo niz kratak, mračan Hodnik poda prekrivenog tepihom. Dok hodamo, Roy me pomno promatra.

Znaš da je to protiv Pravila.

Buljim pred sebe.

Što?

Razgovor sa ženama.

Žao mi je.

Ne treba ti biti žao, samo nemoj to ponoviti.

U redu.

Pravila postoje za tvoje dobro. Preporučujem ti da ih poštuješ.

Pokušat ću.

Potrudi se više od toga ili ćeš upasti u neprilike.

Pokušat ću.

Dolazimo do velikih vrata i prolazimo kroz njih i sve se mijenja. Hodnici su dugi, s mnogo vrata. Sagovi su plišani, a zidovi svijetli. Ima boja, svjetla, osjećaja ugode. Posvuda hodaju ljudi i svi se smiješe.

Prolazimo kroz red Hodnika. Roy bulji u mene, a ja buljim ravno pred sebe. Priča mi o Odjelu i njegovim Pravilima.

U svakom trenutku na Odjelu se nalazi između dvadeset i dvadeset i pet muškaraca, tri Savjetovatelja i Upravitelj Odjela. Svaki Pacijent ima svojeg Savjetovatelja koji nadgleda njegov Program Oporavka, a Upravitelj Odjela nadgleda njih. Svi su Pacijenti obvezni

27

pohađati tri Predavanja dnevno, jesti tri obroka dnevno i sudjelovati u svim aktivnostima Odjela.

Svatko ima posao koji mora obaviti svako jutro. Tvari koje utječu na raspoloženje nisu dopuštene na Odjelu. Ako te se uhvati u posjedovanju ili korištenju istih, bit ćeš zamoljen da odeš. Pošta se dijeli jednom dnevno. Savjetovatelji imaju pravo otvoriti i pregledati neku ili svu poštu. Posjeti su dopušteni nedjeljom između jedan i četiri. Osoblje ima pravo pretražiti ili pregledati sve darove i pakete koje posjetitelji donose. Žene su smještene na drugom Odjelu i kontakt s njima nije dopušten. Ako se sretnete u Hodnicima, pozdrav je dopušten, ali kako si nije. Ako prekršiš ovo pravilo, možemo te zamoliti da odeš.

Roy bulji u mene.

Pravila su ozbiljna. Ako se želiš oporaviti, preporučujem ti da ih slijediš.

Buljim pred sebe.

Pokušat ću.

Prolazimo kroz vrata s oznakom Sawyer i ulazimo na Odjel. Hodamo niz Hodnik koji s obje strane ima vrata. Na nekima od njih su imena, a neka su otvorena. Vidim ljude u Sobama. Izlazimo iz Hodnika i ulazimo u veliku otvorenu Sobu s dvije razine. Na Gornjoj Razini se nalaze automat sa sokovima, automat sa slatkišima, velika termosica s kavom, Kuhinja s velikim stolom okruženim stolicama. Na Donjoj Razini nalaze se kauči i fotelje, složeni u krug, televizor i školska ploča. Na suprotnom zidu je Telefonska Govornica, a u ostalima dvoja velika pokretna staklena vrata. Vrata vode prema prostranstvima trave i drveća, u daljini vidim jezero. Ljudi sjede za stolovima i na kaučima. Čitaju, razgovaraju, puše cigarete i piju kavu. Kad ulazim u Sobu, svi se okreću i bulje u mene.

Roy se smiješi.

Dobro došao na Sawyer.

Hvala.

To je dobro mjesto.

Želim otići.

Ovdje ćeš se oporaviti.

Pobjeći.

Vjeruj mi, znam.

Razbiti se.

Da.

Umrijeti.

Hajdemo u tvoju Sobu.

Idemo kroz Gornju Razinu Sobe do Hodnika na njezinom kraju. Hodnik je okružen Sobama u kojima čujem Ljude kako razgovaraju, smiju se, plaču. Zastajemo pred vratima i Roy ih otvara i ulazimo u Sobu. Soba je relativno velika i ima četiri kreveta, u svakom kutu po jedan. Pokraj svakog kreveta nalazi se noćni ormarić i mala komoda. Kupaonica je na jednoj strani. Dva muškarca sjede na jednom od kreveta i kartaju se i obojica podižu pogled kad uđemo.

28

Larry, Warren, ovo je James.

Muškarci ustaju i prilaze mi i predstavljaju se. Larry je nizak i moćnog izgleda, građen kao čekić. Ima dugu smeđu kosu i gustu bradu i južnjački naglasak. Izgleda kao da mu je trideset i pet godina. Warren je u pedesetima i visok i mršav i preplanuo i dobro obučen i širokog osmijeha. Rukujemo se i pitaju me odakle sam i ja im kažem. Pitaju me želim li kartati, odgovaram da ne. Kažem im da sam umoran i da se želim odmoriti i zahvaljujem Royu i odlazim do praznog kreveta i liježem. Roy odlazi, a Larry i Warren vraćaju se svojim kartama.

Zatvaram oči i duboko udišem i razmišljam o svom životu i tome kako sam završio ovako. Razmišljam o propasti, uništenju i pustoši koje sam donio sebi i drugima. Razmišljam o mržnji prema sebi i preziranju samog sebe. Razmišljam kako i zašto i što se dogodilo i misli dolaze same od sebe, ali ne i odgovori.

Čujem korake, osjećam prisustvo. Otvaram oči i vidim muškarca iznad sebe. Tridesetih je godina. Srednje je visine i mršav kao trska s dugim koščatim rukama i nježnim šakama. Uredno je podšišane kratke kose i obrijan.

Ti si nov.

Nervozan je i uzbuđen.

Aha.

Oči su mu prazne.

Kako se zoveš?

James.

Sjedam.

Ja sam John.

Sjeda na rub kreveta i dodaje mi karticu.

To je moja posjetnica.

Čitam. Piše John Everett. Seksualni nindža. San Francisco i cijeli svijet.

Smijem se.

Hoćeš nešto vidjeti?

Poseže za novčanikom.

Može.

Otvara ga i vadi stari novinski članak i pruža mi ga. Članak je star i iz San Francisco Chroniclea. U njemu je slika muškarca kako sjedi nasred Ulice držeći natpis. Naslov kaže “Muškarac uhićen na ulici s natpisom Kokain za prodaju tri sata nakon otpuštanja iz San Quentina”.

To sam ja.

Smijem se ponovno.

Vratio sam se na još tri godine.

Vraćam mu članak.

29

To je loše.

Stavlja ga u džep.

Jesi ikad jebao koga u dupe?

Što?

Jesi ikad jebao koga u dupe?

O čemu pričaš?

Ufurao sam se u to u Zatvoru i sad sam ovisan. O tome i cracku. Mislio sam da to trebaš znati.

Buljim u njega.

Iskrenost i otvorenost su vrlo važne ovdje. One su dio Programa i kako prolazim Program, htio sam ti reći.

Je li to u redu?

Buljim.

U redu je.

Postaje nervozan, ustaje, gleda na sat.

Vrijeme je za ručak. Da ti pokažem Blagovaonicu?

Ustajem bez riječi. Samo buljim.

Krećemo i prolazimo kroz Odjel i još jedan niz Hodnika. Dok hodamo, John priča o sebi. Ima trideset i sedam godina i iz Seattlea je. Odrastao je u bogatoj i moćnoj obitelji koja ga se odrekla. Ima dvadesetogodišnju kćer koju nije vidio deset godina. Proveo je osam godina u zatvoru. Otac ga je počeo zlostavljati kad mu je bilo pet. Ulazimo u dugačak Hodnik ograđen staklenim zidovima. U jednom dijelu sjede žene i jedu svoja jela, u drugom sjede muškarci. Na kraju Hodnika je Zajedničko Područje gdje se poslužuje hrana. John uzima dva pladnja, dodaje mi jedan i stajemo u red.

Dok se krećemo naprijed, upijam okolinu. Muškarci i žene. Hrana. Razgovori, ali bez osmijeha. Okrugli stolovi okruženi s po osam stolaca. Ljudi koji sjede na stolcima, tanjuri i pladnjevi na stolovima. Oko sto dvadeset i pet muškaraca raspoređeno je po stolovima koji su vjerojatno predviđeni za dvjestotinjak ljudi. Stotinjak žena u Ženskom Dijelu raspoređeno je po stolovima za otprilike sto i pedeset. Uzimam zdjelicu juhe i čašu vode i dok prolazim Prostorijom, osjećam kako Ljudi bulje u mene. Mogu pretpostaviti kako izgledam.

Pronalazim prazan stol i sjedam i sâm sam. Otpijam gutljaj vode i počinjem žlicom unositi juhu u usta. Vruća je i svaka žlica pokreće val boli u mojim usnama, obrazima, desnima i zubima. Jedem polako i namjerno ne podižem pogled. Ne želim nikoga vidjeti i ne želim da me itko vidi.

Pojedem juhu i barem se na trenutak osjećam dobro. Želudac mi je pun, toplo mi je i zadovoljan sam. Ustajem i stavljam pladanj na hrpu drugih pladnjeva i odlazim iz Blagovaonice.

Odlazim natrag na Odjel. Dok prolazim pokraj otvorenih vrata, netko me doziva imenom. Zastajem, vraćam se do vrata i čovjek ustaje od stola i ide prema meni. U ranim je tridesetima. Vrlo je visok i mršav. Ima tamnu kosu povezanu u mali konjski rep i nosi okrugle

30

sunčane naočale. Odjeven je u crnu majicu, crne hlače i crne tenisice. Izgleda kao odrasla verzija klinca koji je proveo djetinjstvo za kompjuterom i skrivajući se od Školskih Nasilnika.

Ti si James.

Pruža ruku prema mojoj. Rukujemo se.

Ja sam Ken, tvoj Savjetnik u Odjelu za oporavak.

Drago mi je što sam te upoznao.

Okreće se i vraća za stol.

Uđi i sjedni.

Slijedim ga i sjedam na stolac nasuprot njega i kružim pogledom po Uredu. Malen je i natrpan i posvuda su dosjei i hrpe papira. Zidovi su prekriveni rasporedima i malim slikama ljudi ili krajolika, a uokvirena kopija Programa od Dvanaest Koraka Anonimnih Alkoholičara visi iza njega. Poseže za dosjeom, stavlja ga na stol, otvara i gleda u mene.

Snalaziš se?

Aha.

Treba li ti još što da ti bude udobnije?

Ne.

Trebamo neke informacije da upotpunimo tvoj dosje. Bi li odgovorio na nekoliko pitanja?

Može.

Uzima olovku.

Kad si počeo uzimati drogu i alkohol?

Počeo sam piti s deset, drogirati se s dvanaest.

Kad si počeo pretjerivati?

S petnaest sam pio svaki dan, s osamnaest sam pio i uzimao drogu svaki dan. Dosta se pogoršalo odonda.

Gubiš li svijest?

Da.

Koliko često?

Svaki dan.

Koliko dugo se to već događa?

Četiri ili pet godina.

Bude li ti zlo?

Svaki dan.

Koliko često?

Kad se probudim, kad popijem prvo piće, kad pojedem prvi obrok i nekoliko puta poslije toga.

31

Koliko je nekoliko?

Između tri i sedam.

Koliko dugo to traje?

Četiri ili pet godina.

Razmišljaš li kad o samoubojstvu?

Da.

Jesi li kad pokušao?

Ne.

Jesi li bio uhićen?

Da.

Koliko puta?

Dvanaest, trinaest.

Zbog čega?

Zbog raznih sranja.

Naprimjer?

Posjedovanje droge, Posjedovanje s namjerom raspačavanja, tri Vožnje u pijanom stanju, hrpa prijava za Vandalizam i Nanošenje štete, Napad, Napad smrtonosnim oružjem, Napad na službenu osobu, Javno pijanstvo, Remećenje javnog reda i mira. Siguran sam da je bilo još sranja, ali ne mogu se sjetiti točno.

Vrijede li neke od tih optužnica još uvijek?

Većina.

Gdje?

Michigan, Ohio i Sjeverna Karolina.

Jesi li bio na Sudu?

Ne.

Jesi li pušten uz Jamčevinu?

Da, i pobjegao sam.

Gdje?

Svagdje.

Zašto.

Bio sam već u zatvoru. Nije mi se svidjelo i ne želim se vratiti. Morat ćeš se suočiti s optužnicama prije ili kasnije.

Znam.

Poticat ćemo te da to učiniš dok si ovdje. Da barem započneš. Razmislit ću.

Od čega si živio?

32

Prodaje droge.

To će morati prestati.

Znam.

Jesi li kad bio na Liječenju?

Ne.

Zašto?

Nisam htio. Rekao sam Roditeljima da ću, ako me pokušaju natjerati, pobjeći i da me više nikad neće vidjeti. Povjerovali su mi.

Zastaje i spušta olovku. Gleda me u oči i osjećam da me testira, da čeka da skrenem pogled pa to ne činim.

Želiš li se očistiti?

Mislim da da.

Misliš?

Aha.

Znači li to da da?

Znači da mislim da da.

Zašto?

Moj život je Pakao već neko vrijeme. Ako ovako nastavim, umrijet ću. Nisam siguran da želim umrijeti.

Jesi li spreman učiniti sve što je potrebno?

Ne znam.

Pitat ću ponovno. Jesi li spreman učiniti što god je potrebno?

Ne znam.

Bulji u mene, ljut jer mu ne dajem odgovore koje želi čuti. Buljim i ja u njega.

Ako nisi spreman učiniti što god je potrebno, možeš baš i otići. Više bih volio da ne odeš, ali ne možemo ti pomoći ako ne želiš pomoći sam sebi. Razmisli o tome i razgovarat ćemo opet. Ako išta trebaš, potraži me.

Hoću.

Ustaje i ja ustajem i odlazimo iz Ureda natrag na Odjel. Muškarci se vraćaju s ručka i skupljaju se u grupice oko stolova, na kaučima, na sklopivim stolcima. Ken me pita želim li upoznati koga, kažem mu da ne i odlazi i gledam ga kako odlazi do nekog muškarca i počinje s njim razgovor. Pronalazim stolac i palim cigaretu, duboko uvlačim dim i promatram muškarce koji sjede oko mene. Crni su i bijeli i žuti i smeđi. Imaju dugu kosu, kratku kosu, brade i brkove. Dobro su odjeveni i nose krpe, debeli su i mršavi. Čvrsti su, izjedeni, potrošeni i očajni. Zastrašujući i opaki, ovisni i ludi. Svi su različiti i svi su isti i dok sjedim tamo pušeći cigaretu nasmrt me plaše.

Ken završava razgovor s muškarcem i objavljuje da je vrijeme za Predavanje pa Muškarci ustaju i počinju odlaziti. Lijekovi popuštaju i trebam još pa ne odlazim na

33

Predavanje nego u Medicinsko Krilo i stajem u red. Svakim korakom bliže lijekovima, osjećaji postaju jači. Osjećam kako mi srce lupa sve brže i gledam u svoje ruke i one se tresu i kad dolazim do pulta jedva govorim. Želim nešto, trebam nešto, moram dobiti nešto. Bilo što. Samo mi dajte.

Sestra me prepoznaje i poseže za kartonom i gleda u njega i okreće se te uzima moje pilule iz ormarića. Dodaje mi ih s malom plastičnom čašom vode i popijem ih najbrže što mogu, odmičem se od pulta i čekam. Srce mi usporava, ruke se prestaju tresti, nervoza, tjeskoba i bijes nestaju.

Okrećem se i odlazim prema Odjelu i odlazim u Predavaonicu gdje sjedam i slušam kako netko objašnjava vezu između zdrave prehrane i mentalnog zdravlja. Ništa od toga mi nema smisla zbog lijekova i u nekom trenutku Predavanje završava i ustajem i odlazim natrag na Odjel s ostalima. Jedan od njih izgleda kao Filmska Zvijezda i mislim da bih rado razgovarao s njim, ali nisam siguran. Poslijepodne i predvečerje dolaze u omami u kojoj svaka sposobnost razmišljanja na prepoznatljiv način nestaje i gdje se svaki trenutak čini kao vječnost. Nedugo nakon večere odlazim u krevet i prvi put u nekoliko godina svjestan sam činjenice da idem spavati.

34

Otvaram oči. Cimeri spavaju i Soba je tiha i mirna i tamna. Sjedam i prolazim prstima kroz kosu i gledam u jastuk i vidim da je krvav. Dodirujem si lice i shvaćam da krvarim.

Ustajem i polako hodam deset koraka do Kupaonice i otvaram vrata i ulazim i palim svjetlo. Ustuknem zbog jarkosti svjetla i zatvaram oči i dok čekam da se priviknu, koraknem naprijed i hvatam rubove umivaonika. Otvaram oči i gledam u zrcalo i to je prvi put u pet dana da vidim svoje lice.

Usne su mi porezane i popucane i utrostručene od natečenosti. Na lijevom obrazu red skorenih krastavih šavova zatvara duboku, dva i pol centimetra dugu posjekotinu. Nos mi je povijen i natečen ispod poveza i crvene linije spuštaju se iz mojih nosnica. Ispod očiju crne i žute modrice. Posvuda ima krvi, i svježe i sasušene.

Posežem za papirnim ručnikom i namačem ga i počinjem lagano brisati. Pruge križaju moje obraze, kraste se otvaraju i trzam se od boli i ručnik se natapa. Bacam ga i uzimam drugi. Ponovno. Ponovno. Ponovno.

Završavam i bacam zadnji ručnik i perem ruke i gledam crveni potok kako se spušta s moje kože kroz umivaonik niz odvod. Zatvaram vodu i prolazim rukama kroz kosu i tople su i ugodne i pokušavam se ponovno pogledati.

Želim vidjeti svoje oči. Želim pogledati ispod blijedozelene površine i vidjeti što je u meni, unutar mene, što skrivam. Počinjem gledati, ali skrećem pogled. Pokušavam se prisiliti, ali ne mogu.

Okrećem se i izlazim iz kupaonice u Sobu. I Larry i Warren i John su budni i u različitim stadijima oblačenja. Kažu bok i ja kažem bok i odlazim natrag do kreveta i zavlačim se u njega. Taman kad mi postane udobno, John mi prilazi i staje ispred mene.

Što radiš?

Što ti se čini da radim?

Vraćaš se u krevet.

Upravo tako.

Ne možeš tako.

Zašto ne?

Moramo obaviti svoje poslove.

Koje poslove?

Svatko od nas ima posao. Ustajemo ujutro i radimo svoje poslove.

Sad?

Aha.

Ustajem iz kreveta i slijedim Johna na Gornju Razinu Odjela. Roy me ugleda i prilazi mi i odvodi me do Ploče s Poslovima i pokazuje mi je i objašnjava kako radi.

Ovdje je posao, ovdje je tvoje ime. Što si duže ovdje, to je lakši posao. Budući da si tek došao, moraš očistiti Zajednički WC.

35

Pitam ga gdje je pribor za čišćenje i pokazuje mi. Dok ga skupljam i krećem prema Zajedničkom WC-u, progovara.

Pazi da su čisti.

Hoću.

Zbilja čisti.

Čuo sam te.

Pronalazim Zajednički WC, dvije prostorije na Gornjoj Razini koje koriste Savjetovatelji, Pacijenti kojima se ne da ići u Sobe i Posjetitelji. Malene su, s jednim zahodom i jednim pisoarom i jednim umivaonikom svaka. Ulazim i ribam zahode i pisoare i umivaonike. Iznosim smeće i stavljam toaletni papir. Perem pod. Nije zabavno, ali već sam čistio zahode u životu, pa mi ne smeta.

Gotov sam s poslom i vraćam pribor i odlazim u svoju Sobu i u Kupaonicu i zlo mi je. Nisam popio piće već tri dana i nisam uzeo kokain otprilike pet pa nije toliko loše kao inače, ali loše mi je na neki novi način. Spuštam poklopac školjke i puštam vodu i sjedam na školjku i buljim u zid. Pitam se što mi se događa.

Ustajem i počinjem koračati naprijed natrag uzduž Kupaonice. Križam ruke i počinjem trljati tijelo. Hladno mi je i hladnoća sijeva mojom kralježnicom. Čas želim plakati, čas ubiti, čas umrijeti. Pomišljam na bijeg, ali nemam kamo pobjeći pa koračam i trljam se i hladno mi je.

Larry otvara vrata i kaže mi da je vrijeme za doručak i izlazim i slijedim njega, Warrena i Johna u Blagovaonicu i stajem u red i uzimam nešto hrane. Pronalazim prazan stol i sjedam i počinjem jesti zdjelu tople slatke kaše i piti čašu vode. Osjećaji su popustili, ali ne do kraja. Čini mi se da ludim.

Pojedem zobenu kašu i naslanjam se i pogledom kružim po Blagovaonici i vidim Kena kako razgovara s muškarcem s mojeg Odjela. Muškarac pokazuje na mene i Ken prilazi mom stolu i sjeda nasuprot mene.

Osjećaš se dobro?

Dobro sam.

Jesi li razmišljao o našem razgovoru?

Aha.

Jesi li što zaključio?

Ne.

Razmišljaj i dalje onda.

Hoću.

Danas imaš termin kod Zubara.

U redu.

Otpratit ću te na Medicinski Odjel i nakon što dobiješ lijekove, odvest ću te do kombija. Vozač će te odvesti, pričekati te i dovesti te natrag.

Okej.

36

Onda, nakon što ručaš, dat ćemo ti test koji se zove MMPI. To je standardizirani psihologijski test koji će nam malo pojasniti kako ti možemo pomoći.

Okej.

Ustaje.

Spreman?

Hvatam pladanj i ustajem.

Aha.

Odlažem pladanj i odlazimo i hodamo do Medicinskog Odjela. Dobivam svoje tablete i uzimam ih i odlazimo do prednjeg Ulaza u Bolnicu gdje čeka bijeli Kombi. Ken mi daje jaknu da mi ne bude hladno i izlazimo i on otvara vrata Kombija i razgovara s Vozačem dok se ja smještam na prednje sjedalo. Ken kaže doviđenja i ja kažem doviđenja i zatvara vrata i Vozač počinje voziti i udaljujemo se.

Vrijeme se pogoršalo. Crni oblaci ispunjavaju nebo, naslage snijega nakupljaju se na tlu. Što je prije bilo zeleno, sad je smeđe. Što je nekad imalo lišće, sad nema ništa. Hladno je i zima i Svijet je zaspao.

Buljim kroz prozor u promičući smrznuti krajolik. Vlaga iz mojeg daha skuplja se na staklu i počinjem drhtati. Šćućurim se i gledam Vozača koji je isto šćućuren i vozi polako i gleda Cestu.

Možemo li se kako zagrijati?

Vozač me pogleda.

Hladno ti je?

Uzvraćam pogled.

Itekako mi je hladno.

Smije se.

Sad će, Mali. Kad se motor ugrije, i mi ćemo se.

Stajemo na praznom raskrižju na crveno svjetlo, ceste su prazne, vjetar zrakom nosi komade papira i lišće. Vozač izgleda prastaro. Ima neurednu bijelu kosu i neurednu bijelu bradu i sjajne plave oči. Koža mu izgleda kao da je štavljena.

Ima tanke ruke, ali izgledaju snažno, i usprkos svojoj dobi, izgleda snažno. Pruža mi ruku.

Ja sam Hank.

Rukujemo se.

Ja sam James.

Što se dogodilo?

Ne znam baš.

Sjebao si se?

Kako izgledam?

37

Izgledaš kao da bi to bio preblag opis situacije.

Izgled ne vara.

Smijemo se i svjetlo postaje zeleno i Hank vozi dalje i nastavljamo razgovor. Iz Massachusetsa je, gdje je proveo veći dio života kao Kapetan Ribarskog Broda. Uvijek je pio, ali pogoršalo se kad je došao u mirovinu. Izgubio je Kuću, Ženu, Obitelj, razum. Došao je ovamo po pomoć, a nakon što se očistio odlučio je ostati i vidjeti može li pomoći drugima. Lako razgovara i kako se vožnja odugovlači, počinjem ga smatrati prijateljem.

Ulazimo u Gradić i skrećemo prema nečem što nalikuje na Glavnu Ulicu. Tu se nalaze Trgovina Namirnicama, Željezara i Policijska postaja. Ukrasi za Noć vještica vise s Ulične Rasvjete, a Ljudi, koji se svi izgleda poznaju, ulaze i izlaze iz Trgovina. Hank staje ispred Prodavaonice Ribarskog Pribora i izlazimo iz Kombija i prilazimo malim vratima pokraj glavnog Ulaza u Prodavaonicu. Hank otvara vrata i penjemo se stepenicama i prolazimo kroz još jedna vrata i ulazimo u malu tamnu Sobu u kojoj se nalaze dva kauča, staklom odvojeni prijemni pult i maleni stol prekriven časopisima i Knjigama za Djecu.

Hank kreće prema pultu, a ja odlazim do kauča i sjedam i počinjem listati časopise. Na drugom kauču sjedi žena s Dječakom i gledaju slikovnicu o Slonu Babaru. Kad odaberem časopis i naslanjam se kako bih ga počeo čitati, vidim da me žena gleda krajičkom oka. Privija se k Djetetu, grli ga i ljubi mu čelo. Znam zašto to čini i ne zamjeram joj i dok otvaram časopis srce mi se slama i nadam se da Dječačić neće odrasti da bude netko poput mene.

Hank se vraća.

Primit će te sad.

Spuštam časopis i ustajem.

OK.

Uplašen sam i Hank to vidi.

Jesi dobro?

Stavlja ruku na moje rame.

Aha.

Gleda me u oči.

Znam da je ovo rupa od Gradića, ali ti ljudi znaju svoj posao, Mali. Bit će sve u redu.

Skrećem pogled.

Sestra proziva moje ime i Hank miče ruku i hodam prema otvorenim vratima na kojima me čeka Sestra. Prije nego što uđem okrećem se i vidim ženu i Dijete kako bulje u mene. Pogledam u Hanka i on kimne i ja kimam i na trenutak se osjećam snažno. Ne dovoljno snažno da se suočim sa samim sobom, ali dovoljno snažno da idem dalje.

Prolazim kroz vrata i Sestra me uvodi u čistu bijelu Sobu i sjedam u velik zubarski stolac na sredini Sobe i sestra odlazi i ja čekam. Nekoliko trenutaka kasnije ulazi Zubar. Četrdesetih je godina i visok i tamnokos i tamnook i grube kože. S izuzetkom bijele kute i bloka, izgleda kao Drvosječa.

Ti si James?

Privlači stolac i sjeda ispred mene.

38

Da.

Ja sam Doktor David Stevens, drago mi je.

Rukujemo se.

I meni.

Navlači par tankih prozirnih rukavica od lateksa.

Čuo sam ponešto o tebi od doktora iz Klinike.

Vadi malu svjetiljku iz džepa.

Ali moram te i sam još malo pogledati, da vidim o čemu se zapravo radi.

Naginje se naprijed.

Možeš li otvoriti usta?

Otvaram usta i pali svjetiljku i približava se mom licu.

Mogu li podići tvoju gornju usnu?

Kimam potvrdno i on spušta svjetiljku i podiže moju usnu i uzima dugačak i tanak metalni alat oštrog vrha.

Ovo bi moglo boljeti.

Dodiruje ostatke mojih stražnjih zubi vrškom alata i počinje gurati u oštećena područja mojih desni. Bol je trenutačna, oštra i neizdrživa. Želim zatvoriti usta i učiniti da prestane, da bol ode, ali ne činim to. Zatvaram oči, stišćem šake. Osjećam kako mi usne podrhtavaju i okus krvi, a kad mi Zubar dodirne zube, oni se pomiču. Završava pregled i čujem kako odlaže pribor. Naginjem se natrag i otvaram oči.

Moramo napraviti rendgen, ali koliko vidim, morat ćemo i nešto operirati.

Stišćem šake. Čvrsto.

Dva stražnja zuba su slomljena, ali korijeni se čine u redu.

Usne mi podrhtavaju.

Možemo im napraviti krune i trebalo bi biti u redu.

Osjećam okus krvi.

Prednja dva, doduše, umiru.

Prelazim jezikom preko gornje desni.

Trebat ćemo napraviti kanale i most.

Osjećam ostatke zubi. Kratke oštre krhotine zubi.

Neće biti ugodno, ali osim ako ti se ne sviđa biti bez zubi, to je jedina mogućnost.

Kimam glavom.

Ugovorit ću ti termin za koji dan. Oteklina usana će do onda splasnuti, a ne možemo napraviti zahvat prije toga.

Kimam.

39

Bilo mi je drago, James.

I meni.

Ustaje i rukujemo se i odlazi. Druga Sestra ulazi i ispire mi usta i puni ih vatom i pločicama i radi rendgen. U trenu kad završava vata je natopljena krvlju i osjećam se kao da su mi usta istrljana brusnim papirom i izudarana čekićem. Kaže mi da mogu ići i odlazi i ja ustajem i odlazim natrag u Čekaonicu. Hank sjedi na kauču i čita časopis o privatnom životu Filmskih Zvijezda i odlazim do njega i sjedam i on spušta časopis i pogleda me.

Kako je bilo?

Dobro.

Sredit će te?

Kažu da hoće.

Idem saznati kad moraš doći opet.

Ustaje i odlazi do pulta i razgovara sa ženom iza njega i vraća se i napuštamo Ordinaciju i ulazimo u Kombi i krećemo natrag u Kliniku. Hank pokušava biti ljubazan i razgovarati sa mnom, ali kažem mu da me bole usta pa me pušta na miru. Buljim kroz prozor.

Razmišljam o njoj. Razmišljam o trenu kad sam je prvi put vidio. Bilo mi je osamnaest i bili smo u Školi i sjedio sam sâm ispod narančastog i žutog jesenskog drveta. Držao sam knjigu u rukama i čitao i iz nekog razloga podigao pogled. Ona je sama hodala travnjakom ispred Škole s mnogo papira u rukama. Posrnula je i papiri su pali na tlo i sagnula se da ih pokupi i ogledala oko sebe da vidi je li tko primijetio. Nije me vidjela, ali dok se trudila skupiti papire, ja sam vidio nju. Nije me vidjela, ali ja sam vidio nju.

Kombi dolazi do Ulaza u Kliniku i Hank i ja izlazimo iz njega i prilazim Hanku i zahvaljujem mu što me odvezao i pomagao mi. Kaže mi da izgledam kao da mi ne bi škodio zagrljaj i smijem se, a on se ne obazire i prilazi mi i grli me. Postaje mi toplije od ljudskog dodira i prvi put nakon dugo vremena zaista se osjećam dobro. Postaje mi neudobno pa se povlačim i kažem zbogom i zahvaljujem mu ponovno i ulazim u Kliniku. Kažu mi da je vrijeme za ručak pa odlazim do Blagovaonice i stajem u red i uzimam zdjelicu juhe i čašu vode i pronalazim prazan stol i sjedam i trudim se koliko mogu da uguram nešto hrane kroz krvave razvaline svojih usta.

Hej, Mali!

Podižem pogled. Muškarac stoji nasuprot mene. Otprilike mu je pedeset, osrednje visine, prosječne građe. Ima gustu smeđu kosu koja se stanjuje pri vrhovima i izmučeno lice koje otkriva da se u životu naprimao udaraca. Nosi svijetlu plavožutu svilenu havajsku košulju, male okrugle srebrne naočale i ogromni zlatni Rolex. Bulji u mene. Spušta pladanj. Izgleda bijesno.

Sjećaš se mene?

Ne.

Hodaš okolo zadnja dva dana i zoveš me Gene Hackman. Sad, znam da su te nafiksali s tim detoks-sranjima, ali ja nisam Gene Hackman, nikad nisam bio Gene Hackman, nikad neću biti Gene Hackman, i ako me još jednom nazoveš jebenim Geneom Hackmanom, imat ćemo jebeno ozbiljan problem.

Smijem se.

40

Nešto ti je smiješno?

Smijem se opet. Izgleda poput Genea Hackmana.

Tebi je to smiješno, smrade mali?

Buljim u njega i smiješim se. Nemam zubi i od te se pomisli smiješim još više.

Tebi je to smiješno?

Buljim u njega. Ima grube, ljute, nasilne oči. Razumijem njegove oči i znam kako se nositi s njima. To je domaći teren.

Ustajem i smiješak nestaje. Buljim u njega i Soba utihne. Progovaram.

Ne poznajem te. Ne pamtim da sam te ikad vidio i pogotovo se ne sjećam da sam te ikad nazvao Geneom Hackmanom, ali ako jesam, mislim da je to smiješno.

Osjećam da nas većina Ljudi u Blagovaonici gleda i srce mi ubrzava i muškarac bulji u mene i njegove su oči grube, ljute i nasilne. Znam da nisam u formi, ali nije me briga. Osjećam kako postajem spreman. Napinjem se, stišćem čeljust, buljim ravno ispred sebe, oči fiksirane, usmjerene i bez treptaja.

Ako ćeš me natjerati da te prebijem, Stari, možemo baš i početi.

Šokiran je. Nije prestrašen ili nevoljan, samo šokiran. Buljim ravno pred sebe.

Što si rekao?

Oči fiksirane, usmjerene i bez treptaja.

Rekao sam da ako ćeš me natjerati da te prebijem, Stari, možemo baš i početi.

Kako se zoveš, Mali?

James.

James, ja sam Leonard.

Smiješi se.

Ne znam jesi li najgluplji tip kojeg sam ikad sreo, ili najhrabriji, ali ako mi odgovoriš na jedno pitanje, možda ti zaboravim ovo zadnje.

Koje je pitanje, Leonarde?

Jesi li sjeban, James?

Da, Leonarde, sjeban sam. Opako sam sjeban.

Dobro, jer sam ja isto sjeban. Volim sjebane ljude i trudim se družiti s njima što više mogu. Zašto ne bismo sjeli i ručali zajedno, vidjeli možemo li zaboraviti naše razmirice i postati prijatelji. Trebao bih prijatelja ovdje.

U redu.

Sjedamo i ručamo i Leonard govori, a ja slušam.

Leonard je iz Las Vegasa i ovdje je tjedan dana. Ovisan je o kokainu i planirao je svoj boravak ovdje više od godinu dana. Zadnjih dvanaest mjeseci nije radio ništa osim jeo skupu hranu, pio skupa vina, igrao golf i ušmrkavao goleme količine droge.

41

Bilo je dovoljno, kaže, umrijet će ako nastavi. Ne znam od čega živi, ali znam da je protuzakonito i da je dobar u tome. Vidim mu to u očima, čujem u riječima, prepoznajem u lakoći s kojom govori o stvarima koje bi užasnule većinu ljudi. Ugodno mi je s Leonardom. Ugodnije nego s bilo kim ovdje. Lako govori o užasu. Kriminalac je neke vrste. Ugodno mi je s njim.

Završavamo s jelom i odlažemo pladnjeve i napuštamo Blagovaonicu i odlazimo u Predavaonicu. Žene sjede na jednoj strani, muškarci na drugoj, a ukupni broj Pacijenata je oko dvjesto pedeset. Svatko sjeda uz svoj Odjel i Leonard i ja sjedamo s dvadeset muškaraca sa Sawyera, i Doktor na Pozornici počinje govoriti o konceptu Alkoholizma i Ovisnosti kao bolesti.

Postaje mi mučno. Valovi mučnine pulsiraju u meni. Postaje mi hladno. Zatvaram oči i otvaram ih i ponovno zatvaram. Brzo pa polako. Počinjem drhtati i buljim u sjedalo ispred sebe i ono se pomiče. Počinje mi se obraćati pa skrećem pogled i vidim plava i srebrna svjetla kako plešu posvuda. Zatvaram oči i svjetla plešu kroz moj mozak. Osjećam kako mi se krv polako provlači kroz srce i čini mi se da ću se onesvijestiti pa hvatam lice jednom rukom i stišćem ga. To me boli, ali želim bol jer čini tu noćnu moru stvarnom i sprečava me da ne poludim. Bol je pregolema, ali sprečava me da ne poludim.

Doktor prestaje govoriti i Pacijenti počinju pljeskati i odmičem ruke od lica i duboko udišem i buljim ravno pred sebe.

Leonard me tapše po ramenu.

Dobro si?

Ne.

Trebaš pomoć?

Ne.

Izgledaš kao da trebaš.

Trebam nešto, ali to nije pomoć.

Dok Doktor na pozornici odgovara na pitanja, ustajem i napuštam Predavaonicu. Krećem prema Odjelu u nadi da ću se dokopati kreveta i da će mi krevet pomoći. Dok prolazim pokraj Kenova ureda on me doziva, a ja ga ignoriram i nastavljam hodati. On izlazi na Hodnik i doziva me ponovno.

James.

Zastajem.

Što je?

Naslanjam se na zid.

Je li ti dobro?

Prilazi mi.

Osjećam se usrano, moram prileći.

Staje ispred mene.

Možeš prileći kasnije, vrijeme je za test.

42

Koji test?

MMPI. Rekao sam ti jutros.

Ne želim ga.

Zašto?

Jer se osjećam usrano i želim prileći.

Osjećat ćeš se usrano neko vrijeme.

Možda, ali svejedno ne želim vaš test.

Ne možeš birati.

Ne mogu ga napraviti kasnije?

Ne, moraš ga napraviti sad. Pomaže nam da saznamo kako ti možemo pomoći, a želimo ti početi pomagati što prije.

Dobro.

Prolazimo pokraj Predavaonice i kroz labirint Hodnika i ulazimo u malu ogoljelu bijelu Sobu s dva stolca i stolom. Ken sjeda i ja sjedam.

Na stolu ispred nas je svezak s pitanjima i list za odgovore i olovka. Ken progovara.

To je vrlo jednostavan test. Odgovaraš na sva pitanja s točno ili netočno, uzmi vremena koliko ti treba. Kad si gotov, dođi do mog Ureda i ako nisam tamo, ostavi odgovore na stolu. Psihologinja na Odjelu sve će analizirati i zajedno ćemo proći kroz rezultate.

U redu.

Imaš pitanja?

Ne.

Ken odlazi i uzimam olovku i otvaram arak i počinjem čitati. Stranice su ispunjene pitanjima i počinjem odgovarati.

Stabilna sam osoba.

Netočno.

Mislim da se Svijet urotio protiv mene.

Netočno.

Mislim da su drugi krivi za moje probleme.

Netočno.

Mrzim samog sebe.

Točno.

Često razmišljam o smrti.

Točno.

Samoubojstvo mi se čini kao razumna opcija.

Točno.

43

Moji grijesi su neoprostivi.

Buljim u pitanje.


Buljim u pitanje.


Ostavljam prazno.

Završavam petsto šezdeset šest od petsto šezdeset i sedam pitanja i zatvaram svezak i spuštam olovku i duboko udišem. Prošlo je nekoliko sati i iscrpljen sam i želim piće. Votku, džin, rum, tekilu, burbon, viski. Svejedno. Samo mi dajte piće. Lijepo snažno alkoholno piće. Kažem sam sebi da želim samo jedno, ali znam da to nije istina. Želim jebenih pedeset.

Hvatam svoj list s odgovorima i ustajem i odlazim iz Sobe u Kenov ured i ostavljam test i list s odgovorima na stolu i odlazim na odjel. Dnevne aktivnosti su gotove i Pacijenti su raštrkani u grupicama.

Kartaju, razgovaraju, puše i piju kavu. Telefon je slobodan i nisam još razgovarao s Roditeljima, Bratom ili prijateljima pa odlazim na Donju Razinu i uzimam stolac i sjedam kraj telefona i podižem slušalicu i počinjem nazivati na račun primatelja.

Zovem prijateljicu Amy. Zovem prijateljicu Lucindu. Zovem prijateljicu Courtney. Sve su one prvo bile njezine prijateljice, ali kad je ona otišla i svi ostali otišli, ostale su uz mene. Sve ih tri volim i razgovori me uznemiruju. Ja nazovem, one se jave. Kažem im da sam bio ozlijeđen, da sam došao ovamo, da ću se pokušati oporaviti. Kažem im da ne znam hoću li moći. One plaču i pitaju me treba li mi što, a ja kažem da ne. Pitaju mogu li ikako pomoći. Kažem im da su mi dale dovoljno. Spuštamo slušalice. Nazivam Brata. Pita me kako sam i kažem mu da se držim. Kaže mi da je zabrinut za mene i da me želi posjetiti. Kažem mu da ne znam koji je dan, ali da je Dan za posjete nedjeljom i da bih rado da dođe. Kaže mi da budem hrabar i ja mu kažem da pokušavam. Kaže da je ponosan na mene i ja mu zahvaljujem. Kažem mu da moram ići i on kaže da nazovem ako išta trebam i ja mu zahvaljujem. Spuštamo slušalice.

Zovem Roditelje u Hotel u Chicagu i Mama se javlja na telefon.

Halo.

Bok, Mama.

Čekaj malo, James.

Čujem kako zove mog Tatu. Tata podiže slušalicu.

Bok, James.

Bok, Tata.

Kako si?

Dobro.

Kako je tamo?

Dobro je.

Što se sve zbilo dosad?

44

Prolazim detoksikaciju i to je gadno, a jučer su me preselili na Odjel i to je u redu.

Čini ti se da pomaže?

Ne znam.

Čujem kako Mama uzdiše.

Možemo li što učiniti?

Čujem kako Mama počinje plakati.

Ne.

Slušam kako plače.

Moram ići, Tata.


Bit ćeš dobro, James. Samo nastavi ovako.


Moram ići.

Ako trebaš nešto, nazovi nas.

Zbogom.

Volimo te.

Spuštam slušalicu i buljim u pod i razmišljam o svojim Roditeljima u Hotelskoj sobi u Chicagu i pitam se zašto me još uvijek vole i zašto im ne mogu uzvratiti ljubav i kako je dvoje normalnih stabilnih ljudi moglo stvoriti nešto poput mene, živjeti s nečim poput mene, trpjeti nešto poput mene. Buljim u pod i pitam se. Kako su me mogli trpjeti.

Podižem pogled i vidim da većina napušta Odjel i odlazi na večeru pa ustajem i hodam kroz Hodnike do Blagovaonice i stajem u red i uzmem juhu i čašu vode i sjednem za prazan stol i jedem. Hrana je ukusna i kad ispraznim zdjelicu želim još. Moje tijelo žudi i želi i zahtijeva i premda ne može dobiti ono što inače dobiva, treba nešto. Uzimam drugu zdjelicu pa treću pa četvrtu. Pojedem sve i želim još. Uvijek je isto, želim još i još i još i još.

Završavam s jelom i odlazim iz Blagovaonice u Predavaonicu i sjedam s Leonardom i slušam ženu koja priča svoju životnu priču. Žena je bila u sedamnaest klinika za odvikavanje u zadnjih deset godina. Izgubila je Muža, Djecu, sav novac, i provela dvije godine u Zatvoru. Čista je osamnaest mjeseci i kaže da je prvi put u svom životu sretna. Kaže da je posvetila svoj život Bogu i Dvanaest Koraka i da je svaki novi dan bolji od prethodnog. Sretno, gospođo. Jebeno sretno.

Završava s pričom i Ljudi plješću i ustajem i odlazim na Odjel u svoju Sobu. Želim leći u krevet, ali ne mogu pa kartam s Johnom, Larryjem i Warrenom. Larry je tužan on ima Ženu i novorođene Blizanke koje ga čekaju kod kuće u Texasu. Poslijepodne je saznao da ima virus HIV-a, koji je vjerojatno dobio dok si je deset godina ubrizgavao crystal meth2 i ševio kurve. Želi reći svojoj Ženi, ali boji se nazvati je pa sjedi s nama i karta se i govori koliko voli svoju Djecu. Želim ga utješiti, ali ne znam što da kažem pa ne govorim ništa i smijem se njegovim šalama i kažem mu da su mu Kćeri prekrasne kad mi pokaže njihovu sliku.

Postaje kasno i odlažemo karte i odlazimo u krevete. Moje tijelo još uvijek želi ono što mu ne mogu dati i ne mogu spavati i ležim na leđima i buljim u strop. Razmišljam o tome

45

gdje sam i kako sam došao ovamo i što ću dovraga učiniti i slušam kako Larry plače i udara svoj jastuk i proklinje Boga i moli za oprost. U nekom trenutku moje se oči sklapaju i u nekom trenutku padam u san.

46

Sjedim sam za stolom. Mračno je i ne znam gdje sam ni kako sam tu dospio. Posvuda su boce alkohola, a na stolu ispred mene je velika hrpa bijelog kokaina i ogromna vreća žutog cracka. Tu su i upaljač, lula, tuba ljepila i otvorena kanta benzina.

Ogledavam se. Crnilo, alkohol, droga. Obilje njih. Znam da sam sâm i da me nitko neće zaustaviti. Znam da mogu uzeti što god želim u kojoj god količini želim. Dok posežem za jednom od boca nešto u meni mi govori da prestanem, da griješim, da moram prestati, da se ubijam. Posežem svejedno. Hvatam bocu, prinosim je usnama i uzimam dug duboki gutljaj od kojeg me peku usta, grlo i želudac. Na djelić sekunde osjećam se potpuno. Bol koju nosim sa sobom je nestala. Osjećam se ugodno, odmorno, samopouzdano i sigurno, mirno i staloženo. Osjećam se dobro. Osjećam se jebeno dobro.

Osjećaji odlaze jednako brzo kao što su i došli i želim da se vrate. Briga me što moram učiniti, što moram uzeti, što moram podnijeti. Učinit ću bilo što. Samo želim da se vrate.

Pijem još jedno piće. Ne djeluje. Hvatam drugu bocu, pijem više. Ne djeluje. Grabim bocu za bocom, piće za pićem, ništa ne djeluje. Umjesto da mi bude bolje, osjećam se sve gore. Sve dobro što sam osjećao postalo je loše i naraslo iznad svakog shvaćanja. Jedino rješenje je pokušati i ubiti. Ubiti ono što boli. Ubiti to.

Prelazim na droge. Duboko udišem i zakapam lice u brdo kokaina i udišem i nosnice mi gore i grlo mi postaje pakao. Udišem, ušmrkavam, udišem, ušmrkavam, udišem, ušmrkavam. Previše prebrzo i nos počinje krvariti. Brišem krv i udišem i ušmrkavam. Ubijanje je počelo, ali nije ni blizu kraja.

Param vreću s crackom i izvlačim šaku žutih kamenčića. Ponovno brišem krv i hvatam staklenu lulu i punim je kamenčićima. Punim je, ponovno brišem krv, palim upaljač, stavljam lulu u usta, prinosim bijeli plamen njezinom vršku. Uvlačim. Topli pepermint i med miješan s napalmom iza kojeg slijedi uzbuđenje tisuću puta jače od najčišćeg praha, tisuću puta opasnije. Čekam i uzbuđenje ubrzava i jača i raste, proždire me i potpuno obuzima. Ponovno se osjećam dobro, savršeno, prekrasno i nepobjedivo, kao da je snaga svakog orgazma koji sam ikad doživio, ikad mogao i ikad hoću doživjeti koncentrirana u ovaj trenutak. O jebeni Bože, svršavam. Neka se dogodi. O Bože, neka se dogodi.

Nestaje brzo kako je i došlo i znam da je nestalo zauvijek, zamijenjeno strahom, užasom i ubojitim bijesom. Svaka nada u osjećaj zadovoljstva je nestala. Grabim kamenčiće, punim lulu, palim. Grabim kamenčiće, punim lulu, palim. Plamen je bijel, a staklo ružičasto i osjećam kako mi koža prstiju gori, no to mi ne smeta. Grabim kamenčiće, punim lulu, palim. Činim to dok ne ispraznim vreću, a onda guram vreću u lulu i pušim plastiku. U ubilačkom sam bijesu i moram ubiti. Ubiti svoje srce, svoj um, ubiti sebe.

Imam ljepila i benzina i želim ih oboje. Grabim ljepilo i stavljam otvor tube pod nos i istiskujem tanku liniju na kožu između nosnica i usne. Svaki udisaj donosi zadah Pakla i smrti, svaki udisaj donosi želju za novim. Ubijam brzo i efikasno sad, ali ne dovoljno.

Naginjem se i stavljam nos tik iznad blistave površine benzina i buljim u lice kemijske propasti. To lice je moj prijatelj, moj neprijatelj i moj jedini izbor. Prihvaćam ga.

Udah, izdah, brže i brže i brže i brže. Više ništa ne osjećam ili je ono što osjećam toliko moćno da mi um i tijelo ne mogu ništa registrirati.

Udobno mi je ovdje. To je ono što želim, trebam, moram imati, i ovo je gdje sam živio zadnjih par godina svog života.

47

Shvaćam da mi je hladno i prenem se i otvaram oči. Soba je mračna i tiha. Na satu pokraj Johnova kreveta je šest i petnaest. Čujem kao Warren hrče. Sjednem i trljam si tijelo i drhtim. Ježim se i dlake na vratu su mi se nakostriješile i bojim se. Bojim se sna, jutra, ovog mjesta, Ljudi u njemu, života bez droge i alkohola, samog sebe, nošenja sa samim sobom, dana koji je preda mnom, usran u gaće od straha, do ludila. Bojim se i sâm sam i rano je ujutro i svi još spavaju.

Ustajem iz kreveta i odlazim u Kupaonicu i tuširam se i brišem i bol me pogađa i padam na koljena i pužem do zahoda i bljujem. Gore je nego obično. Gušće, s više krvi, više komadića želuca, više boli. Svako grčevito izbacivanje peče me u grlu i šalje oštru bol kroz moja prsa i osjećam se kao da se gušim. Osjećam se kao da se gušim i gotovo se želim zaista ugušiti, jer onda bi prestalo. Samo želim da prestane.

Mučnina prestaje i sjedam na pod i naslanjam se na školjku. Valovi emocija počinju teći kroz mene i osjećam kako mi naviru suze. Sve što znam i sve što jesam i sve što sam učinio pojavljuje mi se pred očima. Moja prošlost, sadašnjost, budućnost. Moji prijatelji, moji neprijatelji, moji prijatelji koji su postali neprijatelji. Gdje sam živio, gdje sam bio, što sam vidio, što sam učinio. Što sam uništio i razorio.

Počinjem plakati. Suze mi se slijevaju niz lice i otimaju mi se tihi jecaji. Ne znam što radim i ne znam zašto sam ovdje i ne znam kako je ikad postalo ovoliko loše. Tražim odgovore, ali nema ih. Previše sam sjeban da bih imao odgovore. Previše sam sjeban za bilo što. Suze dolaze sve jače i jecaji postaju glasniji i sklupčam se na hladnim pločicama i grlim se. Grlim se i jecam i jutro je i negdje sam u Minnesoti i nisam popio piće pet dana i ne znam što mi se dovraga događa.

Suze prestaju i jecaji staju i sjedam uspravno i brišem si lice. Čujem govor vani i ne želim da me vide u ovakvom stanju pa ustajem i duboko udišem i kažem sam sebi da sam dobro i odlazim. Ulazim u Sobu. Warren i John stoje kraj Larryjevog kreveta. Warren me čuje i pogleda me.

Jesi li vidio Larryja?

Ne

Nema mu stvari.

Nisam ga vidio.

Mislimo da je otišao.

Ne znam što da vam kažem.

Idemo naći Savjetovatelje da im kažemo. Ako ga vidiš, hoćeš li ga poslati za nama?

Aha.

Odlaze, a ja hodam do kreveta i dok navlačim odjeću mislim na Larryja. Otišao je. Definitivno otišao i ne vraća se. Vani je, sam na hladnoći, vjerojatno uz Autocestu, nosi torbe, ispruženog palca. Razmišlja o svojoj Ženi i prekrasnim Djevojčicama. Želi ih vidjeti i zagrliti ih i poljubiti ih. Želi im reći da mu je žao i da je sve u redu, da je spreman biti Muž i otac kakav je mogao biti. Moli da nemaju ono što ima on jer ako imaju, mrtve su. Možda ne sutra ili sljedeći tjedan ni sljedeći mjesec ni sljedeće godine, ali prije ili kasnije bit će mrtve i to zbog njega. Bog te blagoslovio, Larry, mislim na tebe. Da dođeš sretno kući, da su ti Žena i Kćeri negativne na HIV, da ti preostali dani na zemlji budu najsretniji ikad. Bog te blagoslovio, Larry. Bog te blagoslovio.

48

Završavam oblačenje i napuštam Sobu. Uzimam pribor za čišćenje i odlazim do zajedničkog WC-a i iako ne izgleda prljavo, spuštam se na koljena i počinjem čistiti.

Hej.

Okrećem se. Roy stoji na vratima.

Usrano si to odradio jučer.

Ispuštam spužvu.

Što?

Usrano si to odradio jučer.

Roy korakne naprijed.

Meni su izgledali čisto.

Ponovno korakne naprijed.

Bili su prljavi. Napravi bolje danas ili ću te prijaviti.

WC je malen.

Čuo si me. Očisti zahode dobro ili ću te prijaviti.

Osjećam se zarobljeno.

Očistit ću ih dobro, obećajem.

Kao štakor u kavezu.

OČISTIT ĆEŠ IH BOLJE OD DOBROG. POSTIĆI ĆEŠ DA BLISTAJU ILI ĆU TE DATI IZBACITI ODAVDE.

Kao štakor u kavezu koji želi izaći.

MIČI MI SE S OČIJU.

Ponovno korakne naprijed. Mogu namirisati njegov dah, osjetiti pljuvačku na obrazima.

Bijes raste.

NA JEBENOJ GUZICI ĆEŠ LETJETI ODAVDE, GOVNARU MALI.

Podižem ruke i hvatam Roya za grlo i stišćem i bacam ga o zid i začuje se tup udarac i počinje vrištati.

UPOMOĆ UPOMOĆ UPOMOĆ UPOMOĆ

Ponovno ga hvatam i guram kroz vrata. Udara o zid s druge strane vrata, stropošta se na tlo i nastavlja vrištati.


Prolazim kroz vrata i stajem iznad njega.

Koliko su zahodi čisti sad, Idiote?

Želim ga prebiti.


Želim mu zdrobiti lice.

49

Koliko su zahodi čisti sad, Idiote?

Želim mu iščupati udove i nabiti mu ih niz grlo.

KOLIKO SU ZAHODI ČISTI SAD, IDIOTE?

Ubiti ga.

KOLIKO SU ZAHODI ČISTI SAD, IDIOTE?


Dva muškarca ulijeću u Hodnik i hvataju me i povlače. Odgurujem ih.

NE DIRAJTE ME.

Dolazi ih još. Podižu Roya na noge, staju između nas, bulje u mene kao da sam čudovište. Buljim i ja. Buljim kroz njih ravno u Roya.

Napao me, lud je, maknite ga od mene.

Roy plače i jeca. Suze mu se slijevaju niz lice i diše brzo i teško. Muškarci ga tješe.

Došao sam mu pomoći sa zahodima. Samo sam želio pomoći i napao me. Nisam učinio ništa loše.

Bulje u mene. Bulje u mene kao da sam čudovište.

Okrećem se i odlazim natrag u svoju Sobu i prazna je i počinjem koračati gore-dolje i tijelo mi se trese i pokušavam se kontrolirati. Polovica mene želi otići natrag na Hodnik i boriti se protiv bilo koga tko se tamo nađe i uništiti ili biti uništena, polovica se želi sakriti. Čitav želim alkohol i kokain i crack i ljepilo i benzin koje sam imao u snu.

Bijes se podigao. Koračam i tresem se i pokušavam se kontrolirati. Moram se smiriti, ali ne znam kako. Izlazi o kojima ovisim, koje koristim da preživim, o kojima sam postao ovisan su nestali, zamijenili su ih Doktori i Sestre i Savjetovatelji i Pravila i propisi i Tablete i Predavanja i Obavezni Obroci i Poslovi ujutro i ništa od toga mi ne pomaže. Nimalo ne pomaže.

Prestajem koračati. Buljim u pod. Stišćem šake i svaka stanica u mom tijelu se napinje i priprema se i on dolazi. Bijes dolazi i ne znam što da radim ni kamo da idem ni kako da ga zaustavim i on dolazi i dolazi i došao je. Eksplozija.

Vrištim. Vidim krevet. Hvatam rub kreveta i podižem ga i okrećem i madrac pada i hvatam jednostavni metalni okvir i podižem ga i bacam na pod k svemu ostalom, svemu ostalom, svemu ostalom i puca, ali to nije dovoljno pa gazim po njemu gazim po njemu i puca opet opet opet i ostaju samo slomljene rešetke i vijci i vrištim i osjećam se dobro i tek počinjem. Prelazim na noćni ormarić. Izvlačim ladice i bacam ih i na drugoj su strani Sobe i više nisu ladice nego komadići ladica i noćni ormarić je još uvijek tamo pa ga podižem i udaram njime o zid i postaje samo komadi noćnog ormarića. Netko je na vratima i taj netko se dere ali ne čujem ga. Ja sam iznad sluha, iznad vida, iznad osjeta, iznad razmišljanja. Gluh sam, nijem i slijep. Besvjestan, izvan kontrole. Tu je komoda, tu su komadi komode. Tu je još jedan krevet i okrećem ga i uništavam. Još vikanja i onda su tu Muškarci u Bijelom i ruke koje me drže i vrištim. Tu je igla.

U novoj sam Sobi. Jednostavna je i bijela i prazna, s izuzetkom kreveta. Ne znam kako sam ovamo dospio, koliko sam dugo već ovdje ni koji je dan ili sat. Znam da sam još uvijek u

50

Klinici. Znam to jer čujem vriskove. Vriskove Ovisnika bez njihovih ovisnosti. Vriskove mrtvaca koji su nekako još uvijek živi.

Ležim na leđima i buljim u strop. Povratio sam dvaput danas, ali nije bilo strašno. Nije bilo krvi, žuči, komadića, samo kiselina i voda. To mi se čini ohrabrujuće. To je jedina stvar u vezi moje trenutne situacije koja mi se čini ohrabrujućom.

Čekam da netko dođe i kaže da je vrijeme da odem. Pokušavam odlučiti što ću učiniti. Nemam mjesta za život, nemam kamo otići. Nemam novaca, sredstava, posla. Nemam nade za novac, sredstva, posao. Nemam samopouzdanja, samopoštovanja, nikakvog osjećaja vlastite vrijednosti. Moj instinkt za samoočuvanjem davno je nestao. Nema smisla pokušati s Roditeljima, Bratom ili nekolicinom prijatelja koji su mi ostali. Otpisat će me kad odem odavde. Sam ću sebe otpisati kad odem.

Netko kuca Ana vratima i ne obraćam pažnju na to. Ponovno kucanje, ali ni dalje ne obraćam pažnju. Ne želim nikoga vidjeti niti razgovarati ni s kim ni imati posla ni s kim. Moram odlučiti što ću učiniti.

Vrata se otvaraju i ulazi Ken i muškarac i žena i ja sjedam. Muškarac je viši od Kena i tijelo mu je nabijeno mišićima i ima kratku crnu bodljikavu kosu. Nosi velike crne čizme, izblijedjele crne traperice i crnu majicu sa slikom Harleyja iznad kojeg piše Vozi žestoko, vozi trijezan. Ruke su mu prekrivene tetovažama, a zglobovi ožiljcima.

Žena je niska i punašna i ima dugu sivu kosu svezanu u konjski rep i izgleda kao Mona Lisa. Nosi debelu vrećastu odjeću i vunene čarape i Birkenstock cipele i srebrno prstenje na prstima i tirkizni privjesak oko vrata. Ne vidim nikakve tetovaže ili ožiljke.

Ken progovara.

Bok, James.

Bok.

Možemo sjesti?

Svejedno.

Ken sjeda na na rub kreveta, žena sjeda na pod prekriženih nogu, muškarac stoji. Ken govori.

Ovo je Lincoln.

Rukom pokazuje prema muškarcu. Muškarac bulji u mene.

On je Upravitelj Odjela na Sawyeru.

Buljim u njega.

A ovo je Joanne.

Lincoln bulji u mene.

Ona je Psihologinja.

Buljim u njega.

Htjeli bismo porazgovarati s tobom o onome što se jučer dogodilo. Lincoln bulji, i ja buljim.

Onda razgovarajte.

51

Lincoln progovara. Glas mu je dubok i grub, kao hrđavi metalni šiljak.

Želimo da ti govoriš. Želimo čuti tvoju stranu.

Izbacit ćete me odavde?

Ken pogleda u Lincolna, Lincoln pogleda Joanne. Joanne progovara. U ovom trenu samo želimo razgovarati.

Gdje da počnem?

Lincoln progovara.

Gdje je problem počeo?

Sanjao sam nešto, nešto loše, i to me potpuno sjebalo. Valjda je tu počelo.

Ken progovara.

Što si sanjao?

Bio sam u Sobi sâm i nisam znao gdje je i kako sam tamo došao i pio sam i drogirao se i skršio se. Činilo se stvarno i bio sam prestrašen kad sam se probudio.

Joanne progovara.

Imao si Ovisnički San.

Što je Ovisnički San?

Kad Alkoholičari i Ovisnici prestaju piti i uzimati drogu, njihov podsvjesni um i dalje žudi za njima. Žudnja se nekad manifestira u snovima koji se čine začuđujuće stvarni, a na neki način i jesu. Iako nisi ništa uzeo, neki dio tvojeg uma jest. Vjerojatno ćeš sanjati to još godinu dana.

To će biti zabavno.

Lincoln progovara.

Što se onda dogodilo?

Bulji u mene.

Otišao sam u Kupaonicu i bilo mi je zlo i osjećao sam se još gore. Pokušao sam se pogledati u zrcalo i od toga mi je pozlilo i osjećao sam se još gore. Tad sam otišao čistiti Zahode.

I dalje bulji.

Onda si napao Roya.

Okrećem se, buljim u njega.

Roy me gnjavio. Riješio sam ga se.

Ken progovara.

Zašto te gnjavio?

Nemam pojma.

Jednostavno je to napravio?

Sere mi otkad sam došao. Nemam pojma zašto.

52

Što ti radi?

Govori mi da kršim sva Pravila, da sve radim krivo, da će srediti da me izbace.

Lincoln progovara.

A to ti se ne sviđa zar ne?

Nisam ništa napravio. Nije imao pravo govoriti mi sranja.

A jesi li ti imao pravo napasti ga?

Kad mi se unio u lice, jesam.

Što ako te ja počnem gnjaviti?

Riješit ću te se.

Lincoln bulji.

Snagatorski nastup neće te daleko odvesti.

Ken progovara.

Roy nam je rekao da ti je pomagao i da si ga napao bez razloga. Roy je jebeni lažljivac.

Lincoln progovara.

PAZI KAKO PRIČAŠ.

Jebi se.

Što si rekao?

Rekao sam Jebi Se.

PAZI KAKO SE IZRAŽAVAŠ.

JEBI SE.

Ken progovara.

Smiri se, James.

Jebi se i ti, Ken.

Joanne progovara, gleda u Kena i Lincolna.

Možete li nas ostaviti na trenutak?

Lincoln progovara.

Nismo još gotovi.

Joanne progovara.

Mislim da bi bilo najbolje da nas malo ostavite. Uskoro ćemo opet popričati svi zajedno.

Lincoln se okreće i odlazi iz Sobe bez riječi. Ken me pogleda i progovara.

Ako poželiš razgovarati, bit ću u Uredu.

Slijedi Lincolna i zatvara vrata i ostajem sam s Joanne.

53

Ona se naslanja na zid i zatvara oči i duboko udiše i izdiše, a ja sjedam na krevet i gledam je i ona jednostavno sjedi i diše i dosađuje mi tišina i zvuk njezina disanja. Želim biti sam, i moram odlučiti što učiniti. Progovaram.

Što želiš?

Otvara oči.

Mislila sam sjediti ovdje s tobom par minuta. Da vidim ima li nešto o čemu želiš razgovarati.

Nema.

Dobro.

Ustaje.

Mogu li ti kako pomoći prije nego odem?

Aha.

Kako?

Želim prestati piti Librium.

Zašto?

Izluđuje me, od njega sve izgleda kao da je jebena noćna mora. Radije neću uzimati ništa nego to sranje.

Reći ću Sestrama da ti više ne daju.

Hvala.

Još nešto?

Što se očekuje od mene?

Danas je novi dan. Doručak počinje za nekih deset minuta, onda Predavanje. Imaš ugovoreno kod zubara u deset i trideset i moraš se vratiti ovamo za susret s vozačem u deset. Radi što inače radiš, a ako trebaš o nečemu razgovarati, ja sam u Sobi tristo dvanaest.

Hvala.

Kreće prema vratima.

Hoću li te uskoro vidjeti?

Možda.

Odlazi i sâm sam i iznenađen što sam ovdje i dijelu mene je laknulo i dio je razočaran i dio je zbunjen i ne znam što ću učiniti. Mogu otići ili ostati. Mogu ili otići ili ostati? Otići znači vratiti se ovisnosti i suočiti se sa smrću ili Zatvorom. Ostati znači napustiti ovisnost i suočiti se s nečim nepoznatim. Ne znam što me više plaši. Ustajem i otvaram vrata i vidim da sam na Medicinskom Odjelu. Stajem u red i započinjem svoju rutinu i sjećam se broja Joanneine Sobe. Tristo dvanaest.

Uzimam antibiotike, gutam ih lakše nego prije i hodam kroz čiste svijetle prazne Hodnike do Blagovaonice. Dok ulazim u stakleni prolaz vidim da sam zakasnio i da Ljudi dižu poglede i bulje u mene i ignoriram ih i uzimam zdjelu sive gnjecave zobene kaše i sipam hrpu šećera na nju i nalazim mjesto i prazan stol i sjedam. Znam da svi i dalje bulje u mene i

54

ignoriram ih. Leonard pokazuje prema meni i prilazi mi s dvojicom muškaraca. Prvi je nizak i punašan i nosi crni povez oko glave. Tamna duga kosa visi ispod poveza. Nosi traperice i crnu majicu i jedan mu je obraz obilježen dugim ožiljkom. Drugi je visok i mršav i nosi uske crne traperice, crnu košulju i crne kaubojske čizme. Lice mu je usko i ispijeno i plave vene iskaču ispod kože njegovih ruku. Oba muškarca izgledaju nasilno i ljuto. Obojica su daleko strasniji od prosječnog ovdašnjeg Pacijenta. Leonard spušta pladanj na moj stol.

Hej, Mali.

Hej.

Ovo je Ed.

Pokazuje na niskog.

A ovo je Ted.

Pokazuje na visokog muškarca.

Muškarci kimaju. I ja kimam.

Možemo jesti s tobom?

Svejedno mi je.

Leonard sjeda.

Hvala.

Ed i Ted ga oponašaju. Leonard progovara.

Čuo sam da si jučer izmlatio Roya.

Buljim u kašu. Ne odgovaram.

Mrzim tog Šupka, pa ne moraš brinuti da ću nekome nešto reći.

Pogledam Leonarda. Ne odgovaram.

Ted progovara. Ima izraženi južnjački naglasak.

Trebao si ga vidjeti poslije. Bio je sjeban. Plakao i stenjao i urlao i svašta. Toliko se uplašio da se upišao u gaće.

Pogledam Teda. Ne odgovaram.

Ed progovara. Glas mu je nizak i potrošen. Radnički glas.

Što si mu napravio?

Pogledam Eda.

Neću nikome ništa reći.

Gledam ožiljak. Dubok je i brutalan.

Samo hoću znati što si mu napravio.

Pitao sam ga jesu li Zahodi dovoljno čisti, i malo ga naguravao.

Leonard progovara.

Samo to?

55

Da, samo to.

Ustajem i podižem pladanj i hodam do praznog stola i počinjem jesti. Kaša je siva i gnjecava i odvratna, ali je šećer ukusan. Natapa moj jezik i njegova slatkoća je prvi okus koji sam prepoznao od nesreće, a da nije viski, vino, dim ili bljuvotina. Sviđa mi se slatkoća, a okus znači da mi se vraćaju neki osjeti. Svi će se vratiti ako ostanem ovdje. Moći ću okusiti, omirisati i iskusiti normalne osjete koje normalni ljudi osjećaju svaki dan. Ako ostanem.

Guram zadnju slatku žlicu kaše u usta i dok gutam, osjećam kako je želudac pokušava vratiti. Stišćem čeljust i zadržavam dah i stišćem trbušne mišiće i pokušavam ga zaustaviti. Počinjem se zagrcavati, osjećati male, nagle i bolne grčeve. Osjećam kako mi se masa penje uz grlo i više nema toliko sladak okus i udišem i gutam ponovno i masa se vraća dolje. Čim se spusti, pokušava se opet vratiti. Ponavljam proces. Stisni, diši, gutaj. Stisni, diši, stisni, gutaj. Moje tijelo se bori protiv onog što mu treba da ozdravi. Masa se konačno smiruje i neugodno je i duboko udišem i naslanjam se. Želudac mi je pun i peče. Nije navikao na držanje toliko hrane i nije navikao na držanje toliko hrane toliko redovito. Osjećam kao da se širi i počinje isisavati iz mene svu energiju. Jednostavan čin probavljanja zdjele zobenih pahuljica cijedi iz mene energiju. Budan sam manje od sat vremena.

Oko mene drugi Pacijenti izlaze iz Blagovaonice i kreću na Predavanje. Ustajem i odlažem pladanj i slijedim ih niz stakleni Prolaz i kroz labirint Hodnika i pokraj niza prozora i otvorenih vrata i nasmijanih lica Osoblja. Ne gledam ni u koga i ne priznajem nikoga. U svojoj sam glavi i u svojoj sam glavi sâm. Pokušavam odlučiti što ću učiniti.

Pronalazim mjesto među muškarcima sa svojeg Odjela i sjedam. Nema nikog pokraj mene i tako mi odgovara. Čini se da to odgovara i muškarcima s Odjela. Osjećam da me gledaju, a kad se okrenem skreću pogled. Brzo skreću pogled i buljim u njih dok ne počnu osjećati kako buljim u njih i osjećati poruku tog buljenja i znaju da me ne smiju više gledati. Više ne gledaju u mene. Roy sjedi dva reda ispred mene i šapće nešto muškarcu kojeg ne poznajem i škilji na mene ispod očiju. Buljim u njega. Šapat mu postaje življi i praćen ljutim gestama. Muškarac me počinje pogledavati. Roy ubacuje rečenicu i počinju se smijati. Nisam raspoložen.

Hej Roy.

Roy prestaje govoriti, bulji u mene.

Nešto nije u redu?

Ostatak muškaraca s Odjela bulji u mene.

Ne, sve je u redu.

Ako imaš nešto za reći, reci mi to u lice.

Nemam ništa za reći.

Zašto onda ti i tvoj mali intimni prijatelj ne začepite gubice?

Roy zastaje, muškarac je šokiran. Čujem neke ljude kako se smiju. Buljim u Roya dok se on i muškarac ne okrenu. Gledaju ravno pred sebe i nema više šaputanja.

Žena se uspinje na pozornicu i počinje Predavanje. Žena govori o seksu i ovisnosti i kako Alkoholičari i Ovisnici često imaju povezane ovisnosti o odabranoj drogi i odabranoj seksualnoj aktivnosti. Priča kako ta povezanost može odvesti i jedno i drugo u opasna, izopačena mjesta. Doslovno i nedoslovno. Mjesta bez izlaza, mjesta odakle nema povratka.

56

Predavanje završava i sjedim i čekam i gledam kako svi odlaze i zadnji ostaci Libriuma nestaju iz mene. Osjećam se teško i polagano, ali ispod toga su začeci nečeg brzog i potrebitog i uplašenog i drhtavog i krhkog i tjeskobnog i ljutog i očajnog. Zasad to zadržava težina, ali znam da je to samo zasad.

Odlazim natrag na Medicinski Odjel i pronalazim sestru i kažem joj da moram Zubaru i ona provjerava knjigu s vanjskim obavezama i u redu je i šalje me u Čekaonicu i čekam. Čekaonica ima prozore i vidim van. Iako je kasno jutro, još uvijek je mračno. Čujem gromove i vidim susnježicu. Vjetar podiže stvari s tla. Drveće izgleda kao da se želi sakriti. Gadno je i postat će još gadnije.

Hank ulazi u Čekaonicu. Zakukuljen je u debeloj, toploj, vodootpornoj jakni. Nosi gumene čizme podstavljene vunom.

Hej Mali.

Hej Hank.

Rukujemo se.

Kako si?

Bio sam i bolje.

Ustajem.

Kladim se da si bio i gore.

Smiješim se.

Da, bio sam i gore.

Spreman?

Aha.

Hajdemo.

Izlazimo iz Čekaonice kroz kratak Hodnik i van. Kombi je par metara od ulaza i trčim prema njemu. Susnježica i vjetar udaraju mi o kožu, gromovi tresu kosti.

Otvaram vrata sa suvozačeve strane i uskačem i motor radi i toplo je. Na sjedalu je stara pohabana jakna slična Hankovoj. Oblačim je i namještam se i stišćem u sebe. Za nekoliko trenutaka, Hank, koji nije trebao žuriti, otvara vrata i ulazi.

Našao si kaput.

Bilo ga je teško promašiti.

Nosio sam ga dok sam radio na brodu.

Tako izgleda.

To je dobar kaput.

U ovom trenu odlično služi svrsi.

Znam da nemaš svoj, da zapravo nemaš ništa, pa želim da ga koristiš dok si ovdje.

Hvala, Hank, cijenim to.

Nije to ništa.

57

Zbilja to cijenim. Hvala ti.

Nije to ništa.

Hank ubacuje u brzinu i udaljavamo se od Klinike i krećemo prema Gradiću. Hank se koncentrira na cestu, a ja buljim kroz prozor i razmišljam. Prije nekoliko dana zemlja se gasila i pripremala za zimu i umirala. Sad je ugašena, spremna, mrtva. Nema lišća na drveću, nema biljaka na tlu, ni kukca ni ptice ni životinje na vidiku. Grmljavina postaje glasnija i bliža i susnježica snažnija i brža i vjetar pokušava odgurati Kombi u jarak. Hank ga održava na cesti. Buljim kroz prozor i razmišljam.

Znao sam sve mjesec dana nakon što sam je prvi put vidio. Bila je iz Connecticuta, Otac joj je bio ugledni bankar u New Yorku, Majka joj je igrala tenis i bridž i bila Predsjednica lokalne ženske udruge. Išla je u prestižnu žensku osnovnu školu u New Hampshireu. Imala je starijeg Brata i stariju Sestru. Nikad nije imala Dečka.

Upoznao sam je kad me prijatelj pitao mogu li mu nabaviti marihuane. On nije pušio, pa sam ga pitao za koga je i rekao mi je da je za djevojku po imenu Lucinda koja živi u njegovom domu i rekao sam mu da je prvo moram upoznati i rekao mi je broj Sobe i otišao sam do Sobe i pokucao na vrata i vrata su se otvorila i tamo je stajala ona. Visoka i vitka, duge plave kose poput svilene užadi, oči izrezane iz Arktika. Nisam znao Lucindu i nisam znao da ona živi s njom i nisam mogao govoriti, a tamo je stajala ona. Tamo je stajala ona.

Bok.

Samo sam buljio.

Mogu li ti kako pomoći?

Počeo sam otvarati usta i usta mi nisu radila i srce mi je lupalo i ruke su mi se tresle i vrtjelo mi se i bio sam uzbuđen i uplašen i nevažan. Ona je stajala ispred mene. Tu ispred mene. Visoka i vitka, duge plave kose poput svilene užadi, oči izrezane iz Arktika. Okrenuo sam se i otišao bez riječi. Nisam se osvrtao i otišao sam u svoju Sobu i uzeo jaku bocu i popio jako piće. Srce mi je još uvijek lupalo i ruke su mi se još uvijek tresle i prvi put u mom životu to nije bilo od alkohola i droge i prvi put u mom životu alkohol i droga nisu to mogli zaustaviti.

Ulazimo u Gradić i prazan je. Nema parkiranih automobila, nema kupaca, nema mladih Majki u šetnji s Djecom, nema staraca na klupama s kavom i mudrim riječima. Trgovine su otvorene, ali ne posluju. Jedino što je vani su grmljavina, susnježica i vjetar. Postaju sve jači.

Parkiramo na isto mjesto ispred iste Zgrade i Hank gasi Kombi, poseže i otvara spremnik i vadi dvije stare, žute teniske loptice. Pruža mi ih.

Mislio sam da ćeš ih možda željeti.

Zašto?

Ne znam puno toga, osim o pecanju i vožnji, ali imam osjećaj da što god da će ti raditi danas da će biti bolno.

Vjerojatno.

Neće ti dati ništa protiv bolova niti anesteziju, ne dok si Pacijent Klinike. Otkrio sam da je najbolja alternativa ovo. Kad počne boljeti, počni stiskati.

Držim loptice u ruci, lagano ih stišćem.

58

Hvala.

Ništa.

Otvara vrata i izlazi i ja činim isto i zatvaramo vrata i ulazimo u Zgradu i penjemo se stepenicama do Zubareve ordinacije. Vrata su otvorena i ulazimo i sjedam na kauč u Čekaonici, a Hank odlazi do prijemnog pulta i počinje razgovarati sa sestrom. Knjiga o Slonu Babaru nalazi se ispred mene. Podižem je i počinjem čitati. Sjećam se da sam je čitao kao Dječak, volio je i zamišljao da sam Babarov prijatelj, njegov stalni Pratilac u svim pustolovinama. Išao je na Mjesec, išao sam s njim. Borio se protiv Pljačkaša Grobnica u Egiptu, borio sam se rame uz rame s njim. Spasio je svoju djevojku slonicu od Lovaca na Bjelokost u Savanama, ja sam organizirao bijeg. Volio sam tog prokletog Slona i volio sam biti njegov prijatelj. U djetinjstvu punom nesreće i bijesa, Babar je jedna od rijetkih ugodnih uspomena koje imam. Ja i Babar, u nekoj pustolovini.

Hank se vraća i sjeda pokraj mene.

Spremni su za tebe.

U redu.

Jesi li ti spreman za njih?

Podižem teniske loptice.

Jesam.

Bit će zanimljivo vidjeti kako izgledaš sa zubima.

Bit će zanimljivo imati ih ponovno.

Ustajem.

Vidimo se uskoro, Hank. Hvala za sve.

Nije to ništa.

Odlazim prema vratima na kojima stoji Sestra i čeka me. Dok hodam pokraj nje, pazi da me ne dodirne i vraćen sam iz sretnog sjaja uspomena i svjestan što sam. Ja sam Alkoholičar, ja sam Ovisnik o drogi, ja sam Kriminalac. Nemam četiri prednja zuba. Imam rupu u obrazu koja je zatvorena četrdeset i jednim šavom. Imam slomljen nos i imam crne natečene oči. Imam Pratnju jer sam Pacijent Klinike za odvikavanje od Alkohola i Droge. Nosim posuđenu jaknu jer nemam svoju. Nosim dvije stare žute teniske loptice jer ne smijem primiti analgetike ili anesteziju. Ja sam Alkoholičar. Ja sam Ovisnik o drogi. Ja sam Kriminalac. To je ono što jesam i ne krivim sestru što me ne želi dodirnuti. Da sam netko drugi, ni ja se ne bih želio dodirnuti.

Uvodi me u malu Sobu. Soba je poput mnogo drugih Soba u kojima sam bio u zadnje vrijeme, osim što se čini čišća i bjelja. Uza zidove su ormarići od nehrđajućeg čelika, pladnjevi s oštrim blistavim instrumentima na njima, velika halogena lampa visi sa stropa. Na sredini Sobe nalazi se kirurški stolac. Metalan je i ima zelene jastuke i duge prijeteće naslone za ruke i svakojake kopče, gumbiće i ručice. Izgleda poput srednjovjekovne sprave za mučenje. Znam da je za mene. Prolazim pokraj Sestre i sjedam na stolac i pokušavam se udobno smjestiti, ali to nije moguće. Sprave za mučenje nisu predviđene da budu udobne.

Doktor Stevens će odmah doći.

U redu.

59

Mogu li vam donijeti nešto dok čekate?

Knjigu o Babaru.

Molim?

Želio bih knjigu o Slonu Babaru. Imate ih u Čekaonici.

Odmah se vraćam.

Hvala.

Odlazi i sâm sam i dok se namještam u stolcu i razgledavam Sobu počinjem paničariti. Ostaci Libriuma su gotovo potpuno nestali i hrana u mom želucu se razgradila i sve ubrzava. Srce, tlak, misli u mojoj glavi. Ruke mi se tresu, ali to nije snažno drhtanje zbog ustezanja od droge. To je brzo i krhko drhtanje, drhtanje kakvo dolazi od straha. Straha od ove Sobe, straha od stolca, straha od onog što je u ormarićima, straha od onog čemu služe instrumenti, straha od onog što će mi se ovdje dogoditi, straha od boli toliko jake da moram stiskati teniske loptice da ode.

Sestra se vraća s knjigom o Babaru i daje mi je i odlazi. Smještam loptice u krilo i otvaram knjigu i pokušavam je čitati. Dok okrećem stranice, vidim riječi i vidim slike, ali ne mogu pročitati riječi niti razaznati slike. Sve ubrzava. Srce, tlak, misli u mojoj glavi. Ne mogu se koncentrirati ni na što. Čak ni na Babara.

Zatvaram knjigu i privijam je na prsa i čekam. Sve se trese. Moje ruke, stopala, mišići u nogama, moja prsa, moja čeljust, preostali zubi. Hvatam loptice i stišćem i pokušavam utisnuti u njih snagu drhtanja i one se počinju tresti. Sve se trese.

Vrata se otvaraju i Drvosječa Zubar Doktor Stevens ulazi i za njim drugi Zubar i dvije Sestre. Doktor Stevens privlači sjedalo od nehrđajućeg čelika i sjeda na njega pri kraju stolca. Drugi Zubar i Sestre počinju prikupljati posude i pribor i otvarati vrata ormarića i zatvarati vrata ormarića. Zvukovi koje proizvode su oštri i ne znam što točno rade, ali znam da će rezultat ići u moja usta.

Bok James.

Bok.

Oprosti što si čekao. Prolazili smo postupak koji ćemo izvesti danas.

Nema problema.

Drugi Zubar se naginje i šapće nešto Doktoru Stevensu. Doktor Stevens kima. Rezultat će ići u moja usta.

Prvo što želimo je napraviti krune na dva stražnja zuba. Ponovno smo pogledali rendgenske snimke i korijeni se čine netaknuti, baze stabilne. Kad to napravimo, bit će u redu.

Okej.

Nakon toga, morat ćemo operirati korijene na dva srednja. Korijeni su nestabilni i ako ne operiramo, zubi će ti pocrnjeti i umrijeti. Kad umru, ispast će. Pretpostavljam da to ne želiš.

Ne želim.

Žao mi je što sam toliko izravan.

Cijenim vašu izravnost.

60

Želim da znaš točno što ćemo učiniti i zašto.

Ne želim ništa više znati.

Ima još nešto.

Što.

Ovo će biti izrazito bolno. Budući da si trenutačno Pacijent Klinike, ne smijemo koristiti anesteziju, lokalnu ni opću, a kad završimo, ne smijemo ti dati nikakve lijekove protiv bolova.

Hvatam loptice, lagano ih stišćem.

Znam.

I misliš da to možeš podnijeti?

Preživio sam i gore.

Molim?

Preživio sam i gore.

Doktor Stevens bulji u mene kao da mu je to što sam rekao nepojmljivo. Znam da će ono što ću uskoro iskusiti biti strašno i ne znam jesam li ikad prošao nešto gore, ali da bih to učinio, moram vjerovati da jesam. Buljim u njega.

Hajdemo Doktore. Počnite.

Ustaje i počinje prigušeno razgovarati s drugim zubarom i sestrama i pomaže im u pripremanju posuda i pribora koji će koristiti u mojim ustima. Sjedim i čekam i tijelo mi usporava i um usporava i prestajem se tresti i prestajem stiskati loptice i miran sam. Prihvatio sam da će se ovo dogoditi i da mi treba da se to dogodi i da će boljeti. Mirnoća dolazi, mirnoća koju Osuđenici zasigurno osjete tik prije Smaknuća.

Doktor Stevens korakne naprijed i staje iznad mene.

Malo ću te spustiti.

Okej.

Saginje se i povlači ručku i polako i nježno me spušta. Halogeno svjetlo je ravno iznad mene i zasljepljuje me svojom jarkoćom i zatvaram oči.

Držim loptice i knjiga o Babaru mi leži na prsima, ravno iznad srca.

Mogu li maknuti ovu knjigu?

Radije bih da ostane.

U redu. Radit ćemo oko nje.

Čujem micanje stopala i postavljanje posuda i netko mi podiže glavu i veže mi podbradnik za vratom i prostire ga preko knjige. Stolac se spušta niže i prema natrag i netko mi stavlja mali tvrdi jastuk pod glavu.

Ženski glas. Bolnički prizvuk.

Morate otvoriti usta.

Otvaram usta.

Ako boli, recite.

61

Okej.

Sad budite mirni.

Miran sam dok nečija ruka povlači moju donju usnu i puni prostor između usne i desni vatom. Osjećam kako se šavovi rastežu i počinje curiti krv. Isto čine s mojom gornjom usnom i obrazima i osjećam kao da su mi usta puna mekog vlaknastog blata, i u trenu, sve je suho. Štrcaj vode ovlažuje, ali ne dovoljno. Suho je i ostat će suho bez obzira na broj štrcaja. Naslanjam se na stolac i zatvaram oči i jako otvaram usta i netko mi dodaje teniske loptice i osjećam štrcaj vode i čujem tihe prigušene riječi i zvuk isprobavanja bušilice. Bušilica se pali i gasi, pali i gasi.

Provjerite brusilicu.

Brusilica se pali i gasi, pali i gasi.

Provjerite pomoćnu bušilicu.

Pomoćna bušilica se pali i gasi, pali i gasi.

Osjećam prisustvo Ljudi iznad sebe. Nečija ruka hvata moju gornju usnu i nježno je povlači kako bi se vidjele desni. Štrcaji prekrivaju ostatak mojih zubi.

Počinjemo, James.

Štrcanje se nastavlja i uključuje se brusilica i kako dolazi bliže mojim ustima postaje sve glasnija, a zvuk je visok i probada mi uši i nanosi bol i počinjem stiskati loptice i pokušavam se pripremiti za brusilicu i ona dodiruje komadić mojeg lijevog vanjskog zuba. Brusilica se blago odbija, a bijela električna bol pogađa mi usta, i brusilica se vraća i ostaje i bol se širi mojim tijelom odozgo prema dolje i svi mi se mišići u tijelu stišću i stišćem loptice i oči mi počinju suziti i dlake mi se dižu i jebeni zub me boli kao da u njega guraju vršak bajunete. Vršak jebene bajunete.

Brusilica se pomiče uzduž ostatka zuba i sjedim u napetosti i boli i osjećam okus sitnih komadića zuba na svom jeziku, a voda i dalje štrca i ispire dio komadića niz moje grlo, a dio odlazi ispod jezika. Sve se nastavlja, brušenje i štrcanje i komadići kosti i bol i njezina stalna strujanja drže me napetim i ukočenim. Sjedim i stišćem loptice i srce mi kuca ravnomjerno i snažno, gotovo kao da treba ovu muku da dokaže da radi dobro. Brusilica prestaje i opuštam se i duboko udišem. Čujem tihe glasove i zvuk podizanja instrumenata.

Mislim da ovdje ima karijesa, James. Moram provjeriti.

Vata u mojim ustima dovoljno se pomaknula da mogu govoriti razumljivo.

Provjerite onda.

Boljet će.

Samo to napravite.

Pripremam se za još, ali nisam spreman za ono što dolazi. Dok oštri šiljati instrument čeprka oko izbrušenih rubova mog zuba, pronalazi rupicu i ulazi u nju. Električna bol sijeva poput trilijuna volti i bijela je i peče. Bajuneta je duga šest metara i usijana i oštra poput britve. Bol je snažnija od svega što sam ikad osjetio i snažnija od svega što sam ikad mogao zamisliti. Obuzima svaki mišić i svako vlakno i svaku stanicu mog tijela i sve postaje mlitavo. Stenjem i instrument odlazi, ali bol ostaje.

Definitivno je karijes. Moramo to popraviti da bismo ispravno popravili zub.

62

Svako vlakno i svaka stanica su mlitavi.

James?

Svako vlakno i svaka stanica su usijani i peku.

James?

Bol je veća nego išta što sam ikad mogao zamisliti.

James?

Duboko udišem.

Učinite što trebate. Samo privedite to kraju.

Tihi nejasni glasovi, otvaranje i zatvaranje ormarića, mijenjanje instrumenata. Bušilica je uključena. Sjedim i čekam. Bušilica dolazi, bušilica udara i stišćem i bušilica kreće i stišćem loptice toliko čvrsto da mi se čini kao da mi jebeni prsti pucaju i stenjem. Stenjem neprekidno i zvuk stenjanja mi ispunja uši kako ne bih čuo bušilicu, ali i dalje je čujem i koncentriram se na stenjanje kako bih prestao misliti na bol, ali ne uspijevam. Bajuneta bajuneta bajuneta bajuneta bajuneta. Bušilica radi rupu i kreće se njezinim rubovima i povećava je i komadići zuba se miješaju sa sprejem i klize mi niz grlo i skupljaju mi se pod jezikom. Bajuneta bajuneta, bajuneta. Rupa je sve veća i veća. Bajuneta, bajuneta, bajuneta. U mojim ustima je jebena bušilica. Bajuneta.

Bušilica staje, bol se nastavlja, stiskanje se nastavlja, stenjanje se nastavlja. Doktor Stevens kaže sestrama i drugom Zubaru da budu brzi i jesu. Pune rupu nekom vrstom kita i brišu i pune i brišu.

Punjenje ublažava otvorenu bol u rupi i probadanje se smanjuje, ali tupa pulsirajuća agonija ostaje i srce mi kuca snažno i mirno i agonija zajedno s njim i ne smeta mi to. Toliko sam dugo živio u agoniji da mi sad, dok kuca zajedno s mojim snažnim i mirnim srcem, uopće ne smeta.

Prestajem stenjati i otvaram oči i kroz more suza na njima vidim neku vrstu plavog svjetla držanog direktno iznad mene i usmjerenog na kit. Kit se stvrdnjava i zatvara rupu i čujem brusilicu i vidim kako se približava i zatvaram oči i brusilica počinje i sitni komadići kita pune mi usta. Proces se ponavlja. Kit, plavo svjetlo, brusilica. Postajem imun na njega i njegovu bol i stišćem loptice i čekam kraj i on dolazi. Jedan gotov, još tri.

Sad bismo željeli popraviti desni vanjski zub.

Kimam potvrdno.

Želiš li malo odmora?

Dajem znak glavom da ne.

Trenutak za pripremu i brusilica se vraća i podnosim je s lakoćom. Nema karijesa ni bušenja pa se vraćaju kit i svjetlo i nije to ništa. Držim loptice, ali ne stišćem, stenjanje je prestalo, srce mi miruje. Lako, bešavno popravljanje desnog vanjskog. Dva gotova, još dva.

Čujem micanje stopala i micanje pribora i otvaranje i zatvaranje ladica pa otvaram oči. Doktor Stevens razgovara s drugim Zubarom, a Sestre steriliziraju korištene instrumente. Doktor Stevens prestaje govoriti i drugi Zubar odlazi.

Ima li problema?

63

Ne, nema problema.

Sjedam.

Kamo je otišao?

Nisam ti to htio reći prije nego što sve bude spremno, ali želim da te vežemo za vrijeme operacije korijena.

Zašto?

Osim zbog boli, jedan od razloga zbog kojeg dajemo anesteziju Pacijentima za vrijeme takve operacije je da se ne miču. Moraš biti potpuno miran za vrijeme operacije, a nisam siguran da ćeš to moći ako nisi vezan.

U redu.

Sigurno ti ne smeta?

Ne smeta.

Zubar se vraća noseći dva duga plava remena s velikim sigurnosnim kopčama. Takvim se remenima pričvršćuje teret na krovove auta, brodove na prikolice, zatvaraju životinjski kavezi. Korišteni su i jedina su stvar u Sobi osim mene i loptica koja nije blistavo čista.

Naslanjam se, a Zubar iskoračuje naprijed. Sestre su prestale čistiti pribor i bulje u mene.

Možeš staviti ruke pokraj sebe?

Stavljam ruke pokraj tijela.

Zubar postavlja remenje preko mog tijela tako da kopče dolaze ispod stolca. Čučne i pričvršćuje ih i remenje me počinje stezati.

Reci mi kad je dobro.

Povlači i dalje, remenje postaje sve čvršće. Kad više ne mogu pomaknuti ruke ni na koji način, a remenje počne pritiskati knjigu o Babaru o moja prsa, kažem Doktoru da je dobro. On pritišće kopče i ustaje i odlazi oprati ruke. Doktor Stevens i Sestre mi prilaze.

Pokušat ćemo to napraviti što brže.

Potrudite se napraviti dobar posao, kako se ne bih morao vratiti.

Svakako ću to učiniti.

Hajdemo.

Zatvaram oči i pokušavam se udobno smjestiti. Usta su mi puna vate, još uvijek osjećam bol od ranijeg bušenja i debelo plavo remenje ukapa mi se u kožu i pritišće mi knjigu o prsa. Nečiji prsti hvataju moju gornju usnu i povlače je i hladan štrcaj ispire ostatke moja dva prednja zuba. U svakoj ruci držim tenisku lopticu i znam da ću uskoro proći operaciju korijena zuba bez anestezije. Čujem kako mi srce ubrzava. Iščekivanje. Strah. Neudobnost.

Bušilica je ponovno uključena i probija se kroz ostatak mojeg lijevog prednjeg zuba. Prolazi kroz tanji, krhkiji dio kosti, pa prolazi brzo. U trenu dok ulazi u zub, mojim tijelom sijeva struja koja nije bol, nije ni blizu boli, već nešto neopisivo jače.

Sve postaje bijelo i ne mogu disati. Stišćem oči i grizem ostatke zubi i čini mi se da mi čeljust puca i stišćem šake i zakapam prste u tvrdu gumenu površinu teniskih loptica i nokti

64

mi pucaju nokti mi se slamaju i nokti mi krvare i stišćem nožne prste i jebeno me bole i stišćem mišiće nogu i oni me bole i torzo mi se stišće i čini mi se da će mi puknuti trbušni mišići i rebra kao da se žele probiti van i to jebeno boli i jaja mi se smanjuju i smanjivanje boli jebeno i kurac mi je tvrd jer me boli krv i krv želi pobjeći i želi pobjeći kroz kurac i kurac me jebeno boli i ruke mi se napinju pod debelim plavim remenjem i debelo plavo remenje mi reže meso i to boli i lice mi gori i vene u vratu žele eksplodirati i mozak mi je bijel i topi se i jebeno boli. U ustima imam bušilicu. Mozak mi je bijel i kao da se topi. Ne mogu disati. Agonija.

Bušilica odlazi i sisaljka počinje usisavati umiruće meso oko korijena mog zuba. Agonija ne popušta. Sisaljka prestaje i nekim oštrim šiljatim instrumentom stružu ostatke mesa iz unutrašnjosti kanala. Agonija ne popušta. Sisaljka se vraća i odlazi, struganje se nastavlja. Korijen mora biti čist kako bi zacijelio. Molim vas očistite ga brzo. Molim vas molim vas molim vas očistite to sranje brzo. Agonija ne popušta.

Počinjem nestajati u stanje bijele svijesti u kojoj se više ne osjećam povezanim s onim što mi rade. Moje ruke više nisu moje, noge nisu moje noge, prsa nisu moja prsa, lice nije moje lice, zubi mi ne pripadaju. Moje tijelo više nije moje. Bjelina. Posvuda je bjelina. Agonija. Nespoznatljiva agonija. Pokušavam se vratiti u stvarnost, k bušilicama, sisaljkama i instrumentima i vati i štrcaljki i komadićima kosti i Doktorima i Sestrama i popravljanju svojih zubi, ali ne mogu. Tijelo mi ne dopušta. Kao da želi poštedjeti moj um onoliko koliko može pa ga gura u svijet koji je strašan, ali nekako manje. Odustajem i prepuštam se i potpuno me preuzima bjelina agonije i ostajem tamo čini se čitavu vječnost. Bjelina i agonija. Bjelina i agonija. Bjelina i agonija.

K svijesti me vraća zvuk bušilice. Osjećam zub s lijeve prednje strane i znam da bušilica dolazi kako bi popravila desni. Dolazi i ulazi i svjestan sam tijekom ulaska i proces izdržavanja se ponavlja. Ostajem bez zraka i mogućnosti disanja. Stišćem oči i grizem i stišćem teniske loptice i svaka stanica u mom tijelu želi eksplodirati od snažne boli. Kad bi postojao Bog, pljunuo bih mu u lice što me izvrgnuo ovome. Kad bi postojao Vrag, prodao bih mu dušu da ovo prestane. Kad bi postojalo nešto Uzvišeno što upravlja našim sudbinama, rekao bih mu da uzme moju sudbinu i nagura si je u guzicu. Naguraj si je dobro, Govnaru. Molim vas prestanite. Molim vas prestanite. Molim vas prestanite.

Sisaljka siše i instrument struže i trpim. Unutrašnjost kanala je očišćena i trpim. Kanal se puni novim mesom i korijen je zaštićen i trpim. Kit i plavo svjetlo i bušilica, kit i plavo svjetlo i bušilica. Trpim. Negdje sam u Minnesoti i Pacijent sam Centra za odvikavanje od ovisnosti i popravljaju mi četiri prednja zuba i vezan sam za stolac jer ne smijem primiti anesteziju. Jedino što mogu je trpjeti.

Osjećam kako voda teče nečim što su valjda zubi i posljednji se ostaci ispiru niz moje grlo. Vata je uklonjena i čujem nejasne glasove i voda u umivaoniku teče i ladice se otvaraju i zatvaraju. Otvaram oči. Vidim bijele bljeskove i teško se fokusiram. Halogenska lampa je i dalje uključena. Vidim kretanje i isključena je i nešto se udaljuje od mene, a druge mi se stvari približavaju. Čujem otpuštanje kopči i netko skida remenje i knjigu o Babaru s mene i tijelo mi je slobodno činiti što želi i odmah mi je hladno i odmah se tresem. Pokušavam sjesti, ali ne mogu. Pokušavam podići glavu, ali ne mogu. Pokušavam izoštriti pogled, ali ne mogu. Hladno mi je i postaje hladnije. Tresem se jače. I dalje stišćem teniske loptice. Agonija tek treba popustiti.

Netko me podiže i omata pokrivačem. Pokrivač je topao i toplina uzrokuje snažnu mučninu i osjećam kako dolazi i ne mogu to nikako zaustaviti i dolazi. Dolazi s lakoćom, i nekako pritom opušta moj trbuh, pluća i torzo, i premda i dalje ne mogu izoštriti pogled,

65

vidim da je crveno. Dolazi i dolazi i dolazi. Crveno crveno crveno. Po pokrivaču, stolcu, podu, meni. Puštam teniske loptice i pokušavam podići ruku da si obrišem lice, ali ruka mi se trese i lice mi se trese i ne mogu ih dovesti jednog do drugog. Ruka mi pada postrance.

Donesite još pokrivača i malo vode. Brzo.

Ponovno liježem na stolac.

Je li ti dobro, James?

Stenjem.

Razumiješ me?

Ponovno stenjem, potvrdno kimam.

Moraš ići u Bolnicu. Pozvat ću Hitnu.

Ne želim ići u Bolnicu, pa skupljam svu snagu koju imam i podižem se i otvaram oči. Doktor Stevens sjedi ispred mene.

Neću Bolnicu.

Treba ti Zdravstvena Skrb. Skrb kakvu ti ne možemo dati.

Stolac.

Što?

Spustite stolac.

Doktor Stevens spušta stolac. Spuštam noge na pod. Hladno mi je i tresem se i sve me boli. Dosta mi je i Doktora i Zubara i Sestara i stolaca i pretraga i halogenskih lampi i pribora i čistih Soba i sterilnih umivaonika i krvavih zahvata i dosta mi je skrbi koja se pruža slabima i ranjenima i potrebitima i ne želim ići u Bolnicu. Uvijek sam se sâm nosio s boli. Nosit ću se sâm i sad.

Pozovite Hanka i vodite me natrag u Kliniku.

Treba ti Zdravstvena Skrb.

Bit će mi dobro.

Ako odeš odavde, bit će to protivno mojem savjetu.

Jasno mi je.

Odgurujem se od stolca i ustajem. Mišići nogu mi se trzaju i nestabilan sam. Pravim mali, polagani korak i zastajem. Spuštam pokrivač na stolac i pravim još jedan mali, polagani korak.

Možeš?

Aha.

Trebaš pomoć?

Ne.

Pogled mi se izoštrava i želudac je smiren. Još uvijek se tresem i još uvijek mi je hladno i još uvijek me boli, ali osjećam se bolje daleko od stolca. Gledam vrata. Ako dođem do vrata, bliže sam odlasku odavde. Želim otići odavde.

66

Pravim još jedan korak. Noge su mi kao žele. Još jedan korak. Svaka je teška milijun kilograma. Još jedan korak. Bole. Još jedan korak. Probadaju me.

Još jedan korak. Svaki pokret je titanski napor. Još jedan korak. Nakon svakog novog nisam siguran da to mogu ponoviti. Doktor Stevens me gleda i Sestre su se vratile i one me gledaju i znam da ću ako posustanem završiti u Bolnici. Još jedan korak. Još jedan korak.

Dolazim do vrata i stajem. S desne strane je zrcalo. Bacam pogled i hvatam svoj odraz. Bijel sam poput krede. Lice mi je odvratno natečeno. Područje oko ustiju mi je prekriveno mrljama sasušene krvi. Šavovi strše iz moje donje usne i oči su mi crne. Imam zavoj na korijenu nosa. Premršav sam za svoju građu i meso koje imam je obješeno i mlohavo. Bijela majica koju nosim prekrivena je skorenim smeđim i crvenim mrljama od bljuvotine. Bež hlače koje nosim pune su skorenih smeđih i crvenih mrlja od bljuvotine. Izgledam poput jebenog čudovišta.

Okrećem se prema Doktoru Stevensu i Sestrama. Sestre skreću pogled. Doktor Stevens ne. Polagano progovaram.

Hvala što ste mi pomogli.

Nema na čemu. To mi je posao.

Ja vam nisam posao. Učinili ste više nego što ste morali. Hvala vam.

Doktor Stevens se smiješi.

Nema na čemu.

Smiješim se i ja njemu. To mi je prvi osmijeh s novim zubima. Zabavlja me to i smiješim se jače i pokazujem prema ustima. Doktor Stevens se smije i prilazi mi i stavlja mi ruke na rame i grli me. Nas smo dvojica upravo zajedno prošli pravi pakao. Iako je za mene bilo gore, znam da ni njemu nije bilo lako. Taj zagrljaj je naša obveza, naša obveza da učimo iz onog što smo upravo prošli i postanemo bolji i jači zbog toga. Ja znam da će se on držati obveze, ja ne znam hoću li moći. Povlačim se.

Hvala još jednom.

Pazi na sebe, James.

Pokušat ću.

Okrećem se i polagano odlazim i ne osvrćem se. To mi je oduvijek bila mana, ali takav sam. Nikad se ne osvrćem. Nikad.

Krećem se niz Hodnik, hvatajući se za zidove kao potporu. Svaki korak je teži od prethodnog, svaki korak boli jače. Lice me probada u ritmu otkucaja srca, ritam srca mi nije toliko snažan i umjeren kao prije. Ubrzava i usporava, lupa s neuobičajenom snagom, šalje oštre poruke kroz moju lijevu ruku i čeljust. Izdržalo je kad je trebalo, ali neće još dugo. Neću izdržati još dugo.

Dolazim do vrata i guram ih i prolazim kroz njih u Čekaonicu. Hank sjedi na kauču i priča s postarijom ženom i kad podignu pogled žena zine u šoku. Hank ustaje i prilazi mi i stavljam ruku na njegovo rame. Da nije njegova ramena, pao bih.

Isuse Kriste.

Jesi dobro?

Ni blizu.

67

Što mogu učiniti?

Vodi me odavde.

Hank mi stavlja jaknu i ruku na svoje rame i svoju ruku na moje i drži me na nogama i napuštamo Ordinaciju i spuštamo se niz stube. Kad dođemo do dna moje noge prestaju raditi i Hank me vuče prema vratima. Naslanja me na njih, gura da se otvore i vuče me van.

Oluja, koja je jačala dok smo ulazili, sada bjesni. Vjetar raznosi plahte ledene kiše i susnježice zrakom. Nebo je crno. Razorna grmljavina i bljeskovi munja. Hank me vuče prema Kombiju i stopala mi se vuku po hladnom i mokrom tlu i hladnoća i vlaga uvlače mi se u cipele. Kad dolazimo do kombija naslanja me na suvozačeva vrata.

Možeš li stajati?

Poseže u džep za ključevima.

Da, ali požuri.

Izvlači ključeve iz džepa i otključava kombi i otvara klizna vrata sa strane i pomaže mi da uđem i poliježe me na trostruko sjedalo i zatvara vrata i žuri do Vozačevih vrata i otvara ih i ulazi u Kombi. Sjeda i gura ključ u bravu i pokreće motor i Kombi kreće.

Dok se vozimo kroz Gradić, ležim na leđima i tresem se i smrzavam. Srce mi nepravilno tuče i boli me. Bajuneta mi je u ustima i umoran sam preko svih granica. Vraćam se u Kliniku, a ne želim se vratiti u Kliniku. Ako napustim Kliniku, čeka me ili smrt ili Zatvor. To nije život koji želim i nije ono tko želim biti, ali ne poznajem ništa drugo. Pokušavao sam se promijeniti i prije i nisam uspio. Pokušavao sam se promijeniti ponovno i ponovno i ponovno i nisam uspio opet i opet i opet. Kad bi mi nešto davalo nadu da će ovaj put biti drugačije, pokušao bih, ali toga nema. Kad bi postojalo svjetlo na kraju tunela, potrčao bih mu ususret. Gore mi je nego ikad prije. Kad bi postojalo svjetlo na kraju tunela, potrčao bih mu ususret. Ja sam Alkoholičar, Ovisnik o Drogi i Kriminalac. Nema svjetla na kraju tunela.

Za nekoliko trenutaka Kombi je preplavljen toplinom i toplina usporava drhtanje i ubija smrzavanje i umoran sam preko svih granica i zatvaram oči. Mračno je. Zatvaram oči. Nema svjetla na kraju tunela. Zatvaram oči. Mračno je. Zatvaram oči. Nema svjetla. Zatvaram oči. Mračno.

Zatvaram oči.

Zatvaram oči.

Zatvaram oči.

68

U novoj sam bijeloj Sobi i odvratna mi je. U novom sam bijelom ogrtaču i želim ga razderati na komadiće. Imam novi krevet i novi stol i novi stolac i želim ih uništiti. Imam i prozor. Želim se baciti kroz njega.

Slijedim rutinu. Puzim u Kupaonicu. Povraćam. Ležim na podu. Povraćam. Ležim na podu. Povraćam. Ležim na podu. Nešto bljuvotine hvata se za moje nove zube i boli me dok ih čistim. Nakon čišćenja ponovno povraćam i ponovno čistim i puzim natrag u krevet.

Još uvijek je tamno, još uvijek olujno. Kiša i susnježica i vjetar udaraju o prozor. Beskrajno kuckanje, beskrajno zavijanje. Mrzim taj zvuk i želim da prestane. Kuc, tuk, Kuc, tuk, Kuc, Kuc, tuk,

Mrzim to. Želim da prestane.

Ustajem iz kreveta. Odjeća mi je oprana i stoji na stolu. Skidam ogrtač i oblačim se. Odjeća mi je šira danas nego je bila jučer.

Otvaram vrata i izlazim i na Medicinskom Odjelu sam. Sredina je noći i Odjel je gotovo prazan. Jedna je Sestra dežurna. Čita modni magazin i ne primjećuje me. Izlazim s Medicinskog Odjela i prolazim kroz Hodnike. Iako je Nebo crno zbog noći i vremena, Hodnici su još uvijek svijetli. Lampe na stropovima su svijetle, zidovi su svijetli, sag je svijetao, slike na zidovima su svijetle, znakovi na vratima su svijetli. Neudobno mi je na svjetlu. Previše toga se vidi.

Vraćam se na Sawyer. Tiho je i mračno. Sva su svjetla ugašena, sva su vrata zatvorena, svi spavaju. Odlazim do Glavne Sobe i sjedam na kauč i palim televizor. Na programu su emisija o mršavljenju, reklama za Motivacijske Govornike, neka žena koja govori o nekom vidovnjačkom sranju, emisija o profesionalnom hrvanju. Na nekoliko kanala je snijeg. Snijeg je najzanimljivija stvar koju vidim na ekranu. Gledam ga. Sat vremena. Snijeg.

Gasim televizor i tražim nešto za raditi. Nisam umoran i ne želim spavati i ne želim se vratiti na Medicinski Odjel i ne želim hodati kroz Hodnike. Hodnici su presvijetli i od svjetla mi je neugodno.

Uz jedan od zidova su police prepune knjiga. Naučio sam čitati rano i uvijek sam gutao knjige. To je jedna od stvari, osim sjebavanja samog sebe i upadanja u neprilike, kojom sam se sustavno bavio tijekom cijelog života. Knjige me privlače. Ustajem i odlazim do police i sjedam ispred njih.

Ispred mene su tri police i na svakoj četrdesetak knjiga. Dok prelazim pogledom preko njih, nadam se da će se naći nešto što će me odvesti odavde. Želim i trebam nestati odavde na trenutak. Kad već ne mogu fizički, želim to učiniti u glavi. Nestati odavde.

Ima mnogo knjiga o samopomoći, kao npr. Pustite to van: Kako se izliječiti pomoću plača, Nijekanje nije glasanje magarca, Anđeli i ovisnici: Neka Božji pomagači pomognu i vama, Tata me nije volio: Priča o ovisnosti. Tu je i niz knjiga o svakom od 12 Koraka. Prvi korak: Bez kontrole. Treći korak: Opusti se i prepusti Bogu. Šesti korak: pripremi se za akciju. Jedanaesti korak: Poveži se s drugima.

Ima nekoliko pohabanih kopija Novog Zavjeta.

Pročitao sam Novi Zavjet. Neću ponovno gubiti vrijeme. Posežem za debelom, ofucanom plavom knjigom. Nema omota ni naslova, samo simbol na prednjoj strani koji se sastoji od trokuta smještenog unutar kruga. I prije sam dobio tu knjigu. Davali su mi je

69

prijatelji, prijatelji prijatelja, ljudi koji su mislili da me mogu promijeniti. Zove se Velika knjiga Anonimnih Alkoholičara, simbol na naslovnici je simbol trezvenosti. Nisam je nikad prije čitao, nije mi se dalo ni otvoriti je. Kad su mi je dali, bacio sam je u jarak ili nagurao u najbližu kantu za smeće. Bio sam na Sastancima AA i ostavili su me hladnim. Smatram da je njihova filozofija zamjena. Zamjena jedne ovisnosti drugom.

Zamjena kemikalija za Boga i Sastanke. Bilo mi je zlo od sastanaka. Previše cmoljenja, prigovaranja, okrivljavanja. Previše sranja o Višoj Sili. Ne postoji Viša Sila ili Bog koji bi bili odgovorni za ono što radim iza ono što jesam... Ne postoji Viša Sila ili Bog koji će me izliječiti. Ne postoji Sastanak gdje ću se od neke količine cmoljenja, prigovaranja i osuđivanja osjećati bolje.

Ja sam Alkoholičar, Ovisnik o Drogi i Kriminalac. Gore mije nego ikad. Nalazim se u Klinici negdje u Minnesoti. Ako napustim kliniku, Obitelj i preostali prijatelji će me otpisati. Ako napustim Kliniku, mogu birati između smrti i Zatvora. Sâm sam i mrkla je noć i ne želim se vratiti na Medicinski Odjel i ne mogu spavati. Želim piće. Želim pedeset pića. Želim lulu i nešto cracka. Želim dugu debelu liniju metamfetamina. Želim deset doza LSD-a, tubu industrijskog ljepila. Dajte mi bočicu tableta, dajte mi dopa pomiješanog s PCP-om. Dajte mi nešto. Bilo što. Moram nestati odavde. Ako ne tijelom, barem duhom. Moram nestati. Podižem knjigu. Buljim u nju. Znam da mi neće naškoditi i znam da nemam što izgubiti. Počinjem čitati.

Knjiga započinje bilješkom Doktora, stručnjaka za Ovisnost. Doktor kaže da je teški Alkoholizam gotovo neizlječiv. Kaže da zna da je jedino što će nekoga otrijezniti i održati trijeznim AA.

Prelazi na priču o Billu, koji je osnovao Anonimne Alkoholičare. Bili je Isus Krist pokreta, njegov Spasitelj i Mesija, i premda Bili nije umro na križu, svakako je živio na njemu. Bili je bio gadan pijanac s gadnim životom i gadnim problemima. Tražio je i tražio lijek za svoj Alkoholizam i nije našao ništa. Kad je došao do dna, sreo je starog Prijatelja koji je pronašao Boga i otrijeznio se. Prijateljevo preobraćenje podsjetilo ga je na doživljaj koji je imao u Francuskoj Katedrali kao vojnik u Prvom svjetskom ratu. Dok je sjedio na klupi za zalaska sunca, Billa je ispunio osjećaj mira i spokoja različit od svega što je dotad osjetio ili mogao zamisliti. Ispunila ga je Milost Božja. Uspomene na taj trenutak i trezvenost njegova prijatelja duboko su utjecali na Billa. Počeo je vjerovati da bi vjera u Boga, ili neki oblik Više Sile, mogla promijeniti njegov život. Odlučio se tog trena potpuno predati Božjoj brizi i smjernicama. Nikad više nije pio, razvio je Dvanaest Koraka i koncepciju Anonimnih Alkoholičara, i posvetio svoj život širenju nauka. To je dirljiva priča, napisana više da uvjeri, manje da ispriča. Nisam uvjeren. Nipošto, ni najmanje. Ni najmanje.

Čitam ostatak knjige, koji je uglavnom o Dvanaest Koraka. Poglavlja započinju naslovima poput Postoji rješenje, Kako to ide, U akciju, Vizija za Vas. Sve je to vrlo jednostavno. Ako radite što knjiga kaže, bit ćete izliječeni. Ako slijedite njihovu stazu, odvest će vas ravno u iskupljenje. Ako im se pridružite, postajete sretni dobitnik cjeloživotne zalihe usranih Sastanaka punih cmoljenja, prigovaranja i optuživanja. Slava budi. Želim kleknuti. Slava Bogu Aleluja.

Pri kraju je dio sa svjedočanstvima. Jedno je od Zubara, jedno od Pijanca iz Europe, jedno od Trgovca, jedno od Obrazovanog Agnostika. Svi su oni bili alkoholičarske katastrofe, svi su oni našli Boga, svi su počeli plesati po Dvanaest Koraka, svi su se izliječili. Kao i u svim drugim svjedočanstvima koje sam pročitao ili čuo ili bio prisiljen poslušati, nešto mi je u njima slabo, šuplje i prazno. Iako ljudi u njima više ne piju i ne drogiraju se, i dalje žive u opsesiji. Iako su trijezni, njihovi se životi temelje na izbjegavanju, raspravljanju i

70

demoniziranju tvari koje su nekad trebali i voljeli. Iako funkcioniraju kao ljudska bića, funkcioniraju samo zbog Sastanaka i svoje Dogme i svog Boga. Uzmite im Sastanke i Dogmu, i nemaju ništa. Odmaknite ih od toga, i opet su gdje su počeli. Imaju ovisnost.

Ovisnosti trebaju gorivo. Nisam siguran da Sastanci i Dogma i Bog mogu biti gorivo mojoj. Ako je istina ono što Doktor kaže na početku, da me samo Anonimni Alkoholičari mogu izliječiti, onda sam potpuno sjeban. Sjeban, sjeban, sjeban.

Vraćam knjigu na policu. Ustajem i odlazim do Ploče s poslovima i vidim da je moje ime još uvijek pokraj Čišćenja Zahoda. Uzimam pribor za čišćenje i odlazim do Zahoda koji nisu očišćeni nekoliko dana i odvratni su. Ima pljuvačke u umivaoniku, suhe pišaline na podu, krvavog toaletnog papira u kanti, mrlja od govna na porculanskim školjkama. Siguran sam da Roy ima prste u tome, ali nisam raspoložen za igranje igrica i osvete, pa uzimam pribor i počinjem čistiti. To je nezahvalan pothvat. Povraćam dvaput i moram čistiti svoju bljuvotinu zajedno s pljuvačkom, pišalinom, krvavim rupčićima i govnima. Kad sam gotov, i kad zidovi i umivaonik i pod i kanta za smeće i porculan blistaju, ne osjećam nikakvo zadovoljstvo. Neću to više raditi. Nikad.

Odlazim iz Zahoda i vraćam pribor za čišćenje i odlazim u svoju Sobu. Otvaram vrata i ulazim. Pokućstvo koje sam uništio je zamijenjeno. Larry, čije je prebivalište i dalje nepoznato, zamijenjen je. U njegovom krevetu je nizak Ćelavac i niski Ćelavac hrče. Warren i John spavaju u svojim krevetima. John mrmlja i trza se, Warren je miran. Moj je krevet netaknut, iako je netko na ormarić pokraj njega stavio Bibliju i kopiju Velike Knjige. Prilazim ormariću i uzimam Bibliju i Veliku Knjigu i odlazim do prozora i otvaram prozor i bacam knjige van u tamu. Oluja još uvijek bjesni.

Zatvaram prozor i odlazim u Kupaonicu i otvaram tuš i skidam odjeću i spuštam je na hrpicu na podu od pločica. Prilazim zrcalu. Želim se vidjeti. Želim pogledati u blijedo zelenilo svojih očiju i vidjeti ne tjelesnog sebe, već sebe koji živi ispod. Gledam si usne. Lagano su natečene, ali skoro normalne. Gledam u šavove i rupu. Rupa počinje cijeliti, šavovi služe svojoj svrsi. Gledam si nos. Skidam zavoj i bacam ga u kantu za smeće. Nos mi je ravan, iako ima novu kvrgu. Gledam područje ispod očiju. Crnilo blijedi i postaje žuto, oteklina je gotovo posve splasnula. Gledam gore. Želim pogledati u blijedo zelenilo svojih očiju. Želim vidjeti ne tjelesnog sebe, već sebe koji živi ispod. Prilazim bliže. Bliže. Želim pogledati u blijedo zelenilo svojih očiju. Želim vidjeti sebe ispod. Bliže, bliže. Ne mogu. Nikako.

Okrećem se i odlazim do tuša i ulazim u tuš i udara me vrućina. Peče i čini mi kožu crvenom i boli, ali neću se odmaknuti. Zavređujem tu bol jer nisam bio dovoljno hrabar da se pogledam. Zavređujem tu bol i stajat ću i izdržati je, jer nisam dovoljno hrabar da pogledam u vlastite oči.

Kad me posve umrtvi, puštam hladnu vodu i sjedam na pod i puštam vodu da teče i ublaži opekotine. Pečenje me umara i hladnoća me umara još više. Zatvaram oči i puštam tijelo da se ugasi i misli da lutaju. Lutaju do poznatog mjesta. Mjesto o kojem ne govorim i koje ne priznajem postoji. Mjesto gdje sam samo ja. Mjesto koje mrzim.

Sâm sam. Sâm ovdje i sâm na svijetu. Sâm u srcu i sâm u mislima. Sâm posvuda, uvijek, otkad se sjećam. Sâm u svojoj obitelji, sâm sa svojim prijateljima, sâm u Sobi punoj Ljudi. Sâm kad se budim, sâm kroz svaki odvratni dan, sâm kad ću se konačno suočiti s mrakom. Sâm sam u svojoj stravi. Sâm u svojoj stravi.

; Ne želim biti sâm. Nikad nisam želio biti sâm. Jebeno to mrzim. Mrzim što nemam s kim razgovarati, mrzim što nemam koga nazvati, mrzim što nemam nikoga da me drži za ruku, da me zagrli, da mi kaže da će sve biti u redu. Mrzim to što nemam s kim podijeliti

71

svoje nade i snove, mrzim što više nemam nade ni snove, mrzim što nemam nikog da mi kaže da izdržim, da ću ih opet naći. Mrzim što kad vrištim, a vrištim iz petnih žila, vrištim u prazninu. Mrzim što nema nikog tko bi čuo da vrištim i što nema nikog da me nauči kako prestati vrištati.j Mrzim to što ono čemu se okrećem kad sam usamljen živi u luli ili boci. Mrzim to što me ono čemu sam se okrenuo u usamljenosti ubija, što me već ubilo, ili će me uskoro ubiti. Mrzim što ću umrijeti sam. Umrijet ću sam u svojoj stravi.

Više od ičega, jedino što sam ikad želio je biti blizak nekome. Više od ičega, jedino što sam ikad želio je osjetiti da nisam sâm. Pokušao sam mnogo puta, pokušao ubiti usamljenost s nekom djevojkom ili ženom, ali nikad nije bilo kako treba. Bili bismo zajedno i blizu, ali ma koliko blizu bili, još uvijek sam bio sâm. One su osjećale tu usamljenost i htjele su mi se približiti još više. Kad bi pokušale, pobjegao sam ili učinio nešto što je uništilo osjećaje koje smo imali jedno za drugo. Mogu bježati brzo kad želim bježati brzo, a oduvijek sam bio dobar u uništavanju stvari. Niti jedna od njih danas ne bi progovorila sa mnom.

Posljednja je bila jedina pokraj koje sam se osjećao kako sam se oduvijek želio osjećati. Uz nju sam se osjećao bolje nego ikad, bolje nego sam mogao zamisliti, i to me prestrašilo, paraliziralo od straha. Kad mi se ponudila, promašio sam. Promašaj me ôdveo u uništenje. Uništio sam nju, uništio sebe, uništio nas zajedno. Uništio nadu u budućnost. Sada ne želi izgovoriti moje ime, niti si priznati da postojim. Ne krivim je.

Počinjem razgovarati sa starom prijateljicom, dragom starom prijateljicom. Kažem bok, kako si, čime se baviš, što ima novo. Glas mi se odbija od zidova tuša i osjećam se glupo, ali govorim i dalje. Kažem nedostaješ mi, volio bih da si ovdje. Moja se prijateljica zove Michelle i nisam je vidio ili razgovarao s njom više od deset godina. Kažem mislim na tebe u zadnje vrijeme. Kažem možda se vidimo uskoro. Kažem molim te budi tamo kad stignem, veselim se što ćemo se družiti. Previše je vremena prošlo. Više od deset godina. Puno previše.

Upoznao sam Michelle kad mi je bilo dvanaest godina i kad se moja Obitelj tek doselila u malo Mjesto. Proveo sam cijeli život u velikom Gradu i prilagodba nije išla glatko. Nisam se slagao s klincima u Mjestu i oni se nisu slagali sa mnom. Nisam dizao utege. Mrzio sam heavy metal. Smatrao sam rad na autima gubitkom vremena. Ispočetka sam se pokušavao uklopiti, ali nisam se mogao pretvarati i nakon nekoliko tjedana prestao sam se truditi. Ja sam kakav jesam i mogli su me voljeti ili mrziti. Mrzili su me s jebenom osvetoljubivošću.

Počeli su me izazivati, naguravati i mlatiti. Odgovarao sam im, na svako guranje guranjem, na svaki udarac jednim svojim. U roku par mjeseci stekao sam reputaciju. Učitelji su govorili o meni, Roditelji su govorili o meni, lokalni Policajci su govorili o meni. Nisu govorili lijepe stvari. Odgovarao sam bacanjem jaja na njihove kuće, postavljanjem eksploziva u poštanske sandučiće, uništavanjem automobila.

Odgovorio sam objavom Rata njima i njihovu Gradiću i vođenjem tog Rata svim što sam imao u sebi. Nije mi bilo bitno gubim li ili pobjeđujem, samo sam se htio boriti. Hajde, gadovi, pokažite što imate. Spreman sam za jebenu borbu.

Nakon šest mjeseci tamo sprijateljio sam se s Djevojkom po imenu Michelle. Bila je popularna, lijepa i pametna. Bavila se sportom i bila Navijačica i imala sve petice. Ne znam zašto je htjela biti mojom prijateljicom, ali jest. Počelo je kad mi je poslala poruku na satu engleskog.

Pisalo je ne činiš se toliko groznim koliko kažu da jesi. Odgovorio sam: Pazi, jednako sam grozan koliko kažu, pa i gori. Nasmijala se i imao sam prijateljicu. Nije postala moja Saveznica, i nisam je to tražio ili uopće želio, ali postala je moja prijateljica, i to je bilo više nego bi učinio itko drugi.

72

Počeli smo razgovarati telefonom, dopisivati se pod satovima, ručati zajedno, sjediti zajedno u autobusu. Ljudima nije bilo jasno zašto se gnjavi sa mnom, a ja sam se pitao što vidi u meni i rekao sam joj da ne troši vrijeme na mene, ali nije se obazirala. Previše je toga bilo na njezinoj strani da bi joj štetilo naše prijateljstvo, pa su se ljudi pravili da ono ne postoji.

Na pola osmog razreda, neki Tip iz Srednje Škole pozvao je Michelle van. Znala je da je Roditelji neće pustiti pa im je rekla da ide u kino sa mnom. Nisam im nikad ništa učinio i uvijek sam bio ugodan i pristojan u njihovoj prisutnosti pa su pristali i odvezli nas do Kina. Ušao sam i odgledao film s bocom viskija i sâm otišao Kući kad je završio. Michelle je otišla na spoj. Ona i Tip su parkirali i pili pivo i dok ju je vozio natrag do Kina pokušao je prestići vlak preko pruge. Vlak je udario u auto i Michelle je poginula. Bila je popularna, lijepa i pametna. Bavila se sportom i bila Navijačica i imala sve petice. Bila je moja jedina prijateljica. Udario ju je Vlak i ubio je. Udario ju je prokleti Vlak i ubio je.

Saznao sam idući dan. Njezini Roditelji i njihovi prijatelji i svi u toj pripizdini krivili su mene. Da nisam lagao i pomogao joj, to se ne bi dogodilo. Da nismo otišli u Kino, ona ne bi otišla na spoj. Tip je bio neozlijeđen i lokalni nogometni Junak i svi su ga sažalijevali. Mene su odveli u lokalnu policijsku postaju i ispitivali. Tako je to išlo. Krivi sjebanog, sažalijevaj nogometnog Junaka. Učini jednog zlikovcem do kraja života, zaboravi da je drugi imao išta s tim. Primio sam mnogo udaraca zbog tog sranja, i svaki put sam uzvratio udarcem, svaki put, zbog nje. Uzvraćao sam najjače što sam mogao i uzvraćao sam zbog nje.

Još uvijek mislim na Michelle i još uvijek mi nedostaje. Volio bih da mogu čuti njezin glas ili njezin smijeh ili vidjeti njezin osmijeh. Volio bih da mogu sjesti pokraj nje ili je nazvati ili joj poslati poruku. Volio bih da je mogu pomirisati, dodirnuti njezinu kosu, pogledati u njezine oči. Volio bih je čuti kako kaže smiri se, nije vrijedno toga. Volio bih je čuti kako kaže otiđi, nemoj im pružiti zadovoljstvo. Volio bih je čuti kako kaže u redu je Jimmy, bit će u redu. Volio bih da joj mogu reći da je volim jer sam je volio i volim je, a nisam joj to nikad rekao dok je bila živa. Bila je moja jedina prijateljica. Udario ju je i ubio Vlak.

Ne vjerujem da je u raju i ne vjerujem da je na nekom mjestu boljem od ovog. Mrtva je, a kad smo mrtvi, više nas nema. Nema jarkih svjetala, nema sretne glazbe, nema Anđela koji čekaju da nas pozdrave. Sveti Petar ne stoji na Nebeskim Vratima s jebenom velikom debelom knjigom, prijatelji i Rođaci nam ne čuvaju mjesto za nekim nebeskim stolom, ne dobivamo razgledavanje Raja. Mrtvi smo i to je to. Ništa više. To me ipak ne sprečava da razgovaram s Michelle. Govorim joj i postavljam joj pitanja i pričam joj o svom životu. Kažem joj da mi nedostaje i da još uvijek mislim na nju svaki dan i kažem joj da je volim. Kažem joj da još uvijek uzvraćam i da još uvijek uzvraćam snažno i da uzvraćam zbog nje. Uvijek ću uzvraćati zbog nje. Uvijek.

Razgovaram s Michelle i govorim joj te stvari u najgorim trenucima svog života. Razgovaram s Michelle i govorim joj te stvari kad više nema nade. Razgovaram s Michelle i govorim joj te stvari kad mislim da ću umrijeti. Znam da ću kad umrem biti mrtav i znam da sam sad blizu smrti. Znam da je to jednostavno i da kad umrem, neću više postojati. Znam da nikad neću sresti Michelle u Raju ni nigdje drugdje, ali ipak razgovaram s njom. Često sam razgovarao s njom u posljednje vrijeme.

Vrata tuša se otvaraju i netko ulazi i vraćen sam iz svojih misli i svoje usamljenosti, vraćen natrag u ovaj trenutak ovu sadašnjost ovaj prokleti tuš. Otvaram oči i John stoji ispred mene. Ustajem i buljim u njega. Oboje smo goli. Progovaram.

Koji kurac radiš?

73

Svi ostali spavaju.

Koji kurac radiš ovdje?

Čuo sam te i pomislio da možda želiš društvo.

Gubi se odavde.

Neću nikome reći. Obećajem.

ODJEBI ODAVDE.

John izlazi iz tuša i zatvara vrata. Izlazim iza njega i posežem za ručnikom i omatam ga oko struka. Kupaonica je puna pare i kondenzirane kapljice kaplju s umivaonika i školjke. John sjedi na radijatoru s ručnikom na krilu. Izgleda nervozno i preplašeno, kao psić koji očekuje udarac.

Žao mi je.

Nemoj to ponoviti.

Mnogi ovdje postanu usamljeni. Izgledao si mi usamljeno.

Nisam.

Žao mi je.

Ne treba ti biti žao, samo nemoj to ponoviti.

Mrziš li me?

Ne, ne mrzim te, i nije me briga što radiš s drugim ljudima. Samo nemoj očekivati da ćeš to raditi sa mnom.

Hoćeš li me udariti?

Ne, neću te udariti.

Ponekad me Ljudi udare.

Neću te udariti.

Možeš me udariti ako želiš.

Neću te udariti.

John počinje plakati.

Žao mi je. Tako mi je žao.

Neka ti ne bude žao, samo nemoj to ponoviti.

Podižem svoju odjeću i izlazim iz Kupaonice i odlazim u svoj dio sobe i brišem se i oblačim. Čujem kako John jeca u Kupaonici, Warren i Ćelavac još uvijek spavaju, Oluja je još u punom jeku. Kad se obučem, liježem na krevet i iznenađen sam koliko sam umoran i zatvaram oči i zaspim.

San dolazi brzo. Ponovno sam u Sobi i ponovno sam za stolom. Imam pića, koke, cracka, ljepila i benzina. Uzimam ih sve. Uzimam koliko mogu što brže mogu. Vrištim i smijem se i psujem. Mašem rukom prema Nebu i zovem Boga govnarom, zovem Boga kučkom. Skačem i trčim oko stola. Ima toliko pića, koke, cracka, ljepila i benzina da ih

74

utrljavam u kožu i lijevam ih po sebi. Pun sam ih i prekriven njima. Sjeban sam iznad granica shvaćanja. Prvi put nakon dugo vremena mi je ugodno.

Pronalazim pištolj ispod vreće kokaina. Uzimam ga u ruku i držim. To je .38 revolver. To je pištolj kojeg sam već imao u ruci, pištolj kojeg znam koristiti. Sjedam i otvaram spremnik. Pun je, u svakoj komori po jedan metak. Zatvaram spremnik i vrtim ga i zvuk vrtnje mami osmijeh. Imao sam već u rukama takav pištolj i znam ga koristiti. Trideset osam kalibarski revolver.

Stavljam cijev u usta. Cijev je hladna i prljava i metal je ugodnog okusa. Sve su komore pune. Nema sumnje u ishod. Spremik se zaustavlja. Obuhvaćam okidač palcima. Pun sam pića, koke, cracka, ljepila i benzina. Sjeban sam iznad granica shvaćanja. Palci mi se trzaju, trzaju, trzaju.

Bum.

Budim se, očiju uprtih u strop, tresem se i nestaje mi daha. Dodirujem si nos i nalazim kaplju krvi ispod nosnica. Vrti mi se u glavi. Želudac mi gori. Sjeban sam iznad granica shvaćanja.

Ustajem iz kreveta i odlazim do Kupaonice. Teško hodam i padam kroz vrata. Warren stoji nad umivaonikom i pere zube, a netko je pod tušem. Počinjem grcati i dok grcam, puzim do školjke. Kad se domognem školjke, bljujem. Bljuvotina je puna žuči i nekog smeđeg sranja koje prije nisam vidio. Puna je krvi. Peče mi želudac, grlo i usta. Peče mi usne i lice. Ne prestaje. Grčim se i dolazi, goruća bljuvotina, dolazi i dolazi opet i opet. Dolazi i dalje. Želim da prestane, ali neće.

Warren mi prilazi i klekne i obavija me rukom i pokušava me držati na miru. Ćelavac je izašao iz tuša i bulji u mene preneražen silinom mojeg povraćanja. Ne prestaje dolaziti. Dolazi i dolazi. Neće prestati. Jednostavno neće prestati.

Srce mi brza i brza nepravilno i boli me svaki otkucaj, boli me svaki nepravilni otkucaj i bol sijeva lijevom rukom i lijevom stranom moje čeljusti. Tekućina je prestala teći mojim tijelom i kroz moja usta, ali povraćanje nije. Osjećam kao da mi želudac i grlo pokušavaju izaći. Kao da se moje tijelo želi otarasiti samog sebe. Otarasiti mene.

Ne mogu više. Ne mogu dalje živjeti ovako. Ja sam Alkoholičar, Ovisnik o Drogi i Kriminalac. Moje tijelo se raspada, a moj se um raspao još davno. Želim piti i pušiti crack, iako znam da me piće i crack ubijaju. Sâm sam. Nemam s kim razgovarati niti koga nazvati. Mrzim samog sebe. Mrzim se toliko da si ne mogu pogledati u oči. Mrzim se toliko da mi se samoubojstvo čini kao razumna opcija. Obitelj me spremna otpisati, prijatelji su me spremni otpisati, uništio sam svaku važnu vezu koju sam u životu imao. Povraćam sedmi put danas. Jebeni sedmi put. Ne mogu dalje živjeti ovako. Ne mogu dalje živjeti ovako.

Povraćanje usporava i počinjem disati. Warren me pridržava i Ćelavac bulji u mene. Podižem ruku i pokazujem Warrenu da se makne i on ustaje i odmiče se i naslanjam glavu na školjku. Dišem. Udišem zraka koliko mogu. Znam da će zrak usporiti srce i smiriti me, pa dišem. Udišem zraka koliko mogu. Smiriti me. Smiriti me.

Warren progovara. Ćelavac bulji.

Je li ti dobro?

Kimam.

Trebaš pomoć?

75

Odmahujem glavom.

Pozvat ću nekog.

Progovaram.

Ne.

Treba ti pomoć.

Ne.

James, treba ti pomoć.

Ustajem. Teško se održavam na nogama.

Ja odlučujem što trebam. Ne ti.

Duboko udišem i posrćem do umivaonika i puštam vodu i umivam lice i čistim bljuvotinu iz usta. Kad sam gotov, zatvaram vodu i okrećem se. Warren bulji u mene i Ćelavac bulji u mene. Prolazim pokraj njih i izlazim iz Kupaonice. Warren me slijedi i odlazi u svoj dio Sobe.

Daj da ti barem dam košulju.

Gledam svoju košulju. Bijela je i smeđa i crvena. Prekrivena mrljama od žuči i nekog smeđeg sranja koje ne prepoznajem i krvi.

Evo.

Warren mi dobacuje košulju. Hvatam je. Štirkana bijela košulja. Pogledam je pa pogledam njega.

Progovara.

To je jedina čista koja mi je ostala.

Gledam u košulju. Nije nešto što bih inače odjenuo. Smijem se i gledam u Warrena.

Hvala.

Smije se.

Nema na čemu.

Skidam majicu i bacam je na pod pokraj kreveta i oblačim košulju i ogromna je. Omata se oko mojeg suhonjavog tijela kao šator i doseže mi do koljena. Zavrćem rukave do sredine podlaktice i zaglađujem prednju stranu. Kruta je od štirke, ali ispod meka. Pamuk je skup i fino tkan, vjerojatno u nekoj dalekoj stranoj Zemlji. To je nešto najčišće i najljepše što sam imao na sebi otkad se sjećam i osjećam da to ne zavređujem imati na svojem bolesnom tijelu. Warren sjedi na rubu svog kreveta i reže si nokte na nogama, par crnih čarapa leži pokraj njega. Prilazim mu i stajem ispred njega i prelazim rukama po pamuku. Progovaram.

Jako je lijepa. Dobro ću paziti na nju.

Warren se smiješi.

Ne moraš brinuti.

Brinut ću se, i cijenim što si mi je posudio. Hvala.

Nemaš brige.

76

Pazit ću na nju. Hvala.

Warren kima i okrećem se i napuštam Sobu i hodam Odjelom. Ljudi rade svoje jutarnje poslove, pripremaju se za novi dan, odlaze na doručak. Roy stoji ispred Ploče s poslovima sa svojim prijateljem. Prolazim pokraj njega.

James.

Nastavljam hodati, ne osvrćem se.

Još uvijek moraš čistiti Zajednički WC.

Nastavljam hodati i ne osvrćem se i podižem srednji prst iznad ramena da ga može vidjeti.

James.

I dalje držim prst u zraku.

JAMES.

Prolazim kroz Hodnike prema Blagovaonici. Svakim korakom u meni raste duboka potreba za pićem, nečim jačim ili i jednim i drugim. Noge mi postaju teške i koraci usporavaju. Um mi je pun jedne misli koja ga prožima potpuno i potpuno i potpuno. Moram se skršiti. Moram se skršiti. Moram se sjebati. Moram se skršiti.

Prolazim kroz Stakleni Prolaz što razdvaja muškarce i žene i stajem u red. Osjećam miris hrane, miris doručka. Jaja i slanina i kobasice i tost. Miriše jebeno dobro. Vidim zobene pahuljice u velikoj zdjeli sa strane. Jebe mi se za zobene pahuljice. Odvratno sivo kašasto sranje. Osjećam miris hrane, miris doručka. Jaja i slanina i kobasice i tost.

Krećem naprijed. Bliže, bliže, bliže. Moja potreba da se skršim je eksponencijalno narasla. Narasla do točke u kojoj više nije misao, narasla do točke u kojoj više nemam misli. Samo temeljni instinkt. Uzeti nešto. Napuniti se. Uzeti nešto. Napuniti se.

Netko se sudara sa mnom i pogledam i Djevojka koju sam upoznao prije nekoliko dana stoji ispred mene i nešto joj je palo. Uzeti nešto. Zove se Lilly. Napuniti se. Podižem to što joj je ispalo i vidim da je to presavijeni bijeli papirić. Uzeti nešto. Pružam joj ga. Napuniti se.

Počinje nešto govoriti. Uzeti nešto. Ignoriram je. Napuniti se. Korakne naprijed. Uzeti nešto. Napuniti se.

Hvatam pladanj i tražim od žene što radi za Staklenim Pultom jaja i slaninu i kobasice i palačinke i tost. Ne daje mi dovoljno, pa tražim još. Daje mi još, ali još uvijek nije dovoljno. Tražim još. Kaže da ne može, više ne stane na tanjur. Uzimam nekoliko salveta i pribor za jelo i pronalazim prazan stol i prekrivam prednju stranu Warrenove košulje salvetama i sjedam i uzimam bocu sirupa i potpuno prekrivam jaja i slaninu i kobasice i palačinke i tost sirupom i počinjem proždirati hranu. Ne gledam što je i ne osjećam nikakav okus i svejedno mi je što je i kakvog je okusa. Nije bitno. Bitno je da imam nešto i što ću uzeti što više što brže mogu. Uzeti nešto. Napuniti se.

Pojedem sve. Lice i prsti i salvete koje štite Warrenovu košulju prekriveni su jajima i slaninom i kobasicama i palačinkama i tostom i sirupom. Oblizujem prste i brišem lice i mičem salvete s košulje i gužvam ih i spuštam na pladanj i ponovno oblizujem prste. Želim još, ali zasad, moje su potrebe zadovoljene. Naslanjam se i gledam oko sebe. Muškarci i žene prolaze kroz Stakleni Prolaz. Sudaraju se, pogledavaju, dijele isti prostor, ali ne razgovaraju. Prisutna je očigledna napetost.

77

Ženski dio je gotovo pun. Neke žene su se otuširale i dotjerale, neke nisu, a podijelile su se prema Socioekonomskoj Klasi. Bogate sjede s bogatima, srednja klasa sa srednjom klasom, siromašne sa siromašnima. Bogate žene razgovaraju, smiju se i jedva dotiču hranu i ponašaju se kao da su na godišnjem odmoru. Srednje žene su manje živahne, ali i one izgledaju kao da se zabavljaju. Siromašne žene nisu dotjerane i gotovo uopće ne razgovaraju. Koncentriraju se na hranu, kao da su to najbolji obroci koje su ikad vidjele i koje će ikad vidjeti.

Iako je moj stol prazan, većina stolova u muškom dijelu je puna. Podjela među muškarcima ne temelji se na klasi, već na odabranoj drogi. Pijanci sjede zajedno, ovisnici o kokainu sjede zajedno, ovisnici o cracku sjede zajedno, ovisnici o heroinu sjede zajedno, tabletomani sjede zajedno. Unutar svake grupe, postoje još dvije. Jedna su Teškaši. Oni su najzagriženiji uživatelji opijata i istinski sjebani. Drugu grupu čine Pičkice. Oni su funkcionalni i potencijalno spašeni. Teškaši ismijavaju Pičkice i govore im da ne pripadaju ovamo. Pičkice ne odgovaraju riječima, već pogledima koji kažu hvala Bogu da nisam jedan od vas. Ed, Ted i John sjede među Teškašima, Roy i njegov prijatelj i Warren i Ćelavac među Pičkicama.

Ja sjedim sam i gledam ih, pitajući se koji kurac radim ovdje, očajnički žudeći za nečim čime bih se skršio. Hrana je ubila taj instinkt na trenutak, ali znam da će se vratiti i znam da će se vratiti jači. Uzeti nešto. Uzeti nešto snažno i uzeti nešto brzo. Napuniti se. Napuniti se do smrti.

Leonard sjeda za moj stol. Nosi drugačiji Rolex i novu havajsku košulju. Tanjur mu je pun kobasica i slanine i ničeg više.

Hej Mali.

Razmata ubrus, stavlja ga na krilo.

Bok.

Uzima još jedan ubrus i čisti nož i vilicu i rub čaše narančinog soka. Kad si nabavio zube?

Jučer.

Što su morali napraviti?

Zatvoriti stražnja dva, srediti karijes na ovomu.

Pokazujem lijevi stražnji zub.

Operirati korijene na ovima.

Dodirujem srednja dva. Čvrsti su.

Dali su ti dobre anestetike?

Ništa mi nisu dali.

Ne vjerujem.

Aha.

Operirali su ti korijene dva prednja zuba bez anestetika?

Aha.

To je nešto najužasnije što sam ikad čuo.

78

Bilo je loše.

Loše nije riječ koju bih ja upotrijebio.

Bilo je jebeno loše.

Smije se i odlaže vilicu.

Gdje su te pobogu napravili, Mali?

Što hoćeš reći?

Odakle dolazi netko poput tebe?

Živio sam na raznim mjestima.

Na primjer?

Što te briga?

Zanima me.

Neka te prestane zanimati.

Zašto?

Ne želim steći prijatelje ovdje.

Zašto?

Ne volim oproštaje.

Mora ih biti.

Ne, ne mora.

Ustajem i uzimam pladanj i ponovno stajem u red i uzimam još hrane i još salveta i dolazim do praznog stola u kutu i sjedam i jedem svoju hranu. Ovaj put jedem sporije. Osjećam kako mi se želudac širi sa svakim zalogajem. To je užasan, neugodan osjećaj, ali ne mogu prestati. Uzimam zalogaj za zalogajem, osjećam se sve gore i gore. Gledam u hranu i ne želim više, ali to nema veze. Uzimam zalogaj za zalogajem, osjećam se sve gore i gore. Uzeti nešto. Napuniti se. To je jedino važno. Napuniti se.

Pojedem što je na tanjuru i ustajem i polagano hodam kroz Blagovaonicu i spuštam pladanj na pokretnu traku.

Kad se okrenem, Lilly stoji ispred mene. Iako sam je vidio maloprije, nisam je zaista vidio, i iako sam je dotad dvaput sreo, nisam je nikad zaista pogledao. Ima dugu crnu kosu i plave oči. Ne ledeno plave, vodeno plave. Plave poput duboke plave vode. Blijeda je, vrlo vrlo blijeda, a usne su joj debele i krvavo crvene, iako ne nosi ruž. Traperice su joj stare i iznošene i crni pulover joj je star i iznošen i čizme su joj stare i iznošene i sve je preveliko na njezinom tijelu koje je maleno i mršavo. Drži pladanj i smiješi se. Zubi su joj ravni i bijeli, ravni na način koji nije došao s aparatićem i bijeli na način koji nema veze sa zubnom pastom. Uzvraćam joj osmijehom. Progovara.

Imaš zube.

Aha.

Lijepi su.

Hvala.

79

Dobro si?

Ni blizu. Ti?

Okej sam.

Lijepo.

Prolazim pokraj nje i odlazim. Znam da me gleda, ali ne osvrćem se. Prolazim kroz Hodnike i odlazim u Predavaonicu i pronalazim mjesto među Muškarcima s mog Odjela i sjedam. Leonard sjeda pokraj mene pa se dižem i pomičem tako da ostane prazno sjedalo između nas. Pogleda me i nasmije se. Ne obraćam pažnju na njega.

Predavanje počinje. O opuštanju i prepuštanju Bogu. Čovjek koji ga drži trijezan je već više od deset godina. Kad god ga nešto muči, okreće se Bogu i ide na sastanke AA. Bog čini s njim što želi, popravlja ili pogoršava problem, a on se ne brine i ne pokušava to kontrolirati. Samo čeka, vjeruje i ide na Sastanke, čeka i pretpostavlja da će se dogoditi ono što i treba. Dok govori o Bogu i svojem povjerenju u svog moćnog muškog Boga, oči mu sjaje. Taj sam sjaj vidio nebrojeno puta, obično kad se netko razbije do besvijesti nekom snažnom drogom. Njegov Bog je postao njegova droga i urokan je, urokan do kraja. Urla i viče, hoda naprijed natrag, Bog ovo Bog ono, bla bla bla. Da sam mu bliže ili da mogu doći do njega, odalamio bih ga ravno posred usta da konačno začepi.

Završava i svi su pod dojmom i svi plješću. Ustajem i odlazim. Kad prođem kroz vrata, tamo me čeka Ken.

Bok, James.

Bok.

Možeš poći sa mnom na trenutak?

Zašto?

Dobili smo rezultate tvojih pretraga i Doktor Baker želi razgovarati s tobom.

Okej.

Hodamo kroz svijetle Hodnike i neugodno mi je i Ken pokušava čavrljati i ne obraćam pažnju na njega. Ignoriram ga jer mi potreba da se razbijem raste i vrišti u meni i to je sve o čemu mogu razmišljati i sve na što se mogu koncentrirati. Ubio bih za piće. Ubio. Piće. Ubio. Piće. Ubio.

Ulazimo na Medicinski Odjel i Ken me odvodi u Čekaonicu i kaže mi da čekam. Odlazi i ja palim cigaretu i gledam televiziju. Cigareta je ugodna i peče mi grlo i pluća i iako je to najmanja i najslabija droga o kojoj sam ovisan, još uvijek je droga i osjećaj je jebeno dobar. Nije me briga što mi radi, osjećaj je jebeno dobar.

U kutu je aparat za kavu pa ustajem i uzimam šalicu. Sipam šećer dok nije gotovo posve zasićena i otpijam gutljaj i vruća je i bolno ju je piti i sviđa mi se to. Srce mi istog trena počinje ubrzavati i iako ne ubrzava kao obično i iako nisam ovisan o kavi, ipak je droga i osjećaj je jebeno dobar. Tako jebeno dobar.

Ken se vraća u Prostoriju i kaže da je Doktor spreman i ustajem i vodi me kroz Medicinski Odjel u malu, čistu bijelu Sobu za preglede.

80

Unutra su tri stolca i prozor i set blistavih čeličnih polica na kojima su instrumenti i stol za preglede uza zid i aparat za pregledavanje rendgenskih snimaka pokraj vrata. Doktor Baker sjedi na stolcu i drži karton. Ustaje kad uđemo.

Bok, James.

Pruža mi ruku. Rukujemo se.

Zdravo, doktore Baker.

Sjedamo.

Mogu li ti vidjeti zube?

Smiješim se.

Dobri su. Doktor Stevens kaže da si bio vrlo hrabar.

Doktor Stevens je bio dobar prema meni. Zahvalite mu kad ga sljedeći put vidite.

Hoću.

Sad mi recite zašto sam ovdje.

Doktor Baker otvara karton.

Imam rezultate pretraga koje smo napravili prije nekoliko dana.

Koliko je loše?

Gleda u karton, uzdiše. Naslanja se i pogleda me. Progovara.

Ozbiljno si oštetio svoj nos, grlo, pluća, želudac, mjehur, bubrege, jetru i srce. Nikad nisam vidio toliko ozbiljna oštećenja na nekom toliko mladom. Morali bismo napraviti još pretraga da utvrdimo njihov točan razmjer, ako želiš možemo to učiniti, ali na temelju ovog što imamo ovdje, znam nekoliko važnih stvari. Prva je da si sretan što si živ. Druga je da postoji prilična vjerojatnost da ćeš umrijeti popiješ li ikad još jedno piće ili uzmeš neku drogu. Treća je da ćeš, ako počneš redovito piti ili uzimati, umrijeti u roku nekoliko dana. Tijelo ti je toliko uništeno tako ozbiljnom i dugotrajnom zlouporabom sredstava da više neće izdržati.

Ken bulji u mene, Doktor Baker bulji u mene. Gledam kroz njega i kroz prozor iza kojeg još uvijek bjesni Oluja. Konačno znam sa stopostotnom sigurnošću ono u što već dugo sumnjam. Gotovo sam mrtav.

Danas mi je sretan dan.

Doktor Baker progovara.

To nije šala, James.

Gledam u njega.

Znam da nije, ali što dovraga da kažem? Dobio sam svoju presudu.

Ken progovara.

Što to znači?

Što misliš da znači?

81

Ovdje smo da ti pomognemo, James. Da ti pomognemo da ozdraviš i da ti pomognemo da naučiš kako da se prestaneš ubijati. Ako budeš radio ono što ti kažemo i slijedio Program koji ti propišemo, čeka te dug i sretan život.

Dobio sam svoju presudu.

Ne trebaš je izvršiti. Samo imaj povjerenja u nas.

Gledam Doktora Bakera.

Imate mi još nešto reći?

Nadam se da ćeš nam vjerovati. Nadam se da ćeš nam dati priliku da ti pomognemo, i molim Boga da ćeš sutra biti ovdje.

Buljim u njega. Oči su mu pune, mokre i slamaju se. Očito je tužan i očito je razočaran. Dosta mi je toga da rastužujem i iznevjerujem ljude i dosta mi je toga da vidim kako se slamaju. Vidio sam to previše puta. On će biti zadnji.

Cijenim vaše vrijeme i trud. Obojice. Hvala vam.

Ustajem i otvaram vrata i izlazim iz Sobe i zatvaram vrata za sobom i krećem prema svojoj Sobi. Iako su mi upravo rekli da će me svaka daljnja upotreba alkohola i droge ubiti, ubiti me brzo, jedino što sad želim je piće i doza cracka. Žarko ih želim. Uzeti nešto. Žarko ih želim. Napuniti se. Ubio bih za njih. Uzeti nešto. Ubiti za njih. Napuniti se. Potpuno sam sjeban.

Posvuda oko mene, Ljudi rade svoje svakodnevne stvari. Pacijenti odlaze na savjetovanje i terapiju. Doktori i Terapeuti daju im ono što trebaju. Ljudi ili dobivaju ili pružaju pomoć i rade to s dobrom voljom. Njihova se tijela oporavljaju i njihovi se umovi oporavljaju i životi ponovno izgrađuju i oni slijede Program i vjeruju Programu. Predali su mu se i potpuno je svejedno hoće li na kraju djelovati ili ne. Zasad, oni vjeruju. Ne znam kako im to uspijeva.

Vraćam se u svoju Sobu i vidim da je netko našao Bibliju i Veliku Knjigu koje sam bacio kroz prozor i opet ih stavio na moj krevet. Raskvašene su i mokre, stranice napuhnute, korice izvijene. Činjenica da su pronađene i da ih je netko donio natrag me ljuti. Uzimam ih i odnosim u Kupaonicu i guram u kantu za smeće ispod iskorištenih britvica, smeđih štapića za uho i prljavih maramica. Kad bih mogao, i kad bi moje tijelo surađivalo, bacio bih ih u zahod i posrao se na njih.

Vraćam se do kreveta i liježem i zatvaram oči i postajem svjestan konačnosti riječi Doktora Bakera i one raščišćavaju moj um i ubijaju moje nagone i usporavaju mi srce. Bit ću mrtav, izgubljen, nestao. Prestat ću postojati u bilo kojem obliku. Upoznat ću mrak i mrak će biti vječan. Oduvijek sam nekako znao da ću tako završiti. Nekako sam oduvijek znao da ću se ubiti drogom i alkoholom. Znao sam to svaki put kad bih popio piće, kad bih ušmrkao liniju, svaki put kad bih popušio lulu cracka, ušmrkao tubu, uzeo tabletu. Sâm sam kriv. Znao sam svaki put. Nisam mogao prestati.

Mogu zamisliti svoju osmrtnicu. Istina o mom postojanju nestat će i biti zamijenjena izmišljenim dobrom. Stvarnost mog života izbjeći će se i promijeniti i ubacit će se izrazi poput Voljeni sin, Najdraži Brat, Pouzdani prijatelj, Marljivi Student. Ljudi će me vidjeti kao bespomoćnog Mučenika umjesto neobuzdanog Propalice, žalosnu Žrtvu umjesto opasne Budale, nesretno Dijete umjesto ovisnog Kretena. Reći će stvari poput O Bože, kakva šteta. Oh, što je sve mogao postići. Sve je bilo na njegovoj strani, što se dogodilo? I bit će to laž, jebena laž, svaka riječ.

82

Znam tko sam i što sam učinio i zašto ću uskoro umrijeti. Suočio sam se sa stvarnošću i ona je jednostavna. Ja sam Alkoholičar, Ovisnik i Kriminalac. To je ono što jesam i kako bi me trebalo pamtiti. Bez sretnih laži, izmišljenih uspomena, lažne sentimentalnosti, suza. Ne zaslužujem suze. Zaslužujem da me se iskreno prikaže i ništa preko toga i počinjem u mislima pisati iskrenu osmrtnicu. Pišem osmrtnicu kakva bi trebala biti, ali neće. Počinjem otpočetka i držim se činjenica i prelazim na ono za što znam da će biti moj kraj.

James Frey. Rođen u Clevelandu, u Ohiu, 12. rujna 1969. Počeo krasti gutljaje pića sa sedam. Nalokao se prvi put s deset. Povratio od alkohola prvi put s deset. Pušio travu s dvanaest. Do trinaeste pio i pušio redovito. Onesvijestio se prvi put s četrnaest. S petnaest uhićen tri puta. Za Vožnju Bez Dozvole, Vandalizam i Uništavanje Privatnog Vlasništva, Javno pijančevanje i Maloljetničko posjedovanje alkohola. Prenoćio u zatvoru. S petnaest prvi put probao kokain, LSD i speed. Uhićen još tri puta sa šesnaest. Počeo piti i drogirati se prije Škole. Počeo prodavati piće i drogu kolegama. Redovite nesvjestice i povraćanja. Još tri uhićenja u sedamnaestoj. Prva Vožnja u Pijanom Stanju. Napuhao 3,6 promila i postavio okružni rekord. Ostao tjedan dana u Zatvoru. Pio i drogirao se svaki dan. U Školi, Doma, bilo gdje.

Povraćao i gubio svijest nekoliko puta tjedno. Prvi pokušaj prekida. Doživljava delirium tremens. Pije da nestane. Dva uhićenja s osamnaest. Prvo predoziranje, prvo trovanje alkoholom. Ponovno pokušao prekinuti, izdržao dva dana. Prvo povraćanje krvi, prvo krvarenje iz nosa zbog kokaina. Devetnaest. Pet dana u tjednu u nesvijesti, pet dana u tjednu povraća. Prvo pišanje u krevet. Vidljivo potresen dok ne pije. Prvi put se probudio, a da nije znao gdje je ni kako je tamo dospio. Dvadeset. U nesvijesti sedam dana u tjednu. Povraća nekoliko puta dnevno, svaki dan. Prvi put puši kokain, prvi put puši amfetamine, prvi put puši PCP. Dvadeset jedan. Tri uhićenja. Napad ubojitim oružjem, Napad na službenu osobu, prekršajna prijava za Vožnju u Pijanom stanju, Opiranje uhićenju, pokušaj Poticanja javnog nemira, Posjedovanje narkotika za preprodaju, Divljanje. Pobjegao nakon plaćanja jamčevine za svaki. Prvi put pušio crack, počeo ga pušiti redovito. Jedno predoziranje, tri trovanja alkoholom. Dvadeset dvije. Pojačana zloupotreba alkohola, pojačana upotreba cracka. Uzima bilo što bilo kad. Neprestana mučnina. Svakodnevno povraća i sere krv. Pokušao prestati četiri puta. Niti jednom nije izdržao više od dvanaest sati. Dvadeset tri. Daljnji rast upotrebe sredstava, daljnje propadanje zdravlja. Dva predoziranja, stanje neprekidnog trovanja alkoholom. Rijetko je znao gdje je i kako je tamo dospio. Pokušao prestati dvaput, izdržao ukupno šest sati. Pao niz požarne stube i razbio si lice. Prijavio se u Kliniku za odvikavanje. Napustio Kliniku za odvikavanje. Umro dva dana kasnije. U tijelu mu je pronađena fatalna količina alkohola i kokaina. Kao razlog smrti navedeno slučajno predoziranje. Trebalo je biti samoubojstvo. Namjerno Samoubojstvo. Iza njega nije ostao nitko. Obitelj ga je otpisala, prijatelji su ga otpisali.

Um mi je bistar i nagoni nestali i srce mi kuca polagano i sigurno. U mislima, osmrtnica mi je gotova. Gotova je i dobra. Kazuje istinu, a ma koliko grozna bila, istina je najvažnija. Prema njoj me se treba sjećati, ako će me se netko sjećati. Zapamtite istinu. Ona je najvažnija.

Um mi je bistar i nagoni nestali i srce mi kuca polagano i sigurno. Donio sam odluku i osjećam se dobro s njom. Oduvijek sam znao da će se to dogoditi, samo sad spoznajem detalje. Otići ću odavde i ubiti se. Otići ću odavde i naći piće i nešto za popušiti i pit ću i pušiti dok ne umrem. Otići ću odavde i neću se osvrtati i neću se oprostiti. Živio sam sâm, borio sam se sâm, nosio sam se s boli sâm. Umrijet ću sâm.

Razmišljam kad ću otići. Ne želim da me vide i ne želim da me slijede, želim nestati brzo i tiho i bez drame, želim što više vremena u mraku.

83

Mrak daje zaklon, mrak daje mjesta gdje se možeš sakriti, mrak daje ugodu. Mrak obično dolazi u vrijeme večere, ali to bi bilo preočito. Moramo se pojaviti i moramo jesti i iako se ne družim ni s kim za večerom, primijetili bi da me nema. Slijedi Predavanje i predavanje je bolje. Ljudi se neprestano dižu i odlaze s predavanja. Ustaju i odlaze u Kupaonicu, popušiti cigaretu, na sastanak sa Savjetovateljem ili Psihićem, trče povratiti. Nitko ne bi primijetio da sam otišao i do trenutka kad bi shvatili da me nema prošla bi tri ili četiri sata. Bio bih dovoljno daleko da me ne mogu vratiti. Bio bih u mraku. Bio bih sam. Bilo bi mi lijepo. Ne bi me mogli vratiti.

Um mi je bistar i nagoni nestali i srce kuca pristojnim ritmom. Otići ću odavde i ubiti se. Smiješim se od te pomisli. Smiješim se jer je tužna i užasna. Smiješim se jer smrt više nije tajnovita i zbog toga je manje strašna. Smiješim se jer se radije smiješim nego da plačem. Smiješim se jer konačno dolazi kraj. Konačno, kraj. Hvala.

Duboko udišem i pitam se koliko mi je još udisaja preostalo. Osjećam kako mi srce udara i pitam se koliko još puta. Prelazim rukama preko tijela i toplo je i meko, a znam da će uskoro biti hladno i ukočeno. Dodirujem kosu, oči, nos, usne. Osjećam kako mi rastu dlačice na obrazima. Dodirujem kožu svog vrata, prsa i ruke. Sve će to uskoro trunuti. Raspadati se i razgrađivati. Nestajati. Nestat će svaki trag mene. Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti. Vraćamo se tamo odakle smo došli. Uskoro ću trunuti, raspadati i razgrađivati se.

Čujem otvaranje vrata i sjedam. Ulaze Roy i Lincoln. Roy se smiješi a Lincoln izgleda bijesno. Lincoln progovara.

Što radiš?

Sjedim.

Zašto nisi na Grupnom?

Trebalo mi je malo vremena nasamo.

Zašto nisi rekao nikome?

Nije mi se dalo.

Stvari ovdje ne ovise samo o tome da li ti se ili ne.

Ako si došao pizditi na mene zbog grupe, idem odmah. Ako si došao pizditi zbog nečeg drugog, hajde da to završimo.

Lincoln se okreće Royu.

Roy.

Roy korakne naprijed.

Jutros nisi očistio Zajednički WC.

Smijem se. Roy pogleda Lincolna. Lincoln progovara.

Što je smiješno?

Njegov debilni pokušaj da me uvali u nevolju.

Roy progovara.

Ništa ne pokušavam. Jutros nisi očistio Zajednički WC.

Smijem se ponovno.

84

Jebi se Roy.

Roy pogleda Lincolna. Lincoln pogleda mene.

Nisu čisti, James. Roy mi ih je pokazao maloprije.

Gledam u njega.

Očistio sam ih u četiri ujutro. Čistio dok nisu blistali. Ako su sad prljavi, to je zato jer ih je netko koristio ili ih je netko, najvjerojatnije on, zasrao da me uvali u frku.

Roy progovara.

Nije istina.

Smijem se.

Jebi se Roy.

Okreće se Lincolnu. Kmeči kao razmaženo derište.

Nije istina.

Lincoln progovara.

Nebitno je jesu li bili čisti prije. Tvoj je posao da ih održavaš čistima cijelo vrijeme, a u ovom trenu su prljavi kao svinjac. Moraš ih opet očistiti.

Nema šanse.

Moraš.

Nema šanse.

Odmah.

Ti si jebeno lud ako misliš da ću taknuti te zahode. Očistio sam ih ranije i Roy ih je zasrao da me uvali. Nek ih on sad očisti.

Lincoln korakne naprijed, ja se povlačim prema natrag na krevetu. Nadvija se nad mene, sa svojim borbenim licem.

Očistit ćeš ih htio to ili ne i učinit ćeš to odmah i nećeš ni pisnuti više o tome. Razumiješ li me?

Ti ćeš me prisiliti?

Gledam ga u oči.

Pokušat ćeš me prisiliti?

Gledam ga u oči.

Hajde, Lincolne, što ćeš učiniti?

Buljimo jedan u drugog, polagano dišemo, stišćemo čeljusti, čekamo skok. Ja znam da se ništa neće dogoditi i to mi daje prednost. Znam da će ostati bez posla ako me takne. Znam da mu je posao prevažan da ga ugrozi zbog mene. Znam da su ga smekšale godine bez pića i znam da su sad već crna odjeća i čizme i frizura tek nešto malo više od maske. Znam da se ništa neće dogoditi i smiješno mi je što je došao tako daleko. Smijem mu se u lice.

Progovara.

85

To nije smiješno.

Smijem se opet.

Neću čistiti tvoje jebene zahode, Frajeru. Nema šanse.

Zaobilazim ga.

Krećem prema izlazu.

Nema šanse.

Prolazim pokraj Roya i izlazim iz Sobe i odlazim na Gornju Razinu Odjela i uzimam šalicu kave i pušim nekoliko cigareta i nikotin i kofein mi gode. Ubrzavaju mi srce, usporavaju mozak, smiruju ruke, pokreću stopala. Dovoljno su jaki da ih osjetim, ali nedovoljno da učine nešto bitno. Sviđaju mi se i sviđa mi se njihova kombinacija. Jedan brz i maničan, drugi polagan i depresivan. Smiruju me pa podižu. Najbrže što mogu ići, najniže što mogu pasti, sve između toga. Zabavno se igrati dozama i razinama i zabavno je upravljati uzbuđenjem. Kao pucanje iz pištolja u metu. Dobiješ i osjećaj i uzbuđenje i iskustvo, ali nema opasnosti. Sve je pod potpunom kontrolom. Kao i kod pištolja, znam da će kontrola nestati kad pređem na pravu stvar. Potpuno nestati. Uzeti koliko mogu što brže mogu. Dok ne umrem.

Ljudi se počinju odvajati od grupica i kretati u Blagovaonicu. Slijedim ih i jedem s Leonardom. Pita me mnoga pitanja, a ja ne odgovaram niti na jedno. On misli da je to smiješno i ja mislim da je to smiješno i u nekom trenutku odustaje i priča mi o drugim Pacijentima. Svi su isti. Imali su sve, sjebali se, izgubili sve. Pokušavaju se oporaviti. Velika Američka Priča za Jecanje.

Poslije obroka odlazimo na Predavanje, koje je o tjelesnoj aktivnosti i trezvenosti. Ne slušam, briga me, i Leonard baca novčiće na Ćelavca koji je sad moj cimer. Cilja mu glavu i sav se uzbuđuje kad pogodi središte ćelavog dijela na njegovom tjemenu. Iz nekog razloga, ovaj to trpi.

Predavanje je gotovo i vraćamo se na Odjel i odlazim na svoju prvu Grupnu Terapiju. Tema su isprike. Ken vodi grupu i svi razgovaraju o nužnosti isprika. Ken smatra da su obvezne, kao i većina grupe. Nakon njih, može se početi od nule, osloboditi se krivnje koju Ovisnici skupljaju svojim djelima, odbaciti kožu prijašnjeg života. Nije bitno jesu li prihvaćene ili ne. Ono što je bitno je sam čin ispričavanja, čin priznanja krivice, čin traženja oprosta.

Oni koji ne vjeruju u isprike su najgori u grupi. Znaju da se većina onog što su učinili ne treba i neće oprostiti. Ne žele ni pokušati jer će odbijanje i podsjećanje na ono što su učinili previše boljeti. Žele krenuti dalje, zaboraviti, iako je zaboraviti nemoguće. Ja sam u toj kategoriji. Znam da mi neće biti oprošteno i nema smisla da pitam. Moja isprika bit će moja smrt. Nitko koga sam povrijedio neće me morati ponovno vidjeti, čuti ili pomisliti na mene. Neću im više moći nauditi i sjebavati im živote. Neću im moći nanijeti bol kakvu sam im nanio ranije. Zaboravite me ako možete. Zaboravite da sam postojao, zaboravite što sam učinio. Samoubojstvo će biti moja isprika. Iako je to nemoguće, molim vas zaboravite me. Molim vas, zaboravite.

Poslije Grupne svi se muškarci s Odjela skupljaju na Donjoj Razini i prisustvuju Proslavi Mature. Roy i njegov prijatelj odlaze. Odradili su svoje vrijeme, prošli svoje Programe i spremni su se vratiti u vanjski Svijet. Oboje dobivaju Medalju i Kamen. Medalja označava njihovu trenutačnu trijeznost, Kamen odlučnost da ostaju trijezni. Obojica održavaju kratke govore. Otprilike polovica muškaraca ih prezire i misli da su govnari, druga polovica

86

im se divi i želi im sve najbolje. Sjedim u stražnjem dijelu Sobe s Leonardom koji čita USA Today i psuje sebi u bradu.

Ceremonija završava i svi plješću i Roy hoda uokolo grleći i pozdravljajući. Mene izbjegava, kao i njegov prijatelj. Obojica se čine vrlo sretnima i imaju blistave oči Obraćenika. Stišću Medalje i Kamenje, prijatelji im se potpisuju na poleđinu Velike Knjige. Obojica izgledaju preplašeno i krhko. Obojica izgledaju kao da bježe od nečega i obojica izgledaju kao da se skrivaju od nečega. Obojica izgledaju kao da znaju da će biti uhvaćeni. Dajem im mjesec dana prije nego će se urokati do obnevidjelosti. Najviše mjesec dana.

Većina muškaraca kreće prema svojim Sobama i počinju se spremati za Večeru. Ja krećem prema svojoj da se spremim za polazak. Skidam Warrenovu košulju i oblačim svoju majicu i pišem ceduljicu sa zahvalom za Warrena i stavljam je u džep košulje i odlazim do njegova dijela Sobe i slažem košulju na krevet. Vraćam se do svojeg dijela i pišem novu ceduljicu na kojoj piše Hank i adresa Klinike i Molim vas vratite ovu Jaknu i zahvalite Hanku za njegovu ljubaznost. Stavljam tu ceduljicu u prednji džep jakne koju mi je posudio kako bi je našli kad pronađu mene i oblačim jaknu i gledam oko sebe imam li još što, ali nemam. Gledam u ladice, na krevet, ispod kreveta, ispod plahti, u ormariću, pod tušem. Nema ničeg. Nemam ništa.

Odlazim u Blagovaonicu i stajem u red i uzimam pladanj i duboko udišem i miris hrane preplavljuje mi tijelo i gladan sam, gladan, gladan i želim jesti i želim jesti puno. Večeras je na jelovniku mesna štruca i pire krumpir i umak i prokulice i pita od jabuke. Taj mi se obrok sviđa i prikladan je da bude moj posljednji obrok. Uzimam onoliko koliko mi žena za pultom želi dati i uzimam pribor i ubruse i pronalazim prazan stol i sjedam i prekrivam krilo salvetom i duboko udišem. Ovo je vjerojatno zadnji obrok u mom životu.

Mesna štruca je ukusna i sočna i krumpiri su pravi krumpiri i umak je topao i gust i ima okus po govedini. Jedem polako, uživajući u svakom zalogaju, držeći ih u ustima dok se ne rastope. Moja Majka je spremala mesnu štrucu za Brata i mene dok sam bio Dijete, otprilike jednom tjedno. Jesti je sad i jesti je kao posljednji obrok u životu vraća mi uspomene na te večere i mnoge druge. Moj bi Otac radio ili bio na putu, Brat i ja bili bismo u Školi ili se motali po četvrti u kojoj smo u to vrijeme živjeli. U pola sedam navečer večerali bismo s Majkom. Spravljala je sjajne večere i uživala u ritualu sjedenja i jedenja s nama. Poslije večere bismo gledali televiziju ili se igrali ili bi nam Mama čitala. Kad bi Tata došao kući proveli bismo nešto vremena zajedno i tad bismo Brat i ja morali u krevet. Bili smo Obitelj, sretna Obitelj i bilo je tako dok se ja nisam prestao pojavljivati. Bilo bi lijepo da je Obitelj ovdje sa mnom. Bilo bi lijepo, usprkos raspadu naših odnosa kroz protekle godine, posljednju večeru provesti s njima. Iako sumnjam da bismo mnogo razgovarali, bilo bi lijepo pogledati ih u oči i reći im zbogom. Iako sumnjam da bismo mnogo razgovarali, bilo bi lijepo primiti ih za ruke, reći im da mi je žao, da nisu krivi za ono što sam postao. Iako sumnjam da bismo mnogo razgovarali, volio bih im reći da me zaborave.

Završavam s jelom i naslanjam se i vidim kako mi prilazi Leonard s pladnjem. Spušta pladanj na stol i sjeda nasuprot mene i počinje razmatati salvete i čistiti pribor za jelo.

Kako si, mali?

Dobro sam.

Dobro si?

Aha, dobro sam.

Prvi put te čujem da to kažeš.

87

Mirim se s nekim sranjima.

Kakvim?

Što te briga.

Ubrzo ćeš početi razgovarati sa mnom.

Ne, neću.

Dosadit će ti glumljenje Kretena i dosadit će ti nemanje prijatelja i razgovarat ćeš sa mnom.

Ne, neću.

Nastavit ću sjediti s tobom dok ne počneš.

Smijem se.

Nastavit ću sjediti s tobom. Zapamti što sam rekao.

Hvatam pladanj, ustajem.

Želim ti lijep život.

Okrećem se i odnosim pladanj i spuštam ga na pokretnu traku i krećem van. Dok prolazim kroz Stakleni prolaz koji razdvaja muškarce i žene vidim Lilly kako sjedi sama za stolom. Podiže pogled i smiješi mi se i pogledi nam se susreću i ponovno se smiješi. Ona je jedna od najljepših djevojaka koje sam ikada vidio. Njezine oči, usne, zubi, kosa, koža. Crni kolutovi ispod očiju, ožiljci na njezinim zapešćima, smiješna deset brojeva prevelika odjeća, i još veća tuga i bol koje nosi sa sobom. Stojim i gledam je, gledam gledam gledam. Muškarci prolaze pokraj mene i druge žene me gledaju i Lilly ne razumije što radim i zašto to radim i crveni se i to je prekrasno. Stojim tamo i gledam je. Gledam jer znam da tamo kamo idem neću vidjeti ništa lijepo. Crack se ne prodaje u Palačama ili glamuroznim Trgovinama i ne pušiš ga u luksuznim Hotelima ili Klubovima. Snažna, jeftina cuga ne poslužuje se u Restoranima s pet zvjezdica, Koktel-barovima, i ne prodaje se u profinjenim trgovinama. Otići ću na odvratna mjesta u odvratnim četvrtima koja vode odvratni ljudi i pružaju usluge najgorem što Društvo ima. Tamo neće biti ljepote, niti ničeg što nalikuje na ljepotu. Bit će Dileri, Ovisnici, Kriminalci i Kurve i Svodnici i Ubojice i Robovi. Bit će droga i cuga i lule i boce i dim i bljuvotina i krv i ljudski trulež i ljudsko propadanje i ljudska propast. Proveo sam veći dio života na tim mjestima. Kad odem odavde, pronaći ću jedno od njih i ostati tamo dok ne umrem. Prije toga ću ipak posljednji put pogledati nešto prekrasno. Želim jedan posljednji pogled kako bih imao nešto u mislima dok umirem, kako bih kad posljednji put udahnem mogao misliti na nešto što će mamiti osmijeh, kako bih se usred tog užasa mogao uhvatiti za neki komadić čovječnosti.

Žena prilazi Lilly i naginje se i šapće joj nešto u uho i Lilly kima glavom i sliježe ramenima. Žena izgleda kao da je neka vrsta Autoriteta i ne želim uvaliti Lilly u nevolje zbog svojih želja pa čekam dok me ponovno ne pogleda i smiješim se i ona se smiješi svojim savršenim prekrasnim osmijehom i imam sliku koju sam želio. Zbogom, Lilly. Zadržat ću sliku tebe. Zbogom i hvala ti.

Odlazim na Predavanje i pronalazim mjesto u zadnjem redu i sjedam i buljim ravno ispred sebe i ignoriram se i svakog oko sebe. Za petnaest minuta otići ću odavde, zauvijek, na put u Pakao. Gledano konkretno, ovo što radim ne bi smjelo biti teško. Ustati, izaći, nastaviti hodati. Nažalost, postajem svjestan apstraktnog. Postajem svjestan apstraktnog i sve to postaje mnogo teže.

88

Umrijet ću. Kad umrem više me neće biti. Neću više razmišljati, disati, ništa osjećati. Postojat će samo tama, vječna tama. Tišina koja će trajati vječno. Umrijet ću.

Duboko udišem. To što činim je ispravno. To što činim je ispravno. To što činim je ispravno. Vrijeme je da se ova glupost prekine, vrijeme je da odem. Ne mogu više podnositi život. Ne mogu više podnositi sebe. Ne mogu pogledati u vlastite oči. Ne mogu se suočiti s vlastitom slikom. Pokušao sam se popraviti, ali ne mogu. Vrijeme je da umrem.

Leonard sjeda pokraj mene i bulji u mene. Ja buljim ravno pred sebe.

Zašto imaš taj veliki kaput?

Ne obraćam pažnju na njega.


Bulji.

Razgovaraj sa mnom, Smrade Mali.

Buljim ravno pred sebe.


Ignoriram ga. Pruža ruku i spušta je na moje rame i trese me.

Zašto si mi rekao da mi želiš ugodan život?

Mičem njegovu ruku sa svog ramena i stavljam je na njegovo krilo i okrećem se i gledam ga u oči.

Odjebi i pusti me na miru.

Gleda me, ravno u oči.

Zašto si mi rekao da mi želiš ugodan život?

Pusti me na miru, Starkeljo. Odjebi.

Okrećem se i buljim pred sebe. Osjećam kako on i dalje bulji u mene. Ne znam zašto to radi i zašto ga je briga i što misli da će postići. Ako me pokuša spriječiti, neću mu dopustiti i otići ću svejedno. Vrijeme je da umrem.

Predavanje počinje i on se okreće. Na Pozornici, mladić mojih godina priča svoju životnu priču. Kao dijete popio je nekoliko piva i popušio nešto marihuane i otrijeznio se s četrnaest. Priključio se Anonimnim Alkoholičarima i našao Višu Silu i to je promijenilo njegov život. Imao je sve petice u srednjoj školi i studirao na Harvardu. Sad se bavi bankarstvom i zaručen je. I dalje odlazi na Sastanke, predaje se potpuno Višoj Sili, i klekne i moli se svake večeri prije odlaska u krevet. Dok govori o svojoj sramotnoj prošlosti, marihuanu zove maricom, a pivo pivcem. Govori kako mu se ponekad vrtjelo i kako je vukao gutljaje iz pljoske na Školskom Plesu. Govori o krivnji i sramu koje je osjećao, čineći to.

Ne mogu se ni najmanje poistovjetiti s tim mladićem. Ne prepoznajem se u marici, pivcu, vrtoglavicama i gutljajima iz pljoske.

Ne povezujem te stvari s nekakvom opasnom ovisnošću. Ne povezujem te stvari s nekakvom potrebom za oporavkom. Čini mi se da bi se ovaj tip priključio Grupi Dvanaest Koraka da mu se učinilo da je gledao previše televizije, pojeo previše hrenovki, previše igrao kompjuterske igrice ili previše puta kopao prokleti nos. Čini mi se da bi u slučaju da nije pronašao Dvanaest Koraka pronašao Jehovine svjedoke, Pentekostalce, Hassidim ili

89

Sljedbenike NLO-a. Čini mi se da njegovo članstvo u AA nema nikakve veze s maricom ili pivcem, već s očajničkom potrebom da nečemu pripada. Mene nikad nije zanimalo pripadanje. Živio sam sâm. Umrijet ću sâm.

Ustajem i krećem van. Dok prolazim pokraj Leonarda, on poseže za mojom rukom. Odgurujem je i hodam dalje, pokraj ostalih što sjede, prema vratima, na Hodnik, prema vratima koja vode van. Posežem za kvakom i otvaram vrata i zapuhuje me hladnoća, kiša i vjetar i susnježica i mrak i ono što živi u mraku.

Zakopčavam jaknu i podižem ovratnik i duboko udišem i buljim u crnilo. Čekaju me. Piće i droga i Dileri i Ovisnici i Zločinci i Kurve i Svodnici i Ubojice i Robovi i lule i boce i dim i bljuvotina i krv i ljudski trulež i ljudsko propadanje i ljudska propast. Oni su tamo u mraku i čekaju me.

Izlazim iz zaklona vrata i počinjem hodati. Korak po korak, daleko daleko daleko. Hladnoća je brza i gorka, kiša i susnježica tvrde i mokre, tlo je mozaik blata i kamenja i vode, tama je najtamnija tama. Daleko daleko daleko, korak po korak, čeka me, čeka me. Dvadesetak metara od Ulaza, čujem kako se vrata otvaraju i okrećem se i dolazi Leonard. Ne nosi jaknu i u trenu je mokar do kože i ide ravno prema meni.

Hej, Mali.

Okrećem se i nastavljam hodati. Čujem njegove korake u mokrom, čujem kako im se ritam ubrzava i kako mi se približavaju. Hodam i dalje.

Čekaj malo, Mali.

Ne čekam, ne stajem, ne okrećem se.

Kamo ideš?

Koraci bliže.

Kamo ideš?

Ruka na mom ramenu. Odgurujem je.

Stani malo, Mali.

Ruka na mom ramenu. Odgurujem je. Ruke na oba ramena.

Snažnije nego sam očekivao. Zaustavljaju me i okreću.

Leonard je mokar do kože i kaplje.

Kamo ideš?

Odgurujem mu ruke.

Pusti me na miru.

Počinjem hodati.

Kamo ideš?

Slijedi me.

Daleko odavde.

Što ćeš učiniti?

Razbiti se.

90

Nema šanse da ću ti dopustiti.

Misliš da ćeš me zaustaviti?

Aha.

Stajem, okrećem se, hvatam ga za vrat, stišćem mu Adamovu jabučicu. Ne želim da me slijedi, ne želim da me pokuša zaustaviti. U najmračnijem sam mraku. Idem Doma.

Pusti me na miru, Starkeljo.

Puštam ga i guram na tlo. Hvata se za grlo, kašlje. Počinjem hodati i svjetla Klinike blijede i tama me omata. Čujem Leonarda da ustaje i kreće za mnom i stišćem šake i pripremam se za korištenje novih oblika uvjeravanja kako bih ga spriječio.

Vidim šaku, Mali, i trebat će ti puno više od toga da me srušiš. Hodam dalje.

A ako me i srušiš, sredit ću da te nađu i dovedu natrag.

Slijedi me.

I radit ću to onoliko puta koliko puta odeš i koliko god će puta trebati da si središ tu prokletu glavu i počneš se dovoditi u red. Hodam dalje.

Ne poznaješ me i ne znaš tko sam, ali imam izvore i bogme ću ih koristiti. Vraćat ću te ovamo ponovno i ponovno i ponovno.

Stajem i okrećem se. Nekoliko je metara iza mene. Staje i bulji u mene.

Ponovno i ponovno i ponovno, Mali. Neću prestati.

Rekao sam ti da me ostaviš na miru.

Vrati se unutra.

Ne.

Kamo ćeš otići?

Želim se skršiti.

I što onda?

Vidjet ću.

Umrijet ćeš.

Možda.

Kad si mrtav, mrtav si.

Znam.

Nema povratka.

Znam to.

Ne želiš to.

To mi je jedina mogućnost.

Ne, nije.

Korakne naprijed.

91

Još jedan korak i srušit ću te.

Dignut ću se.

Nećeš.

Čega se bojiš, Mali?

Jebi se.

Korakne naprijed.

Čega se bojiš?

Vrati se natrag, Starkeljo.

Bulji u mene. Buljim u njega.

Korakne natrag i progovara.

Ne bojim se nikoga, a tebe se bojim k’o vraga. Ed i Ted ne žele više jesti sa mnom jer se boje da ćeš ih napasti i cijeli dan svi pričaju kako si se odupro Lincolnu i nasmijao mu se u lice kad je pokušao biti grub. Premda se tome divim na neki način, nije dobro biti poput tebe. Zbilja nije dobro.

Ja sam tko jesam.

To nije ono što je u tebi.

Jebi se.

Ne možeš me zavarati.

Jebi se.

Ne možeš me zavarati.

JEBI SE.

Dobro, jebat ću se. Idi i nalij se ili što već radiš i razbij se i crkni u nekom jarku upišan i posran. To je dobar način za umrijeti, Mali, zbilja častan. Ponosi se.

To je moj izbor.

Ako misliš da si ti to odabrao, varaš se. Za tebe biraju sranja koja te kontroliraju i sranja s kojima ne možeš prestati. Ako odeš odavde, ta će te sranja ubiti i to ne valja tako.

Možda, možda ne.

Kurac možda ne. Što kažeš na to da se vratiš i budeš jebeni muškarac? Što kažeš na to da se vratiš i boriš? Što kažeš na to da se vratiš i učiniš nešto pristojno i ispravno i časno i pokažeš malo ponosa, mrvicu jebenog ponosa.

Nije moguće.

Zašto?

Jednostavno nije.

Dovoljno si snažan da ti buše zube bez lijekova i dovoljno si snažan da nasmrt preplašiš hrpu opakih propaliteta i dovoljno si snažan da napraviš što god si morao napraviti da se pretvoriš u ovo što si sad i ne možeš se vratiti u tu Kliniku i pokušati?

92

Ne.

Zašto?

Pokušavao sam prije. Ne mogu.

Zašto?

Preteško je.

Život je težak, Mali, moraš biti jači od njega. Moraš se boriti i biti jebeni muškarac. Ako si prevelika pičkica za to, možda je i bolje da odeš, jer si već mrtav.

Buljim u njega i on u mene. Za razliku od većine očiju koje me gledaju, u njegovima nema sažaljenja, nema tuge, nema osjećaja da gleda izgubljen slučaj. U njima su gnjev, čvrstina i odlučnost. U njima je istina, i to je jedino bitno. Istina. Ne znam zašto je ovdje i zašto to radi, ali znam mu iz očiju da misli to što govori i da će održati svoje riječi.

Zašto je tebe briga?

Jer je.

Zašto?

Nije bitno zašto. Bitno je da sam ovdje i da neću prihvatiti ta tvoja sranja i isprike. Možemo ovo učiniti lakšim, pa ćeš se vratiti odmah, ili težim, pa ću poslati svoje pse. U svakom slučaju, ostaješ ovdje dok ti ne bude bolje.

Ne mogu obećati da će do toga doći.

Obećaj da ćeš pokušati.

Buljim u njega.

Pokušaj neće boljeti, Mali.

U njegovim očima je istina. Istina je jedina bitna.

Ne moraš se bojati pokušavanja.

Istina.

Samo pokušaj.

Duboko udišem. Buljim u njega. U najmračnijem sam mraku i lijepo mi je. Osim vremena provedenog u Klinici, trijezan sam bio ukupno četiri dana u posljednjih šest godina. Moji su pokušaji triježnjenja bili blago rečeno slabi. Uvijek je oko mene bilo pića, uvijek je bilo droga, uvijek sam bio u društvu ljudi koji su ih uzimali. Potpuno sam fizički, psihički i emocionalno ovisan o dvjema tvarima. Potpuno sam fizički, psihički i emocionalno ovisan o određenom stilu života. Više ne poznajem ništa drugo. Ne sjećam se ničeg drugog, ne znam mogu li biti išta drugo. Bojim se pokušati. Nasmrt se bojim pokušati. Smatrao sam zatvor i Smrt svojim opcijama. Nisam nikad razmatrao odvikavanje jer nisam mislio da to mogu izvesti. Nasmrt se bojim pokušati. Buljim u Leonarda. Ne poznajem ga. Ne znam tko je i čim se bavi i što je učinio da bude ovdje. Ne znam zašto je ovdje ni zašto me slijedio ni zašto ga je briga. Ono što znam je u njegovim očima. Znam gnjev, čvrstinu, odlučnost i istinu. Znam da poštujem njegove oči i vjerujem njegovim očima. Znam da je ono u njegovim očima drugačije od svih ostalih očiju koje su me gledale, osuđivale, sažalijevale i otpisivale posljednjih nekoliko godina. Znam da mogu vjerovati njegovim očima jer ono što živi u njima živi u meni.

93

Dvadeset četiri sata.

Što s dvadeset četiri sata?

Ostat ću ovdje dvadeset četiri sata. Ako ću se osjećati jednako kao i sad, odlazim.

Poslat ću svoje pse.

Pošalji. Odgrist ću im jebene glave.

Smiješi se.

Ti si jedan jezivi Gad, Mali.

Nemoj to zaboraviti, Starkeljo.

Dođi ovamo. Zagrlit ću te.

Ostajem gdje jesam.

Pristao sam na dvadeset četiri sata. To ne znači da ću te grliti ili da smo prijatelji.

Smije se ponovno, korakne naprijed i grli me.

Samo moraš pokušati.

Povlačim se i pokazujem prema blijedim svjetlima Klinike.

Ovdje je jebeno hladno i mokar sam do kože i ne želim se razboljeti. Hajdemo unutra.

Ne vraćam se na ono Predavanje.

Nije me briga kamo ćeš. Tako dugo dok si unutra, ja sam sretan.

Vraćamo se do vrata i otvaram ih i ulazimo. Svjetla blješte i ne sviđaju mi se i nasmrt sam preplašen.

Nasmrt preplašen.

Preplašen.

Jebeno preplašen.

94

95

Vani sam. Sjedim na drvenoj klupi iza Glavne Zgrade Klinike. Oko mene su prazne klupe, ispred mene maleno Jezero. Hladno mi je i drhtim i znoj mi curi niz čelo i ruke i noge i srce mi ubrzava i usporava i zubi mi cvokoću i usta su mi suha i kaput i hlače i košulja i čarape su mi puni kukaca. Iako ih vidim i čujem i osjećam, znam da nisu zbilja tamo. Hladno mi je. Vidim kukce i čujem kukce i osjećam kukce, ali znam da nisu zaista tamo. Hladno mi je.

Nisam spavao i neću tako brzo. Pokušao sam spavati i Warren je hrkao i Ćelavac je hrkao i John je stenjao i okretao se i trzao i vikao u snu i razmišljao sam o odluci da ostanem ovdje još dvadeset četiri sata. Misli su se slagale s tom odlukom i srce se slagalo s tom odlukom, ali tijelo se nije slagalo, nije se ni približno slagalo i nije je namjeravalo održati. Tijelo je željelo drogu i alkohol, tijelo ih je željelo u velikim količinama. Ustao sam i hodao uz simfoniju hrkanja, stenjanja i urlika kako bih iscrpio tijelo i natjerao ga da se složi, ali nije uspjelo. Tijelo želi što želi i jebe mu se za dvadeset četiri sata. Imam još osamnaest sati. Nemam sat na ruci ni na zidu, ali znam. Imam još osamnaest sati.

Izašao sam iz Sobe i s Odjela i otišao van i šetao oko Zgrada i Odjela nekoliko puta. Sve su Zgrade i Odjeli osim Medicinskog bili mirni i mračni. Tamo je bilo svjetlo, i dopirali su krikovi. Stajao sam i slušao krikove i vrištao. Vrištao sam najjače što sam mogao. Nitko me nije čuo i nitko nije odgovorio. Vrištao sam najjače što sam mogao, ali nitko me nije čuo.

Pronašao sam klupu i sjeo na nju i sjedim na njoj već neko vrijeme i vlaga iz drveta počela je natapati u stražnju stranu mojih nogu. Buljim u Jezero. Površina je tamna i glatka i među mrtvim lišćem i slomljenim grančicama plutaju dugi, tanki, krhki komadi leda. Najdublja je noć, tik pred zoru i Oluja je stala i nema više vjetra, kiše i susnježice. Buljim u Jezero i znojim se i zubi mi cvokoću i srce ubrzava i usporava i boli i posvuda su jebeni kukci. Ne mogu ih se riješiti.

Razmišljam o njoj. Razmišljam o njoj iako ne želim razmišljati o njoj. Razmišljam o njoj jer je ne mogu zaboraviti, jer je i dalje vidim. Ona je jedina. Ne mogu pustiti što je nekoć bilo i nikad više neće biti. Ne mogu se suočiti s činjenicom da je više nema nema nema, ne mogu se suočiti s činjenicom da sam je ja otjerao. Bio sam s njom. Volio sam je. Otjerao sam je. Razmišljam o njoj iako ne želim razmišljati o njoj.

Dva dana nakon prvog posjeta njezinoj Sobi, došao sam ponovno. Prije toga, popio sam bocu vina, popušio šteku cigareta i uvježbao što ću reći kad otvori vrata. Kad sam došao do njih stao sam i buljio u njih. Srce mi je lupalo i ruke su mi se tresle i vrtjelo mi se u glavi.

Pokucao sam i glas koji nije bio njezin rekao je samo malo i stajao sam i čekao nervozan uplašen nervozan uplašen i vrata su se otvorila i visoka Djevojka s punim crvenim usnama i velikim osmijehom i smeđom kosom i smeđim očima je stajala ispred mene. Nije bila ona.

Nadala sam se da ćeš se vratiti.

Tko si ti?

Lucinda. Edova prijateljica. Hoćeš ući?

Aha.

Ušao sam u tipičnu Studentsku Sobu s dva radna stola i dva prozora i dva kauča i naslagama papira i knjiga i nekoliko kutija od pizze i praznim bocama piva i tapiserijama na

96

zidu i linijom u kutu s hrpom cedea i galerijom s dva kreveta iznad svega. Dok sam razgledavao Sobu vidio sam da ona čita knjigu ležeći na jednom od kreveta. Svjetlost je padala na njezino lice i nikad u životu nisam vidio ništa toliko lijepo. Da mi je u tom trenu stalo srce, umro bih sretan i ispunjen i vidio bih sve što sam u životu želio i trebao vidjeti. Umrijeti. Da barem umrem.

Lucinda je otvorila maleni zamrzivač i izvadila nekoliko piva.

Hoćeš jedno?

Ne.

Ne smeta ti ako ja uzmem jedno?

Svejedno mi je.

Lucinda je otvorila pivo, a vlasnica očiju spustila knjigu i obje su me gledale dok sam posegnuo za džepom i izvadio vrećicu trave. Bila je to dobra trava, najbolja koju sam mogao nabaviti, bolja od svega što se tad kretalo Fakultetom. Zelena, dlakava, jetkog mirisa, dovoljno snažnog da se probije kroz plastični omot. Dobacio sam je Lucindi.

Odakle ti to?

Otvorila je vrećicu.

Od prijatelja.

Duboko je udahnula.

Koliko?

Zatvorila vrećicu.

Ništa.

Nemoguće.

Aha.

Zašto?

Darežljivog sam raspoloženja.

Hvala.

Dat ću vam jedan broj. Ako poželite još, nazovi i reci da si moja prijateljica. Spojit će te.

Hvala.

Nemojte davati broj drugima. Obično ovo ne radim, a oni ne vole da ih zovu ljudi koje ne poznaju.

Okej.

Lucinda je sjela na kauč i zavukla ruku ispod njega i izvukla malo papira za motanje i stavila ga u krilo i počela vaditi pupove iz vrećice.

Hoćeš pušiti s nama?

Vidio sam kako me ona gleda s galerije. Bojao sam se.

Ne pušim travu.

97

Zbilja?

Zastao sam.

Zbilja.

Otvorio sam vrata.

Bok.

Hvala.

Kimnuo sam i dok sam zatvarao vrata pogledao sam gore i ona je gledala u mene i oči su nam se srele i nasmiješila se i znao sam da nisam jedini nervozan i uplašen i s rukama što drhte. Želio sam pasti. Potpuno pasti. Znao sam.

Tama se povlači i sunce izlazi. Crveno, žuto i narančasto uvlače se u plavetnilo, ugodna javljanja ptica prenose se zrakom nad crnim ogledalom Jezera, svjež povjetarac odnosi gorku hladnoću u spremište noći. Ustajem i vraćam se na Odjel i rosa na mrtvoj travi natapa mi cipele i gledam kako mi stopala razbijaju kristalno savršenstvo jutarnjih kapljica i kapljice su još jedna stvar koju sam uništio, još jedna stvar koju ne mogu popraviti ili vratiti, još jedna prekrasna stvar koju sam uništio svojim nemarom. Ne prestajem. Ne prestajem uništavati, ne skrećem s putanje, ne osvrćem se. Osvrtanje boli, pa samo idem dalje.

Otvaram vrata i ulazim unutra i tiho je i nitko još nije budan. Odlazim u svoju Sobu i u Kupaonicu i skidam odjeću i ulazim pod tuš i uključujem vruću vodu. Dobro staro sranje. Voda me peče i koža mi se crveni i boli i boli i boli i stojim tamo i trpim jer to zaslužujem i jer ne poznajem ništa drugo. Boli i zaslužujem to. Dobro staro sranje.

Izlazim i brišem se i prilazim zrcalu i brišem nakupljenu paru i gledam se. Crnilo ispod očiju blijedi. Oteklina oko nosa je splasnula, iako je kvrga još uvijek tamo. Usne su mi manje otečene i izgledaju gotovo normalno. Otkako je splasnula oteklina jasnije se vide šavovi oko posjekotine. Šavovi su stari i crni i skoreni i izgledaju kao žica, posjekotina se zatvorila i stvara se ožiljak. Povlačim donju usnu kako bih vidio ostatak posjekotina i šavova. Šavovi su crni i isprepleteni poput zastrašujuće ograde. Posjekotine su zarasle bijele i blijedocrvene. Više ne krvare, ne cure i nastaju ožiljci.

Pogledam gore. Želim vidjeti svoje oči. Želim pogledati ispod blijedog zelenila i vidjeti ono što je u meni. Kad dođem blizu toga, skrećem pogled. Pokušavam se prisiliti ponovno pogledati, ali ne mogu. Godinama se nisam svjesno pogledao u oči. Iako sam želio, nisam imao snage. Nemam snage sad i ne znam hoću li je ikada imati. Možda nikad više ne pogledam u blijedo zelenilo svojih očiju. Postoje mjesta iz kojih nema povratka. Postoji šteta koja je nepopravljiva.

Omatam ručnik oko struka i vraćam se u Sobu da vidim je li tko budan. Warren sjedi i Ćelavac sjedi i razgovaraju međusobno. John još uvijek spava, sklupčan kao fetus, stišće se u sebe i sisa palac. Prilazim Warrenu.

Dobro jutro.

Bok James, kako si?

Dobro.

Izgledaš umorno.

Nisam se naspavao.

98

Kima.

Događa se.

Mogu li posuditi nešto od tebe?

Što trebaš?

Švicarski nožić ili škarice za nokte ili nešto oštro.

Zašto trebaš nešto oštro?

Jednostavno trebam.

Hoćeš se ozlijediti?

Smiješim se.

Kad bih se želio ozlijediti, uzeo bih nešto što bi napravilo više štete od nožića ili škarica za nokte.

Pogleda me, nasmiješi se.

Da, vjerojatno bi.

Naginje se i otvara ormarić i vadi male, sjajne škarice za nokte. Dodaje mi ih.

Hvala, Warren.

Vraćam se u Kupaonicu. Para se razišla i ogledalo je čisto. Prilazim mu i gledam šavove oko posjekotine. Crni su, skoreni i izgledaju kao žica. Želim da nestanu. Ne želim više izgledati kao Frankenstein. Ako ih izvučem, ožiljak će biti veći, ali ne smetaju mi ožiljci i ništa mi neće biti od još jednog. Stavljam škarice na bijeli porculan umivaonika i puštam toplu vodu i uzimam toaletni papir, namačem ga i počinjem brisati sasušenu krv sa šavova. Moraju biti čisti za vađenje, bez sasušene krvi, kako ne bi prilikom vađenja pogoršali stvar. Već sam pogriješio vadeći šavove bez prethodnog čišćenja i rezultati nisu bili ugodni, pa ne žurim s ovima. Močim papir, brišem, ponavljam. Močim papir, brišem, ponavljam. Kad do krasti dođe voda, pretvaraju se u krv i krv mi curi bradom i obrazima. Ostavljam je jer imam još posla.

Nakon desetak brisanja, šavovi su čisti. Uzimam škarice i počinjem rezati. Na vanjskoj posjekotini ima dvanaest šavova i izlaze lagano i bez problema. Kad ih prerežem, izvlačim. Mjesta gdje su bili su čista i nema mnogo krvi. Ožiljak će biti vidljiv, ali ne prestrašan. Mali polukrug na mom licu. Još jedan podsjetnik na to kako živim. Ima još posla. Povlačim donju usnu. Posjekotine su veće i nisu dobro zacijelile. Stalna izloženost pljuvački, hrani, pokretima usta i onome što se radilo kod Zubara onemogućila je šavovima da služe svojoj svrsi. Sad su već beskorisni.

Tražim šav najbliži mesu. Nalazi se u donjem kutu mojih usta, blizu desni. Dok jednom rukom držim usnu, drugom rukom guram škarice između šava i mesa i stišćem i šav puca i trzam se i mali mlaz krvi počinje teći ispod konca. Prolazim sustavno kroz svih dvadeset devet šavova. Kad su svi prerezani, izvlačim ih i krv mi puni usta i puštam hladnu vodu i uzimam gutljaj i ispirem usta i pljujem. Umivaonik je ružičast, crvenilo je razmazano mojim licem, ostaci šavova leže na porculanu, škarice su mi u ruci. Boli me, ali ne prejako.

Otvaraju se vrata i okrećem se i Ćelavac ulazi i ugleda me i pada na koljena i počinje vrištati ubija se ubija se i čujem komešanje i vrata se naglo otvaraju i Warren ulijeće u Kupaonicu.

99

Što radiš?

Vadim šavove.

Warren mi prilazi. Ćelavac puzi prema zahodu.

Rekao si da si nećeš nauditi.

Nisam si naudio.

Izgleda kao da jesi.

Nisam.

Trebao si otići Doktoru da to napravi.

Radio sam to i prije, nije strašno.

Ćelavac počinje povraćati. Warren mu prilazi i klekne pokraj njega. Posežem za toaletnim papirom i namačem ga i brišem si lice. Završavam i bacam krvav papir u smeće i odlazim do zahoda i gledam Ćelavca kako povraća. Iako se dio mene želi smijati, ne želim da Ćelavcu bude još gore zbog mene. Kad prestane bljuvati, progovaram.

Žao mi je.

Podiže pogled, briše si lice.

Nisam te želio uznemiriti.

Ti si bolesnik.

Ne odgovaram.

Ti si bolesna, bolesna osoba.

Ne odgovaram jer je u pravu. Ja sam bolesna, bolesna osoba.

Želim da se makneš od mene.

Nisam te želio uznemiriti.

Makni se.

Okrećem se i izlazim iz Kupaonice i odlazim u svoj dio Sobe. John je budan i bulji u mene.

Što se dogodilo?

Počinjem se oblačiti.

Vadio sam si šavove i Ćelavac je ušao i vidio krv i mislio da se pokušavam ubiti i uspaničario se.

John se smiješi.

Ja sam se jednom pokušao ubiti.

To je loše.

Nije bilo loše, bilo je smiješno.

Samoubojstvo nije smiješno, John.

100

Vješao sam se masturbirajući i kad sam svršio odlučio sam ostati visjeti. Mama je ušla i vrisnula.

To je grozno.

Nije bilo grozno, bilo je smiješno.

Nije smiješno, John.

Završavam s oblačenjem i ostavljam Johna s njegovim uspomenama i Ćelavca sa zahodom i Warrena s Ćelavcem i odlazim u Spremište i uzimam krpu i kantu i sredstva za čišćenje i nekoliko papirnatih ručnika i krećem prema Zajedničkom WC-u. Iako ih ne želim čistiti, još uvijek sam ovdje, a dok sam ovdje, izvršavat ću svoje obveze. Pojavljivat ću se na obrocima. Jest ću. Ići ću na Predavanja. Radit ću svoj Posao. Ići ću na sve na što moram. Neću piti i neću se drogirati. Još petnaest sati. Otvaram vrata Zajedničkog WC-a i spuštam pribor na tlo. Ima nekoliko mrlja na školjkama i nešto papira na podu, ali samo to. Ovo će biti brzo i lako.

Počinjem ribati mrlje. Lako se skidaju. Bacam prljave papire u školjku i puštam vodu. Papirnati ručniče, ovo je pipa, ručniče, ovo je kanalizacija. Oni su moji prijatelji. Uništit će te, papirnati ručniče.

Čistim umivaonike dok ne blistaju. Brišem pod i sjaji od tankog sloja sapunice i vode. Iznosim smeće i bacam ga u veći kontejner za smeće. Tu ima toliko puno jebenog smeća. Svaki dan sve više.

Vraćam se do zahoda, buljim u njih. Izgledaju čisti. Gotov sam. Hvatam kantu i ručnike i vraćam pribor na mjesto i odlazim u Blagovaonicu. Stajem u red i uzimam doručak i pronalazim prazan stol i sjedam i počinjem jesti. Već dva tjedna redovito jedem. Tri obroka dnevno, svaki dan. Osjećam da mi tijelo pozitivno reagira na hranu. Osjećam se snažnije. Imam nešto više energije. Dobivam na težini. Ogladnim nakon nekoliko sati. Već dugo nisam bio gladan. Bio sam gladan drugih stvari i snažno sam tažio tu glad, a hrana mi je uvijek bila sporedna. Kaže se da ljudi trebaju samo hranu, sklonište i seks. Kaže se da su to primarni nagoni. Živio sam u stanju u kojem mi nije trebalo niti jedno od toga. Ne znam što to kazuje o meni.

Vidim Leonarda kako mi prilazi i spuštam vilicu i smiješi se i izgleda kao da me nije očekivao i maše mi. Pokazujem mu srednji prst i dok sjeda, smije mi se.

Drago mi je da si još uvijek ovdje.

Još četrnaest sati.

Brojiš?

Dio mene broji.

Koji dio?

Dio koji će te razbiti ako me opet pokušaš spriječiti.

Trebat će ti nešto više od razbijanja da me spriječiš.

Zašto?

Jer mogu podnijeti da me se razbije.

Hoću reći, zašto te se to tiče?

101

Tiče me se.

Zašto?

To je moja stvar.

Pokušavaš me kontrolirati, govoriti mi što smijem, a što ne, mislim da je to moja stvar.

Krivo to postavljaš, Mali. Samo ti pokušavam pomoći.

Zašto?

Leonard se naslanja.

Jesmo li prijatelji?

Ne.

Zasmijulji se.

Želiš li čuti priču koju bih ispričao prijatelju?

Ako će objasniti zašto me ne puštaš na miru.

Ponovno se smijulji, bulji u mene na trenutak, progovara.

Odrastao sam u Bronxu, blizu Avenije Arthur, koja je talijanska radnička četvrt. Stari im je kosio travu i laštio cipele u otmjenom Klubu u Westchesteru, a Mama ostala doma i brinula se za mene. Nismo imali love, ali voljeli smo se i imali lijep zajednički život. Kad mi je bilo jedanaest, Starog je pregazio kamion dok je prelazio cestu i umro je. Mami je srce bilo slomljeno, i dva mjeseca kasnije, pregazio ju je podzemni vlak. Rečeno je da se radilo o nesreći, da se poskliznula ili nešto takvo, ali ja sam znao. Mama jednostavno nije mogla preživjeti bez Tate, i otišla ga je pronaći.

Morao sam živjeti u groznom Sirotištu. Nikoga tamo nije bilo briga za mene. Počeo sam markirati i slijediti uokolo nekog tipa koji se zvao Michelangelo, no svi su ga znali kao Mikeya Nosatog. Mislio sam da je Mikey Bog. Vozio je Caddyja, uvijek uz kakvu plavušu, i nosio ogromne svežnjeve novčanica u džepu. Radio je dobra djela za ljude u kvartu. Plaćao im stanarine, davao im kapute i kape i rukavice zimi, donosio hranu gladnima. Znao sam da je radio i neka gadna sranja, ali bio sam premlad da znam što bi to moglo biti.

Jednog dana Michelangelo je izašao iz auta, došao do mene i pitao me zašto ga dovraga neprestano slijedim. Bio sam nijem od straha. Ponovno me pitao, dodavši da me neće ozlijediti, da samo želi znati. Rekao sam mu da želim shvatiti čime se on bavi i onda raditi to isto kako ne bih morao više živjeti u Sirotištu. Nasmijao se i pitao me kako se zovem i rekao da je glupo da ga slijedim i da ako želim vidjeti kako se to radi, sljedeći dan pođem s njim. I tako drugi dan, umjesto plavuše, s njim sam sjedio ja, i time sam se bavio odonda, vozio se s Michelangelom i učio kako zarađuje za život.

Nekoliko mjeseci kasnije, napustio sam Sirotište i uselio se k njemu. Mislim da nitko nije primijetio da me nema. Godinu dana kasnije, Michelangelo se oženio ženom po imenu Geena, najboljom ženom koju sam ikad poznavao. Živio sam s njima kao njihov Sin, iako mi je bilo jasno da će me izbaciti jednom kad budu imali vlastitu Djecu. Ispalo je da je Geena neplodna i pitali su me želim li ostati s njima trajno. Rekao sam da, Michelangelo je povukao neke veze i on i Geena su me posvojili i ostatak mog djetinjstva ponašali su se prema meni kao da sam njihov Sin. Dali su mi život, dali su mi dom, dali su mi budućnost, dali su mi ljubav. Dali su mi mnogo, mnogo ljubavi.

102

Leonard prestaje govoriti, spušta pogled na stol. Čekam da ponovno počne, ali ne počinje. Progovaram.

To je vrlo dirljiva priča, Leonarde, vrlo draga i nježna.

Podiže pogled prema meni.

Ali ja nisam Dijete i nisam siroče i ne želim biti tvoj jebeni projekt. Razumiješ?

Smiješi se.

Treba ti pomoć, Mali.

Nađi nekog drugog, Leonarde.

Voliš američki nogomet?

Nađi nekog drugog.

Čuo sam te, razumio, mijenjam temu. Voliš američki nogomet?

Aha.

Za koga navijaš?

Clevelandske Brownse.

Zbilja?

Aha.

Zašto?

Rođen sam u Clevelandu.

Kima glavom.

Igraju danas protiv Pittsburgha, trebala bi biti dobra utakmica. Hoćeš gledati sa mnom?

Ne ako je to dio tvojeg projekta.

Nije.

Onda možda.

Imaš planove?

Ne.

Onda gledaj sa mnom.

Vidjet ćemo.

Primjećujem Lincolna kako hoda kroz Blagovaonicu. Bulji u mene i ne nosi pladanj. Leonard vidi da i ja buljim i slijedi moje oči. Izgleda kao nova svađa.

Nikad nije bilo stare.

Lincoln dolazi. Pogleda Leonarda.

Možeš nas ostaviti nasamo na trenutak?

Leonard me pogleda.

Ti se slažeš?

103

Aha.

Ustaje, podiže pladanj.

Bit ću tamo, ako me trebaš.

Pokazuje na susjedni stol.

Neću te trebati, Leonarde.

Leonard se smije i dolazi do susjednog stola i sjeda i gleda moj stol. Većina muškaraca u Blagovaonici gleda moj stol.

Lincoln izvlači stolac i sjeda.

Ti i Leonard ste prijatelji?

Na neki način.

Znaš li išta o njemu?

Ne baš.

Možda i nije tako dobra ideja da se družiš s njim.

Zato si ovdje? Da mi kažeš s kim se smijem družiti, a s kim ne?

Ne.

Što hoćeš onda?

Eric je došao k meni jučer.

Tko je Eric?

Eric je bio Royev prijatelj. Otišao je jučer odmah poslije njega.

Što ti je rekao?

Rekao je da je Roy bio opsjednut željom da te se izbaci odavde, da misli da je Roy započeo vašu tučnjavu, i da je vidio Roya kako je uneredio zajednički WC nakon što si ga očistio.

To je zanimljivo.

I meni se učinilo takvim i dugujem ti ispriku. Roy je bio uzoran Pacijent i ne znam zašto je učinio to što je učinio i pogriješio sam što sam pretpostavio da on govori istinu, a ti lažeš. Žao mi je zbog toga i volio bih početi ispočetka s tobom i vidjeti možemo li se razumjeti nešto bolje.

Meni paše.

Ustaje.

Počinjemo ispočetka?

I ja ustajem.

Može.

Rukujemo se i puštamo i odlazi i ja ponovno sjedam k svojem doručku i dok uzimam prvi zalogaj Leonard se vraća i želi znati što se dogodilo i kažem ništa i ne vjeruje mi i gnjavi me i ignoriram ga i završavam s jelom. Kad sam gotov, ustajem i uzimam pladanj i spuštam

104

ga na pokretnu traku i vraćam se na Odjel. Na Donjoj Razini muškarci se skupljaju oko televizora i gledaju emisiju prije utakmice. Neki puše, neki piju kavu, neki izgledaju uzbuđeni, nekima je nasmrt dosadno. Bez obzira što rade, bez obzira što misle, bulje u slike na ekranu. Ovisnosti trebaju gorivo. Sve može poslužiti, ponekad čak i slike na ekranu. Gorivo. Još trinaest i pol sati.

Uzimam šalicu kave i pronalazim mjesto na kauču i palim cigaretu i gledam emisiju o nogometu. Ne razumijem što ljudi na televiziji govore, nisam siguran da oni sami znaju, ali čini se da misle da je važno, pa pomno gledam. Za nekoliko minuta gotovo sam katatoničan. Buljim u ekran. Pijem kavu. Pušim svoje cigarete. Niti ne pokušavam razaznati sranja koja govore na ekranu.

Leonard ulazi s Ćelavcem i viče možemo početi i muškarci se počinju kladiti i Ćelavac zapisuje oklade u mali blokić i uzima novac i stavlja ga u malu torbicu s velikim patent-zatvaračem. U jednom trenutku, Lincoln prolazi Sobom i sva aktivnost zamire. Čim ode, počinje ponovno. Oni koji nemaju novca klade se u cigarete ili svoje jutarnje zadatke, jedan ulaže par papuča, drugi sunčane naočale. Ovisnosti trebaju gorivo. Televizija nije dovoljna.

Kad utakmice počnu, svi se svađaju koju ćemo utakmicu gledati i svađa završava kad Leonard kaže gledat ćemo utakmicu Cleveland - Pittsburgh. Nitko ne želi gledati utakmicu Cleveland - Pittsburgh i svi se žale, ali Leonard kaže da je odluka konačna i svi zašute i gledaju u ekran.

Dok sam bio Dijete, moj je Otac uvijek imao godišnje ulaznice za Brownse. Iako ih je mogao iskoristiti u poslovne svrhe, nije. Svake jesenske Nedjelje, on, moj Brat i ja obukli bismo dresove i vlakom otišli do predgrađa i pješice do Stadiona. Tata bi nas cijelim putem držao za ruke, i, kako je imao samo dva sjedala, mene bi nosio i sjedio bih mu u krilu. Vikali bismo i urlali i navijali i pjevali kad bi naši pobjeđivali, plakali kad bi gubili. Kad sam postao prevelik da me unosi na Stadion, Brat i ja bismo se izmjenjivali. Jedan tjedan on, drugi tjedan ja. Ako je Tata bio na poslovnom putu, vodila nas je Mama. Volio sam jebene Brownse kao dijete, i dio mene ih još uvijek voli. Volio sam svoju obitelj kao dijete, i iako ih dugo nisam vidio, isti dio mene koji još uvijek voli Brownse i dio mene koji u sebi još ima ljudskosti i dio mene koji se još uvijek sjeća što je to ljubav, voli i njih.

Sjedim i tiho gledam utakmicu i ponovno proživljavam uspomene na utakmice koje sam posjećivao s Mamom, Tatom i Bratom. Oko mene, muškarci navijaju i deru se u skladu sa svojim okladama. Jedan se žali što moramo gledati Cleveland - Pittsburgh i zove Cleveland luzerima s jezera i kaže da je to najusraniji Grad kojeg je ikad vidio i pun najusranijih Ljudi koje je ikad imao nesreću susresti i neprestano blebeće kako je bijesan što mora gledati usranu ekipu iz usranog Grada i tako dalje i tako dalje. Nakon otprilike pola sata, uspomene i ljubav nestaju i naginjem se i buljim u njega dok se ne okrene i kažem mu da ako ne prestane, jedini luzer o kojem će se danas govoriti bit će on, jer nije mogao začepiti svoja jebena usta. Dio mene još uvijek voli. Većina mene ne.

Dolazi Ručak i većina muškaraca odlazi u Blagovaonicu i donosi sendviče i nastavljaju gledati nogomet. Dok se spremam učiniti isto, prilazi mi Ted i kaže da me trebaju u Administraciji i da dođem na glavni pult. Pitam ga zna li zašto i kaže da nema pojma.

Ustajem i odlazim do Glavnog Pulta i kažem svoje ime. Žena se smiješi i kaže mi da imam Posjetitelje i odvodi me kroz kratki Hodnik do vrata.

Ovdje su.

Tko su oni?

105

Molili su me da ti ne kažem.

Hvala.

Odlazi i buljim u vrata i duboko udišem. Ne veselim se Ljudima iz prošlosti. Uglavnom mi nemaju ništa lijepo reći i uglavnom zaslužujem njihov prezir. Duboko udišem i otvaram vrata i čujem smijeh i smijeh prestaje i ulazim u Sobu i moj Brat sjedi za stolom s dva moja nekadašnja bliska prijatelja koji žive zajedno u Minneapolisu. Brat ustaje. Šta ima, Stari.

Smiješim se.

Ništa.

Grli me i ja njega. Lijepo je.

Odakle ti ovdje?

Razdvajamo se.

Dan Posjeta je. Ne bih to propustio.

Okrećem se prijateljima. Zovu se Julie i Kirk.

Što vi ovdje radite?

Julie se smiješi.

Ni mi ne bismo propustili Dan Posjeta.

Smiješim se.

Hvala.

Kirk ustaje i grli me i Julie ga slijedi i puštamo se.

Na stolu ima nekoliko zamotuljaka. Brat pokazuje prema njima. Vrijeme je da otvoriš poklone.

Sjedam.

Ti si ih donio?

Ja sam donio nekoliko i Julie i Kirk su donijeli nekoliko. Pogledam Julie i Kirka.

Nisam mislio da ćete nakon zadnjeg puta ikad više progovoriti riječ sa mnom.

Kirk se smije.

Ljudi rade gluposti kad su sjebani. Ne moramo više razgovarati o tome.

Hvala.

Gura kutiju prema meni.

Otvori je.

Kutija je predivno zamotana. Papir je svijetao i šaren i na njemu piše Ozdravi brzo i omotan je vrpcom. Otvaram ga polagano i oprezno i gotovo da želim da ga ne moram otvoriti. Bilo bi lijepo samo ga nositi uokolo.

Ispod papira je kartonska kutija. Otvaram kutiju i unutra su tri zamotana paketića. Izvlačim ih i gledam Kirka i Julie.

Niste trebali.

106

Julie se smiješi.

Željeli smo.

Smiješim se i gledam paketiće i počinjem ih otvarati i jedva se suzdržavam da ne zaplačem. Ne zavređujem njihovu ljubaznost. Ne zavređujem je.

U paketićima su vunene papuče, dvije šteke cigareta i bombonijera. Gledam Julie i Kirka i zahvaljujem im i glas mi puca i smiješe se i Brat gura svoje kutije prema meni i iako nisu savršeno zamotane, i one su prekrasne.

Otvaram ih i unutra su dva para hlača i dva para vunenih čarapa i dvije bijele majice i dvoje bokserice i crni vuneni džemper i pidžama i crna šilterica na kojoj piše Cleveland Browns. Unutra je i četkica za zube i zubna pasta i šampon i sapun i krema za brijanje i britvica. Ima i nekoliko knjiga.

Buljim u sve te poklone i pokušavam progovoriti, ali ne mogu. Pogledam Brata. Smiješi se.

Sviđa ti se?

Da.

Trebaš još nešto?

Ne, ovo je super.

Ustajem i hodam do Brata i grlim ga i šapćem hvala u njegovo uho i činim isto s Julie i Kirkom i skupljam svoje stvari i krećem prema vratima. ^

Hoćete malo razgledati?

Ustaju. Brat progovara.

To bi bilo sjajno.

Slijede me i hodamo kroz labirint svijetlih, čistih, neudobnih Hodnika i Julie mi kaže da je već bila ovdje jer je njezina bliska prijateljica boravila ovdje prije nekoliko godina. Bilo je to užasno vrijeme i prijateljica joj je bila jako loše, ali stanje joj se poboljšalo i još uvijek joj je dobro. Uspomene su gorkoslatke.

Dolazimo do Odjela i odlazim do svoje Sobe da odložim stvari dok me Brat, Julie i Kirk čekaju na Gornjoj Razini. Kad ulazim, Soba je prazna. Odlazim u svoj kut i spuštam stvari na krevet i sjedam na krevet i buljim u njih. To su jednostavne stvari. Osnovne potrepštine za većinu ljudi. Odjeća i toaletni pribor. Hrana. Knjige da zabavim misli. Jednostavne stvari. Dodirujem ih i držim i opipavam. To su najljepše stvari koje sam imao u dugo vremena.

Znam da me Brat i Julie i Kirk čekaju pa napuštam Sobu, odlazim na Gornju Razinu i kad stižem, Brat, Julie i Kirk nisu tamo. Ed i Ted sjede za stolom i kartaju i piju kavu i puše i pitam ih znaju li kamo su otišli i nadam se nadam nadam da se nisu predomislili i otišli i Ted mi kaže da gledaju nogomet i pogledam preko ograde i vidim kako sjede na kaučima s Leonardom i ostalima i svi gledaju kraj utakmice Clevelanda i Pittsburgha. Silazim i sjedam na pod ispred kauča i gledam utakmicu s njima i Cleveland pobjeđuje i Dobitnici skupljaju svoje dobitke, a Gubitnici pizde i stenju i povećavaju uloge za sljedeću utakmicu. Čovjek koji se kladio u papuče izgubio je. Sad se želi kladiti u džemper.

107

Julie ne želi više gledati nogomet i predlaže da se prošećemo. Svi se slažu i odlazim i uzimam Hankovu jaknu i svoju novu kapu i oblačim ih i izlazimo i vedro je i sunčano i zrak je svjež i tlo je gnjecavo i dan je onoliko lijep koliko dani u ovo doba u Minnesoti mogu biti.

Klinika ima površinu tisuću jutara. Osim Zgrada, koje su sve međusobno povezane i pokrivaju oko pet jutara, ostatak služi šetnji, meditaciji, samovanju. Tu su Staze, Livade među stazama, klupe na livadama. Tu su otoci guste šume, dva mala jezera, nekoliko pašnjaka, Močvara s uzdignutim umjetnim šetalištem. Julie poznaje staze od svojih prijašnjih posjeta pa nas vodi. Ne razgovaramo mnogo, osim povremenih komentara okoline. Lišće i grančice pucketaju nam pod nogama. Sunce je toplo i jarko i sjaji, Nebo plavo plavo plavo. Životinje i ptice se dozivaju i urliču i igraju se, hvataju hranu. Povjetarac donosi dašak hladnoće, drugi ga dašak odnosi. Zemlja još spava i spavat će do kraja Zime, ali pomiče se. Prolazimo pokraj drugih Pacijenata, drugih Posjetitelja i uglavnom si kimamo i ništa više. Tlo pokazuje život i svi ga žele upiti i cijeniti i zapamtiti. Život. Zapamtiti život.

Šetnja traje polagan, tihi sat i završava iza Medicinskog Odjela. Dok izlazimo iz guste šume, dočekuju nas vrisci, dugi glasni vrisci. Moj Brat, Julie i Kirk bulje u mračne, šipkama ograđene prozore i Brat me pita što se događa unutra i zašto ljudi vrište. Odgovaram im da je to cijena ovdašnjeg posla i ubrzavamo korak kako ih više ne bismo morali slušati, ali čak i kad odemo, vrisci nam ostaju u glavama.

Vraćamo se pred ulaz glavne Zgrade i Julie predlaže da sjednemo na klupe, iste klupe na kojima sam sjedio ranije. Dok im se približavamo, Lilly ustaje zajedno sa sitnom, krhkom Staricom. Prima je za ruku i kreću prema nama. Lilly mi se smiješi.

Bok James.

Bok Lilly.

Ovo je moja Baka.

Smiješim se njezinoj Baki, koja ima dugu bijelu kosu i Lillyne plave oči.

Bok.

Uzvraća smijeh. Ima ljubazan osmijeh.

Zdravo, James.

Pokazujem svog Brata i Julie i Kirka.

Ovo je moj Brat Bob i moji prijatelji Julie i Kirk. Ovo su Lilly i njezina Baka.

Lilly se smiješi.

Bok.

Bob i Julie i Kirk se smiješe, kažu bok. Lillyna baka progovara. Što ti se dogodilo s licem?

Ozlijedio sam se.

Sam?

Na neki način.

Zašto?

Nisam namjerno. To je cijena posla.

108

Baka se smiješi i nježno dodiruje moje lice svojom slobodnom rukom.

Nadam se da napuštaš taj posao, James.

Smiješim se, uživajući u toplini njezine ruke.

Vidjet ćemo.

Kima. Njezine oči i ruka razumiju moje riječi, vidjele su i opipale tu vrstu štete. Nema osuđivanja i snishodljivosti u njima. Samo nada.

Bilo mi je drago

I meni isto.

Pogleda Lilly i smiješi se.

Moramo ići, Dušo.

Lilly me pogleda i nježno kaže.

Bok.

Uzvraćam joj jednakim pogledom i tonom.

Bok.

Pogleda Boba, Julie i Kirka.

Bilo mi je drago.

Bob, Julie i Kirk progovaraju uglas.

I nama.

Lilly i njezina baka odlaze i gledam ih i drže se za ruke i hodaju prema Zgradi. Nema osuđivanja i snishodljivosti. Samo nada.

Kad nas više ne mogu čuti, Julie me zaigrano bocka.

Tko je to bio?

To je bila Lilly.

Znam to, ali tko je ona?

Djevojka koja je ovdje i šeće s bakom.

Julie me ponovno bocka.

Pa daj.

Smijem se.

Upoznao sam je kad sam došao. Ne poznajem je zapravo.

Sviđaš joj se.

Prilazim srednjoj klupi, sjedam.

Svejedno.

Bob i Julie i Kirk me slijede, sjedaju.

Kirk progovara.

109

Je li ti se javila—

Prekidam ga.

Ne, i neće.

Julie progovara.

Bilo je toliko strašno?

Da, bilo je toliko strašno.

Bob vadi cigarete i nudi mi.

Hoćeš dim?

Uzimam je, palim. Nikotin je dobar.

Stari?

Buljim prema Jezeru.

Nisam te još pitao, je li ti dobro?

Buljim prema Jezeru.

Ne znam.

Nastaje neugodna tišina. Ne gledam ih, ali znam da Bob i Julie i Kirk gledaju jedan drugog. Julie progovara.

Osjećaš li se dobro?

Ne znam.

Kirk progovara?

Osjećaš li se bolje?

Ne znam.

Brat me zaigrano udara o rame.

Koji kurac, Stari. Moraš pričati s nama.

Okrećem se prema njemu.

Ne znam što da kažem.

Što planiraš učiniti?

Ne znam.

Julie progovara.

Moraš se oporaviti.

Ne znam mogu li.

Bob progovara.

Zašto?

110

Jer sam sjeban, zbilja gadno sjeban. Ne znam što se dogodilo ni kako sam završio ovako, ali jesam i imam te neke ogromne jebene probleme i ne znam može li se to popraviti. Ne znam može li se mene popraviti.

Julie progovara.

Sve se može popraviti.

To je lako reći, mnogo teže učiniti.

Moja je prijateljica uspjela.

Ja nisam tvoja prijateljica.

Bob progovara.

Moraš pokušati, Stari.

Vidjet ćemo.

Nema vidjet ćemo. Moraš pokušati, dovraga.

Buljim prema Jezeru, duboko udišem.

Ne želim više razgovarati o tome.

Nastaje neugodna tišina. Ne gledam ih, ali znam da Bob i Julie i Kirk gledaju jedan drugog, znam da pokušavaju odlučiti kako dalje. Bob progovara.

Jesi li pričao s Mamom i Tatom?

Smijem se.

Ne želim ni o tome razgovarati.

Učini mi uslugu i nazovi ih.

Gdje su?

U Kući u Michiganu. Sutra se vraćaju u Tokio.

U redu.

Julie progovara.

Jesi li pričao s nekim drugim?

Annom, Lucindom i Amy.

Kako su one?

Dobro, valjda. Drago im je da sam ovdje.

Mnogima je drago što si ovdje.

Sumnjam.

Kirk progovara.

Mnogo nas je Ljudi zvalo i pitalo što je s tobom.

Tko?

Zapisivali smo.

111

Kirk pogleda Julie. Julie izvlači popis iz torbice i pruža mi ga. Stavljam ga u džep. Julie progovara.

Nećeš ga pogledati?

Pogledat ću kasnije. Ne želim trošiti vrijeme koje nam je preostalo na jebeni popis.

Smije se, gleda na sat.

Već je kasno.

Koliko je sati?

Tri i petnaest.

Dokad su Posjeti?

Bob progovara.

Četiri.

Smijuljim se.

Što je?

Imam još pet i pol sati.

Kirk progovara.

Do čega?

Ničeg.

Ustajem.

Pođimo unutra.

Ustaju i krećemo natrag prema Odjelu i Brat me grli i kaže mi da je ponosan na mene i smijem se i kaže to ponovno i zahvaljujem mu i ulazimo i pokazujem im svoju Sobu i upoznajem ih s Warrenom koji je u krevetu i čita detektivski roman. Julie treba na WC pa joj kažem gdje je zajednički i ona odlazi do njega. Bob, Kirk i ja odlazimo do televizora, gdje se trebamo kasnije naći s Julie. Pronalazimo prazan kauč i sjedamo i gledamo nogomet. Ja pušim cigaretu. Imam još pet sati i petnaest minuta.

Julie se vraća i nosi posjetnicu. Sjeda i dodaje mi je i pita me poznajem li tog tipa. Pogledam je. Piše John Everett, Seksualni Nindža, San Francisco i cijeli Svijet. Vraćam joj posjetnicu i pitam je li joj priredio neugodnost ili je uvrijedio i ona se nasmije.

Bio je vrlo nervozan i cijelo mi je vrijeme buljio u guzicu. Bilo je nekako čudno i smiješno.

Kirk uzima posjetnicu i čita je i smije se i dodaje je Bobu koji je čita i smije se. Kirk pita poznajem li Nindžu i kažem mu da mi je to Cimer i on urla od smijeha i ponovno uzima posjetnicu od Boba i ponovno je gleda i urla još jače. Pita me mogu li ga upoznati s Nindžom i kažem mu možda neki drugi put i Julie gleda na sat i kaže vrijeme je da krenemo pa prolazimo kroz svijetli neugodni labirint Hodnika i pronalazimo put do glavnog ulaza i izlazim s njima kako bih ih pozdravio.

Hvala što se došli, mnogo mi to znači.

Julie progovara.

112

Bili smo zabrinuti za tebe.

Ne želim da se brinete zbog mene.

Kirk progovara.

Brinut ćemo se svejedno.

Ne trebate.

Bob prigovara.

Želimo da se oporaviš, Stari.

Znam da želite.

Ovo mjesto ti je jedina mogućnost.

Ima ih još.

Što?

Mislim da znaš koje su to.

Bob stavlja ruku na moje rame, bulji u mene.

Oporavi se. Molim te, oporavi se.

Počinje plakati i kad vidim da počinje plakati i ja skoro počinjem plakati, a ne želim to. Korakne naprijed i grli me i ja grlim njega i osjećaj je dobar i snažan i čist i stvaran. To je moj Brat, moja Krv, jedina stvar na Svijetu stvorena iz onog iz čega sam ja stvoren, Osoba koja me poznaje najbolje na svijetu, Osoba kojoj bih najviše nedostajao da me nema. To da mu je dovoljno stalo da dođe ovdje i da mu je dovoljno stalo da se rasplače preda mnom nešto znači, ali u konačnici, znam da znači samo toliko.

Odvajamo se i gurka me na način na koji se Braća gurkaju.

Ne želim da umreš, glupi mali Smrade.

Guram i ja njega.

Čuo sam te. Hajde da ostane na tome.

Kima i poznaje me dovoljno da zna da mu ne mogu dati više od toga. Grlim Julie i Kirka i zahvaljujem im na poklonima i posjetu i kažu mi da će doći opet sljedeći tjedan i kažu mi da ako išta trebam samo nazovem i ponovno im zahvaljujem. Odlaze prema autu. Ja se vraćam unutra. Hodam kroz svijetle, neudobne Hodnike. Vraćam se na Odjel.

Stižem i svi su se skupili na Donjoj Razini. Leonard stoji na kauču, a Ćelavac na podu pokraj njega mašući rukama i pokušavaju utišati ljude. Leonard me ugleda i nasmiješi se i pogleda na sat i pokazuje prema meni.

Mislio sam da si otišao. Imaš još četiri sata.

Smijem se.

Dođi ovamo, Mali. Pridruži nam se.

Spuštam se i pronalazim mjesto uz zid daleko od većine muškaraca i Leonard i Ćelavac ih utišavaju. Ćelavac prestaje mahati rukama i Leonard duboko udiše i bulji u muškarce s kauča.

113

Ljudi, imao sam dobar dan.

Neki se smijulje.

Gledao sam jebeno odličan nogomet, dobio masu oklada i masu vašeg novca, i trijumfirao u privatnoj situaciji u kojoj sam očekivao poraz.

Još smijuljenja, hrpa zvižduka. Leonard se smije.

Razumijem zvižduke, ali uskoro ću pretvoriti vašu muku i siromaštvo u radost. Volim dijeliti svoje bogatstvo i slaviti svoje pobjede, te sam, nakon dobivanja službene dozvole, nazvao Cajun Sam u Minneapolisu i naručio gozbu. Večeras jedemo ovdje.

Muškarci kliču.

Hrana će stići oko šest. Ako ne volite cajunske specijalitete, zabavite se u jebenoj Menzi.

Muškarci ponovno kliču.

Idem odspavati prije pokolja. Vidimo se u šest.

Leonard silazi i muškarci mu počinju zahvaljivati i ispitivati ga i on kreće prema svojoj Sobi, a oni ga slijede. Odlazim do Telefonske Govornice i zatvaram vrata i vadim iz džepa popis koji su mi dali Kirk i Julie i gledam ga. Iznenađuje me da taj popis postoji, da su ljudi zvali i raspitivali se za mene. Iznenađuju me imena na popisu.

Podižem slušalicu i počinjem nazivati na račun primatelja. Adrienne nije doma, Eben nije doma, Jody nije doma, netko u Mattovoj Kući odbija moj poziv. Razgovaram s Kevinom i Andyjem. Obojica mi kažu da su bili sa mnom kad se dogodila nesreća, obojica mi kažu da sam bio gadno sjeban. Kevin mi kaže da se ne sjeća mnogo jer se onesvijestio, ali se sjeća da je bio sa mnom. Kaže mi da bi me rado posjetio i kažem mu da bi to bilo lijepo i zahvaljujem mu. Andy mi kaže da me našao onesviještenog i krvavog i da me odnio u auto i odveo u bolnicu. Preklinjao je Doktora da ne zove Policiju i da me pusti na avion. Nazvao je moje Roditelje i odveo me na aerodrom i utrpao u Avion. Zahvaljujem mu i kažem mu da ako se spasim, on će biti djelomično zaslužan za to. Kaže da to nije ništa i da bi učinio to ponovno ako bi bilo potrebno, ali se nada da neće biti. Pitam ga zna li na čemu sam bio i zašto sam bio u Ohiu i kaže mi da je našao lulu za crack u mom džepu i krvavu tubu ljepila nedaleko od mene, ali osim toga, ne zna ništa. Čuo je da sam se pojavio oko deset ujutro i bio pijan i smeten i da sam nestao tijekom dana. On me prvi put vidio kad me našao na podu. Ponovno mu zahvaljujem. Pozdravljamo se. Spuštamo slušalice.

Nazivam Roditelje. Mama se javlja na telefon i prihvaća poziv.

James.

Zvuči mahnito.

Bok Mama.

Čekaj da pozovem tvog Oca.

Odmiče telefon, zove ga. On podiže slušalicu.

Kako si, James?

Dobro sam, Tata.

Sve je u redu?

114

Dobro sam.

Mama progovara.

Je li ti bolje?

Ne znam.

Osjećaš li se bolje?

Ne znam.

Jesi li što naučio?

Ne znam.

Uzdiše, izdiše frustraciju. Tata progovara.

James.

Da.

Mama i ja smo pričali s nekim od tamošnjih Savjetovatelja i želimo te posjetiti.

Ne.

Zašto?

Ne želim vas ovdje.

Zašto.

Jer ne želim.

Mama progovara.

Imaju nešto što se zove Obiteljski Program u kojem bismo proveli tri dana učeći o tvojoj bolesti i načinima kako ti možemo pomoći. Voljeli bismo ga proći.

Mojoj bolesti?

Alkoholizam i ovisnost o drogi su bolesti, James.

Tko vam je to rekao?

Piše u svim knjigama.

Točno. Knjige.

Nastaje neugodna stanka. Tata progovara.

Zaista bismo voljeli proći Program, James. Mislimo da bi to bilo dobro za sve nas.

Ne želim vas ovdje, i ako dođete, bit ću jebeno bijesan.

Mama progovara.

Možeš li molim te ne psovati.

Pokušat ću.

Još jedna neugodna stanica. Progovaram.

Vratite se u Tokio. Nazvat ću vas sljedeći tjedan i reći vam kako mi je. Otac progovara.

Jako smo zabrinuti za tebe, James.

115

Čujem Mamu kako plače.

Znam da jeste.

Zaista želimo doći tamo.

Plač.

Učinite što želite, ali nemojte očekivati od mene da sudjelujem. Trebaš li što?

Plač.

Moram ići.

Volimo te, James.

Znam.

Mama progovara.

Volim te, James.

Glas joj puca.

Znam, Mama.

Tata progovara.

Nazovi nas ako ti ikako možemo pomoći.

Moram ići, Tata.

Molim te razmisli o Obiteljskom Programu.

Bok, Tata.

Bok, James.

Mama jeca.

Bok, James.

Bok, Mama.

Mama jeca.

Volimo te.

Moram ići.

Spuštam slušalicu i duboko udišem i buljim u pod. Mama i Tata su u Kući u Michiganu koju nisam nikad vidio i Mama plače i Tata je pokušava utješiti i srca su im slomljena i žele me doći vidjeti i žele pokušati pomoći, a ja ih ne želim ovdje i ne želim njihovu pomoć. Moja Mama plače jer je njezin sin Alkoholičar, Ovisnik o drogi i Kriminalac. Tata je pokušava utješiti. Slomio sam im srca. Buljim u pod.

Vraćam se u svoju Sobu i sjedam na krevet. John je u svojem dijelu i kad me ugleda, ustaje i kreće prema meni.

Oprosti što sam dao posjetnicu tvojoj prijateljici.

Ne ljutim se.

U redu je ako se ljutiš.

116

Bilo nam je smiješno.

Smislio sam kako to ispraviti.

Ne ljutim se.

Dopusti mi da ispravim.

Nemaš što ispravljati.

Molim te.

Sjeda na rub mog kreveta, gleda me ozbiljnim pogledom.

Koliko godina imaš?

Dvadeset tri.

Tako si mlad.

Smijuljim se.

Što nudiš, John?

On duboko udiše.

Ovo je da se iskupim za sva svoja nedjela.

U redu.

I ako nije dovoljno, možemo se dogovoriti za nešto drugo.

Što nudiš, John?

Poseže u džep, izvlači sliku, daje mi je. Prikazuje prekrasnu Djevojku u bikiniju.

Što je to?

Moja Kći.

Prekrasna je, ali ne želim sliku tvoje Kćeri.

Ne radi se o tome.

Nego?

Želim ti dati nju. Možeš joj raditi što god želiš.

Zaboga, John.

Vraćam mu sliku.

Ne sviđa ti se?

Jebote, ne možeš mi dati svoju Kćer.

Moja Obitelj uzdržava nju i njezinu Majku.

I što onda?

Učinit će sve što kažem.

Gubi se, John.

Učinit će sve što kažem.

117

Onda joj reci da ide u Školu, da se kloni droga i da se kloni tebe.

To je dobar savjet.

Gubi se, John.

Žao mi je.

Neka ti ne bude žao, samo nestani.

Ustaje.

U redu.

Odlazi u svoj dio Sobe i liježe u krevet i pokriva se preko glave i čujem ga kako proklinje samog sebe. On je jedan jadni, bolesni, tužni seronja, a nekoć je bio nevini Dječak. Dječak kojeg je čekala budućnost, Dječak ispred kojeg je ležao cijeli život. Tata mu je bio bogat i moćan i jednog dana, jednog strašnog sjebanog dana, Tata ga je odlučio zlostavljati. Mogu zamisliti malog Johna u njegovoj Sobi, kako se igra s malim vojnicima, lego kockama ili bejzbolskim karticama, i mogu zamisliti njegova Tatu kako ulazi i zatvara vrata i govori mu da želi provesti malo vremena s njim. Kad je završilo, mogu zamisliti Johna kako se uvlači pod pokrivače i proklinje samog sebe. Sjedim i slušam kako John plače i volio bih da mu mogu nekako pomoći. Sjedim i slušam Johna i volio bih da mu mogu nekako pomoći. Nema nade za Johna, nema ni mrvu nade. Može ići u petsto Klinika i provesti deset godina prolazeći Dvanaest Koraka i ništa se neće promijeniti. Previše je slomljen da bi ga se popravilo, previše ranjen da bi ga se izliječilo, previše zlostavljan da bi se oporavio. Nikad neće upoznati sreću ili radost, sigurnost ili normalnost. Nikad neće upoznati užitak, zadovoljstvo, spokoj, jasnoću, duševni mir ili nešto slično mentalnom zdravlju. Nikad neće upoznati povjerenje ili ljubav. Jadni, bolesni, tužni Debilu. Nikad nećeš znati. Žao mi je.

Čujem glasove i komešanje vani i znam da je vrijeme za večeru. Odlazim do Johnova dijela i sjedam na stolac pokraj njegova kreveta. Još uvijek je pod pokrivačima, još uvijek mrmlja i proklinje, još uvijek se udara.

John?

Prestaje i mirno leži.

John?

Miran.

John?

Što hoćeš?

Vrijeme je za večeru.

Ne želim večeru.

Što ćeš raditi?

Ostati ovdje.

To je glupo.

Odlazi.

Izađi pa ćemo na večeru.

Odlazi.

118

Neću otići.

Odlazi.

Ne.

Zbacuje pokrivače sa sebe i bulji u mene svojim najopasnijim pogledom. Smijem mu se.

Što je toliko smiješno?

Tvoj opasni pogled nije baš opasan.

Opasniji sam nego što misliš.

Da, vjerojatno jesi, ali ne izgledaš tako.

Mijenja izraz lica u neobičnu grimasu i reži. Ponovno mu se smijem. Nije bolje.

Nije?

Ne.

Opušta se, izgleda normalno.

Želim biti sam.

Samoća ti neće pomoći, John.

Želim biti sam.

Bolje je biti s ljudima. Tako manje boli.

Kako znaš?

Znam.

Ne, ne znaš.

Vjeruj mi, znam.

John pogleda u mene, pa u pokrivač.

Hajde, idemo.

Boli me jako, James.

Znam.

Volio bih da prestane.

Znam kako je to.

Kako se nosiš s tim?

Nosim se i nadam se da jednog dana više neću morati.

Spušta pogled.

Da.

Podiže pogled i brzim pokretom ustaje i ja ustajem i odlazimo iz Sobe. Hodamo do Odjela i stajemo na kraj reda. Hrana je dostavljena i postavljena na stolu na Gornjoj Razini. Red vodi od stola dolje po stepenicama koje vode na Donju Razinu. Kako se red pomiče i dolazim sve bliže hrani, miris pokreće moju glad. Želim jesti i želim jesti odmah i želim jesti dok ne puknem. Želim želim želim želim. Gorivo. Istog jebenog trena.

119

Dok se penjem stepenicama, hrana i potreba me potpuno obuzimaju. Ruke mi drhte, srce ubrzava, nervozan sam, nestrpljiv i ljut. Buljim u hranu. Ne vidim, ne čujem, ne mirišem ništa drugo. Svaka sekunda traje sat vremena, svaki je korak maraton. Želim, želim, želim, želim. Gorivo. Istog jebenog trena. Ubio bih kad bi netko pokušao odnijeti hranu, ubio bih kad bi me netko pokušao spriječiti da dođem do nje. Trebam trebam trebam trebam trebam.

Dolazim do ruba stola, uzimam tanjur, guram plastični nož i plastičnu vilicu i papirnati ubrus u džep. Hrana je na pladnjevima i u zdjelama i muškarac iz restorana je poslužuje, a Leonard stoji pokraj njega i nadgleda. Pita me što želim i ja kažem sve. Pita me koji dio punjenog purana volim i ja mu kažem da nemam pojma što je turducken i nije me briga, ali ga želim mnogo. Leonard se smije dok tražim još i još i još. Ne jebe mi se za njega trenutno. Sad želim i trebam gorivo.

Sjedam na kauč pokraj Johna i vadim vilicu iz džepa i pokušavam je koristiti, ali ruka mi se previše trese pa počnem prstima gurati hranu u usta. Ne gledam je, ne kušam, žvačem je koliko je potrebno da bih mogao progutati. Nije je bitno iskusiti ili u njoj uživati. Bitno je napuniti se. To je sve što želim od ovog obroka. Napuniti se.

Pojedem sve na tanjuru i odlazim po još jedan. Pojedem i taj i odlazim po još. Pojedem i to i odlazim po još jedan. Pojedem i to. Pun sam, napunjen. Prešao sam preko potrebe, u zloupotrebu i lijepo mi je. Ruke i srce mi usporavaju, vraćaju mi se osjeti i sposobnost razmišljanja, tjeskoba i bijes blijede. Iznad potrebe i u zloupotrebu. Lijepo je osjećati se dobro. Lijepo je biti Doma.

Duboko udišem. Osjećam kako mi se želudac rasteže. Znam da se neće rastegnuti dovoljno. Nije još došlo, ali doći će, brzo i snažno.

Ustajem i John me pita kamo idem i kažem da ću se odmah vratiti i krećem prema Sobi. Penjem se stepenicama, kroz Gornju Razinu, kroz kratak Hodnik. Dok otvaram vrata, dolazi. Snažno i brzo. Tri metra sam od zahoda.

Dolazi i zatvaram usta i dišem kroz nos. Nisam je kušao dok je ulazila, ali osjećam joj okus sad kad izlazi. Riža i grah i komadići ribe i mesa. Snažni začini i komadi kruha.

Dišem kroz nos i trčim prema zahodu. Pokušavam progutati ono što mi je u ustima, ali sve više toga dolazi i gura se naprijed. Počinjem se gušiti. Guram vrata Kupaonice i naginjem se i podižem poklopac zahodske školjke i eksplodiram. Snažno i brzo. Samo teče. Još i još i još. Peče me lice i usne i usta. Srce šalje poruke rebrima, lijevom rukom i čeljusti. Grlo mi se napinje, želudac mi se napinje. Još i još i još. Još i još i još.

Prestaje teći i nekoliko puta duboko udišem i posežem prema kotliću i puštam vodu i ustajem i odlazim do umivaonika i umivam se i ispirem si desni i zube i grlo i nos od komadića bljuvotine i uzimam dug gutljaj hladne vode i on smanjuje pečenje.

Majica mi je uprljana pa je skidam i odlazim do svog dijela Sobe i dok oblačim jednu od svojih lijepih novih majica, John otvara vrata i proviruje glavom.

James.

Da.

Imaš telefonski poziv.

Tko je?

Ne znam, nisam se ja javio.

120

Odmah ću doći.

Završavam s oblačenjem i vraćam se do telefonske govornice. Otvaram vrata i sjedam i podižem slušalicu.

Halo?

Ženski glas.

Bok.

Poznajem taj glas, ali ne mogu ga nikamo smjestiti.

Tko je to?

Ne znaš?

Ne.

Povrijeđena sam.

Ne trebaš biti.

Jesi li se lijepo proveo danas?

Tko je to?

Moja Baka misli da si zgodan.

Smještam glas. Smiješim se.

To je lijepo od nje.

Misli da imaš lijepe oči.

Ne bih znao.

Zašto?

Duga priča.

Koliko duga?

Dvadeset tri godine.

To je dugo.

Da.

Stanka. I dalje se smiješim.

Pa, zvala sam da ti kažem što je rekla Baka.

Drago mi je da jesi.

Vidimo se sutra?

Vjerojatno.

Vjerojatno?

Duga priča.

Smije se.

Nadam se da se vidimo sutra.

121

To bi bilo lijepo.

Bok.

Hvala što si zvala.

Nema na čemu.

Spuštam slušalicu i buljim u nju i smiješim se. Ustajem i otvaram vrata i izlazim i dalje se smiješim i krećem u svoju Sobu i John me pita želim li kartati s njim i kažem mu da nisam spavao od jučer i da sam umoran, ali da ćemo kartati neki drugi put i on kaže u redu. Vraćam se u Sobu i dalje se smiješim i liježem u krevet i gledam knjige koje mi je Brat donio. Rat i mir, Don Quijote i knjiga o kineskoj religiji pod naslovom Tao Te Ching. Otvaram Rat i mir. I dalje se smiješim. Čitao sam već Rat i mir, ali vrijedi mu se vratiti. Smiješim se i dalje. Počinjem čitati. Ne mogu se maknuti od prve rečenice. Još uvijek se smiješim. Nisam spavao četrdeset sati. I dalje se smiješim. Imam još petnaest minuta. I dalje se smiješim.

Ruka mi klone.

Još uvijek.

Oči se zatvaraju.

Smiješim se.

Budim se i odlazim u Kupaonicu i tuširam se i perem kosu i zube i brijem se. Čekam povraćanje, ali ne dolazi. Dok izlazim iz Kupaonice, zastajem i buljim u zahod. Zahod je oduvijek bio moj jutarnji prijatelj i neprijatelj. Bio je moje spremište, potpora, jedini je uz mene samog upoznao pun razmjer moje bolesti. Dosadio mi je zahod. Kažem zahodu da odjebe. Pokazujem mu srednji prst i smijem mu se. Odlazim iz Kupaonice.

Oblačim lijepu, novu, čistu odjeću. Obuvam papuče. Odlazim do Ploče s poslovima. Moj novi zadatak je Kava. Punim veliki čelični aparat za kavu, uključujem ga i provjeravam radi li ispravno. Kad je kava gotova, natačem si šalicu. Probam je i ukusna je. Kava je mnogo lakši i ugodniji posao od Zajedničkog WC-a.

Odlazim do Blagovaonice. Uzimam zdjelu pahuljica i čašu narančinog soka i tražim mjesto za sjesti. Vidim Leonarda koji sjedi s Edom i Tedom. Odlazim do njihova stola i sjedam. Leonard me pogleda i progovara. Nisam bio siguran da ćeš jutros biti ovdje.

Jučer sam bio preumoran da odem.

Ed progovara.

Kamo si išao?

Urokati se.

Čim?

Crackom i cugom.

Ted progovara.

Ovisnik si o cracku?

Da.

Ja isto.

Ed progovara.

122

To sranje je odvratno.

Ted pogleda Eda.

Ti si odvratan, ti debeli, glupi, šljakerski Gade.

Možda sam debeo i glup—

Leonard progovara.

I ružan si.

Ed pogleda Leonarda i pokazuje mu srednji prst.

Možda sam debeo i glup i možda sam opaki šljakerski Gad.

Ted se smije. Ed nastavlja.

Ali nisam dovoljno glup da bih ikad pušio to sranje. Drogu iz geta. Ted progovara.

Da, ti si toliko pametan da sjediš usred jebene čeličane pijući votku i rukujući rastopljenim metalom.

Nikad nisam imao nesreću.

Što ti je bilo s kosom?

To nije bila nesreća, to je bila tučnjava. Nisam se snašao.

Ed, kao i uvijek, nosi povez na glavi. Progovaram.

Što ti se dogodilo s kosom?

Ništa. Leonard progovara.

Ne nosi taj smiješni povez jer ga voli.

Što se dogodilo?

Ništa.

Ted progovara.

Možeš mu reći ti ili ću ja.

Nećeš ti ništa reći.

Hoću ako ti ne kažeš.

Ed me pogleda, progovara.

Ševio sam jednu udanu ženu. Jedne noći bili smo u baru i ušao je njezin muž. Odlučili smo izaći van, a kad sam se okrenuo, on me udario bocom po glavi. Pao sam i tad me udario u jaja. Tu sam stvarno bio gotov. A on se nagnuo i zgrabio mi kosu ovdje.

Čini pokret iznad čela.

Znao je da sam stavio umetke devet mjeseci ranije i vukao je i vukao dok nije izvukao sva ta sranja. Sad mi je glava sva sjebana s ožiljcima i sranjima.

Trznem se.

Sranje.

Ted progovara.

123

Pitaj ga kako se osvetio Gadu.

Ed progovara.

Začepi, Ted.

Reci mu kako si mu vratio.

Razbit ću te.

Ted me pogleda.

Ništa nije učinio. Pustio je nekog Debila da mu iščupa jebene umetke s glave i ništa mu nije učinio. Ja bih mu odstrijelio kurac i poslužio ga njegovoj Mami u sendviču.

Doručak nestaje u sekundi. Sjedim i slušam kako se Ed i Ted svađaju i pričaju priče i smijem se dok ih Leonard podbada.

Ed je Pijanac i borac koji je četvrti put na rehabilitaciji. Njegov Sindikat je platio sva četiri navrata. Poslali su ga ovamo jer je to posljednji put da će mu platiti pokušaj Rehabilitacije pa su mu htjeli pružiti najbolju moguću priliku. Zahvalan je i kaže ako me ne mogu popraviti ovdje, mora da sam zbilja sjeban. Ed nije u braku, ali ima četvero djece, sve dječake. Kaže da su svi opaki gadovi, poput njega. Kaže da su najveća ljubav njegova života.

Ted je Diler i Kradljivac automobila, nedavno uhićen zbog spolnog odnosa s maloljetnom kćerkom nekog šerifa u Louisiani. Već je osuđen za dva kaznena djela i treće, prema zakonu, znači doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Pobjegao je i došao ovamo da se očisti kako bi mu to priskrbilo bodove u očima Vlasti jer Vlasti vole pojedince koji su prošli Liječenje. Plaća tretman novcem koji je zaradio prodajući crack. Nije oženjen i nema djece, ali kaže da ima finu kolekciju dobrih kučki.

Ed i Ted su dobri ljudi koji su slučajno loši i sviđaju mi se i prepoznajem se u njima. Iako dolazimo iz različitih dijelova zemlje, iako smo različite dobi, iako imamo jasno različite probleme, na mnogo načina smo jednaki. Alkoholičari. Drogeraši. Kriminalci.

Pojedem doručak i odlazim u Predavaonicu i sjedam i slušam Medicinsku Sestru koja govori o utjecaju droge i alkohola na jetru i to mi je blisko i kad više ne mogu slušati gledam kako Leonard novčićima gađa Ćelavčevu ćelu. Pogađa je u prosjeku svaki treći put.

Predavanje završava i ustajem i dok izlazim iz Predavaonice vidim Joanne kako stoji pokraj vrata. Daje mi znak rukom da dođem do nje.

Bok James, sjećaš me se?

Da.

Kako se zovem?

Joanne.

Smiješi se.

Možeš doći sa mnom do ureda na trenutak?

Mogu.

Hodamo kroz labirint Hodnika i zaustavljamo se pred jednim vratima. Na vratima je natpis Joanne P., 312. Joanne otvara vrata i ulazimo.

124

Zidovi su prekriveni slikama igrača bejzbola, novinskim člancima posvećenih Cubsima, slikama Joanne na konjima i vrhovima planina, diplomom s Harvarda, diplomom s Northwesterna i dvije velike preparirane ribe. Uz jedan od zidova nalaze se dvije velike fotelje udobnog izgleda, uz drugi pohabani kauč. U jednom kutu sjedi preparirana patka.

Možeš sjesti na kauč ili fotelju. Gdje god želiš.

Sjedam u fotelju. Ona obilazi stol i sjeda i gura prema meni pepeljaru.

Smijem pušiti ovdje?

I ja ću. Želiš kave?

Može.

Kakvu voliš?

Crnu.

Okreće se i poseže za aparatom za kavu i nalijeva dvije šalice kave. Palim cigaretu. Ponovno se okreće i dodaje mi šalicu.

Hvala.

Pazi, jaka je.

Volim jaku.

Smije se, pali cigaretu.

Znaš zašto si ovdje?

Želiš da razgovaramo o nečem.

Imamo rezultate psihologijskog testa koji smo ti dali prošlog tjedna. Želim da ih prođemo zajedno.

U redu.

Imaš kakvih pitanja prije no što počnemo?

Ne.

Poseže za spisom, otvara ga.

Test koji si rješavao zove se MMPI-II, što znači Drugo izdanje Minnesota Multifazičnog Inventara Ličnosti. To je empirijski zasnovan test za procjenu psihopatologije odraslih kojeg koriste kliničari prilikom dijagnosticiranja psihičkih poremećaja i odabira odgovarajućeg tretmana. Pomoću njega kliničari i drugi stručnjaci mogu dobiti općenitu psihološku procjenu nekog pojedinca.

Uvlači dim.

Pratiš me?

Aha.

Izdiše.

Koriste ga Škole, Uredi, Klinike, Bolnice, Sudovi, Zatvori, Vojska, pa i organizacije poput NSA-e, FBI-ja i CIA-e. To je standardizirani i naveliko korišteni test i uglavnom ga se smatra najboljim dijagnostičkim sredstvom na tržištu.

125

Ponovno uvlači dim.

Pitanja?

Zašto Minnesota?

Izdiše.

Sastavila ga je skupina profesora sa Sveučilišta u Minnesoti. Oni ga i objavljuju.

I što vam je rekao?

Depresivan si. Imaš nisko samopoštovanje. Pun si sukoba i imaš sklonost agresiji, ponekad nasilno reagiraš na sukobe. Upuštaš se u samodestruktivna ponašanja, imaš slabu otpornost na frustraciju, internaliziraš stres i nosiš se s njim kroz samodestrukciju. Neodgovoran si, ogorčen, neprijateljski i imaš psihološku sklonost ovisnostima.

Smijem se.

To nije smiješno, James.

Nastavi.

To nije šala.

Lakše se smijati. Sad nastavi.

Također si vrlo, vrlo gnjevan. Nevjerojatno gnjevan.

Pogleda me.

Isto tako, jako si inteligentan.

Uzimam gutljaj kave.

Čini se točno.

Zar ne?

Osim dijela s inteligencijom.

Zašto to kažeš?

Da sam jako inteligentan, vjerojatno ne bih bio ovoliko sjeban.

Ovisnici, kao skupina, obično postižu iznadprosječne rezultate na testovima inteligencije.

Zašto?

Reci ti meni.

Valjda smo dovoljno pametni da vidimo kako je sve usrano i odlučimo da je ovisnost jedini način da se s tim nosimo.

Priznaješ da si ovisnik.

Ponovno se smijem.

Da.

Nisam bila sigurna da hoćeš.

Priznajem.

126

Dobro, to je prvi korak prema oporavku.

Ako je to jedan od dvanaest, to je jedini koji ću poduzeti. Postaješ ljut.

Da.

Zašto?

U ovom trenu sam ljut jer razmišljam o nemogućnosti da mi ikad bude bolje.

Je li to sve zbog čega si ljut?

Ne.

Zbog čega još?

Više-manje svega.

Smije se.

Svega?

Smiješim se.

Zvuči glupo, ali je istina. Ljut sam zbog više-manje svega.

Otkad se osjećaš tako?

Oduvijek.

I kao Dijete?

Moje prve uspomene su bijes i bol.

To je loše.

Tako stoje stvari.

Mislim da ćemo, ako pronađemo izvor tvojeg gnjeva, biti na putu da riješimo većinu tvojih problema. Jedini način da dođemo do tvog gnjeva je kontroliranje tvojih ovisnosti, i jedini način da se one kontroliraju, zaista to vjerujem, je Dvanaest koraka.

Nema šanse.

Uzdiše, naslanja se. Palim novu cigaretu.

Znaš li postotak uspješnosti liječenja u ovoj Bolnici?

Ne.

Oko sedamnaest posto. To je postotak Pacijenata koji ostaju trijezni godinu dana nakon otpuštanja.

To je loše.

To je najviši postotak uspjeha u svijetu.

To je zbilja loše.

Radila sam u šest različitih centara, i sama sam Alkoholičarka i Ovisnica, i jedino što sam ikad vidjela da je uspjelo je Dvanaest koraka.

Ne izgledaš kao Alkoholičarka ili Ovisnica.

127

Svi zaposlenici, uključujući i Domare i Perače Suđa, su ovisnici ili alkoholičari. Ako zatrebaš pomoć, posvuda oko tebe su ljudi koji ti mogu pomoći.

To je utješno.

To je i cilj.

Koliko dugo si trijezna?

Sedamnaest godina.

Dugo.

I ti to možeš postići, samo moraš raditi ono što ti kažemo i vjerovati nam, čak i ako ti se čini glupo.

Ako uključuje broj Dvanaest, ne dolazi u obzir.

To je jedini način, James. Jedini.

Priznat ću ti nešto.

Cijenit ću to.

Otišao sam odavde prije dva dana.

Kamo si išao?

Išao sam pronaći neko sranje i ubiti se.

Zašto nisi?

Poznaješ Leonarda?

Znam za njega.

Leonard me spriječio.

To me iznenađuje.

Zašto?

To je druga priča.

Koja?

Pričat ćemo o tome neki drugi put.

Možda neće biti drugog puta.

Ozbiljno to misliš?

Da.

Zaista želiš umrijeti?

Znam da ne mogu nastaviti živjeti kako sam živio i znam da nikad neću vjerovati u Dvanaest koraka. Ljudi poput tebe stalno govore da je to jedini način pa mi se čini da si mogu odmah skratiti muke i poštedjeti sebe i svoju obitelj daljnje boli.

Zaista želiš umrijeti?

Jebeno se mrzim. Dosta mi je toga.

Zašto si još uvijek ovdje?

128

Obećao sam Leonardu da ću ostati dvadeset četiri sata. Onda su me posjetili Brat i neki stari prijatelji. Na kraju sam imao zaista lijep dan, najbolji dan u dugo vremena, i kad su prošla dvadeset četiri sata, bio sam previše umoran i previše sretan da razmišljam o samoubojstvu.

Možeš imati još takvih dana.

Ne ako ne mogu ostati čist.

Možeš ostati čist.

Ne ako je vaš način jedini način.

Jest, i ti to možeš.

Tresem glavom.

Ne.

Naslanja se i pali novu cigaretu i bulji u mene. I ja u nju. Progovara.

Moraš donijeti dvije odluke, James. Prva je želiš li živjeti, a ja vjerujem da želiš. Vjerujem da duboko u sebi znaš kakva bi šteta bila da se ubiješ. Vjerujem da su ono što pokazuješ svijetu i ono što imaš u sebi dvije različite stvari, i da znaš da je ono u tebi vrijedno spašavanja. Druga je odluka jesi li spreman poduzeti sve što je potrebno, i što ti kažemo da je potrebno, da se očistiš. Moraš odlučiti hoćeš li prestati biti tvrdoglav i jesi li spreman otvoriti se nečem što zapravo još ne poznaješ. Uzmi si vremena i razmisli. Kao što oboje znamo, ti si vrlo inteligentan mladić. Ako imaš bilo kakva pitanja, dođi. Ako odlučiš da je odgovor pozitivan, dođi do mene. Ako je odgovor ne, žao mi je, i sretno ti bilo.

Ona bulji u mene i ja u nju.

Imam pitanje.

Koje?

Zašto me niste izbacili odavde kad sam napao Roya?

Uvlači dim.

Lincoln i Ken su te željeli izbaciti. Ja te nisam poznavala, ali sam u dobrom odnosu s Hankom. Kad je Hank čuo što se dogodilo, došao je k meni i rekao mi da čovjek koji je napao Roya nije čovjek kojeg je upoznao. Rekao je da je čovjek kojeg je upoznao bio ljubazan i nježan i tih i sramežljiv i najsnažniji i najhrabriji čovjek kojeg je ikad vidio. Vjerujem Hanku i borila sam se da te zadržimo ovdje jer je on rekao da moramo.

Sviđa mi se Hank.

I ti se sviđaš njemu.

Vi ste prijatelji?

Lovimo i pecamo skupa, kartamo se. On je zapravo moj Dečko.

Smijem se.

Reci mu da sam ga pozdravio i da dobro pazim na njegov kaput.

Bit će mu drago.

Gotovi smo?

129

Nadam se da nismo.

Ustajem.

Vidjet ćemo.

Ustaje, dodaje mi posjetnicu.

Na njoj je moj kućni broj telefona. Ako nisam ovdje, a trebaš me, nazovi.

Što ako si kod Hanka?

On spava kod mene.

Smijem se.

Hvala.

Krećem prema vratima i izlazim i zatvaram vrata iza sebe. Hodam kroz svijetle Hodnike i natrag na Odjel. Dok ulazim na Gornju Razinu vidim da se većina muškaraca skupila na Donjoj. Sjede na kaučima i foteljama, a Ćelavac sjedi ispred njih. On govori, a Lincoln stoji sa strane i promatra ga. Silazim i sjedam na pod. Dovoljno sam blizu da čujem, ali dovoljno daleko da sam ipak sâm.

Moje najgore iskustvo, ono koje ću podijeliti s vama, isto je ono zbog kojeg sam i došao ovamo.

Spušta pogled, duboko udiše.

Iz Toleda sam. Prije dvije godine na Noć vještica, muškarac u kostimu lava oteo je i ubio djevojčicu. To je zbilja sve potreslo pa je Susjedsko Vijeće preselilo Noć vještica na prvi listopada, misleći da ćemo tako lakše kontrolirati stvari i spriječiti novu tragediju. Moje Djevojčice, Laura, koja ima šest, i Jennifer, koja ima devet godina, obožavaju Noć vještica. Vole glumiti i Noć vještica im je najdraži blagdan i svake godine se maskiraju u Princezu Leiju, a ja u Lukea Skywalkera. Sjednu otraga i vozimo se od Kuće do Kuće, praveći se da se vozimo u Millenium Falconu, a ja pilotiram.

Zastaje i pogleda Lincolna. Lincoln kima i podiže šaku kao znak snage. Ćelavac odgovara kimanjem i ponovno se okreće prema nama. Prije nekoliko mjeseci dogovorio sam se sa ženom, koja se zove Terry, da prestanem piti. Dio dogovora bio je da smijem piti bezalkoholno pivo kad god osjetim potrebu za nečim. Ja sam otišao i kupio dvadeset sanduka, sakrio devetnaest i držao jednog u frižideru u garaži. Imam problema sa spavanjem i ne mogu zaspati ako ne pijem, ali otkrio sam da ako popijem petnaest bezalkoholnih piva u jednoj noći, dobijem dovoljno za san.

Uzdiše.

Tako sam svake večeri jurio u Garažu pod reklamama i trusio bezalkoholna piva kako bih mogao spavati. Zvuči glupo, ali radiš što radiš, radiš što moraš.

Nekolicina muškaraca se smije. Lincoln im upućuje ozbiljan pogled. Prestaju.

Problem mog plana bio je to što od sveg tog lažnog piva nisam prestao željeti pravu stvar, štoviše, želio sam je sve više.

Zastaje, spušta pogled. Dok ponovno progovara, glas mu puca.

Sad postaje teško.

Lincoln progovara.

130

Odlično ti ide, samo nastavi.

Ćelavac ga pogleda, kimne, okreće se prema nama.

I tako je moja Žena morala u New Jersey na bar micvu svoje nećakinje Tine. Obično bismo na nešto takvo išli svi zajedno, kao obitelj, ali bar micva je bila jutro nakon naše Noći vještica pa smo Terry i ja odlučili da ću ja ostati doma s djevojčicama i odraditi Noć vještica, a ona će otići na bar micvu.

Suza mu se počne kotrljati niz obraz.

Odvezao sam Terry na aerodrom i obećao joj da neću piti. Čim je ušla u Avion, otišao sam u aerodromski bar i naručio votku.

Zastaje, briše lice.

Otamo sam otišao u prodavaonicu i kupio još i pio cijelim putem doma.

Briše lice.

Onda sam se ušuljao u garažu svog susjeda Ire i ukrao dvije boce chardonnaya i još jednu bocu votke i otišao u svoj podrum i ispio obje boce chardonnaya.

Suze mu cure.

Onda sam se maskirao u Lukea Skywalkera i pomiješao sve to u ogromnoj šalici s uzorkom Obi Wan Kenobija i krenuo van s kćerkama. Vidjele su da nešto ne valja sa mnom, ali pokušavale su se zabavljati.

Ponovno si briše lice.

Ne znam kad, ali u nekom trenu sam se onesvijestio u autu dok su cure bile na nečijim vratima.

Jeca.

Vratile su se i pokušale odgurati auto natrag do naše Kuće, ali one su malene djevojčice, a ja sam pretežak.

Jeca.

Onda su otišle do našeg susjeda Lena da potraže pomoć i kad su se vratile s Lenom i njegovom suprugom Ginny, otkrili su da sam popišao čitav kostim i auto.

Jeca.

Len me pokušao probuditi, a kad je uspio, napao sam ga. Vidite, Len ima dugu, gustu, svijetlu bradu, a ja sam bio toliko pijan da sam mislio da je to čovjek u lavljem kostimu otprije dvije godine.

Jeca.

O Bože.

Jeca.

O Bože.

Zastaje, briše lice, duboko udiše. Muškarci u Sobi sjede bez riječi. Podiže pogled.

Len me morao svezati vodilicom za pse kako bi me svladao, a supruga se morala vratiti iz New Jerseya prije Tinine bat micve.

131

Počinje glasno plakati.

Osramotio sam sebe, svoje Kćeri, svoju Ženu.

Neki se smijulje.

Postao sam ruglo cijelog susjedstva.

Potpuno se slama, nariče, jeca, skriva lice dlanovima. Neki se muškarci počinju smijati. Lincoln ih gleda, progovara.

Začepite.

Oni se smiju jače, pridružuju im se i drugi. Ćelavac podiže pogled. Lincoln progovara.

Ovo nije smiješno.

Smiju se još jače. Još ih se pridružuje. Ćelavac je zaprepašten. Lincoln progovara, glasnije, grublje.

Ovo nije smiješno.

Soba eruptira. Ćelavac ustaje i bježi iz Sobe, naričuči, jecajući i plačući. Lincoln staje ispred praznog stolca.

Vi mislite da je ovo bilo smiješno?

I dalje se smiju.

Nije.

Počinju se stišavati.

Čovjek vam je otvorio svoje srce. Svoje jebeno srce.

Nastaje tišina.

Otvorio se i ispričao vam najgori trenutak u svom životu, trenutak u kojem je udario dno i znao da treba pomoć.

Tišina.

To je teško učiniti, i on je hrabar čovjek, i zaslužuje poštovanje, a ne smijeh.

Lincoln trese glavom, snižava glas.

Mislite da ste svi frajeri jer ste možda uzimali jače droge od njega ili pili više od njega ili je vaše dno bilo niže od njegova, ali kad sam zatražio dobrovoljca, niste se iskazali. Sjedili ste ovdje kao preplašeni klinci.

Pokazuje u smjeru kojim je Ćelavac otišao.

Trebali biste učiti od tog čovjeka, trebali biste učiti iz toga što je danas učinio. Bio je hrabar i otvoren i iskren i učinio se ranjivim pred svima u ovoj Sobi. U tome je bit boravka ovdje, i takav će ga stav održati trijeznim.

Kreće prema van.

Razmislite o tome. Razmišljajte dugo i dobro.

Bulji kako samo on zna.

Dugo i dobro.

132

Odlazi. Ostaje potpuna tišina. Svi gledaju jedni u druge, posramljeni, čekajući da netko progovori. Leonard ustaje. Lincoln je u pravu i trebali bismo se ispričati malom, ali svejedno mislim da je priča bila jebeno smiješna.

Svi se smiju. Leonard ustaje, gleda na sat.

Vrijeme je za ručak. Idem jesti.

Odlazi i muškarci ustaju i kreću prema Blagovaonici. Ustajem i slijedim ih i stajem u red i uzimam pladanj hrane. Sjedam i slušam kako se Ed i Ted svađaju i smijem se dok ih Leonard izaziva i završavam i ustajem i odlažem pladanj na pokretnu traku.

Odlazim na Predavanje. Svećenik govori o različitim oblicima ispovijedi. Ne volim Svećenike, ne vjerujem Svećenicima, i ne zanima me ni riječ. Sjedam i buljim u pod i razmišljam o Ćelavcu. Pitam se gdje je i o čemu razmišlja, i dok u glavi vrtim njegovu priču, postaje sve potresnija. Iako nije živio u Slamu ili Getu i iako još uvijek ima posao, obitelj i život, izgubio je najvažnije što čovjek može izgubiti, svoje dostojanstvo.

Znam ponešto o gubitku dostojanstva. Znam da kad čovjeku oduzmeš dostojanstvo ostaje rupa, duboka crna rupa ispunjena očajem, poniženjem i samoprezirom, ispunjena gubitkom, izolacijom i Paklom. To je duboka, mračna, jeziva jebena rupa, i u toj rupi ljudi poput mene žive svoje jadne, sjebane, neljudske živote bez truna dostojanstva, i gdje umiremo sami, očajni, uništeni i zaboravljeni.

Predavanje završava i odlazim i vraćam se na Odjel i sjedim na vježbi u sklopu Terapije Racionalnog Reagiranja. Ken je vodi i objašnjava da Alkoholičari i Ovisnici imaju sklonost iracionalnom reagiranju u stresnim situacijama. Terapija Racionalnog Reagiranja je metoda odlučivanja koja se suprotstavlja tom iracionalnom ponašanju. Kad ste u nekoj situaciji, razmotrite sve mogućnosti. Uzmite si vremena, ostanite mirni, odaberite najzdraviju i najkorisniju opciju. To je vrlo racionalna filozofija.

Nakon vježbe održava se još jedna proslava mature. Tri muškarca koja ne poznajem odlaze. Odradili su svoje vrijeme i svoje Programe, spremni su se suočiti s Vanjskim Svijetom. Sretni su dok primaju svoje Kamenje i Medalje, dvojica plaču za vrijeme govora.

Ceremonija završava i svi plješću i neki kartaju, a neki gledaju televiziju, a neki se presvlače i odlaze u Teretanu na drugoj strani Klinike. Diplomanti odlaze. Ja odlazim u svoju Sobu i oblačim Hankovu jaknu i izlazim van. Nema Sunca. Život koji se jučer pokazivao povukao se. Tlo je hladno i tvrdo, zrak težak, Nebo crno, drveće savijeno pod težinom smrznutih grana. Hodam i pušim i pronalazim Stazu i puštam je da me vodi. Tamno je i tiho pod pokrovom gustog drveća i jedini zvuk koji čujem je probijanje mojih stopala kroz naslage suhog žutog lišća.

Slušam lišće. Buljim u tlo. Pokušavam se opustiti. Pokušavam zaboraviti gdje sam i zašto sam ovdje, pokušavam zaboraviti što me čeka u budućnosti. Pokušavam zaboraviti smrt, zatvor, oporavak. Pokušavam zaboraviti da postoji svijet izvan onog u mojoj glavi i pokušavam zaboraviti da postoji svijet u mojoj glavi. Pokušavam zaboraviti sve. Sve jebeno rasulo. Hodam, buljim, pokušavam se opustiti, pokušavam se opustiti. Pokušavam se opustiti. Pucketanje lišća pretvara se u oštro kotrljanje kamenčića koji me dovode do dugog, uskog Jezera prekrivenog nježnim plahtama tankog, izlomljenog leda. Buljim u led. U plićaku ispod njega skupine ribica plešu, trave leže na dnu, alge se hvataju za sve što pronalaze. Jedna školjka sjedi na dnu sama i tiha i zastajem i gledam je. Negdje u njoj nalazi se život. U jednom trenu, taj će život zbaciti ljusku i ponovno oživjeti. Život koji oživljava. Želim zaboraviti, ali ne mogu.

133

Ponovno hodam, i dalje pokušavam, i dalje i dalje. Obala se pretvara u široko prostranstvo visoke, suhe, žute trave i koraci mi utihnjuju na čvrstoj, crnoj zemlji. Dok hodam kroz travu, rukama dodirujem smrznute vrhove vlati i škakljaju me i smijem se i zvuk vlastitog smijeha me smiruje. Zaboraviti opustiti zaboraviti, kad bih se samo mogao opustiti. Škaklja me i smijem se.

Tvrda zemlja se pretvara u kaljužu i stajem na mostić od izblijedjele borovine. Duboki zadah močvare, presnažan da ga ubije hladnoća, sve natapa. Dok hodam, naginjem se preko Ograde i udišem zadah i buljim u daljinu iznad sumorne smeđe pustoši s mjestimičnim plutajućim trulećim komadima drveta, busenjem trave i bodljikavim sivim žbunjem. Usred truleži nalazi se otok, ogromna hrpa s čudovišnim izbočinama koje nalikuju na vještičje ruke. Začuje se zveket ispod hrpe i izlazi smeđa vidra s ravnim, oštrim repom i bulji u mene.

Hej, Debela Vidro.

Bulji u mene.

Hoćeš nešto moje?

Bulji u mene.

Dat ću ti sve.

Bulji u mene.

Daj mi svoje krzno i svoj rep.

Bulji.

A ja ću ti dati sve ovo sranje.

Što kažeš?

Sjedi i bulji u mene, kao da razmišlja, i nestaje ispod hrpe. Čekam da se vrati, ali ne vraća se.

Pametna si ti vidra. Jebena pametna vidra.

Smijem se i puštam Ogradu i hodam dalje. Most se spušta i silazim njime i dolazim do kamene staze koja okružuje još jedno maleno Jezero i pokušavam gledati kroz led, ali nema pukotina i led je pregust. Ako u njemu ima života, skriven je ispod hladnog, smrznutog oklopa.

Razmišljam i zaboravljam i noge me nose kroz sve gušću Šumu. Zrak je crn i lišće je gušće i pucketanje me hipnotizira i iako su mi oči otvorene, ne vidim ništa. Samo hodam.

Izlazim iz Šume i mraka, ali ne i iz svoje glave. Ispred mene je brdo prekriveno smeđom travom, penjem se na vrh, vidim Zgrade i klupe i jezero. Vidim pokretne sjene što stvaraju svjetla svijetlih, čistih, neudobnih Hodnika. Sjedam i smeđa trava je mokra i to mi ne smeta i oči mi lutaju prema vriscima koji dopiru iza tamnih prozora s rešetkama. Vrisci ulaze u mene i odzvanjaju odzvanjaju odzvanjaju i liježem i kaput mi je mokar i stražnja strana glave mi je mokra i zatvaram oči i slušam i razmišljam. Dopuštam si da osjećam da potpuno osjećam i osjećanje donosi lucidne, linearne tokove misli i slika i oni se vrte ponovno i ponovno.

Ne mogu prestati.

Moram prestati.

Ne mogu prestati.

134

Bol.

Jarak.

Svećenik.

Jebe mi se za Boga.

Nju.

Jebe mi se za nju.

Lula.

Upaljač.

Boca.

Ne mogu prestati.

Bol.

Uzmi.

Bijes.

Ubilački bijes.

Izvan kontrole.

Bijes.

Grijesi neoprostivi. Mjesta bez povratka. Šteta nepopravljiva. Plači.

Bori se.

Mama.

Tata.

Brat.

Plači.

Bori se.

Živi.

Upaljač.

Boca.

Lula.

Boca.

Mučnina.

Mučnina.

Mučnina.

Oporavi se. Nemoguće.

Ostani.

135

Nemoguće.

Jebe mi se za Boga. Jebe mi se za nju. Jebe mi se.

Ostani.

Živi.

Bori se.

Plači.

Odluka.

Odluka.

Odluka.

Donesi je.

Učini to.

Učini to.

Odluka.

Tokovi su lucidni i jasni i teku ponovno i ponovno.

Jasnoća. Smirenost. Mir.

Nagoni su nestali. Srce mi lupa polagano i mirno. Sve što znam i sve što jesam i sve što sam vidio osjećao učinio prošlost sadašnjost prošlost sad onda prije sad vidio osjećao učinio povrijedio osjećao spaja se u nešto više od riječi više više više i govori sad i kaže.

Ostani.

Bori se.

Živi.

Uzmi.

Plači.

Plači.

Plači.

136

Mučnina mi prekida san, izvlači me iz kreveta, baca me pred prijatelja i neprijatelja, baca me pred porculan. Prazni, razara, boli, ne pušta me.

Dolaze komadići želuca žuči i ostaci jučerašnje večere. Kiselina, šmrklji, pljuvačka. Krv. Potoci krvi.

Odlazim pod tuš i pojačavam toplinu i ispirem bljuvotinu sa svog lica i tijela. Skuplja se oko odvoda i gazim je nogama da nestane. Dosta mi je bljuvanja. Želim da nestane. Gazim ga nogama.

Perem zube. Novi izgledaju baš poput starih. Sviđaju mi se i drago mi je da ih imam. Bijeli ožiljak nastaje na mjestu rupe u obrazu. Još jedan podsjetnik na život koji živim.

I ne pokušavam pogledati se u oči.

Oblačim se i pravim kavu i natočim si šalicu i ispijam je. Jaka je pa ponovno povraćam i tuširam se i perem zube. I ne pokušavam pogledati se u oči.

Presvlačim se i pijem novu šalicu kave i odlazim na doručak i uzimam malo zobene kaše i prekrivam je šećerom. Sjedam za stol s Leonardom, Edom, Tedom i niskim mršavim crncem. Vidio sam tog crnca prije, ali ne mogu ga nikamo smjestiti. Leonard progovara.

Kak si, Mali?

Dobro sam.

Pokazuje prema crncu.

Znaš Mattyja?

Ne.

Matty, James, James, Matty.

Rukujemo se preko stola. Ja kažem drago mi je. On kaže drago mi je, Pizdo. Gledam ga pažljivije. Progovaram. Poznajem te odnekud.

On odgovara. Ima visok glas i govori vrlo brzo.

Odakle me dovraga možeš znati?

Nisam siguran. Gdje živiš?

Minneapolis.

To nije to. Kako se prezivaš?

Jebote, ovdje me ne smiješ pitati za jebeno prezime.

Dolazi mi. Znam odakle ga znam.

Prezivaš se Jackson.

Kako jebote to znaš?

Gledao sam te na TV-u. Bio si prvak svijeta u perolakoj kategoriji.

Smiješi se.

Bogme jesam.

137

I ja se smiješim.

I nikad te nisu htjeli intervjuirati jer toliko psuješ.

Bogme nisu, pizde.

Svi se smiju i zaboravljaju doručak i sjedimo i pijemo kavu i razgovaramo o raznim sranjima i smijemo se. Matty je olupina, sjena čovjeka koji je bio prije dvije godine, kad je bio jedan od najboljih boksača na Svijetu. Tad je imao dva naslova, bio bogat i slavan, oženjen i imao dva sinčića. Na nekoj zabavi u čast njegove pobjede, povukao je dim iz lule za koju su mu rekli da je puna trave, dok je zapravo bila puna cracka. Odmah se navukao, borio se još jednom i izgubio, potom nestao.

Neobično je sjediti nasuprot njega. Neobično je pomisliti da je čovjek kojeg sam nekoć gledao na televiziji ovaj čovjek ispred mene. Na vrhuncu svoje karijere, bio je borbeni stroj. Bio je brz, pametan, snažan i nepobjediv u svojoj težini od pedeset pet kilograma. Bio je zgodan, imao velik osmijeh, ni grama sala na tijelu, i tamnu, glatku besprijekornu kožu. Samopouzdanje mu je bilo vrhunsko, i ulazio je i vladao Ringom kao da je njegov.

Ništa nije ostalo. Malen je, ima najviše pedeset kilograma, kosa mu je zapetljana i nakovrčana, lice prekriveno otvorenim ranama, zubi žuti, smeđi i crni. Iako mu je samopouzdanje netaknuto, sumnjam da bi mogao naći Ring, kamoli vladati njime ili onesvijestiti nekoga u njemu. Ne pitam ga za Ženu i djecu jer ne želim znati, a on mi vjerojatno ne bi želio reći.

Blagovaonica se prazni. Ne primjećujemo zbog Mattyja i Leonarda i smijeha. Kad nam priđe jedan od Domara i kaže da moramo otići, svi zajedno odlazimo na Predavanje i Matty govori i psuje i nasmijava nas. Kad stižemo na Predavanje, sjedamo zajedno, podalje od ostatka Odjela, i prije nego što Govornik započne, Leonard vadi karte i počinjemo kartati poker. Nema uloga, i osim što Matty psuje sebi u bradu, igramo tiho, dajući si signale rukama i glavama.

Predavanje završava i pozdravljam prijatelje i hodam Hodnicima dok ne pronalazim vrata s Joanneinim imenom. Kucam, čujem kako kaže uđite, otvaram vrata i ulazim. Ona i Hank sjede na kauču i piju kavu i puše. Hank ustaje kad me ugleda i grli.

Kako si, Mali?

Razdvajamo se.

Dobro sam.

Daj da vidim zube.

Smiješim se.

Lijepi su.

Valjda.

Je li se isplatilo?

Preživio sam.

Ne znamo kako si to uspio, ali izgleda da zbilja jesi.

Isplatilo se.

Smije se, kreće prema vratima.

138

Posjeti me nekad.

Gdje?

U Kombiju ispred Ulaza.

Smijem se. Poseže za vratima.

Ne trebaš otići.

Vas dvoje vjerojatno trebate biti sami.

Volio bih da ostaneš.

Zastaje, pogleda me, sjeda pokraj Joanne. Ja sjedam u fotelju nasuprot njh. Joanne progovara.

Kako ti mogu pomoći?

Razmišljao sam o našem jučerašnjem razgovoru.

Što si zaključio?

Ostat ću ovdje neko vrijeme. Vidjeti kako bude.

Neko vrijeme?

Ništa ne obećavam.

Smiješi se.

Mislim da je to dobar početak.

Vidjet ćemo.

Oboje se smiješe.

Što je potaknulo ovo?

Ne znam.

Nešto je moralo biti.

Ne želim razgovarati o tome.

Zašto?

Jer ne želim.

Jer se osjećaš ranjiv?

Vjerojatno.

A ne voliš to, zar ne?

Tresem glavom.

Ne.

Ako se želiš oporaviti, moraš se naviknuti na ranjivost.

Valjda ste u pravu.

Hank i ja te nećemo povrijediti.

Znam.

139

Pokušaj. Budi ranjiv.

Gledam ih, duboko udišem. Progovaram.

Vidio sam jučer čovjeka kako plače. Vidio sam i prije ljude koji plaču, ali obično mislim da je to zato što su slabi ili jadni. Čovjek koji je plakao jučer plakao je jer je bio snažan i divio sam se njegovoj snazi. Znam da ljudi možda misle da sam snažan i opak, ali nisam. Ja sam ovca u vučjem krznu.

Udišem.

I tako sam razmišljao o tome i šetao i pokušavao zaboraviti ovo mjesto i sva sranja u koja sam se uvalio i ležao sam na travi i osjećao se mirnim, vrlo mirnim, i odlučio sam ostati neko vrijeme.

Kakav je to osjećaj bio?

Kao što sam rekao. Miran.

Imao si nešto što se zove Trenutak Jasnoće.

To je neki od vaših AA termina?

Da.

U tom slučaju, nisam imao Trenutak Jasnoće. Samo sam se osjećao mirnim.

Oboje se smiju. Joanne progovara.

Nije bilo toliko teško, je li?

Valjda nije.

To je jedino što moraš raditi da se oporaviš. Biti iskren, biti ranjiv, govoriti o tome.

Mislim da će biti ipak malo složenije od toga.

Malo, ali ne zaista.

Vidjet ćemo.

Trenutak šutnje. Ustajem.

Moram ići. Samo sam vam došao reći što sam odlučio.

Joanne progovara.

Drago nam je.

Krećem prema vratima.

Vidimo se uskoro.

Pozdravljaju me i izlazim i vraćam se Hodnicima na Odjel. Sjedam na pod s ostalima i gledam kraj neke emisije. Emisija je o slavnom Nogometašu koji je imao problema s alkoholom i prestao piti nakon Dvanaest Koraka i sad je Sudac Vrhovnog Suda i jako je sretan. Dok govori, sjedi u svojem vrlo službenom Uredu i nosi svoju vrlo impresivnu halju. Iza njega vise slike njega u nogometnom dresu i sve je savršeno i sve nadahnjuje. Sve to veoma nalikuje na obrazovni program za djecu i iako se trudim biti otvoren za novo dok sam ovdje, mislim da je to jebena glupost i pitam se nije li biti otvorenog uma ovdje jednako kao biti praznog. Otvoren um, prazan um. Ovaj Nogometaš koji se pretvorio u Suca neće me ni u što uvjeriti. Nema jebene šanse.

140

Emisija je gotova i svi osim mene plješću. Ja zviždim i dobivam mnogo ljutih pogleda. Ti me pogledi nasmijavaju pa ih dobivam još zbog smijeha, zbog čega se smijem još i više. Netko koga ne poznajem pita me što je toliko smiješno i kažem mu emisija i on mi kaže da odrastem i ja mu kažem da se neću pretvarati da je to glupo sranje išta više od glupog sranja i on odlazi odmahujući glavom. Otvoren um, prazan um. Pitam se je li to isto.

Odlazim na ručak i uzimam pladanj i nešto hrane i jedem s Edom i Tedom i Mattyjem i Leonardom. Govore uglavnom Matty i Leonard, dok se mi ostali smijemo. Nakon nekog vremena, naš je stol pun muškaraca koji su došli slušati Mattyja i Leonarda. Poslije ručka imamo Predavanje, no ne posvećujem mu previše pažnje.

Nakon Predavanja Ken me pita mogu li doći u njegov ured. Slijedim ga kroz Hodnike i kad stižemo u njegov ured, sjedam na stolac nasuprot njega.

Dugo se nismo vidjeli.

Aha.

Jesi li razmislio o onome o čemu smo razgovarali prošli put?

Ne sjećam se što je to bilo.

Jesi li spreman učiniti bilo što i sve što je potrebno da se očistiš i ostaneš takav?

Aha, razmišljao sam o tome.

Imaš li odgovor?

Ne.

Imaš li odgovor?

Ne.

Imaš li odgovor?

Ne.

Imaš li odgovor?

Buljenje u mene i neprestano postavljanje istog prokletog pitanja neće nas nikud dovesti.

Bulji.

Imaš li odgovor?

Smijem se.

Ne.

Nadam se da ćeš jednom imati.

Vidjet ćemo.

Uzdiše i trese glavom, gleda papire na svom stolu.

Želim da krenemo u srž tvojeg Programa.

U redu.

Izvlači i pruža mi nešto što izgleda kao dječja bojanka.

141

Počet ćemo s ovim.

Gledam u bojanku.

Što je to?

To je radna bilježnica Prvog Koraka.

Smijem se.

To je jebena bojanka.

Jednostavna je, da, ali smatramo da je jednostavan pristup najbolji. Želite da bojim bojanku?

Da.

Smijem se.

Imate kutiju bojica?

Ima ih na Odjelu.

Nadam se da nitko nije uzeo svijetloružičastu.

Zašto?

To je moja najdraža bojica. Ima je u paketu od šezdeset četiri. Gotov si?

Dosadio sam ti?

Dosadile su mi tvoje šale.

Nisu ti smiješne?

Ne.

Onda ću prestati na neko vrijeme.

Dobro.

Koji je rok?

Dva dana.

Kužim.

Na Gornjoj Razini imaš i Ploču s Ciljevima. Želim da napišeš svoje ime na nju i pokraj njega jedan životni cilj kojeg se nadaš ostvariti kad budeš čist.

Okej.

Imaš koju ideju?

Novi set zubi svake godine.

Nije smiješno.

Postati Predsjednik SAD-a.

S tvojim dosjeom, bit ćeš sretan ako ti dopuste glasati.

Napraviti najljepšu bojanku Prvog Koraka ikad?

Gotov si?

142

Dosadio sam ti?

Napiši cilj. Ne sprdaj se iz toga.

Potrudit ću se.

Smatram i da bi ti koristila promjena krajolika, pa ću te poslijepodne premjestiti u drugu Sobu.

Kakvu?

Dvokrevetnu. Warren i John odlaze danas, i mislim da bi bilo bolje popuniti tu Sobu novima.

Volio bih to.

Sredit ću sve i javiti ti broj Sobe kasnije.

Cool.

Izgledaš bolje, izgledaš kao da napreduješ, ali moraš nas početi shvaćati ozbiljnije. Mi tražimo napredak, ne savršenstvo. Samo daj sve od sebe.

Pokušat ću.

Dođi do mene kad završiš s radnom bilježnicom. Volio bih je pregledati s tobom.

Okej.

Ustajem i odlazim i hodam natrag do Odjela. Tražim Johna i Warrena i ne vidim ih pa odlazim do svoje Sobe i ulazim. John stoji kraj prozora, a Warren se pakira. Sjedam na svoj krevet.

Bok.

Warren progovara.

Bok.

John bulji kroz prozor.

Čujem da danas odlazite.

Warren progovara.

Da, odlazim.

Jesi uzbuđen?

Da, i nervozan. Pijanac sam cijeli život i bit će teško bez jednog lijepog, snažnog viskija na kraju svakog dana. Ili šest lijepih viskija. Bolje ti je bez toga.

Imaš pravo.

Ustajem, odlazim do njega. Prestaje se pakirati.

Sretno, Warren.

Hvala, James.

Rukujemo se. Snažno i čvrsto. Progovaram.

Zaista cijenim kakav s bio prema meni.

143

Bilo mi je drago, James, učinio bih to opet.

Otpuštamo stisak i odlazim do Johnovog dijela Sobe. Torbe su mu spakirane i leže na krevetu. I dalje stoji kraj prozora, buljeći u sivo ništa.

John.

Okreće se. Sav je u suzama.

Bok James.

Što nije u redu?

Bojim se.

Dođi ovamo.

Prilazi mi. Pokazujem na krevet.

Sjedni.

Sjeda na svoj krevet, izgleda kao krhki Dječačić. Sjedam pokraj njega. Zašto se bojiš, John?

Jer znam da mi nije bolje.

Zašto to misliš?

Jer znam to u duši.

Zašto onda ne ostaneš dok ti ne bude bolje?

Jer znam da to neće pomoći.

Zašto to misliš?

Jer mi nikad neće biti bolje. Nikad neću biti normalniji, nikad se neću osloboditi boli. Nikad nikad nikad.

Ne smiješ razmišljati tako, John.

Ti tako razmišljaš.

Trudim se prestati.

Kako?

Ne znam. Jednostavno se trudim.

Pogleda me, pogleda krevet, počinje ridati.

Ovdje se osjećam sigurno. Nitko mi ništa ne može, ni ja si ne mogu ništa učiniti.

Podiže pogled prema meni. Krhki mali Dječak.

Kad odem, znam da ću učiniti nešto glupo i znam da ću ponovno završiti u zatvoru i znam što će mi se dogoditi tamo i ne želim da mi se to više događa.

Primam ga za ruku, držim je, ne znam što reći. On plače plače plače jecajući, suze mu klize niz obraze, prsa mu se napinju pa opuštaju, napinju pa opuštaju.

Puštam mu ruku i grlim ga i on plače i nemam što reći.

Prestaje plakati i smiruje se i puštam ga i briše lice.

144

Žao mi je.

Ne treba ti biti žao, John. U redu je plakati.

Ja mnogo plačem.

Znam. Divim ti se zbog toga.

Zaista?

Da. Mislim da su muškarci koji plaču snažni.

Misliš da sam ja snažan?

Mislim da si snažniji nego što misliš.

Hvala, James.

Nedostajat će mi ovo mjesto.

I ti ćeš nama nedostajati.

Zbilja?

Aha.

Ne lažeš?

Ne, ne lažem.

Pogleda me, poseže za jednom od torbi, vadi olovku i karticu. Hoćeš li mi učiniti nešto, James?

Naravno.

Počinje pisati po kartici.

Kad izađeš, hoćeš li nazvati moju Kćer?

Ne opet to, John.

Ne, ne to.

Pruža mi karticu.

Hoćeš li je nazvati i reći joj da sam se ovog puta zaista trudio, najjače što sam mogao, i da bih volio da sam joj dao više, i da nisam toliko loš čovjek koliko joj govore da jesam.

Uzimam karticu, gledam Johna.

Bila bi mi čast, John.

I ako ikad budeš u istom mjestu gdje i ona, možda bi je mogao izvesti na večeru i...

Zastaje, počinje plakati, pokušava se suzdržati.

I samo budi dobar prema njoj i...

Ne može zadržati. Počinje plakati. Kao krhki mali Dječak.

I reci joj da mi je žao. Da mi je tako žao.

Grlim ga i puštam da plače plače plače i odguruje me, traži da ga ostavim samog i dok odlazim iz Sobe okrećem se prema njemu i vidim ga glave zakopane u jastuk i čujem kako jeca i nariče i izgovara riječ.

145

Ne.

Ne.

Ne.

Ostavljam ga samog njegovoj budućnosti i odlazim na Odjel i provjeravam da je kartica u mom džepu. Obavit ću taj poziv kad izađem. Nazvat ću tu Djevojku i reći joj da je njezin Otac bio dobar čovjek. Možda mi neće vjerovati i možda se neće predomisliti zbog toga, ali ja ću joj to reći.

Odjel je krcat i svi čekaju Johna i Warrena i njihovu Proslavu Mature. Ne želim to vidjeti ni sudjelovati u tome i pozdravio sam se već s njima pa počinjem hodati. Kao i jučer, jednostavno želim zaboraviti.

Nema zaboravljanja danas. Znam da će čim uđem u Šumu prevladati Bijes. Omata svaki osjećaj svaki osjet svaku misao. Ne mogu se nositi s osjećajima osjetima mislima pa ih prepuštam Bijesu. On ih proždire. Tuga koju osjećam postaje srdžba, smirenost postaje očajnička potreba. Želim uništiti sve što vidim. Ono što ne mogu uništiti želim unijeti u sebe. Sa svakim korakom, oni rastu. Srdžba i potreba. Srdžba i potreba. Srdžba. Potreba.

Želim piće. Želim pedeset pića. Želim bocu najčišćeg, najjačeg, najrazornijeg, najotrovnijeg alkohola na svijetu. Želim pedeset boca. Želim crack, prljav i žut i pun formaldehida. Želim hrpu metamfetamina u prahu, petsto doza LSD-a, veliku vreću punu gljiva, tubu ljepila veću od kamiona, bazen benzina dovoljno velik da se u njemu utopim.

Želim nešto, bilo što, sve više. Želim trebam želim trebam želim trebam dovoljno da se ubijem uništim sve zaboravim umrtvim prokletu bol dajte mi najtamniju tamu najcrnji mrak i najdublju najdublju najdublju jebenu rupu. U vražju mater, dajte mi. Stavite me u jebenu rupu.

Napuštam Stazu, probijam se kroz gustu, smrznutu šumu. Tresem se i srce mi ubrzava i stišćem šake i stišćem čeljust. Gazim grančice i sitno tek izniklo drveće, rukama odmičem sve što se nađe ispred mene. Oštar zvuk uništenja, stalno pucketanje me pali, razbješnjuje, čini da želim slomiti još nešto, uništiti još nešto, uništiti sve. Želim uništiti sve na svijetu. Želim uništavati.

Probijam se kroz gusto zimzeleno drveće do male, uske, okrugle Čistine. Prestajem hodati gurati boriti se i zatvaram oči i duboko udišem i nadam se da će me udah smiriti, ali ne uspijeva pa udišem ponovno i ne uspijeva ponovno ne uspijeva ponovno ne uspijeva. Želim se smiriti, no za mene nema mira.

Zašto sam ovdje. Kako sam došao na ovo mjesto u ovom trenu ovog dana s ovim osjećajima poviješću budućnošću problemima životom ovim užasnim sjebanim beskorisnim promašenim životom kako. Prije petnaest minuta grlio sam okorjelog Kriminalca i ovisniaka o kokainu koji je proveo djetinjstvo s očevim kurcem u ustima dok je plakao jer se bojao povratka u Svijet. Ručao sam s nekakvim opakim sredovječnim dvojnikom filmske zvijezde, bjeguncem od zakona i radnikom u čeličani iščupanih umetaka i duhom koji je nekad bio svjetski prvak. Dali su mi bojanku i rekli da će mi pomoći. Gledao sam nekakav glupi dokumentarac o nekom glupom Sucu i rekli su mi da će mi pomoći. Pozlilo mi je, kao što mi pozli svakog jebenog dana, i nije mi pomoglo. Imam dvadeset i tri godine i već sam deset godina Alkoholičar i Ovisnik o drogi i Zločinac gotovo jednako toliko, za mnom je raspisana tjeralica u tri savezne države i nalazim se u bolnici usred Minnesote i želim piće i želim drogu i ne mogu se obuzdati. Imam dvadeset i tri godine.

146

Dišem i tresem se i osjećam ga kako dolazi i gnjev i potreba i zbunjenost žaljenje strava sram mržnja spajaju se u savršen Bijes veliki i prekrasni i strašni i savršeni Bijes i ne mogu ga zaustaviti ili kontrolirati mogu ga samo pustiti da dođe dođe dođe. Neka dođe. Bijes je došao.

Vidim drvo i krećem na njega. Vrištim udaram rukama nogama grebem derem vučem lomim uništavam udaram vrištim udaram vrištim udaram vrištim. Radi se o malenom drvetu, malom Boru, dovoljno malenom da ga uništim, trgam mu grane od debla i lomim ih na komadiće jednu po jednu trgam i lomim i bacam na tlo i gazim ih gazim ih i kad više nema grana čujem glas i napadam deblo tanko je i puca na pola ponovno čujem glas ne obraćam pažnju na njega i bacam slomljeno deblo na grane polovica ga je još uvijek uspravna čujem glas želim iščupati prokletu polovicu iz tla i hvatam je i vučem vučem vučem i ne miče se ni centimetra i vučem vučem, ne miče se to jebeno drvo želim ga uništiti i puštam ga i čujem glas ne obraćam pažnju počinjem ga udarati nogama udarati udarati i glas kaže prestani, prestani prestani prestani. Prestani.

Okrećem se.

Duga crna kosa i duboke plave oči i blijeda bijela koža i krvavo crvene usne. Malena je, tanka, izmučena, povrijeđena. Stoji tamo.

Što radiš ovdje?

Šetala sam i vidjela te, pa sam te slijedila.

Što želiš.

Želim da prestaneš.

Dišem duboko i teško, gledam teško i napeto. Ispred mene je drvo koje moram uništiti želim to jebeno drvo. Ona se smiješi i prilazi mi, bliže bliže bliže, širi ruke i ja dišem duboko i teško gledam ona me obuhvaća svojim rukama s jednom rukom na mom zatiljku privlači me k sebi i drži me i progovara.

Sve je u redu.

Teško dišem, zatvaram oči, prepuštam se.

Sve je u redu.

Njezin me glas smiruje, njezine me ruke griju, njezin me miris opušta i osjećam otkucaje njezina srca i moje usporava prestajem se tresti Bijes se rastapa u njezinoj sigurnosti i ona me drži i kaže.

Sve je u redu

Sve je u redu.

Sve je u redu.

Nešto novo dolazi i osjećam se slabo, prestravljeno, krhko, ne želim biti povrijeđen i taj osjećaj koji sad imam je osjećaj koji imam kad znam da me mogu povrijediti jače i dublje nego fizički i uvijek se borim protiv njega i kontroliram ga i zaustavljam, ali njezin me glas smiruje njezine me ruke griju njezin me miris opušta i osjećam otkucaje njezina srca i da me ovog trena pusti pao bih i potreba i zbunjenost i strah i žaljenje i strava i slabost i krhkost otvaraju se nježnoj snazi njezina naručja i njezine jednostavne riječi u redu i počinjem plakati. Počinjem plakati. Počinjem plakati.

147

Dolazi u naletima. Valovi dolaze iz dubine ulaze duboko unutar mene grlim je i ona grli mene i opuštam se i nisam se osjećao ovako ovoliko ranjivo od desete godine i ne znam zašto nisam i ne znam zašto to osjećam sad i znam samo da osjećam i da je to strašno užasno jezivo gore i bolje od svega što sam ikad osjećao plakanje u njezinom naručju plakanje u njezinom naručju samo plakanje.

Povlači me na pod, ali ne pušta. Vrata su otvorena i trinaest godina ovisnosti, nasilja Pakla i svega što dolazi s njima izlazi u obliku gustih suza i snažnih jecaja i kratkog daha i dubokog osjećaja gubitka. Gubitak me ispunjava i potpuno preuzima. Gubitak djetinjstva tinejdžerstva normalnosti sreće ljubavi povjerenja razuma Boga Obitelji prijatelja budućnosti potencijala dostojanstva mentalnog zdravlja samog sebe svega svega svega. Izgubio sam sve i izgubljen sam sveden na masu tuge, žalosti, boli, očaja i slomljenog srca. Izgubljen sam. Izgubio sam. Sve. Sve.

Mokro je i Lilly me ljulja poput slomljenog Djeteta. Moje lice i njezino rame i njezina košulja i njezina kosa su mokri od suza. Smirujem se i počinjem polaganije i dublje disati i njezina kosa miriše čisto i otvaram oči jer je želim vidjeti i ona je sve što vidim. Potpuno je crna gotovo plava i sjaji se od vlage. Želim je dotaknuti i pružam ruku i prolazim njome od glave niz vrat preko leđa do struka, što je nježna prekrasna krivulja, i puštam je da nježno isklizne kroz vrhove prstiju i kad nestane nedostaje mi. Činim to ponovno i ponovno, a ona mi dopušta i ne govori ništa samo me ljulja jer sam slomljen. Slomljen sam. Slomljen.

Čuje se buka i glasovi i Lilly me privija jače i ja nju privijam jače i osjećam kako joj srce kuca i znam da ona osjeća moje i ona razgovaraju, naša srca razgovaraju na jeziku bez riječi nespoznatljivom, ali stvarnom držimo se i buka se približava glasovi su jači i Lilly šapće.

Sve je u redu.

Sve je u redu.

Sve je u redu.

I pušta me i ja puštam nju i ona ustaje, a ja ostajem na podu i ona me gleda.

Moram ići.

Gledam je.

Nazvat ću te kasnije.

Gledam je.

Bok.

Gledam je dok hodajući odlazi prema drugom kraju Čistine. Kad dolazi do ruba okreće se i nestaje u zimzelenom drveću i čujem joj lagane korake i glas, glas joj je nježan, i sjedim i dišem i sjedim i gledam. Sâm sam, izgubljen i slomljen. Zurim u gusto zimzeleno raslinje. Sam izgubljen slomljen.

Sunce zalazi i dolazi hladnoća i noć se spušta i umoran sam potrošen i potpuno prazan. Silim se da ustanem i probijam se kroz drveće do staze i puštam je da me vodi. Noge su mi teške, tijelo umorno i srce mi kuca polagano polagano polagano. Udaljenost je svega nekoliko stotina metara, čini se kao put oko Zemlje.

Treba mi sva snaga da otvorim vrata. Otvaram vrata i prolazim kroz Odjel i odlazim u Sobu. Dok ulazim vidim sve svoje stvari svoje nove prekrasne stvari složene na stolcu pokraj

148

kreveta. Bijesan sam dok ne ugledam pismo na vrhu odjeće. Posežem za njim i otvaram ga i čitam i od Kena je i piše kao što smo rekli, seliš se u novu Sobu i ispod je broj Sobe.

Uzimam odjeću i knjige, samo njih posjedujem, i odlazim. Hodam Hodnicima oko Odjela u potrazi za novom Sobom. Pronalazim Sobu i vrata su zatvorena, a ruke su mi pune pa ih otvaram nogom. Ulazim. Manja je od stare, sve je ostalo potpuno isto. Na jednom krevetu leži sredovječni crnac. Nisam ga nikad prije vidio. Pogleda me, i progovara

Većina ljudi kuca prije nego što uđe.

Ima dubok, polagan južnjački naglasak.

Nisam znao da je netko unutra.

Odlazim do praznog kreveta.

Svejedno si mogao pokucati.

Sjedam.

Oprosti.

Odlažem stvari.

Ti živiš ovdje?

Aha.

Kako se zoveš?

James.

Bok James, ja sam Miles.

Kao Miles Davis?

Baš kao Miles Davis.

Baš?

Da.

Zoveš se Miles Davis?

Da.

Smijem se.

Sviraš trubu?

Ne, sviram klarinet.

Pokazuje crnu kutiju pokraj svog kreveta.

Svirao sam trubu dok sam bio mlađi, ali kad je drugi Miles postao slavan, odustao sam. Bilo mi je previše.

Odakle si?

New Orleansa. Ti?

Živim u Sjevernoj Karolini.

Kojem dijelu?

149

Wilmingtonu.

Sviđa li ti se Wilmington?

Zgodno je, ali zapravo me boli kurac.

Smije se.

Čime se baviš u New Orleansu?

Sudac sam.

Kome sudiš?

Sudac sam Saveznog Prizivnog Suda.

To je velika stvar.

Sliježe ramenima.

To je što je.

Trpaš ljude u zatvor?

Jesam dok sam radio na Kaznenom Sudu, ali sad više ne.

Kako je to bilo?

Teško je poslati nekoga u Zatvor. Tamo ga ne čeka ništa dobro, čak i ako je to zaslužio.

Kimam.

Čime se ti baviš?

Upadam u nevolje.

Smije se.

Kakve nevolje?

Bilo kakve.

Jesi li i sad u nevolji?

Ne bih bio ovdje da nisam.

Ponovno se smije.

Jesi li u kakvoj drugoj nevolji?

Mogu li se pozvati na Peti Amandman?

Ako želiš.

Želim.

Pogleda na sat.

Jesi li već večerao?

Nisam.

Želiš li sa mnom?

Ustajem.

150

Hajdemo.

Ustaje i napuštamo Sobu. Prolazimo Hodnicima do Kantine i stajemo u red i uzimamo hranu. Kad sjednemo za stol, saznajem da je Miles Alkoholičar, da je u braku i da ima dvoje djece, i da je stigao danas popodne. Govori tiho i pažljivo, pomno bira riječi, mnogo kazuje rukama, očima i pokretima glavom. Dok ja govorim, on pažljivo sluša, ponekad ubacuje kimanje, smijeh, riječ potpore. Odmah mi postaje prijatelj, što me začuđuje. Uvijek sam mrzio Policajce i Suce, bilo kakve predstavnike autoriteta, i zadnje mjesto na svijetu gdje bih očekivao da ću se sprijateljiti s jednim je Klinika za odvikavanje.

Nakon nekoliko minuta pridružuju nam se Leonard i Matty i Ed i Ted. Tipični obrok s njima. Smiju se, ismijavaju jedan drugog, pričaju o svojoj prošlosti, ogovaraju druge Pacijente. Osim Milesa, na Odjelu je četvorica novih i Leonard, Matty, Ed i Ted ih procjenjuju, govore koji im se sviđaju, a koji ne, i stvaraju planove kako će ih zajebavati. Ima jedan niski debeli po imenu Bobby koji im se baš nimalo ne sviđa, iako ne znam zašto. Znam da mi je drago da nisam on.

Završavamo s jelom i zajednički odlazimo na Predavanje. Zajedno sjedamo. Ja sjedam uz prolaz i pogledom tražim Lilly. Kad uđe, srce mi poskakuje i ruke se tresu, ali nešto u meni to smiruje i stvari za koje ne postoje riječi pale se i počinju plamtjeti. Znao sam da ću nešto osjetiti kad je vidim, ali nisam znao ovo i ne znam ovo i iznenađen sam i nervozan zbog iznenađenja, a nisam inače nervozan. Obično sam samo bijesan. Nisam bijesan. Upalile su se i plamte.

Muškarac se uspinje na pozornicu i svi počinju pljeskati. Prepoznajem u njemu slavnu Rock Zvijezdu, bivšeg Pacijenta Klinike. Pobjednički podiže ruke i smiješi se i klanja i crna koža na njemu se sjaji i duga masna crna kosa mu visi i šarena svilena košulja leprša i njegove se velike okrugle srebrne naušnice njišu i svi su očarani. Daje znak za tišinu i pljeskanje prestaje i on počne teatralno koračati gore-dolje po pozornici. Zastaje i bulji u strop na trenutak kao da gore ima nešto osim stropa i ponovno nas pogleda i počinje govoriti dubokim, ozbiljnim glasom. Prve riječi su mu kad sam imao prvi hit single i postao slavan počeo sam zbilja jebeno partijati.

Odatle nastavlja s detaljnim prikazom svoje karijere. Govori koliko je nosača zvuka prodao i s koliko je žena spavao i koliko je nagrada dobio. Govori o životu na kotačima i kaže nije to lako čovječe, čak ni kad odsjedaš u luksuznim hotelima. Govori o mukama snimanja albuma i pritisku u životu Zvijezde. Govori o nacionalnoj opsesiji njegovim usnama i kosom i govori o melodijskoj kvaliteti svog glasa. Nakon nekog vremena, predugog vremena, počinje govoriti o piću i drogi. Kad govori o heroinu, lupka se po unutarnjoj strani lakta s dva prsta, kad govori o koki šmrca, za cuganje imitira pijenje iz boce, za tablete gestu kao da ih ubacuje u usta. Tvrdi da je na vrhuncu svoje ovisnosti uzimao pet tisuća dolara vrijednog kokaina i heroina dnevno miješanog s tri do pet boca cuge svake noći i oko četrdeset tableta Valiuma da bi mogao spavati. Kaže to potpuno iskreno i smrtno ozbiljno.

Umoran sam i potrošen. Nervozan i sretan. Miran sam. Da sam u normalnom stanju, ustao bih, pokazao u njega prstom, vrištao Prevara i srušio tog Debila na pod i izmlatio ga. Natjerao bih ga da se vrati i ispriča svima za traćenje njihova neprocjenjivog vremena. Nakon isprike, rekao bih mu da ako ikad više čujem da prosipa ta sranja u javnosti, odrezat ću mu tu neprocjenjivu kosu, razrezati neprocjenjive usne i uzeti sve te njegove proklete zlatne ploče i nabiti mu ih u šupak.

Ne sviđa mi se taj čovjek. Ne sviđa mi se to što govori i kako to govori. Ne vjerujem mu i ne može me uvjeriti u ta svoja sranja samo zato što je Rock Zvijezda. Bilo koja droga u količini vrijednoj četiri-pet tisuća dolara može ubiti Čovjeka nekoliko puta. Pet boca snažnog

151

pića bacilo bi u komu i najjačeg čovjeka na svijetu. Da je uzeo četrdeset Valiuma prije spavanja nikad se ne bi probudio. Nikad se ne bi probudio, i to bi možda bilo najbolje. Ovisnik je Ovisnik. Nema veze je li bijel, crn, žut ili zelen, bogat ili siromašan ili negdje u sredini, najpoznatija Osoba na svijetu ili nitko i ništa. Nije važno je li ovisan o drogi, alkoholu, seksu, kriminalu, kupovanju, hrani, kockanju, televiziji ili jebenoj obitelji Kremenko. Život ovisnika je uvijek isti. Nema uzbuđenja, nema glamura, nema zabave. Nema dobrih vremena, nema radosti, nema sreće. Nema budućnosti i bijega. Postoji samo opsesija. Sveobuhvatna, nepobjediva opsesija. Objašnjavati je, hvaliti se njome, razotkrivati je nije nigdje ni blizu istine o njoj, a istina je jedina bitna. Činjenica da taj čovjek stoji preda mnom i ostalima u Sobi i laže nam je svetogrđe. Istina je jedina bitna. Ovo je jebeno svetogrđe.

Predavanje završava i publika s entuzijazmom plješće i zviždi i Usne, Kosa, Koža i Svila na Pozornici se smiješi i maše i blista i šalje poljupce svojim vjernim Obožavateljima. Umoran sam. Potrošen sam. Nervozan sam i sretan i miran. Da sam u normalnom stanju, povratio bih. Čujem Leonarda kako nešto mumlja i pitam ga što je rekao i on se smije i kaže da razmišlja da pošalje nekoliko svojih Suradnika da porazgovaraju s Usnama o njegovom ponašanju. Smijem se i kažem da bi to bilo predivno. Bog te blagoslovio, Leonarde. Bilo bi to jebeno prekrasno.

Ustajemo i krećemo van i prije nego što izađem okrećem se kako bih vidio Lilly, ali ne vidim je, a ne želim da bude preočito, pa se okrećem natrag i hodam dalje. Volio bih je vidjeti. Želim je vidjeti. Ne vidim je. Vraćam se na Odjel i odlazim u Sobu i liježem na krevet.

Miles ulazi i sjeda na svoj krevet i poseže za klarinetom i vadi ga i pita me smije li svirati i kažem da samo sviraj što god želiš koliko god želiš i posežem za knjigom jednom od knjiga koje mi je Brat dao i ne gledam što uzimam jer mi je svejedno samo želim nešto čitati i zaokupiti si misli. Vratili su se gnjev i potreba živi su kao i uvijek žive i ostaju i izjedaju me. Moram nekako zaokupiti misli. Bilo što. Zaokupiti.

Uzimam kinesku knjigu, Tao Te Ching, najmanju od tri koje imam, jedinu koju prije nisam čitao. Malena je, tanka, mekog uveza. Naslov je napisan bijelim slovima na crnoj podlozi preko cijele stranice. Okrećem knjigu i gledam poleđinu na kojoj su citati iz tri izvora za koje nisam nikad čuo, ali zvuče kao neki usrani new age hippie časopisi. Gledam kategoriju u gornjem kutu. Piše Religija. Istog trena sam skeptičan. Ne samo zbog izvora citata i kategorije Religija, nego i zato što sam takve knjige uvijek svrstavao u istu kategoriju sa sranjima poput Astrologije, Aromaterapije, Kristalologije, Moći Piramida, Vidovnjaka i Feng Shuia, koji su mi svi u nekom trenu ponuđeni kao moguće rješenje mojih problema. Za mene je ideja da netko može misliti da će te stvari zaista riješiti njihove probleme, umjesto učiniti da na njih zaborave na neko vrijeme, potpuna budalaština. Ali Brat mi je dao tu knjigu pa ću je pročitati. Da mi ju je dao netko drugi, sad bi bila na dnu kante za smeće.

Dok je otvaram, Miles počinje svirati. Svira nježno i polagano. Niske i duge note, toliko niske i duge da se počinjem pitati kako diše. Zvuči kao da je lagano, iako znam da nije. Duboko i polagano i dugo i lako. Ne znam što to svira, ali sviđa mi se. Preskačem uvod. Ako ću knjigu baciti u smeće, bit će to zbog mog mišljenja o njoj, ne mišljenja nekog šupka koji je napisao Uvod.

Tekst počinje. Sastoji se od niza kratkih pjesama pod brojevima od jedan do osamdeset i jedan. Prvi kaže da je Tao ono što nema ime i što je iznad imena. Kaže da imena nisu potrebna za ono što je stvarno i ono što je vječno. Kaže da ako smo slobodni od želje, možemo spoznati misterij, ako smo u želju uhvaćeni, spoznajemo samo manifestacije. Kaže

152

da misterij i manifestacije potječu od istog izvora, mraka. Kaže da je mrak unutar mraka ključ svemu shvaćanju. Nisam uvjeren, ali neću je još baciti u smeće.

Čitam dalje. Čitam dalje i slušam duboko i polagano i nježno i dugo i lako. Čitam dalje u toplini svog kreveta i čitam dalje dok čekam da telefon zazvoni. Kad zazvoni, znam da ću čuti zvuk Lillynog glasa.

Broj dva. Ako postoji ljepota, postoji i ružnoća. Ako postoji dobro, postoji zlo. Biti i ne biti i teško i lako i visoko i nisko i dugo i kratko i prije i poslije trebaju, međusobno ovise, stvaraju i definiraju jedno drugo. Oni koji žive uz Tao djeluju ne djelujući i poučavaju bez riječi. Puštaju stvari da dođu i odu i žive bez posjedovanja i žive bez očekivanja. Ne trebaju, ne ovise, ne stvaraju, ne definiraju. Ne vide ljepotu ili ružnoću ili dobro ili zlo. Nešto jednostavno postoji. Jednostavno jest.

Broj tri. Ako previše cijeniš pojedince, narod postaje nemoćan. Ako previše cijeniš posjed, ljudi počinju krasti. Isprazni svoj um, napuni svoju jezgru. Oslabi ambiciju i ojačaj odlučnost. Odbaci sve što znaš i sve što želiš, ne obraćaj pažnju na one koji kažu da znaju. Vježbaj ne željeti, ne žudjeti, ne suditi, ne raditi, ne boriti se, ne znati. Vježbaj samo biti. Sve će doći na svoje mjesto.

Četiri. Tao se koristi, ali nikad ne iskoristi. Vječna praznina puna bezbrojnih mogućnosti. Nije ovdje, ail je uvijek tu. Stariji je i moćniji od svakog Boga. Nije ovdje, ali je uvijek tu. Stariji je i moćniji od svakog Boga.

Prestajem čitati i čitam ih ponovno. Od jedan do četiri, ponovno i ponovno. Riječi i riječi zajedno i značenje i kontekst toliko su jednostavni, tako temeljni, temeljni i istiniti, a to je jedino bitno, istiniti. Govore mi, imaju smisla, odzvanjaju u meni, smiruju me opuštaju umiruju. Čine mi se istinitima i to je jedino bitno, istina. Iako nisam stručnjak za to ni ništa slično, ni ništa osim bivanja propalitetom, čini se da shvaćam što mi govori ta knjižica, ta čudna prekrasna prosvijećena knjižica. Živi i pusti živjeti, ne sudi, prihvati život kako dođe i suoči se s njim, sve će biti u redu.

Zatvaram knjigu i puštam da me nose nose nose zvukovi klarineta. Duboki i polagani i nježni i dugi i laki, kao i misli u mojoj glavi. Nose me nose nose nose me.

Živi i pusti živjeti.

Ne sudi.

Prihvati sve kako dođe.

Suoči se.

Sve će biti u redu.

153

Vrištanje, dugo i glasno i užasno, kao Dijete koje živo gori. Sjedam. Tiho je i mračno. Ne znam je li to java ili san. U tom trenu se ponavlja. Kao Dijete koje živo gori. Ustajem iz kreveta i izlazim iz Sobe i slijedim vrisak. Dolazi iz Glavne Prostorije na Odjelu i sa svakim korakom postaje glasniji i snažniji. Kao jebeno Dijete koje je živo zapaljeno.

Bojim se. Nakostriješile su mi se dlake na vratu i rukama i srce mi tutnji i zvoni mi u ušima, glasnije je i snažnije sa svakim korakom. Želim da prestane. Bojim se. Jadno dijete. Bojim se. Jadno dijete.

Odlazim na Gornju Razinu. Tamo je već nekolicina muškaraca koji zapanjeno bulje prema Donjoj. Slijedim njihove poglede i zvuk vrisaka, koji se razlijeva prostorijom, i vidim Roya kako stoji na kauču držeći debelu drvenu palicu, krvavu i slomljenu pri vrhu. Lamata palicom, bori se s nevidljivim neprijateljima i vrišti iz petnih žila. Stara i poderana odjeća mu je krvava i prekrivena blatom, kao i lice i ruke i kosa, oči su mu široke i prazne, bjeloočnice užareno crvene, zjenice beskrajno crne.

Dolazi još ljudi, privučenih jezivim vriscima, i svi stoje na Gornjoj Razini gledajući Roya, nesigurni što učiniti i kako reagirati, nesigurni može li ga se zaustaviti. On je pak počeo još jače divljati i sad skače po kauču, udarajući palicom po njegovoj stražnjoj strani jednom rukom dok drugom grebe po svom licu. Pljuvačka mu leti iz usta, kapljice krvi padaju na sag i zidove i čini se da se upišao u gaće ili to upravo čini. Čini se da ne primjećuje da nije sam u Sobi.

Lincoln dolazi u pratnji krupnog muškarca odjevenog u sivu uniformu koji nosi radio i koji je vjerojatno neka vrsta Zaštitara. Na trenutak zastaju na stubama, gledaju u Roya i potiho se dogovaraju. Kad završe, počinju se spuštati i Roy prestaje vrištati i bulji u njih i podiže palicu i zamahuje prema njima.

Zašto me pokušavate ubiti?

Lincoln progovara. Tiho i smireno.

Roy?

Zašto me pokušavate ubiti?

Ne pokušavamo te ubiti, Roy.

Dolaze do dna stepenica i zastaju.

Tko je Roy?

Lincoln iskoračuje, muškarac ostaje na mjestu.

Jesi li uzeo što, Roy?

Roy skače po kauču. Maše palicom.

Ja nisam Roy.

Lincoln korakne naprijed.

Tko si ti?

Zovem se Jack i ubit ću te. UBIT ĆU TE, SMRADE PROKLETI. Lincoln se okreće i daje znak glavom muškarcu i on počinje nešto govoriti u radio. Lincoln se okreće natrag prema Royu.

154

Bok, Jack.

Smrskat ću ti glavu, dvolični Gade.

Zašto bi to učinio, Jack?

Jer sam ubojica. Hladnokrvni plaćeni ubojica.

Dolaze još dvojica muškaraca u sivom. Prvi pročišćava grlo. Lincoln se okreće, daje im znak glavom da krenu i korakne prema Royu. Muškarci posežu u džepove i izvlače rukavice od lateksa.

Bi li mi dao palicu, Jack?

Roy maše njome.

To nije palica nego toljaga. Razbijač lubanja.

Muškarci se približavaju.

Možeš li spustiti toljagu, Jack?

Dobit ćeš je samo ako je istrgneš iz mojih mrtvih ruku, Smrade.

Muškarci okružuju kauč, Lincoln staje ispred Roya koji se mršti i gunđa i vrti u krug.

Smrskat ću vam glave, Pušioničari.

Roy.

Mlatit ću vas dok ne crknete, Kurvini Sinovi.

Roy.

Muškarci gledaju u Lincolna, Lincoln u Roya. Roy se vrti, maše palicom i urla.

Ja sam Jack Razbijač lubanja. Smrskat ću vas u jebene komadiće. Lincoln daje znak prvom muškarcu, koji daje znak drugoj dvojici. U trenu kad im Roy okrene leđa, jedan ga hvata odostraga i baca na pod, od čega mu palica leti u zrak. Druga dvojica odmah skaču na njega i dok ga pokušavaju savladati on ih grebe i pokušava ugristi. Kad postane svjestan da je nadjačan počinje vrištati vrištati vrištati. Vrištati. Kao Dijete koje je živo zapaljeno.

Većina muškaraca s Odjela skupila se na Gornjoj Razini i gledaju hvatanje Roya. Jedan muškarac drži njegove noge, drugi donji dio torza, treći ga drži za ruke.

Nose ga po stepenicama i iznose s Odjela, a njegovi se vrisci nastavljaju dok ga nose Hodnicima. Iako ga odnose na neko vjerojatno neudobno mjesto, zasigurno će biti manje neudobno od onog u kojem je bio dosad. Ne može biti. To vrištanje. Nema šanse.

Lincoln, koji je dotad tiho gledao, okreće se prema nama.

Predstava je gotova, Dečki, vratite se u krevet.

Svi stoje na mjestu.

Vratite se u krevet.

Nitko se ne miče. Ted progovara.

Nemate više ništa na Programu?

Neki se smiju. Lincoln bulji u Teda.

155

Nije smiješno, Ted.

Ted progovara.

Mislio sam da je.

Lincoln ne obraća pažnju na njega.

Vratite se u krevet, svi. Razgovarat ćemo o ovome sutra.

Ustaje i bulji dok prvi muškarci polako kreću prema svojim Sobama. Kad svi odu, uspinje se stepenicama i odlazi. Potpuno sam budan i ne namjeravam se vratiti u krevet. Čak i ako se vratim, nema šanse da zaspem. Vrisci mi odjekuju mislima. Slike krvi i pljuvačke ne prolaze. Riječi ja nisam Roy žive su u meni. Proganjaju me praznina i ludilo u njegovim očima. Ne vraćam se u krevet. Vrisci su zvučali poput djeteta koje je živo zapaljeno.

Odlazim do aparata za kavu i počinjem pripremati prvu dnevnu dozu. Punim filtar jeftinim, industrijskim zrnima, punim spremnik za vodu i pritišćem prekidač. Stojim i čekam dok voda prolazi kroz prozirni smeđi filtar i grglja grglja grglja. Kad se voda smiri, natačem si šalicu kave i otpijem gutljaj i vruća je i gorka i dobra. Ne vraćam se u krevet. Trebat će mi kava. Trebat će mi. Odlazim do obližnjeg stola. Nekolicina se muškaraca skupila oko stola i raspravljaju o onome što se upravo dogodilo. Kažem im da je kava spremna i nekoliko ih se diže i odlazi po šalicu, a ja sjedam i slušam. Glavna tema razgovora je pitanje koja poznata droga može čovjeku učiniti ono što se dogodilo Royu. Mogao je to biti crack, mogli su to biti metamfetamini, PCP ili velika doza LSD-a, ništa drugo nema potrebnu snagu. Ted misli da je u pitanju crack. Nekoliko je puta doživio psihozu izazvanu crackom, a u posljednjoj je prošetao glavnom ulicom nekog malog Grada u Mississippiju odjeven u Djeda Božićnjaka, bacajući vreće govana na aute i prolaznike. Muškarac kojeg ne poznajem misli da se radilo o metamfetaminima i da Roy nije spavao nekoliko dana i da je ovo bio slučaj teške deprivacije spavanja. Svi ostali misle da se radilo o PCP-u ili LSD-u. I jedan i drugi dovoljno su snažni da ti pomrače um, uzrokuju halucinacije, izlude te. I jedan i drugi mogu to učiniti vrlo brzo ili nakon nekog vremena. I jedan i drugi mogu to učiniti već nakon prvog uzimanja. Ćelavac kaže da je Roy bio pijanac i da je mrzio droge i drogeraše i ne bi je nikad uzeo. On misli da je jednostavno poludio. Bez razloga, jednostavno poremećen um koji se konačno izgubio. Ja nemam nikakvu teoriju. Sjedim i slušam i pijem kavu i čekam da vrisci prestanu.

Muškarci polako kreću na spavanje, jedan po jedan, umorni od razgovora. Odlaze sve dok ne ostanem sam i jedini budan, ja i industrijska kava i blijedi tihi zidovi i polagani, usamljeni sati i živa, prevrtljiva tama gluhe noći. Sjedim za stolom i pušim cigaretu i pijuckam kavu. Slušam otkucaje sata koji ne vidim i razmišljam kako dolazi do toga da se poremećeni um konačno izgubi i prisjećam se. Sjedim buljim pušim pijuckam slušam tik tak prisjećam se. Poremećeni um može se izgubiti. Izgubio je sve. Prisjećam se.

Sjećam se nje. Sjećam se nje visoke i vitke duge plave kose poput svile njezinih očiju plavih očiju arktičkih očiju sjećam je se. Sjećam se odlaženja od nje onog popodneva kad sam donio vreću trave Lucindi. Sjećam se da sam je vidio sljedeći dan. Sjećam se da joj se nisam obratio, a želio sam, ali nisam mogao. Sjećam se da sam buljio u nju, nemirno i očito, nepomičnih očiju uperenih ravno u nju. Sjećam se da nisam znao je li me primijetila. Pao sam do kraja. Nisam znao je li me primijetila.

Buljio sam u nju tijekom čitave godine. Na Ulici, u Hodnicima, na pločnicima, za stolom, ispred kafića, u barovima, ujutro popodne noću. Ako sam se zatekao blizu nje, buljio sam. Želio sam joj se obratiti, ali nisam. Nikad bok, nikad kako si, nikad što ima, nikad čim se baviš, nikad ni riječ, samo buljenje. Nakon nekog vremena znao sam da je primijetila, ali mi nikad nije rekla da prestanem. Samo sam buljio.

156

Nestala je na početku treće godine. Nisam znao kamo je otišla niti sam ikoga pitao. Bilo je uobičajeno da Studenti provedu neko vrijeme u inozemstvu ili rade, pa sam pretpostavljao da će se vratiti. Da se nije vratila, otišao bih je tražiti. Otišla je i da se nije vratila, pretražio bih cijeli Svijet. Tražio bih dok je ne bih našao.

Sljedeći put sam je vidio na Predavanju. Bilo je to prvo Predavanje nove akademske godine, petnaest mjeseci nakon što je nestala. Došao sam mamuran, dehidrirao i umoran i sjeo u začelju Sobe, podalje od ostalih Studenata, najdalje što sam mogao. Spustio sam ruke na stol i položio glavu na njih i zatvorio oči i vrtjelo mi se u glavi, vrtio mi se želudac i cijelo tijelo i pokušavao sam se održati budnim i pokušavao sam se suzdržati da ne povratim nisam želio da mi pozli već prvi dan Predavanja. Podigao sam glavu kad je Profesor rekao dobar dan dobro došli u novu akademsku godinu i ona je bila tamo, u prvom redu, s Lucindom i još jednom djevojkom koju sam viđao, ali nisam poznavao. Bila je tamo. Nisam je vidio više od godinu dana. Pretražio bih cijeli Svijet. Bila je tamo.

Sjedio sam i buljio u nju. Zaboravio sam da sam pijan, zaboravio da mi je zlo, zaboravio da sam na Predavanju, zaboravio da sam na Faksu, zaboravio da imam prijatelje, Obitelj, život, ime, lice, um. Zaboravio sam sve, zaboravio zaboravio zaboravio sve i buljio u nju. Iako sam bio iza nje, primijetio sam da se promijenila. Udebljala se, pustila kosu, potamnila od sunca, isijavala tihim i mirnim samopouzdanjem kojeg prije nije imala. Nosila je crno i crnina je pojačavala svjetlinu njezine kose, i iako nisam vidio, znam da je pojačavala plavetnilo njezinih očiju. Išao bih na kraj Svijeta.

Kad je predavanje završilo nisam želio da završi samo sam želio buljiti ona je ustala i okrenula se kao da je znala da su dva oka usmjerena prema njoj i uzvratila je pogled i gledao sam u njezine arktički plave oči svojim blijedo zelenima. Zadržao sam njezin pogled dok se predavaonica nije ispraznila, a ona se okrenula i izašla. Duboko sam udahnuo i slijedio je.

Hodala je Hodnicima Zgrade. Bila je to Zgrada humanističkih znanosti, prepuna uzbuđenja i buke zbog nove akademske godine. Hodala je brzo, ali zastajala prilikom skretanja i na stubištima dovoljno dugo da vidim kamo ide i dovoljno dugo da mi pokaže da želi da vidim kamo ide. Arktički plavo i blijedo zeleno. Gledali smo se. Izgubio sam je iz vida negdje u blizini glavnog ulaza i uspaničio se. Nisam je želio izgubiti i izjurio sam van gledajući oko sebe želim je vidjeti buljiti u nju kamo je otišla Arktički plavo kamo kamo kamo i tad sam začuo glas koji me doziva imenom izgovarajući ga čisto, bistro, jednostavno i snažno poput sunčevih zraka na stijeni u plitkoj vodi. Bistar čist jednostavan i snažan glas rekao je moje ime James.

Zastao sam i okrenuo se i ona je stajala na velikoj, širokoj kamenoj stepenici, prvoj u nizu od deset. Stajala je tamo i čekala me.

James?

Što je?

Zašto buljiš u mene?

Što?

Buljiš u mene. Želim znati zašto.

Znaš zašto.

Ne znam.

Znaš.

157

Znaš, samo želiš to čuti od mene.

Reci mi zašto buljiš.

Duboko sam udahnuo.

Kad sam te prvi put ugledao, moje je srce palo. Kad sam te drugi put ugledao, moje je srce palo. Treći put četvrti put peti put i svaki put odonda, moje je srce palo.

Buljio sam u nju.

Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio. Tvoja kosa, tvoje oči, tvoje usne, tvoje tijelo, način na koji hodaš, smiješiš se, smiješ, tvoji obrazi kad si ljuta ili uzrujana, kako vučeš noge kad si umorna. Sve je na tebi prekrasno.

Buljio sam u nju.

Kad te vidim, Svijet staje. Staje i jedino što za mene postoji si ti i moje oči koje gledaju tebe. Nema ničeg drugog. Nema zvuka, nema drugih ljudi, nema ni misli ni briga, ne postoje ni jučer ni sutra. Svijet jednostavno staje i postaje prekrasno mjesto u kojem si samo ti. Samo ti, i moje oči koje gledaju tebe.

Buljio sam.

Kad odeš, Svijet ponovno krene, i nije više toliko lijep. Mogu živjeti u njemu, ali ne sviđa mi se. Samo se vrzmam po njemu i čekam kad ću te ponovno vidjeti da ponovno stane. Volim kad stane. To je najbolja jebena stvar koju sam ikad upoznao ili osjetio, najbolja stvar, i zato, Prelijepa Djevojko, buljim u tebe.

Stajali smo blizu jedan drugog, gledajući se, Arktički i blijedo, neprekidno i snažno. Svijet je stao i ništa drugo nije postojalo. Samo ona i ja, Arktičko i blijedo, neprekidno i snažno.

Nasmiješila se.

Ovo je bilo predivno.

Bilo je istinito.

Hvala ti.

Nema na čemu.

Što ćeš sad raditi?

Imam još jedno Predavanje. Onda ću se napiti.

Ozbiljno?

Aha.

Priče su istinite?

Ne znam što si čula, ali vjerojatno jesu.

Nadala sam se da nisu.

Ne znam što da ti kažem.

Povlačim se, koraknem niz stepenice.

Hoćemo li se još vidjeti?

158

Nasmiješila se i kimnula.

Da.

Okrenuo sam se i otišao i noge su mi se tresle svakim korakom niz stube. Znao sam da me gleda kako odlazim i čeka da se okrenem kako bi mi se još jednom nasmiješila i želio sam još jedan osmijeh, želio da Svijet stane i ona je čekala, ali se nisam okrenuo. Nastavio sam hodati, sa slikom u mislima, Arktički i blijedo, neprekidno i snažno, prelijepo veličanstveno tajnovito i prekrasno. Bilo je u mojim mislima. Znao sam da će tamo ostati.

Slušam otkucaje sata koji ne vidim kako odmjeravaju davno nestale trenutke. Obuzima me kucanje i drži i nosi i zaokuplja me poput polaganog njihala pred očima idiota. Svijet je stao, ali ne kao prije, i ne na dobar način. Stao je i više ne ide naprijed kao nekad moj život je stao i više ne ide naprijed. Ne ide naprijed ni natrag ni nikamo jednostavno je stao. Jednostavno je stao.

Sat me drži usred ničega. Ničega. Ničega. Nema ničega osim sada i duboke noći. Sjedim za stolom sam pušeći cigarete i pijući kavu i slušam i preživljavam. Ne bih trebao biti ovdje ni bilo gdje. Ne bih trebao disati, zauzimati prostor. Nisam trebao dobiti ovaj trenutak ni bilo što drugo. Nisam trebao dobiti drugu priliku za život. Ne zavređujem je ne zavređujem ništa, a ipak je ovdje i ja sam ovdje i imam je, imam sve. Neću to dobiti ponovno. Ovaj trenutak i ova prilika su jedno te isto. Ovaj trenutak i ova prilika su jedno te isto i moji su ako ih želim. Želim ih. Sada i koliko god dugo ih mogu imati oboje su dragocjeni i kratkotrajni i ne smijem ih potratiti. Trenutak i prilika i život, sve u nevidljivom otkucaju sata koji me drži u ništavilu. Moje srce kuca. Zidovi su blijedi i tihi. Preživljavam.

Mrak polako nestaje i svjetlost ga polako savladava. Odjel je potpuno miran i prazan. Ustajem i želim duboko udahnuti, udahnuti bez granica i odlazim do vrata i otvaram ih i izlazim. Hodam prema jezeru prekrivenom gustom maglom. Magla lebdi nad čistim mirnim crnilom vode, podiže se ne mičući se, mijenja oblik, ali ostaje ista. Sviđa mi se magla i želim je upiti u sebe. Želim je popiti i ispuniti se njome. Želim je progutati, pretvoriti se u nju. Biti magla kao što i trebam biti. Pretvoriti se u ono što trebam biti.

Sjedam na srednju klupu. Hladi mi noge i leđa, no hladnoća uravnotežuje kavu, cigarete i noć. Nepomičan gledam oko sebe dok neka ptica leti i probija se kroz maglu poput ledenih blokova koji plutaju prema jugu. Uzdiže se iznad magle i slijeće na drvo i odmara se gledajući ne prema meni nego prema onome što je tražila. Više nije tamo gdje je bilo pa ostaje nepomična na drvetu. Gleda, traži, čeka. Stoji nepomična.

Začujem zvuk iza sebe i okrećem se. Ispred staklenih vrata pojavljuje se lik. Lik je zamotan u slojeve pamuka i svijetloplavog najlona, nosi naočale i šešir. Zatvara vrata i vidi me i kreće prema meni namjerno kroz debelu blistavu rosu. Ne želim ni njega ni ono što bi mogao nositi, pa se okrećem i gledam vodu, nepomičnu i snažnu. Ptica je još uvijek tamo. Gleda, traži, ispituje, čeka. Stoji nepomična.

Koraci se približavaju i vidim pamuk i najlon krajičkom oka. Pokušavam ne obraćati pažnju, no tad začujem glas.

Hej, Mali.

Poznajem glas.

Hej, Leonarde.

Staje ispred mene.

159

Mogu sjesti?

Buljim u maglu.

Nisam vlasnik klupa.

Smije se i sjeda.

Zašto si budan tako rano?

Buljim u maglu.

Nisam mogao spavati.

Zbog Roya?

Između ostalog.

Što je ostalo?

Ništa o čemu želim razgovarati.

Siguran si?

Da, siguran sam.

Leonard ustaje.

Idemo u šetnju.

Ostajem sjediti.

Ne hvala.

Hajde.

Ne.

Zašto?

Podižem pogled.

Nisam siguran da želim biti viđen s tobom u toj trenirci.

Pogleda sebe, pa mene.

Što ne valja s trenirkom?

Od čega je?

Prelazi rukom preko nje, smiješi se.

Mješavina umjetne svile, najlona i satena.

Smijem se.

To je prva stvar koja ne valja.

Koja je druga?

Imaš zlatni sat.

Volim taj sat.

I te smiješne naočale.

160

To je Gucci.

Briga me što je, smiješne su.

Skida ih, pogleda i stavlja u džep.

Ovako?

Bolje.

Smiješi se, pokazuje prema Šumi.

Idemo u šetnju, Mali.

Ustajem i krećemo i pronalazimo stazu koja vodi kroz šumu. Leonard me pita kako sam i odgovaram mu da sam dobro. Pita me još jednom i ponovno odgovaram da sam dobro. Ponovno me pita i odgovaram mu da sam dobro dovraga i on mi kaže da dobro nije ono što želi čuti već ga zanima kako sam zaista. Kažem mu da ne znam. Pita me što to znači i kažem mu da ne znam kako sam da se nekad osjećam dobro, a ponekad vrlo vrlo daleko od dobrog. On kaže da to znači da napredujem i da samo tako nastavim i da ću se oporaviti i da će mi se život srediti i da će sve biti u redu i ja mu se smijem. Pita me zašto se smijem i odgovaram mu da se smijem jer mi se čini da on kao Ovisnik o kokainu i Pacijent iste Klinike i Prvoklasni propalica nije baš u poziciji za dijeljenje savjeta. On se na to smije i kaže pronađimo mjesto za sjesti, Mali. Želim ti nešto ispričati.

Hodamo dok ne pronalazimo klupu uz jedno od manjih jezera. To je obična drvena klupa koja izgleda kao da je napravljena iz jednog komada drveta. Rubovi su joj nejednaki, površina neravna i hladna je poput svih ostalih klupa u to doba dana. Sunce je počelo izlaziti i bijele i žute zrake polako razbijaju maglu. Plutajući pokrovi od sivog leda pomiču se i pucaju, zvuk podsjeća na pucnjeve iz pištolja, voda kaplje sa siga što vise s ispruženih grana hrasta i bora i rastapa mraz na koji pada. Iako sam lagano odjeven, toplo mi je. Srce mi kuca i preživljavam i toplo mi je.

Leonard gleda prema jezeru. Mirniji je nego ikad, aura nasilja, kontrole i moći koju obično ima nestala je. Ruke mu mirno počivaju na krilu, disanje mu je duboko i polagano, oči su mu usmjerene na nešto u daljini, iako ne gledaju zaista u to. Bez pokreta, počinje govoriti.

Ispričao sam ti kako mi je umro Otac. Kako ga je pregazio i ubio kamion. Prije nego što je umro, ležeći u bolnici, primio me za ruku i rekao da mu je jedina želja u životu bila da ja jednog dana budem dovoljno uspješan da igram golf na igralištu koje je on kosio petnaest godina. Obećao sam mu da jednog dana hoću.

Leonard duboko udiše.

Ispričao sam ti i kako mi je Majka umrla i kako su me posvojili Michelangelo i Geena i odgojili kao svog sina. Osim što me odgojio, Michelangelo me uveo u svoj posao. Nije važno da znaš kakav je to posao. Važno je da me naučio kako se to radi i dao mi mjesto u njemu. Brinuo sam se za neke detalje, a on je pazio na mene. Tad se Michelangelu i Geeni ukazala prilika za preseljenje u Las Vegas. Otišli su, i poveli mene. Vrlo brzo nam je postalo vrlo dobro. Kako je rastao i cvjetao Vegas, rasli smo i cvjetali mi. Imali smo novac, Kuće, aute, sve što smo htjeli.

Leonard prestaje govoriti, bulji u tlo. Duboko udiše, podiže pogled.

Onda je Geena dobila rak. Bio je to gadan rak, rak kostiju, i odnio ju je brzo i brutalno. U jebena tri mjeseca pretvorila se iz najljepše žene na svijetu u jebeni kostur, a kad ju je ubio, na neki je način ubio i mene i Michelangela.

161

Trese glavom, bulji u daljinu iza jezera.

Više nikad ništa nije bilo isto. Michelangela je prestao zanimati posao i potpuno mi ga je predao. Nisam ga mnogo viđao poslije toga. Vjerojatno smo jedan drugog podsjećali na ono što smo izgubili. To su bile usrane tužne godine. Obojica smo počeli više piti i uzimati previše kokaina, no Michelangelo se potpuno izgubio.

Došao je dan kad sam trebao o nečemu popričati s njim, pa sam otišao do njegove kuće. Nisam bio tamo mjesecima, i kad sam ušao, pozlio mi je. Na stolovima su bila zrcala prepuna kokaina, boce i limenke posvuda, hrpe smeća u svakoj Sobi, plavuše s ogromnim umjetnim sisama ležale su na kaučima i oko bazena. Otišao sam do njegove Sobe i on je sjedio tamo s nekoliko djevojaka i hrpom droge. Rekao sam curama da odu i odveo ga van do bazena. Posjeo sam ga i pogledao ga u oči i rekao mu Mikey, kako te nije sram. Kako te nije sram što živiš ovako i oskvrnjuješ uspomenu na svoju ženu. Geena bi željela bolje za tebe, i ako je sad negdje gore u raju i gleda, najvjerojatnije plače i rida.

Nije rekao ni riječi. Samo se okrenuo i otišao. Nisam znao kamo je otišao, nije se uopće javljao, pa sam ga počeo oplakivati. Moje je tugovanje bilo kao i njegovo. Previše sam pio, uzimao previše kokaina i radio puno sranja.

Otprilike godinu dana kasnije, ležao sam u krevetu i čuo da je netko u kući. Uvijek držim pištolj ispod jastuka te sam posegnuo za njim i krenuo pogledati što se zbiva. Čuo sam nekoga u kuhinji i ušao i tamo ugledao Michelangela, dvadesetak kila lakšeg, u boljoj formi nego ikad. Pogledao me i upitao zašto je pobogu frižider tako prazan.

Zagrlio sam ga i pitao gdje je bio i rekao mi je da je bio ovdje, u ovoj Klinici, gdje smo danas ti i ja. Rekao mi je da je onog dana odlučio odvesti se u pustinju i pucati si u glavu, no kad je tamo došao, nije to mogao učiniti. Odlučio je da će, kad već mora umrijeti, umrijeti onako kako je i živio - dostojanstveno i časno. Čuo je za ovo mjesto i odlučio doći ovamo. Kupio je kartu i autom doputovao iz Vegasa i ostao dok mu nije bilo bolje. Tada je opet uzeo auto i putovao nekoliko mjeseci, posjetio Bijelu kuću, Key West, Bourbon Street i Aljasku. Posjetio je sve što je želio posjetiti, a nije prije imao priliku.

Došao je kući da mi kaže da odlazi u mirovinu i da želi da i ja dođem ovamo. Rekao je da mu je ovo mjesto promijenilo život. Rekao je da je otrijezniti se bila najteža stvar u njegovom životu, ali osim braka i života s Geenom, bilo je to najbolje što je u životu učinio. Želio je to i za mene, i rekao da neće otići ili umrijeti dok ja ne učinim isto.

Proveli smo ostatak dana igrajući golf i razgovarajući o ovom mjestu. Rekao je da je na početku mislio da je pogriješio. Razmišljao je o odlasku, no ostao je. Nekoliko dana kasnije osjećao se bolje i shvatio je da se nešto događa. Mjesec dana kasnije znao je da će mu biti dobro. Još uvijek je imao loše dane, gadne dane, dane kad je mislio da nema šanse, no izdržao ih je. Čvrsto se držao i borio svime što je imao sve dok se nisu vratili dobri dani. Kad je konačno bio spreman za odlazak, znao je da nikad više neće piti ni uzimati drogu, rekao je da je izašao odavde sretan i ponosan.

Sljedećih par dana još smo razgovarali o utjecaju koji je na njega imalo ovo mjesto i još smo razgovarali o mom dolasku ovamo. Otprilike tjedan dana nakon toga, došao je do mene i rekao mi da me vodi na večeru u moj omiljeni restoran. Ne znam kako je to uspio izvesti bez mog znanja, no organizirao je veliku večeru sa svim našim prijateljima, čak i nekim starima iz New Yorka. Kad smo ušli, svi su nas čekali. Jeli smo, pili, šmrkali koku. Michelangelo mi je rekao da će me sutradan odvesti na avion i poslati ovamo, pa sam zbilja navalio. Nakon nekoliko sati, rekao mi je da ide kući. Rekao je da ne želi više biti u blizini toliko pića i droge.

162

Zagrlio me i rekao da će doći po mene u podne i odvesti me na aerodrom. Zagrlio sam ga i rekao sam mu da ću ga čekati i da će se ponositi mnome poslije. On je rekao da to zna.

Leonard duboko udiše.

Okrenuo se i krenuo prema poslužitelju. Gledao sam ga s vrata dok je čekao automobil, u nadi da će se okrenuti kako bih mu mogao mahnuti. Dok je stajao tamo, pojavila se crna limuzina i spustila stakla. Znao sam što se zbiva i pokušao nešto viknuti, no prije nego sam uspio išta reći, pojavile su se cijevi. Počeli su pucati. Pucati na sve strane.

Michelangelo je pao istog trena, a oni su nastavili pucati. Kad sam stigao do njega, bio je gotov, pogođen šesnaest puta, dvaput u prsa, četiri u trbuh, ostatak u ruke i noge. Ljudi su trčali, posvuda je bilo krvi, i bio je gotov, pogođen šesnaest puta od kukavičkih gadova u autu.

Leonardov glas puca i suze mu počinju kliziti niz lice.

Držao sam ga dok je krvario. Samo ga držao i govorio mu koliko ga volim. Još uvijek je bio pri svijesti i mogao govoriti, no znao je da je gotov. Posljednjim je snagama podigao krvavu ruku i dodirnuo mi obraz. Pogledao me u oči i rekao živi časno i dostojanstveno, poštuj uspomenu na sve svoje Roditelje. Želim da igraš golf s članovima Kluba na onom igralištu kako je želio tvoj prvi otac, i želim da živiš trijezan i slobodan. Učini to za mene, Leonarde. Živi trijezno i živi slobodno. Bit će teško i strašno i gadno, ali ako samo izdržiš, sve će biti u redu. Samo izdrži. I tad je umro, na mojim rukama, ustrijeljen poput jebenog psa. Umro mi je na rukama.

Leonard se slama i počinje ridati. To je snažno potresno glasno razorno ridanje, ridanje koje dolazi iz rane koja nikad neće zacijeliti. Puštam ga da plače, ostavljam ga njegovim uspomenama, njegovom gubitku, njegovoj boli. Ponudio bih mu utjehu, no ona ne bi značila ništa. Rane koje nikad ne zacjeljuju moramo oplakati sami.

Sabire se i vraća mu se aura nasilja, kontrole i moći. Bulji u daljinu iza jezera u maglu i plutajući led koji puca, ali sa slikom mrtvog u mislima.

Nisam se ukrcao na avion sljedećeg dana niti nekog skorašnjeg. Pokopao sam Michelangela pokraj Geene i plakao na njihovu grobu ovako kako sam maloprije plakao i kako plačem kad god ih se sjetim. Onda sam proveo tjedan dana u kući potpuno razvaljen. Kad sam izašao, jedino na što sam mislio bila je osveta.

Proveo sam sljedeću godinu tražeći Gadove koji su ubili Michelangela. Poslije njih našao sam Gadove za koje su radili. Onda sam našao Gadove za koje su radili oni. Što sam im učinio nije vrijedno spomena, no reći ću ti da im nisam omogućio luksuz da umru u naručju nekog tko ih je volio. Godinu poslije toga sam proveo u pijančevanju i drogiranju i nastojanju da uđem na ono golf-igralište u Westchesteru. Nisam mogao, pa sam odlučio odmoriti se malo i doći ovamo, vođen mišlju da kad već ne mogu biti na ponos svog prvog oca, učinit ću to za drugog.

Bilo mi je teško boraviti ovdje i raditi ovo, mnogo teže nego sam pretpostavljao. Kad sam došao bio sam jebena olupina. Ne poput tebe, ali dosta loše. Svaka sekunda predstavljala je očajnički Pakao. Sad je već lakše, ali je još uvijek jebeno odvratno i još uvijek ima mnogo više loših dana nego dobrih i mnogo više loših osjećaja nego dobrih. Ne znam što mislim o Višoj Sili i Dvanaest koraka i svemu ostalome o čemu ovdje pričaju, ali znam da u trenucima kad je gadno, kad mislim da više ne mogu, ako se samo čvrsto držim svega što imam, sranje se popravlja. Stari je bio u pravu, kao i obično, i rekao je istinu na samrti. Samo izdrži. Samo izdrži.

163

Leonard se okreće i gleda u mene. Ja gledam njega.

Ispričao sam ti ovo iz mnogo razloga. Najvažnije je da kad si na dnu, i kad misliš da više ne možeš, izdržiš, i prije ili kasnije, sranje će se popraviti.

Buljimo jedan u drugog.

Kao što sam ti već rekao, Mali, odeš li, sredit ću da te vrate. Koliko god puta bude potrebno, sredit ću da te vrate. Možeš me iskušati ako hoćeš, ali preporučujem ti da to ne učiniš. Najpametnije bi ti bilo poslušati moj savjet. Možda sam Ovisnik o koki i Pacijent i Prvoklasni propalica, ali dajem ti dobar savjet. Budi pametan, budi snažan, živi časno i dostojanstveno, i drži se.

Gledamo se. Slušam ga i poštujem i poštujem riječi koje govori. Istinite su. Dolaze iz iskustva i osjećaja. Mogu vjerovati u te stvari. Istina, iskustvo i osjećaj. Vjerujem u njih. Samo izdrži.

Misliš da to možeš?

Kimam.

Da, mogu to.

Smiješi se.

Nećeš se sukobiti sa mnom oko toga?

Tresem glavom.

Ne, neću se sukobiti s tobom.

Već ti je bolje, Mali.

Smijuljim se. Okrećem se i ponovno gledam prema Jezeru. Magle više nema, led se smanjio, sige kaplju brže i jače. Sunce je izašlo i nebo je plavo prazno plavo svijetloplavo čisto plavo. Popio bih nebo kad bih ga mogao popiti i slavio ga i pustio da me ispuni i prožme. Bolje mi je. Prazno čisto i svijetlo i plavo. Bolje mi je.

Leonard progovara.

Vrijeme je za doručak.

Aha.

Leonard ustaje. Ja ga gledam.

Hvala ti, Leonarde.

Smiješi se.

Nema na čemu, Mali.

Ustajem. Razmišljam da kažem još nešto, ali ne poznajem riječi kojima bih izrazio snažnu, jednostavnu i duboku zahvalnost koju osjećam. Pružam ruke i grlim Leonarda. Ne poznajem riječi, pa puštam djela da govore. Snažna, jednostavna i duboka zahvalnost. Djela govore istinu.

Razdvajamo se i krećemo natrag prema Klinici. Dok hodamo Stazom, mimoilazimo se s drugim Pacijentima i pozdravljamo ih ili im kimamo ili razmjenjujemo pokoju riječ. Čini se da većina hoda rekreativno, a većina izgleda i kao da znaju kamo idu. Neki hodaju da bi hodali. Tek nekolicina izgleda izgubljeno.

164

Dolazimo do Blagovaonice i uzimamo pladnjeve i hranu i sjedamo za stol k Mattyju i Edu i Tedu i Milesu i muškarcu po imenu Bobby. Bobby, nizak i debeo, ružičaste kože i crvene kose tipične za Irce, ispred sebe ima ogromni tanjur pun hrane. Između divovskih zalogaja jaja, priča priče. Matty, Ed i Ted ga podbadaju, Miles sjedi i tiho sluša.

Ne odaje da je primijetio naš dolazak. Ne prestaje jesti i govoriti, debeli mu se podbradak ne prestaje tresti. Priča o Mafijašima koje poznaje u Brooklynu i tvrdi da upravlja njihovim novcem, a oni mu zauzvrat nabavljaju žene i drogu i sve što poželi. Dok govori o količini droge, Matty se smije i kaže da je trebao tražiti više. Bobby se tad ispravlja i kaže da zapravo i jest tražio više. Dok govori o ženama, Ed mu kaže da četiri odjednom nisu ništa posebno, pa Bobby kaže da je sljedeći put imao osam. Spominje crack i količine koje je popušio i Ted ga pita kakav je to osjećaj, da je oduvijek želio probati. Bobby mu kaže da je poput vrlo snažne trave. U stvarnosti, to nije ni slično. Ted mu se smije, hineći čuđenje.

Leonard sjedi i pozorno gleda i sluša. Povremeno ispituje Bobbyja o ljudima koje tvrdi da poznaje i odakle ih poznaje. Ne mogu procijeniti poznaje li Leonard ljude o kojima govore, no vidim da ga Leonard odmjerava. Ne čini mi se impresioniran.

S vremenom mi dosađuju Bobby i njegova sranja i smijuljim se na komentar o količini novca koji zarađuje, za koji tvrdi da se radi o više milijuna godišnje. Prestaje govoriti i pogleda me i pita koji se kurac smijem. Pogledam ga i kažem mu da su mi zabavne njegove izmišljotine i Miles progovara prvi put od doručka i kaže da svakako jesu. Bobby, poput svih lažljivaca suočenih s razotkrivanjem, istog trena postaje ljut i počinje se braniti. Pita me što si umišljam tko sam i zašto se zabavljam optužujući ga. Kažem mu da nisam nitko i da se tako zabavljam jer sam tako odlučio. On mi odgovara da nije tip koji bi samo tako dopustio da ga se blati i da neka povučem svoju izjavu ili ću snositi posljedice i slika njega kako mi pokušava nešto učiniti, njegovih sto pedeset kila kako podrhtavaju i kreću na mene u napadu iskonskog bijesa je smiješna. Smijem mu se i on ustaje i pita me želim li odmah hajde mali hajdemo odmah i ja ustajem i kažem nema frke, možemo odmah. On pogleda prema Lincolnu i Keithu, koji jedu nekoliko stolova dalje, i kaže imaš sreće što su oni ovdje, inače bih te razbio. Smijem mu se i uzimam svoj pladanj i odlazim.

Odlažem pladanj na pokretnu traku. Dok se okrećem, sudaram se s Lilly. Pladanj joj ispada iz ruke i pada na pod i nastaje nered i ona se saginje da pokupi stvari i ja se saginjem da joj pomognem. Dok posežem za praznom šalicom za kavu ona prelazi svojom rukom preko moje i osjećam da se u njoj nalazi neki papirić. Kad odmiče ruku, papirić ostaje. Poput dilera droge na uglu. Dvije ruke razmjenjuju mali komad papira ispod potpuno obične geste. Njezina ruka na mojoj ruci. Papirić ostaje.

Podižemo tanjur i praznu zdjelu za pahuljice i vilicu i nož i žlicu. Stavljamo ih na njezin pladanj i ona stavlja pladanj na pokretnu traku i ja odlazim. Baš kao na Uličnom uglu. Želim ono što je na ili u papiriću i želim to istog trena. Baš kao i na Uličnom uglu, znam da moram čekati dok ne ostanem sam. Baš kao i na uglu, znam da bi mi bilo bolje bez toga.

Stavljam papirić u džep i odlazim u Predavaonicu i sjedam u zadnji red. Rano sam došao i Predavaonica je gotovo potpuno prazna. Posežem u džep i vadim papirić. Baš kao i na Uglu, ruke mi se tresu i srce mi lupa, oči mi bježe, moram se koncentrirati i što brže dobiti ono što je u papiriću, inače ću poludjeti. Ruke mi se tresu. Razmatam ga. U njemu nema ništa, iako nisam siguran da sam uopće očekivao da će nešto biti. Da je unutra bila droga, ne znam što bih učinio. Dio mene bi je odmah želio uzeti, dio bi otrčao i bacio je u najbliži zahod. Ne znam što bih učinio.

Okrećem papirić i na njemu su riječi. Vidim riječi moram se koncentrirati usmjeriti smiriti dovoljno da pročitam riječi. Piše nađimo se na našoj Čistini u četiri. Čitam ponovno.

165

Nađimo se na našoj Čistini u četiri. Čitam ponovno i ponovno i uvijek piše isto. Ruke mi se tresu tresu srce mi lupa lupa i oči mi bježe moram se koncentrirati. Nađimo se na našoj Čistini u četiri. Ponovno i ponovno. Ponovno i ponovno.

Pacijenti počinju dolaziti u Predavaonicu. Pažljivo slažem papirić i vraćam ga u džep. Sjedim gledajući ravno pred sebe razmišljajući o četiri sata sve dok ne dođu Leonard i Ed i Ted i Matty i Miles. Smiju se i dobre su volje, pričaju o Bobbyju i igricama koje su igrali s njim. Kažu mi da mu je Ted nakon što sam otišao rekao da sam instruktor joge iz San Francisca ovisan o rijetkoj indijskoj drogi pod imenom šampon, koja se izgovara jednako kao i sredstvo za pranje kose, ali piše champonn. Bobby je na to rekao da je već mlatio instruktore joge i ne bi oklijevao da to ponovi.

Predavanje počinje i govori o Petom Koraku od svemoćnih Dvanaest. Drži ga Katolički Svećenik. Ne slušam ni riječ. Sjedim i buljim. Sjedim i buljim u Lilly.

Predavanje završava. Ustajem i izlazim za ostatkom Pacijenata, u bujici ljudi, u bujici sjećanja.

Dok izlazim na Hodnik, tamo je Ken i čeka me, kao i obično, čini se da me uvijek čeka.

James.

Što ima, Ken?

Došao sam provjeriti jesi li završio radnu bilježnicu za prvi korak.

Nisam.

Jesi je pogledao?

Ne otkad si mi je dao.

Volio bih da je napraviš danas prijepodne.

Okej.

Ne trebaš se žuriti, ali ako završiš, donesi mi je. Ako nisam u uredu, ostavi je na stolu.

Hoću.

Ima li kakvog napretka po pitanju određivanja ciljeva?

Ne.

Razmisli malo i o tome.

Okej.

Vidimo se kasnije?

Jedva čekam.

Ken se nasmije i odlazi. Okrećem se i odlazim na Odjel. Spuštam se na Donju Razinu i uzimam kutiju bojica i tražim svijetloružičastu. Tamo je zajedno sa šezdeset tri druge divne bojice. Dok se penjem natrag, ugledam ploču s ciljevima na zidu Gornje Razine. Prilazim joj i stajem ispred nje i buljim u nju. To je veliki komad ploče od laminata podijeljen na kvadrate pomoću horizontalnih i vertikalnih linija. U svakom kvadratu je ime i pokraj imena cilj. Neki su ciljevi jednostavni, stvari poput naći Posao i zadržati ga, ostati Trijezan šezdeset dana, postati funkcionalan Član društva. Neki su tužni, poput postići da žena ponovno Razgovara sa mnom, ponovno zaslužiti Poštovanje svoje djece, ostati na Slobodi šest mjeseci. Većina

166

ciljeva su stvari poput unaprijediti odnos s Prijateljem i Spasiteljem Isusom Kristom, odraditi Program i živjeti Dvanaest Koraka u svakom trenu, dovesti se u Formu: biti super u Umu, u Duhu, u Tijelu. Cilj pokraj Mattyjevog imena je prestati s prokletim Psovkama, što mi izmamljuje osmijeh. Pokraj Leonardovog Izdržati, što mi izmamljuje osmijeh. Pokraj Milesova imena piše Živjeti, što ima najviše smisla. Prostor pokraj mojeg imena je prazan.

Na pamet mi ne pada niti jedan vrijedan cilj osim preživljavanja dovoljno dugo da preživim i dugoročno. Mogao bih napisati preživjeti, ali radije bih zadržao tu riječ u svom srcu nego je napisao na neku prokletu ploču. Kad sam se ranije smijao, smijao priči o instruktoru joge i ovisnosti o champonnu, smijeh je bio ugodan. Sve je smijanje ovdje, koje nije bilo često, bilo ugodno. Mogao bih napisati smijati se na ploču, ali radije bih napisao nešto od čega ću se smijati svaki put kad pogledam, pa uzimam marker i pokraj svojeg imena pišem Otići u Los Angeles i ostvariti sve svoje Snove. Postati navijačica Lakersa. Kad sam gotov, smijem se. Dok se penjem na Gornji Kat i prolazim Hodnikom do svoje Sobe, smijem se. Smijanje je ugodno. Nisam se dovoljno smijao i želim se smijati još. Idem u Los Angeles postati jebena navijačica Lakersa.

Odlazim u svoju Sobu i sjedam na krevet i otvaram kutiju s bojicama i otvaram radnu bilježnicu i vadim svijetloružičastu iz kutije i počinjem čitati. Prvi dio priča priču o Joeu. Joe je pijanac koji je izgubio ženu, posao, sav novac i završio na ulici pijući jeftino vino iz boce. Cijelo vrijeme, Joe ne priznaje da ima problem i da je izgubio kontrolu. Priča je ispričana jednostavnim jezikom i ilustrirana jednostavnim slikama koje prikazuju samo skice likova i mjesta koje treba obojiti.

Pretpostavljam da se očekuje da bojeći sličice shvatim strahotu Joeove priče i povežem je sa svojim životom. Ako je Joe izgubio kontrolu, vjerojatno sam i ja. Ako je Joe završio na Ulici, moram biti oprezan ili ću završiti tamo s njim. Na kraju, iza zaključka o Joeu, čija priča završava sretno nakon što prizna da je izgubio kontrolu i učlani se u Anonimne Alkoholičare, nalazi se dvadeset sedam pitanja o mojem pijenju. Pitanja su jednostavna i traže odgovore da ili ne. Jeste li se ikad probudili ujutro i shvatili da se ne sjećate prijašnje večeri? Da. Postoje li situacije u kojima se osjećate neugodno ako vam nije dostupan alkohol? Da. Kad ste trijezni, je li vam žao zbog stvari koje činite pijani? Da. Imate li problema s drhtanjem u jutrima nakon pijanstva? Da. Ostajete li ponekad pijani više dana zaredom? Da, da, da, da. Odgovaram da na sva pitanja, svih dvadeset sedam, i prema rezultatima to znači da sam u zadnjoj fazi kroničnog i opasnog alkoholizma. Recite mi nešto što jebeno ne znam.

Vraćam svijetloružičastu bojicu u kutiju i vadim Crnu. Za razliku od ostalih bojica, Crna je gotovo netaknuta. Ljudi vjerojatno izbjegavaju Crnu jer to nije sretna boja, a ovdje se žudi za svakim mogućim oblikom sreće, pa čak i onim u obliku bojice. Meni se sviđa Crna. To je boja kraj koje mi je ugodno i s kojom imam najviše iskustva. U najtamnijoj tami, sve je crno. U najdubljoj rupi, sve je crno. U stravi mojeg ovisničkog uma, sve je crno. U praznim razdobljima iz mog izgubljenog pamćenja, sve je crno. Jebemu, volim crnu i odat ću joj priznanje.

Okrećem natrag stranice knjige dok ne dođem do prve. Uzimam predivnu Crnu bojicu i pišem veliko, jednostavno, tiskano Ja preko cijele stranice, ne obraćajući pažnju na slike. Na sljedećoj pišem ne trebam. Na svakoj od sljedećih pišem ovo sranje da bih znao da sam izgubio kontrolu. Kad sam gotov pregledavam svoj rad. Svaka stranica izgleda savršeno i zadovoljan sam. Zatvaram svezak. Dobar posao, James. Ja ne trebam ovo sranje da bih znao da sam izgubio kontrolu. Dobar posao.

Imam još sat vremena do ručka pa bacam bojanku na pod, kamo i pripada, i uzimam Tao Te Ching. Pogledam knjigu, prednju i stražnju stranu, glupe citate i smiješna slova i

167

smiješno ime. Pitam se jesam li bio lud kad sam je zadnji put čitao. Pitam se jesam li jednostavno bio umoran i ranjiv nakon susreta s Lilly na Čistini. Pitam se nije li me možda hipnotizirao Milesov klarinet. Gledam knjigu i pitam se kako je mogla toliko utjecati na mene. Pročitao sam samo četiri stranice.

Otvaram petu stranicu. Puštam oči da lete preko riječi. Dajem srcu da ih osjeti. Peta stranica je poput ostalih. Ne postoje dobro i zlo, Grešnici i Sveci. Postoji samo ono što jest i to je sve. Dovoljno je samo da budeš. Ne govori o tome i ne propitkuj to. Jednostavno neka bude. Jednostavno budi.

I dalje me dira i još uvijek ima smisla. Još uvijek zvuči istinito. To je jedino bitno. Istina. Čini li se istinito, da, čini. Osjećam to.

Broj šest. Tao je Velika Majka Veliki Otac Veliko Ništa. Prazan je i neiscrpan. Uvijek je prisutan možeš ga iskoristiti ili ne. Čini li se istinito, da, čini.

Sedam. Beskrajan i vječan. Nikad rođen i nikad neće umrijeti. Jednostavno jest. Ne želi ništa i ne treba ništa, jednostavno jest. Ostani iza, stigni naprijed. Odvoji se i postani. Otpusti sve i bit ćeš ispunjen. Otpusti sve i bit ćeš ispunjen.

Osma i deveta kažu da je dobrota poput vode koja hrani ne trudeći se. Kažu u razmišljanju se drži jednostavnosti, u sukobu budi pošten. Kažu nemoj se uspoređivati ili natjecati, samo budi svoj. Kažu napuniš li zdjelu do vrha, prolijevat će se, nastaviš li oštriti nož, otupjet će. Kažu trči za novcem i srce ti se nikad neće osloboditi. Brineš li što će drugi reći, vječno si njihov zarobljenik.

Te stvari, te pjesme, te riječi, ta značenja za mene imaju smisla. Ne govore mi što da radim što da budem ili u što da vjerujem. Ne osuđuju me i ne uvjeravaju. Nisu pravedničke ili pretenciozne. Ne suprotstavljaju mi se i ne vrijeđaju me i ne govore mi da griješim. Nema Vlasti i nema Pravila. To su samo riječi izložene na stranici koje čekaju da ih prihvatim ili ih odbacim. Nije ih briga hoću li učiniti jedno ili drugo ili oboje. Nikad mi neće reći da sam pogriješio. Nikad mi neće reći da sam u pravu. Jednostavno su ovdje.

Ne čitam ih ponovno. Zatvaram knjigu i puštam da ostanu u meni. Na svom sam krevetu i volim svoj krevet. Mekan je i topao, a meni nije mekano i toplo, ali vjerujem da bi bilo lijepo kad bi bilo. Nikad nije. U sebi imam samo hladni, tvrdi, divlji Bijes i dosta mi ga je. Dosta mi je tog osjećaja. Želim umrijeti kako ga više ne bih osjećao. Želim se osjećati mekano i toplo. Bio bih prestrašen u tom stanju. Mogli bi me povrijediti. Moglo bi me povrijediti nešto što nisam ja. Teže je biti mekan nego tvrd. Može te povrijediti i nešto osim tebe samog.

Približava se podne. Čujem neke muškarce kako razgovaraju na Hodniku. Idu prema Blagovaonici i smiju se nečemu, pitam se kako će se osjećati kad smijeh prestane. Ovdje je smijeh jedina droga. Smijeh ili ljubav. Oboje su droge.

Ustajem i odnosim bojanku u Kenov ured. Prazan je pa je ostavljam na stolu. Odlazim u Blagovaonicu i uzimam tanjur tjestenine s govedinom i sjedam s istim ljudima s kojima inače jedem. Matty, Ed, Ted, Leonard i Miles. Tipičan obrok. Priče i psovke i smijeh. Kad smo pri kraju, prilazi nam Lincoln i kaže da ne moramo na Predavanje i da ćemo umjesto toga imati sastanak Odjela. Ed ga pita zašto, a on mu odgovora bez brige, samo dođite.

Završavam s jelom i odlažem pladanj na traku. Odlazim natrag na Odjel i pridružujem se ostalima na Donjoj Razini. Sjede po kaučima i puše i piju kavu. Tema razgovora je Roy. Posljednja teorija koja kruži je da je bio pijan. Alkohol može čovjeku napraviti svašta, no, kako ističu razni zagovornici teorija o drogama, Roy nije imao nejasan govor i umrtvljene

168

reflekse, što je tipično za teška pijanstva. Oni kažu da se svakako radilo o drogi, ali se ne mogu dogovoriti oko točne vrste. Bobby, koji nije bio ovdje kad se incident dogodio, pokušava završiti raspravu tvrdnjom da je Roy najvjerojatnije uzeo snažne dijetne tablete, da je vidio takve stvari nebrojeno puta na Wall Streetu. Matty mu kaže da je prokleto lud i da jebene dijetne tablete ne mogu napraviti to čovjeku. Bobby pita Mattyja zna li što je i gdje je Wall Street. Matty kaže da neće biti bitno gdje je Wall Street kad ga opali. Bobby se smije i kaže mu da će to biti posljednja pogreška koju je u životu napravio. Matty ustaje i kreće prema njemu, no Leonard mu kaže da sjedne, da Bobby nije vrijedan truda. Matty sjeda.

Ulazi Lincoln i privlači stolac i sjeda na čelo grupe. Svi ušute i čekaju da počne govoriti. On sjedi i gleda u pod neko vrijeme, a onda podiže pogled. Progovara. Većina vas je vidjela Royevo sinoćnje ponašanje. Za vas koji niste, evo o čemu se radi. Roy je bio naš Pacijent. Većinu vremena bio je uzoran Pacijent. Trudio se, marljivo radio na Programu, slušao i slijedio sva pravila. Kad je prošli tjedan otišao, ja i većina osoblja vjerovali smo da ima dobre šanse da se dugoročno oporavi.

Prošle noći, oko tri i trideset, ušuljao se u Zgradu i došao na Odjel. Nosio je veliku palicu i popeo se na ovaj kauč.

Pokazuje prema kauču.

Počeo je vrištati. Pozvano je osiguranje, a ja sam radio noćnu smjenu. Kad smo stigli i suočili se s njim, rekao je da se zove Jack i prijetio nam da će nas ubiti palicom. Svladan je i odveden na pregled na Medicinski Odjel. Otamo je odvezen u ustanovu za mentalno oboljele.

U ovom trenutku, vjerujemo s priličnom dozom sigurnosti da Roy pati od MPL-a, odnosno multiplog poremećaja ličnosti. Za one od vas koji ne znaju što je to, to je mentalno stanje kod kojeg u jednoj osobi paralelno živi više identiteta, svaki sa svojim vlastitim načinom doživljavanja i razmišljanja. Iako ponekad ličnosti znaju za postojanje drugih, često to nije slučaj i one mogu vrlo dugo postojati potpuno međusobno neovisne.

Jučer smo u Royu primijetili barem četiri, možda čak i pet različitih ličnosti. Jedna od njih bio je tip kojeg smo upoznali dok je bio ovdje.

Prošla je noć bila vrlo tužna i uznemirujuća. Ja sam bio Royev Savjetovatelj i bio sam vrlo ponosan na njega i sve što smo postigli dok je bio ovdje. Nadam se da ćete se svi pomoliti za njega, na koji god se način inače molite. Imate li pitanja?

Ćelavac progovara.

Kako niste znali za to kraj svih tih testova?

Ako izuzmemo nekoliko incidenata, koje sada promatram u drugačijem svjetlu, njegova primarna i dominantna ličnost bila je osoba koja je bila ovdje. Ako je ta osoba rješavala testove i radila sve zadatke, nismo mogli znati.

Jedan od novih muškaraca progovara. Visok je i mršav i nosi dizajnerske sunčane naočale.

Je li to uobičajeno?

Ne. Nisam to nikad prije vidio i koliko znam, nije ni nitko drugi ovdje.

Miles progovara.

Može li se to liječiti?

169

Dugotrajnom psihijatrijskom skrbi, grupama za potporu, intenzivnom terapijom. Većina terapijskih metoda je slična onima koje se koriste za druge teške neizlječive mentalne bolesti.

Ted progovara.

Imam pitanje.

Izvoli.

Ted progovara.

Nikad mi se nije sviđao Roy, pa me zanima možete li ga vratiti ovamo u njegovoj pičkastoj ličnosti da ga malo ispljuskamo.

Svi se smiju. Lincoln bulji, progovara.

Nije smiješno, Ted.

Ne šalim se. Htio bih ga malo ispljuskati.

Još smijeha. Lincoln odmahuje glavom, ne obraća pažnju na Teda.

Još pitanja?

Svi šute. Lincoln ustaje.

Možemo nastaviti s popodnevnim aktivnostima. Grupa Četvrti Korak ostaje ovdje, Treći Korak ide gore, vi ostali radite svoje pojedinačne zadatke. James, ti pođi sa mnom do Joanneinog ureda.

Svi odlaze za svojim zadacima. Ustajem i slijedim Lincolna u Joannein ured. Ne razgovaramo putem. Ne gledamo se. Kad stignemo, on kuca. Čujemo Joannein glas.

Uđite.

Otvara vrata i ulazimo. Joanne sjedi za stolom i daje nam znak da sjednemo. Lincoln sjeda na kauč. Ja sjedam na stolac između kauča i stola. Joanne progovara.

Bok James, kako si?

Dobro, ti?

Ja sam dobro.

Podiže moju radnu bilježnicu Prvog Koraka.

Možeš objasniti?

Smijem se.

Rekao bih da je vrlo jednostavno.

Lincoln progovara, s daškom gnjeva u glasu.

Potpuno je neprihvatljivo. To i tvoj cilj su uvrede onome što pokušavamo s tobom.

Činilo mi se da je ta jebena knjiga uvreda za moju inteligenciju, a cilj je šala. Napisao sam to jer me nasmijava, a osjećam se dobro kad se smijem, a to mije jedini cilj, osjećati se dobro. Kad se osjećam dobro, čini mi se da se oporavljam.

Joanne progovara.

Shvaćam tvoje namjere, James, ali nisam sigurna da su prikladne.

170

Lincoln progovara.

Nisu.

Joanne progovara.

Nastojimo planirati Programe oporavka za naše Pacijente i budućnost nakon što odu od nas paralelno s njihovim radom na onome što nudimo. U ovom trenu, ti nisi napredovao onoliko koliko bismo željeli. Čini se da ipak shvaćaš Prvi Korak.

Smijem se.

Zašto se smiješ?

Progovaram.

Prvi Korak, ako se dobro sjećam, kaže da priznamo da nemamo nikakvu moć nad alkoholom i drogom, da su nam životi izvan kontrole. Prilično dobro shvaćam to.

Lincoln progovara.

Siguran si?

Tražen sam u tri države. Ovisan sam o alkoholu i cracku. Nezaposlen sam, nezapošljiv i bez prebijene pare. Svaku sam noć otkako se sjećam proveo u nesvijesti, a vrijeme koje sam proveo ovdje najdulje je razdoblje trezvenosti od moje desete godine. Izgubio sam kontrolu. Ako želite da to kažem, reći ću. Izgubio sam jebenu kontrolu. Život mi je rasulo.

Joanne progovara.

Mi nismo neprijatelji, James.

Znam da niste.

Lincoln progovara.

Nemoj se onda ponašati kao da jesmo.

Nemojte se vi prema meni ponašati kao da sam idiot, obraćati mi se kao jebenom klincu i trošiti moje vrijeme na bojanke, i ja se neću ponašati kao da ste neprijatelji.

Lincoln odmahuje glavom. Joanne progovara.

Da se vratimo na temu, nisi dovoljno napredovao. Opireš se svemu što ti kažemo. Vjerujemo da nećeš moći voditi normalan život jednom kad izađeš odavde. Ako ne moraš u zatvor, a to je nešto na čemu treba početi raditi kroz kontakte s vlastima u spornim državama, želimo te staviti na listu čekanja za Stambenu Zajednicu.

Što bih tamo radio?

Bilo bi slično kao i ovdje, osim što bi morao imati posao tijekom dana.

Nema šanse.

Lincoln progovara.

Zašto?

Zato što mi to neće odgovarati.

Zašto?

171

Počinjem shvaćati kako mogu uspjeti. Ali neću biti siguran dok ne izađem u stvarni Svijet i pokušam. Pokušaj neće biti stvaran ako ću znati da se mogu sakriti u sigurnost neke Stambene Zajednice.

Joanne progovara.

U borbi sa snažnom i neizlječivom ovisnošću ne postoji sigurnost. Stambene zajednice pružaju potporu, a ona će ti trebati. Trebat ćeš je kad odeš odavde, nakon mjesec dana, godinu, vjerojatno do kraja života.

Ne želim sigurnost i potporu. Želim se sam suočiti sa svime, alkoholom, drogom, bilo čim. Želim borbu jer se boriti znam. Netko će u toj borbi pobijediti. Ako ću to biti ja, ići ću dalje i nastaviti sa životom. Ako neću, barem će sve biti gotovo.

Lincoln progovara.

Ako ne preživiš svoj mali test, umrijet ćeš. To želiš?

Ako ne mogu ostati čist, da.

Nećeš ostati čist ako nastaviš ovako.

Zašto to mislite?

Ne mislim, već znam. Znam jer svaki put kad netko dođe ovamo siguran da zna bolje, padne kad izađe i više se ne diže.

Možda si u pravu, ali barem ću znati da sam dao sve od sebe.

Joanne progovara.

Ne sviđa mi se ta ideja testa. Mislim da je to opasno, glupo i tvrdoglavo. Mislim da je ulog previsok. Želim da razmisliš o tome. Da zbilja razmisliš o činjenici da tvoje opiranje ovome što radimo može završiti tvojom smrću. Dođi do mene sutra poslije predavanja pa ćemo razgovarati o nekim stvarima i možda učiniti korak naprijed.

Ustajem.

Trebam li danas poslijepodne učiniti još što?

Samo razmisli.

Vidimo se sutra.

Odlazim do vrata i izlazim i zatvaram ih iza sebe i vraćam se na Odjel. Odlazim u svoju Sobu i gledam na sat pokraj Milesova kreveta i kaže tri četrdeset i dva. Nalazim se s Lilly za osamnaest minuta.

Uzimam Hankovu jaknu. Oblačim je i prolazim Odjelom. Otvaram staklena vrata i izlazim. Hodam travom na kojoj nema rose i pronalazim Stazu i ulazim u šumu i sunce se probija kroz praznine između drveća poput greda od svjetlosti. Hodam stazom. Vidim slomljene grane i smrvljeno lišće i ono me vodi. Ostaci mojeg uništavanja me vode.

Probijam se kroz gustiš i izlazim na Čistinu. Prazna je. Sjedam na blato i liježem i zatvaram oči. Nisam dovoljno spavao i umoran sam. Umoran. Umoran sam.

Osjećam ruku na svom licu. Meka je i topla, počiva na mom obrazu, miluje ga bez pokreta. Usne čine to isto na drugom obrazu, pune i vlažne i meke i nježne. Slijedi ih nježan dah. Oboje napuštaju moj obraz, a volio bih da ostanu. Otvaram oči i polagano sjedam. Lilly

172

je pokraj mene, zamotana u veliku zelenu vojničku jaknu, crne kose svezane u punđice, s odsjajem sunca na blijedoj koži. Smiješi se i progovara.

Bok.

Koliko je sati?

Pogleda na svoj jeftini plastični sat s likom Superžene. Ispod njega vidim ožiljke.

Četiri i deset.

Trljam si lice.

Zaspao sam.

Ponovno se smiješi.

Probudila sam te.

Smiješim se.

Drago mi je.

Naginje se prema meni i ljubi me u obraz. Usne su joj meke vlažne tople i nježne. Osjećam nagon da se povučem, ali ne povlačim se. Kad se ona odmiče, iza nje ostaje nježan dah.

Odgovori mi na jedno pitanje.

U redu.

Imaš li Djevojku?

Oklijevam na trenutak, bljesak nje, Arktičke i plave.

Ne.

Zašto si oklijevao?

Imao sam, ali više nemam. Pomislio sam na nju na trenutak.

Gdje je ona?

Pojma nemam.

Kad si se zadnji put čuo s njom?

Prije godinu dana.

Jesi li je prebolio?

Ne.

Lilly se smiješi, naginje prema meni i ljubi mi usne.

To je šteta.

Smiješim se. Nemam riječi. Kad bih imao riječi, ništa ne bi značile. Hoćeš dim?

Poseže u džep svoje jakne i vadi kutiju cigareta.

Može.

Uzimam jednu.

173

Imaš upaljač?

Posežem u džep, vadim upaljač.

Palim njezinu cigaretu, pa svoju.

Uživaš u danu?

Udišem. Osjećam nikotin u trenu. Nije toliko ugodan koliko Lillyn poljubac.

Dug je.

Ona udiše, gleda me.

Ovdje su svi dugi.

Osjećam nagon da skrenem pogled, ali ne činim to.

Aha.

Reci mi nešto.

U redu.

Zašto si ovdje?

Na ovom mjestu ili ovdje s tobom?

Bilo koje od toga.

Ne znam.

Smiješi se.

To je dobar odgovor.

Osjećam nagon da skrenem pogled, ali ne činim to. Progovaram. Zašto si ti ovdje?

Na ovom mjestu ili ovdje s tobom?

Smiješim se.

Bilo koje.

Došla sam ovamo zbog svoje Bake.

Ona te dovela?

Uvjerila me da se sama dovedem.

Kako?

Voljela me i brinula se za mene čak i kad sam bila u totalnoj komi i kad sam radila neke gluposti, što je bilo manje-više svaki dan, i rekla mi je da dođem k njoj kad budem spremna naučiti što je to sloboda. Prije nekog vremena desilo se nešto zbilja gadno. Opako me sjebalo i potražila sam je i pitala na što je mislila. Rekla mi je da sam Zatvorenica Mame i njezinih problema, Zatvorenica Tate kojeg se ne sjećam i Zatvorenica droge, seksa i same sebe. Rekla mi je da je život Zatvorenika potraćen život i da je sloboda, makar sekunda slobode, vrednija od cijelog života u okovima. Rekla mi je da ako želim znati više o tome dođem ponovno drugi dan. Došla sam i ponovno mi je rekla isto. Da je sekunda slobode vrednija od života u okovima. Onda je rekla da dođem ponovno sljedećeg dana. Došla sam i pružila mi je kartu i rekla hajdemo do auta, ti voziš. Osam sati kasnije karta me dovela ovamo. Baka je rekla da je štedjela tri godine i da uđem ako želim slobodu i da će ona platiti. Rekla je da ako je ne želim,

174

možemo krenuti kući. Mrzim svoj život. Nikad ga nisam željela onakvog kakav je bio, a to je bila prilika da se spasim. Čula sam za ovo mjesto i znala da je najbolje i da je vrlo skupo i da je Baka željela da dođem ovamo kad je štedjela i znala sam da ja to isto želim. Biti slobodna, makar na sekundu. I tako sam ušla i ovdje sam.

I jesi li već slobodna?

Ne, ali radim na tome.

Smiješi se.

Sad mi ti ispričaj priču.

O čemu?

Pričaj mi o svojoj Djevojci.

Ne volim govoriti o njoj.

Zašto?

Jer je previše bolno.

Pošteno. Pričaj mi o nečem drugom.

Izaberi nešto.

Kako si izgubio nevinost?

Zašto te to zanima?

To kazuje mnogo o Osobi.

Neće ti reći ništa dobro o meni.

Nisam ovdje da ti sudim.

Zašto si ovdje?

Da te upoznam. Ili barem pokušam.

Gledam je. Gledam njezine oči čiste vodene plave i njezinu kosu ispletenu i crnu. Gledam njezinu kožu blijedu bijelu i njezine usne krvavo crvene, gledam njezino tijelo ispod jakne tako je malena. Gledam njezina zapešća i njezin sat sa Superženom i vertikalne ožiljke. Gledam sebe, ali ne sebe. Vidim štetu i bol teških godina. Vidim prazninu i očaj postojanja bez nade. Vidim mladi život koji se istrošio. Vidim sebe, ali ne sebe. Vjerujem sebi. Vjerujem njoj.

Nisam to nikad nikome rekao.

Ne moraš mi reći ako ne želiš.

Ne, hoću.

Zaustavi se kad poželiš.

Gledam je. Vidim sebe, ali ne sebe. Mogu joj vjerovati. Počinjem govoriti.

Bilo mi je šesnaest, drugi razred srednje. Bio je početak školske godine i bila je proslava prve nogometne utakmice kod kuće i poslije ples. Mrzio sam Gradić u kojem smo živjeli i moji Roditelji su to znali i bilo im je krivo zbog toga. Mama me stalno ispitivala o prijateljima i djevojkama jer se nadala da ću upoznati neke ljude i postati sretniji. Uvijek sam joj lagao i

175

govorio joj da imam mnogo prijatelja i da se sviđam mnogim Djevojkama da bude sretna. U stvarnosti me nitko nije volio. Kako se približavao Ples Mama me stalno ispitivala hoću li ići. Rekao sam joj da još nisam odlučio, da ima nekoliko Djevojaka koje bi htjele ići sa mnom i da nisam siguran koja mi se najviše sviđa, a zapravo sam se samo nadao da će prestati ispitivati. Nije. Svaki dan je bilo isto. Koga ćeš pozvati, moraš brzo odlučiti, da daš Djevojci dovoljno vremena da se spremi, to je posebna prigoda, ne smiješ je propustiti. Na kraju sam joj jednostavno lagao i rekao da nekoga vodim. Bila je zbilja uzbuđena i otišla i kupila mi odijelo i ružu za rever i oprala svoj auto i rekla mi da ga mogu posuditi i dala mi nešto novca da odemo na Večeru prije utakmice. Bilo je to sjebano jer sam znao da je sve to sranje i da joj lažem.

Na dan utakmice, obukao sam odijelo i ona i Tata su me slikali nekoliko puta i mahao sam iz auta dok sam odlazio. Parkirao sam blizu školskog Stadiona i sjeo i gledao druge Klince, one koji su imali pratnju, kako se motaju okolo u svojim odijelima i večernjim haljinama i pogledao priredbu u poluvremenu i krunidbu Kralja i Kraljice i ljude kako plješću i kako su sretni. Kad je utakmica završila, nisam imao što raditi, a definitivno nisam namjeravao na Ples sam, pa sam se odvezao do obližnjeg Geta da pokušam nabaviti nešto droge jer sam se osjećao usrano zato što sam lagao Mami i što nisam imao prijatelja i želio sam da bol nestane. Dok sam se vozikao, vidio sam kurvu na ulici nedaleko od kuće u kojoj sam kupovao drogu. Buljila je u mene i mahala mi dok sam prolazio tražeći drogu i na kraju sam jednostavno stao. Došla je do auta i pitala me želim li Pratnju i ja sam pitao koliko i rekla mi je i bilo je to tek nešto manje od količine novca koju mi je dala Mama i rekao sam da. Valjda sam bio usamljen i tužan i tražio nekakvu ljubav od koje će mi biti bolje. Ono što se dogodilo bilo je neugodno i glupo i odvratno. Žena je smrdila i obraćala mi se lažnim vulgarnim glasom i sve je bilo gotovo za dvije sekunde. Odvezao sam je natrag do ulice i vozikao se okolo nekoliko sati odgovarajući samog sebe od zalijetanja u drvo maksimalnom brzinom. Kad sam došao doma, rekao sam Mami i Tati da sam se odlično proveo i zahvalio im za sve što su mi dali i otišao u svoju Sobu. Kad sam bio siguran da su zaspali, ukrao sam bocu iz njihova bara i popio je i zaspao u suzama.

Duboko udišem i buljim u tlo.

Bilo je usrano i da budem iskren, želim se ubiti sad samo razmišljajući o tome. Ljuti me da se to dogodilo, i poput većine stvari u mojem životu, nije bilo ono što sam očekivao. Buljim u tlo. Kad bi u njemu bilo dovoljno duboke rupe, zavukao bih se u nju. Kad bi postojala droga koja može sve prebrisati, uzimao bih je do kraja. Želim se ubiti sad samo od razmišljanja o tome.

Podižem pogled. Niz Lillyn obraz klize suze i smiješi mi se. To je dubok osmijeh, ne onaj koji dolazi od trenutačne sreće, već onaj koji dolazi kad je nešto duboko unutra probuđeno i dovedeno u život. Iako znam da će nestati s njezina lica, ostat će u njoj još dugo poslije. Probudilo se i živjet će. Pružam ruku i nježno joj brišem suze. Koža joj je meka, a vlažnost topla na mojoj ruci. Dok mi se prsti spuštaju niz njezinu bradu, prima ih u ruku i drži. Gleda me svojim očima čistim vodenim plavim gušćim sad od tuge. I dalje s osmijehom progovara.

To je bilo prekrasno.

Drži me za ruku.

Ne, nije.

Ako je pusti, raspast ću se.

176

Jest. Bilo je prekrasno jer je bilo iskreno i jer je boljelo i prekrasno jer mi to nisi trebao ispričati.

Raspasti se.

Osjećam se kao govno zbog toga.

Što bi bilo da ti kažem da sam izgubila svoju nevinost kao kurva, umjesto s kurvom.

Rekao bih da mi je žao.

Jesam.

Žao mi je.

Smiješi se.

Hvala.

Gleda na sat, pogleda me.

Morali bismo poći.

Ustaje i povlači me za sobom. Gledamo se neko vrijeme i tad stavlja svoju slobodnu ruku na moj obraz. I dalje drugom rukom drži moju i drago mi je zbog toga.

Nazvat ću te večeras.

Dobro.

Ne moraš, ali voljela bih da se javiš ovaj put.

Smiješim se.

Zaspao sam sinoć.

Možeš i večeras zaspati, ali se nadam da nećeš.

Neću.

Naginje se i ljubi me. Iako je jednako kao i prije, zapravo uopće nije. Više je, jače, slabije, dublje, tiše, glasnije. Više je, ranjivo, nepropusno, krhko, sigurno, nezaštićeno, potpuno zaštićeno. Više je, otvoreno, dublje, puno, jednostavnije, iskreno. Više je. Iskreno. Povlači se njezine se usne povlače. Bez riječi hodamo držeći se za ruke kroz gustu šumu. Na rubu blizu staze zastaje i vodi me naprijed i ruke nam se polako razdvajaju sve dok se ne dodirujemo samo prstima koji se ne žele razdvojiti. Zastajem. Dodirujem vršak njezina prsta vrškom svojeg. Gledamo se. Njezin osmijeh još je ovdje baš kao i moj. Ostat će i kad se više ne budem smiješio. Osmijeh i poljubac i vršci prstiju. Koji se dodiruju.

Ona kima glavom i znam da to znači da je vrijeme da je pustim pa puštam. Okrećem se i odlazim. Znam da me gleda kako odlazim, smiješi se, i znam da želi da se okrenem. Okrećem se i ona je tamo i smiješi se. Uzvraćam joj osmijeh i to je više od osmijeha. Više.

Vraćam se na Odjel. Ulazim i odlazim kroz Hodnike na večeru. Svaki je obrok sada jednak.

Iza večere imamo Predavanje. Muškarac koji priča svoju životnu priču. Bilo mu je loše, učlanio se u Anonimne Alkoholičare, sad mu je dobro. Čuo sam to previše puta.

Odlazim natrag na Odjel i sjedam i gledam TV. Prikazuje se humoristična serija o skupini duhovitih Njujorčana koji provode sve vrijeme u nekom stanu. Netko hvali seriju i

177

govori koliko je stvarna. Jedini ljudi koje znam da provode toliko vremena u stanu obično imaju zamračene prozore i oružje u ormaru i opekotine na usnama i prstima i ogromne brave na vratima. To nisu duhoviti ljudi, iako je njihova paranoja katkad zabavna. Ne vidim ništa slično u toj seriji, a navodno je jako stvarna. Možda ja više ne znam što je stvarnost.

Telefon zvoni, telefon je zvonio cijelu noć. Ova zvonjava privlači moju pažnju. Nekako znam da je to Lilly, iako nemam razloga znati da je to ona. Ustajem i krećem prije nego što muškarac koji se javio dovikne moje ime. Dok dovikuje, hvatam slušalicu i zahvaljujem mu i približavam slušalicu uhu i progovaram.

Bok.

Bok.

Kako si.

Dobro. Ti?

Dobro sam.

Nedostaješ mi.

Smijem se.

Nedostajem ti?

Da, nedostaješ mi. Zašto je to smiješno?

Nikad prije nisam nikome nedostajao. Ljudi su obično sretni kad me nema.

Smije se.

Ne i ja.

Dobro. Sviđa mi se to da ti nedostajem.

I meni se to sviđa.

Smiješim se.

Što si radila večeras?

Sjedila ovdje i gledala sat dok nisam mislila da je dovoljno kasno da te nazovem, a ne ispadnem očajna.

Smijem se.

Što si ti radio?

Sjedio ovdje i čekao da nazoveš i razmišljao što da kažem da ne bi zvučalo očajno.

Smije se.

Valjda smo očajni.

Vjerojatno malo.

Za čim?

Slobodom. Kako god je mogli naći.

A misliš da bismo je mogli naći jedan u drugome?

Možda.

178

Nisam to očekivala kad sam došla ovamo.

Ne trebaš ništa sad očekivati. Samo čekaj i vidi što će se dogoditi.

Lijepo rečeno.

Hvala.

Hoćeš da se opet nađemo sutra?

Naravno.

Možeš mi ispričati novu priču.

Sad si ti na redu.

U pravu si.

Imaš nešto na umu?

Pitaj me nešto i ja ću odgovoriti.

A kakav god odgovor bio, ja te neću osuđivati.

Hvala.

Vidimo se sutra.

Nedostaješ mi.

Sviđa mi se što ti nedostajem.

Meni se sviđa što ti se to sviđa.

Bok.

Bok.

Spuštam slušalicu i buljim u telefon i smiješim se. To nije osmijeh trenutačne sreće. Kad nestane s mog lica, ostat će uz mene.

Okrećem se i hodam kroz Odjel u Hodnik i prema svojoj Sobi. Kako se približavam, čujem nježan zvuk Milesova klarineta kako struji ispod vrata. Zastajem vani i slušam. Svira tiho kao i obično. Drži note duže nego bih očekivao da će moći. Ponavlja istu melodiju ponovno i ponovno samo s varijacijama. To je jednostavna glazba, proizvod jednog muškarca i njegovih pluća i komadića metala s rupicama i njegovih prstiju koji se pokreću nad njima. To je sao zvuk niži pa viši polagan pa brži ponovno polagan i nizak, s varijacijama. Nema riječi i nema pjevanja, ali glazba ima glas. To je star glas i dubok glas, poput opuška slatke cigare ili cipela s rupom. Glas koji je živio i živi, s tugom i sramom, ushitom i srećom, radošću i boli, iskupljenjem i prokletstvom. To je glas s ljubavlju i bez ljubavi. Sviđa mi se taj glas i iako mu ne mogu govoriti, sviđa mi se kako on govori meni. Kaže sve je to isto, Mladiću. Prihvati to i opusti se.

Pjesma melodija stari, dubok i polagan glas staje. Staje i nestaje u tišini uspavanog Hodnika. Otvaram vrata i ulazim u Sobu. Miles sjedi na krevetu usne mu još uvijek dodiruju klarinet. Skidam odjeću i uvlačim se pod pokrivače i toplo je i lijepo i zatvaram oči i sklupčam se s glavom na jastuku stišćem se u sebe i glas ponovno dolazi. Tuga i sram i ushit i sreća i radost i bol i iskupljenje i prokletstvo i ljubav i bez.

Sve je to isto, Mladiću.

179

Prihvati to i opusti se.

180

181

Imam praznu bocu u jednoj ruci. Imam praznu lulu u drugoj. Stojim na uglu prekrivenom smećem. S telefonskih žica vise cipele. Duhovi cracka vrište. Dileri prodaju svoju robu. Imam praznu bocu u jednoj ruci, imam praznu lulu u drugoj. Tražim još.

Budim se tresući se, potresen. Znam da sam sanjao, ali to nema veze. Piće je bilo stvarno, crack je bio stvaran. Duhovi su bili stvarni i dileri su bili stvarni. Sve je bilo stvarno. Tresem se i potresen sam.

Obgrljujem se rukama. Sklupčam se u loptu. Razmišljam o dobrim stvarima u svom životu. Pokušavam zaposliti svoje misli. Trijezan sam već nekoliko tjedana. Imam prijatelje. Matty i Ed i Ted. Miles i Leonard i Lilly. Imam Brata Boba. Imam nešto odjeće i neke knjige. To je više nego dovoljno.

Bijesni pit bullovi trgaju se s lanaca. Mrtvo travnato dvorište. Štakori trčkaraju podovima i grizu uspavana lica. Prazna kuća bez pokućstva, bez ičeg. Prazna je, osim praznih ljudi. Duhovi cracka. U zraku dim miješan s benzinom i formaldehidom. Vrištim. Vrištim preklinjem molim još. Dajte mi još dajte mi još želim trebam moram dobiti još. Dat ću život srce dušu novac budućnost sve samo mi molim vas dajte još. Želim trebam moram dobiti još. Dajte mi još i dat ću vam sve. Dajte mi još i učinit ću što god želite. Dajte mi još. Dajte mi još, dajte mi još.

Budim se potresen, tresem se. Znam da sam sanjao, ali nema veze. Bilo je stvarno. Psi štakori kuća ljudi crack. Veliki strašni crack. Bio je stvaran i pušio sam ga. Tresem se i potresen sam. Stišćem se jače da bih mislio na dobro. Imam više nego što trebam, više nego dovoljno. Stisni se jače. Misli na dobro. Misli na dobro.

Još jedan san.

Još jedan san.

Svaki put kad spavam.

Stvarni su.

Stvarni.

Još jedan san.

Tresem se i potresen sam. Vidim svjetlost kroz prozor. Ustajem. Nestabilno hodam do Kupaonice. Otvaram vrata i padam na koljena, puzim do školjke i povraćam. Ponovno i ponovno. Snažno povraćam. Još jedan podsjetnik na život koji sam živio. Mučnina i krv i žuč i komadići mog želuca. Sjedenje u vodi do grla. Još jedan podsjetnik.

Ustajem i ulazim pod tuš i puštam vruću vodu. Stajem pod mlaz i puštam vodu da teče posvuda. Borim se protiv potrebe da ponovno povratim i dosta mi je jebene mučnine. To su samo snovi. Ovo mora prestati. To su samo snovi. Izlazim i dohvaćam ručnik i omatam ga oko struka i odlazim do umivaonika i perem zube. Okus bljuvotine miješa se s okusom zubne paste. Ispirem usta, ali okus ne odlazi. Ispirem ih ponovno i ne odlazi. Ispirem ponovno. Ne odlazi. Prestajem ispirati usta i brijem se. Dok stojim pred zrcalom s britvom u ruci, gledam svoje tijelo. Debljam se. Dobivam meso. Vene na rukama su mi još uvijek plave, ali svjetlije plave. Kosti lica su mi manje vidljive, modrice koje su me prekrivale su nestale. Cijelog me prekrio tanki sloj masnog tkiva i polako dobivam trbuščić. Manje ličim na sebe, a više na ljudsko biće. Postajem sličniji ljudskom biću.

182

Završavam brijanje i ispirem ostatke s lica. Duboko udišem. Gledam od dna zrcala prema gore. Vidim svoja prsa, svoju ključnu kost, svoj vrat. Želim vidjeti svoje oči. Vidim svoj grkljan, Adamovu jabučicu, prelazak vrata u bradu. Želim vidjeti svoje oči. Vidim da su mi usne zacijelile. Vidim obraz prekriven ožiljkom. Vidim svoj nos koji više nije natečen. Vidim područje oko očiju. Ima vrećice, ali to su sive vrećice od umora, ne crne i žute od nasilja. Iznad njih je zelenilo. Blijedo zelenilo. Kako mu se približavam, zastajem i dišem. Zastajem ispod blijedog zelenila. Vidim donju trepavicu. Vidim bjelinu ispod njega. Dišem. Ovdje je. Držim pogled i vidim ga. Blijedo zelenilo.

Okrećem se. Izlazim iz Kupaonice. Miles još uvijek spava pokušavam biti tih. Oblačim se i izlazim iz Sobe Hodnik je još uvijek uspavan. Odlazim do Gornje Razine Odjela da pripremim kavu. Čekam da zakipi. Kad je gotova, natačem si šalicu vruće i crne. Sjedam za stol i palim cigaretu. Sâm sam. Sjedim i pijem i pušim. Ne razmišljam o tome što radim. Jednostavno sjedim sam. Pijem i pušim.

Otvaraju se jedna staklena vrata. Pogledam dolje i vidim Leonarda kako ulazi na Donju Razinu. Nosi odjeću za jogging i lice mu je crveno i s njega kaplje znoj. Izgleda kao da je u boljoj formi nego kad sam ga upoznao. Mršav je, čeljust mu je izražena, obrazi rumeni. Izgleda poput zdravog oca iz predgrađa koji se upravo vratio s jutarnjeg trčanja. Ugleda me i krene prema meni.

Što ima, Leonarde?

Išao sam malo trčati.

Kako je bilo?

Grozno.

Uzima šalicu kave, sjeda.

Imaš koju za mene?

Nisam znao da pušiš.

Upravo sam učinio nešto dobro za svoje tijelo. Sad želim učiniti nešto loše.

Smijem se, dajem mu cigaretu, palim je. Duboko uvlači, pogleda me. Čujem da se viđaš s onom crnokosom curom.

Kojom curom?

Narkomankom.

Odakle ti to?

Nikad ne izdajem Izvor.

Prijatelji smo, ali to me neće spriječiti da te ne prebijem ako mi ne kažeš tko ti je to rekao.

Smije se.

Ted mi je rekao.

Otkud on to zna?

Iskrada se svake večeri i nalazi s nekom curom u šumi. Valjda je ona na istom Odjelu kao i tvoja, a za tvoju informaciju, cure pričaju o tim sranjima.

183

Ima malo toga za ispričati.

Malo toga znači da ima nešto.

Našli smo se par puta. Pričamo. Ništa veliko.

Sviđa ti se?

Aha.

Dobra je prema tebi?

Nema dobro i loše, samo pričamo.

Izgledaš drugačije sad. To je dobar znak.

Smiješim se.

Radiš iz buhe slona, Leonarde.

Zanima me samo tvoja sreća, Mali. Ako si ti sretan, i ja sam sretan. Nisam sretan, ali nisam ni nesretan.

Uskoro ćeš biti sretan. Samo se drži.

Vidjet ćemo.

Podiže cigaretu, gleda je.

Ovo sranje je odvratno.

Smijem se.

Samo su mi te ostale.

Gasi opušak, ustaje.

Idem se otuširati. Pričekaj me pa ćemo na doručak.

Odlazi. Ja sjedim i čekam i pušim i pijem kavu. Gledam kako muškarci ulaze i izlaze iz Odjela. Neki rade svoje jutarnje poslove, neki uzimaju kavu, neki kupuju slatkiše i sokove na automatima. Ne razgovaram ni s kim. Samo sjedim i buljim kroz prozor. Ne znam što ima vani i nije me briga, ali to je točka u koju usmjeravam pogled dok pijem i pušim. Pijem i pušim.

Leonard se vraća na Gornju Razinu. Čist je i kosa mu je mokra. Kaže gladan sam idemo jesti i ja ustajem i krećemo prema Blagovaonici. Stajem u red i uzimam porciju jaja i slanine, a on uzima palačinke i pronalazimo stol. Pridružuju nam se prijatelji. Dok jedemo, razgovaramo o nadolazećem prvenstvu u boksu. Matty poznaje borce i govori o njima s velikim entuzijazmom, zastajkujući da si opsuje nešto zbog psovanja, cijelo vrijeme udara po zraku i kreće se kao da je u ringu. Sjedimo i smijemo se i nakon nekog vremena svi osim Mattyja prestaju pričati. On priča dovoljno za sve nas.

Poslije doručka još jedno Predavanje. Kartamo u zadnjem redu. Nakon Predavanja, Joanne me čeka na Hodniku. Kaže da moram s njom i hodamo Hodnicima prema njezinom uredu. Hodnici su svijetli, ali ne smeta mi to. Kad uđemo, ona sjeda na jednu od fotelja, a ja sjedam na kauč. Ona pali cigaretu i ja palim cigaretu. Naginje se, namješta, počinje govoriti.

Jesi li razmislio o našem jučerašnjem razgovoru?

Ne.

184

Zašto?

Jer se neću predomisliti i neću se bez razloga gnjaviti razmišljanjem o predomišljanju.

James, ti si vrlo Ovisna Osoba. Kvalificirani Liječnici su ti rekli da će te bilo kakva upotreba alkohola ili droge ubiti. U cijelom svom radnom vijeku nisam nikad vidjela da je netko ostao čist i preživio koristeći nešto što nije AA i Dvanaest Koraka. Neki potraju tjedan dana, mjesec ili u najboljem slučaju godinu, ali bez potrebne potpore svi se vrate ovisnosti i većina ih umire. Zaista to želiš?

Radije ću umrijeti nego provesti život u crkvenim podrumima slušajući ljude koji cmolje, pizde i žale se. Za mene to nije ni produktivnost ni napredak. To je zamjena jedne ovisnosti drugom, a ako moram biti ovisan o nečemu, radije ću biti ovisan o nečemu što volim.

AA nije zamjenska ovisnost. To je grupa potpore stvorena na temelju Dvanaest Koraka.

Možeš na to gledati kako god hoćeš, ali kad netko prestaje raditi jednu stvar svaki dan i počinje raditi neku drugu, meni se to čini kao zamjenska ovisnost.

Udiše duboko i frustrirano.

Bi li radije bio ovisan o nečemu što te čini boljom i zdravijom osobom ili o nečemu što će te ubiti?

Možeš probati na sve moguće načine, koristiti kakve god trikove imaš, ali neću početi vjerovati u Dvanaest Koraka i AA. Cijela ta stvar se temelji na vjeri u Boga. Ja to nemam niti ću ikad imati.

Temelji se na vjeri u Višu Silu, ne u Boga.

Ista stvar.

U našem je društvu Bog starac duge bijele brade koji sjedi na prijestolju u raju. Ne moraš vjerovati u to. Viša Sila može biti sve što želiš ili što god ti pomaže da preživiš. Može biti Nebo, može biti Buda. Može biti Sila iz Zvjezdanih ratova. AA ne nameće određene Više Sile ili Religiju ili vjerovanja.

Hajde da nešto raščistimo prije nastavka.

Što?

Bilo da kažete Viša Sila, bilo da kažete Bog, govorite o istoj stvari.

Ja mislim da je to previše generalizirana izjava. Ne uzima u obzir raznolikost Duhovnog svijeta.

S moje točke gledišta, sve su Religije i Duhovne misli iste. Postoje da bi ljudima bilo lakše živjeti, da im daju neka moralna pravila, da im pomognu da se manje boje smrti u nadi da ih čeka nešto bolje, pod uvjetom da slijede Božja pravila.

Ima li u tome nešto loše?

Mislim da je to sranje. Ne treba mi nešto što ne postoji da mi govori kako da živim.

Kako možeš biti siguran da ne postoji nešto Veće od nas?

Kako ti možeš biti sigurna da postoji?

Jer vjerujem u to.

185

Ja ne vjerujem.

Zastaje, duboko udiše, progovara.

Što je za tebe vjera?

Razmišljam na trenutak, potom progovaram.

Vjera je vjerovanje u nešto čije se postojanje ne može dokazati.

Jesi li razmišljao o njoj?

Da.

I zašto ne vjeruješ?

Mislim da je Bog izmišljotina pomoću koje Ljudi izbjegavaju stvarnost. Mislim da im vjera omogućava da odbace ono što im je pred očima, a to je da je ovo, ovaj život, ovo postojanje, ova svijest, ili kako god to želiš zvati, jedino što imamo i jedino što ćemo ikad imati. Mislim da ljudi vjeruju jer žele i trebaju vjerovati u nešto, što god to bilo, jer je život težak, tužan i brutalan ako to nemaš.

Možda si u pravu, ali zašto ne prihvatiš ideju da ti vjera može poboljšati život? Moja vjera poboljšava moj i bez obzira na to postoji li ono u što vjerujem ili ne, imam koristi od nje.

Ja nikad neću vjerovati u Boga niti u nešto slično.

Vjeruješ li u ljubav?

Kako to misliš?

Vjeruješ li u ljubav?

Da.

Vjeruješ li da čini tvoj život boljim?

Da.

Vjeruješ li u još što?

Prijateljstvo.

Vjeruješ u prijateljstvo?

Da, jako.

Još nešto?

Što hoćeš reći?

Ne možeš dokazati da ljubav i prijateljstvo zaista postoje, no svejedno vjeruješ u njih.

Želim da pokušaš primijeniti isto načelo na nešto Veće od tebe.

Ljubav i prijateljstvo mogu osjetiti. Mogu vidjeti i dodirnuti i razgovarati s Ljudima koje volim i ljude koje sam odabrao kao svoje prijatelje. Ideja Boga ne izaziva u meni nikakve osjećaje i ne mogu vidjeti, dodirnuti ili razgovarati s Bogom.

Jesi li se ikad pokušao otvoriti vjeri?

186

Pročitao sam Bibliju. Nije mi zvučala vjerodostojno. Poznajem ljude koji se osjećaju bliskima Bogu, no nisam nikad razumio te osjećaje. Proveo sam neko vrijeme u crkvama i mogu cijeniti njihovu ljepotu i veličanstvenost no nikad mi se ništa dobro nije dogodilo u Crkvi.

Što to znači?

Upravo to što sam rekao.

Nešto mi prešućuješ?

Ništa što bi imalo veze s temom razgovora.

Ona gleda mene, ja nju. Progovara.

Želim da još razmisliš o ovome i pokušaš to prihvatiti. Želim da prestaneš intelektualizirati i da se otvoriš prema ovome.

Nisam nikad vjerovao u Boga, čak ni kao Dijete. Nemam namjeru sad početi.

Razmisli o tome.

U redu.

Ona ustaje i ja ustajem i odlazimo do vrata i ona ih otvara.

Napravit ćemo neke izmjene u Programu, o kojima će te Ken informirati poslijepodne. Dođi ponovno do mene kad budeš spreman za razgovor.

Izlazim i hodam Hodnicima. Dok hodam prema Odjelu, vidim Leonarda kako ide prema meni. Kaže mi da je vrijeme za ručak pa krećemo prema Blagovaonici i pronalazimo stol. Pridružuju nam se Ed i Ted i Matty i Miles i Bobby.

Bobby priča svoje priče i u njima gomilu sranja. Imam ovo, poznajem ovog, duguju mi toliko novca, i tako dalje i tako dalje. U jednom trenu počinje govoriti o Las Vegasu i tamošnjem susretu s Mikeyjem Nosatim. Leonard, koji je dotad ignorirao Bobbyja, počinje ga slušati. Ne govori ništa i ne vidi se jasno da ga priča zanima, no vidim da je počeo pažljivije pratiti. Bobby kaže da je Mikey bio debela pijana svinja, nevješt s novcem i nevješt s jezikom, i da su kad je konačno likvidiran organizirane zabave po cijelom New Yorku. Bobby kaže da je dugovao Mikeyju mnogo novca, ali je dug nestao s Mikeyjevom smrću. Bobby kaže da je zadnji put kad je bio u Las Vegasu otišao do njegova groba i popišao se na njega.

Promatram Leonarda dok Bobby govori te stvari. Gledam kako mu lice ostaje mirno poput maske, gledam kako mu ruke ostaju nepomične na stolu. Kad bi Bobby govorio takve stvari o nekome koga volim, ja bih već bio na drugoj strani stola i držao ga za vrat. Leonard samo sjedi i sluša. Leonard samo sjedi i gleda.

Gotovi smo s ručkom i ustajemo i zajednički odlazimo na Predavanje. Sjedimo u pozadini i kartamo. Prvi put otkako ga poznajem Leonard stalno gubi. Ted pobjeđuje triput, Ed i Matty dvaput, Miles i ja nijednom. Nakon Predavanja svi vraćaju Leonardu njegov novac. Odlazimo.

Dok hodamo Hodnicima prema Odjelu, Ken izlazi iz svog Ureda i moli me da dođem do njega. Ulazim u njegov Ured i sjedam i on čini isto.

Postoji nekoliko stvari o kojima moramo popričati danas.

Uzima neki papir i dodaje mi ga.

187

Ovo je odobrenje da naš odvjetnik kontaktira države u kojima imaš probleme i pokuša ih riješiti. Moraš ga pročitati, ispisati Gradove i države i navesti u čemu je problem, i potpisati. Ne moraš to učiniti, ali ti to svakako preporučujemo.

Imate olovku?

Naravno.

Uzima olovku i dodaje mi je. Uzimam je i počinjem čitati.

Kad smo već kod toga, primijetili smo da si se zbližio s Leonardom. To nas malo zabrinjava.

Podižem pogled.

Zašto?

Ti si mladić s problematičnim odnosom sa zakonom. Mislimo da bi on mogao loše utjecati na tebe.

Zašto?

Znaš li čime se Leonard bavi?

On je poslovni čovjek neke vrste.

Ken se smije.

U kakvom poslu?

Nisam pitao.

Jesi li ikad primijetio da se ljudi boje Leonarda?

Aha.

Što misliš zašto?

Jer živi neustrašivo. To plaši ljude.

To nije razlog, James.

Što je razlog, Ken?

Pretpostavljam da znaš više nego mi govoriš, no reći ću ti svejedno. Leonard je uključen u Organizirani Kriminal. Prilično je velika faca u tom svijetu. Molili smo ga da ne govori i da se ne hvali onime što radi, a budući da ima stvarnu i ozbiljnu ovisnost nismo ga odbili, no imamo ga na oku.

Sliježem ramenima.

Svi moraju od nečeg živjeti.

To je tvoj odgovor?

To je moj odgovor.

Mislimo da ne bi trebao provoditi s njim toliko vremena. Mislimo da bi to moglo negativno utjecati na tvoj oporavak.

Leonard i ja smo prijatelji. Sviđa mi se on i vjerujem mu i poštujem ga. Ne vidim kako će mi imanje takvog prijatelja štetiti.

188

Je li te ikad tražio da učiniš nešto protuzakonito?

Smijem se.

Nije.

Je li ti ikad rekao čime se bavi?

Rekao je da je poslovni čovjek, ništa naročito osim toga.

Volio bih znati što podrazumijevaš pod ništa naročito.

Ne želim više razgovarati o tome, Kene.

To je za tvoje dobro, James.

Sljedeće pitanje, Ken.

Duboko udiše i baca pogled na hrpu papira na stolu. Podiže pogled.

Tvoji Roditelji dolaze ovamo. Upisali su se na Obiteljski Program.

Što?

Razgovarali smo s njima redovito otkako si došao i odlučili su da žele doći na Obiteljski Program. Svi uključeni misle da je to dobra ideja.

Nije vam palo na pamet pitati mene?

Mogli smo pretpostaviti kako ćeš reagirati.

Kad dolaze?

Sutra.

Dolaze iz Japana?

Da.

Odmahujem glavom i buljim u pod. Puštam da dođe i dolazi brzo. Gnjev, mahnitanje, mržnja, sram i strava spojeni su Bijes savršeni prekrasni strašni Bijes. Ne mogu mu učiniti ništa, ne mogu ga zaustaviti osim ubiti ga pićem ili drogom ili i jednim i drugim. Stišćem čeljust i šake i borim se protiv samog sebe. Želim se sjebati.

Je li ti dobro?

Pogledam Kena.

Nije.

Što osjećaš?

Ljut sam.

Još nešto?

Želim piti.

Još nešto?

Sjebati se.

Još nešto?

Želim skočiti preko tvojeg jebenog stola i nabiti ti zube u jebeno grlo.

189

Trebam li pozvati Osiguranje?

Duboko udišem.

Što će se dogoditi kad dođu?

Stišćem čeljust.

Ostat ćeš na Odjelu noću i u vrijeme obroka, ali ćeš dane provoditi u Obiteljskom Centru.

Stišćem šake.

I što će biti tamo?

Ići ćete na grupnu terapiju s drugim Pacijentima i njihovim članovima obitelji, i provest ćeš neko vrijeme sam s Roditeljima.

Držim se.

Zvuči jebeno.

Zašto ne želiš da dođu?

Jer ne želim.

Zašto?

Ne želim više razgovarati o tome.

Gledam dokument koji mi je dao, ispisujem imena Gradova i država i predajem mu ga.

Još nešto?

Mislim da moramo raditi na tome da otkrijemo izvor tvojeg gnjeva.

Gledam ga i smijem se i ustajem i izlazim iz ureda. Hodnici su svijetli i Bijes u meni želi ih uništiti i pretvoriti u krš. Mrzim te jebene Hodnike želim ih uništiti uništiti sebe uništiti sve. Duboko dišem i držim se i hodam prema Odjelu. Želim izaći i udahnuti svjež zrak.

Želim zrak koji nema nikakve veze s ovim mjestom i želim prostor koji nije dio ovog mjesta. Želim mjesto bez zidova, bez Hodnika, bez Odjela, bez Savjetovatelja, bez Pravila, bez Boga, bez Viših Sila, bez Koraka, bez Grupa, bez Predavanja, bez Blagovaonice, gdje nikog ne moram vidjeti razgovarati nositi se s njima. Želim disati. Čist i prazan zrak.

Prolazim Gornjom Razinom i spuštam se na Donju i prolazim kroz grupnu sesiju koju vodi Lincoln i on me pita što radim i ne obraćam pažnju na njega i otvaram staklena vrata i izlazim i dišem dišem dišem zrak je čist.

Počinjem hodati. Nemam pojma kamo idem, samo hodam. Dolazim do stazice i krećem njome i dovodi me do sloja zimzelene šume. Tu je mračnije i osjećam se udobnije i manje ranjivo. Duboko dišem, najdublje što mogu, i zrak me smiruje. Bijes se raspršio i postao gnjev kojeg mogu kontrolirati i spriječiti da ne divlja i nikome ne nanese zlo.

Sunce je visoko, svjetlost mu je razbacana kroz grane, njezine zrake osvjetljavaju blato, mrtvo lišće i truleće biljke ubijene zimskom hladnoćom. Inje blista u sjeni, čeka da se otopi. Za sat vremena više ga neće biti. Za deset sati će se vratiti. Novi dan novi ciklus ovdje nestao ponovno sutra. Hladno mi je. Toplina je u svjetlu, no izbjegavam ga. Ugrijat ću se hodajući, nema žurbe.

190

Slijedim stazu i ona me dovodi do jezera. Jezero je isto kao i svaki dan uvijek isto. Ledeni pokrov, život ispod njega, ptice iznad. Buka koja uništava tišinu, tišina koja pobjeđuje zvuk. Odrazi se polagano pomiču po vodi čineći teškim razlikovanje što je stvarno, a što slika. Oboje su stvarni i sve je stvarno. Sve je preda mnom život preda mnom i iza mene iznad mene ispod mene oko mene. Vidim ga i osjećam i čujem i dodirujem. Izvana i iznutra. Upravo sad.

Klupa je prazna. Sjedam zatvaram oči otvaram sebe. Ne znam čemu se otvaram. Bogu ili nečem Višem? Sebi ili onome što je oko mene? Je li važno? Važno je jer me drži na okupu. Ovo otvaranje mi dopušta da skupim komadiće slomljenog života. Moram vjerovati u to nastaviti vjerovati u sebe. Moram znati što je to. Što je to što me otvara.

Ustajem i hodam uz rub vode dok se ne pretvori u more žute trave. Trava je sada mrtva, ali vratit će se u proljeće tako je to na svijetu. Stvari umiru, a onda se vrate. Je li to biologija ili Bog ili nešto Više? Jesmo li mi biologija ili Bog ili nešto Više? Znam da mi srce kuca i slušam ga. Otkucaji su biologija, no što je pjesma? Hoće li ta pjesma postojati kad otkucaji prestanu? Hoće li jedno postojati bez drugog, može li jedno živjeti, a drugo ne? Je li to važno? Jest. Moram vjerovati u nešto. To me drži na okupu.

Po mostiću od borovine kroz mutnu pustoš močvare i truleži i života koji postoji samo zbog smrti. Natrag među guste hrastove i zimzelen. Sunce i dalje peče visoko njegove zrake razbacane plešu po tlu i stopala mi idu lako. Bijes je nestao, zamijenio ga je čisti zrak i tiha praznina samotnog mira. Tih sam i prazan. Miran sam.

Ako postoji išta što tražim, to je to. Mir. Ako postoji Bog ili nešto Više, za mene je to. Ako postoji nešto što će me održati na životu, to je mir. Nema ljutnje nema gnjeva nema Bijesa. Nema želje nema potrebe nema žudnje. Nema mržnje nema srama nema žaljenja. Nema tuge nema žalosti nema depresije. Nema straha. Nimalo straha. Netko tko živi bez straha ne može biti slomljen. Onaj tko živi u strahu slomljen je prije nego je počeo živjeti. Mir koji sad osjećam. Što je to?

Izgubljen sam u Šumi, no još uvijek sam na Stazi. Tražim ono što imam, ali ću opet izgubiti. Tražio sam to prije da izliječi moju bolest. U Crkvi dok sam bio Dijete nije došlo. Držao sam Roditelje za ruke i nisam osjetio ništa. Ljubav mi je donijela samo usamljenost i užas. U bocama i lulama našao sam prazninu i bol. S dvadeset dvije godine nakon Zatvora i bijega ponovno sam otišao u Katedralu i tražio mir. Mir nije došao. Imam ga sad. Bez Boga. Imam ga sad.

Šuma se pretvara u lomljivu smeđu travu i uzbrdica me vodi do točke iz koje vidim sve što me okružuje. Vidim drveće i šumu i močvaru i jezera i ptice i životinje i muškarce i žene i Zgrade Klinike i Nebo i sve ono iznad Neba. Čujem vjetar i vodu i krikove ptica koje lete i krikove Pacijenata na detoksikaciji. Osjećam ih i osjećam sebe. Osjećam život u njima i oko sebe. Osjećam ga u otkucajima svog srca. To nije Bog ili nešto Više. Taj je mir od mene, u meni, stvoren od mene. To nije Bog. To nije nešto Više.

Sjedim i buljim u Svijet oko sebe. Vidim ga i čujem i dodirujem i osjećam. Ono je što jest, blato, kamenje, voda i Sunce i zrak i valovi svjetla i valovi zvuka sastavljeni od jasnih elemenata. Čovjek ga može stvoriti ili reproducirati ako želi. Znanost nam je dala tu moć. Više nema tajnovitosti. Sve možemo stvoriti u laboratoriju. Više nema tajnovitosti kakva je postojala na početku povijesti kad nitko nije znao što i kako i zašto. Sad imamo odgovore. Odgovore koji otkrivaju istinu. Istina nije Bog ili nešto Više. Ne postoji Bog. Ne postoji Viša Sila.

Puštam da me to prožme. Ne postoji Bog. Ne postoji Viša Sila. Puštam to u najdublje jednostavno središte sebe sastavljeno od biologije i energije i otkucaja srca koje pjeva na

191

jeziku koji samo ja razumijem. Puštam ga u sebe i miješa se s mirom i ne postoji ništa više. Neću se više opirati Bogu. Neću se više opirati nečem Višem. Opiranje je priznanje postojanja. Ne trebam se više opirati ili priznavati nešto što znam da ne postoji. Za mene još ima bitaka i borit ću se, ali ne uz slijepu vjeru i lažno preobraćenje na nešto za što znam da ne postoji. Možda ću pobijediti, možda ću izgubiti. Svejedno je. Ono što je važno je kako ću se boriti. Nema Boga i nema Više Sile. Učinit ću to sam sa sobom. Sam sa sobom.

Znam da se uskoro nalazim s Lilly. Ustajem i hodam niz brdo uz vriskove iz Zgrada. Vraćam se na stazu i ona me vodi do točke gdje je napuštam i krećem prema Čistini. Ona me čeka. Čeka me hoda prema meni ljubi me ljubi ljubi. Povlači se i smiješi.

Bok.

Smiješim se.

Bok.

Sjednimo.

U redu.

Sjedamo.

Nedostajao si mi.

Smiješim se.

Lijepo.

Ona se smiješi. Nježan, suptilan osmijeh. Osmijeh koji ti može slomiti srce ako ga predugo gledaš. I dalje drži moju ruku i dalje sam miran i ushićen.

Ona progovara.

Smijem li te ponovno poljubiti?

Aha.

Naginje se. Ljubi me ljubi me ushićen sam. Ljubi me. Povlači se, progovara.

Ispričaj mi priču.

Ti si na redu.

Želim da ti prvi počneš.

Zašto?

Jer si hrabriji od mene.

Zašto to misliš?

Samo mi ispričaj priču.

Što te zanima?

Ispričaj mi nešto o ljubavi.

Nisam stručnjak za ljubav, no pokušat ću.

Hvala.

192

Gledam njezine oči. Kristalno su plave poput vode. Tješe me kao da sam žedan. Progovaram.

Studirao sam s tom jednom Djevojkom. Tri sam godine buljio u nju i razmišljao o njoj i želio razgovarati s njom. Znao sam da zna da buljim u nju, ali da sam joj se prvi obratio, sigurno bi mislila da sam lud, pa sam čekao da ona učini prvi korak. Na zadnjoj godini imali smo neke zajedničke kolegije i nakon prvog Predavanja pričekala me i vodili smo kratak razgovor. Pitala me zašto buljim u nju i rekao sam joj da od prvog dana kad sam je ugledao čekam priliku da joj kažem da je najljepša Djevojka koju sam ikad vidio. Pitala me jesu li priče koje je čula o meni istinite i rekao sam joj da vjerojatno jesu. Nakon toga neko vrijeme nismo razgovarali i prestao sam buljiti u nju, no znao sam da će joj to nedostajati i da će se prije ili kasnije vratiti meni. Bio sam u pravu. Nakon dva mjeseca pitala me želim li učiti s njom. Nakon učenja izašli smo na piće s njezinim prijateljima. Nisam ponio drogu i popio sam samo onoliko koliko je bilo potrebno da smiri drhtanje i tremor i sve je prošlo u redu.

Počeli smo provoditi sve više vremena zajedno, učili, hodali na Predavanja, ručali, pili kavu i pušili cigarete, pili pivo, radili bilo što i jako se zbližili. Moje se pijenje ograničilo samo na noć i prestao sam prodavati drogu.

Udišem, gledam u tlo, prisjećam se. To su lijepe uspomene, rijetke koje imam. Ponovno pogledam Lilly.

Došao je Božić i ona je otišla u Connecticut i ja sam otišao u Brazil, gdje su tada živjeli moji Roditelji. Dala mi je broj svojih Roditelja i rekla mi je da je nazovem, no iako sam htio, nisam. Mislio sam da je bolje pustiti da joj počnem nedostajati, u nadi da će to nekako promijeniti stvari među nama. Želio sam više, mnogo mnogo više. Mislio sam da bih bio sretan kad bi me ona voljela, mislio sam da će njezina ljubav pomoći riješiti moje probleme, a najviše od svega sam je volio i želio da ona osjeća isto.

Lilly se nasmiješi, odmahuje glavom, progovara.

Loš potez.

Što?

Misliti da će ljubav riješiti tvoje probleme.

Kimam glavom.

Da.

Ljutiš se što sam to rekla?

Odmahujem glavom.

Teško se ljutiti kad je nešto istina.

Smiješi se.

Želim čuti ostatak.

Kad su ponovno počela Predavanja, pitala me zašto je nisam nazvao. Rekao sam da sam pretpostavio da ima mnogo posla sa svojima i da nisam htio smetati. Ona se nasmiješila i rekla mi da ubuduće smijem smetati kad god poželim. Nasmiješio sam se i pokušao ostati miran, no nisam bio miran. Srce mi je počelo poskakivati, ruke se tresti. Nije to rekla, ali znao sam. Nedostajao sam joj.

193

Nekoliko dana kasnije otišli smo u Bar naći se s nekim njezinim prijateljima. Sjela je bliže meni nego inače, smijala se malo glasnije mojim glupim šalama, nježnije dodirivala moju nogu, rame, stražnju stranu vrata, ruku. Dodirivala me i ponašala se prema meni kao da sam njezin dečko, i sviđalo mi se to.

Sat vremena nakon što smo stigli, ušli su neki Policajci s Tipom kojeg nikad prije nisam vidio. To su bili Lokalni Policajci, debele glupe svinje s brkovima i pivskim trbusima i pištoljima i značkama. Poznavao sam ih i oni su poznavali mene. Izazivao sam ih cijelo vrijeme dok sam živio u tom Gradiću, a nikad me nisu ulovili ni u čemu. Sad su imali tog novog tipa i domarširali su do mene, puni svojeg policijskog preseravanja, izvukli neki nalog i rekli da moram s njima do postaje da odgovorim na neka pitanja. Rekli su da drugi tim sa psima upravo pretražuje moju kuću. Smijao sam se i rekao im da mi se maknu s očiju i novi Tip je izvukao značku i rekao sinko, ja sam iz FBI-ja i gotov si i zgrabio me i izvukao van. Učinio je to pred njom i pred njezinim prijateljima. Bio sam jebeno ponižen. Nakon godina zaljubljenosti u tu Djevojku, bio sam siguran da više nikad neće sa mnom progovoriti niti riječ.

Vožnja do postaje je bila sranje. Pjevao sam državnu himnu iz petnih žila i ispitivao policajce kad ćemo stati i otići na pitu. Ispitivanje je bilo još gluplje. Agent FBI-ja me neprestano ispitivao o putovanjima u Brazil, koja nisu imala nikakve veze s drogom, i o tome koga poznajem u Južnoj Americi, a ja sam samo izmjenjivao odgovore. Neću razgovarati dok ne dobijem Odvjetnika. S tim brkovima izgledate kao idiot. Nakon nekog vremena vratio se tim i prijavio da nisu našli ništa u mojoj kući jer ništa nije ostalo i morali su me pustiti. Izašao sam, i svakom Policajcu putem rekao da se jebe.

Lilly se smije.

I što su oni rekli?

Nekoliko ih nije obratilo pažnju, neki su mi odgovorili psovkama, jedan je bacio šalicu kave na mene.

Je li te pogodio?

Nije.

Jesi li otišao do Djevojke?

Kad sam izašao kroz vanjska vrata, sjedila je na svom automobilu i čekala me.

Bila je uzrujana?

Da, plakala je.

Što si učinio?

Pušila je cigaretu i zurila u tlo i nije me vidjela pa sam joj prišao i pitao je čeka li nekog. Pogledala me i nasmiješila se i zagrlila me i plakala mi na ramenu. Kad se isplakala pitala me jesam li u nevolji i rekao sam joj da nisam pa me pitala jesam li dobro i rekao sam da jesam. Tada me pogledala u oči i primila za ruku i rekla da ako ćemo biti zajedno, moram biti s Osobom koju poznajem, a ne s Osobom iz priča koje sam čula. Ne mogu se nositi s policijom i drogom i pićem i svim tim što ti se događa i moraš se odmah sad odlučiti tko ćeš biti. Nasmiješio sam se i rekao želim biti Osoba s kojom ćeš ti ponosno biti. Učinit ću sve da postanem ta Osoba. Ako se možeš nositi s tim, samo kimni. Ako ne možeš, jednostavno idi. Ako kimneš, poljubit ću tvoje usne sada i ovdje i to će biti moja zakletva da ću se popraviti.

194

Pogledala me i nasmiješila se i kimnula i stavio sam joj ruke na obraze i poljubio je i na tren taj me poljubac promijenio na tren smo bili zaljubljeni.

I onda si sve sjebao?

Aha.

Što si napravio?

Ne želim sad razgovarati o tome.

Zašto?

Jednostavno ne želim.

Što želiš raditi?

Želim te ponovno poljubiti.

Zato što misliš na nju?

Ne, zato što mislim na tebe.

Lilly se smiješi i pušta mi ruke i grli me i nježno ljubi kožu na mom vratu. Osjećam se sigurno u njezinom naručju, sigurnije nego ikad, i mir i snaga tog mira je još uvijek sa mnom. Podiže lagano glavu i nježno ljubi moje usne privija me jače uza sebe nikad se nisam osjećao toliko sigurno i mirno. U njezinom naručju. Ljubeći je.

Pušta me i povlači se. Smiješi se i prelazi rukom preko mog lica. Voljela bih biti ona.

Zašto?

Jer bi bilo lijepo da netko osjeća takvo što prema meni.

Nikad nisi bila zaljubljena?

Ni blizu.

I nitko nije bio zaljubljen u tebe?

Muškarci me uvijek žele jebati, no nitko me nikad nije volio.

Ne vjerujem to.

Gleda me.

Istina je.

Ako to išta znači, ja te ne želim jebati.

Smije se.

Hvala.

Mislim da si prekrasna, ali ne bih te jebao jer ne bih želio da se poslije osjećaš izjebano. Pokušao bih voditi ljubav s tobom, i vjerojatno bih bio smotan i nespretan, no želio bih da se poslije osjećaš voljeno. Smiješi se.

Hvala ti, James.

I ja se smiješim.

Hvala tebi, Lilly.

195

Smiješimo se jedno drugome i gledamo se u oči i govorimo jedno drugome tišinom koja stoji među nama. Snažna je, sigurna i mirna. Tišina među nama.

Lilly pogleda na sat.

Već je kasno.

Aha.

Vidimo se sutra?

Ne znam.

Zašto?

Ne znam hoću li moći.

Bojiš se?

Malo, ali nije to razlog.

U čemu je stvar?

Moji Roditelji dolaze ovamo sutra. Moram ići na Obiteljski Program s njima pa ne znam koliko ću slobodnog vremena imati.

Uzbuđen si?

Nisam.

Zašto?

Ne slažem se dobro s Roditeljima i ne želim ih ovdje.

Prilagodi se, čovječe.

Smijem se.

Kažem, prilagodi se, čovječe.

O čemu pričaš?

Jebeno si sretan što imaš Roditelje. Još si sretniji ako te zbilja vole. Ako su spremni odvojiti vrijeme od svog života i doći ovamo da shvate što se događa s tobom i pokušati ti pomoći, onda si dobio jebeni jackpot. Budi dobar prema njima i pokušaj razumjeti kako se osjećaju i koliko su uzrujani da dolaze skroz ovamo.

Uvijek su uzrujani zbog mene. To je dio problema.

Na temelju onog što znam o tebi, imaju svako pravo biti.

Možda.

Nema možda. Prilagodi se i budi dobar prema njima i sjeti se koliko si sretan što ih imaš.

Spuštam pogled, buljim u tlo, kimam. Ona me hvata za bradu i privlači moje lice bliže svojem.

Želim da kažeš dobro, najdraža Lilly, bit ću dobar prema svojim Roditeljima.

Smiješim se.

Postaješ gruba sa mnom?

196

Kima.

Ja sam opasna cura, dečko. Nemoj to zaboraviti.

Dobro, najdraža Lilly, bit ću dobar prema svojim Roditeljima.

Smije se.

Hvala.

Gledam je, puštam osmijeh da nestane neće nestati unutra. Nikad se nisam osjećao toliko sigurno i mirno. Zbog ove čvrste, oštećene, o drogi ovisne opasne djevojke koja sjedi ispred mene sa svojom crnom kosom svezanom u punđice i njezinih kristalnih vodenih plavih oči i njezinih ožiljaka ožiljaka ožiljaka na zapešćima ispod plastičnog sata osjećam se mirno i sigurno.

Želim te vidjeti sutra, no nisam siguran kako će izgledati ovo s mojim Roditeljima. Kad ćeš ići na ručak, sjedni tako da možeš vidjeti muški dio. Ako sam okrenut leđima, ne mogu doći. Ako sam okrenut prema tebi, mogu, a broj tanjura na mom pladnju označavat će vrijeme.

Što ako nećeš moći prije ponoći?

Onda ću izgledati kao jebeni idiot.

Smije se.

Poljubi me prije nego odeš.

Naginjem se i ljubim je, ljubim njezine usne meke i vlažne i tople. Grlim je čvrsto tu svoju malu opasnu prijateljicu.

Odmiče se i ustajemo. Progovara.

Ugodnu noć.

Hvala.

Okreće se i polako odlazi. Progovaram.

Lilly.

Zastaje i okreće se.

Što?

Nedostajat ćeš mi.

Smiješi se.

Dobro.

Ponovno se okreće i nestaje u zelenilu. Ja odlazim u suprotnom smjeru i probijam se i izlazim na stazu i polagano krećem natrag polagano natrag. Osjećam se sigurno i mirno i želim da taj osjećaj potraje što duže. Zastajem pred staklenim vratima Odjela. Gledam ljude kroz staklo oni nisu zaštićeni i mirni. Gledaju televiziju, kartaju, puše cigarete i piju kavu. Pričaju sranja i priče. Nisu ni zaštićeni i sigurni. Ovisnosti trebaju gorivo. Oni se pune.

Znam da se neću zauvijek osjećati ovako, da će nestati prije ili kasnije. Biram prije i otvaram vrata i ulazim na Odjel. Odlazim do svoje Sobe. Vrata su zatvorena pa lagano kucam, nema odgovora. Otvaram vrata i ulazim. Miles sjedi na svom krevetu. Rukama je prekrio lice

197

i plače. Siguran sam da je čuo da sam ušao, ali ne obraća pažnju. Rukama je prekrio lice i plače. Izlazim jednako kao što sam i ušao i zatvaram vrata. U Hodniku sam i svjetla su upaljena i zidovi bijeli, a volio bih da su plavi kristalno vodeno plavi.

Odlazim do Blagovaonice. Uranio sam i prazna je. Uzimam pladanj i porciju ribljih štapića i tartara i odabirem stol i sjedam. Počinjem jesti. Jedem polagano. Štapići su topli i sočni, kora ima okus poput mokrog pijeska. Sa svakim zalogajem dio mene plane i želi više želi cijeli štapić odjednom viče i moli petsto štapića odjednom pješčanu koru i sve. Nije bitno koliko su odvratni želim ih. Sjedim i dišem i stišćem čeljust. Buljim ravno pred sebe. Zalogaj po zalogaj. Izdrži. Zalogaj po zalogaj. Nije toliko teško. Zalogaj po zalogaj. To su jebeni riblji štapići. Samo izdrži.

Gotov sam s jelom. Muškarci počinju pristizati, nitko ne sjeda pokraj mene. Želim još hrane, još puno hrane, ali ne ustajem od stola. Samo sjedim i držim se, sjedim i držim se, sjedim i držim se. Svjestan sam da je bitka koju vodim malena, ali znam da ne mogu pobijediti ništa veliko ako prvo ne pobijedim ono što je malo. Ovisnost je ovisnost bitka je bitka. Vrijede ista načela. Samo izdrži. Vidim Leonarda kako dolazi. Nosi tjesteninu s govedinom umjesto ribljih štapića. Smiješi se i kima i dolazi do mog stola i sjeda. Otuširao se i kosa mu je mokra i lice rumeno.

Kako si, Mali?

Dobro sam. Ti?

Imao sam zbilja dobar dan.

Zašto?

Ne tiče te se.

Zašto?

Prestani ispitivati zašto.

Mogu li nešto pitati?

Možda.

Što ti radiš u životu, Leonarde?

Smije se.

Znaš što radim, Mali.

Želim to čuti od tebe.

Netko je pričao s tobom?

Aha.

Razgovarali su i sa mnom.

Što su rekli?

Rekli su da ne žele da loše utječem na tebe.

Ja sam im rekao da ne utječeš loše.

Hvala.

Što radiš u životu, Leonarde?

198

Već znaš, Mali.

Želim to čuti od tebe.

Leonard uzima zalogaj govedine i tijesta. Smiješi se dok žvače. Radim za veliku talijansku financijsku firmu kao Direktor za Zapadnu obalu.

Smijem se.

Trebaš li još što znati?

Ne.

Tako je i najbolje.

Aha.

Jesi se vidio s Curom danas?

Aha.

Sad priznaješ da ti je Cura?

Na neki način.

Dobra je?

Je.

Sviđa ti se?

Da.

Voliš je?

Na neki način.

Pazi se, Mali. Pitali su me i za nju.

Otkud znaju za nju?

Oni sve znaju.

Kako?

Nije teško saznati stvari kad to želiš.

Valjda.

Znaš što ja mislim?

Što?

Mislim da je ljubav rijetka stvar na ovom svijetu. Ako misliš da je možeš naći s tom Curom, zajebi svakog tko te pokuša spriječiti i jebi njihova pravila. Riskiraj i radi što god trebaš, samo pokušaj da te ne uhvate. Ako te uhvate, učini to ponovno.

Smijem se.

Loše utječeš na mene, Leonarde.

Smiješi se.

Ne, Mali.

199

Smiješim se. Leonard se smiješi. Jedemo u tišini nitko ne sjeda k nama. Gotovi smo s večerom i odlazimo na predavanje i sjedamo s Edom i Tedom i Mattyjem na istom mjestu gdje i inače sjedimo.

Kartamo se i rezultati su ponovno normalni. Leonard pobjeđuje, svi ostali gube. Ulozi su dovoljno mali da nikoga nije briga vrijeme teče polagano ovdje igra jednostavno pomaže da ga ubrzamo. Znamo da će Leonard podijeliti dobitke kad završimo. Dobiješ nekoliko dolara, izgubiš nekoliko dolara. Ignoriramo one na pozornici. Više se čak ne trudim ni pogledati tko je.

Predavanje je gotovo i vraćamo se na Odjel. Uzimam šalicu kave i pronalazim mjesto na kauču pokraj još nekoliko muškaraca i gledam televiziju. Prikazuje se serija o skupini liječnika u gradskoj Hitnoj Službi. Jedna od priča u seriji je o Ovisnici o Heroinu koja je došla u bolnicu nakon predoziranja.

Ona je prekrasna mlada žena čije tijelo nema niti jedne modrice ni ožiljka. Nosi prljavu odjeću koja je poderana na glamurozan način. Plače kad god joj se netko obrati i ima ogromne crne podočnjake iako joj je plakanje očigledno lažno i iako su podočnjaci druge veličine svaki put kad je vidimo. Počela je pušiti marihuanu iz zabave, upoznala muškarca i zaljubila se, za njega se ispostavilo da je Diler heroina i postala je ovisna o njegovoj robi. Sad ne može prestati i nakon što se predozirala probudila se u bolnici, što je jedino donekle autentično u priči. Odbija prihvatiti odgovornost za situaciju. Neprestano urla nisam ja kriva.

Dok gledamo seriju neki muškarci glasno negoduju kad se ona pojavi, neki plješću i smiju se, jedan gunđa i baca cipelu u televizor, koju onda uzima natrag i drži u ruci dok se ona ne pojavi ponovno. Da ima pištolj, vjerojatno bi raznio televizor na komadiće.

Kako se epizoda nastavlja, Djevojka se suočava sa svojim problemima uz pomoć zgodnog mladog doktora. Skida je s heroina, uključuje u Program Anonimnih Ovisnika. Dopušta joj da ostane u njegovom stanu, tješi je kad plače, svake joj večeri donosi posebne hranjive sokove. Zaljubljuju se i nakon nježne večere uz svjetlost svijeća slijedi veličanstveni, romantični, multiorgazmički seks. Do kraja epizode, mnogo joj je bolje. Potpuno se izliječila ovisnosti i ima novi život. Epizoda završava slikom nje i Doktora u šetnji ulicom u pratnji mladog Zlatnog Retrivera. Kad bih mogao, pronašao bih tvorce tog usranog bajkovitog izmišljenog govna i zaključao ih u Sobu i punio drogom dok ne bi postali duboko i kronično ovisni o njoj. Tad bih ih predozirao, odvezao ih do najbliže gradske hitne službe i iskrcao pred vratima, odmah pokraj Beskućnika s noževima, Ovisnika s AIDS-om i Policajaca i vozača kola Hitne pomoći koji puše. Ostavio bih ih tamo nekoliko dana i onda se vratio da vidim kako su. Ako bi još uvijek bili živi i u blizini, što je prilično malo vjerojatno, pitao bih ih je li njihovo iskustvo nalikovalo na ono koje su prikazali Javnosti. Pitao bih ih jesu li se detoksicirali i je li im bilo ugodno. Pitao bih ih jesu li bili na svom prvom sastanku Anonimnih Ovisnika, jesu li našli nove Poslove i nove Stanove. Pitao bih ih jesu li se zaljubili pod svjetlosti svijeća i imali najbolji seks u svom životu. Pitao bih ih jesu li kupili svoje nove Zlatne Retrivere. Nakon što bih čuo njihove odgovore ne ne ne molim te što da radim ne sranje sjeban sam pomozi ne ne ne, pitao bih ih kako će u budućnosti prikazivati ovisnost. Pitao bih ih hoće li je romantizirati, glorificirati, razotkrivati ili je prikazati onakvom kakva ona jest. Ne ne ne molim te što da radim ne sranje sjeban sam pomozi ne ne ne. To sam i mislio, govnari jedni. Ne.

Nakon serije ustajem i odlazim u svoju Sobu. Nisam vidio Milesa od ranijeg susreta pa zastajem i prislanjam uho na vrata prije nego što ću ih otvoriti. Čujem plač, tihe jecaje, promrmljane riječi, šaku koja udara jastuk. Rado bih bio u krevetu, pod pokrivačima, u toplini, no ne želim ga smetati, pa puštam vrata i vraćam se na Odjel.

200

Uzimam novu šalicu kave i vraćam se do kauča. Na Donjoj Razini smo samo ja i dvojica muškaraca. Ne poznajem ih i ne razgovaram s njima. Na TV-u je neki talk show na kojem Filmska Zvijezda govori kako su za njega automobilske trke slabost, a Voditelj se pravi da ga zanima što priča. Smiješi se, kima kad treba kimnuti, potvrđuje Zvijezdine opaske duhovitim odgovorima. Publika je očarana i iako znam da je emisija idiotska, i ja sam očaran. Ja sam Alkoholičar i Ovisnik. Trebam gorivo. Uzet ću što se nudi.

Ispijam još jednu šalicu kave, gledam još jedan talk show, drijemam i budim se. Kava više ne utječe na mene, a TV je droga. Njegovo tupo titranje me hrani puni ubija drži da je mi nešto na što se mogu usredotočiti. Dvojica muškaraca na kauču pokraj mene čvrsto spavaju. Jedan se trza i stenje, tiho vapi previše poznatu riječ dosta dosta dosta. Drugi je miran i hrče. Da nema zvuka, mislio bih da je mrtav. Naizmjence se uključujem i isključujem.

TV je droga. Uključujem i isključujem.

Uključujem.

Isključujem.

Uključujem.

Isključujem.

201

Muškarac koji prodaje sredstva za rast kose viče kupite kupite kupite rasti će rasti će rasti. Kosa koju ste oduvijek sanjali. Dobit ćete je ako kupite kupite kupite rasti će rasti će rasti će. Stoji na plaži. Sa svake mu strane stoje prekrasne plavuše. Nosi jeftino odijelo.

Gasim ga. Odlazim do svoje Sobe i otvaram vrata. Ulazim. Miles je budan, sjedi na svom krevetu. Čita Bibliju. Kimne mi i ja kimnem njemu. Uvlačim se u krevet i namještam ispod pokrivača i stišćem.

Budim se. Kroz prozor dolazi siva svjetlost žmirkam da je izbjegnem.

Prva misao su mi Roditelji. Bijesan sam.

Dižem se, tuširam, brijem, perem zube. Zrcalo, ja, moje oči danas ne dolaze u obzir. Ni blizu.

Dok se oblačim, ulazi Miles s dvije šalice kave.

Donio sam ti šalicu kave.

Hvala.

Piješ crnu, zar ne?

Da.

Otpijam gutljaj, stavljam šalicu na ormarić pokraj kreveta, nastavljam se oblačiti. Miles odlazi do svog kreveta i sjeda i progovara.

Zbilja cijenim što si mi jučer prepustio Sobu.

Nije to ništa.

Borio sam se s nekim stvarima.

Sad si dobro?

Bolje.

Nastaje gusta tišina. Trenutak. Miles gleda u pod, pa ponovno u mene.

Bio je to sram, James.

Što?

Borio sam se s osjećajem velikog srama. Zato sam bio ovdje jučer cijeli dan. Zbog srama.

Ako poželiš razgovarati o tome, dat ću sve od sebe.

Hvala ti, James. Znam da hoćeš.

Završavam oblačenje, sjedam na krevet. Miles zuri u pod.

Dobro si?

Kima potvrdno. Ne izgleda dobro.

Ustajem, prilazim mu, sjedam na njegov krevet, grlim ga. Uzvraća mi zagrljaj snažno i osjećam kako sram dolazi iz njegovih ruku. Ja sam zločinac, on je sudac, ja sam bijel, a on je crn, no u ovom trenutku to nije bitno. On je čovjek koji treba prijatelja, a ja mu to mogu biti.

202

Čekam da me pusti, da se oslobodi čega već treba, i nakon nekoliko minuta to čini. Ustajem i progovaram.

Ako nešto trebaš, potraži me. Ne mogu učiniti puno, no dat ću sve od sebe.

Kima.

Hvala, James.

Izlazim iz Sobe na Hodnik i Hodnik vraća moj gnjev. Gnjev što su mi došli Roditelji. Gnjev jer ih ne želim vidjeti. Odlazim na Odjel napraviti kavu, no ona je već napravljena. Pogledam ploču s poslovima. Pokraj mojeg imena piše Obiteljska.

Napuštam Odjel i odlazim u Blagovaonicu. Uzimam pladanj, tanjur, burrito. Sjedam za prazan stol. Ljut sam i želim biti sam.

Jedem brzo. Burrito je punjen jajima, slaninom, sirom i malim grudama neidentificiranog povrća. Odvratan je, no svejedno ga jedem. Pojeo bih ih stotinu. Gnjev postaje Bijes. Bijes raste.

Završavam jelo i odlazim i krećem prema Predavaonici. Ispred mene i iza mene su drugi. Ne obraćam pažnju na njih. Samo hodam. Joanne me čeka kod vrata Predavaonice. Moli me da pođem s njom do ureda. Hodamo Hodnicima jedan pokraj drugog.

Kako si danas, James?

Dobro.

Izgledaš ljuto.

Jesam.

Zašto?

Zato.

Dolazimo do njezina Ureda. Ulazimo. Ona sjeda u fotelju, ja na kauč.

Tvoji Roditelji su stigli jutros. Smjestili su se u Obiteljski Centar. Nalazimo se s njima za nekoliko minuta.

Super.

Nisi sretan, zar ne?

Nisam.

Zašto?

Jer se ne želim baviti njima.

Zašto?

Ljute me.

Zašto?

Ne znam zašto.

Mora postojati razlog.

Svi su razlozi sranja. Naprimjer to što me gnjave ili su zabrinuti za mene, sranja koja sam ionako zaslužio.

203

Misliš li da su tvoji osjećaji opravdani?

Ne znam.

Otkad ih imaš?

Ljut sam na Roditelje otkad pamtim.

Možda možemo otkriti zašto dok su ovdje.

Sumnjam.

Imaj na umu da su došli zato što te vole i žele ti pomoći. Nije im lako. Pokušat ću.

Obično počinjemo tako da svi zajedno sjednemo. Ako želimo da tvoji Roditelji shvate što se s tobom zbiva i kako ti mogu pomoći, oni moraju znati što si sve radio i u kojoj mjeri. Želimo da im ti to kažeš.

To će biti jebena noćna mora.

Zašto to misliš?

Moji Roditelji znaju da previše pijem i znaju da se drogiram, ali nemaju pojma koliko točno i ne znaju ništa o mojim problemima sa zakonom.

Kako mogu ne znati?

Nisam im nikad rekao.

Misliš li da će loše reagirati?

Smijem se.

Loše nije dobra riječ.

Kakva god njihova reakcija bila, radit ćemo na njoj. Zato su oni ovdje, zato smo mi ovdje.

Valjda.

Mislim da ćeš se iznenaditi.

Živo sumnjam.

Pogleda na sat.

Moramo ići.

Ona ustaje. Ja ustajem.

U redu.

Otvara vrata i izlazimo iz ureda i hodamo Hodnicima. Svijetli su i ljute me, svakim korakom postajem sve ljući. Ne želim vidjeti svoje Roditelje. Ne želim biti u istoj Sobi s njima. Ne želim razgovarati s njima. Ne želim da mi se obraćaju. Tako sam se oduvijek osjećao. Oni su moji Roditelji. Ne želim ih blizu sebe.

Ruke mi se počinju tresti i srce mi lupa poput topa na bojnom polju. Joanne to osjeća i prima me za ruku i smiješi se. Pokušavam joj uzvratiti osmijehom, no ne mogu. Bijes raste. Ne želim vidjeti svoje Roditelje.

204

Dolazimo do vrata. Joanne kuca i glas kaže uđite. Pogleda me i čvrsto stisne moju ruku. Zurim u tlo. Tresem se i moje srce moje srce moje srce. Podižem pogled duboko udišem i kimam. Joanne otvara vrata.

Ulazimo. Moji Mama i Tata sjede za velikim stolom na drugoj strani Sobe. Tresem se. S njima je potpuno ćelav muškarac tridesetih godina odjeven u crni džemper i crne traperice.

Moje srce moje srce moje srce. Dok se muškarac okreće da me vidi, Mama ustaje. Nosi kaki hlače i bijelu košulju i plavi sako i svileni šal, frizura joj je savršena, make up savršen i ima dijamante na prstima i dijamante na ušima. Trči prema meni. Bijes raste. Želim nestati. Želim van van van.

James.

Grli me. Ne volim kad me dira i ne grlim je. Pušta me, no ostavlja ruke na mojim ramenima.

Izgledaš odlično.

Želim da makne ruke.

Dobivaš na težini.

Da skrene pogled.

I lice i zubi su ti bolje. Izgledaš mnogo bolje.

Ponovno me grli. Želim da se makne. Makne.

Oh, James.

Pušta me, gleda. Tata korakne naprijed. Kaki hlače, plava košulja, plavi sako. Veliki, skupi sat. Grli me. Želim da se makne.

Kako si, James?

Pušta me.

Dobro sam.

Izgledaš mnogo bolje.

Valjda.

Joanne prilazi.

Gospodine Frey?

Pruža mu ruku. Rukuju se.

Zovite me Bob.

Joanne kima.

Bob, ja sam Joanne. Ja sam Psihologinja i radim s vašim Sinom. Tata se smiješi.

Izgleda bolje.

Joanne se smiješi.

Bolje mu je i na putu je da mu postane još mnogo mnogo bolje. Tata se smiješi.

Jako smo ponosni na njega što je došao ovamo.

205

Joanne se smiješi.

Trebate biti.

Kima, pogleda me. Skrećem pogled. Joanne progovara.

Možemo sjesti i početi.

Mama se smiješi i kima. Tata kaže u redu. Ponovno sjedaju na ista mjesta. Ja sjedam na suprotnu stranu stola najdalje što je moguće. Držim ruke na krilu, tresu se. Buljim ravno pred sebe u površinu svijetlog bijelog zida. Joanne sjeda između nas, pogleda u muškarca u crnom i kimne. On progovara.

Bok, James. Ja sam Daniel i Savjetovatelj sam u Obiteljskom Centru. Buljim u zid.

Ja ću raditi s tobom i tvojim Roditeljima dok su ovdje.

Ruke mi se tresu.

Kao što već vjerojatno znaš, obično počinjemo Obiteljski Program tako što pojedinac ovisan o kemijskim sredstvima ispriča članovima obitelji o svojim navikama.

Moje srce moje srce moje srce. Poput topa na bojnom polju. Želimo da budeš maksimalno iskren. Uzmi si vremena koliko trebaš.

Kimam glavom.

Počni kad god želiš.

Gledam preko stola. Mama i Tata čekaju.

Prije nego što počnem, želim reći da ne želim ovo raditi, i volio bih da niste došli i žao mi je što morate čuti ovo što ću vam ispričati. Tata kima i stišće Maminu ruku.

Pijem otkako znam za sebe. Kao dijete, krao sam gutljaje piva na utakmicama na koje smo išli i pio ostatke vina u čašama poslije vaših zabava. Ne znam zašto sam to radio, jednostavno jesam. Iz nekog sam se razloga zbog toga osjećao bolje, i sviđalo mi se, sviđalo mi se više od svega drugog. Radio sam to što sam više i što sam češće mogao, a bilo je to dosta često. Išli smo na mnogo utakmica i često ste priređivali zabave. Prvi put sam se napio s deset godina. Vi ste bili na koncertu ili nekoj dobrotvornoj priredbi, a ja sam se išuljao iz kuće bez znanja bejbisiterice i otišao na neku srednjoškolsku zabavu. Bilo im je cool što sam došao i davali su mi piće dok nisam povratio. Oteturao sam doma, bejbisiterica je spavala pa sam otišao u krevet.

Mama briše oči, Tata stišće njezinu ruku.

Prvi put sam pušio marihuanu s dvanaest. Ista stvar. Išuljao sam se na neku zabavu i stariji klinci su mi je dali. Nije mi se naročito svidjela, ali svidjelo mi se kako su mislili da sam cool. Radio sam to kad god sam mogao, a bilo je to lako jer ste vi često izbivali. Bejbisiterice nije bilo briga, nekad su radile to skupa sa mnom.

Majka prinosi ruku licu, Otac spušta pogled.

Prvi put sam se onesvijestio s četrnaest. Pio sam i pušio u podrumu nečije kuće i sljedeće čega se sjećam je jutro i bio sam doma. U to sam se vrijeme urokavao tri-četiri puta tjedno. S petnaest sam prešao na jače stvari, koku, LSD, crystal meth. Svidjeli su mi se više od trave, pa sam prestao s njom, i to je jedina droga koju sam ikad napustio. S petnaest sam počeo prodavati drogu i piće. Odlazio sam u Geto i nalazio se s tipom pod imenom Freddy. On je bio sitni diler i za nekoliko dolara nabavio mi je što god sam htio. Ljudi su znali da

206

mogu nabaviti sva ta sranja, pa su me vozili. Dogovor je bio da i oni moraju nešto kupiti. Kad nisam mogao naći prijevoz, uzeo sam vaš auto. Kad nisam imao novca, Freddy mi je davao na kredit. Bio sam mu drag i zvao me Mali Bijeli James i postao sam poznat pod tim imenom. Bilo je jebeno glupo i opasno, ali sviđalo mi se, mislio sam da sam cool i mogao sam nabaviti što sam htio kad sam htio. Htio sam sve cijelo vrijeme.

Moja Mama počinje plakati, Tata bulji u mene. Sa šesnaest i sedamnaest je bilo isto. Kupovao sam i prodavao piće i drogu, uzimao sve što sam mogao nabaviti. Urokavao sam se prije škole, u školi, poslije škole. Urokavao sam se svaki dan. Pio sam i uglavnom uzimao metamfetamine, i onda kad sam se predozirao, o tome se radilo. Alkoholu i metamfetaminima. Ne znam koliko sam uzeo jer sam se onesvijestio. Nikad niste saznali što se dogodilo jer nisam htio razgovarati s doktorima. Znam da ste sjedili vani i razmišljali kako ste trebali znati više i spriječiti me, no skrivao sam sve dobro, a vi ste se zbilja trudili. Ako se sjećate, prijetili ste mi odvikavanjem nekoliko puta i rekao sam vam da ću ako me pošaljete otići i nikad me više nećete vidjeti. U to vrijeme, vjerojatno bih to i učinio. Niste mogli ništa učiniti da me spriječite. Ne bih prestao.

Duboko udišem. Mama se približila Tati i jeca, lica zarivenog u ruke. Vidim kako joj šminka teče kroz prste. Tata bulji u mene i oči su mu vlažne. Nisam ga nikad vidio da plače, ni blizu.

Osamnaest. Ista stvar, no još više. Otišao sam na fakultet najesen. Nikakva pravila, vas nije bilo u blizini, dobio sam mjesečni džeparac. Bio sam u raju. Gubio sam svijest svake noći, stalno krvario iz nosa zbog ušmrkavanja kokaina, pišao u krevet tri-četiri puta tjedno jer sam bio previše pijan da ustanem iz kreveta. Devetnaest, ista stvar, vjerojatno gore. S dvadeset sam počeo pušiti koku. Trošio sam sav novac koji ste mi davali na kupnju i preprodaju. FBI me pet-šest puta ispitivao o dilanju u lokalnoj policijskoj postaji. Nikad nisu ništa našli. Dvadeset jedan. Loša godina. Počeo sam pušiti crack, koji mi se jako svidio. Pušio sam ga kad god sam mogao, a to je bilo skoro svaki dan. Crack je gadna droga i sjebao me. Bljuvao sam krv, pišao krv, srao krv. Bilo mi je zlo cijelo vrijeme. Ne znam kako sam to uspio, no diplomirao sam i vi ste mi našli onaj neki posao i poslali me u Europu. Znam da ste to učinili jer ste mislili da će mi koristiti imati posao i biti daleko, ali nije. Nisam imao mnogo posla i provodio sam većinu vremena opijajući se i uvaljujući se u nevolje. Tamo nije bilo cracka, no bilo je čistog kokaina u prahu, i uzimao sam ga u velikim količinama.

Dok sam bio tamo, vratio sam se da vidim svoju Djevojku s Faksa. Znam da je se sjećate jer vam se jako sviđala i nadali ste se da ćemo uspjeti. Prekinuli smo pred kraj školske godine i onda se pomirili preko pisama i telefona, i ona je planirala doći i živjeti sa mnom. Bio sam uzbuđen i na neki način mislio da mi je to posljednja prilika da se iskupim. Znao sam da se moram srediti ako dođe jer joj je dosta mojih sranja. Bio sam pun nade i bilo mi je dobro i bio sam toliko uzbuđen da sam prekršio jedno od svojih Pravila, ono da je nikad ne zovem pijan. Tri noći zaredom sam je nazivao i zaboravio što sam rekao jer sam bio toliko pijan. Kad sam nazvao ponovno četvrti dan njezina mi je Mama rekla da više nikad ne zovem, da ona više ne želi imati posla sa mnom. Uspaničio sam se i gadno pijančevao neko vrijeme, a onda odlučio da se vraćam u SAD jer sam znao da će ona doći do Fakulteta da posjeti neke prijateljice.

Ne mogu više gledati Roditelje, pa gledam u stol.

Doletio sam iz Pariza u Chicago, odvezao se iz Chicaga u Ohio. Kad sam došao tamo ostao sam trijezan dok je nisam našao, a kad sam je našao, nije htjela razgovarati sa mnom. Rekla mi je da odem, da me više ne želi vidjeti, progovoriti sa mnom niti imati sa mnom bilo kakvog posla. Bio sam slomljen. Izašao sam i popio najviše što sam mogao i popušio najviše

207

cracka što sam mogao i potpuno urokan odlučio ponovno je potražiti i pokušati razgovarati s njom. Otišao sam do Bara u koji je zalazila i u kojem sam očekivao da će biti. Dok sam prilazio, vidio sam je kako stoji ispred s nekoliko prijateljica. Buljio sam u nju i nisam obraćao pažnju na cestu i skrenuo sam na pločnik i udario policajca koji je stajao na njemu. Nisam ga jako udario jer sam vozio maksimalno deset kilometara na sat, no udario sam ga. Ona me vidjela, kao i hrpa drugih ljudi. Policajac je pozvao pojačanje, a ja sam sjedio u autu, buljio u nju i čekao. Pojačanje je stiglo i prišli su mi i rekli da izađem iz auta na što sam im rekao ako me želite vani, izvucite me van, vi jebene svinje. Otvorili su vrata, ja sam se počeo otimati, prebili su me pendrecima i uhitili. Dok su me odvlačili ritao sam se i urlao, pokušavajući uvjeriti gomilu da ih napadne i oslobodi me, no to se nije dogodilo. Dok sam sjedio na stražnjem sjedalu policijskog automobila ona je prišla i pogledala me plačući i pitao sam je hoće li doći platiti jamčevinu za mene i rekla je da, doći ću. Prenoćio sam u zatvoru i drugi dan imao čitanje optužnice za Napad Smrtonosnim Oružjem, Napad na Službenu Osobu, Vožnju u Pijanom Stanju, Remećenje Javnog Reda i Mira, Opiranje Uhićenju, Vožnju bez vozačke i Neosiguranog Automobila, Pokušaj Poticanja na Nemir, Posjedovanje Narkotika s Namjerom Raspačavanja. Jedino sranje je bila optužba za narkotike, jer ih nisam namjeravao preprodavati, već koristiti. Ona se nije pojavila, pa je frend platio jamčevinu kreditnom karticom i odletio sam natrag u Pariz. Koliko znam, i dalje sam tražen po svim točkama optužnice.

Podižem pogled. Moji Roditelji šute i plaču. Suze im cure niz lice, Mama teško diše. Slama se i počinje glasno jecati. Čekam da prestane, ali ne prestaje. Samo jeca jeca jeca. Tata je grli i nježno joj šapće na uho, no to ne pomaže. Moja Mama jeca. Gledam je i čekam da prestane. To traje vječnost. Jebenu vječnost. Kad utihne, ponovno progovaram.

Ostao sam u Parizu, urokavao se, znao sam da se ubijam i bilo mi je svejedno. Otamo sam otišao u London i činio isto. Kad sam se vratio u SAD i otišao u Sjevernu Karolinu, ponovno sam počeo pušiti crack. Crack je zla i opasna droga, a pušio sam ga onoliko koliko sam mogao nabaviti. Također sam i pio sve što sam mogao dobiti, a u to je vrijeme toga bilo dosta. Ne sjećam se većeg dijela svog boravka tamo jer sam stalno bio sjeban, no znam da su me ponovno uhitili. Znam da su me uhitili i u Michiganu, iako nemam pojma što sam radio tamo. Pobjegao sam nakon plaćanja jamčevine u oba slučaja, tako da sam vjerojatno i tamo tražen. Posljednjih šest mjeseci samo sam pio i pušio i čekao da umrem.

Mama jeca, a Tata je drži. Ne želim čekati ovaj put, samo želim završiti.

Ne krivim vas ni za što od ovog, i mislim da niste to mogli nikako spriječiti. Ja sam ono što jesam, a to je Alkoholičar, Ovisnik o drogi i Kriminalac, a to sam jer sam se sâm učinio takvim. Dali ste sve od sebe i voljeli me najviše što ste mogli, i to je sve što sam ikad mogao od vas tražiti. Nemam isprike za ono što sam učinio i što sam vam priuštio svih ovih godina.

Mama počinje jecati. Glasnije i snažnije nego prije. Šminka joj je razmazana po rukama, licu i odjeći i teško diše. Drži se za mog Tatu, koji je grli i gleda u pod. Suze cure niz njegove obraze i kaplju mu po hlačama, vidim da mu usne podrhtavaju. Maše glavom i pokušava podići pogled i pogledati me, no ne može.

Ja sjedim i gledam ih. Bijes je u meni i narastao je do vrhunca. Ne razumijem zašto se to događa, no događa se uvijek kad sam pokraj njih. Oni me pokušavaju voljeti, ja im nanosim bol. Oni pokušavaju biti pristojni i razumni, ja ne želim biti pristojan i razuman. Oni mi pokušavaju pomoći, ja im to zamjeram. Oni su moji Roditelji. Daju sve od sebe.

Ovako je oduvijek bilo sa mnom. Dajte mi nešto dobro, ja ću to uništiti. Volite me, uništit ću vas. Nikad u životu nisam osjećao da nešto zaslužujem. Nikad nisam mislio da sam

208

vrijedan prostora koji zauzimam. Taj je osjećaj ispunio sve što sam ikad učinio, vidio ili došao u vezu s tim, i zarazio svaki odnos koji sam u životu s nekim imao.

Ne razumijem ga. Ne razumijem zašto postoji. Mrzim ga kao što mrzim sebe i iz nekog razloga, prisustvo mojih Roditelja to pogoršava. Oni me samo pokušavaju voljeti, no oduvijek samo sve pogoršavaju.

Joanne ustaje i prilazi mi i naginje se nad moje uho.

Mislim da moramo ići.

Gledam svoje Roditelje. I dalje plaču. S lica mog Tate kaplju suze, Mama teško diše. Volio bih im nekako olakšati, no nisam sposoban. Mrzim se previše da bih nešto učinio.

Ustajem i izlazim iz Sobe. Joanne drži vrata otvorena i zatvara ih iza mene. Čim su zatvorena i čim više ne vidim ne čujem ne osjećam ne dodirujem ne nanosim zlo Roditeljima, osjećam se bolje. Hodamo. Ni Joanne ni ja ne govorimo. Samo hodamo Hodnicima. Razmišljam o svojim Roditeljima koji sjede i plaču zbog mene i hodamo prema Joanneinom uredu. Kad stignemo, ona otvara vrata. Ulazimo i ja sjedam na kauč, a ona sjeda nasuprot mene.

Kako se osjećaš?

Samoubojstvo.

Što?

To je jedina prikladna riječ.

Želiš se ubiti?

Neću se ubiti, no u ovom trenu se čini razumnom opcijom.

Zašto?

Oni su moji Roditelji. Kad sam blizu njih toliko sam ljut da se ne mogu kontrolirati. Zbog te se ljutnje još više mrzim, zbog toga je samoubojstvo razumna opcija.

Trebaš li nadzor?

Ne. Prevelika sam pičkica da to zbilja učinim.

Misliš da je samoubojstvo hrabar čin?

Ne, mislim da je kukavičluk, baš kao i ovisnost. No mislim da i za jedno i drugo treba neka vrsta otužne snage.

Snage?

Moraš biti donekle snažan da osjetiš nešto jako kao mržnju prema samom sebi. Ovisnosti i samoubojstvo nisu za slabe.

Mislim da je to smiješno.

Smiješne stvari mogu biti istinite.

Zašto si toliko ljut na Roditelje?

Ne znam.

Jesi li zlostavljan kao dijete?

209

Ne koliko se sjećam.

Misliš da je moguće?

Ne.

Zašto?

Odrastao sam u sigurnoj, zaštićenoj okolini. Moji su me Roditelji oduvijek voljeli i pokušavali me zaštititi i davali sve od sebe. Izluđuju me, no sigurno me nikad nisu zlostavljali.

Možda netko drugi?

Ne.

Jesi li siguran?

Jesam.

Izvlačim cigaretu iz džepa, palim je, uvlačim dim. Nikotin mi usporava srce i smiruje me.

Što je sljedeće?

Ručak, a onda ideš natrag u Obiteljski centar. Provest ćeš poslijepodne na grupnoj terapiji s članovima obitelji drugih Pacijenata do večere. Poslije večere ćemo ponovno sjesti s tvojim Roditeljima.

Zašto?

Da porazgovaramo o jutrošnjem sastanku.

To će biti zabavno.

Bio si hrabar jutros. Bio si vrlo iskren i direktan i rekao si mnogo teških stvari. Tvoji su Roditelji reagirali na vrlo normalan, prirodan način i da nisu reagirali tako, brinula bih hoćemo li moći raditi s njima. Sad kad znaju sve što trebaju znati, možemo raditi na tvojim ranama i naći način kako da se počnete bolje slagati.

Kad ćemo biti gotovi danas?

Ovisi koliko daleko odemo s tvojim Roditeljima.

Reci otprilike.

Planiraš se naći s Lilly?

Što?

Čuo si me.

Da, planiram se naći s Lilly.

Nemoj.

Zašto?

Ako te uhvate, bit ćeš u nevolji.

Zvuči kao da ste me već uhvatili.

Postoji ideja da se nešto zbiva. Nismo te uhvatili.

210

Odakle vam ideja?

Ne mogu razgovarati o tome s tobom.

Želiš da ja razgovaram s tobom o svemu, a ti ne želiš razgovarati sa mnom. To je sranje, Joanne.

Misliš?

Da, mislim. Ti budi iskrena prema meni, pa ću ja biti iskren prema tebi. To je pošteno. Ako se ne slažeš, jebi se.

Ja ti nisam neprijatelj.

Jesi ako nisi iskrena prema meni.

Lilly je jako očarana tobom. Jedna od Savjetovateljica na njezinom Odjelu čula ju je kako priča o tebi nekoj Prijateljici. Otad ju je čula više puta. Čini se da Lilly govori isključivo o tebi.

Smiješim se.

Zašto se smiješiš?

Sviđa mi se da je očarana.

To je loša ideja, James.

Zašto?

Trebao bi se usredotočiti na razlog svog dolaska, a to je da se očistiš i ponovno izgradiš svoj život. Lilly je distrakcija koja te od toga udaljuje. Oboje ste vrlo krhki i ranjivi sad, i ako nešto pođe po zlu među vama, to bi moglo ugroziti vaš oporavak.

Mogu to podnijeti.

Pretjerano samopouzdanje ubilo je mnoge.

Kraj nje se osjećam dobro, bolje nego kraj većine ljudi.

Sigurna sam da je tako, no to ne mijenja naša pravila.

Ne želim je se odreći.

To bi bilo najbolje za oboje.

Uzet ću tvoj savjet u obzir.

Učini s njim više od toga.

Ustajem.

Idem jesti.

Ona kima.

Vidimo se večeras.

Okrećem se i otvaram vrata i izlazim iz Joanneinog ureda. Odlazim u Blagovaonicu. Dok prolazim kroz stakleni prolaz koji razdvaja muškarce i žene, vidim Lilly kako sjedi za stolom. Gleda me i ja gledam nju, no ne dajem nikakav drugi znak. Teško je gledati je, teško jer više nije daleka Djevojka koja mi se smiješi. Postala je mnogo više od toga, mnogo više nego sam očekivao da će postati. Postaje ono što sam želio da bude djevojka s Arktičkim

211

očima, netko tko me voli. Jednostavno i iskreno onakvog kakav jesam. Teško je gledati je jer znajući da ona počinje voljeti mene, počinjem i ja voljeti nju. Nije me briga što je radila i s kim je to radila, nije me briga kakve demone nosi sa sobom. Važno mi je kako se osjećam kraj nje, snažno i sigurno i mirno i toplo i iskreno. Teško je gledati je jer moram razmišljati o odricanju od nje. Teško je gledati je, no svejedno to činim.

Uzimam pladanj i stajem u red i uzimam tanjur tjestenine s tunom. Tražim deset, no Žena s mrežicom za kosu kaže ne. Odlazim do stola sa salatom i uzimam pet tanjura. Stavljam zelenu salatu na jedan, kravlji sir na drugi, ciklu na treći, kukuruz na četvrti, krokete na peti. Pladanj mi je toliko pun da uzimam još jedan. Stavljam četiri tanjura na njega, punih porcija pudinga, bresaka, komada pite od jabuka i kolača od mrkve. Polako hodam Blagovaonicom noseći oba pladnja. Teški su i čujem smijuljenje i smijeh. Glas koji ne prepoznajem kaže to je tužna ovisnost. Smijem se. Pronalazim svoje prijatelje Eda i Teda i Leonarda i Mattyja i Milesa i sjedam k njima. Leonard progovara.

Gdje si bio cijeli dan?

Roditelji su mi ovdje.

Miles progovara.

Došli su na Obiteljski Program?

Da.

Kako je bilo?

Usrano.

Zašto?

Morao sam im danas ujutro priznati sva sranja koja sam učinio.

Ed progovara.

Što nisu znali?

Većinu toga.

Što je bilo najgore?

Crack i činjenica da sam tražen u tri države.

Leonard progovara.

Zbog čega?

Svakakvih sranja.

Miles progovara.

Postoje li nalozi za tvoje uhićenje, James?

Da.

Gdje?

Michigan, Ohio i Sjeverna Karolina.

Radiš li na tome da to središ?

Netko ovdje pokušava.

212

Ted progovara.

Kad sam ja rekao svojoj Mami da pušim crack, ona me pitala mogu li joj nabaviti malo.

Svi se smiju.

Zaista. Rekla je da stalno sluša o tom cracku i želi probati. Nabavio sam vrećicu i pušio s njom dok joj oči nisu upale u lubanju. Poslije više nije htjela.

Svi se smiju, iako slika Tedove Mame s očima usukanim u lubanju nije smiješna. I ostatak ručka se smijemo, uglavnom Mattyju, koji i dalje nastoji da prestane psovati. Svaka treća, četvrta riječ mu je sranje ili jebem mu i odmah je poprati niz psovki upućenih njemu samome. Nakon nekog vremena jednostavno prestane govoriti. Do kraja ručka, dečki su zajednički proždrli svu hranu na mojim tanjurima, ničeg više nema. Dok se spremamo za odlazak, pogledam prema ženskom dijelu i prema Lilly. Ona se smiješi i taj me osmijeh boli. Neću ne mogu ne želim se odreći tog osmijeha. Neću ga se odreći. Nema šanse. Izlazimo iz Blagovaonice. Moji prijatelji odlaze na Predavanje, a ja hodam dotad nepoznatim Hodnicima, slijedeći putokaze koji me vode prema Obiteljskom centru. Dolazim do vrata. Na njima piše Dobro došli kući. Otvaram ih i ulazim.

Bijeli zidovi su bjelji žarulje jače slike na zidovima sretnije. Pune su slika obitelji na piknicima usred zelenih polja i cvijeća. Članovi obitelji na slikama se smiješe, jedu peciva, režu voće i igraju backgammon. Različiti oblici njih krase sve zidove. Slijedim ih i vode me u veliku otvorenu Sobu. Na jednoj strani Sobe je stakleni zid kroz koji se vidi Jezero. Posvuda su stolci. Veliki plišani stolci koji izgledaju vrlo udobno sa svojim veselim uzorcima. Ljudi sjede na stolcima razgovaraju puše, piju kavu i čekaju. Čekaju članove svoje obitelji i čekaju svoj oporavak.

Lako je razlučiti tko je ovdje na Obiteljskom Programu, a tko na svojem vlastitom. Ljudi iz obiteljskog nose čišću odjeću imaju bolje frizure ljepše satove blistavi nakit. Koža im je zdravija, tijela im sjaje, imaju mesa na kostima. Imaju života u očima. Ostatak nas puši i pije kavu, ruke nam se tresu, imamo podočnjake. Krećemo se polako i jedino živo u našim očima je strah.

Gledam oko sebe. Moji su Roditelji stisnuti u kutu i tiho razgovaraju. Ugledaju me. Podižem jedan prst i Tata mi kima i odlazim do aparata za kavu. Uzimam šalicu, crnu i vruću, i krećem prema njima.

Ustaju dok im se približavam. Smiješe se i presvukli su se, iako im je odjeća više-manje ista. Mama se opet počešljala i popravila šminku i opet je savršena, a Tatin je sako svježe izglačan. Vidim trud u njihovim osmijesima i sa svakim korakom bliže, želim se okrenuti i pobjeći. Tata progovara.

Kako si, James?

Bio sam i bolje. Vi?

I mi smo bili bolje.

Nastaje tišina, osmijesi. Volio bih da osmijesi nestanu. Mama progovara.

Hoćeš sjesti s nama?

Kimam, sjedamo. Oni su jedan pokraj drugog, ja nasuprot njih. Između nas je stol, na njemu pepeljara. Vadim cigarete iz džepa. Mama se mršti.

Možeš li ne pušiti?

213

Zašto?

Jer sam se upravo presvukla i ne želim da mi odjeća smrdi.

Dobro.

Vraćam cigarete u džep. Mama me promatra.

Hoćeš li prestati s njima dok si ovdje?

Ne.

Zašto?

Jer ne želim prestati s njima.

Zašto ne?

Možeš birati, Mama. Mogu pušiti cigarete ili pušiti crack. Ti odaberi.

Povlači se, očito povrijeđena. Znao sam da će se to dogoditi, no svejedno sam to učinio.

Tata progovara.

Ne moraš tako razgovarati s Mamom. Naravno da bismo radije da pušiš cigarete nego crack.

Onda mi nemojte srati zbog toga.

Nemoj tako razgovarati s nama.

Posežem za svojom kavom i ispijam je u jednom gutljaju. Vruća je i peče mi usta, no nije me briga. Odmičem šalicu i progovaram.

Uzet ću još kave. Hoćete i vi?

Tata pogleda Mamu. Ona odmahuje glavom i vidim joj po izrazu lica da je još uvijek povrijeđena. Tata me ponovno pogleda.

Ne treba.

Ustajem i odlazim do aparata za kavu. Dok punim šalicu, visok i mršav muškarac odjeven poput mog oca zvoni zvonom koje visi pokraj vrata. Svi se okreću prema njemu. Kaže da se moramo podijeliti u grupe i da će se grupe razdvojiti po Sobama. Pokazuje dvoja vrata sa suprotne strane i počinje čitati imena. Kad ljudi čuju svoje ime, ustaju i odlaze kroz vrata. Dok se vraćam u kut u kojem su mi Roditelji, čujem kako proziva moje ime. Odlazim do Roditelja i kad dolazim do njih, progovaram.

Čini se da moram ići.

Tata kima, Mama izgleda kao da će se rasplakati. Okrećem se i odlazim. Tata progovara.

James?

Okrećem se.

Žao nam je zbog primjedbi o pušenju.

Mama kima. Suze joj cure niz obraze.

Znamo da se boriš s mnogim stvarima i da daješ sve od sebe, i ako moraš, smiješ pušiti pred nama.

214

Smiješim se. Ta mi jednostavna gesta slama srce.

Hvala.

Tata se smiješi, i kroz suze, smiješi se i Mama. Od njezina mi je osmijeha malo lakše.

Vidimo se večeras.

Okrećem se i krećem prema vratima. Prolazim kroz njih. Ulazim u još jednu veliku Sobu. Bijela je, svijetla i vesela. Na zidovima vise nadahnjujuće slike s rečenicama poput Živi dan po dan, Opusti se i pusti Boga, Jednostavno je najbolje. Na tlu je debeli tepih i sklopive stolice složene u krug. Ljudi sjede na stolicama. Pronalazim praznu bez ikoga sa svake strane i sjedam. Na trenutak sam sâm, no onda trudna žena sjeda s jedne strane, a sijedi muškarac s druge. Soba se brzo puni i na svakog Pacijenta tu su otprilike tri člana obitelji.

Svi izgledaju nervozno.

Ulazi žena tridesetih godina u kaki hlačama i birkenstock sandalama i vunenim čarapama. Ima smeđu kosu, zelene oči i izgleda poput manekenke. Sjeda na jedini prazan stolac u sredini i smiješi se.

Dobro došli na prvu grupnu seansu Obiteljskog Programa.

Neki ljudi kimaju, neki kažu hvala.

Danas ćemo se predstaviti jedni drugima i odgovoriti na međusobna pitanja. Članovi Obitelji često nas pitaju na liječenju što radimo i kako to izgleda, a nas na liječenju često zanima kako naša djela djeluju na Članove Obitelji, kako se osjećaju u vezi nas, zašto se prema nama ponašaju onako kako se ponašaju ili zašto se uopće bave nama. Slobodni ste pitati što god poželite, pod uvjetom da to nikoga ne vrijeđa. Ja ću početi s predstavljanjem.

Smiješi se.

Ja sam Sophie i Ovisnica sam i Alkoholičarka.

Svi kažu Bok Sophie. Muškarac koji sjedi pokraj nje se smiješi i progovara.

Ja sam Tony, Suprug Alkoholičarke.

Svi kažu Bok Tony i krug predstavljanja se nastavlja. Majka Ovisnika o heroinu. Ovisnik o metamfetaminima. Supruga Ovisnika o cracku, Alkoholičar, Sin i Kćer Alkoholičara, Ovisnik o vicodinu, Trudna Supruga Ovisnika o cracku. Svi oblici odnosa, svi oblici Ovisnika i Alkoholičara. Nakon predstavljanja, trebaju početi pitanja. Isprva svi šute. Ljudi bulje u pod, u svoje ruke, jedni u druge. Neugodni osmijesi i frustrirani uzdasi. Nakon nekoliko trenutaka, muškarac koji se predstavio kao Ovisnik o metamfetaminima pita koliko će ovo trajati. Svi se smiju. Žena koja se predstavila kao Supruga Alkoholičara pita istu stvar. Koliko ovo traje? Sophie se smiješi i pita misli li na ovisnost. Žena kima i kaže da. Sophie kaže ovisnost traje cijeli život. Cijeli život.

Tada pitanja počnu letjeti. Kakav je osjećaj biti ovisan o nečemu? Užasan. Zašto? Jer znamo što radimo sebi i što radimo vama, no ne možemo prestati. Kakav je osjećaj kad želiš drogu? Potreba, silna potreba, mahnita potreba, nezamisliva potreba. Kakav je osjećaj kad je dobiješ? Olakšanje, poslije njega užas, onda opet potreba. Zašto ne možeš prestati? Ne znam. Zašto ne možeš prestati? Ne znam.

Ima i jednostavnijih, tehničkih pitanja. Što je crack i kako se koristi? Crack je kokain skuhan s etilnim alkoholom, benzinom i sodom bikarbonom. Puši se u luli. Gdje se kupuje heroin i koliko košta? Kupuje se od dilera i vrlo je skup. Što je metamfetamin i kako se radi?

215

Metamfetamin je speed i radi se od lijeka za astmu po imenu efedrin, formaldehida, ponekad benzina ili gnojiva i sode bikarbone.

Kako djeluje? Uzme ti srce, uzme ti dušu, uzme ti sposobnost i želju da jedeš i spavaš, otme ti zdrav razum.

Ovisnici i Alkoholičari daju izravne, jednostavne odgovore. Ne postavljamo pitanja. Za razliku od članova obitelji, mi unaprijed znamo odgovore. Sjebavamo vam živote. Uništavamo svaki pojedini dan vašeg života. Mi smo vaša najgora noćna mora. Ne znate što da radite s nama. Na rubu ste. Ne znate što biste. Na jebenom ste rubu. Ne znate što biste.

Na kraju seanse, Sophie moli sve da se prime za ruke. Razvila se intimnost i rado to činimo. Moramo recitirati pjesmu koju ona zove Molitva za smirenost. Ona kaže stih, mi ponavljamo. Bože daj mi smirenosti da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da prepoznam razliku između njih. Moramo to ponoviti više puta.

Kad Sophie ustane, svi ustaju. Kaže nam da smo gotovi i svi se počnu grliti. Tu su zagrljaji koji učvršćuju veze, zagrljaji koji liječe rane zagrljaji zahvalnosti na znanju i uvidu zagrljaji razumijevanja i zagrljaji suosjećanja. Nakon zagrljaja, Sophie otvara vrata i izlazimo smijući se i raspoloženi bolje nego kad smo ušli. Svi kažu doviđenja hvala doviđenja hvala.

Pacijenti odlaze kroz Hodnike do Blagovaonice. Idemo u grupi. Muškarci razgovaraju s muškarcima, žene sa ženama. Čavrljamo o besmislenim sranjima poput odakle si koliko si dugo ovdje koju drogu koristiš. Razgovor se nastavlja dok hodamo kroz stakleni prolaz i stajemo u red. Nastavlja se i dok uzimamo pladnjeve i hranu.

Razgovor staje kad dođe vrijeme da sjednemo. Gotovo svi traže prazan stol. Ostatak Pacijenata tek treba doći, pa imamo velik izbor. Pronalazim stol daleko od svih i sjedam. Jedem polagano. Buljim u tanjur, približavam mu se vilicom, grabim hranu, prinosim vilicu ustima. Žvačem. Ne obraćam pažnju na to što žvačem i nakon nekoliko zalogaja postaje svejedno. Sve ima isti okus. Vilica prema tanjuru, vilica prema ustima. Žvači. Sve ima isti okus. Tanjur mi je prazan. Ostali Pacijenti dolaze, Blagovaonica se puni. Ustajem i odnosim pladanj na pokretnu traku i odlazim. Vraćam se na Odjel i odlazim u svoju Sobu. Imam još malo vremena prije sastanka s Roditeljima. Moram se pripremiti. Smiriti najviše što mogu kako bih kontrolirao Bijes, za kojeg znam da će doći. Lilly me smiruje, ali Lilly nije ovdje. Svjež zrak me smiruje. Mala knjižica Tao me smiruje i ona je pokraj mog kreveta. Sjedam na krevet i nasumično je otvaram i čitam. Petnaest. Budi oprezan kao da prelaziš smrznutu rijeku, budan kao ratnik na neprijateljskom tlu. Budi uljudan kao gost, fluidan kao potok. Budi podatan za oblikovanje kao komad drveta, receptivan kao čaša. Ne traži i ne očekuj. Budi strpljiv i čekaj dok se tvoje blato ne slegne i voda ne pročisti. Budi strpljiv i čekaj. Blato će se slegnuti. Voda će biti čista.

Šezdeset tri. Djeluj bez djelovanja, radi bez napora, misli o velikom kao o malom i mnogima kao nekolicini. Suoči se s teškoćom dok je malena, čini jedan po jedan veliki korak. Ne poseži i naći ćeš, ako naletiš na nevolju, baci se u nju. Ne drži se čvrsto udobnosti i sve će biti udobno.

Sedamdeset devet. Neuspjeh je prilika. Ako kriviš druge, okrivljavanju nema kraja. Ispuni svoje obveze, ispravi svoje pogreške. Učini što moraš i odmakni se. Ne traži ništa, daj sve. Ne traži ništa, daj sve.

Dvadeset četiri. Stojiš li na prstima, ne stojiš čvrsto. Ako srljaš, nećeš doći daleko. Pokušaj sjati i ugasit ćeš svoje svjetlo. Pokušaš li se definirati, nećeš znati tko si. Ne pokušavaj kontrolirati druge. Pusti ih da budu.

216

Dok je čitam knjiga me smiruje bez napora, puni praznine u mojoj strategiji preživljavanja. Stekni kontrolu tako da je se odrekneš, riješi probleme tako da zaboraviš da su problemi. Nosi se s njima i Svijetom i sobom sa strpljenjem, jednostavnošću i suosjećanjem. Pusti stvarima da budu, pusti sebi da budeš, prihvati sve onako kako jest. Ništa više. Ništa manje. Ništa više.

Spreman sam. Miran sam. Prihvatit ću sve što se dogodi. Izlazim iz Sobe. Roditelji me čekaju na drugom kraju Klinike. Prolazim Hodnicima. Gledam tupo pred sebe. Svaki korak je samo korak, ništa više, metoda dolaska s jednog na drugo mjesto. Iza ugla čujem zvukove. Zvukovi su samo zvukovi, samo zvuče. Tao mi je rekao ono što sam trebao čuti i slušao sam. Tao me podučio ono što sam trebao znati i naučio sam. Zvukovi samo zvuče.

Zastajem ispred Joanneinih vrata. Kucam. Njezin glas kaže uđite pa otvaram vrata i ulazim. Mama i Tata sjede na kauču. Ponovno su se presvukli i drže se za ruke. Oči su im suhe, a usne mirne. Ustaju da me pozdrave, no ne pokušavaju me grliti. Niti ja njih ne pokušavam grliti, samo im kažem bok. Sjedam u fotelju nasuprot njih i oni ponovno sjedaju. Joanne sjedi za svojim stolom. Puši cigaretu.

Tvoji Roditelji su mi rekli za svoj novi stav prema pušenju i primijenili ga i na mene. Nadam se da ti to ne smeta.

Izvlačim cigaretu.

Nimalo.

Posežem za pepeljarom.

Razgovarali smo o jutarnjoj seansi. Tvoji Roditelji imaju neke misli i osjećaje vezane uz nju, no prvo bismo željeli čuti tvoje.

Palim cigaretu, uvlačim. Izdišem.

Bilo mi je užasno jutros.

Joanne me pogleda.

Moraš biti precizniji i moraš to reći svojim Roditeljima, ne meni.

Pogledam svoje Roditelje. Drže se za ruke i gledaju me.

Žao mi je zbog svega što sam vam rekao jutros. Siguran sam da vam je bilo strašno to slušati. Dok sam govorio, osjećao sam mnogo toga. Prvo je tu ljutnja. Snažna ljutnja. Ne znam zašto, no svaki put kad sam pokraj vas osjećam snažnu ljutnju koju ne mogu kontrolirati. Drugi osjećaj koji sam osjetio je užas. Užas jer sad kad sam se malo udaljio od sebe, shvaćam kakva sam odvratna Osoba. Sakrio sam mnogo toga od vas, sve što sam mogao, i ne mogu zamisliti kako vam je moralo biti sjediti i slušati detalje mojeg čudovišnog postojanja.

Ponovno uvlačim dim. Mama se približava Tati, on je snažnije privija uza sebe.

Osjećao sam sram, ogromnu količinu srama. Sramio sam se onog što jesam, što sam učinio, kako sam živio, zločina koje sam počinio. Sramio sam se jer ste vi dobri ljudi i zaslužujete bolje od mene. Sramio sam se jer sam vas povrijedio, ponovno i ponovno, i svaki put kad sam to učinio, uključujući i jutros, znao sam da to radim.

Ponovno uvlačim dim.

217

Osjećao sam žaljenje iz istih razloga kao i sram. Ali i zato što sam potratio velik dio svojeg i velik dio vašeg života, i zato što sve zapravo nije trebalo ispasti ovako. Ne znam kako je trebalo ispasti i kako sam se mogao promijeniti, ali znam da moj život nije trebao biti ovakav. Znam da sam za to isključivo sâm kriv.

Ponovno uvlačim.

Osjećao sam potrebu za pićem. Osjećao sam potrebu za drogom. Osjećao sam potrebu za velikom količinom i jednog i drugog. Doduše, osjećam se tako veći dio vremena, ne znam je li to imalo veze s našim razgovorom. Osjećao sam poniženje, sramotu, posramljenost, kajanje i tugu.

Završavam i uvlačim posljednji dim cigarete i stavljam je u pepeljaru. Tata grli Mamu koja plače. Suze joj cure niz obraze, no disanje joj je uredno i ne jeca. Joanne ih pogleda.

Jeste li spremni?

Tata progovara.

Da.

Recite Jamesu kako ste se osjećali.

Tata duboko udiše, pogleda me i progovara.

Bili smo uzrujani. Očito jako uzrujani. Prva stvar koju sam osjetio bila je iznenađenje, a nakon iznenađenja šok. Znam da mnogo radim, oduvijek sam mnogo radio, i nisam doma onoliko koliko bih želio, no nisam imao pojma da si radio neke od tih stvari i u kojim razmjerima. Zamišljam crack kao neku stravičnu getovsku drogu koju puše beskućnici i shizofreničari. Nisam imao pojma da ga uzimaš, i plaši me i uznemiruje uopće razmišljati o tome. Alkohol. Znao sam da imaš problema s pićem, to je odavno bilo očito, no ako si toliko povraćao i padao u nesvijest koliko kažeš, a vjerujem ti, ti si vrlo vrlo ozbiljan Alkoholičar. Bio sam šokiran kad sam čuo za dilanje. Šokiran, užasnut i razočaran. Da su te uhvatili, završio bi u zatvoru na dugo vrijeme i sreća je da te nisu uhvatili. Mogao si i poginuti, i čini mi se da je čudo što nisi. Što se tiče situacije sa zakonom, ne znam što da kažem. Naravno da tvoja Mama i ja ne želimo da ideš u Zatvor i učinit ćemo sve što je u našoj moći da ti pomognemo. Osim šoka i iznenađenja, bio sam razočaran i povrijeđen i vrlo tužan. Razočarao sam se u tebi i sebi i tvojoj Mami. Nešto ozbiljno nije u redu među nama ako je došlo do ovog. Bio sam povrijeđen jer je bolno saznati stvari poput ovih. Boljelo je jer se osjećam kao da si mi lagao i varao me sve ove godine, i boljelo je pomisliti da si mislio da nam moraš lagati i skrivati stvari od nas. Uglavnom sam bio tužan zbog tebe. Tužan jer si prošao kroz mnogo strahota i niti jedan Roditelj, a posebno ne tvoja Mama i ja, ne bi to želio svom djetetu.

Spušta pogled, udiše, ponovno me pogleda.

Dio mene ti je želio zavrnuti vratom jutros i dio mene još uvijek želi. Drugi dio mene, dio koji pokušavam održati glavnim, želi te zagrliti i reći ti da će sve biti u redu. Treći dio mene kaže da bih trebao odustati i dopustiti ti da učiniš što god kaniš.

Tata bulji u mene ja skrećem pogled. Okreće se prema Mami, koja bulji u pod. Čvrsto je grli i tako je smiruje.

Progovaram.

Tata.

Pogleda me.

218

Žao mi je.

I meni je žao, James. I meni.

Ponovno pogleda moju Mamu. Suze su stale, iako su ostavile tragove na njezinom licu.

Lynne.

Mama kima.

Jeste li spremni?

Mama ponovno kima, izgleda kao da će se slomiti.

Uzmite si vremena.

Odmiče se malo od Tate i uspravlja se. Briše lice rupčićem i duboko udiše.

Osim dana kad su mi umrli Roditelji i Brat i Sestra, ovo jutro je bilo najgore jutro u mom životu. Bilo je užasno. Bilo je užasno čuti sve ono. Bilo je užasno razmišljati o tome da si to činio. Bilo je užasno razmišljati o svim lažima i prevarama. Bilo je užasno razmišljati o drogi. O stvarima s policijom. Sve je bilo užasno jutros. Plače. Ponovno briše lice rupčićem i duboko udiše.

Ne znam zašto radiš te stvari. Ne znam što te nagoni da radiš te strahote. Čini mi se zbog toga da sam užasna Majka i užasna Osoba i da sam u svemu pogriješila. Mrzim se zbog toga.

Disanje joj postaje otežano. Ponovno briše lice.

Bila sam šokirana, povrijeđena i prestrašena. Osjećam da te ne poznajem. Ne znam tko si i to je strašno. Ti si moj Sin. Moj Sin.

Diše, plače, briše.

Ljuta sam na tebe zbog svega toga. To je takvo rasulo. Crack i nesvjestice i prodavanje droge i sukobi s Policijom i Zatvor. Takvo rasulo. Moja najgora noćna mora.

Plač postaje jecanje. Suze bujica.

Osjećam se kao glupača što sam dopustila da dođe do toga i branila te sve ove godine. Kad god je netko rekao nešto loše o tebi, branila sam te i rekla da su u krivu. Očito sam ja pogriješila.

Više se i ne trudi brisati suze.

Imala sam toliko snova za tebe.

Jeca.

Mogao si postati sve što bi želio. Sve.

Jeca.

A postao si ovo.

Jeca.

Ovo.

Tata je grli. Ona pritišće lice o njegova prsa. Plače i jeca, stišće rukave njegove košulje. Sjedim i gledam i čekam. Ne znam što da radim. Želim ih zagrliti i reći im da mi je žao, ali ne

219

mogu. Želim ih preklinjati da mi oproste, ali to nije moguće. Želim ih primiti za ruke i reći im da će sve biti u redu, no ne mogu to obećati. Sjedim i gledam i čekam. Ne znam što da radim. Želim ih dodirnuti, ali ne mogu.

Mama i dalje plače. Ne može neće ne može prestati. Tata je drži i bulji u pod preko njezina ramena. Joanne ustaje i dolazi do mene i saginje se do mog uha.

Mislim da je vrijeme da odeš.

Ustajem.

Sutra ujutro imaš sastanak s Danielom i Roditeljima. U istoj Sobi gdje smo bili ranije.

Odlazim do vrata. Prije nego što ću otići, okrećem se i gledam Mamu i Tatu. Mama plače, Tata bulji u pod. Joanne se spustila na jedno koljeno i šapće im nježne riječi, riječi koje ja ne zaslužujem.

Otvaram vrata i izlazim. Krećem natrag prema Odjelu. Pala je noć i Hodnici su mračni. Osvjetljuju ih svjetla na stropu. Mrzim svjetla želim da nestanu. Želim da Hodnici budu mračniji. Žudim za mrakom najtamnijom tamom dubokom i strašnom rupom. Volio bih da su jebeni Hodnici crni. Um mi je crn srce mi je crno volio bih da su Hodnici crni. Kad bih mogao, uništio bih svjetla iznad sebe jebenom palicom. Razbio bih ih na komadiće. Volio bih da su Hodnici crni. Otvaram vrata svoje Sobe. Ulazim i sjedam na krevet. Milesa nema i sâm sam. Um mi je crn srce mi je crno i sâm sam.

Skidam cipele i čarape. Privlačim desno stopalo na bedro lijeve noge. Gledam nožne prste. Prljavi su i kvrgavi i smrdljivi od znoja. Sâm sam i Bijes je u meni. Ne bjesni, daleko je od vrhunca, no prisutan je. Teče mojim venama poput polaganog, lijenog virusa i tjera me da činim štetu, no ne dovoljno štete da bi to bilo uništavanje. Želim da nestane. Želim da me pusti. Kad je na vrhuncu, ja ovisim o njegovoj milosti, no ne i sad. Znam što trebam učiniti da ode, znam kako ga otjerati. Dati mu bol i pustit će me. Dati mu bol i pustit će me.

Palcem i kažiprstom desne ruke počinjem vući nokat na drugom prstu svoje lijeve noge. Znam da je to bolesno, bolestan jebeni simptom bolesnog uma, no svejedno to činim. Vučem. Vučem nokat.

Uvijek se radi o tom prstu, uvijek o tom noktu. Sad kad je narastao nakon mojeg posljednjeg okršaja s njim, narastao je tako da je lakše ponoviti to. Strši malo više nego ostali nokti, oblik mu je okrhnutiji. Ima rubove pod koje mogu zavući prst, dobiti uporište. Vučem. Vučem nokat. Počinje pucati od vrha. Počinje boljeti. Bijes u meni uživa. Još. Još.

Vučem i nokat dalje puca. Kida kožu koja ga drži na mjestu, dere vene koje ga hrane. Počinje teći krv. Bol se miče. Poput krvi, bol je crvena. Spušta se niz prst u stopalo, pleše oko gležnja. Osjećam kako se Bijes hrani njome. Daj mi još. Daj mi još.

Spuštam pogled. Prsti i stopalo su mi prekriveni krvlju. Vidim nokat kroz crvenilo, visi. Znam da ga Bijes vidi, osjećam to. Poput gladnog demona. Nahrani me. Nahrani me. Nahrani me tim prokletim noktom. Nahrani me govnaru ili ću te uništiti. Nahrani me tim prokletim noktom.

Hvatam nokat prstima. Palac mi dodiruje meso i bol se iz crvene pretvara u bijelu i sijeva uz moju nogu u želudac. U trenu je proždrta, u trenu dolazi zahtjev za još. Nahrani me, ili ću te uništiti. Nahrani me tim prokletim noktom.

220

Vučem. Vučem nokat. Polovica ga se otrgla od korijena. Zatvaram oči ruka mi je krvava stišćem čeljust jaučem tiho plačem. Bol je snažna i pun sam je. Od vršaka vlasi kose do pete posvuda je bol. Bijes je proždire. Demon pije. Još jedna suza i bit će pun.

Vučem. Vučem nokat. Odlomljen je i jaučem i plačem više ne toliko tiho. Bol je posvuda, bijela i plamteća i hladna kao Pakao. Svaka stanica u mom tijelu naelektrizirana je i trza, puna mržnje, zahvalna za olakšanje. Bijes nakratko raste s osmijehom i vrišti iz petnih žila hvala. Jede bol. Pije je. Uzima je kako god može. Odlazi zbog nje odlazi odlazi. Dao sam ti što si htio, sad odlazi.

Polagano izdišem. Polagano, polagano, kao poslije ekstaze, kao nakon što ti je život preletio pred očima. Gledam svoje stopalo. Prekriveno je krvlju, jednako kao i moja ruka. Odlazim u Kupaonicu. Dok koračam ozlijeđenim stopalom, dodirujem pod samo petom. Svaki put kad dodirne pod, mojim tijelom sijevne snažna električna crvena i bijela munja. Svaki put kad dodirne pod, munja je pojedena.

Otvaram vrata. Koračam prema umivaoniku, pažljivo izbjegavajući zrcalo. Kad dolazim do umivaonika, puštam hladnu vodu. Čekam dok ne postane najhladnija što može. Kad dođe, najhladnija što umivaonik može, podižem stopalo i stavljam ga pod slavinu. Kapljice krvi padaju na pod dok ga podižem i saginjem se da ih obrišem slobodnom rukom.

Voda pada na meso i sve je ružičasto. Ružičasto teče niz odvod, slijedi ga još ružičastog. Hladnoća umrtvljuje bol, a Bijes je čisti oblizuje usne nakon posljednjeg zalogaja i odlazi. Ustajem i čekam. Perem ruku. Sve je ružičasto. Krv teče.

Nakon nekoliko trenutaka kratkih trenutaka pritisak vode zatvara rane na nožnom prstu i zatvara poderane krajeve slomljenih žila. Bol u prstu me probada. Nije to toliko loše. Bolje to nego alternativa. Radije ću ga nahraniti nego ga pustiti da divlja.

Zatvaram vodu i vadim stopalo iz umivaonika i vraćam se do kreveta. Obuvam čarapu i cipelu. Izlazim iz Sobe.

Uskoro moram ići, skoro je deset sati. Ulazim na Odjel. Muškarci su raštrkani po Sobi. Gledaju TV, kartaju se, puše cigarete i pričaju priče, čekaju telefon. Leonard je u telefonskoj govornici i čujem primjedbe na vrijeme koje je proveo unutra. Primjedbe, ne i akcije. U slučaju većine ostalih, poduzelo bi se nešto.

Uzimam šalicu kave. Muškarac u crnoj trenirci i crnoj majici stoji uza zid Donje Razine. U srednjim je dvadesetima i iako je mršav, izgleda snažno. Puši cigaretu i bulji u mene. Nešto mi je na njemu poznato, iako ne znam odakle, i nešto mi je na njemu prijeteće, iako ne znam zašto. Samo stoji tamo i bulji u mene. I ja stojim i buljim u njega. Nema truda u pozadini njegova buljenja, vjeruje u što mu već prolazi mislima.

Poznat mi je i opasan. Ne znam zašto.

Nasmije se i odmiče se od zida i miče pogled s mene i odlazi do kauča ispred televizora i sjeda. Gledam ga cijelim putem. Ostao sam čvrst, imam osjećaj da ću to morati učiniti opet.

Odlazim natrag u Sobu noseći kavu. Miles sjedi na krevetu i lašti klarinet. Podiže pogled kad uđem.

Što ima, Miles?

Ništa, James, kako si?

Dobro.

221

Sjedam na krevet, počinjem se toplije oblačiti.

Kako je prošlo s tvojim Roditeljima večeras?

Dobro, valjda.

Kako su reagirali?

Ne onoliko loše koliko sam očekivao, no dosta.

Kako si se osjećao?

Više manje isto.

Ali najviše posramljeno?

Vjerojatno.

Sram je užasna stvar. Nužna, no užasna.

Još uvijek se boriš s njim?

Vjerujem da će još dugo biti tako.

Zašto?

Ja nisam dobar čovjek, James.

Sudac si. Koliko loš možeš biti.

Sudac sam, ali u svom srcu ne zaslužujem suditi nikome. Prestrog si prema sebi.

Odmahuje glavom.

Nisam to nikome rekao, iako osoblje zna, no bio sam već ovdje. Ovo mi je drugi dolazak u Kliniku.

Kad si bio prvi put?

Prije nekoliko godina. Došao sam jer sam, kao i onda, imao ozbiljnih problema s alkoholom, koji su me gotovo uništili. Gotovo su uništili moju karijeru, a uništili su moj prvi brak s predivnom ženom s kojom sam imao Sina.

Koliko mu je godina?

Sad ima dvanaest. Dobar je dečko. Volio bih ga češće viđati.

I tako si opet ovdje. Ne moraš se toga sramiti.

Spušta klarinet.

Moram, James, ja moram.

Zašto?

Trebale su mi godine da prebolim ono što se dogodilo zadnji put. Godine dugih samotnih noći gledanja u zrcalo, godine napornog rada da ostanem trijezan, godine pokušaja ispravljanja svih svojih pogrešaka. I sad, nakon svega toga, ponovio sam istu stvar.

Zašto to misliš?

Spomenuo sam ti svoju Ženu. Ona je divna žena. Pametna, prekrasna, izazovna, nezavisna, uspješna u svom polju. Ona je sve što sam ikad želio od partnerice. Kad sam je upoznao, odmah sam znao da se želim oženiti njome. Na prvom spoju rekao sam joj svoju

222

povijest. Želio sam biti iskren prema njoj i nadao se da pomoću te iskrenosti neću to ponoviti. Nakon što sam joj rekao, nasmiješila se i rekla, Miles, ti si predivan čovjek i otkad sam te ugledala znala sam da ćemo biti zajedno, no ako mi napraviš neko takvo sranje, izbacit ću te van kao jučerašnje smeće.

Ja se nasmijem, on se smiješi.

Sviđalo mi se što je to rekla, tim više što sam znao da to i misli. Mislio sam da će mi koristiti da znam da ću ako ponovno zastranim biti kažnjen za svoje grijehe. Vjenčali smo se, živjeli neko vrijeme kao Muž i Žena, odlučili imati Djecu i ona je zatrudnjela. Bio sam pun pouzdanja, možda i previše, u to tko sam i kakav bih život mogao imati.

Zastaje, pogleda u pod, duboko udiše.

U to vrijeme, otišao sam na konferenciju državnih sudaca. Bila je na Floridi, na obali, u lijepom hotelu. Imali su igralište za golf, i prvi dan konferencije odigrao sam partiju s nekim drugim sucima, koje nisam poznavao dobro. Nakon igre otišli smo u restoran na večeru. Bila je prekrasna noć, dobro sam igrao i upravo razgovarao sa Ženom, bio na vrhuncu karijere i osjećao se vrlo dobro u vezi sebe i svojih životnih postignuća. Kad je došlo vrijeme da naručimo, svi su drugi suci naručili koktele. Odlučio sam da ću i ja isto. Naručio sam viski i coca-colu. Mislio sam da ću moći to podnijeti. Čim sam otpio prvi gutljaj i osjetio kako me alkohol udara, znao sam da sam u nevolji.

Maše glavom.

Nekoliko minuta kasnije otišao sam od stola i otišao u svoju Sobu i popio većinu onog što sam našao u minibaru. Prespavao sam veći dio sljedećeg dana i propustio konferenciju i kad je minibar ponovno napunjen opet popio sve. Kad sam se vratio kući, počeo sam skrivati piće po kući, u uredu i autu, i pio koliko sam mogao. Ubrzo sam počeo piti po cijele dane i noći. Uvijek sam imao bocu burbona ispod Sudačkog Stola. Nalio bih ga u čašu i pio kao da je voda. Pokušao sam prestati, no nisam mogao. Onesvijestio sam se jednom tijekom stanke, i kad sam se osvijestio, pokraj mene je stajao službenik suda. Rekao mi je da me žena pokušava dobiti na telefon i da je ostavila nekoliko hitnih poruka. Odmah sam je potražio, i kad me pitala jesam li dobro rekao sam joj da mi je zlo jer imam gripu. Nije mi povjerovala i napala me. Rekla mi je da me upozorila što će se dogoditi ako zastranim i da zna da pijem vrlo mnogo. Pokušao sam sve poreći, no tad je izvukla nekoliko boca koje sam sakrio na raznim mjestima, a ona ih je pronašla i rekla da je vrijeme da prestanem lagati. Onda mi je rekla da odem. Odmah sam došao ovamo.

Duboko udišem.

Žena dolazi sljedeći tjedan na Obiteljski Program. Očekujem najgore i čini mi se da to zaslužujem. Učinio sam ovo više nego jednom i mislim da je to gnjusno i mislim da je to najveći zločin koji čovjek može počiniti prema svojoj Obitelji. Mrzim se zbog toga i istinski se sramim. Neke sam ljude u svojoj karijeri osudio na smrt. Čini mi se da bi to bila razumna kazna za mene. Znam da to zvuči melodramatično, no meni zvuči ispravno.

Odmahuje glavom.

Sramim se toliko da više nisam siguran želim li nastaviti živjeti. Ne poznajem te dobro, no čini mi se da se boriš sa sličnim stvarima. Vidim da se mijenjaš, čini se da pronalaziš načine da se s njima nosiš. Kad te pitam što radiš, to je zato što tražim način da si dam nadu u nekakvo iskupljenje. Vjerujem u Boga, ali Bog očito više ne vjeruje u mene. Ako znaš išta ili misliš da imaš nešto što bi mi moglo pomoći, bio bih ti vrlo zahvalan da to podijeliš sa mnom.

Smiješim se.

223


Čini mi se smiješnim da me Sudac traži savjet.

Ovdje smo svi isti. Suci i Zločinci, Ovisnici o Burbonu i Ovisnici o Cracku.

Valjda.

Imaš li što podijeliti sa mnom, James?

Imam dvije stvari.

Koje?

Prva je Leonard.

Leonard Direktor za Zapadnu obalu?

Da, Leonard Direktor za Zapadnu obalu. Porazgovaraj s njim. Reci mu da sam te ja poslao i da želiš porazgovarati o držanju.

Kakvom držanju?

Samo ga pitaj.

Hoću. Što je druga stvar?

Jesi li me kad vidio da čitam ovu knjižicu?

Pokazujem Tao koji stoji na mom noćnom ormariću.

Da.

Za tridesetak sekundi pobjeći ću kroz prozor iznad tvojeg kreveta.

Miles se smije.

Kad odem, uzmi knjigu i pročitaj je. Možda će ti se činiti glupom, možda i je glupa, ali čini se da mi pomaže svaki put kad je čitam.

Što misliš zašto?

Jednostavno ima nekog smisla.

Pokušat ću.

Ustajem, krećem prema njegovom krevetu.

Pustiš me?

Miče mi se s puta.

Neću te pitati kamo ideš i što radiš.

Tako je vjerojatno najbolje.

Pazi da te ne uhvate.

Otvaram prozor, prolazim kroz njega i zatvaram ga za sobom. Odmah osjećam hladnoću. Snažna je, gorka, napeta i ljuta. Gricka mi lice i golu kožu ruku kao termit drvo. Počinjem hodati. Hodam brzo, izbjegavajući sva svjetla i sve prozore. U tami sam siguran i snažan i udobno mi je. Znam da me neće uhvatiti u tami.

224

Pronalazim stazu i puštam je da me odvede do Čistine. Silazim gdje inače silazim i probijam se kroz guste grane i debeli zimzeleni pokrov.

Kako se približavam Čistini, počinjem trčati. Moje oči gledaju, no um vidi trenutke budućnosti uskoro u Lillynom naručju. Udara me grana. Posred obraza reže kožu, ne duboko, no dovoljno.

Izlazim na Čistinu i ona je tamo. Sjedi na smrznutom tlu ogrnuta dekom, blistave blijede kože. Nasmiješi se i ustane i bez riječi korakne naprijed, otvara deku, omata me njome. Ljubi mi obraz, onaj neporezan, omata me i grli. Ruke su joj tanke no snažne. Šapće mi na uho.

Drago mi je što si došao.

I meni.

Nedostajao si mi.

I ti meni.

Pušta me dovoljno da dobije malo prostora. Staje pokraj mene.

Sjednimo.

Ostaje kraj mene i vodi me prema tlu. Sjedamo na smrznutu zemlju, oštro lišće i sitne grančice. Podiže ruku i nježno dodiruje moj porezani obraz.

Što se dogodilo?

Naletio sam na granu.

Nisi vidio?

Nisam pazio.

Hoćeš da to izliječim?

Kako ćeš to učiniti?

Imam posebne moći.

Zbilja?

Hoćeš vidjeti?

Aha.

Naginje se prema meni i počinje mi ljubiti obraz. Odmičem se.

Što radiš?

Liječim te.

To je svježa rana.

Znam.

Tekuća krv.

Znam.

Spremna si toliko riskirati?

Naginje se naprijed.

225

Jesam.

Ne zaustavljam je. Njezine usne blago otvorene dodiruju moj obraz. Njezin jezik pleše po mom obrazu. Zatvaram oči. Približava mi se njezine ruke tanke i snažne. Približavam joj se moje ruke raširene i slobodne. Ljubi me niz obraz do ruba usana one odgovaraju. Kažu dođi i srećemo se. Naša otvorena usta se sreću. Brzo i polagano naizmjence snažno i nježno dajući i primajući tražeći bivajući traženi. Voleći i bivajući voljeni.

Ispod pokrivača smo. Prelazimo na tlo više nije hladno. Ona je na meni i ja sam na njoj jedan pokraj drugog naše ruke lutaju. Susreću se. Grle. Drže. Naše ruke.

Ona izvlači svoju ruku iz moje i pomiče je niz moja prsa, trbuh, ispod trbuha, dolje. Sviđa mi se ona tamo osjećam je tamo želim je tamo, ali pojavljuje se strah velik strah bojim se. Nježno odmičem njezinu ruku. I dalje smo zajedno usne nam se spajaju ona vraća svoju ruku ja je odgurujem. Bojim se. Ogroman strah. Strah blizu panike. Povlači svoje usne progovara.

Što nije u redu?

Ne mogu nastaviti.

Drhtiš.

Znam.

Zašto?

Bojim se.

Čega?

Svega.

Što to znači?

Jednostavno se bojim.

Mene?

Ne.

Grli me jače.

Neću te povrijediti.

Znam.

Neću te napustiti.

Znam.

Reci mi zašto se bojiš.

Gledam njezino lice blizu sebe. U njezine bistre plave oči. Čak i u mraku one su kristalno vodeno plave.

Nisam ovo nikad radio.

Što?

Ovo što mislim da ćemo učiniti.

Kako to misliš?

226

Nisam to nikad radio.

Nikad se nisi seksao?

Jesam, ali ne ovako.

Kako to misliš?

Nikad trijezan.

A s onom djevojkom?

Nikad.

Zašto?

Ne znam.


Znam.

Zašto?

Duboko udišem. Bojim se. Progovaram.

Ona je bila djevica kad sam je upoznao. Čuvala se dok se ne zaljubi. Nakon nekoliko mjeseci odlučila je da je spremna. Razgovarali smo o tome i odredili datum i otišli van na otmjenu Večeru. Bio sam zbilja nervozan pa sam pio cijelu večer kako bih se smirio. Kad smo se vratili u njezinu Sobu gorjele su svijeće, krevet je bio posut cvijećem i svirala je klasična glazba i sve je podsjećalo na glupavi film. Počeli smo se zafrkavati, i kad je došlo vrijeme, nisam ga mogao dignuti. Želio sam to više od ičeg u životu, no nisam mogao jer sam bio prestrašen i pijan.

Ponovno udišem, jače drhtim, više se bojim. Mrzim te uspomene i sebe jer sam ih stvorio. Pokušavali smo ponovno ponovno i ponovno. Pokušali smo svake noći sljedećih nekoliko tjedana i nisam mogao. Svaki put kad nisam uspio osjećao sam se sve gore i gore, sve više poniženja i nelagode. Ona mi se nudila, a ja je nisam mogao uzeti jer sam bio impotentan. Svaki jebeni put bio sam impotentan.

Ostali smo zajedno neko vrijeme, no nismo zaista bili zajedno, bili smo jednostavno međusobna navika. Za nju sam ja bio loša, za mene ona dobra. Posljednji put kad smo pokušali voditi ljubav odlučio sam joj reći da je volim. Mislio sam da će onda strah nestati i da će sve biti u redu. Bili smo goli u krevetu i bilo mi je dobro i pogledao sam je u oči. Imala je te oči, vrlo plave, ne poput tvojih, već svijetle, poput leda, i pogledao sam ih i rekao volim te. Ona nije rekla ništa. Samo je buljila u mene tim očima, bile su hladne i prazne i daleke, kao da im se ono što sam rekao zgadilo. Rekao sam to ponovno i tad me odgurnula i ustala iz kreveta i otišla u Kupaonicu. Kad se vratila nasmiješila se i rekla mislim da si ti vrlo iznimna osoba i poljubila me u obraz i okrenula se i zaspala.

Duboko udišem.

Dugo sam mislio da bi mi veza s njom mogla pomoći da se sredim. Dugo sam mislio da će me ona nekako spasiti. Kad sam bio impotentan s njom i znao da nisam uspio i da je sve gotovo, znao sam da nikad neću biti ništa osim pijanog impotentnog kretena i da bih se trebao početi ubijati drogom i alkoholom. Pa sam počeo i posvuda vidio njezine oči, vidim ih kad pomislim na nju, njezine oči u trenutku kad sam joj rekao da je volim i vidio da joj se to gadi.

227

Buljim u tamu. Ona ne nudi ništa. Preplavljen sam osjećajima koje sam osjećao s njom vraćaju se jednako snažni. Poniženje, nelagoda, sram, bespomoćnost, impotencija.

Lilly me grli, no daje mi mira. Buljim u tamu i dišem. Ne postoji ništa što bi moglo promijeniti prošlost ili mi pomoći da je zaboravim. Bilo je što je bilo i bilo je što je bilo zbog mene. Volio bih da je bilo drukčije, no ništa ne mogu učiniti. To je prošlost. Vrijeme je da je prihvatim i pustim.

Lilly se odmiče. Pogleda me i progovara.

Prestao si drhtati.

Zasad.

Kad dođe vrijeme za to, ići ćemo polako.

To bi bilo lijepo.

Koliko god polako ti treba.

Hvala.

To će biti lijepo i meni.

Zašto?

Već smo razgovarali o tome.

Malo.

Zašto ti treba više od malo?

Treba mi samo ono što mi želiš dati.

Želim ti dati sve.

Onda mi reci ono što mi trebaš reći.

Zastaje, smiješi se.

Ovo je strašno.

Znam.

Zbilja strašno.


Smiješi se.

Znam.

I neću te napustiti.

Znam.

I neću te osuđivati.

Hvala ti.

Smiješi se, gleda u stranu na trenutak, pa me pogleda ponovno. Njezin osmijeh nestaje, sjaj njezinih očiju nestaje i počinje govoriti. Priča mi o svojoj Majci. O njezinim ovisnostima i njezinoj boli. Priča mi kako je radila kao prostitutka i kako ju je prodala. Imala je trinaest godina. Muškarac koji je platio njezinoj majci vidio ju je i želio i nju. Njezina majka je trebala

228

drogu. Prodala ju je muškarcu za dvjesto dolara. Prodala je na sat vremena i prodala je za cijeli život. Prodala njezinu nevinost za špricu dopa. Dvjesto dolara za špricu dopa.

Priča mi o muškarcima poslije tog muškarca. Kako ju je Mama redovito prodavala i prestala raditi. Priča mi o boli i jadu i užasu.

Muškarac za muškarcem. Dan za danom. Nasilje za nasiljem. Uvijek šprice pune dopa. Plaćene njezinim tijelom. Priča mi kako ih je počela koristiti. Kako ih je mrzila i kako su joj pomogle. Muškarac za muškarcem. Dan za danom. Nasilje za nasiljem. Šprice su pomogle.

Priča mi kako je otišla. Nakon četiri godine užasa. Muškarac ju je premlatio i koristio napunjeni pištolj na njoj i u njoj i nakon što je završio, ona je otišla. Nije imala ni novca ni stvari, nije imala auto. Samo je izašla i nastavila hodati, stopirala do Chicaga, plaćala za prijevoz na leđima zadovoljavajući Kamiondžije u nekoliko minuta. Kad je došla u Chicago nazvala je informacije i našla svoju Baku. Nikad je nije upoznala prije odlaska do njezine kuće. Pokucala je na vrata i Baka je otvorila i obje su zaplakale. Nije bilo riječi, samo suze. Ona i Baka koje plaču.

Priča mi kako je ponovno krenula u Školu. Kako su je Dečki voljeli, a Cure mrzile. Kako se osjećala kao da je zaostala. Koliko joj je teško bilo ostati čista i pristojna. Koliko je teško bilo zaboraviti. Koliko je nemoguće bilo zaboraviti. Kako je upoznala Dečka i počela izlaziti s njim. Kako je imala nade i snove, scenarije u mislima. Dečko je počeo pušiti crack i uzimati pilule i ona je htjela biti s njim pa ga je slijedila. Počela je pušiti crack i koristiti pilule. On je počeo koristiti nju. Njegovi prijatelji su počeli koristiti nju. Njezino srce je bilo slomljeno nikad zacijelilo ponovno je puklo. Pušila je crack i koristila pilule. On i njegovi prijatelji su koristili nju.

Nešto se dogodilo. Počinje govoriti o tome i počinje plakati. Bilo je to nedugo prije nego što je došla ovamo. Nedugo prije nego ju je Baka uvjerila da se odveze u slobodu. Prestaje govoriti i počinje plakati. Velike grube suze. Grčeviti jecaji. Trese se i osjećam njezino srce kroz slojeve i slojeve odjeće. Kroz slojeve i slojeve boli. Grlim je i ona plače i više nema riječi ni od mene ni od nje. Nema više riječi koje bi značile nešto pred životom koji je živjela. Onim što je izdržala. Grlim je, a ona plače. Nikamo ne idem. Neću je povrijediti. Neću je napustiti. Neću je osuđivati. Grlim je, a ona plače.

Čujem svoje ime. Osjećam da me netko udara. Nisam siguran je li to stvarno, nisam siguran što učiniti. Moje ime. Noga. Netko me zove. Netko me udara.

Otvaram oči. Još uvijek je mračno, no postaje svjetlije. Sat prije zore. Vidim obrise drveća i Lilly u svom naručju. Netko me zove. Netko me udara.

Podižem pogled. Ted stoji iznad mene s plavušom u kasnim dvadesetima. Oboje izgledaju umorno, oboje imaju raščupanu kosu. Ted progovara.

Mislio sam da si mrtav, smrade mali.

Što radiš ovdje?

Spašavam ti guzicu.

Koliko je sati?

Vrijeme za polazak.

229

Nježno tresem Lilly. Ona otvara oči.

Što je?

Moramo ići.

S kim razgovaraš?

S prijateljem. Zove se Ted.

Koliko je sati?

Ne znam.

Ustajemo. Budan sam, no ne potpuno. Lilly nije ni blizu. Ona poznaje djevojku s Tedom i pozdravljaju se. Ljubim je za rastanak i kažem joj da će mi nedostajati. Pita me kad ćemo se vidjeti ponovno i odgovaram večeras.

Ted i ja hodamo kroz šumu prema stazi. Pitam ga što je radio i on kaže ševio se. Pita me što sam ja radio i ja kažem razgovarao. On se smije. Pitam ga je li već bio ovdje i on kaže svake noći. On isto pita mene i ja mu kažem ne, ovo mi je prvi put. Izlazimo na stazu. Kaže budi oprezan i pripremi se na trčanje, ako nas uhvate ovdje, bit ćemo u sranju. Nisam već dugo trčao. Nemam pluća za to.

Staza se gubi u travi koja okružuje Zgrade Klinike. Ulazimo bez problema i vraćam se u Sobu i liježem u krevet. Volio bih da sam još uvijek s Lilly. Padam u san. Volio bih da je ona ovdje.

Kad se probudim, Milesa nema, ali na mom ormariću je poruka. Leži na knjizi Tao. Piše hvala, James, imalo je smisla. Izmamljuje mi osmijeh.

Unutarnji alarm kaže mi da kasnim, pa se brzo tuširam, perem zube, brišem i oblačim. Odlazim.

Jurim kroz Hodnike u Blagovaonicu. Gotovo je prazna. Uzimam uštipak i šalicu kave i odlazim.

Još Hodnika. Jurim. Kasnim na sastanak s Roditeljima. Bijes je u meni, no jedva. Još uvijek je nahranjen. Pronalazim Sobu, otvaram vrata.

Moji roditelji sjede za stolom, Daniel s jedne strane i muškarac kojeg ne poznajem, odjeven poput mog Oca, no nešto mlađi, s druge. Mama plače.

Što nije u redu?

Ona trese glavom. Pogledam Tatu.

Što nije u redu?

On ustaje, progovara.

James, ovo je Randall.

Pokazuje na muškarca, koji također ustaje.

On je pravnik koji radi za Kliniku.

Pogledam ga.

Bok, Randall.

Pruža mi ruku preko stola.

230

Bok, James.

Rukujemo se. Tata progovara.

Razgovarao je s vlastima u Michiganu, Sjevernoj Karolini i Ohiu.

Što su rekli?

Možda da prvo sjedneš?

Sjedam. Nervozan sam i prestrašen. Oni sjedaju.

Što su rekli?

Tata pogleda Randalla, Randall pogleda spis. Mama plače i bulji u pod. Daniel bulji u mene. Nervozan sam i uplašen, počinjem se tresti. Sudnji dan je došao. Sudnji dan je došao.

Randall podiže pogled.

Imam dobre i loše vijesti. Koje želiš prvo?

Dobre.

Michigan i Sjeverna Karolina žele te goniti samo za prekršaj posjedovanja narkotika. Vrijeme provedeno ovdje računat će ti kao odsluženo vrijeme. Platit ćeš nekoliko globi, nekoliko tisuća dolara u svakom Gradu, i dosje će ti biti čist nakon tri godine. Njihovi su sudovi zatrpani i žele se toga otarasiti. Preporučam da prihvatiš to što nude.

Tata progovara.

I ja također.

Kimam.

Dobro. Koje su loše vijesti?

Randall progovara.

U gadnoj si nevolji u Ohiu. To je mali Grad i ne viđaju često takve stvari. Kažu da si tamo uzrokovao dosta problema i stvorio velik broj neprijatelja u policiji. Jako su ljuti, nikad u karijeri nisam radio s toliko ljutim Tužiteljima, i žele iz tebe napraviti poučni primjer. Nije ih briga što si ovdje i što pokušavaš srediti svoj život. Kažu da imaju siguran slučaj i žele na Sud. Vjerujem im.

Duboko udiše.

Nervozan sam i uplašen. Nasmrt preplašen. Moj Sudnji dan je stigao.

Ako priznaš krivnju za sve točke optužnice, pristat će na tri godine zatvora, i još pet godina kušnje. Ako prekršiš uvjete kušnje, morat ćeš odslužiti punu kaznu, dodatnih pet godina. Morat ćeš platiti petnaest tisuća dolara kazne i odraditi tisuću sati društveno korisnog rada kad izađeš iz zatvora. Vozačka dozvola će ti biti trajno oduzeta. Imat ćeš trajan dosje. Ako dođe do suđenja, kažu da će tražiti maksimalnu kaznu, osam i pol godina. Što se tiče suđenja, tvrde da imaju trideset svjedoka, rezultate testiranja na alkohol koji kaže 2,9 promila i veliku vreću cracka. Ako je istina to što kažu, to je siguran slučaj.

Strah je nestao, zamijenila ga je strava. Tata bulji u mene, Mama plače. Daniel gleda u zid, Randall čeka odgovor.

Sranje.

231

Mama podiže pogled.

Možeš li ne upotrebljavati tu riječ, James?

Pogledam je.

Upravo sam osuđen na tri godine zatvora. Koji kurac da kažem?

Usne joj drhte.

Molim te.

Stišćem čeljust.

Dobro.

Tata progovara.

Imaš kakvu ideju što ćeš?

Ne.

Misliš li da zaista imaju sve te dokaze?

Da.

Što želiš učiniti?

Gledam Randalla.

Što mogu učiniti?

Sliježe ramenima.

Mogu pričati s njima, no ne bih bio optimističan.

Što to znači?

Vjerojatno neće popustiti.

Tresem glavom, razmišljam o tri godine u državnom zatvoru. Prije nekoliko sekundi strah je postao strava. Sad se vratio, a strava je i dalje tu. Tri godine u državnom zatvoru. Tri godine divljaštva, tri godine borbe i tri godine svake sekunde provedene u obrani samog sebe. Tri jebene godine.

Što ako pobjegnem?

Tata progovara.

Nema više bježanja.

Pogledam ga.

To je moja odluka, Tata.

Ne, nije.

Da, je.

Nećeš je ti platiti.

Hoćeš li ti biti sa mnom u ćeliji?

Ne, neću.

232

Znači da ću je ja platiti.

Gledam Randalla.

Što ako pobjegnem?

Tata progovara.

Neću to dopustiti.

Ignoriram ga.

Što ako pobjegnem, Randalle?

Nakon sedam godina nastupa zastara. Ako se budeš klonio nevolja, po isteku tog roka si slobodan čovjek. Ako te u tom razdoblju uhvate, makar za prometni prekršaj, vjerojatno će te zatvoriti, izručiti, suditi ti i prisiliti da odslužiš punu kaznu. Nipošto ti to ne preporučujem.

Guram lice među dlanove, razgovaram sam sa sobom.

Sranje.

Mama progovara.

James.

Pogledam je.

Žao mi je.

Plače i usne joj drhte.

Tata progovara.


Ne znam.

Želiš li se braniti?

To bi bio gubitak vremena i novca.

Zašto?

Jer sam kriv po svim točkama optužnice.

Mama i ja ćemo platiti.

Dovoljno ste platili. Ne želim da više plaćate.


Moram razmisliti.

Buljim u pod. Kriv sam po svim točkama optužnice. Tri godine u državnom zatvoru su vječnost, jebena vječnost, a vjerojatno će me staviti u kaznionicu zatvorenog tipa.

Nisam nikad bio tamo, no znam ljude koji jesu. Nisu izašli rehabilitirani i nisu izašli slični onome što su bili prije. Ovisnici su postali Lopovi. Lopovi su postali Dileri. Dileri su postali Ubojice. Ubojice su ponovno ubili. Pogledam Randalla.

Reci im da ću priznati krivnju.

Mama me prekida.

233

Bit ćeš osuđivani kriminalac.

Ne izgleda kao da imam izbora, Mama.

Pogledam Randalla.

Priznat ću krivnju, ali zasad, reci im da ću bježati ako me smjeste u nešto što je kaznionica zatvorenog tipa. Pokušaj dogovoriti što manje vremena, ako možeš. Ako imam ikakvog izbora, što znam da je prilično malo vjerojatno, radije bih služio duže nego u zatvorenom.

Randall kima, progovara.

Rekao si zasad, što poslije toga?

Ne znam.

Pogleda mog oca.

Slažete li se s tim?

Tata progovara.

Vidjet ćemo što će biti.

Randall pogleda sat, zatvara spis, ustaje.

Moram ići. Nazvat ću Sjevernu Karolinu i Michigan i reći da pristajemo. Nazvat ću Ohio i vidjeti što mogu. Ne mogu ništa obećati. Ustajem, pružam mu ruku.

Hvala.

Rukujemo se.

Nema na čemu.

I Tata se rukuje s njim i Randall odlazi. Mama bulji u pod. Izgleda kao da želi plakati, no nema više suza.

Daniel progovara.

Želite biti sami?

Tata kima.

Da, molim vas.

Daniel ustaje.

Bit ću u Obiteljskom centru ako nešto trebate.

Hvala.

Daniel odlazi. Tata bulji u stol, Mama u pod. Ja buljim u zid. Nastaje grozna, neugodna tišina. Vrsta tišine kakva nastaje nakon eksplozije bombe, prije nego što počne vrištanje. Sjedimo na svojim stolcima. Dišemo, razmišljamo, buljimo. Grozno je i neugodno. Bomba je eksplodirala. Svi samo sjedimo i buljimo.

Zid mi ne pruža odgovore. Samo stoji tamo svijetao i bijel. Podižem pogled i vidim Tatu kako duboko udiše i gleda me.

Ovo je bio zanimljiv i poučan dan i pol.

234

Žao mi je.

Odmahuje glavom.

Mnogo je gore nego sam mislio, James.

Znam. Žao mi je.

Ne znam možemo li ti pomoći ovaj put.

Ja ne mislim da trebate.

Mi smo ti Roditelji. Imamo instinkt da pokušamo.

Mislim da ne možete ovaj put, Tata.

Trese glavom. Mama progovara.

Žao mi je, James.

Pogledam je.

Nema ti zašto biti, Mama.

No jest. Neprestano se pitam u čemu smo pogriješili.

Niste pogriješili, Mama.

Nešto smo sigurno skrivili.

Počinje plakati. Tata ustaje i odlazi do nje. Privlači stolac blizu nje i grli je. Ona naslanja glavu na njegovo rame.

Plače. Gledam je kako plače. Ne mogu to više podnositi. Ne mogu podnijeti njezin plač, ne mogu podnijeti krivnju koju zbog njega osjećam. Ne mogu dopustiti da se osjeća odgovornom za ono što jesam i što sam učinio, ne mogu joj dopustiti da preuzme ni komadić krivnje. Ja sam stvorio ovo i donio odluke koje su me dovele ovamo. Donio sam svaku prokletu odluku. Nije ona kriva, nitko nije kriv. Ne mogu to više podnijeti. Ne mogu.

Odgurujem stolac. Ustajem. Tata drži Mamu dok plače. Plače zbog mene. Koraknem prema njima. Još jednom. Dva sam koraka udaljen koraknem ponovno. Udaljen sam samo korak. Ne obraćaju pažnju na mene. Izgubljeni su u vlastitoj tuzi. Tuzi koju nisu zaslužili. Tuzi koju sam im nametnuo. Koraknem ponovno. Pokraj njih sam. Tamo sam.

Bijes se javlja kaže ne. Bijes se javlja kaže okreni se i bježi. Bijes kaže zajebi ih nek se snađu. Bijes se javlja kaže osvetit ću ti se. Ja kažem Bijesu jebi se. Moja Mama plače. Jebeni Bijes.

Spuštam se na jedno koljeno. Dovoljno sam blizu da osjetim miris njezinih suza. Pružam ruku i dodirujem mamino rame. To je prvi put otkad se sjećam da sam inicirao kontakt s Mamom ili Tatom. Primam je čvršće da osjeti da je ruka tamo. To je prvi put otkad se sjećam da sam inicirao kontakt s Mamom ili Tatom. Prvi put u mom životu. Ona podiže glavu i okreće se prema meni. Progovaram.

Mama.

Bulji u mene.

Žao mi je.

Slomljena je.

235

Iskreno, iskreno žao.

Ja sam je slomio.

Sjebao sam vaše živote, naše živote, i iskreno mi je žao.

Smiješi se osmijehom sreće i osmijehom tuge, sreće zbog moje geste, tuge zbog mog života, i grli me jednom rukom. Privlači me bliže. Grli me jednom rukom, a ja joj dopuštam i uzvraćam joj zagrljaj. Nikad to nisam napravio. Zagrlio mamu. Nikad u životu.

Tata me isto obgrljuje jednom rukom i ja činim isto. Obavijam ruku oko njega. Mama i dalje plače ne može prestati plakati njezin mlađi sin upravo je osuđen na tri godine zatvora Tata i ja je grlimo. Grlimo se međusobno. Obitelj smo. Iako sam bio njihovo dijete dvadeset i tri godine, nikad nismo bili obitelj. Sad jesmo. Dok grlimo jedni druge. Dok moja Mama oplakuje moj upropašteni život. Dok moj Tata traži način da ga spasi. Dok ja pokušavam prihvatiti tri godine života u zatvorenoj ćeliji.

Mama prestaje plakati. Sve je iscrtano i uprljano, no ne obraća pažnju na to. Miče ruku s Tate i ostavlja ruku na meni i briše si lice slobodnom rukom. Šmrca. Duboko diše. Pokušava se pribrati. Progovara.

Što ćemo učiniti?

Čekati i vidjeti, Mama.

Ne želim da odeš u Zatvor.

Ni ja.


Pričekajmo i vidimo.

Kima i to je znak koji svi razumijemo. Razdvajamo se i sjedamo, iako ne na stolce na kojima smo prije sjedili. Sjedimo blizu jedni drugih. U malom polukrugu. Svi znamo da se nešto promijenilo, svi smo iscrpljeni. Promjena nas je iscrpila. Sjedimo blizu. Kao Obitelj.

Tata gleda na sat.

Mislim da je vrijeme za ručak.

Mama i ja ustajemo. Krećemo prema vratima, otvaramo ih, izlazimo van. Tata progovara.

Vidimo se popodne.

Da.

Mama progovara.

Mogu li te još jednom zagrliti?

Smiješim se.

Naravno.

Prilazi mi. Grlim je. Istog trena mi je neudobno i istog trena se osjećam kao da ne pripadam tamo. Nježno je stišćem. Još mi je neudobnije, još stranije. Ona stišće mene i želim pobjeći. To je moja Mama. Grlim je. Ne želim je grliti, ali želim probati. Grlim je čvrsto. To je mala cijena za sve što sam učinio.

236

Pušta me i povlačim se. Osjećam se bolje.

Vidimo se kasnije.

Okrećem se i odlazim, kroz Hodnike prema hrani. Gladan sam. Gladan od sinoćnje hladnoće, gladan od napetosti jutra, gladan samog čina hranjenja. Gladan. Ulazim u prolaz. Gledam kroz staklo na žensku stranu. Vidim Lilly za stolom. Pravi se da me ne primjećuje, no znam da me primijetila. Ja se pravim da je nisam primijetio, ona zna da jesam. U njezinom naručju sinoć nakon što je plakala primila se za mene kao izgubljeno dijete. Držala me snažno i rekla da me nikad ne želi pustiti. Rekla mi je da nikad nije bila toliko otvorena i iskrena s nekim i da je taj osjećaj plaši. Rekla mi je da me nikad ne želi pustiti. Pitala me o planovima za budućnost i rekao sam da ih nemam i da ne znam što ću. Ona je rekla da ide u Stambenu Zajednicu u Chicago, da se ne osjeća dovoljno snažno i slobodno da živi bez organizirane potpore. Bit će blizu Bake i tako će joj biti lakše. Moći će naći posao i početi graditi život u gradu u kojem se osjeća sigurno. Kad je završila, pitala me ponovno znam li što ću sa sobom poslije. Ponovno sam joj rekao da ne znam. Pitala me jesam li ikad bio u Chicagu i rekao sam da jesam, tu su mi odrasli Roditelji. Pitala me imam li tamo rođake i rekao sam da. Pitala me bih li razmislio o životu tamo s obzirom na to da će tamo biti i ona. Nasmiješio sam se i razmislio i rekao da.

Uzimam pladanj i stajem u red. Uzimam tanjur sjeckane govedine, porciju piletine s rižom i tanjur puretine. Odnosim pladanj u Blagovaonicu. Moji prijatelji su za stolom u udaljenom kutu. Krećem prema njima.

Sjedam i vidim Lilly i Lilly vidi mene. Leonard i Miles i Ed i Ted i Matty pričaju o skorašnjem boksačkom meču. Pitaju me što je novo, kažem im za presudu. Svi su iznenađeni. Svi su mislili da me čeka nešto kratko i lako. Leonard me pita što sam skrivio i kažem mu. Ed i Ted kažu dobar posao, tri godine za gaženje policajca se definitivno isplate. Matty kaže da zna neke borilačke trikove koji će mi pomoći u zatvoru i da će me rado naučiti. Miles me pita u čijoj je jurisdikciji slučaj.

Jedemo. Pogledavam Lilly. Razgovaramo. Zatvor je glavna tema. Svi za stolom su bili u zatvoru osim Milesa i mene. Leonard je odslužio četiri kaže lake godine u kaznionici Leavenworth u Kansasu. Matty je proveo šest godina u popravnom domu gdje je naučio boksati. Ed je odslužio dvije godine u Jacksonu u Michiganu za napad i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, Ted je dvaput bio u zatvoru Angola u močvarama Louisiane. Miles kaže da je osuđivao ljude na Angolu, no nikad nije tamo bio. Kaže da je čuo da je to Pakao na Zemlji. Nalazi se u dubokoj močvari, vrućoj, vlažnoj i očajnoj, sedamdesetak kilometara od najbližeg naseljenog mjesta. Ćelije su uglavnom otvorene, Dvorište nije nadgledano i sve je puno Bandi, obično organiziranih prema rasi, koje su stalno u ratu. Najzaposleniji dio cijele ustanove je mrtvačnica. Dok se ne tuku, skrivaju i pokušavaju preživjeti, muškarci rade četrnaest sati dnevno na državnim poljima kopajući kanale za natapanje i uzgajajući povrće. Ted se smije i kaže da nije toliko loše. Miles kaže ako to misliš, ili si najbolesniji čovjek na svijetu ili se zavaravaš. Ted se prestaje smijati i kaže da ga čeka doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja zbog trećeg kaznenog djela i da se samo pokušava pripremiti za to. Miles ga pita što je sve učinio i Ted kaže Oružana pljačka s devetnaest za koju je odslužio četiri godine i Posjedovanje narkotika za preprodaju i ilegalno posjedovanje oružja s dvadeset i pet, za što je odslužio tri, i najnovije, s trideset, spolni odnos s maloljetnicom, nakon što je uhvaćen na stražnjem sjedalu s petnaestogodišnjom kćerkom Lokalnog Šerifa. Miles pita zašto bi ga Okružni Tužitelj gonio za spolni odnos s Maloljetnicom ako zna da će završiti na doživotnoj. Ted se smije i kaže da je učinio istu stvar s Tužiteljevim dvjema Kćerkama, no one su bile previše zaljubljene u njega da ga tuže. Miles trese glavom u nevjerici i pita Teda

237

želi li da mu pokuša pomoći. Ted kaže naravno da da, radi se o mom životu. Miles kaže da će vidjeti što može učiniti.

Završavamo s jelom i ustajemo. Dok izlazimo, vidim Bobbyja kako sjedi za stolom s poznatim tipom prijetećim tipom kojeg poznajem, no ne znam odakle. Bobby bulji u mene. Tip bulji u mene. Ja buljim u njih. Ne dam se.

Napuštamo Blagovaonicu. Moji prijatelji odlaze na Predavanje, ja odlazim u Obiteljski Centar. Nakon što uđem u glavnu Sobu, vidim Roditelje na istom mjestu gdje i jučer. Dok im prilazim, ustaju i pozdravljaju me. Tata progovara.

Kako je bilo na ručku?

Dobro.

Mama progovara.

S kim si ručao?

Imam neke prijatelje ovdje.

Kakvi su?

Želite li to zaista znati?

Tata progovara.

Naravno.

Najbolji prijatelj mi je neka vrsta Mafijaša. Cimer mi je Sudac. Ostali prijatelji su mi Ovisnici o Cracku i Pijanice. Imam i Djevojku, koja je Ovisnica o Cracku i Tabletama, a prije je bila prostitutka.

Mama se zgraža, no pokušava to sakriti. Progovara.

Jesu li dragi ljudi?

Kimam, smiješim se.

Jesu, i na neki čudan način, najbolji su prijatelji koje sam ikad imao.

To je jedino bitno, ako su dragi ljudi i tebi se sviđaju.

Sviđaju mi se. Jako.

Tata progovara.

Nisu li ovdje zabranjeni muško-ženski odnosi?

Jesu.

Misliš da je pametno održavati ih onda?

Ovdje ima mnogo zabrana. Držim se većine, no ta djevojka, ime joj je Lilly, čini mi dobro. Cool je, pametna, sluša me, ja slušam nju, razumijemo se. Različiti smo i dolazimo iz različitih svjetova, no na mnogo načina smo zapravo isti. Oboje smo razoreni, oboje se pokušavamo oporaviti. Oboje trebamo pomoć i pokušavamo si međusobno pomoći.

Mama progovara.

Bi li mi se svidjela?

Ako ti ne bi smetalo što je radila i što je sve proživjela.

238

Mislim da ne bi.

Onda da, svidjela bi ti se. Jako.

Voliš li je?

Znaš da ne volim razgovarati o tim stvarima s tobom, Mama.

Možda možeš pokušati?

Smiješim se, gledam u pod. Skrivao sam sve što sam mogao od Mame i Tate cijeli život. Ne želim to više raditi pa podižem pogled, pogledam Mamu i progovaram.

Nisam joj to još rekao, no da, volim je.

Mama i Tata se smiješe. To su veseli, iskreni osmijesi, najljepši koje sam vidio otkako sam ovdje. Mama progovara.

Voljela bih je upoznati.

Jednog dana.

Tata progovara.

Sljedeći put kad je vidiš reci joj da je pozdravljamo.

Smiješim se.

Hoću.

Čuje se zvono. Muškarac koji stoji pokraj zvona kaže nam da odemo u iste Sobe u kojima smo bili prošli put. Ustajem, pozdravljam Roditelje i grlim ih. Nije mi ugodno, no činim to svejedno.

Ulazim u Sobu. Stolci su ponovno složeni u krug. Sjedam, s jedne strane mlada žena, s druge sredovječni muškarac. Kimamo jedni drugima i kažemo bok. Sophie ulazi i sjeda na čelo kruga i predstavlja se. Ostatak Sobe je slijedi. Predstavljamo se.

Predstavljanja su gotova. Sophie ustaje i korača dva koraka unatrag. Na zidu iza nje nalazi se velika bijela ploča kraj koje je niz šarenih markera. Sophie uzima jedan od markera plavi marker i počinje pisati po ploči. Kad završi, odmiče se. Piše Ovisnost = Bolest, Alkoholizam = Bolest. Počinje govoriti. Kaže nam da sad svi otprilike znamo što su ovisnička ponašanja i kako utječu na Ovisnike i članove njihovih Obitelji, a sad moramo prijeći na razumijevanje njihovih uzroka. Kaže da je ovisnost bolest. Bilo da se radi o alkoholu, drogi, hrani, kockanju, seksu ili nečem drugom, to je bolest. Kronična i progresivna bolest. Tako je klasificiraju Američka zdravstvena organizacija i Svjetska zdravstvena organizacija. To je bolest koja se ne može zaustaviti, dovesti u stanje remisije, već je neizlječiva. Ma koliko se trudili, što god učinili, kaže, ovisnost je neizlječiva. Potpuno neizlječiva.

Počinje govoriti o uzrocima bolesti. Poput većine bolesti, vjeruje se da je uzrok genetski. Kaže da se Alkoholičari i Ovisnici rađaju s nekim genom ili genskom strukturom koja, kad se aktivira, uzrokuje pojavljivanje bolesti kod pojedinca. Jednom kad se to dogodi, a zasad se ne može predvidjeti, Ovisnik je prepušten na milost i nemilost bolesti. Ne može je se kontrolirati, ne može se njome voljno upravljati, odlučivati uzeti ili ne uzeti, popustiti ili ne popustiti, učiniti ili ne učiniti, te je odluke nemoguće donijeti voljno jer ih donosi bolest. Ovisnik uvijek uzima, popušta, čini. Ovisnik uvijek želi i uvijek treba i ta želja i potreba nikad nisu utažene. Nemogućnost kontrole i izbora su simptomi bolesti. Opasni i užasni, ali ipak samo simptomi. Neizlječiva je. Kad se aktivira, nezaustavljiva je.

239

Govori o okolinskim aspektima bolesti. Obiteljsko okruženje, pijenje u obitelji, utjecaj prijatelja, dostupnost droga i alkohola, stres, društvena prihvaćenost korištenja kemikalija pri svakodnevnim aktivnostima. Govori o kontroliranju okoline i utjecaju koji to ima na nekog tko pokazuje znakove Bolesti. Kaže da je uklanjanje što je više moguće okidača, odnosno okolinskih faktora koji mogu uzrokovati ponovno pojavljivanje bolesti, poput boca vina u kući ili prijatelja koji uzimaju nešto, važan dio održavanja uspješnog Programa oporavka.

Kad završi s govorom, Sophie otvara prostor za pitanja. Gotovo svi ih imaju. Mlada Majka pita o vjerojatnosti da se ovisnički geni njezina Muža prenesu na njihovu Djecu. Vjerojatnost je vrlo visoka. Pita kako se postaviti prema tome. Kad budu dovoljno stari, razgovarajte s Djecom i objasnite im to, te uklonite što je moguće više okidača. Muškarac pokraj mene pita o lijekovima. Postoje li kakvi koji kontroliraju bolest na način na koji tradicionalni lijekovi kontroliraju druge. Postojao je jedan, Antabus, od kojeg su Alkoholičari povraćali kad bi popili. Pokazao se neučinkovitim jer ga se moglo zaobići tako da ga ne uzmeš. Sredovječna žena pita postoje li određene skupine genetski sklonije toj bolesti. Ne, bolest ne diskriminira. Pogađa crne, žute, bijele, pripadnike svih svjetskih kultura. Muškarac čija je Supruga već četvrti put na liječenju pita zašto se bolest svaki put vraća snažnija. Sophie kaže da se zbog progresivne i kronične prirode bolesti svaki put kad se remisija prekine bolest ponovno nastavlja onom snagom koju je imala kad je remisija počela. On pita postoji li način da se ona oslabi. Odgovor je ne. Jednom aktivna, bolest stalno postaje sve jača.

Slijedi mnoštvo pitanja o mogućnostima liječenja. Mlađi čovjek pita postoje li neke osim onih koje se tradicionalno podučavaju u Klinikama, AA i Dvanaest Koraka. Da, naravno da postoje. Djeluju li? Ne, ne djeluju. Zašto? Ne znamo zašto, jednostavno ne djeluju. AA i Dvanaest Koraka su jedine mogućnosti. Koliko su uspješni? Petnaest posto korisnika ostaje trijezno više od godinu dana. Petnaest posto zvuči malo. Jest. Zašto? To je neizlječiva bolest. Možemo li još što učiniti? Osim pružanja potpore i ljubavi vašem članu obitelji, ne možete učiniti ništa. Mogu li se kako povećati izgledi? Petnaest posto je najviše što možemo ponuditi.

Sjedim i slušam. Sjedim i razmišljam. Ne postavljam pitanja i ne govorim ništa. Želim ustati i vikati sranje to je sve jebeno sranje, no ne činim to. Ja ne vjerujem da je ovisnost bolest. Rak je bolest. On preuzima tijelo i uništava ga. Alzheimer je bolest. Preuzima tijelo i um i uništava ih. Parkinson je bolest. Preuzima tijelo i um i potresa ih i razara. Ovisnost nije bolest. Ni blizu. Bolesti su destruktivna zdravstvena stanja koja ljudska bića ne mogu kontrolirati. Oni ne odlučuju imati ih, ne odlučuju riješiti ih se. Ne odabiru vrstu bolesti koju bi željeli ili način na koji će se ispoljiti, ne odlučuju koliko je žele i u koje vrijeme. Bolest je zdravstveno stanje koje se mora tretirati medicinskom tehnologijom. Ne može se tretirati grupom i koracima. Ne može se tretirati razgovorom. Ne može se tretirati tako da članovi obitelji odu na trodnevni seminar ili čitanjem knjiga s plavim koricama ili izgovaranjem molitve za smirenost.

Iako je genetska veza neporeciva, sve u nama je genetsko, sve u vezi našeg fizičkog ustrojstva je genetski predodređeno. Ako je netko debeo, a želi biti mršav, to nije genetska bolest. Ako je netko glup, a želi biti pametan, to nije genetska bolest. Ako je netko pijanica, a ne želi to više biti, to nije genetska bolest. Ovisnost je odluka. Netko nešto želi, što god to bilo, i odlučuje to nabaviti. Jednom kad to ima, odlučuje to uzeti. Ako uzima prečesto, gubi kontrolu nad procesom odlučivanja i to postaje ovisnost. U tom trenu odluku je teško donijeti, no i dalje je odluka. Hoću li ili neću. Hoću li uzeti ili neću. Hoću li biti otužni kretenski Ovisnik i nastaviti tratiti svoj život ili ću reći ne i ostati trijezan i biti dostojan Čovjek. To je odluka. Svaki put. Odluka. Poveži dovoljno tih odluka i dobiješ tijek i standard života. Ovisnik ili čovjek. Genetika to ne odlučuje. Ona je samo isprika. Omogućava ljudima da kažu nisam ja kriv genetski sam predodređen. Nisam ja kriv tako sam programiran od rođenja.

240

Nisam ja kriv nisam imao pravo glasa. Sranje. Jebeno sranje. To je uvijek odluka. Preuzmi odgovornost. Ovisnik ili čovjek. To je jebena odluka. Svaki put.

Sophie završava s odgovaranjem na pitanja. Raspoloženje u Sobi je turobno. Riječi genetski i bolest i neizlječiva i petnaest posto uspjeha vise u zraku poput radioaktivnog otrova. Svi se ogledavaju. Svi gledaju jedni druge. Svi znamo da će nas se, nakon što odemo odavde, osamdeset i pet posto vratiti istim problemima koje smo imali prije. Rekli su nam da je njihov korijen neizlječiv.

Primamo se za ruke. Držimo se čvršće nego jučer. Pokušavamo istisnuti nadu jedni iz drugih, pokušavamo se povezati u nadi da će to povezivanje promijeniti stvarnost. Neće. Osamdeset pet posto nas je sjebano.

Kažemo molitvu za smirenost. Bože daj nam smirenosti da prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti, snage da promijenimo ono što možemo i mudrosti da te dvije stvari razlikujemo. Kažemo je još jednom, još jednom. Sophie nas tjera da ponavljamo sve dok se otrov ne raziđe, dok se na licima ne pojave osmijesi. Bože daj nam smirenosti, Bože, daj nam smirenosti. Ljudi se smiješe, ali osmijesi i molitve neće promijeniti stvarnost. Rekli su nam da je njihov korijen neizlječiv.

Završavamo, ustajemo, izlazimo iz Sobe. Pacijenti jednim putem, članovi obitelji drugim. Odlazim na Odjel i uzimam šalicu kave. Sjedam za stol. Upravo završava popodnevni Program, na redu je proslava Diplome. Ćelavac stoji pred svima i drži govor. Kaže da mu je ono što je naučio ovdje spasilo život. Kaže da bez obzira na posljedice ne bi nikad prestao piti da nije došao ovamo, jer iako je pokušavao, nije znao prestati. Kaže da sad zna. Kaže da su mu Anonimni Alkoholičari i Dvanaest Koraka i njegova Viša Sila pokazali put. Kaže da je to najveći dar koji je ikad dobio, odmah iza njegove Žene i Djece. Počinje plakati. Ostali ga puštaju da plače. Kroz suze govori hvala. Hvala što ste mi dopustili da dođem i što ste mi pružali potporu. Neprestano govori hvala. Hvala za moj život. Hvala za moju obitelj. Oni su mi sve na svijetu. Hvala vam za sve. Hvala.

Dok plače, ljudi ispred njega se pogledavaju, ne znaju što učiniti i kako reagirati. Čujem pljesak. Usamljen oštar udarac ruke o ruku, mesa o meso. Glasan je i probija se kroz nesigurne poglede kao što se riječi propovjednika probijaju do srca vjernika. Čujem još jedan pljesak. Još jedan. Još jedan. Duž cijele Sobe, usamljeno pljeskanje pretvara se u ujedinjeni iskaz divljenja i poštovanja. Ćelavac plače. Ljudi mu odaju počast.

On ustaje i smiješi se. Briše lice. Pljesak se nastavlja. Leonard ustaje i glasno odobrava i ostali ga slijede. Ustaju i viču, odaju poštovanje. Ćelavac se smiješi jače, plače snažnije, radost sadašnjeg trenutka i blistave budućnosti s njegovom obitelji obasjava mu lice, kožu, lubanju. Čitav sjaji, sjaj prekriva sve što je možda učinio u prošlosti, tama njegove prošlosti sad je svladana. I ja ustajem i plješćem. Dlaka na vratu mije uspravna, trnci mi prožimaju kralježnicu. Sretno, Ćelavče. Nisam te dobro poznavao, no pokazao si mi kako plakati muški. Bio si hrabriji od mene i ostalih bio si hrabriji od svih nas sretno. Idi kući, budi sretan, budi trijezan i slobodan, živi život koji sad zamišljaš. Voli svoju Ženu i Djecu i neka oni vole tebe. Sretno, Ćelavče.

Trčeći odlazi iz Sobe. Kao i prije, no potpuno drugačije. Dok trči smiješi se a drugi se smiju, no nije kao prije, potpuno je drugačije. Trči trijezan i slobodan. Pred njim ispružena leži blistava budućnost.

Ljudi prestaju slaviti svi su sretni i smiju se i razilaze. Vidim Milesa kako prilazi Leonardu, tapše ga po ramenu i zajedno kreću prema vratima. Uzimam kavu i odlazim do telefona, ulazim u govornicu i zatvaram vrata. Podižem slušalicu i počnem nazivati. Zovem

241

Brata. Pita me kako ide s Mamom i Tatom. Kažem bolje nego sam očekivao. On kaže dobro, budi dobar, oni su tamo zato što te vole. Ja kažem da se trudim i on kaže trudi se i dalje i ja kažem da hoću. Kažem mu da pozdravi Julie i Kirka i on kaže da hoće. Prekidamo.

Zovem Kevina. Kevin živi u Chicagu. Dere se u telefon i osjećam da je pio. To mi se gadi i čini me ljubomornim. On je slobodan. On pije. Mogu zamisliti čašu u njegovoj ruci i tekućinu na njegovim usnama i taj osjećaj taj osjećaj taj osjećaj. Pitam ga kako je u Chicagu. On kaže da je hladno. Pitam ga bi li mi se svidio Grad i on mi kaže da bi. Ima mnogo tamnih uličica i mjesta gdje se možeš sakriti. Ja mu kažem da se ne planiram skrivati da idem u zatvor prije. On kaže jebote, čovječe, jebi zatvor. Ja kažem da moram u zatvor i da ću se kad izađem preseliti u Chicago. On kaže to je super ako nešto trebaš pomoći ću ti možeš biti kod mene kad dođeš. Ja kažem hvala i prekidamo. Bio je pijan. To mi se gadi i čini me ljubomornim.

Nazivam njezine prijateljice. One koje su postale moje. Amy, Lucinda, Anna. Svi su razgovori isti. Kako si dobro sam. Mislila sam na tebe hvala. Trebaš li što ne trebam. Razgovori su napeti. Kao da znaju nešto što mi ne govore. Ja to osjećam, one to osjećaju. Bolje je pustiti to na miru puštam na miru i one isto. Više me se ne tiče. Sve tri kažu da me vole. Ne na romantičan način, nego na način na koji se ljudi vole kad su vidjeli previše gadnih stvari u životu i vidjeli ih zajedno. One su ih vidjele sa mnom. Kažem im da ih volim. Kad prekinemo kad prekinem sa svakom pojedinačno osjećam se bolje. Ne zbog njihove veze s njom, već zbog njihove veze sa mnom.

Gotov sam s pozivima. Obavio sam ih dovoljno i znam da će se vijest o mojim pozivima proširiti među onima koji me znaju. Izlazim s Odjela i kroz Hodnike i stakleni prolaz koji razdvaja muškarce i žene ulazim u Blagovaonicu. Pogledom tražim Lilly, ona sjedi za stolom. Sa svojim je prijateljicama i bulji u mene. Oči su joj crvene i natečene, s tragovima ispranih suza. Vidim da joj se ruke tresu. Bulji u mene kao da želi da sam mrtav.

Ne želim pokazati da je primjećujem i riskirati više nego što smo već riskirali ili odati više nego se već zna, no ona bulji u mene. Bulji u mene kao da želi da sam mrtav. Buljim u nju, podižem ruke i saginjem glavu, pitam što nije u redu ne riječima svojim licem i tijelom. Ona bulji u mene. Znam da me mogu vidjeti, no nije me briga. Ona samo bulji.

Uzimam pladanj i stajem u red i uzimam tanjur s piletinom. Prekrivena je hrskavim tijestom i neidentificiranim povrćem. Krećem prema stolu gledam kroz staklo. Ona i dalje bulji u mene. Njezine prijateljice bulje u mene. Čitav stol bulji u mene.

Sjedam k Edu, Tedu i Mattyju. Tema razgovora je Ed, koji je jutros otkrio da sutra odlazi. Vraća se u Detroit, natrag na posao u Čeličanu. Sretan je i pun nade. Zna da mu radničko osiguranje neće platiti novo Liječenje i osjeća da će ovaj put možda čak uspjeti, ili da će se barem potruditi da uspije. Nestrpljivo iščekuje susret sa Sinovima. Ima ih četvoricu. Zna da im je bio grozan primjer i želi da vide koliko se popravio. Misli da će ta promjena pozitivno utjecati na njihove živote, da će im pomoći da ne odrastu i postanu poput njega. Ed je čvrst čovjek. Velik, snažan, čvrst poput materijala s kojim radi, i nikad ga nisam vidio ranjivog u bilo kojem smislu te riječi, no kad govori o Sinovima, oči su mu nježne i vlažne. Želi da imaju bolji život, bolji nego je imao on. Želi da završe Škole, da se drže podalje Zatvora, idu na Fakultet i dobiju dobre poslove. Želi da imaju Obitelji i da imaju primjer dobrog čovjeka u tim Obiteljima. Želi da imaju sve što on nikad nije imao, i želi ostati trijezan kako bi im to mogao pružiti. Kaže da mora napraviti jednu stvar, a to je držati se podalje barova. Ako ode u bar, zna da će piti. Ako bude pio, potući će se. Ako se potuče, upast će u nevolje. Njegov ga Sindikat neće podržati ako ponovno upadne u nevolje. Želi pružiti primjer

242

svojoj djeci da ne završe poput njega. Zna da mu je ovo možda posljednja prilika. Sretan je i pun nade.

Gotovi smo s jelom. Dok izlazimo iz Blagovaonice, gledam kroz staklo prema stolu gdje je prije bila Lilly. Lilly nije tamo. Stol je prazan. Ne znam zašto, no gledala me kao da bi voljela da sam mrtav.

Zajedno idemo Hodnikom. Matty i Ed i Ted razgovaraju o Milesovom i Leonardovom odsustvu. Smiju se što oni imaju zajedno raditi. Mafijaš i Sudac. Ed kaže da ih je vidio na klupama pokraj jezera, da su izgledali zadubljeni u razgovor. Ted kaže da Leonard traži od Milesa neku vrstu imuniteta za nešto što je učinio. Matty kaže da nas se to ne tiče što god bilo. Razdvajamo se i oni odlaze na Predavanje, a ja u Joannein Ured.

Joanne sjedi za stolom. Kažem joj bok ona kaže meni. Mama sjedi na kauču. Ustaje, pozdravlja me, grli. Grlim i ja nju. Još uvijek mi nije ugodno dodirnuti je ili dopustiti da ona dodirne mene, no znam da je bolje tako. Čvrsto me grli. Čekam. Pušta me. Osjećam se bolje.

Gdje je Tata?

Mama progovara.

Morao je obaviti neki poslovni poziv. Doći će čim završi.

Je li sve u redu?

Mislim da jest.

Gledam Joanne.

Čime se bavimo večeras?

Razgovarat ćemo o izvorima tvoje ovisnosti i pokušati pronaći korijen problema.

Trebamo li čekati Tatu?

Da.

Što ćemo raditi do tada?

Tvoja Mama mi je upravo pričala jednu priču.

O čemu?

Kad je prvi put pomislila da imaš problema.

Pogledam Mamu.

Kad je to bilo?

Sjećaš li se kad sam našla vrećicu marihuane u džepu tvoje jakne?

Smijem se.

Da.

Zašto se smiješ?

Ne znam.

Nije bilo smiješno, James.

Znam, Mama.

243

Joanne progovara.

Je li tebi to bilo smiješno, James?

Na neki način.

Možda da mi ti ispričaš svoju verziju?

Pogledam Mamu, izgleda napeto. Čekam trenutak, prisjećam se, progovaram.

Imao sam četrnaest godina. Ljeto prije toga bio sam u nogometnom ljetnom Kampu. Tamo sam upoznao neku Djevojku, mislim da se zvala Emily, i cijelo smo se vrijeme skrivali i pušili travu. Kad smo se vratili doma, pisali smo si pisma. Ona je bila neka ženska verzija mene, pa su pisma bila prilično eksplicitna po pitanju droge i pića. Jedno popodne sam se vratio iz škole i otišao u svoju Sobu i hrpa mojih stvari, stvari koje sam držao sakrivenima, uključujući Emilyna pisma, bila su na mojem ormariću. Znao sam da sam u gabuli i bio sam ljut na Mamu što je kopala po mojim stvarima, pa sam sišao da je nađem i riješimo to. Kad sam ušao u Kuhinju, ona je stajala tamo s vrećicom žiže koju je našla u mom džepu u ruci. Pitala me što je to, a ja sam je pitao odakle joj to, ona je rekla ne odgovaraj mi mladiću i ja sam rekao reci mi odakle ti to i ja ću ti reći što je i ona je rekla ne budi drzak mladiću i ja sam se nasmijao.

Gledam Mamu. Lice joj je bijelo ispod šminke. Ponovno pogledam Joanne.

Držala je travu preda mnom i vikala što je ovo gdje si to uzeo odgovori odmah. Smijao sam se, a ona je i dalje urlala. Počelo mi je ići na živce urlanje i bio sam ljut zbog nepoštivanja moje privatnosti pa sam joj istrgnuo vrećicu iz ruke. Ona je bila šokirana i dok sam stavljao vrećicu u džep pokušala me ošamariti. Vidio sam što smjera pa sam je uhvatio za ruku kad je zamahnula. Na to je zamahnula drugom rukom pa sam uhvatio i nju. Držao sam joj obje ruke, a ona se trgala i urlala, a ja sam se smijao. Valjda sam se smijao jer mi se vrećica trave nije činila kao velika stvar i bilo mi je glupo što je pošizila oko toga. Nije me mogla udariti jer sam joj držao obje ruke, pa me pokušala ritnuti. Na to sam joj pustio ruke pa je izgubila ravnotežu i pala na pod i počela plakati, jako plakati. Ja sam se okrenuo i izašao iz kuće. Čuo sam da plače, no nisam se htio suočiti s tim pa sam jednostavno otišao. Kad sam se vratio doma Tata se derao na mene i zabranio mi izlaske mjesec dana.

Gledam Mamu. Bulji u pod. Joanne progovara.

To je grozna priča, James.

Znam.

Kako si se osjećao dok si je pričao?

Dio mene još uvijek misli da je smiješno, ali veći dio mene se srami.

Što misliš kako se osjeća tvoja Mama?

Gledam Mamu. Bulji u pod i pokušava ne plakati.

Vjerojatno se osjećala grozno.

Zašto?

Jer je to vjerojatno bilo ponižavajuće. Pokušaš se suočiti s Klincem po pitanju droge, a on ti se smije i pokušaš ga disciplinirati, a odjednom se nađeš na podu.

Joanne pogleda moju Mamu.

244

Je li to istina, Lynne?

Mama podiže pogled, usne joj drhte.

Da.

Misliš li da je taj incident zbilja bio pitanje droge i discipline?

Progovaram.

Nije.

U čemu je bio problem?

U kontroli.

Zašto to misliš?

Kopanje po mojim stvarima i čitanje mojih privatnih pisama bio je pokušaj da me kontrolira. Inzistiranje da joj kažem što je u vrećici iako je znala isto je bilo pitanje kontrole. Kad je pala nakon što me pokušala udariti, nije bila uzrujana zato što me nije uspjela udariti, bila je uzrujana jer je znala da je izgubila kontrolu.

Joanne pogleda Mamu.

Mislite li da je to dobra interpretacija?

Mama bulji u pod, razmišlja. Podiže pogled.

Uzrujala sam se zbog droge. Bilo je uznemirujuće čitati ta pisma i saznati što je sve radio, posebno nakon što smo ga poslali u taj Kamp kako bismo ga maknuli od svega toga. Kad sam pronašla vrećicu u njegovom kaputu, bila sam prestrašena i užasnuta. Imao je četrnaest godina. Četrnaestogodišnjaci ne bi smjeli hodati okolo s vrećicama droge. No u nekoj mjeri je u pravu što se tiče kontrole. Njegov Otac i ja uvijek smo ga pokušavali kontrolirati, uglavnom zato što je uvijek bio izvan kontrole.

Netko kuca na vrata. Joanne kaže uđite i vrata se otvaraju i ulazi moj Tata.

Mama ustaje i grli ga. Ja isto. Tata sjeda pokraj Mame. Drži je za ruku i gleda Joanne.

Oprostite što kasnim.

Razgovarali smo o nečem što se dogodilo kad je Jamesu bilo četrnaest godina i to nas je odvelo na pitanje kontrole. Cilj večerašnje seanse je pokušati pronaći temeljni uzrok njegove ovisnosti. Osjećam da postoji neka povezanost između toga i pitanja kontrole.

O čemu ste pričali?

Mama progovara.

Kad sam našla vrećicu marihuane u njegovom džepu.

Koji put?

Onaj put kad sam pala pokušavajući ga ošamariti.

Tata kima.

To je bilo gadno. Kakve veze kontrola ima s tim?

Joanne progovara.

James kaže da mu se čini da je taj događaj imao više veze s kontrolom nego drogom.

245

Tata se okreće prema meni. Izgleda zbunjen, pomalo ljut.

To zvuči malo glupo, James.

Progovaram.

Meni ne zvuči. Kopanje po mojim stvarima i čitanje mojih pisama i pretraživanje moje jakne bio je Mamin pokušaj da me kontrolira.

Imao si drogu tamo. Mama je imala svako pravo pretražiti tvoju jaknu. Imao si četrnaest godina.

Dobro ako tako misliš, ali svrha špijuniranja i pretraživanja mojih privatnih sranja je pokušaj da me se kontrolira, što ste vi neprestano radili.

Tata povisuje glas.

Ti si van kontrole čitav svoj život. Mi smo ti Roditelji, što si mislio da ćemo raditi?

Ja povisujem glas.

Pustiti me na miru. Dati mi da živim svoj život.

S četrnaest godina? Što misliš gdje bi bio sad da smo to učinili?

U kojem sam kurcu sad? Ne bi moglo biti puno gore.

Roditelji ne ostavljaju Djecu samu, James, oni ih podižu. To je sve što smo tvoja Mama i ja pokušavali.

Pokušavali ste upravljati mnome i nadgledati me cijelo vrijeme i natjerati me da radim što god želite.

Tata stišće čeljust kao što ja radim. Ljut je, vrlo ljut, i počinje govoriti. Joanne ga prekida.

Samo sekundu, gospodine Frey.

On udiše i kima. Ona me pogleda.

Što misliš zašto im to nije uspjelo?

Iz istog razloga zbog kojeg je pas kojeg držite na kratkoj uzici agresivniji. Iz istog razloga zbog kojeg zatvorenici koje predugo držite u samici postaju nasilni. Iz istog razloga zbog kojeg diktature obično završavaju revolucijom.

To su lijepi primjeri, no koji je razlog?

Nisam želio da me se kontrolira, pa sam činio sve što sam mogao da to izbjegnem, zbog čega su me oni željeli kontrolirati još više.

Joanne pogleda moje Roditelje.

Mislite li da to što govori ima smisla?

Tata progovara.

Ne.

Mama progovara.

Da.

246

Tata pogleda Mamu.

Zašto to misliš?

Znaš kako sam uvijek bila zabrinuta za njega, čak i dok je bio dojenče. Vjerojatno sam ga pokušavala držati preblizu da mu se što ne dogodi.

Joanne progovara.

Imate još jednog sina, zar ne?

Mama kima, Tata kaže da.

Jeste li njega odgajali jednako?

Tata kima, progovara.

Da.

Mama progovara.

Ne.

Što je bilo drugačije?

Bila sam mnogo opreznija s Jamesom nego s Bobom. Znala sam da nećemo imati više djece i htjela sam da James bude savršen i zdrav i siguran. Ne znam kako to drugačije reći. Htjela sam da bude siguran.

To je prirodno, no niste li možda pretjerali u tome?

Tata progovara.

Pretjerati u zaštiti Djeteta? Zar se to može?

Joanne kima.

Da, može.

Mama progovara.

Kako?

Svi imaju svoje granice. Različite su od osobe do osobe, no svi ih imamo. Kad ih netko prekorači, to je obično uznemirujuće. Ako ih se učestalo prekoračuje, posebno kod Djece, koja obično ne mogu kontrolirati hoće li netko prekoračiti njihove granice, to može rezultirati negativnim ponašanjima, najčešće odbacivanjem autoriteta.

Tata progovara.

Meni to zvuči apsurdno. Dječje granice postavljaju njihovi Roditelji i Dijete mora naučiti poštovati ih, a ne obratno.

Joanne progovara.

Ne nužno.

Kako to mislite?

Djeca nauče više u prve dvije godine života nego će naučiti tijekom cijelog svog života, čak i ako dožive stotu. Većina obrazaca ponašanja, uključujući i osobne granice, ustanovljava se u prve dvije godine. Ponekad je proces ustanovljavanja tih ponašanja i granica prekinut.

247

Kako?

Uglavnom zlostavljanjem.

Moj Tata bukne.

Ako želite reći...

Joanne podiže ruke.

Ništa ne želim reći, a kad sam spomenula pitanje zlostavljanja Jamesu, on je inzistirao na tome da nikakvog zlostavljanja nije bilo. Jednostavno vam govorim kako se to ponekad događa.

Mama progovara.

Štitili smo Jamesa više nego njegova Brata, no mislim da smo imali dobre razloge i ne mislim da smo išta prekoračili.

Joanne je pogleda, čeka da nastavi.

Bob je tri godine stariji od Jamesa. Nedugo nakon njegova rođenja, moj je Otac otišao u mirovinu i počeo više piti. Bilo je to vrlo teško za moju Mamu, Brata, Sestru i mene. Pokušali smo ga zaustaviti, ali nam je govorio da ga pustimo na miru, da se čitav život brinuo za nas i da sad samo želi da ga pustimo na miru. Čula sam da se Alkoholizam može prenijeti kroz generacije i kad je James rođen, bila sam nasmrt preplašena. Ne znam je li to bila ženska intuicija ili nešto drugo, no iz nekog razloga nisam se brinula za Boba, brinula sam samo za Jamesa.

Ja progovaram.

Djed je bio Alkoholičar?

Tata pogleda Mamu, Mama progovara.

Ne znam je li bio Alkoholičar, ali imao je problema s pićem.

Joanne progovara.

Nisi to znao, James?

Moj otac progovara.

Nismo o tome mnogo govorili.

Zašto?

Bila je to vrlo tužna i potresna situacija. Želimo pamtiti Lynneinog oca onakvog kakav je bio veći dio svog života, ljubazan i nježan i velikodušan čovjek, a ne onakvog kakav je bio u starosti.

Joanne progovara.

Kao što je Lynne već rekla, dokazano je da postoji genetska osnova alkoholizma. Ne mislite li da bi Jamesu pomoglo da je znao da bi mogao imati, i vjerojatno ima, genetski uvjetovanu sklonost ovisnosti?

Ja progovaram.

Sumnjam da bi to nešto promijenilo. Ne pijem i ne drogiram se zbog neke genetske mane.

248

Joanne progovara.

Zašto tako brzopleto odbacuješ nešto što je znanstveno dokazano da postoji?

Mislim da je to sranje. Ljudi ne žele prihvatiti odgovornost za svoju slabost, pa okrivljuju nešto za što ne mogu biti odgovorni, poput bolesti i gena. Što se tiče istraživanja, da mi date dovoljno vremena i sredstava, dokazao bih vam da sam s Marsa.

Mama progovara.

No to bi nam moglo objasniti mnogo toga.

Mislim da je zanimljivo da je Djed imao problema s pićem. Iznenađuje me to, jer sam dosad slušao samo dobre stvari o njemu. Mislim da je to grozno i da je vjerojatno bilo teško nositi se s njim, jednako kao što je bilo teško nositi se sa mnom, no neću kriviti njega ili njegove gene za svoje probleme.

Tata progovara.

Koje je tvoje objašnjenje?

Bio sam slab i jadan i nisam se mogao kontrolirati. Objašnjenje, posebno neko usrano, ne može promijeniti činjenice. Trebam se promijeniti, moram se promijeniti, i u ovom trenu promjena mi je jedina mogućnost, osim ako ne želim umrijeti. Jedino bitno je da se pretvorim u nekog novog, nekog novog za budućnost.

Joanne progovara.

Ne misliš li da bi znanje o tome zašto si takav kakav jesi moglo pomoći u toj promjeni?

Mislim da znam zašto.

Želiš li podijeliti to s nama?

Ne baš.

Zašto?

Jer će to povrijediti i uzrujati moje Roditelje, a mislim da sam im priuštio dosta toga u životu.

Mama progovara.

Mislim da bismo rado čuli, James.

Tata progovara.

Svakako.

Pogledam ih, duboko udišem, progovaram.

Oduvijek osjećam te neke stvari. Mislim da ne postoje riječi koje bi ih opisale, no mješavina su gnjeva, ljutnje, ogromne boli. Miješaju se u nešto što zovem Bijes. Bijes je tu otkad pamtim. On je jedino što je bilo sa mnom tijekom cijelog života. Počinjem učiti kako se suočavati s njim, no donedavno, to sam mogao jedino drogama i alkoholom. Nešto sam uzeo, što god to bilo, i kad bih uzeo dovoljno, Bijes bi popustio. Problem je bio to što se stalno vraćao, obično jači, i tražio sve više sve jačih tvari da umre, a to mi je uvijek bio cilj, ubiti ga. Od prvog pića koje sam popio znao sam da će ga piće ubiti. Otkad sam prvi put uzeo drogu, znao sam da će ga droga ubiti. Uzimao sam ih svojevoljno, ne zbog nekog gena ili bolesti, već

249

jer sam znao da će ubiti prokleti Bijes. Iako sam znao da ubijam samog sebe, ubiti Bijes bilo je važnije.

Gledam Roditelje.

Ne znam zašto, i ne znam je li to bitno, no kad god ste blizu mene, Bijes se pogoršava. Kad god ste me pokušali kontrolirati, maziti me, brinuti se za mene ili me zaustaviti, Bijes se pogoršao. Kad god pričamo na telefon ili čujem vaše glasove, Bijes se pogoršava. Ne kažem da ste vi za to krivi, jer ne mislim da jeste. Znam da ste dali sve od sebe i znam da sam sretan što vas imam i ne mogu se sjetiti ničeg iz svoje okoline što je moglo dovesti do ovog. Možda je Bijes genetskog podrijetla, no jebeno sumnjam, i odbijam prihvatiti genetiku i bolest kao njegov uzrok. Prelako je odbiti odgovornost za ono što sam činio znajući cijelo vrijeme da to radim. Svaki put sam znao, bilo da se radilo o piću, ušmrkavanju, pušenju ili uhićenju, i svejedno sam odlučio učiniti to. Uglavnom sam to činio da ubijem Bijes, ponekad sam ubijao sebe, s vremenom nisam više znao razliku. Znao sam samo da ubijam i da ću jednog dana doći do kraja, što je vjerojatno najbolje za sve. Ako išta vrijedi, osjećam ga sad, osjećat ću ga sutra ujutro kad vas ponovno vidim. Osjećat ću ga sljedeći put kad budemo razgovarali i svaki put poslije toga, i ako postoji objašnjenje zašto sam to što jesam, to je zato što u meni postoji Bijes kojeg se može kontrolirati jedino drogom i alkoholom. Kako da se oporavim? Tako da preuzmem odgovornost za sebe i naučim se nositi sa sobom i naučim kontrolirati Bijes. Možda će to potrajati, ali ako izdržim dovoljno dugo i ne prihvatim isprike za neuspjeh ili probleme koje sam uzrokovao, možda ću uspjeti.

Mama i Tata bulje u mene. Mama izgleda kao da će se rasplakati, Tata je blijed, kao da je upravo vidio strašan prizor.

Mama počinje govoriti, zastaje, briše oči. Tata samo bulji. Joanne progovara.

Bez odbacivanja drugih mogućnosti, rekla bih da je tvoja teorija utemeljena, no zanima me što misliš odakle dolazi taj Bijes.

Ne znam.

Gleda moje Roditelje. Na Maminom su licu suze, Tata i dalje bulji. Mama me pogleda, progovara.

Zašto nam to nisi prije rekao?

Što sam trebao reći?

Mrziš li nas?

Odmahujem glavom.

Što smo učinili?

Niste ništa učinili, Mama. Niste vi krivi.

Briše lice. Tata bulji.

Žao mi je, James.

Ne treba ti biti žao, Mama. Meni treba.

Je li taj osjećaj mogao nastati zbog nekog zdravstvenog problema?

Je li James imao zdravstvenih tegoba u djetinjstvu?

Imao je problema s uhom.

250

Jesu li pravilno dijagnosticirani i liječeni?

Nismo znali.

Kako niste znali?

Mama pogleda Tatu i prima ga za ruku. Progovara.

Nismo imali mnogo novca kad su se Dečki rodili. Bob je bio Odvjetnik, no većina plaće odlazila je na otplatu njegovih studentskih kredita. Bob Mlađi bio je zdravo i sretno dijete. Bio je vrlo tih i miran. Kad se James rodio, bio je potpuno drugačiji. Urlao je urlao i urlao, i nikako ga nismo mogli smiriti. Bilo je to jezivo urlanje, dugo i glasno, još uvijek ga čujem u mislima. Otišli smo liječniku, najboljem kojeg smo si mogli priuštiti.

Doktor je rekao da je sve u redu, da je James vjerojatno samo glasno dijete. Vratili smo se kući i urlanje se nastavilo. Ja sam ga držala. Bob ga je držao, pokušavali smo mu davati igračke i više ga hraniti, ali ništa nije djelovalo. Nije prestajao.

Suze počinju teći. Mama stišće Tatinu ruku, Tata je gleda dok govori. Ja sjedim i slušam. Nisam nikad prije čuo za to urlanje, iako me ne iznenađuje. Urlao sam godinama. Iz petnih žila. Mama plače i nastavlja.

Trajalo je gotovo dvije godine. James je jednostavno urlao i urlao. Bobu je krenulo dobro i dobio je povišicu, i čim smo imali nešto novca, odvela sam Jamesa boljem doktoru. Čim ga je pogledao, on je rekao da James ima užasne upale oba uha koje mu izjedaju bubnjiće. Rekao je da je James onoliko urlao jer je trpio strahovite bolove i da je zapravo tražio pomoć. Preporučio je operaciju i malo prije drugog rođendana James je imao operaciju oba uha, prvu od ukupno sedam. Bilo nam je užasno, ali nismo znali.

Suze se pretvaraju u jecaje.

Da smo znali, učinili bismo nešto.

Jecaji.

Ali nismo znali.

Tata je grli.

Urlao je i urlao i cijelo to vrijeme nismo imali pojma da urla jer ga boli.

Mama počinje plakati, zakapa lice u Tatino rame, trese se, drhti. Tata je grli i strpljivo čeka da se smiri, gladeći je po kosi i leđima. Ja sjedim i buljim i iako se ne sjećam onog o čemu priča, sjećam se boli. Bol je sve što je ostalo. Bol.

Mama prestaje plakati i odmiče se malo potpuno neznatno od Tate. Pogleda me.

Žao mi je, James. Nismo znali. Zaista nismo znali.

Pružam ruku i stavljam je na Maminu.

Ne treba ti biti žao, Mama. Dala si sve od sebe.

Ona se potpuno odmiče od Tate i ustaje i kreće prema meni i grli me. Grli me čvrsto i snažno i ja grlim nju i osjećam da želi izraziti svoje žaljenje i tugu. Na neki je način taj zagrljaj njezina isprika, iako ona nije potrebna.

Pušta me i ponovno sjeda pokraj Tate. Joanne čeka trenutak da vidi hoće li netko od nas progovoriti. Šutimo, pa progovara ona.

251

Sjećaš li se ičeg od toga, James?

Sjećam se operacija, jer sam ih imao sve do dvanaeste godine, ali ne sjećam se ničeg od tih ranih stvari.

Je li ostala kakva dugoročna šteta?

Izgubio sam trideset posto sluha u lijevom i dvadeset u desnom uhu.

Zašto mi to nisi rekao prije?

Nisam mislio da je bitno.

Pomaže objasniti, ili čak u potpunosti objašnjava, zašto kažeš da su ti najranije uspomene prepune bijesa i boli.

Zašto to misliš?

Kad se dijete rodi, ono treba hranu i zaklon i osjećaj sigurnosti i udobnosti. Ako plače, obično plače iz nekog razloga, a ti si po svemu sudeći urlao jer te boljelo i trebao si pomoć. Ako na plač nije odgovoreno, svjesno ili nesvjesno, to je moglo u tebi potaknuti duboki osjećaj gnjeva i možda dovesti do dugotrajne ogorčenosti. Taj gnjev može pomoći objasniti tvoj osjećaj koji nazivaš Bijes, kao i tvoje pojedinačne osjećaje prema Roditeljima i pitanju kontrole.

Sjedim i razmišljam. Pokušavam odlučiti mogu li prihvatiti gene i upale uha kao objašnjenje za dvadeset i tri godine kaosa. Bilo bi to lako. Postaviti sebe na pijedestal daleko od onog što i tko jesam i oprostiti si sve zbog Djedovih gena i Liječničke nesposobnosti. Mogao bih se svega osloboditi jednostavnim prihvaćanjem ovog što su mi prikazali. Mogao bih se osloboditi svega.

Podižem pogled. Roditelji me gledaju, Joanne me gleda. Čekaju odgovor. Udišem i progovaram.

To je zanimljiva teorija. Vjerojatno ima neku težinu. Mogu je prihvatiti onako kako je doživljavam, kao mogućnost. Neću je prihvatiti kao temeljni uzrok jer mislim da je to izvlačenje i jer mislim da mi ne bi koristilo prihvatiti išta osim sebe samog i svoje slabosti kao temeljni uzrok. Ja sam učinio sve što sam učinio. Sam sam donio odluke da to učinim to. Jedini način da se oporavim je da prihvatim odgovornost za odluku biti Ovisnik ili ne biti Ovisnik. Po meni to mora biti tako. Znam da ćete me pokušati uvjeriti u nešto drugo, no ne trebate tratiti vrijeme.

Joanne se smije, Mama i Tata bulje u mene. Pogledam Joanne i progovaram.

Zašto se smiješ?

Smiješi se.

Jer si ti najtvrdoglavija Osoba koju sam ikad upoznala.

Ne želim dopustiti da postanem žrtva.

Kako to misliš?

Ljudi ovdje, ljudi posvuda, svi žele svoje probleme, koje su obično sami stvorili, pripisati nekome ili nečemu drugome. Znam da su moji Mama i Tata dali sve od sebe, dali mi sve što su mogli, voljeli me najviše što su mogli, i ako išta, oni su moje žrtve. Mogao bih reći da imam poremećene gene, da imam tu neku bolest i da su moje ovisnosti njezin rezultat, ali mislim da je to hrpa sranja. Ja sam žrtva isključivo samog sebe, jednako kao što su po mojem

252

mišljenju većina ljudi s tom takozvanom bolešću žrtve jedino sebe samih. Ako želite to zvati tvrdoglavošću, samo naprijed. Ja to zovem odgovornošću. Prihvaćanjem svojih problema i slabosti časno i dostojanstveno. Ja to zovem oporavkom.

Joanne se smiješi.

Iako ne mogu zaista poduprijeti ili prihvatiti tvoju filozofiju, postepeno postajem Sljedbenica.

Smiješim se.

Hvala.

Tata progovara.

James.

Okrećem se prema njemu i Mami. Smiješe mi se.

Nikad se nisam više ponosio tobom nego sad.

Hvala, Tata.

Mama progovara.

Ni ja, James.

Hvala, Mama.

Joanne gleda na sat.

Mislim da smo danas napravili odličan posao i da je vrijeme da završimo.

Ustajem.

Hajdemo van.

Moji Roditelji ustaju. Mama progovara.

Mogu li te još jednom zagrliti prije nego odemo?

Koraknem naprijed, obavijam po jednu ruku oko njih, i oni oko mene. Privlačimo se i grlimo nas troje se grlimo snažno je i lako i puno nečeg možda ljubavi. Bijes bukne i na trenutak mi je neudobno, ali snaga koju dajem i snaga koju dobivam ubija ga.

Razdvajamo se. Moji Roditelji se još uvijek smiješe. Pozdravljam Joanne i ona pozdravlja mene. Otvaram vrata i čekam. Moji Roditelji kažu doviđenja hvala Joanne i ona se smiješi i kaže nema na čemu. Izlaze i ja ih slijedim. Pozdravljamo se vani i oni odlaze u jednom smjeru ja u drugom.

Vraćam se na Odjel. Poznajem put hodanje mi je automatizirano. Umoram sam i spreman za spavanje. Ne želim se suočavati ni sa kim i ni sa čim. Ne želim razmišljati o Zatvoru, genetici ili upalama uha. O prvome ne znam mnogo, a druga dva nisu bitna. Želim spavati. Sklopiti oči i spavati.

Odlazim u svoju Sobu otvaram vrata i ulazim. Miles je u krevetu već spava. Svjetlo na mom ormariću je upaljeno gasim ga zavlačim se pod pokrivače. Topli su. Jastuk je mekan.

Umoran sam.

Idem spavati.

253

Nečije me ruke nježno drmaju. Čujem svoje ime James James James. Netko me drma. Čujem svoje ime. James.

Otvaram oči. Mračno je vidim mutni obris koji me drma i izgovara mi ime. Trepćem jednom. Dvaput. Mračno je. Vidim.

Miles stoji iznad mene. On vidi moje oči ja vidim njegove. Pušta me. Sjedam.

Neka je djevojka na prozoru, traži tebe.

Što?

Neka djevojka je na prozoru. Traži tebe.

Naginjem se, gledam iza njega. Vidim obris iza stakla.

Sranje.

Miles se smije.

Žene su teške. Postaju još teže ako ih ignoriraš.

Sranje.

Razmičem pokrivače, Miles se udaljuje. Vučem se od kreveta do prozora i otvaram ga. Nalet hladnog vjetra udara mi lice. Promilim glavu kroz prozor. Lilly stoji u sjeni.

Progovara.

Moram razgovarati s tobom.

Sad?

Da.

Ne može čekati do jutra?


Čekaj malo.

Odmičem se od prozora i zatvaram ga. Okrećem se i vidim Milesa kako se smiješi.

Znaš da ne može čekati do jutra kad nas je probudila usred noći.

Morao sam pokušati.

Oblačim hlače.

Nema smisla pokušavati s njima. Jednostavno napraviš što traže.

Cipele.

Zapamtit ću to za ubuduće.

Hankovu jaknu.

Tako je najbolje.

Vraćam se do prozora.

Žao mi je što smo i tebe probudili.

254

Miles se smiješi.

Nemoj da te uhvate.

Smiješim se.

Neću.

Otvaram prozor, udara me hladnoća hladnoća hladnoća. Penjem se van i zatvaram ga iza sebe. Lilly je u sjeni. Krećem prema njoj. Bok.

To je sve što imaš za reći?

Kako to misliš?

Misliš da mi možeš reći bok i sve će biti u redu?

O čemu pričaš?

Zastajem i stajem ispred nje. Vidim natečene oči i mrlje od suza. Vidim da me želi udariti. Povlačim se korak natrag i ne uspijeva. Koji ti je kurac?

Ponovno uspostavlja ravnotežu, korakne naprijed i gura me.

Jebi se.

Smijem se. Ponovno me gura.

Smiješno ti je?

Ponovno me gura.

Jebi se.

Podiže glas. Ponovno me gura.

Jebi se.

Priprema se za zamah.

JEBI SE.

Zamahuje. Hvatam je za ruku. Zamahuje drugom. Hvatam i tu. Bori se i stišće zube, a ja je držim za ruke i odvlačim dalje od Zgrade, pokušavajući biti nježan, no koristeći dovoljno snage da je pomaknem. Ona kaže pusti me gade prokleti pusti me. Ne obraćam pažnju na nju. Polagano hodam unatrag, držeći je za ruke, vukući je nježno prema tami. Nakon dvadesetak metara smo na sigurnom. I dalje vučem, ona se i dalje bori i psuje i vrijeđa me. Nakon pedesetak metara smo još sigurniji. Tama je tamnija. Zvuk se slabije prenosi. Prestajem hodati i vući je, no ne puštam. Ona se bori. Obavijam je rukama i čvrsto grlim.

Smiri se.

Neću.

Neću te pustiti.

Natjerat ću te.

Bori se jače. Ja je čvršće držim. Njezino je tijelo uz moje, ruke pritisnute o meso mojih prsa. Držim je, a ona se bori. Ja čekam, a ona psuje. Kad prestane nakon nekoliko trenutaka ja je i dalje držim. Ona diše. Duboko i teško. U noćnoj tišini. U tami u kojoj smo sigurni.

255

Njeno disanje usporava usporava usporava. Naslanjam glavu na njezino rame. Kad počne normalno disati progovaram.

Jesi li dobro?

Nisam.

Što nije u redu?

Ti si kreten.

Zašto sam kreten?

Razgovarao si s njim. Zašto se nisi pojavio?

Kad?

Razgovarao si s onim gadom na svom Odjelu.

Ne znam o čemu govoriš.

Gdje si bio danas?

Kad?

U tri.

U Obiteljskom centru, na seansi.

Trebao si biti sa mnom.

Nisam znao.

Imao si tri tanjura za ručkom. Tri sata.

Nisam znao da danas igramo to.

Što misliš zašto sam buljila u tebe pod večerom?

Nisam imao pojma. Činilo mi se da si uzrujana, ali nisam znao zašto. Zašto me nisi nazvao?

Obično ti zoveš mene.

Što onda?

Ja nemam tvoj broj.

To je sranje.

Ne, nije.

To je izlika. Trebao si me nazvati.

Daj mi broj pa sljedeći put hoću.

Odguruje se od mene neznatno, ali i dalje me grli. Spušta pogled prema tlu i mraku oko njezinih stopala. Podiže pogled. Kristalno vodeno plavo u blijedo zeleno. Smiješi se, jedva primjetno smiješi, ne osmijehom sreće, već osmijehom žaljenja. Tuge. Osmijeh pogreške i nesporazuma. Progovara.

Žao mije.

Zašto?

256

Uplašila sam se.

Zašto si se uplašila?

Bojala sam se da me ostavljaš.

Ne namjeravam to učiniti.

Bojala sam se da me više ne želiš vidjeti nakon što sam ti ono ispričala. Onda sam pomislila da ti je netko na tvom Odjelu rekao još nešto.

Ne smetaju mi te stvari. Ništa što čujem neće mi smetati.

Mislila sam da jesu, a kad se nisi pojavio, bila sam sigurna.

Jedino u što trebaš biti sigurna je da neću nikamo otići.

Smiješi se. Ovaj put je to pravi osmijeh.

Nikad?

Nikad.

Siguran si?

Da, jesam.

Ne želim više biti sama, James.

Nećeš.

Cijeli dan sam plakala.

Nemoj više plakati. Samo se sjeti riječi nikad.

Smiješi se jače, vedrije, osmijehom punijim onog što ona jest, nečeg prekrasnog. Potpuno. Osmijeh. Ona. Prekrasno. Naginje se i staje na prste i zatvara oči i ljubi me. Dugo i slatko i polagano. Mogao bih je vječno ljubiti.

Razdvajamo se. Kažem joj da moramo ići. Ne natrag, već dublje u mrak. Počinjemo hodati, držeći se za ruke, polaganim koracima, nema žurbe. Šuma je živa noću. Grančice pucaju, lišće šušti, grane se njišu. Mjesec stoji, oblaci plove. Sjene plešu i prijete i nestaju. Životinjice se bore, glasaju se i traže hranu. Životinjice se skrivaju. Šuma koja živi.

Dok hodamo, razgovaramo. Lilly mora govoriti o svojim osjećajima svojim brigama svojim strahovima. Puštam je da govori. Ohrabrujem je. Slušam. Iako su s njezina mekog obraza obrisani tragovi suza, njihov je uzrok još uvijek živ i snažan. Govori tiho i lako i bez oklijevanja. Govori o osjećaju napuštenosti u prošlosti. Napuštenosti od oca, dečka u Chicagu i svih do kojih joj je bilo stalo tijekom čitavog života. Napustili su je i nikad je nisu nazvali, nikad poslali pismo, nikad joj nisu pokazali da je vole, nikad se nisu vratili. Niti jednom. Nikad.

Govori o napuštanju. Kako joj je svaki put slomilo srce. Kako je svaki put bilo sve teže. Kako je svaki put bilo sve teže ponovno voljeti. Kako se svaki put nada pretvorila u očaj. Usamljenost i zdvojnost. Mržnju i prezir prema samoj sebi. Na početku je bila nada. Ubrzo se izgubila. Na kraju nije bilo ničeg.

Govori o mojoj ulozi u njezinom životu. Ona traži slobodu. To je sve što želi, sve čemu se nada. Sloboda. Ne samo od kemikalija, već i od kruga ljubavi i gubitka, rizika i neuspjeha, povratka onome čega se grozi. Ranije danas je mislila da me izgubila. Zbog toga je počela

257

gubiti sebe. Osjećati kako se zatvara u zatvor samouništenja. Htjela se boriti, no nije se mogla boriti protiv svega. I kemikalija i svoje prošlosti i izgledne mračne, usamljene budućnosti. Počela je trebati. Trebati crack. Trebati tablete. Trebati nešto što će ubiti bol. Razmišljala je o odlasku i gotovo otišla. Zamišljala se kako odlazi. Planirala je otići na autobusni kolodvor u Minneapolisu i naprositi novac za kartu do Chicaga. Naprositi ili nešto gore. U Chicagu bi potražila svoju Baku i oprostila se s njom. Oprostila se s jedinom osobom kojoj je ikad bilo stalo do nje. Zbogom. Postoje drugi načini da se nađe sloboda. Zbogom.

Zaustavljamo se. Sjedamo na drvenu klupu. Jedno od manjih jezera leži ispred nas smrznuto. Smrznut mračan tihi nepomičan sadržaj. Sjedimo na klupi i ja držim Lillyne ruke u svojima. Grijem ih. Kažem joj da mi je drago što nije otišla. Više nego drago. Kažem da bih je slijedio da je otišla. Da bih je pronašao. Neću joj dopustiti da se oprosti s Bakom, sa mnom ili sa životom. On je sve što imamo i ne smijemo ga potratiti. Previše smo toga potratili ona i ja i ostali poput nas. Potratili mnogo previše. Moramo se držati onog što nam je ostalo. Boriti se za to. Cijeniti to. Pokušati preživjeti. Pokušati voljeti. Slijedio bih je. Neću je pustiti. Borit ću se za nju. Cijeniti je. Pokušati preživjeti samog sebe. Pokušati preživjeti sebe kako bih je mogao voljeti. Držim njezine ruke u svojima. Grijem ih.

Ustajemo i hodamo. Hodamo držeći se za ruke poput normalnih ljudi s normalnim životima, zaljubljenih. Jednostavno hodamo. Staza nas vodi pokraj ledenih obala kroz mrtvu žutu travu do drvenog mosta i po njemu. Zaustavljamo se na sredini i pušimo. Zurimo u tamu nad močvarom. Nema nikog osim nas. Zurimo u vodu. Držimo se za ruke. Nema riječi. Nisu potrebne.

Završavamo s pušenjem krećemo ponovno prema šumi. Krug oko Klinike potpuno je naš i potpuno smo sami. Jednostavno hodamo. Poput normalnih ljudi. Penjemo se kroz travu na brdo sjedamo na hladno tlo na vrhu i gledamo dolje betonski i čelični podsjetnik na našu prošlost. Hodnici presvijetli prebijeli Hodnici Pakla za neke, čistilišta za druge, iskupljenja za malobrojne. Zgrade su tihe, velike i dobro osvijetljene. Ne želim se vratiti. Povratak bi značio ostaviti njezinu ruku njezino tijelo njezine oči njezine usne njezinu blijedu kožu njezinu kosu dugu i crnu njezinu kosu dugu i crnu. Povratak znači ostaviti nju. Ne želim ići.

Naginjemo se prema tlu držeći se za ruke isprepletenih nogu. Gledamo jedno drugo. Ona se smiješi i ja se smiješim. Progovaram.

Drago mi je da si pokucala na moj prozor.

I meni.

Volio bih da možemo ovako svake noći.

Možemo.

Moramo biti oprezni.

Neće nas uhvatiti.

Znaju da nešto radimo.

Neće nas uhvatiti.

Nadam se.

Kako su ti Roditelji?

Dobro.

Kako ide s njima?

258

Jako dobro.

Slažete se?

Prvi put u životu.

Ponašaju se dobro?

Više nego sam očekivao.

Čime se tvoj Tata bavi?

On je poslovni čovjek. Radi osamnaest sati dnevno i mnogo putuje.

Čime ti se bavi Mama?

Putuje s Tatom.

Koliko su dugo u braku?

Dvadeset osam godina.

Jesu li zaljubljeni?

Jako.

To je nevjerojatno.

Je.

Želim ih upoznati.

I oni žele upoznati tebe.

Rekao si im za mene?

Da.

Što si rekao?

Rekao sam im da sam upoznao Djevojku.

Što još?

Da je prekrasna i da me razumije.

Što još?

Zastajem, smiješim se.


Tako.

Što si im još rekao?

Rekao sam im da je volim.

Ona se smiješi.

Što?

Rekao sam svojim Roditeljima da je volim.

Smiješi se jače.

259

Nisi.

Ja se smiješim jače.

Jesam.

Rekao si im da me voliš?

Da.

Reci meni.

To želiš?

Reci mi.

Smiješim se. Gledam je. Držim je za ruku i noge su nam isprepletene. Oči su mi samo nekoliko centimetara udaljene od njezinih. Centimetara. Od kristalnog vodenog plavetnila u mraku. Čak ih ni mrak ne može zamutiti. Gledam je i smiješim se i progovaram. Volim te.

Ona se smiješi. Svojim usnama, zubima, očima, rukom koja drhti. Smiješi se i kažem to ponovno.

Volim te.

Još jednom.

Volim te.

Još jednom.

Volim te.

A volim je. Djevojku koja me pozdravila dok sam stajao u redu za lijekove. Djevojku ovisnu o cracku i tabletama. Djevojku koja je spavala s muškarcima za novac i stopirala duž zemlje na leđima. Djevojku koja je proživjela stvari o kojima ne može govoriti. Djevojku bez ičega. Djevojku koja nema ništa osim svoje snage i želje da bude slobodna. Ništa osim živog srca koje se boji samoće. Ništa osim bistrih plavih očiju koje vide kroz mene i razumiju me. Ništa osim raširenih ruku spremnih da me prime. Da stoje pokraj mene. Da hodaju pokraj mene. Da me vole. Volim je. Lilly. Djevojku bez ičega i sa svim. Lilly. Volim je.

Pojavljuje se suza. Ona se smiješi. Naginje se naprijed ljubi mi usne nježno me ljubi i dok nam se usne jedva dodiruju prošapće.

I ja tebe volim, James.

Naše se usne jedva dodiruju ona šapće.

Volim te.

Šapće.

Volim te.

Ležimo zajedno. Smiješimo se i držimo jedan za drugog i za ovu noć i ovaj trenutak. Gledamo se u oči i nježno ljubimo govoreći više pokretima usana i vršaka prstiju nego bismo ikad mogli riječima. Riječi to ne mogu izreći. Jedna riječ voljeti znači premalo u odnosu na ovo što jest. Ona znači sve i još uvijek nije dovoljna. Ne prenosi ni djelić uključenih osjećaja. Voljeti. Riječ nije dovoljna. Voljeti. Voljeti.

260

Sunce počinje izlaziti. Iza nas svjetlost struji u tankim bijelim i žutim i ružičastim crtama. Ne želim otići. Mogao bih leći ovdje i umrijeti sretan. Mogao bih umrijeti u ovoj ljubavi sretan ne trebati ništa drugo. Ne želim otići. Znam jer me svakog trena stišće jače malo jače da ni Lilly ne želi otići. Nemamo izbora. Moramo se vratiti.

Povlačim se i kažem joj da moramo ići i ona kaže da zna i ljubimo se posljednji put polagano i duboko sat otkucava. Raspetljavamo se i to traje sekundu i stoljeće i ustajemo. Držim njezinu ruku u svojoj i gledam u njezine oči i gledam duboko. Ne vidim ono što sam vidio kad sam se zagledao u Arktičke oči u zadnjem trenutku impotencije. Ništa ne govori nestani, ne želim te. U Lillynim očima njezinim prekrasnim bistrim vodenim očima ono je što sam tražio i nikad našao, želio, a nikad imao, nadao se, a nikad otkrio. Ljubav. Odmičem se. Oči su nam i dalje fiksirane, ruke se i dalje dodiruju. Još jedan korak. Dodiruju nam se prsti, po jedan prst na svakoj ruci. Ponovno se smiješim i progovaram.

Nikad.

Ona se smiješi.

Sjeti se toga kad se osjećaš uplašeno ili ranjivo ili kad misliš da nećemo uspjeti.

Smiješi se jače.

Nikad.

Još jedan korak i daleko sam prsti su nam razdvojeni. Okrećem se i spuštam niz brdo. Želim se osvrnuti, no ako to učinim neću nastaviti, a znam da je vrijeme za povratak. Rane mi nisu zaliječene, a moram ih zaliječiti. Ako želim preživjeti živjeti potpuno voljeti treba mi još malo vremena još samo malo vremena. Ako se osvrnem, vratit ću se. U njezino naručje u njegovu sigurnost i udobnost. Još nije vrijeme. Ne još.

Dolazim do podnožja brda. Hodam kroz široko prostranstvo mrtve trave ispred Zgrade. Otvaram pokretna staklena vrata i ulazim na Odjel. Leonard vježba nasred Donje Razine. Ne obraćam pažnju na njega. Okrećem se i gledam prema brdu kroz staklo. Lilly je još uvijek tamo. Sjedi na tlu i puši cigaretu. Gleda me. Podiže ruku u zrak. Vidi me. Podižem ruku i pritišćem je o staklo. Držim je u zraku. Gledamo se predaleko smo da bismo vidjeli išta osim obrisa. Nije važno.

Spuštam ruku. Ona spušta svoju. Stojim neko vrijeme. Čujem da Leonard završava s tjelovježbom. Kad završi, odmičem se od prozora i okrećem.

Leonard je pognut, s rukama na koljenima. Nosi svijetlocrvenu trenirku i s čela mu kaplje znoj. Pogleda me i progovara.

Hej, Mali.

Hej, Leonarde.

Kako ti je Djevojka?

Smiješim se.

Jako dobro.

Imali ste dobru noć?

Da.

Zaljubljen si?

261

Da.

Rekao si joj?

Da.

Smiješi se. Široko i sretno.

To je prekrasno.

I ja se smiješim. Široko i sretno.

Da.

Pušta koljena, ispravlja se.

Kako ide s Roditeljima?

Dobro.

Slažete se?

Da, slažemo se.

Smiješi se.

Dobro, jer ćeš požaliti ako sjebeš to s njima. Obitelj je najvažnija stvar koju ćeš ikad imati.

Shvaćam.

Ponosim se tobom, Mali. Čini se da radiš sve što treba.

Trudim se.

Samo tako nastavi i neću više trebati paziti na tebe.

Nisam znao da sam te zamolio da paziš na mene.

Nije bitno jesi li me zamolio ili ne. Ja pazim na tebe, sviđalo ti se to ili ne.

Smijem se.

Idem se otuširati, spremiti za dan. Nađemo se ovdje za dvadeset minuta. Popit ćemo kavu i otići na doručak.

Dobro.

Odlazi. Ja odlazim u svoju Sobu. Otvaram vrata Milesa nema ni njegova klarineta ni knjige Tao. Skidam se odlazim u Kupaonicu uključujem tuš ulazim pod vodu perem se. Voda je vruća, ali ne prevruća. Ugodna je. Osjećam se dobro.

Isključujem tuš izlazim van hodam do umivaonika perem zube i brijem se. Gledam ožiljak na mjestu gdje je nekad bila rupa. Ružičast je, svjetliji od ostatka kože, zarasta. Gledam si nos, na njemu je malena kvrga, ali zacijelio je. Gledam područje oko i ispod očiju, oteklina je splasnula, žuti ton oštećenosti je nestao. Ispod njih su sivi kolutovi, ali nastali zbog nedostatka sna, ne ozljede. Oči su mi zaliječene. Izvana.

Počinjem gledati u njih. Bjeloočnice su bijele iscrtane tankim ružičastim žilicama. Slijedim žilice do ruba zelenog. Blijedo je poput masline s malim raštrkanim smeđim točkicama. Ostajem na rubu zelenog, stojim tamo. Vidim unutar sebe i prihvaćam to što vidim. Nije preduboko. Stvarnost živi u dubinama. Na rubu su samo njezini bljeskovi.

262

Krećem više, krećem dublje, vidim više. Postaje sve teže pomicati se i rub nestaje u crnoći zjenice. U crnome se otkriva sve. U djeliću sekunde ga vidim. Najcrnje crno okruženo blijedozelenim.

Skrećem pogled.

Izlazim iz Kupaonice. Oblačim se i izlazim iz Sobe. Bobby i muškarac kojeg poznajem ali ne znam odakle sjede za stolom na Gornjoj Razini. Bulje u mene. Ne obraćam pažnju na njih. Uzimam šalicu kave i otpijam gutljaj. Vruća je, peče mi usta, i jaka. Odmah je osjećam. Otklanja noć i umor nakon neprospavane noći. Srce mi počinje brže lupati. Čak i slaba droga otklanja umor nakon neprospavane noći.

Okrećem se. Bobby i taj tip i dalje bulje u mene. Prolazim pokraj njih kad tip progovara.

Ne sjećaš me se, zar ne?

Zastajem i okrećem se i gledam ga. Ponovno je u crnom. Crni donji dio trenirke s bijelim prugama sa strane i crna majica. Kosa mu je kratka i prljava i oštra, lice prepuno ožiljaka od akni. Oči su mu tupe i smeđe, a ruke mu iscrtane grimizno-crnim linijama.

Ne, ne sjećam se.

Rekao sam ti da me zapamtiš, razočaran sam što nisi.

Žao mi je.

Čujem da si s Lilly.

Gdje si to čuo?

Zar je bitno?

Ne.

Onda me nemoj pitati.

Odakle te znam?

Upoznali smo se prije nekoliko tjedana.

Bio sam ovdje prije nekoliko tjedana.

Ja isto.

Koraknem naprijed, buljim u njega, pretražujem pamćenje. Iako je mutno i zatamnjeno, dolazi. Sjećam se da sam gledao televiziju. Sjećam se da me vukao po podu. Sjećam se da mi je šaptao na uho. Sjećam se da mi je rekao da me mogao ozlijediti. Bio sam drogiran i bespomoćan. Mogao me ozlijediti.

Sad se sjećam.

Smiješi se.

Dobar dečko.

Ne zovi me tako.

Napravit ćeš nešto ako budem?

Mogao bih.

Nakon tvoje zadnje izvedbe, zbilja se bojim.

263

Iskoračujem.

Probaj me sad.

Smiješi se.

Nisam se došao tući s tobom.

Što onda hoćeš?

Reći ti nešto o Lilly.

Što mi hoćeš reći o njoj?

Neke stvari koje bi trebao znati.

Što?

Zavaljuje se u stolac s osmijehom i pali cigaretu. Ja stojim i čekam. Bobby bulji u mene i smiješi se poput davitelja čije su ruke pronašle vrat. Osjećam prisustvo pokraj sebe i pogledam u stranu i vidim Leonarda nekoliko metara dalje. Iako nije čuo razgovor, vidim po izrazu lica da zna da se sprema nešto neugodno. Tip me pogleda i progovara.

Poznajem Lilly od doma. Hodala je s mojim najboljim frendom i on ju je dijelio. Doveo bi je na zabave i totalno napušio, stavio u neku Sobu i dao dečkima da je jebu u zamjenu za drogu. Njoj je to bilo super jer je značilo besplatni crack i šaku tableta i noć punu kurca, kojeg, kao što već vjerojatno znaš, voli više od svega.

Bulji u mene. Smije se.

I sam sam je poševio nekoliko puta. Ima to slatko sitno tijelo i te velike, pune usne koje zna koristiti, i dopušta da joj napraviš što god želiš. Njezin Dečko, moj frend, upao je u frku s nekim Dilerom. Moglo bi se reći da je prekoračio svoj minus. Diler je pristao oprostiti mu ako mu da Lilly i on je sklopio posao. Nije ga baš bilo briga za nju, valjda je teško poštovati kurvu, pa ju je odveo Dileru i nije rekao zašto. Kad su došli tamo, počela je pušiti crack i uzela puno valiuma i skroz se skršila. Onda su došli dilerovi prijatelji.

Bobby se smije. Tip se smiješi i uvlači dim i bulji u mene i ja u njega. Osjećam kako Bijes raste. Za razliku od većine prijašnjih slučajeva, ne usmjerava svoj gnjev i ljutnju i želju za uništavanjem na mene, nego na njega. Osjećam ga. Bijes raste.

Tu je postalo gadno. Petnaest frajera je stalo u red i bacili su Lilly potrbuške na pod i počeli je jebati. Jebali su je u usta, u pičku, u dupe, svuda, na sve zamislive načine. Svih petnaest ju je jebalo, neki i više puta, i niti jedan nije koristio gumicu. Svršavali su posvuda. Po njezinim leđima i trbuhu, kosi, licu, u svaku jebenu rupu koju ima.

Bobby se opet smije.

Nakon otprilike dva frajera pokušala se dići i otići, no nisu joj dali. Držali su je i smijali joj se i jebali je. Jedan pa drugi pa treći, i nije si mogla pomoći, i nakon što su završili, a ona je urlala, plakala i ludila, pokušala je pribrati svoju odjeću, no nisu joj je dali. Dali su joj vreću za smeće, jednu od onih velikih crnih plastičnih, s izrezanim rupama za ruke na svakoj strani, i natjerali je da je odjene. Onda je Diler otvorio vrata i zgrabio je za kosu i izbacio van, baš kao jebeno smeće.

Bobby se smije glasnije, lupa rukom po stolu. Tip ga pogleda, smiješi se, ponovno se okreće prema meni.

264

Koliko znam, došla je ovamo odmah nakon toga. Uskočila u auto sa šišmišem od Bake i dojurila najbrže što je mogla. Mislim da te upoznala par dana nakon toga. Na tvom bih mjestu bio oprezan. U toj djevojci ima opasnih sranja, a ako već nije, vjerojatno će te zaraziti nečim od čega će ti otpasti kurac.

Tip mi se smiješi. Gasi cigaretu u pepeljari. Čujem Bobbyja kako se smije i krajičkom oka vidim kako podiže ruku. Tip se smijulji i udara je, kao da mu je to hvala za ono što je izgovorio. Stišćem čeljust. Buljim u tipa. Bijes je narastao. U punoj je snazi želi ubiti ubiti ubiti. Ne tiče me se što je Lilly radila. Nije na meni da osuđujem njezine grijehe, ako ih je bilo.

No tiče me se da ju je ovaj tip obeščastio. Ne u tijelu, već u imenu. Tiče me se što je govorio o njoj kao o komadu mesa, kao da je manje ljudska, kao da je ona nešto što on i drugi mogu ponižavati i gaziti. Bijes je u punoj snazi. Želim ubiti ubiti ubiti. Iskoračujem naprijed.

Zašto si mi to ispričao?

Jer mi se htjelo.

Jer ti se htjelo?

Aha.

Lilly je imala gadan jebeni život. Ne trebaš joj ti sa svojim sranjima.

Održat ćeš mi jebeno predavanje?

Osjećaš li se bolje sam sa sobom sad kad si mi to ispričao?

Što?

Osjećaš li se muževnije, kao da imaš neku moć nada mnom ili nad njom?

Jebi se.

Osjećaš li se da si drugačiji od nje, iako znaš da nisi, i osjećaš li se dobro, iako duboko u sebi znaš da si govno?

Jebi se.

Jesam li u pravu?

Jebi se.

Približavam mu se.

Zadnji put kad smo se sreli, pustio si me na miru. Sad ću ja pustiti tebe. Ali ako ikad više kažeš nešto o njoj, pronaći ću te i razbiti.

Prijetiš mi?

Upozoravam te.

Zbilja se bojim.

Iskušaj me.

Jebite se i ti i tvoja prljava kurva. Jebite se.

Bobby se smije. Tip bulji u mene i ja u njega. Ispuštam šalicu kave koju držim u ruci ona pada na pod to mu odvlači pažnju i prije nego što se okrene već sam na njemu. Hvatam za kosu i zabacujem mu glavu i palcem pritišćem vrat odmah ispod Adamove jabučice. Pritišćem

265

snažno. Meso je meko i prst tone duboko i on se počinje gušiti, gubiti dah, patiti. Krajičkom oka vidim Bobbyja kako ustaje i kreće vidim Leonarda kako mu prilazi i gura ga i čujem nešto ne znam što. Leonard nešto kaže i Bobby istog trena staje. Vidim Leonarda kako se saginje prema njemu i vidim kako mu se usta miču još riječi koje ne čujem. Bobby sjeda.

Pritišćem. Mekano meso. Gledam ga u oči. Dajem mu do znanja da bih ga mogao ubiti. Kašlje. Guši se. Gubi dah. Pati. Bespomoćan je. On to zna i ja to znam. Njegov je život u mojim rukama. Gledam ga u oči. Progovaram.

Ako ikad kažeš nešto o njoj, ubit ću te.

Pritišćem jače.

Ubit ću te.

Pritišćem jače.

Ubit ću te.

Puštam. Odmičem se. Tip počinje kašljati. Hvatati se za grlo. Udisati što više zraka što brže može. Grglja, pljuje, kašlje. Mogao sam ga ubiti. Želio sam ga ubiti. Odlazim do Bobbyja, koji sjedi na svom stolcu. Blijed je, bijel, siv, bolestan, izgleda kao da mu je Smrt rekla da je kraj blizu. Pljujem mu u lice. Čekam reakciju, ali nema je. Samo bulji ravno pred sebe. Ne znam što mu je Leonard rekao, ali znam da će odsad šutjeti. Obojica će odsad šutjeti.

Izlazim s Odjela i hodam niz Hodnik. Tresem se od gnjeva i ostataka straha. Tresem se od užasa i preostalog uzbuđenja od nasilja. Tresem se od adrenalina. Tresem se od Bijesa kao nikad prije. Bijes je narastao da obrani nekog koga volim. Jači nego ikad.

Želim vrata. Vidim vrata. Udaram vrata i prolazim kroz njih. U hladno, sivo jutro. U mokar, težak zrak. Stišćem čeljust šake mišiće prsa. Snažno stišćem. Dišem kroz nos što dublje mogu. Mokar, težak zrak. Osjećam ga kako natapa moje stanice kako ga moje stanice crpe. Osjećam kako stanice crpe sve iz mene.

Vrata se otvaraju i izlazi Leonard. Ne govori ništa pušta me da dišem. Disanje me prazni i želja za stiskanjem blijedi. Bijes blijedi. Učinio sam što sam mogao što se činilo ispravnim. Nasilje je bilo nesretan izbor, ali nekad je i to potrebno. Ponekad su lubanje debele. Ponekad su srca prazna. Ponekad riječi ne djeluju. Nasilje je bilo potrebno.

Udišem posljednji put najdublje i izdišem. Pogledam Leonarda i on progovara.

Dobro si?

Aha.

Znaš da nije bitno to što su rekli.

Znam.

I znaš da vjerojatno nije istina.

Istina je. Znam da je istina.

Kako to možeš znati?

Jednostavno znam.

Svejedno nije bitno.

Znam.

266

Bitno je samo da je voliš.

Aha.

Nemoj to zaboraviti, Mali. Ljubav je jedina bitna.

Kimam glavom.

Da.

Stavlja mi ruku na rame.

Ponosim se tobom zbog onog što si učinio unutra.

Valjda.

Dao si mu priliku i pustio ga. To su dvije stvari koje ja nikad ne radim. Poslao si im poruku, jebeno jasnu.

Smijem se.

Što si rekao Bobbyju?

Rekao sam mu svoje ime. Svoje puno ime.

Smijem se.

Samo to?

Leonard kima.

Složenije je nego što misliš, ali da, samo to.

Hvala ti što si me podržao.

Uvijek.

Dužan sam ti.

Nisi.

Jesam.

Odmahuje glavom.

Nisi.

Pokazujem prema vratima.

Hajdemo na doručak.

Vraćamo se unutra prolazimo Hodnicima i Prolazom. Tražim Lilly nema je. Stajemo u red porcija jaja i graha pronalazimo prijatelje. Čuli su za moj obračun, ja ne želim razgovarati o tome. Razgovaramo o Edovom odlasku. Ted je na rubu suza. Zapisujemo svoja imena, adrese i brojeve telefona na komad papira. Samo Miles i Leonard imaju stalne. Mi ostali dajemo što imamo i nadamo se da će funkcionirati. Nadamo se da će Ed preživjeti dovoljno dugo da nas nazove. Želimo mu sreću. Kažemo mu da će sve biti u redu. Završavamo. Čekao sam Lilly, ali nije došla. Moji prijatelji odlaze na Predavanje, ja odlazim u Joannein ured. Vrata su pritvorena, dovoljno otvorena da čujem glasove. Ulazim, moji Roditelji sjede na kauču, ustaju da bi me pozdravili. Grlimo se i sjedamo. Pozdravljam Joanne i ona progovara.

Dogodila se promjena plana.

267

Što?

Tata progovara.

Moramo ranije otići.

Zašto?

Frka na poslu.

Isto što i jučer?

Da.

Skrećem pogled na trenutak i Bijes plane. Kao i uvijek, Tatin posao je najvažniji. Buljim u zid bijeli zid ne sviđa mi se, ali ne mogu ga promijeniti. Kao što ne mogu promijeniti Tatu i njegov posao uvijek je davao sve od sebe za sve nas. Mene i Brata i Mamu. Davao je sve od sebe i dao nam mnogo. On je to što jest, radi to što radi. Ne mogu to promijeniti i nakon svega što su mi dali, svega što su mi oprostili, ja im mogu oprostiti ovo i prihvatiti da odlaze ranije. Mama progovara. Žao nam je, James.

Ne treba vam biti žao, Mama.

Htjeli smo ostati do kraja.

Sreća je imati Roditelje spremne da uopće dođu ovamo.

Smiješi se. To je nesiguran osmijeh, osmijeh koji traži potvrdu. Jesi li siguran?

Kimam.

Hajdemo iskoristiti vrijeme koje nam je preostalo.

Joanne progovara.

Obično ne bismo govorili o tome već sad, ali tvoji Roditelji i ja želimo porazgovarati o budućnosti.

Vrlo je svijetla.

Je li to šala?

I da i ne.

Zašto da?

Jer idem u Zatvor.

To još ne znamo, no dobro. Zašto ne?

Jer počinjem ispočetka i zahvalan sam na prilici.

I što ćeš učiniti kad izađeš?

Otići ću, odslužiti svoje vrijeme i držati se po strani. Pokušati preživjeti, ostati čovjek. Izaći ću, naći posao i vidjeti kako bude. Kako ćeš ostati trijezan?

Bit ću zatvoren i neću imati novca. Ne bi trebalo biti teško.

Može se nabaviti droga u Zatvoru.

Možda, ali ne želim je.

Misliš da će biti tako lako?

268

Mislim da ću imati ozbiljnijih briga.

Joanne progovara.

Što ako ne odeš u Zatvor?

Preselit ću se u Chicago i naći posao i pokušati biti sretan.

A Stambena Zajednica?

Ne.

Zašto?

Već smo razgovarali o tome.

Joanne pogleda moje Roditelje. Oni gledaju jedno drugog. Tata progovara.

Ne misliš da bi ti takva okolina mogla koristiti?

Ne vjerujem u Više Sile i Dvanaest Koraka, a to je jedino što naučavaju u tim rehabilitacijskim centrima. To bi bio gubitak vremena.

Mama progovara.

Ako ne vjeruješ u te stvari, kako ćeš ostati trijezan?

Svaki put kad poželim piće i drogu, odlučit ću ne uzeti ih. Tako dugo ću to odlučivati dok ne prestane biti odluka i postane način života.

Što ako ne uspiješ?

Čim odem odavde, pronaći ću način da se testiram, u prisustvu alkohola, droge ili obojega, da budem siguran da ću moći.

Joanne duboko udiše, odmahuje glavom.

Pokušavala sam odgovoriti Jamesa od ovog. To je nevjerojatno riskantan plan i vjerojatnost ponovnog javljanja ovisnosti je astronomska. Ulog je previsok.

Tata progovara.

Niti meni se to ne sviđa, James.

Mama progovara.

Niti meni.

Bez uvrede, ali to je isključivo moja odluka.

Tata progovara.

Što ako poklekneš?

Neću.

Što ako hoćeš?

Neću.

Zašto si toliko siguran?

269

Jednostavno vjerujem i ne želim provesti ostatak vremena koje imamo uvjeravajući vas. Što god se u budućnosti dogodilo, to je u budućnosti i suočit ću se s tim kad bude potrebno. Idemo dalje.

Mama pogleda Tatu, Tata pogleda Joanne. Tata kima, Joanne progovara.

Razgovarajmo o vašem odnosu.

Pogledam Roditelje, oni pogledaju mene.

Kakvi su vaši osjećaji u vezi njega?

Tata progovara.

Vrlo pozitivni.

Mama progovara.

Mnogo je bolje.

Ja progovaram.

Napredujemo.

Joanne se smiješi. Velikim, iskrenim osmijehom. Pogleda mog Tatu.

Zašto?

Čini mi se da vrlo dugo nisam poznavao Jamesa, ako sam ga ikad uopće poznavao. To je bilo vrlo teško, biti Otac Sinu koji je zapravo Stranac. Nisam nikad shvaćao zašto je takav kakav je bio i zašto ima probleme koje je imao. Nisam nikad razumio zašto nije dopustio svojoj majci i meni da budemo dio njegova života i zašto je prema nama gajio takav snažan gnjev. Za mene, najbolji dio ovog iskustva je osjećaj da mi se vratio Sin, da sam naučio tko je on i zašto je to što jest, i da sam se počeo miriti s njegovom i s našom prošlošću. Nadam se da je prošlost iza nas. Joanne kima, pogleda moju Mamu. Mama se smiješi.

Slažem se s Bobom o nepoznavanju Jamesa i premda mi je bilo vrlo teško otkriti ove stvari o njemu, sretna sam što sad znamo. Otkako je ovdje čini se manje ljutim. Čak i zadnjih nekoliko dana čini se manje ljutim. Uvijek nam je bilo teško nositi se s njegovim gnjevom i znati koliko je ljut na nas i ne razumjeti zašto. Osjećam da među nama konačno postoji veza, kao da smo zaista Obitelj, a već se dugo nisam osjećala tako.

Oči joj počinju suziti. Okreće se prema meni.

Ponosim se tobom, James. Želim da ostaneš živ i budeš sretan i to je sve. Kako god želiš to učiniti, samo ostani živ i pokušaj biti sretan.

Hvala, Mama.

Joanne pogleda prema meni.

James.

Duboko udišem.

Nisam htio da dođete ovamo. Nisam htio da me vidite u stanju u kojem sam bio i jesam, jer sam se na neki način sramio biti ovdje. Znam da sam vam oduvijek bio razočaranje. Mislim da sam skrivao stvari od vas jer sam znao da bi vas povrijedile. Znao sam da radim stvari koje nisu u redu i znao sam da biste me pokušali promijeniti da ste znali, a to nisam htio. Dobro je što sam vam priznao sva ta sranja. Mislim da ste se ponašali nevjerojatno dobro

270

u vezi svega toga otkako ste ovdje. Očekivao sam vikanje i urlanje i Predavanja, i očekivao sam da ćete mi pokušati nametnuti hrpu Pravila, što ne bih nikad prihvatio. Drago mi je da nije bilo ničeg od toga, i drago mi je što ste došli.

I Mama i Tata se smiješe. Joanne se smiješi.

Kako vidite svoj odnos u budućnosti?

Ja progovaram.

Mislim da je važno da me Roditelji puste na miru. Kad to kažem ne mislim da ih ne želim u svom životu, nego da želim biti jedini vlasnik svog života i potpuno odgovoran za ono što on jest i što će postati.

Gledam svoje Roditelje.

Neću ništa skrivati od vas, ali ako vam kažem da o nečemu ne želim razgovarati, pustite to na miru. Kad pogriješim, ne želim predavanja o greškama. Ne želim da mi dalje dajete novac. Želim se uzdržavati sam kako god uspijem i biti prisiljen živjeti od toga.

Zadnja stvar, i najvažnija, ako se vratim ovisnosti, ne možete me ponovno izvlačiti. Ovo mi je posljednja šansa. Mora biti tako, jer ako ću znati da postoji sigurnosna mreža, iskoristit ću je. Ako znam da ne postoji, odluke će biti lakše jer ću znati da nema povratka ako donesem pogrešnu.

Roditelji bulje u mene. Joanne bulji u mene. Tata progovara.

Mislim da će nam biti teško pustiti te na miru jer si nam se tek počeo vraćati. Ipak mislim da možemo pokušati. Mislim da je važno da nam usput definiraš što znači pustiti te na miru. Ako to znači ne razgovarati s tobom i ne biti u kontaktu, ne sviđa mi se to. Ako to znači razgovarati i biti iskren o svemu što se zbiva u tvom životu, ali se suzdržati od donošenja sudova i dopustiti ti da radiš svoje vlastite pogreške, mislim da je to dobra ideja. Ako ne želiš novac od nas, to je u redu, ali plaši me pomisao da ti ne bismo pomogli ako posrneš. Naučili smo da većina ljudi posrne i vrati se ovisnosti, i ne sviđa mi se pomisao da ti u tom slučaju ne bismo pomogli. Želimo da imaš produktivan život. Nije nam bitno hoće li za to trebati pedeset boravaka na mjestima poput ovog.

Mama progovara.

Samo ne želim da skrivaš stvari od nas i da misliš da ih ne možeš s nama podijeliti. Tvoj Tata i ja ti želimo samo najbolje i želimo da budeš sretan u životu, i pomoći ćemo ti kako god možemo. Jedino što želim je da budem dio tvog života, da nas uključiš u njega. Ako posrneš, i dalje ću ti pokušavati pomoći. Kao što je tvoj otac rekao, ako treba pedeset puta, to je u redu. Bit ću ovdje pedeset puta.

Joanne progovara.

Poslije zatvora, što ćeš napraviti?

Otići ću u Chicago, naći posao. Pokušati preživjeti i biti sretan. To je sve što želim, preživjeti i biti sretan.

Tata progovara.

Zašto Chicago?

Pokazujem prema Joanne.

Ne znam mogu li govoriti o tome pred njom.

271

Joanne se smije.

Samo izvoli, nema mnogo Pravila koja još nisi prekršio.

Smiješim se.

Idem u Chicago jer će Lilly, djevojka o kojoj sam vam govorio, biti tamo. Želim biti s njom.

Joanne trese glavom.

Mogu li išta reći?

Ja tresem svojom.

Ne.

Tata progovara.

Što će ona raditi u Chicagu?

Ide u Stambenu Zajednicu.

Mama progovara.

Ne želiš ići s njom?

Ne.

Tata progovara.

Što će ona raditi dok si ti u Zatvoru?

Nisam još razgovarao s njom o tome, ali nadam se da će onaj tko prvi izađe pronaći mjesto gdje ćemo živjeti.

Joanne progovara.

A onda?

Živjet ćemo zajedno i pomagati si međusobno. Davati sve od sebe. Mama progovara.

To zvuči lijepo.

Mislim da će biti.

Hoćete li se vjenčati?

Trčiš pred rudo, Mama.

Smiješi se i smije dok joj Tata stišće ruku. Joanne se smiješi, iako vidim da se pokušava suzdržati. Pogleda na sat, progovara.

Mislim da je vrijeme.

Tata pogleda na svoj sat, kima.

Čini se da jest.

On ustaje, Mama ustaje. Tata gleda Joanne.

Prije nego što odemo, želim vam zahvaliti. Ovo ne bi bilo toliko dobro iskustvo da nije bilo vas i mi vam, kao Obitelj, vrlo mnogo dugujemo. Ako vam se ikad budemo mogli nekako odužiti, ne oklijevajte.

272

Joanne se smiješi.

Nakon što sam vas vidjela prije nekoliko dana, vidjeti vas danas je najveća nagrada.

Mama progovara. Oči joj počinju suziti.

Hvala, Joanne.

Nema na čemu, Lynne.

Mama obilazi oko njezina stola, a Joanne ustaje. Grle se snažno i iskreno na način na koji se grle samo žene. Nema oklijevanja među njima, nema distance. Ni emocionalne, ni tjelesne, nikakve.

Razdvajaju se i Tata se rukuje s Joanne i ponovno joj zahvaljuje i ja joj zahvaljujem i odlazim s Roditeljima do Sobe u Obiteljskom centru u kojoj su spavali. Uzimamo njihove torbe i kapute. Vraćamo se Hodnicima sve do Glavnog Ulaza u Kliniku. Izlazimo van i tamo čekamo Auto. Dugačak crni Auto zatamnjenih prozora. Spuštamo torbe na tlo. Tata progovara.

Ovo je bilo važno iskustvo. Jako se ponosim tobom zato što si ovdje i što se toliko trudiš. Očito još imaš problema i stvari koje moraš riješiti, ali imam dobar osjećaj u vezi svega toga. Molim te nazovi nas kad ti se javi odvjetnik i nazovi nas ako išta trebaš ili ti ikako možemo pomoći i molim te nazovi samo da nas pozdraviš i kažeš nam kako si.

Hoću.

Volim te, James.

I ja tebe volim, Tata.

U kutku njegova oka pojavljuje se suza. Ne briše je i ona klizi niz njegov obraz. Korakne naprijed i grli me i ja grlim njega. Osjećam nelagodu i Bijes, ali ne obraćam na to pažnju.

Razdvajamo se i prilazi mi Mama. Njezine oči ponovno suze prije sam mrzio njezin plač više ne. Ona osjeća i ona plače. Tome se treba diviti. Obavija ruke oko mene i ja svoje oko nje. Grlimo se drži me kao da sam dijete. Više nisam, ali još uvijek jesam. Grlimo se i ja se borim s Bijesom. Ne može me svladati i kontrolirati. Mama me grli na način koji mi govori da mi je oprošteno i da želi da živim i budem sretan.

Ja grlim nju na način koji joj govori da se pokušavam promijeniti i da pokušavam biti jači od svog bijesa. Pokušavamo si oprostiti.

Razdvajamo se i ona me pogleda i pokuša progovoriti, ali ne uspijeva. Tata otvara vrata Auta i ona ulazi u njega i sjeda na crno kožno sjedalo. Plače i smiješi se. Podiže ruku i maše mi. Ja mašem njoj.

Tata, koji stoji pokraj vrata, pogleda me i progovara.

Samo tako nastavi.

Hoću.

Ulazi u Auto pokraj Mame i zatvara vrata. Auto kreće niz drvećem okruženi prilaz koji vodi u i iz Klinike. Ne vidim kroz zatamnjene prozore, no znam da me Roditelji gledaju i stojim i gledam ih. Mi smo obitelj koja se oprašta. Oprašta na neko vrijeme.

273

Kad se auto izgubi iz vida okrećem se i vraćam u Kliniku. Vrijeme je za ručak pa odlazim u Blagovaonicu. Uzimam pladanj i pizzu i čašu voćnog soka i ugledam prijatelje u jednom kutu. Sjedam k njima.

Razgovaraju o borbama. Mojoj jutarnjoj i boksačkom prvenstvu, koje počinje za koji dan. Pitaju me što se dogodilo jutros kažem im da to i nije bila borba, već usijana rasprava. Leonard se smije. Pitaju me što mi je frajer rekao i ja im kažem da ne želim razgovarati o tome. Pitaju me hoću li ga ponovno napasti i ja im kažem da će cijela priča jednostavno nestati.

Razgovaramo o pravoj borbi. Leonard i Matty znaju najviše o njoj pa govore uglavnom oni. Matty navija za manjeg boksača, koji je još uvijek vrlo krupan čovjek, a Leonard za velikog, koji je ogroman. Njih su se dvojica borili već dvaput, svaki s jednom pobjedom, i ne vole se i ne poštuju te su obećali nokaut ovog puta. Želimo gledati meč. Svi ga želimo gledati. Želimo ga gledati jer volimo sport i volimo boksanje, jer sve novine i sportske emisije govore o njemu, jer ćemo o njemu moći razgovarati kad završi, a najviše ga želimo gledati zato što će nam omogućiti da se barem na nekoliko sati osjećamo normalnima.

Ovdje se žudi za svakim tračkom normalnosti. Telefon je stalno zauzet jer ljudi žele biti u kontaktu s normalnim vanjskim svijetom. Pisma se nestrpljivo iščekuju i otvaraju jer označavaju fizički kontakt s njim. Televizija se gleda i novine se čitaju opsesivno jer nam daju uvid u njega, magazini se listaju dok se ne raspadnu. Naši Poslovi ovdje, ma koliko glupi i ropski bili, dopuštaju nam da se pretvaramo makar na nekoliko minuta da smo baš kao i drugi ljudi. Zato obavljamo te Poslove. Ne zato jer su nam rekli da moramo, jer je većina nas provela život radeći sve samo ne ono što su nam naredili, nego zato što se zbog njih osjećamo normalnima. Normalni ljudi imaju Poslove. Nekoliko minuta dnevno, možemo se pretvarati.

Svi smo mi počeli kao normalni. Svi smo mi počeli kao funkcionalna ljudska bića, s potencijalom da učinimo što god želimo, no negdje usput na stazi naših života smo se izgubili. Iako smo sad u ovoj Klinici jer se pokušavamo vratiti na pravi put, svi znamo da većina nas neće uspjeti. Stvari poput te borbe nam omogućavaju da sanjamo, da nestanemo odavde, da zamišljamo kako izgleda normalni Svijet i kako normalni ljudi u njemu žive. Normalni ljudi bi se dogovorili s prijateljima i gledali meč. Odabrali bi prostrano mjesto gdje se mogu zavaliti pred velikim televizorom. Pojavili bi se u dogovoreno vrijeme. Pojeli bi i popili nešto prije meča i uspjeli bi prestati piti prije nego se onesvijeste ili postanu nasilni. Imali bi svojeg favorita. Mogli bi govoriti i raspravljali bi s drugima o njegovim prednostima i slabostima. Bili bi pri svijesti dovoljno da gledaju borbu i slavili bi i gunđali ovisno o ishodu. Kad bi sve bilo gotovo otišli bi Kući, bili bi u stanju hodati ili voziti, i ako su imali sreće, imali bi Ženu koju će poljubiti i uspavano dijete koje će pogledati, i otišli bi spavati. Kad bi se sljedećeg dana probudili, sjećali bi se prethodne noći i nastavili sa svojim životom. Svojim normalnim, prekrasnim životom.

Svi mi ovdje, muškarci i žene, Ovisnici o Cracku, Piću, Heroinu, bogati ili siromašni, crni ili bijeli, dali bismo sve što smo ikad imali i sve što ćemo ikad imati samo da budemo normalni. Stvari poput tog meča, smiješnog, glupog, uskoro zaboravljenog meča, daju nam takvu priliku. Želimo ga gledati. Dali bismo sve da ga možemo gledati, ali televizija dostupna ovdje neće ga prenositi. Za to je potrebna kabelska. Koja je dostupna u vanjskom svijetu.

Gotovi smo s jelom. Ustajemo i odlažemo pladnjeve. Odlazimo na Predavanje i sjedamo u zadnji red. Pogledom tražim Lilly nema je. Volio bih da je ovdje pa bih mogao gledati nju umjesto slušati Predavanje. Gledati nju i dopustiti da vrijeme nestane. Ona bi gledala mene i osjećao bih ljubav koju sam osjetio ranije. U njezinom naručju. U njezinim riječima. U njezinim očima. Želim je ponovno.

274

Doktor s naočalama, kaki hlačama i bijelom kutom staje za govornicu i počinje s predavanjem. Tema je pojam prenošenja ovisnosti. Ukratko, to znači da ako si Ovisan o jednoj tvari ili vrsti ponašanja, npr. heroinu ili kockanju, zapravo si ovisam o svim tvarima ili svim vrstama ponašanja. Da bi se oporavio od jedne, moraš se suzdržati od svih. Ako počneš uzimati nešto novo, vjerojatno ćeš postati ovisan o tome i vjerojatno se vratiti staroj ovisnosti. Doktor govori o potrebi da se cijelo vrijeme bude svjestan samog sebe kako bi se zaštitilo od opasnosti prenosa ovisnosti. Kaže da je pušenje cigareta i pijenje kave u redu, jer se tu više radi o navici nego ovisnosti, ali osim njih, pazite što jedete, kako se ponašate seksualno, pazite da ne kockate i ne trošite previše u kupovini, pazite da se ne povežete s ljudima koji rade takve stvari, držite se podalje mjesta na kojima se one obavljaju, budite neprestano oprezni. Ostatak života. Neprestano oprezni.

Iako vrlo čvrsto u teoriji, u praktičnoj primjeni ovo što doktor govori previše je apsurdno da se shvati ozbiljno. Svaka Budala, posebno Ovisna Budala, zna da ako piješ i drogiraš se dok pokušavaš ostati trijezan, navući ćeš se, radilo se o tvojoj odabranoj drogi ili ne. Svaka Budala, posebno Ovisna Budala, zna da se kad jednom prijeđeš granicu prekomjernog uzimanja i ovisnosti, ne možeš vratiti na početak i početi s nečim drugim. Reći da su seks i jelo opasni i da ih treba pažljivo nadgledati je smiješno. Reći da će me kupovanje ili trošenje novca odvesti natrag do pušenja kokaina je jebeno glupo. Tvrditi da cijelo vrijeme do kraja života moram biti na oprezu zbog raznih izvora mogućih ovisnosti je jadno. Neću tako živjeti. To je jednostavno jadno.

Predavanje završava i Pacijenti plješću. Ustajem i slijedim ostatak ljudi van iz predavaonice. Vraćamo se na Odjel. Dok prolazim kraj svoje Sobe vidim poruku na vratima koja kaže James Hitno Nazovi i ispod toga broj. Ne prepoznajem broj i nisam ga nikad prije zvao, no vidim da je odavde po pozivnom broju. Uzimam poruku i odlazim do telefona. Ljudi se pripremaju za poslijepodnevne sesije pa nema gužve.

Otvaram vrata i sjedam i biram broj. Zvoni jednom dvaput triput zvoni. Nakon četvrtog zvona javlja se neka žena i kaže ime Lillynog Odjela. Pitam je li Lilly tamo. Žena pita tko je to i ja kažem prijatelj. Čujem kako odlaže slušalicu. Čekam trenutak-dva nekoliko trenutaka. Čujem da se slušalica miče čujem da je netko podiže. Čujem njezin glas. Slomljena je. Slomljena.

Što nije u redu?

Gdje si bio?

Na Predavanju.

Pokušavala sam te dobiti.

Upravo sam dobio poruku.

Moram te vidjeti.

Što nije u redu?

Moram te vidjeti.

Reci mi što nije u redu.

Počinje plakati.

Moja Baka.

Što nije u redu?

275

Moja Baka.

Što nije u redu s njom?

Slama se i počinje jecati. Teško, stravično jecanje koje razara tijelo, koje znači da srce više ne može izdržati. Mogu je zamisliti. Kako sjedi u telefonskoj govornici natečenih očiju, drhti, suze joj klize niz lice. Moram te vidjeti.

Što nije u redu?

Moja Baka.

Glas joj puca.

Moja Baka će umrijeti.

Što?

Ponovno počinje plakati.

Moram te vidjeti.

Ne možemo sad.

Zašto?

Vidjet će nas.

Moram te vidjeti.

Čekaj do mraka.

Moram te vidjeti sad.

Što joj se dogodilo?

Molim te.

Plače. Plače. Znam da ne bih smio, ali zvuk njezina plača me boli razdire uništava ona plače. Znam da me treba. Ne bi smjelo biti važno tko što i gdje smo, važna bi trebala biti samo ona. Ona me treba. Rekao sam sâm sebi da ću za nju učiniti sve. Ona plače i treba me.

Nađemo se na Čistini.

Kad?

Krenut ću čim spustim slušalicu.

U redu.

Ako dođeš prije mene, pričekaj. Dolazim što brže mogu.

Dobro.


Neće.

Hoće.

Ona će umrijeti, James.

Preživjet ćemo to. Sve će biti u redu.

Volim te.

276

I ja volim tebe.

Spuštamo slušalice. Otvaram vrata Govornice i izlazim. Svi su se skupili na Donjoj Razini, stolci su u polukrugu, Lincoln se priprema za početak popodnevne sesije. Pogleda me i progovara.

Pridružit ćeš nam se?

Moram izaći, prošetati.

Misliš da možeš preskočiti nešto kad poželiš?

Ne želim, moram.

Zašto?

Zato.

Odgovori mi na pitanje.

Moram izaći, zašto se to tebe tiče?

Jer sam ja Upravitelj Odjela.

Onda upravljaj njime. Ja idem u šetnju.

Otvaram staklena vrata i izlazim i krećem. Ne obraćam pažnju na okolinu. Hodam brzo poznajem put. Ne želim da bude sama. Treba me.

Izlazim na Čistinu ona je tamo. Oči natečene. Obrazi umrljani suzama. Ruke joj se tresu. Toliko dugo plače da više to ni ne zna. Plače.

Korakne prema meni i ja koraknem prema njoj i ona je u mom naručju i ja je držim. Naslanja glavu na moje rame i plače. Drhti. Drži me stišće se o mene kao da mogu upiti njezine osjećaje kao da ih mogu maknuti iz nje. Mogu. Mogu upiti što mi da uzeti to od nje učiniti to svojim i odbaciti to. Mogu. Uzet ću to i učiniti svojim. Daj mi to. Ja to mogu odbaciti.

Spuštam je na tlo grlim je puštam da plače. Šapćem joj na uho u redu je u redu je. Riječi su ništa, samo jednostavne riječi, ali smiruju je jer joj nikad prije nitko nije rekao da će sve biti u redu i ona nikad u to nije vjerovala. Bit će u redu bit će u redu. Držim je u naručju i ona mi vjeruje. Sve će biti u redu.

Smiruje se i prestaje plakati. Ostaje naslonjena na moje rame. Progovaram.

Što se dogodilo?

Ima rak. U kostima i krvi. Nema lijeka.

Jutros si saznala?

Da.

Otkad ga ima?

Otkrili su prošli tjedan. Bilo joj je mučno, ali mislila je da će proći. Srušila se na poslu.

Zašto ti nije rekla ranije?

Nije me htjela zabrinjavati.

Zašto ti je rekla danas?

277

Gore je nego je mislila. Zaključila je da je bolje što prije.

Koliko joj je preostalo?

Između dva tjedna i šest mjeseci.

Grlim je čvršće.

Žao mi je.

Ona me grli čvršće.

Ona je sve što imam.

Imaš mene.

Bojim se.

Nemoj.


Preživjeti.

Kako?

Kad budem mogao, doći ću u Chicago i pronaći ćemo zajednički stan i bit će nam dobro.

Malo se odmiče od mene i pogleda me.

Doći ćeš?

Čim budem mogao.

Kad izađeš odavde?

Ne.

Kamo ideš.

U Zatvor.

Što?

U maloj sam nevolji. Morat ću otići na neko vrijeme. Ne znam koliko zasad, no čim bude gotovo, dolazim u Chicago.

Što si učinio?

Potukao se s nekim Policajcima i bio pijan i imao drogu kod sebe.

Zašto mi nisi rekao?

Nisam htio da se brineš dok nisam znao kako će biti.

Trebao si mi reći.

Znam. Oprosti.

Koliko dugo te neće biti?

Ne znam još.

Trebao si mi reći.

278

Govorim ti sad. Doći ću čim budem mogao.

Ti si sve što imam, James. Na cijelom ovom prokletom svijetu, ti si sve što imam.

Imaš samu sebe.

Voljela bih da je to dovoljno, ali nije.

Možda se iznenadiš.

Bila sam sama cijeli život. Ne mogu više.

Nećeš biti sama.

Ona umire, James.


Čujem zvuk. Okrećem se prema raslinju. Zvuk je glasniji približava se. Počinjemo se dizati, zvuk je glasniji. Koraci na lišću i blatu i slomljenim grančicama zapetljani smo teško nam je ustati. Glasniji je, ustali smo. Glasniji je, pogledam Lilly. Glasniji, prima me za ruku. Tik do Čistine. Poljubi me. Probija se. Gleda me u oči. Tu je. Kaže ti si sve što imam.

Buka prestaje. Okrećem se. Lincoln stoji nekoliko metara od nas. Progovara.

Ken je preuzeo moj posao. Htio sam vidjeti kako si.

Dobro sam.

Ne, nisi. Nisi ni blizu.

Ovisi kako gledaš.

Mislim s obzirom na pravila ove ustanove. Ti očito misliš na nešto drugo.

Imaš pravo.

Idemo, i da niste pisnuli.

Okrećem se prema Lilly, koja gleda u Lincolna. Njezin je pogled mješavina prkosa, straha i bijesa. Lincoln gleda nju i pokušava stati između nas. I dalje se držimo za ruke i ona ga odguruje. On je hvata za zapešće, a ona prima moju ruku čvršće i bulji u njega i progovara.

Šutjet ću, ali neću ga pustiti.

Nisi u položaju da postavljaš zahtjeve.

To nije zahtjev, tako će biti.

Prekršili ste Pravila, sad se suočite s posljedicama.

Jebite se vi i vaša Pravila, suočavam se.

Gleda ga netremice i on nju. Gledam je i ponosim se njome slama mi srce volim je. Gledaju se. Njezine su oči snažnije nego što zna. Lincoln vidi i ja vidim da neće pustiti moju ruku. Može govoriti cijeli dan, pokušavati nas razdvojiti koliko god dugo želi, ona neće pustiti moju ruku.

Slijedite me.

Okreće se i počinje se probijati kroz raslinje i mi ga slijedimo. Držimo se za ruke i buljimo ravno pred sebe. Lincoln brzo hoda. Izlazi na stazu i čeka nas. Kad smo opet iza njega, hoda dalje. Staza nas vodi natrag do travnjaka koji razdvaja Zgradu od Šume. Dok se

279

približavamo, okrećemo se i gledamo jedno drugo. Nema riječi samo se gledamo i svake sekunde Lillyne su oči sve mekše. Počinju suziti. Ne želim da plače ne želim je pustiti ne želim da ima problema. Preuzet ću krivnju ako bude potrebno mogu me izbaciti i čekat ću je i bit će sve u redu. Ona plače. Nema jecaja samo suze niz njezine obraze još suza. Volio bih da ih mogu uzeti, učiniti svojima ne želim da ona plače sad niti ikad ikad više. Ona plače.

Stižemo do vrata. Lincoln ih otvara i ulazimo. Svi se okreću i bulje. Lincoln zatvara vrata, staje ispred nas i progovara.

Odvest ću je na njezin Odjel. Idi u svoju Sobu i čekaj tamo. Možda potraje.

Kimam.

Idemo.

Gledam Lilly i ona gleda mene. Izvlačim ruku iz njezina stiska i grlim je. Šapćem joj na uho.

Volim te. Zapamti to. Volim te.

Drži me dok Lincoln ne stavi svoju ruku na njezino rame. Udaljuje se i on je čeka i ona se okreće i zajedno kreću uza stepenice i ja ih slijedim. Svi bulje u nas. Ken i ostali Pacijenti. Bulje. Ulazimo u Hodnik mrzim ga jebeno mrzim hodaju ispred mene i ja ih gledam. Stajem kad dođem do svojih vrata, samo stojim i gledam ih. Lilly je malo ispred Lincolna. Dok hoda, gleda ravno pred sebe. On gleda njezina leđa. Nema riječi. Hodnik je tih.

Pri kraju Hodnika, Lilly se okreće i pogleda me. Sve što vidim su njezine oči, plave poput duboke vode i prkosne, slomljene i izgubljene, njezine oči koje me gledaju. Mokre od suza. Ne želim ih izgubiti skreću iza ugla i više ih nema. Stojim pred svojim vratima u nadi da će se vratiti u nadi da je sve to noćna mora, u nadi tek toliko da se nadam. Gledam u bijele bešćutne zidove Hodnika. Ništa se ne mijenja.

Otvaram vrata i ulazim u svoju Sobu. Tiha je i prazna, jednaka kakva je i bila kad sam ujutro otišao iz nje. Gledam svoj krevet i razmišljam da li da sjednem na njega. Gledam Kupaonicu, razmišljam o tuširanju. Gledam prozor i sivu svjetlost što dolazi kroz njega i razmišljam o bijegu kroz njega. Gledam zidove, rado bih ih uništio. Mogu samo čekati. Da se odredi moja subina, da se Lincoln vrati. Mogu samo čekati.

U glavi mi se počinje slagati što se dogodilo. Ne postupno, već odjednom. Prekršio sam jedno od temeljnih pravila ove Ustanove. Zaljubio sam se u Djevojku, predivnu i dubinski povrijeđenu Djevojku koja je sama na svijetu i koja je rekla da ne bi mogla živjeti bez mene. Ne želim ostati ovdje bez nje, a ako odem, nemam kamo otići. Ona nema kamo otići. Mogli bismo otići k njezinoj Baki, no ona će uskoro umrijeti. Ne možemo otići mojoj Obitelji, bio sam im prevelik teret. Mogli bismo pobjeći, ali nemamo kamo. Za mnom je raspisana tjeralica i prije ili kasnije uhvatit će me. Kad me uhvate, poslat će me nekamo, i to na znatno duže od tri godine. Oboje smo Ovisnici. Oboje moramo biti ovdje. Izbacit će nas. Oboje. Izbaciti.

Razmišljam o tome što se dogodilo. Pokušavam otkriti gdje sam pogriješio. Promišljam što sam učinio i sjetiti se kako sam mogao ovo izbjeći. Mogao sam je ignorirati onog dana kad sam je upoznao. Mogao sam baciti poruku koju mi je dala. Mogao sam ne razgovarati s njom ili joj ne odgovoriti. Mogao sam joj ne uzvratiti ranije pozive, ne napustiti Odjel, ne ostati na Čistini kad sam je sreo. Nisam učinio ništa od toga. Da jesam, sad ne bih bio u nevolji, ne bi me čekalo što me čeka. Ne želim prihvatiti što se dogodilo. Želim se vratiti. Želim to promijeniti. Jebemu. Sjebani smo.

280

Sjedim na krevetu palim cigaretu uvlačim dug dim, najjače što mogu. Misli mi usporavaju. Znam da ne mogu promijeniti što se dogodilo i ne žalim. Učinio sam što sam učinio i učinio bih to ponovno. Volim je, a ljubav je važnija od Pravila i Propisa. Naučio sam više od ljubavi nego od Pravila. Zbog nje sam postao bolji. Jebo Pravila i Propise.

Uvlačim još jednom. Misli mi dodatno usporavaju. Dva toka teku istovremeno. Piće. Lilly. Droga. Lilly. Skrši se. Lilly. Nezavisni su i isprepleteni. Jedan je snažna potreba za samouništenjem, potreba da ubijem to što osjećam kemikalijama. Drugi je Lilly i gdje je ona i što radi što misli i je li dobro. Tko je s njom i što joj govori. Preklapaju se i teku zajedno jer je trebam i njezino odsustvo i bol koju znam da osjeća hrane potrebu da ubijem to što osjećam. Ustajem. Sjedam. Ustajem. Sjedam. Moj um govori mojim rukama da je vrijeme da krenemo. Sjedam na njih. Sjedam na svoje ruke. Osjećam se kao potpuni Kreten, slabi očajni Debil. Um govori rukama da je vrijeme da krenemo nabaviti nešto bilo što da odemo da se uništimo. Sjedim na njima. Sjedim na svojim rukama. Slab sam, očajan, Debil Ovisnik. Srce mi govori da ostanem. Da čekam. Da izdržim. Da nađem snage. Da sjednem na proklete ruke i opirem im se. Snaga dolazi iz otpora. Odupri se svom umu svojim osjećajima svojim ovisnostima. Odupri im se, Gade, odupri.

Sjedim na svom krevetu sjedim na svojim rukama zatvaram oči dišem dopuštam si da sve osjetim. Iskušavam svoju volju. Mogu li sjediti i čekati. Mogu li izdržati. Jesam li dovoljno snažan. Koji kurac radim. Kad će ovo završiti. Završi brzo. Molim te. Izdrži. Završi brzo.

Sjedim i vrijeme staje nestaje ide brzo i polako svaka je sekunda više ili manje sekunda. Ruke mi drhte ispod mene. Oči su mi sklopljene i polagano dišem. Misli i osjećaji panike i samouništenja i snage i volje me prožimaju cijelog.

Sjedi.

Ostani.

Otiđi.

Ne.

Pij.

Puši.

Panika.

Panika.

Otiđi.

Ostani.

Zajeb.

Zajeb.

Bježi.

Bježi.

Bježi.

Uhvaćen.

Osam godina.

281

Strogi zatvor.

Lilly.

Gdje si.

Lilly.

Gdje si.

Uzmi.

Drogu.

Piće.

Alkohol.

Ubij.

Sebe.

Odmah.

Ne.

Nema vremena. Na rukama. Protiv sebe. Misli se izmjenjuju. Uzmi.

Jebenu.

Drogu.

Piće.

Sad.

Ti.

Gade.

Mi.

Smo.

Jači.

Nego.

Ćeš.

Ti.

Ikad.

Biti.

Ponovno i ponovno. Ponovno i ponovno. Vrijeme je nestalo. Sjedim na svojim rukama. Borim se sam sa sobom. Ponovno i ponovno. Borim se sam sa sobom. Ponovno i ponovno.

Počinjem plakati. Nema jecaja samo suze teku niz moje lice kroz zatvorene oči. Suze od napora suze od stresa suze od straha ovo je jebena noćna mora. Gore od noćne more. Suze od držanja suze od borbe suze pred mogućnosti smrti suze pred mogućnosti povratka na moj nekadašnji život. Suze od ljubavi. Lillyne ljubavi, ljubavi prijatelja i obitelji. Suze zbog Bijesa

282

i ovisnosti koji me žele svladati, a ja im ne želim dopustiti. Žele me svladati, ja im ne dopuštam.

Vrijeme je nestalo.

Plačem.

Jebena noćna mora.

Gore.

Molim te prestani.

Molim te prestani.

Molim te prestani.

Čujem vrata. Otvaram oči. Mračno je sivilo je nestalo. Jednostavan zvuk prekida krug. Jednostavan zvuk vrata. Miles pali svjetlo vidi me kako sjedim izgleda iznenađen.

Je li ti dobro, James?

Nije.


Ne.

Ovdje si cijelo popodne?

Da.

Zašto sjediš na rukama?

Ne vjerujem im.

Poznajem taj osjećaj.

Da?

Ja ne sjedam na njih doduše. Stišćem ih.

Smiješim se i izvlačim ruke i brišem si lice i polažem ruke na krilo. Prekrivene su crtama i plave zbog nedostatka krvi. Protresam ih i bole me. Žare. Peku.

Jesu li dobro?

Podižem pogled.

Bole.

Pokušaj s toplom vodom.

To pomaže?

Odlično je.

Kimnem i ustajem. Miles dolazi do svog kreveta i sjeda na njega. Ja odlazim u Kupaonicu i puštam toplu vodu stavljam ruke pod nju i to peče. Ne zato što je voda topla, već zato što su moje ruke hladne. Peče. Žarenje je poput igala koje žele van. Držim ih tako i polako se griju. Idu od plavog do sivog do bijelog do ružičastog do žutog do bež. Savijam prste i savijaju se ispravno. Bol odlazi. Savijam ih i sve je kako treba.

Izlazim iz Kupaonice. Miles sjedi na rubu kreveta i čeka me.

283

Ideš na Večeru?

Rekli su mi da ostanem ovdje.

Dokad?

Ne znam.

Da ti donesem nešto za jelo?

Svakako.

Što želiš?

Nešto lagano.

Dobro.

Hvala ti.


Znaš li koliko je sati?

Pogleda na sat.

Šest i petnaest.

Hvala.

Odlazim do svog kreveta. On ustaje i odlazi do vrata.

Ako nećeš biti ovdje kad se vratim, ostavit ću ti jelo na ormariću.

Hvala, Miles.

Miles izlazi, zatvara vrata iza sebe. Ja liježem na krevet hladno mi je počinjem drhtati pokrivam se. Stišćem se u sebe i zatvaram oči guram lice o prsa i krevet. Padam u san, no ne spavam. U stanju sam ni svjesnom ni nesvjesnom. Tijelo mi se opušta tijelo mi se gasi tijelo mi se odmara. Misli mi usporavaju, sadržavaju slike, želje, pogreške, stvarnost. Poput čvrstih nadrealnih fotografija. Gledam ih u svojim mislima i one samo stoje. Spavam, ali ne spavam. Svjestan sam i nesvjestan.

Vrata se ponovno otvaraju i otvaram oči. Podižem glavu i vidim Lincolna kako stoji u okviru vrata. Iza njega je svjetlo i progovara.

Vrijeme je da ustaneš.

Dobro.

Kad budeš spreman, dođi do mog Ureda.

Dobro.

Okreće se i odlazi i zatvara vrata iza sebe. Ustajem iz kreveta i odlazim u Kupaonicu i puštam vodu i prskam je po licu. Teče mi niz obraze preko usana u usta i sviđa mi se okus. Naginjem se i pijem. Još još još. Ravno iz slavine. Dobra je.

Izlazim iz Sobe i hodam kroz tihi Hodnik. Odjel je prazan, svi su na večeri. Odlazim do aparata za kavu i uzimam šalicu i prvi me gutljaj razbuđuje.

Dok silazim niz stepenice, postajem nervozan. Želudac me peče od kave i osjećam krv kako teče žilama. Noge su mi nestabilne i promišljam svaki korak. Jedna pred drugu. Jedna

284

pred drugu. Prolazim kroz Donju Razinu u kratki Hodnik koji vodi do Lincolnovog ureda. Hodnik je mračan, premda se na kraju nalazi svjetlo iza njegovih otvorenih vrata. Promišljam svaki korak. Dok ulazim u njegov ured, moram promisliti svaki korak. On sjedi za stolom.

Zatvori vrata.

Okrećem se i zatvaram vrata. Ponovno se okrećem i on mi pokazuje stolac nasuprot njega. Sjedam i on se naslanja u stolici i gleda me. Ja gledam njega.

Da se mene pita, ne bi bio ovdje. Ne sviđa mi se tvoj stav, i mislim da se nisi nimalo potrudio, i mislim da tvoj neprestani otpor prema nama i onome što ovdje radimo, pokušavamo pomoći Ljudima, šteti i Odjelu i tebi.

Bulji u mene. I ja u njega.

Sad kad sam to rekao, dobivaš još jednu priliku. Ako ćeš se ponašati pristojno, marljivo raditi i poštovati Pravila, možeš ostati do kraja svog Programa. Ako prekršiš i jedno pravilo, makar nešto banalno poput neobavljanja jutarnjeg posla ili upućivanja ičeg osim pozdrava nekoj ženi koja nije zaposlena ovdje, zamolit ćemo te da odeš. Misliš da možeš?

Smiješim se. Laknulo mi je.

Mogu. Hvala.

Nemoj zahvaljivati meni, ja sam te htio izbaciti. Zahvali Joanne. Kao i prije, ona te spasila.

Svejedno hvala.

Možeš ići.

Gleda neke papire na stolu. Ja čekam. Kad podigne pogled, progovaram.

Ostaje li i Lilly?

Ne, ne ostaje.

Olakšanje nestaje.

Izbacili ste je?

Panika se vraća.

Kad smo joj rekli da te više neće smjeti viđati, otišla je.

Niste je zaustavili?

Kad ljudi žele otići, mi ih pustimo. Naš je Posao da pomognemo ljudima koji žele da im se pomogne i ostaju.

Što ako vam kažem da znam kamo je otišla?

Nema veze.

Znam kamo ide. Mogu otići po nju i dovesti je natrag.

Lincoln se smije i panika u trenu nestaje. Raste Bijes.

Zašto je to smiješno?

Ne odobravamo veze upravo zato što ovako završavaju. Ljudi misle da mogu riješiti probleme onog drugog, a to jednostavno nije istina. Nadam se da ćeš iz ovog nešto naučiti.

285

Što to znači?

Mi znamo što radimo. Imamo Pravila s razlogom. Možda ćeš ubuduće bolje slušati.

Jebi se.

Što si rekao?

Ona je Ljudsko Biće, ne jebena pouka.

Što si mi rekao?

Rekao sam jebi se, jebeni Kretenu. Ona nije jebena pouka.

Još jedna takva primjedba i letiš.

Misliš da sad želim ostati?

Ako želiš ostati trijezan, ostat ćeš.

Neću ostati na mjestu gdje Kreteni poput tebe kažu da im je posao pomagati ljudima, ali kad netko treba pomoć, uskratite im je zato što oni vjeruju u nešto drugačije ili trebaju drugačiju vrstu pomoći od one koju vi smatrate pravom.

Učini što moraš.

Hoću, i ostat ću čist cijelo vrijeme, ako ni zbog čega drugog samo da se mogu vratiti ovamo i pokazati tvojem pravedničkom dupetu da tvoj način nije jedini način.

Sretno.

Jebi se.

Ustajem i odlazim. Prolazim kroz Odjel i odlazim u svoju Sobu. Uzimam malenu knjigu Tao oblačim najtopliju odjeću džemper dva para čarapa još jedan par za ruke. Hladno je vidim to kroz prozor.

Napuštani Sobu zbogom zbogom zbogom. Prolazim Hodnicima nikad više neću morati gledati ove jebene Hodnike zbogom. Prolazim kroz glavni ulaz i vani sam. Jebite se i zbogom. Ja sam vani.

Hodam. Hladno je i mračno, nema svjetla, nema Mjeseca. Slijedim cestu jedinu cestu prema klinici jedinu cestu prema van. Vidim obrise drveća i vlagu svog daha. Čujem pucketanje kamenja i šljunka pod nogama. Ne sjećam se svog dolaska, bilo je to davno, ali znam da ova cesta završava na većoj cesti. Na njoj će biti auti. Pokušat ću naći prijevoz. Ovdašnji ljudi će znati odakle sam i neće me pokupiti, no Kamiondžije ili ljudi koji su samo u prolazu bi mogli. Lice mi je zacijelilo. Više ne izgledam kao Alkoholičar, Ovisnik o drogi ili Zločinac. Izgledam normalno iako nisam. Možda me pokupi kamion ili netko u prolazu. Ovdašnji ljudi mi se neće ni približiti. Oni će znati što sam.

Cesta zavija i Klinika potpuno nestaje iza mene. Mrkli je mrak i tiho je i lijepo mi je. Predugo sam bio izvan mraka i najtamnije tame. Poznajem ih dobro, sad sam kod Kuće i osjećaji pripadanja i bijes pripadanja se vraćaju. Sve se vraća.

Iza i ispred mene pojavljuju se zvukovi. Zvuk iza mene je Auto ili Kamion koji dolazi za mnom. Zvuk ispred mene je zvuk brzih vozila na dugoj ravnoj cesti. Želim zvuk ispred sebe. Završio sam sa svim što je iza mene. Jebite se i zbogom. Počinjem trčati. Nisam u formi i ledeni zrak me peče u plućima. Trčim, uz rub asfalta i drveća, trčim najbrže što mogu s

286

obzirom na udaljenost koja me čeka. Nije daleko. Nije daleko, ali za mene jest. Svaki duboki udah ledenog zraka boli me u plućima. Imam dvadeset tri godine. Jedva trčim.

Izlazim na veću cestu. Svjetla automobila koji prolaze plešu po dugim, širokim poljima. Znam da je najbliži Grad zapadno. Lilly je u Gradu, a zapad je lijevo. Trčim preko ceste i skrećem lijevo i počinjem hodati. Pogledom tražim vozila i čekam da podignem palac. Bijeli kombi staje na kraju ceste koja vodi u Kliniku i daje mi znak svjetlima. Tko god da je u Kombiju neka se jebe. Kombi kreće, skreće lijevo i vozi prema meni.

Kad se približi, spušta se staklo na suputnikovoj strani. Kombi staje pokraj mene i osjećam da me netko gleda i čeka da se okrenem. Ne okrećem se. Hodam pogleda usmjerenog ravno. Grad je negdje ispred mene. Kroz brujanje motora, čujem glas.

Hej, Mali. Zaboravio si nešto.

To je glas koji poznajem, kojeg volim, kojem vjerujem, glas koji me držao kad nisam mogao stajati. Pogledam Kombi i kroz spušteni prozor. Lincoln sjedi na suvozačevom mjestu. Bulji u mene. Hank vozi. Hank drži svoj kaput. Kaput koji mi je posudio i kaput koji sam ostavio u Sobi. Smiješi mi se.

Smrznut ćeš se bez njega.

Smiješim se.

Kako si, Starkeljo?

Dobro, kako si ti?

Žurim se.

Kamo ideš?

Pronaći prijateljicu.

Uskoči i ugrij se.

Ne smeta mi hladnoća.

Uskoči.

Ne hvala.

Lincoln progovara.

Ulazi.

Stajem i Hank zaustavlja Kombi. Buljim u Lincolna i on bulji u mene. Ne vraćam se.

Ulazi u kombi.

Jebi se.

Želiš je naći?

Da.

Onda ulazi u prokleti kombi.

Buljim u njega i on u mene. Oči su mu hladne i tamne i tupe, ali u njima ima istine. Posežem za vratima, on se okreće i otključava ih. Otvaram ih i ulazim u Kombi i zatvaram vrata za sobom. Grijanje radi i toplo je. Hank mi dobacuje svoju jaknu i oblačim je. Progovara. Kamo idemo?

287

Autobusni Kolodvor u Minneapolisu.

Žuri nam se?

Pogledam Lincolna koji gleda ravno ispred sebe.

Kad je otišla?

Govori jednolično.

Oko četiri.

Pogledam Hanka.

Žuri nam se.

On se nasmiješi i pritišće stopalom i Kombi juri. Polja kukuruza postaju mutna ružna mrlja, vjetar postaje vrisak, cesta postaje kolo pokretnih svjetala i žutih crta koje vode prema Lilly. Sjedim i buljim kroz prozor i pušim. Lincoln bulji ravno pred sebe, duboko diše i povremeno pucketa prstima. Hank pronalazi country radio-postaju i pjeva uz svaku pjesmu. Kad ne zna riječi, izmišlja svoje, uglavnom nešto o hokeju i ribolovu. Nema razgovora.

Pojavljuju se svjetla Grada. Silazimo s Autoceste i ulazimo u vrveći centar visokog čelika i stakla. Ljudi užurbano hodaju ulicama, Restorani i Barovi su puni. Auti trube, Kamioni čekaju na utovarištima, taksiji traže putnike. Hank skreće i prolazimo pokraj ogromnog stadiona sa svjetlećim natpisom koji najavljuje utakmicu. Skrećemo na prepuno parkiralište na čijem je suprotnom kraju, pokraj napuštene Zgrade i zatvorenog Motela, Autobusni Kolodvor.

Zadnjih par stotina metara traje sat, tjedan, godinu, cijeli život. Znam da idemo brzo, no brzo nije dovoljno. Noge mi poskakuju i nervozan sam i uplašen. Osjećam se kao kad mi je bilo deset godina i posudio sam tatin sat bez pitanja. Izgubio sam ga na Plaži. Primijetio sam da sam ga izgubio vozeći se biciklom doma i vratio se na Plažu i satima pretraživao pijesak. Na koljenima. Osjećam se kao kad sam negdje u Sobi izgubio paketić kokaina. Preokrenuo sam Sobu okrenuo krevet izvadio sve ladice pretražio svu odjeću. Sve sam pretražio. Nikad nisam našao sat. Kokain sam našao.

Dok prilazimo Ulazu otvaram Kombi i prije nego što stane. Odmah počinjem trčati. Guram se kroz ljude koji stoje vani sa šalicama i prose sitniš. Ignoriram smrad pišaline i dima. Guram vrata starinska su i teška i ulazim u Kolodvor.

Tipičan gradski kolodvor. Jedna ogromna prostorija s tupim fluorescentnim visećim svjetlom, šalteri za karte ugrađeni u tri zida, višestruki izlazi koji vode prema autobusima, redovi starih drvenih klupa prikovanih za pod. Nije gužva, no nije prazan. Ima Dilera droge, svodnika, beskućnika koji spavaju na klupama, lutalica, bjegunaca. Ugodno mi je među njima.

Počinjem pretraživati klupe. Želim je naći, bez obzira gdje i kako, samo je želim naći. Okrećem ljude da bih im vidio lica. Gledam u vreće za spavanje, nudim cigarete u zamjenu za informacije. Ne mogu je naći. Nitko ništa ne zna. Ne mogu je naći.

Odlazim do Šaltera za karte. Do sva tri. Službenicima je dosadno i živčani su, zaokupljeni crno-bijelim televizorima lošeg prijema. Opisujem im Lilly i pitam jesu li je vidjeli. Kažu da nisu. Pitam ponovno, ali kvizovi i sapunice su prevažni da ih bude briga. Kažu da je nisu vidjeli. Kažu to ni ne pogledavši me.

288

Odlazim natrag do Ulaza. Znam da je ili ovdje ili je bila. Znam da ju je netko vidio. Pomno pregledavam sve ljude. Zaobišla bi svodnike jer može zaraditi novac i bez njih. Dileri koje sam vidio ne dilaju ono što ona uzima ponudili su mi travu ili meth ili razrijeđeni heroin. Cilj bi joj bio urokati se ili otići kući. Znam da je ili ovdje ili je bila. Znam da ju je netko vidio. Znam. Buljim. Znam. Buljim.

I dalje tražim, tražim, tražim. Oči mi se zaustavljaju na dva Dječaka na klupi. Imaju oko dvanaest godina. Nose ogromne vrećaste traperice, debele jakne koje im prekrivaju tijela, izokrenute kape spuštenih oboda. Klupa je ispred WC-a i daje pogled na cijeli kolodvor. Promatram ih. Oni su oni što mislim da jesu. Znam što rade.

Odlazim na drugi kraj Sobe. Dok se približavam Dječacima, prave se da me ne primjećuju, ali znam da me promatraju jednako pažljivo kao i ja njih. Zaustavljam se pred vratima WC-a. Dok to činim jedan od njih nakratko pogleda drugog. Drugi odgovara na pogled. Pogledi mi kažu da sam u pravu.

Otvaram vrata. Zapuhuje me smrad pišaline i sranja i ljudske truleži. Dva koraka niz kratak, mračan, prljav Hodnik i dolazim do novih vrata. Otvaram ih i smrad postaje jači. Ulazim u prljavi WC. Ispucale, prljave pločice prekrivaju pod. Nekad su bile bijele, sad su smeđe. Razbijena zrcala vise nad umivaonicima punim ustajale vode. Uz jedan zid nalaze se pisoari. Svi su puni žute pišaline, u jednom se nalazi poluraspadnuta cipela. Gledam niz odjeljaka. Niti jedan nema vrata, grafiti prekrivaju zidove. Vidim cipele ispod zadnjeg odjeljka. Nove cipele, skupe tenisice. Progovaram.

Što ima?

Čujem glas. Dubok i gust, poput čekića, s naglaskom tipičnim za Geto.

Što trebaš?


Čujem smijeh. Čujem pokret. Vidim cipele kako izlaze i podižem pogled i vidim kako se muškarac pojavljuje iza zida odjeljka. Ima dvadesetak godina. Glava mu je obrijana. Ima kozju bradicu i nosi sličnu odjeću kao i Dječaci na klupi. Pogleda me i odmjeri od glave do pete. Progovara.

Što je?

Tražim nekog. Nadam se da mi možeš pomoći.

Koga tražiš?

Djevojku. Mladu, bjelkinju. Duga crna kosa i plave oči. Imala je vojnički kaput.

Glava mu ostaje nepomična, no oči mu brzo i nesvjesno bježe gore lijevo.

Nisam je vidio.

Gledam ga.

Jesi.

Kreće prema meni.

Kažeš da sam Lažljivac?

Ne mičem se.

Nisam to rekao.

289

Povisuje glas.

Hoćeš reći da ja lažem?

Gdje je ona?

Korakne naprijed. Oči mu bježe lijevo pa opet prema meni.

Ne znam.

Stojimo licem u lice, nekoliko centimetara jedan od drugog. Osjećam njegov dah na obrazima. Ne uzmičem, ali držim ruke sa strane.

Reci mi gdje je.

Smiješi se. Osmijeh nije prijateljski.

Zašto moraš naći tu curu?

U nevolji je. Treba pomoć.

Što ću dobiti ako ti kažem što znam?

Zadovoljstvo saznanja da si učinio pravu stvar.

Smije se.

Ne vrijedi mi to mnogo.

Nemam ništa drugo.

Nešto mi moraš dati.

Na primjer?

Koliko novaca imaš?

Ništa.

Imaš pištolj?

Ne.

Imaš auto?

Smijem se.

Nemam ništa, čovječe.

Smije se i skreće pogled. Ponovno me pogleda, odmjeri i zagleda se u moje oči. Zadržavam pogled, ali ne agresivno. Pasivno i opušteno, bez straha, sa strpljenjem.

Kako si znao da sam ovdje?

Vidio sam tvoje Dečke vani.

Kako si znao da ću imati cracka?

Jer sam koristio i prodavao crack nekoć.

I sad pokušavaš pomoći toj Curi da se skine?

Da.

Sestra mi je umrla od cracka.

290

Žao mi je.

Nisam gubio vrijeme da je pokušam skinuti.

Trebao si.

Nitko se ne može skinuti. To sranje je prejako.

Ne znači da ne možeš pokušati.

Radi što hoćeš, ali ne postoji nitko tko bi se s njega skinuo.

Reci mi gdje je ona.

Pogled mu se sužava i postaje potencijalno nasilan. Čekam i gledam ga.

Ako me daš uhititi ili nekako drugačije sjebeš, ubit ću te.

Može.

Ubit ću te.

Dobro.

Bila je ovdje prije nekoliko sati s nekim starijim bijelcem. On nije izgledao kao ovisnik, ali ona se sva tresla i sve to i imala one pohlepne ovisničke oči. Stari je kupio dvije doze i mislim da su otišli u onu praznu Zgradu malo niže. Ima razvaljena stražnja vrata i hrpa ovisnika o cracku kuha svoje na trećem katu. Ako nije tamo, ne mogu ti pomoći.

Kimnem.

Hvala.

Gleda me.

Nemoj se vraćati.

Neću.

Okrećem se i izlazim. Hank me čeka.

Mislim da znam gdje je.

Gdje?

Niz ulicu. U onoj napuštenoj Zgradi.

Kako znaš?

Diler mi je rekao.

Odlazimo do Kombija, koji čeka na okretištu. Hank sjeda za volan, a ja otraga. Lincoln sjedi i gleda kroz prozor. Hank pali Kombi i krećemo niz Ulicu prema Zgradi. Izgleda da je nekad bila stambena Zgrada. Ima pet katova i pravilno razmaknute prozore. Svi su prozori sad prekriveni daskama. Prilaz pun građevinskog krša vodi do glavnog ulaza, koji je također pregrađen daskama. Posvuda su naškrabani grafiti, uglavnom nečitljivi, i hrpe smeća prekrivaju ono što je nekad bio travnjak.

Ponovno iskačem iz Kombija prije nego stane. Trčim oko Zgrade, tražim stražnja vrata, klimavu dasku na prozoru, nešto, bilo što. Vidim stube koje se spuštaju, vrata na njihovom kraju. Daska prekriva vrata, no izgleda klimavo, kao da se da pomaknuti. Silazim niz stepenice, zaobilazim slomljeno staklo prljave limenke prazne boce nagorjele komade folije

291

izgubljene šprice iskorištene šibice razbacane upaljače. Posežem za daskom i odgurujem je. Ulazim u Zgradu.

Zgrada je katastrofa, jebena katastrofa. Posvuda je smeće, prljavi madraci leže po Hodnicima i Sobama. Iz slavina kaplje neka odvratna tekućina. Čujem štakore u zidovima i vidim hrpe njihova izmeta u kutovima, zapuhuje me smrad koji podsjeća na trula jaja i smrt puni zrak i zadrhtim i držim dah. Hodam brzo, gonjen smradom i sranjem, kroz Hodnik i uz prve stepenice koje vidim.

Potpuni je mrak na stubištu pa hodam pažljivo. Stajem na limenku i ona se drobi. Čujem kako štakori trčkaraju čujem ih kako skviče. Hvatam se za rukohvat, no prekriven je nečim gustim, mokrim i hladnim pa puštam. Na prvom katu netko je spalio praznu kantu za smeće. Vidim obrise čađe i pepela. Zaobilazim je. Idem dalje.

Kako se penjem više postaje čišće, premda je još uvijek odvratno. Na drugom katu čujem zvukove ljudske aktivnosti. Korake, prigušene glasove, duboko disanje. Šištanje butana iz upaljača.

Čujem i smijeh, no to nije sretan smijeh, već visoko, izgrebano gakanje, poput smijeha vještice. Odzvanja, odzvanja, odzvanja.

Dolazim na treći kat. Ulazim u Hodnik koji se prostire i lijevo i desno od mene. S lijeve strane glasni muški glas urla tko je tamo, koji kurac, tko je tamo. Krećem prema njemu. Ponovno urla reci tko je tamo ili. Šutim. Hodam, pripremam se za borbu. Urla izjebat ću te Kučko izjebat ću te. Približavam se, pripremam.

Nastaje tišina, s izuzetkom šištanja butana. Znam da je glas došao iz Sobe dvoja vrata niže. Šake su mi stisnute, čeljust napeta, mišići se trzaju.

Skrećem iza ugla i ulazim u Sobu. O nasuprotni zid naslonjen je sablasni starac, koji izgleda poput duha. Kosa mu je zapetljana, koža siva i neodredive rase, boja koja nastaje nakon mjeseci nepranja. Smiješi se krezubo i drži svoju lulu, dugu tanku staklenu lulu, crvenu i užarenu. Vidim kako mu lula gori u ruci. U drugoj ruci drži plinski upaljač uperio ju je u mene poput pištolja. Miris cracka, gorkoslatkog mentola i benzina, lebdi Sobom. Miris me mami i izaziva volio bih ga okusiti, ali želim Lilly više od velikog i strašnog cracka. Dok buljim u njega muškarac progovara.

Nemam cracka. Nemam ništa.

Koraknem unatrag.

Nemam ništa, nemam ništa, nemoj uzeti moj crack, nemoj.

Izlazim kroz vrata.

Nema ničeg ovdje, smrade, ničeg za tebe, ti prljavi bijeli Vraže prljava bijela Svinjo.

Vraćam se. Kad sam na pola puta prema stubištu ovaj opet počinje urlati tko je tamo, koji kurac, tko je tamo. Ignoriram ga. Tko je tamo, koji kurac, tko je tamo.

Krećem niz drugi Hodnik. Kroz urlike čujem novi zvuk. Još šištanja, još smijeha, škripe podova, udisaje i izdisaje. Guram vrata. Vidim tri žene i muškarca koji sjede na podu na sredini Sobe. Jedna od žena uvlači iz lule. Vuče toliko snažno da joj upadaju obrazi. Kad završi predaje lulu ženi pokraj sebe koja je prima i uvlači. Ne obraćam im se niti oni meni. Želim tu lulu umro bih za tu lulu izdrži makni se. Dok posežem za vratima čujem smijeh. Zatvaram vrata i hodam dalje niz Hodnik.

292

Tiho je. Onaj je tip prestao urlati. Jedini zvuk koji čujem su moja stopala na starim daskama, požutjelim novinama i krhotinama stakla. Provjeravam svaku Sobu, no sve su prazne. Borim se protiv nagona da se vratim i nabavim nešto cracka nagon je jači svake sekunde. Pri kraju Hodnika čujem muški glas kako govori o da tako mala, siši ga, siši taj veliki debeli kurac. Ispod glasa čujem šljapkanje usta i sline koji se pomiču po mesu. Bijes plamti punom snagom podsjećam se ovdje sam da je vratim ne da nekog ozlijedim. Da je nađem i odem. Nagoni rastu. Naći je i izaći. Što brže.

Dolazim do kraja Hodnika i stanem pred vrata. Iza njih čujem o da, kurvo mala, tako, uzmi ga cijelog uzmi ga cijelog, kurvo. Otvaram vrata i ulazim i ona je tamo licem u starčevim preponama. Na podu pokraj nje su lula i upaljač.

On me pogleda kaže koji kurac ona podiže pogled i čudi se. U njezinim očima je pohlepna potreba, očajničko ludilo, odvratni sram i potpuna opsesija crackom. Odmiče se od muškarca čije su hlače oko gležnjeva on urla koji kurac radiš ovdje. Ignoriram ga i krećem prema njoj došao sam ovamo po nju. On poseže za bocom vidim ga krajičkom oka i zastajem i okrećem se i krećem prema njemu. Dovoljno je blizu da me udari i drži bocu u ruci. Ja udaram. Brzi snažni udarac u obraz. To ga iznenađuje i približavam mu se još korak. On se stišće o zid, a ja ga gledam.

Nisam te došao ozlijediti.

On gleda mene. Oči su mu ogromne. Boji se.

Uzmi svoja sranja i gubi se odavde.

Počinje dizati hlače, pogledom tražiti svoje stvari. Okrećem se natrag prema Lilly koja čvrsto drži vrećicu s crackom i lulu i puže u kut. Pružam ruku prema njoj.

Dođi ovamo, Lilly.

Ona puže unatrag, odmahuje glavom.

Dođi. Idemo doma.

Puže u kut, stišćući svoju opremu. Odmahuje glavom.

Ostavit ćemo to sranje ovdje i idemo doma.

Ona stišće, maše glavom, oči su joj nestale, ona je nestala. Progovara.

Ne.

Približavam joj se.

Da.

Iza sebe čujem starca kako odlazi. Ona trese glavom.

Makni se od mene.

Ne odlazim bez tebe.

Ona vrišti.

Makni se od mene.

Prilazim još bliže.

Ne.

293

Šćućurila se dublje u kut, grčevito stišće vrećicu i lulu.

Makni se od mene.

Koraknem naprijed, naginjem se, grlim je. Ona se bori, pokušava me odgurnuti, pokušava se oduprijeti. Čvrsto je držim, uspravljam se, povlačim je za sobom.

Idemo.

Ona gunđa, reži, bori se, opire. Znam da se protiv mene ne bori ona nego crack. Znam da ću ga pobijediti ako ustrajem.

Dođi. Idemo doma.

Pokušava me odgurnuti.

Možeš se opirati koliko želiš, idemo doma.

Trudi se jače. Jače. Jače.

Podižem glas.

Prestani se pobogu opirati. Idemo doma.

Jedan posljednji ispad bijesa i straha i udaranja i guranja i prestaje. Umrtvljuje se. Osjećam lulu i vrećicu na svojim prsima. Osjećam kako padaju, čujem kako udaraju o pod. Razmišljam o tome da ih podignem nagon je tako jebeno jak držim se Lilly. Držim se dok ne nestane. Ustrajem dok potpuno ne nestane. Držim se.

Ona počinje plakati na mom ramenu ridati. Slomljena je droga ju je slomila zastajem na trenutak da budem siguran. Držim je i krećem prema vratima. Izlazimo na hodnik brzo krećemo prema stubištu. Duh ponovno urla jezivi smijeh se vratio. Držim Lilly ona plače i spuštamo se niz stepenice polako i pažljivo ako je pustim ona će pasti. Slomljena je, izgubljena i napušena, ne zna što se događa. Ako je pustim, past će.

Spuštamo se do dna stepenica prolazimo kroz podrum smrad smrad smrad ponovno se penjemo stepenicama natrag u noć. Obilazimo Zgradu. Kombi je s prednje strane. Hank izlazi i dolazi nam u susret.

Je li dobro?

Nije.

Otvara vrata.

Vratit ćemo je brzo.

Stavljam je unutra.

Hvala.

On zatvara vrata. Ja sjedam s Lilly u naručju, a ona mi plače na ramenu. Lincoln se okreće i gleda nas.

Crack?

Da.

On kima i okreće se bez riječi. Hank otvara svoja vrata i sjeda za volan i pali Kombi i krećemo.

294

Hank vozi najbrže što razumno može. Crack u Lilly počinje popuštati. Trese se i znoji, na mahove gubi svijest. Dok je svjesna zjenice su joj široke i nervozne. Nemaju mira i trepće i cijelo joj se lice miče dok trepće trepće trepće. Bulazni o svojoj vrećici cracka i velikoj vatri i čovjeku iz Atlantisa koji dolazi po nju. Dok ne bulazni, plače. Dok nije pri svijesti, trza se i stenje kao da joj maleni strujni izboji prolaze tijelom. Noge joj se tresu i stežu, ruke drhte, drži moju majicu toliko snažno da je trga. Povremeno psuje, kao da ima Touretteov sindrom, govori jebi se ili prokleta jebena kuja. Sjedim i držim je. Odgovaram na njezine riječi iako znam da me ne čuje. Čak i dok je budna, ništa ne primjećuje, osim da je bila napušena, a sad više nije. Crack popušta. Držim je. Samo želim da se vrati.

Silazimo s autoceste na cestu koja vodi do Klinike. Bljesak prepoznavanja Lilly zna gdje smo. Čvrsto me hvata i osjećam joj nokte kako se guraju u meso mojih ruku i ona me gleda u oči a oči su joj pune straha straha straha i prvi put otkako smo u Kombiju kaže nešto što ima smisla.

Bojim se.

Ne trebaš se bojati.

Bojim se, James.


Nisam htjela to učiniti.

Znam da nisi.

Nisam se mogla zaustaviti.

Prošlo je.

Jako se bojim.

Sad smo Doma. Sve će biti u redu.

Stajemo pred Ulazom u Kliniku. Hank i Lincoln izlaze, Lincoln otvara stražnja vrata i ja pomažem Lilly i držim je dok izlazimo. Lincoln progovara.

Mi ćemo je preuzeti.

Kamo je vodite?

Na detoksikaciju.

Na koliko dugo?

Vjerojatno dan.

Pazite na nju.

Hoćemo.

Pruža ruke prema nama, Lilly me prima čvršće. Kažem joj da je sve u redu da je vrijeme da se razdvojimo kažem joj da je volim. Ona počinje plakati. Nježno je odgurujem prema Lincolnu koji je prima s jedne, a Hank s druge strane. Kad se odvoji od mene i stoji sigurna u njihovim rukama, pogledam Lincolna.

Hvala.

On kimne glavom.

295

Idi spavati. Možeš spavati dulje sutra ako želiš i dođi do mog Ureda kad se probudiš.

Dobro.

Hank progovara.

I ne brini za nju, bit će joj dobro.

Počinjem plakati.

Hvala vam obojici. Hvala.

Lincoln kimne, Hank kaže nema problema. Okreću se i vode Lilly, koja ponovno nepovezano govori, prema Medicinskom krilu Klinike. Gledam ih i suze mi cure i susprežem jecaje. Znam da je u dobrim rukama i znam da će joj biti dobro, ali vidjeti je ovakvu slama mi jebeno srce, uništava me, želim umrijeti kako bi ona nekako preživjela. Gledam ih kako odlaze i plačem.

Nestaju u Medicinskom Odjelu. Stojim sam pred ulazom s licem u rukama i plačem. Hladno je i mračno i sredina je noći i ne mogu učiniti ništa osim plakati. Dopuštam si da plačem. Zbog nje i njezine boli i svijeta koji smo zajedno stvorili. Dao bih svoj život kad bi to moglo nekako poboljšati njezin. Bio bih ga dao ranije večeras, dao bih ga i u budućnosti. Kad bi to nešto značilo, dao bih joj svoj život. Ali znam da se ništa ne bi promijenilo. Plačem.

Prestajem plakati i okrećem se i ulazim. Za glavnim pultom je žena pozdravljamo se i krećem prema Odjelu. Hodnici su prazni i tihi, svi spavaju i kad dođem do Sobe, otvaram vrata i tiho ulazim. Miles je u krevetu i svjetla su ugašena. Skidam se i liježem u krevet.

Ponovno počinjem plakati.

Tiho plakati.

Mislim na Lilly i plačem.

To je sve što mogu.

Plakati.

296

297

Sjedim u Sobi s Lilly. U jednoj ruci imam napunjenu lulu, u drugoj bocu snažnog vina. Upaljač leži na tlu između mojih nogu. Pušim i pijem dok se ne zaboravim. Uživam i grozno mi je. Starac je s nama. Zadovoljava se na Lilly. Ja sjedim i gledam. Sjedim i pušim. Sjedim i pijem. Stalo mije samo do lule. Stalo mije samo do boce. Bespomoćan sam. Uživam i grozno mi je.

Snovi su stvarni, stvarni koliko snovi mogu biti, i u njima vidim i čujem i osjećam i dodirujem. Potpuno. Slike i zvukovi kao na filmu. Crack i vino u mom tijelu su stvarni, crack i vino u mojoj glavi su stvarni. Isključujem se i uključujem, između svijesti i nesvijesti, između zdravlja i ludila. Uživam i grozno mi je. Uživam i grozno mi je.

Odustajem od spavanja. Ustajem iz kreveta. Odlazim u Kupaonicu. Stajem pod tuš i ispirem svu prljavštinu jučerašnjeg dana. Ostajem dugo.

Oblačim se i napuštam Sobu i uzimam šalicu kave i spuštam se niz stepenice prema Lincolnovom uredu. Na Donjoj Razini je grupni sastanak i dok prolazim pokraj njih, osjećam kako zure u mene. Ne gledam ih. Ne obraćam pažnju.

Prolazim pokraj Telefonske Govornice niz kratak Hodnik. Vrata su otvorena, Lincoln sjedi za stolom i čita Plavu Knjigu, Veliku Knjigu, Bibliju Anonimnih Alkoholičara. Podiže pogled dok ulazim i progovara.

Sjedni.

Sjedam nasuprot njega.

Dobro si spavao?

Ne.

Ružni snovi?

Da.

I mislio sam.

Zašto.

Jer si bio blizu.

To se događa?

Meni da, čak i nakon četrnaest godina.

Valjda je to cijena koju moram platiti.

Valjda je.

Lincoln me promatra na trenutak. Za razliku od većine naših susreta, pogled mu nije pun bijesa i osuđivanja. Podiže knjigu, progovara.

Jesi li čitao ovo?

Aha.

Što misliš?

Nije mi se dopalo. Ne zvuči ispravno.

298

Zbog jučerašnjeg događaja sam počeo razmišljati o tome.

Zašto?

Jer nitko ne bi trebao moći ono što si ti sinoć učinio.

Zato jer to Knjiga kaže?

Ne, zato što moje povjerenje u Knjigu kaže tako.

Ja ne vjerujem u nju, pa me ne obvezuju njezina Pravila.

Čija Pravila te obvezuju?

Moja vlastita.

A koja su to?

Samo jedno: nemoj to učiniti. Bez obzira što se dogodilo ili koliko snažno želiš, nemoj to učiniti.

Misliš da će to uspjeti?

Da.

Dugoročno?

Da.

I ja sam probao tako.

Kako je prošlo?

Tri puta je neslavno propalo.

Što se dogodilo?

Bio sam ovisan o speedu. Uzeo bih ga, otišao u Kliniku, ostao par dana, odbio slušati što mi govore. Mislio sam da sam jači od svoje ovisnosti, ali čim sam izašao i našao se blizu njega, uzeo sam ga.

Kako si se očistio?

Konačno sam odustao. Došao sam ovamo, slušao, radio što su mi rekli, prepustio se Bogu onako kako ga shvaćam, prošao Dvanaest Koraka. To me spasilo.

To je dobro.

Da, bilo je.

Smiješi se, gleda me na trenutak. Baca pogled na knjigu pa ponovno na mene.

Mislio sam da nećeš učiniti to što si učinio.

Zbilja?

Čujem razna sranja ovdje i uglavnom se pokaže upravo takvo, sranja.

Ne bih mogao živjeti sa sobom da nisam nešto učinio.

Ako išta vrijedi, s obzirom na to da naš dosadašnji odnos ne znači baš mnogo, ponosim se tobom.

Hvala.

299

Ja to ne bih mogao. Ne bih išao za njom, ne bih ušao na onaj Kolodvor, i definitivno ne bih ušao u onu Zgradu.

Zašto to kažeš?

Riskirao si svoj život, na više načina nego znaš, da spasiš nekog drugog. Ja spašavam Ljude, ili barem pokušavam spašavati Ljude, ali na kontroliran način, u sistemu koji mi osigurava da ništa ne riskiram. Ne znam što si vidio sinoć, ni s čim si se suočio, ali mogu zamisliti kako je bilo i znam da nije bilo lako. Mislim da ja to ne bih mogao.

Pretpostavljam da si riskirao posao kad si pošao za mnom.

Možda, ali učinio sam to jer ako si ti bio spreman riskirati sve ovo, riskirati Posao se činilo kao mala stvar u usporedbi s tim.

Bila je velika stvar i dužan sam ti. Mnogo ti dugujem.

Napravi dvije stvari pa smo kvit.

Koje?

Volio bih da se bolje slažemo ubuduće. Ja ću se potruditi, volio bih da i ti učiniš isto.

Smiješim se.

Nema problema. Koja je druga?

Učini to. Dokaži da griješim.

Smiješim se.

Svakako ću pokušati.

Gleda me.

Učini više od pokušaja.

Gledam ga, kimnem.

Hoću.

Ustaje.

Ruka?

Ustajem.

Svakako.

Pružamo ruke i rukujemo se. Držimo se čvrsto i gledamo se u oči i osjeća se poštovanje. Puštamo i progovaram.

Smijem li pitati kako joj je?

Dobro je.

Što će biti sad?

Danas će je zadržati na Medicinskom Odjelu. Počet će Program ispočetka. Pokušavamo stupiti u kontakt s njezinom Bakom jer imamo pravilo da ako Pacijent ode i vrati se, mora platiti novi termin. Još uvijek ne smiješ kontaktirati s njom, no ako želiš, obavještavat ću te o njezinom stanju.

300

Želim.

Smatraj ovo prvom obavijesti.

Ako je vidiš, reci joj da je volim.

Smiješi se.

Hoću.

Hvala.

Moraš se vratiti tamo van među ljude.

Dobro.

Dođi do mene ako nešto zatrebaš.

Hoću. Hvala.

Kimne.

Hvala tebi.

Okrećem se i izlazim. Hodam niz kratak Hodnik i ulazim na Odjel. Grupa se raspada, muškarci kreću prema Blagovaonici na ručak. Vidim Leonarda i Milesa i hodam s njima do Blagovaonice. Putem me pitaju gdje sam bio i kažem im i obojica su zaprepašteni. I Lillynim ponašanjem i mojim, i time da sam je našao i doveo natrag i da su mi Lincoln i Hank pomogli u tome. Pitaju me je li bilo teško i kažem da je. Pitaju me bih li to učinio opet i kažem da bih, i da bih to učinio i za njih dvojicu. Dok uzimamo pladnjeve i hranu, današnji specijalitet španjolska riža i svinjski kotleti, pitaju me kako je Lilly i što će biti s njom. Kažem im, no preskačem dio o novcu jer nije na meni da o tome govorim. Kažu mi da im javim ako ikako mogu pomoći. Zahvaljujem im.

Sjedamo za stol u kutu s Tedom i Mattyjem. Matty ima hrpu novina pred sobom i traži članke o večerašnjem meču. Većina novina predviđa pobjedu većeg boksača, iako Matty misli da će izgubiti. Dok čita članke govori o novinarima, koje uglavnom poznaje iz svojih boksačkih dana, ubacujući hebem mu, u kukac, dopraga. Znamo da je to dio njegova rada na odvikavanju od psovanja i smijemo se. Leonard ga pita zašto ne koristi prave riječi i Matty kaže da je izdržao tri dana bez Vražjeg rječnika i da neće ponovno početi samo zbog nekakvog hebenog meča.

Poslije ručka, odlazimo na Predavanje. Kartamo se u zadnjem redu. Leonard osvaja sav novac, no vraća ga kad završimo.

Dok izlazimo s Predavanja, vidim Kena ispred vrata s Randallom, Odvjetnikom koji radi na mom slučaju. Pogledam Randalla, progovaram.

Ima novosti?

Možemo li popričati u Kenovu Uredu?

Odgovaram potvrdno i krećemo prema Kenovu Uredu. Svakim korakom stopala mi postaju sve teža i osjećaj jeze me preuzima. Gledam Kena i Randalla u nadi da će mi neka gesta ili izraz kod jednog ili obojice naznačiti kakva mi je sudbina, no ne primjećujem ništa. Hodamo i stopala su mi sve teža i jeza raste. Kao da me upravo vode u ćeliju.

301

Ken otvara vrata i sjeda za stol, a Randall i ja sjedamo nasuprot njega. Randall drži dosje u krilu i otvara ga i pogleda me i smiješi se. Očekujem najgore pa me taj osmijeh živcira. Progovara.

Gotovo da ne želim znati, ali vječno će me kopkati ako ne pitam.

Čeka neku vrstu odgovora. Buljim u njega. Prestrašen sam i iživciran i želim da nastavi. Ponovno se smiješi.

Tko su ti prijatelji?

Što?

Tko ti je to sredio?

Nemam pojma o čemu pričaš.

Smije se.

Samo mi reci.

Počinjem se ljutiti.

Ne znam koji kurac pričaš.

Ken progovara.

Smiri se, James.

Ne miješaj se, Ken.

Randall me pogleda.

Jutros smo dobili ponudu od tri do šest mjeseci u Okružnom Zatvoru i tri godine uvjetne. Sva su kaznena djela preinačena u prekršaje i ako uvjetnu odradiš bez mrlje, bit će izbrisani iz tvog dosjea.

Smiješim se.

Ne vjerujem.

Randall kima.

Da, vjeruj.

Smijem se.

Što se dogodilo?

Tužitelj je rekao da su naišli na neke probleme, da su nestali neki dokazi, i da su primili neke telefonske pozive u vezi s tobom. Kad sam ga tražio detalje, nije htio reći.

Ponovno se smijem. Ushićen sam.

Kad idem?

Želiš prihvatiti?

Naravno.

S obzirom na iznenadnu promjenu, možda imaš šanse na Sudu. Samo želim da ovo završi.

Razumijem. Počet ću raditi na papirologiji.

302

Kad moram krenuti?

Mislim da ćeš se morati predati u sljedećih deset dana.

Smiješim se.

Bogme.

Ken progovara.

Ne mogu vjerovati da se toliko veseliš odlasku u Zatvor.

Veselim se jer je tri do šest mjeseci u Okružnom skoro kao izlet. Još uvijek je Zatvor. Bit ćeš zatvoren.

Ali to nije pravi Zatvor. U Okružnom zatvoru ću biti s hrpom pijanih vozača, obiteljskih nasilnika i dilera marihuane. Neću imati problema s njima.

Još uvijek je Zatvor.

Bit će više kao izlet.

Randall progovara.

Imaš li kakvu predodžbu o tome kako je do ovoga došlo? Smiješim se.

Imam.

Bi li je podijelio sa mnom?

Bojim se da ljudi na koje mislim ne bi voljeli da to učinim. Shvaćam.

Zatvara dosje, ustaje.

Donijet ću ti papire kad ih sredim.

Ustajem.

Hvala ti za svu pomoć.

Mislim da nekim drugim ljudima moraš zahvaliti mnogo više. Hoću, ali zahvaljujem i tebi.

Nema na čemu.

Rukujemo se i Randall odlazi i ja ponovno sjedam. Ken neko vrijeme proučava spis, a onda se okreće prema meni.

Jutros sam pregledao tvoj Program s Joanne i mislimo da si spreman za zadnja dva koraka koja pokrivamo ovdje, Četvrti i Peti.

Nema veze što nisam odradio prva tri?

Hoćeš li ih ikad?

Ne.

Razgovarajmo onda o Četvrtom i Petom.

Dobro.

Četvrti korak, neustrašivo smo i pomno istražili svoj moral. Peti korak, priznali smo Bogu, samima sebi i drugim ljudima pravu prirodu svojih zlodjela.

303

Moja ispovijed.

Da.

Osim dijela o Bogu, zvuči dobro.

Preporučujemo ti da zapišeš sve što nađeš istražujući sebe.

Dobro.

I preporučujemo da kad kreneš na priznanje, priznaš sve Svećeniku. Zašto?

Jer oni imaju iskustva s tim. Suzdržavaju se od osuđivanja i objektivni su. Većina ljudi misli da je tako najbolje.

Spuštam pogled, razmišljam, prisjećam se. Duboko udišem.

Ken progovara.

Mogu naći nekog drugog.

Dobro je i ovako. Kad će to biti?

Ovisi koliko ti treba da napraviš Popis.

Bit ću gotov do sutra.

Ljudima obično trebaju tri-četiri dana.

Znam što moram reći.

Nemoj napraviti sprdnju iz toga, James.

Neću. Obećajem.

Što kažeš na Peti korak preksutra?

Zvuči dobro.

Sredit ću ti Sobu. Razmisli želiš li Svećenika ili ne.

Može Svećenik.

Ako imaš kakvih pitanja, dođi do mene.

U redu.

Ustajem i zahvaljujem mu i odlazim. Vraćam se na Odjel, gdje Lincoln vodi grupu na temu Sprečavanja ponovnog javljanja ovisnosti i Prepoznavanja okidača. Stoji pred pločom i govori. Pacijenti su raštrkani ispred njega po kaučima i foteljama.

Tražim mjesto da sjednem. Na jednom kauču su dva slobodna mjesta, sa svake strane jednog tipa. On je nov, nisam ga nikad prije vidio. Ima dugu, oštru kosu obojenu crno. Nosi crne kožne hlače i crnu majicu sa slikom kostura. Nema lijeve ruke, a desna mu je nedavno amputirana malo iznad lakta. Ono što je od nje ostalo prekriveno je zavojima i leži u plastičnoj udlazi koja proviruje ispod majice. Drži mu ruku nad prsima, paralelno s podom. Oko vrata ima tetoviranu crvenu zmiju, dno kapaka mu je tetovirano crno. Oči su mu tupe i smeđe. Gledaju ravno naprijed. Nepokretne su. U njima nema ničega.

Tražim drugo mjesto, ali nema ga. Sjedam pokraj tog čovjeka i pokušavam slušati što Lincoln priča, no ne mogu. Neugodno mi je kraj njega i promatram ga krajičkom oka. Gledam batrljak njegove desne ruke. Zavoji su čisti, ali na rubovima mu je koža svijetloplava i

304

prekrivena zelenkastim crnim točkama. Gledam mu vrat i pogledom slijedim zmiju. Glava joj je na Adamovoj jabučici i čeljust joj je razjapljena i bijesna, vidim rep koji nestaje niz leđa. Koža mu je svijetložuta, znak nedavne žutice, na obrazima ima malene ožiljke, kao da se rezao krhotinama stakla ili žiletom, a u obrvama, usnama, nosu i ušima ima rupice, vjerojatno ostatke piercinga.

Gori od svega što vidim je smrad. Čovjek smrdi kao da trune, kao da nešto u njemu umire ili je već umrlo, kao da je već dugo unutra, što god to bilo. Gotovo mogu vidjeti smrad, a kad izdiše i dah izlazi iz njegova tijela s njim dolazi novi podjednako užasan smrad. Kiseo je i nekako kemijski, star i nevjerojatno prljav. Kao da je oprao zube mješavinom vode iz kanalizacije i motornog ulja. Kao da ih je zadnji put oprao prije nekoliko godina.

Nisam jedini koji je primijetio smrad. Ne buljim jedini u tog čovjeka. Svi u Sobi, čak i Lincoln, primjećuju njegovu prisutnost. Neki ga gledaju krajičkom oka poput mene. Neki otvoreno zure. Oni koji sjede najbliže njemu zgražaju se nad smradom i mašu rukom ispred lica u nadi da će ga otjerati. Oni koji sjede podalje vrpolje se na mjestu, naginju pod raznim kutevima, mirišu zrak provjeravajući smrdi li ono što misle da smrdi. Da. Odvratno je. U njemu je nešto mrtvo i polagano se raspada.

Prije kraja sesije, Lincoln nam kaže da imamo slobodno popodne i da će večera biti na Odjelu u šest i trideset.

Netko pita zašto on kaže strpite se vidjet ćete i pušta nas. Većina ljudi brzo ustaje. Izlaze iz Prostorije ili odlaze u neki dio u kojem manje smrdi. Ja ustajem i odlazim do Leonarda i Milesa, koji sjede zajedno oslonjeni na zid. Dok im se približavam, gledaju me. Smiješim se i progovaram.

Hvala vam obojici.

Pogledavaju se. Izgledaju zbunjeno. Ponovno se okreću prema meni i Leonard progovara.

Za što?

Baš sam se vratio od Odvjetnika koji se bavi mojim sranjima.

Miles progovara.

I?

Ponovno se smiješim.

Tri do šest mjeseci u okružnom zatvoru. Moram se javiti u roku deset dana.

Leonard se smiješi. Miles progovara.

Zadovoljan?

Kimam.

Jako zadovoljan.

Miles kimne.

Dobro.

Mislim da vas dvojica imate prste u tome, pa vam želim zahvaliti.

Leonard pogleda Milesa, Miles pogleda Leonarda. Leonard progovara.

305

Jesi li ti što učinio?

Miles odmahuje glavom.

Ne. Jesi li ti?

Leonard odmahuje glavom.

Ne, ja nisam ništa učinio.

Miles se smiješi.

I da jesi, sigurno ne bi o tome razgovarao sa mnom, s obzirom na to da se nalazimo na suprotnim stranama zakona.

Leonard se smije.

Nema jebene šanse. Postanem nervozan i kad razgovaramo o vremenu.

Miles se smije. Ja progovaram.

Znači tako ćemo se igrati?

Obojica me pogledaju. Obojica se smiješe. Miles progovara.

Smatraj se vrlo sretnim mladim čovjekom, James.

Leonard kimne.

Jebeno sretnim.

Smiješim se.

Hvala.

Miles ustaje i kaže da mora telefonirati, Miles ustaje i kaže da mora srediti neke stvari prije večeri. Ja se uspinjem stepenicama i odlazim u svoju Sobu i otvaram vrata i sjedam na krevet i uzimam svoju knjigu. Nedostajala mi je moja mala kineska knjiga. Četrdeset i četiri. Što je važnije, slava ili poštenje. Što je vrednije, novac ili sreća. Što je opasnije, uspjeh ili neuspjeh. Ako tražiš ispunjenje u drugima, nikad nećeš biti ispunjen. Ako ti sreća ovisi o novcu, nikad nećeš biti sretan. Budi zadovoljan onim što imaš i uživaj u stvarima kakve jesu. Kad shvatiš da imaš sve što ti treba, Svijet pripada tebi.

Trideset šest. Ako nešto želiš smanjiti, moraš to prvo povećati. Ako se nečega želiš riješiti, moraš mu prvo omogućiti da se rasplamsa. Ako želiš nešto uzeti, moraš dopustiti da bude dano. Mekani će svladati tvrde. Spori će pobijediti brze. Nemoj reći ljudima način, samo im pokaži rezultat.

Sedamdeset četiri. Ako shvatiš da se sve neprestano mijenja, ničeg se nećeš prečvrsto držati, sve se stvari mijenjaju. Ako se ne bojiš smrti, ništa ti nije nemoguće. Pokušati kontrolirati budućnost je kao pokušati stati na mjesto Velikog Majstora. Ako diraš njegove alate, vjerojatno ćeš se porezati.

Trideset i tri. Tko poznaje druge ljude, inteligentan je, tko poznaje sebe je mudar. Onaj tko svlada druge je snažan, tko svlada sebe je moćan. Kad shvatiš da je ono što imaš dovoljno, bogat si istinski bogat. Ostani u središtu i prihvati mir, jednostavnost, strpljenje i sućut. Prihvati mogućnost smrti i izdržat ćeš sve. Prihvati mogućnost života i izdržat ćeš sve.

Ta me malena knjiga hrani. Hrani me hranom za koju nisam znao da postoji, hrani me hranom koju sam želio probati, no nisam nikad prije okusio, hranu koja će me nahraniti i

306

održati me ispunjenim i živim. Čitam je i ona me hrani. Pokazuje mi što je život jednostavnim riječima, on je jednostavnio to što jest i jedino se tako mogu suočiti s njim. Nije složen, osim ako ga ja ne učinim takvim. Sekunda je samo sekunda, minuta je samo minuta, dan je samo dan. Oni prolaze. Sve stvari i sve vrijeme će proći. Nemoj siliti, nemoj se bojati, nemoj kontrolirati ili izgubiti kontrolu. Nemoj se boriti i nemoj se prestati boriti. Prihvati i izdrži. Ako prihvatiš, izdržat ćeš.

Spuštam knjigu i zatvaram oči. Ne osjećam mir i ne osjećam kaos. Niti imam niti nemam nade. Nisam tjeskoban i nisam u žurbi. Ne osjećam da mi vrijeme bježi, već da jednostavno prolazi onako kako treba. Dogodit će se što se treba dogoditi. To je život i ono što se u životu događa. Jednako kao što prihvaćam da sad ležim u krevetu nepokretan i zatvorenih očiju, prihvatit ću sve što se dogodi. Suočit ću se s time. I dobro i loše oboje će doći. Prihvatit ću ih jednako kao što sve prihvaćam sad. Neka dođu.

Otvaram oči i primam knjigu u ruke i čitam još malo. Čitam riječi poput sklad, zadovoljstvo, poniznost, razumijevanje, intuicija, hrana. Čitam riječi poput otvoren, fluidan, prijemčiv, uravnotežen, iskonski. Čitam da ako zatvoriš um prosudbama i žudnjom srce će ti biti nemirno. Čitam da ako oslobodiš um suđenja i utjecaja osjetila srce će ti naći mir. Čitam zatvori usta, umrtvi osjetila, otupi svoju oštrinu. Čitam razveži svoje čvorove omekšaj svoj pogled slegni svoju prašinu. Čitam da ako želiš spoznati Svijet, pogledaj u svoje srce. Ako želiš spoznati sebe, pogledaj u svoje srce. Spuštam knjigu i privijam je na prsa. Zatvaram oči krevet mi je topao i mek ispod leđa. Ne mičem se samo ležim tamo na toplom i mekom ispod leđa. Tiho dišući.

Razmišljam.

Ne razmišljam.

O sebi.

O Svijetu.

Onakvom kakav jest.

Krevet mi je mek i topao ispod leđa.

Ležim na njemu.

Vrata se otvaraju čujem ih. Ne znam koliko je vremena prošlo. Čujem vrata i otvaram oči i Miles ulazi oči su mu natečene. Sjedam.

Što se zbiva?

Odlazi do svog kreveta i sjeda.

Razgovarao sam sa Ženom zadnjih sat i pol.

Kako je prošlo?

Spušta pogled i odmahuje glavom. Ja ustajem i prilazim mu i naginjem se i grlim ga. On uzvraća zagrljaj i počinje plakati. Ne znam što da kažem pa ne govorim ništa. Grlim ga i puštam da me grli i nadam se da mu nekako bilo kako pomažem. Ne znam što mu je Žena rekla, ali znam da mu treba pomoć. Plač mu se pretvara u jecanje u snažno jecanje. Čvrsto me grli. Moje su ruke oko njega one su moje jedino oružje protiv njegove tuge. Sjedimo i on plače, a ja ga grlim. Što god da se dogodilo dogodilo se govorit će o tome ako će htjeti moje su ruke moje jedino oružje.

Sjedimo i Miles plače.

307

Snažni jecaji postaju jecaji postaju plač. Prestaje. Soba je potpuno tiha. Mrači se Sunce silazi zadnje trake umirućeg svjetla klize kroz prozor. Miles se odmiče i pita me mogu li ga ostaviti samog. Ustajem i odlazim iz Sobe. Zatvaram vrata za sobom.

Odlazim na Odjel koji je ludnica. Muškarac u plavom kombinezonu postavlja kutiju s kabelima na televizor. Neki drugi odjeveni u bijelo od glave do pete postavljaju stolove. Većina ljudi s Odjela stoji u grupicama koje raspravljaju o tome što se zbiva i zašto su ti ljudi ovdje. Čujem jednog muškarca kako pita onog koji postavlja kabelsku zašto je ovdje, a on odgovara da nije ovlašten govoriti o tome. Čujem jednog drugog kako pita istu stvar jednog od Poslužitelja i on mu odgovara nisam ovlašten govoriti o tome.

Uzimam šalicu kave palim cigaretu tražim mjesto da sjednem. Želim sjediti sam. Dok tražim praznu fotelju neki muškarac izlazi iz Govornice i viče moje ime. Pitam što je i on kaže da me netko treba. Pitam tko je i on kaže da ne zna. Odlazim do govornice i podižem slušalicu.

Molim.

Bok, James.

I Mama i Tata me pozdravljaju. Negdje su daleko. Čujem jeku i zvuk malo kasni.

Bok.

Mama progovara.

Htjeli smo ti se ispričati, James.

Zašto?

Zato što smo ranije otišli. Grozno nam je zbog toga.

Ne treba vam biti.

Jesi li siguran?

Da. Cijenim što ste uopće došli.

Tata progovara.

Hvala ti, James.

Nema na čemu.

Ima li kakvih novosti?

Javio mi se Randall.

Mama progovara.

Što je rekao?

Tri do šest mjeseci u Okružnom zatvoru u Ohiu. Tri godine kušnje. Ako ostanem čist, dosje mi se briše.

Tata progovara.

To je odlična vijest. Kako je došlo do toga?

Smijem se.

Nisam siguran.

308

Mama progovara.

Zašto se smiješ?

Sretan sam. Pao mi je teret sa srca.

Tata progovara.

Kad ideš?

U sljedećih deset dana.

Kad odlaziš iz Klinike?

Ne znam, ali uskoro.

Nastaje tišina. Znam da Roditelji razmišljaju o meni, svom mlađem Sinu, u Zatvorskoj ćeliji. Tišina je gusta, naglašena dubokim udasima i koracima. Čujem kako Mama počinje plakati i jeka se podvostručuje, Tata stoji pokraj nje. Pita može li me nazvati kasnije i ja kažem da i on kaže da me voli i ja njemu kažem da ga volim i spuštamo slušalice.

Otvaram vrata govornice i izlazim na Odjel. Stolovi su postavljeni i prekriveni bijelim stolnjacima, bijelim tanjurima, vilicama, noževima i čašama. Ne vidim poslužitelje, ali znam da su negdje blizu, po mirisu bogate, raskošne, vruće hrane. U trenu sam gladan od tog mirisa. Želim je odmah. Deset punih tanjura te hrane istog trena.

Odlazim na Gornju Razinu. Pridružujem se Mattyju i Tedu. Pitam ih znaju li što se događa. Matty kaže ne, ali je gladan i ako ne dobije neke hebene hrane uskoro, poludjet će. Ted samo sliježe ramenima i kaže da nema pojma.

Lincoln ulazi na Odjel, ogleda se oko sebe i progovara.

Svi su ovdje?

Ljudi se pogledavaju. Glas koji ne poznajem odgovara.

Miles nije ovdje.

Još jedan glas.

Ni Leonard nije ovdje.

Lincoln progovara.

Zna li tko gdje je Miles?

Ja progovoram.

U Sobi. Mislim da ne želi da mu smetamo.

Kima, progovara.

Je li tko vidio Leonarda?

Ljudi se pogledavaju.

Nitko?

Svi odmahuju glavom.

Nitko?

Lincoln se smiješi, povisuje glas.

309

Leonard.

Još jednom, ali glasnije.

Leonard.

Viče.

LEONARD.

Iz jednog Hodnika začuje se glazba. Naslovna pjesma iz poznatog boksačkog filma o potpuno nepoznatom dečku iz Philadelphije koji gotovo osvoji boksačko prvenstvo. Svi se smiješe, nekolicina se smije. Glazba dolazi bliže, postaje glasnija i svi se okreću prema vratima kroz koja ulijeće Leonard, odjeven u blještavo bijelo odijelo. U jednoj ruci nosi mali kazetofon, drugom maše iznad glave.

Ljudi viču, smiju se, neki bacaju omote slatkiša i komadiće papira na njega. On staje pokraj Lincolna, gasi kazetofon, rukom daje znak da želi tišinu. Kad svi ušute, progovara.

Imamo razloga za slavlje, prijatelji.

Još povika odobravanja. Leonard čeka da prestanu i ponovno progovara.

Jučer ujutro naš mi je prijatelj Lincoln rekao da sam od sutra slobodan. U čast toga, u čast svih vas i u čast ovog mjesta, večeras se gostimo.

Naručio sam odreske i jastoge iz Minneapolisa, za desert imamo pitu od jabuka i sladoled, a u međuvremenu ćemo gledati boksačko prvenstvo.

Svi polude, urlaju i plješću. Hrle zahvaliti Leonardu i Lincolnu i rukovati se s njima. Dok to rade otvaraju se pokretna staklena vrata i poslužitelji ulaze s ogromnim pladnjevima prepunima odrezaka, kuhanih jastoga, pečenih krumpira i ogromnim zdjelama miješane salate. Stavljaju ih na stolove i odmah nastaje red.

Ja stojim na Gornjoj Razini i gledam ludilo. Gledam ljude kako uzimaju ogromne porcije hrane. Gledam Leonarda kako obilazi Sobu, govoreći jedite koliko god želite, dobro se provedite, ovo je slavlje. Gledam Lincolna kako promatra sve poput ponosnog Oca. Gledam ljude kako proždiru hranu kao da nisu godinama jeli. Svi su oni ovisnici i alkoholičari i hrana je njihovo gorivo. Gledam kako neki odlaze po repete, neki i više puta. I ja želim hrane, ali promatranje ovoga je prekrasno.

Prvi put otkako sam ovdje, a osjećam se kao da sam oduvijek oduvijek pedeset jebenih godina oduvijek ovdje svi se na Odjelu smiješe i svi su sretni. Ljudi razgovaraju i smiju se i druže. Niti jedna riječ njihovih razgovora nema veze s ovisnostima ili Alkoholizmom ili gubitkom Posla i Obitelji. Ljudi cirkuliraju, razbijaju grupice u kojima se inače skupljamo, male klike koje postoje na Odjelu i sve je to proizvod isključivo zabave. Naše prošlosti ne postoje, naši neuspjesi i sram, naše žaljenje i strava i poniženje koje svi živimo zaboravljeni su. Činjenica da nitko među nama nije zdrav u duhu i tijelu ili bilo kako drugačije ignorira se. U ovom trenu jednaki smo kao i svi ostali ljudi diljem zemlje i svijeta koji jedu i zabavljaju se i spremaju se pogledati meč. Mi smo ljudi koji jedu i zabavljaju se i čekaju da počne meč. Želim hrane, ali ovo je prekrasno. Prekrasno.

Čujem svoje ime dvaput. Okrećem se prema kauču Leonard me zove. Pokazuje mi prazno mjesto pokraj sebe i kaže da ga je sačuvao za mene i neka uzmem nešto hrane i uživam. Smiješim se i krećem prema stolu. Dok prolazim pokraj stola koji se nalazi tik do stepenica, vidim Čovjeka bez Ruku. Nema nikog pokraj njega. Sjedi sâm.

310

Hej.

Pogleda me. Oči su mu mrtve.

Da ti donesem hrane?

Bulji u mene.

Donijet ću ti što god želiš. Pomoći ti ako trebaš pomoć.

On se smije.

Jebi se, čovječe.

Što?

To je sve sranje, čovječe. Sve ovo.

Što to znači?

Ovo je samo preseravanje. Većina ovih idiota će biti mrtva ili na drogi u sljedećih pet mjeseci. Ovo je jebena šala.

Želiš hrane ili ne?

Želim malo jebenog heroina. Doneseš mi to?

Žao mi je.

Okrećem se i odlazim.

Želim malo jebenog heroina, Budalo. Doneseš mi to?

Silazim niz stepenice. Ne obraćam pažnju na njega. Dok stajem u red za hranu čujem ga kako odguruje stolac i kaže jebi se, jebite se svi. Uzimam tanjur i velik odrezak i svijetlocrvenog jastoga i pečeni krumpir. Režem krumpir na pola i mažem ga maslacem i kiselim vrhnjem. Preskačem salatu. Na kraju stola je hladnjak pun sokova i uzimam bezalkoholno pivo. Bezalkoholno pivo će biti dobro.

Sjedam pokraj Leonarda i počinjem jesti. Dok jedem, slušam njega i Mattyja i Pedijatra ovisnog o Xanaxu i Korporacijskog Odvjetnika ovisnika o cracku kako razgovaraju o meču. Matty i dalje navija za manjeg. Leonard za većeg. Doktor priča o udarcima u glavu koje su obojica primili u prošlosti i ozbiljnosti udaraca u odnosu na njihovu veličinu. Predviđa da će veći pobijediti. Odvjetnik kaže manji. Ima predosjećaj.

Jedem polagano. Počinjem od odreska, režem ga na komadiće, pa te komadiće u još manje. Jedem komadiće jednog po jednog, povremeno stavljam malo krumpira na njega, povremeno umačem vilicu u maslac i kiselo vrhnje. Zadržavam svaki zalogaj, puštam da se otopi u ustima. Puštam da se okus rijetkog crvenog mesa upije u moj jezik, puštam sokove da mi ispune usta. Borim se da ne jedem više, da ne gutam tri-četiri komada odjednom, da ne pojedem pet ili deset ili koliko god odrezaka, no borba nije preteška. Ovo što jedem bolje je od svega što sam ikad jeo. Ono što imam je sve što trebam. Zadovoljan sam time. Završavam s odreskom, prelazim na jastoga. Skidam mu gornji oklop, otkidam rep od tijela. Režem meso s donje strane repa i otkidam ga u jednom lcomadu. Držim ga u ruci i namačem u ostatale maslaca. Zagrizem. Zadržavam ga u ustima, puštam da se rastopi, pa gutam. Još jednom pa još jednom. Kad sam gotov s repom prelazim na kliješta. Vadim meso i jedem ga. Jednako je dobro kao i ono iz repa.

311

Gotov sam i sretan i pun. Ustajem s tanjurom i bacam pogled na stolove na njima ima još hrane. Ne uzimam je. Oduprijet ću se nagonu da pojedem sve što vidim, da jedem dok ne padnem u komu, da jedem dok ne prestanem osjećati, da jedem i više od toga. Čistim ostatke s tanjura stavljam tanjur k ostalom prljavom posudu. Uzimam novi tanjur s novim odreskom i novim jastogom i novim krumpirom. Prokleto snažno ih želim želim želim želim. Odlazim do svoje Sobe. Kucam na vrata, nema odgovora. Otvaram vrata i ulazim. Miles leži na krevetu s licem u jastuku. Ne želim mu smetati. Stavljam tanjur na njegov ormarić i izlazim. Zatvaram vrata za sobom i vraćam se tamo gdje sam sjedio.

Gledam oko sebe, promatram druge, većina ih još uvijek jede. Većina ima hranu po cijelom licu i košuljama, većina je zaboravila na noževe i vilice i jedu rukama. Trgaju odreske i guraju ih u usta, trgaju jastoge i guraju ih u usta, drže krumpire među prstima i jedu ih kao jabuke. Žvaču otvorenih usta i guraju još hrane i prije nego što progutaju ono što su žvakali. U kratkim trenucima između zalogaja, brišu se rukavima svojih košulja, svojim rukama, papirnatim salvetama koje su toliko prljave da se raspadaju. Ližu si prste i usne, ližu ruke, ližu kosti iz odrezaka, sišu oklope jastoga.

Smijem se onome što vidim. Kao da gledam nešto iz Rima. Orgije s hranom i prekomjerna požuda. Orgijanje proždrljivosti i pohlepe i gladi. Nikoga nije briga kako izgledaju kako se ponašaju, samo žele još, još, još. Nikoga nije briga za ovisnosti koje su ovamo došli kontrolirati. Ovisnosti su puštene na slobodu. Hrana je droga, kemikalija, tvar. Nikoga nije briga što uzimaju najviše što mogu podnijeti, što uzimaju više nego im je potrebno. Kad bi mogli, pojeli bi namještaj, police, tanjure, salvete, stolove, aparat za kavu. Rastrgali bi pod pojeli sag, ljepilo, čavle, daske. Kad se na njemu ne bi gledala utakmica, vjerojatno bi pojeli i televizor. Nikoga nije briga što jedu. Samo žele još.

Leonard gleda na sat. Ustaje, bijelog odijela prekrivenog mrljama, i objavljuje da će uskoro meč. Ljudi hrle na sjedala blizu televizora, hrle prema stolovima po posljednje runde hrane. Lincoln dolazi do Leonarda i kaže mu da mora ići doma — Leonard ustaje i zahvaljuje

Lincolnu što je dopustio sve ovo i objavljuje njegov odlazak svima. Lincoln izlazi uz pokliče odobravanja.

Čim izađe, Leonard izvlači ogroman svežanj novčanica i bilježnicu i kaže da je kladionica otvorena. Svi hrle prema njemu i nude oklade, toliko oklada da Leonard jedva prati. Pedeset dolara, deset dolara, par cipela vrijednih petnaest dolara, sat, zlatni lančić, narukvica, orgije se nastavljaju. Jedan želi uložiti svoj vjenčani prsten, ali mu Leonard ne dopušta.

Okrećem se prema televizoru. Razni stručnjaci predviđaju ishod meča. Matty, koji sjedi pokraj Leonarda s druge strane, razgovara s ljudima na televiziji uz svoje pseudopsovke, hebi ga, u kukac, pipka materina. Netko mu kaže da je bolje da odustane i jednostavno počne opet psovati, ali on kaže nema šanse nema šanse neću nikad više.

Komentatori objavljuju da je vrijeme i Soba utihne i svi se usredotoče na televizor. Boksači ulaze u ring. Veći, koji je Izazivač, ulazi prvi. Visok je oko sto devedeset šest centimetara, težak sto deset kilograma, građen kao medvjed, s debelim slojem mišića i tankim slojem masti. Manji, koji je aktualni Prvak, visok je sto osamdeset osam centimetara i težak sto dva kilograma. Za razliku od svog protivnika, nema ni grama sala na tijelu i tamna koža mu sjaji kao da je izrezbaren iz poliranog čelika. Obojica su prekriveni kapima znoja, što pokazuje da su zagrijani i spremni za borbu. Bit će ovo zabavna noć.

Nakon himne i uvoda, čuje se zvono i počinje prva runda. U boksu runde traju tri minute s jednominutnim prekidima između svake od dvanaest rundi. U većini mečeva boksači

312

koriste prve dvije runde da ispipaju protivnikove slabosti i prednosti. Ostatak borbe provedu izbjegavajući njegove snage i iskorištavajući slabosti. Ovdje nema tih sranja. Boksači pojure jedan prema drugom i odmah se počnu udarati snažno i opasno. Jedina vidljiva strategija je pokušati uništiti onog drugog što prije. Nakon otprilike trideset sekundi, manji udara većeg desnom šakom u čeljust. Većem se zatresu noge i zatetura prema natrag. Manji ga prati, zarobljava ga uz uže Ringa i sljedeću minutu nemilosrdno mlati njegova rebra, trbuh, ramena i čeljust. Kad mu se umore ruke i više ne može udarati, veći kreće u protunapad. Gura manjeg i počinje ga mlatiti na isti način kao što je on do maloprije njega. Na kraju runde, obojica teturaju prema svojim kutevima. Cijelo vrijeme sam na nogama i navijam, poput većine ljudi s Odjela. Sljedeća runda je ista kao i prva. Zvono zvoni, boksači se približavaju, pokušavaju nokautirati protivnika. Nema nikakve obrane ni nikakve strategije. Obojici počinje oticati lice, obojica krvare iz usta, nosa i posjekotina iznad očiju, obojica su prepuni tragova užeta i kože na prsima, leđima i ramenima. Nitko na Odjelu ne sjedi cijelo vrijeme.

Htjeli to priznati ili ne, svi muškarci vole tučnjavu. Gledanje ili sudjelovanje u jednoj budi u nama naša istinska ja, oslabljena tisućama godina kulture, koja stalno moramo potiskivati zbog važnijeg dobra. Stati pred drugog muškarca i ozlijediti ga ili biti ozlijeđen je ono za što su muškarci stvoreni. Boks nam omogućava da živimo potiskujući te instinkte, ali da ipak dobijemo osjećaj borbe.

Počinje šesta runda. Obojica izgledaju iscrpljeno, kao da im tijela više ne žele, no srce i um im ne daju da stanu. Pažljivo hodaju do centra ringa i počinju polako kružiti jedan oko drugoga. Svaki zamahuje nekoliko puta, udarcima koji su više namijenjeni da protivnika drže na udaljenosti, manje da ga ozlijede, i onda manji udara. Udara snažno lijevom rukom ravno posred čeljusti svog protivnika. Veći pada, kao pokošen, i pada na leđa, oči upire u strop. Odjel ludi. Muškarci urlaju i mašu rukama, neki viču ostani dolje drugi viču digni se, a iznad svega čujem Mattyja kako urla uspjet će, moj će uspjeti.

Veći sjeda, trese glavom, i dok sudac nabroji do devet, ustaje. Sudac ga pita je li mu dobro i on kaže da jest iako je očito da nije, da je jedva svjestan. Sudac daje znak da nastave s borbom i obojica oprezno prilaze bliže. Matty viče manjem da ga udari nokautira jedan udarac je dosta samo ga nokautiraj, ali manji ne može. Izgleda da ga je zadnji udarac iscrpio jednako kao i Protivnika. Ostatak runde samo se naguravaju, obojica preiscrpljeni za prave udarce.

Između rundi Matty ustaje i nervozno hoda. Leonard mu kaže da sjedne, ali Matty ne može. Trese glavom i udara nogom o pod, preklinje manjeg da izađe i razbije većeg. Kad se oglasi zvono, vrišti hajde budalo, daj.

Runda počinje sporo, ali nakon otprilike trideset sekundi, dok suparnici stoje usred ringa, veći desnicom udara manjeg posred nosa. Nos puca uz eksploziju krvi i manji pada na koljena. Otamo pada licem na tlo.

Soba eksplodira. Većina ljudi viče ustani ustani, nekolicina si čestita i govori gotovo je. Na broju osam manji se diže i sudac ga pita je li dobro i iako su mu lice i usta prepuni krvi on kaže da jest. Sudac se odmiče i veći zabija još jednu savršenu desnicu u nos manjeg. Manji pada prema natrag, preko užadi, izvan ringa. Oči su mu zatvorene i ne miče se. Meč je gotov.

Muškarci slave urlaju bacaju prazne limenke od soka na televizor ustaju i odlaze. Usred sve te buke najjasnije čujem jednu stvar. Mattyja kako viče sranje sranje sranje. Bulji u televizor u potpunoj nevjerici, samo bulji i viče sranje sranje sranje. Leonard ustaje, stavlja mu ruku na rame i kaže to je samo meč, ništa veliko, i Matty prestaje vikati i kaže znam, ali kad čovjek za kojeg navijam izgubi, jebem mu, to mi slomi jebeno srce. Leonard kaže da poznaje taj osjećaj i grli ga. Razdvajaju se i Matty kaže sranje televizoru još jednom i Leonard

313

počne obilaziti Sobu sređujući oklade. Stavio je većinu svog novca na većeg, ali u znak dobre volje odriče se svih oklada koje je dobio i plaća sve koje je izgubio.

Ja dugo ostajem budan razgovarajući s Mattyjem i Tedom i Leonardom i nekim drugima koji dolaze i odlaze. Razgovaramo o meču i puštamo Mattyja da govori veći dio vremena. Svaka nada u prestanak psovanja je nestala nestala nestala. Jedemo pitu od jabuka i sladoled, pušimo cigarete i pijemo kavu. Gledamo glavne trenutke meča na vijestima i ponovno i ponovno proživljavamo iskustvo gledanja. Nitko ne ide spavati. Odjel je prepun u dva sata iza ponoći. Sutra se vraćamo u stvarnost. Svi su budni jer nitko ne želi da noć završi.

U otprilike četiri sata ujutro dižem se s kauča i odlazim u Sobu. Otvaram vrata i mračno je i tiho Miles spava. Liježem u krevet i razmišljam o Lilly. Razmišljam o tome kako spava na Medicinskom Odjelu i kako mi je blizu i kako je daleko od mene kako daleko. Ona je na Medicinskom Odjelu i to je blizu, no razdvaja nas cijeli svijet. Nedostaje mi. Nedostaje mi.

Ovo je bila jedna od najboljih noći u mom životu. Hrana i prijatelji i borba. Stvari koje volim s ljudima koje volim. Bilo je gotovo savršeno.

Gotovo.

Nedostaje mi Lilly.

Nedostaje mi Lilly.

Nedostaje mi Lilly.

314

Budim se. Ne sjećam se da sam zaspao i da sam spavao. Nije bilo snova. Nikakvih snova.

Ustajem iz kreveta. Sunce dolazi kroz prozor. Jarko Sunce. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidio Sunce.

Odlazim u Kupaonicu i tuširam se i perem zube i brijem se. Izbjegavam zrcalo. Ne gledam si oči i ne gledam se uopće. Tuširam se perem zube brijem.

Oblačim se i izlazim iz Sobe. Odlazim na Odjel, svi rade svoje poslove. Pogledam ploču s poslovima da vidim imam li i ja zadatak i moje ime je ispod riječi Pozdravljač. Smijem se. Ja sam Pozdravljač, posao mi je pozdravljanje. To je smiješno.

Odlazim na doručak Hodnici su svijetli nije me više briga za Hodnike. Oni su takvi kakvi jesu ne mogu ih promijeniti.

Uzimam pladanj i vafle i kavu i krafnu s pekmezom. Ulazim u Blagovaonicu. Vidim svoje prijatelje za stolom u kutu. Uvijek su u kutu.

Sjedam. Miles, Leonard, Matty i Ted. Nepoznati muškarac sjedi na suprotnom kraju stola. Pogledam Leonarda pokazujem prema njemu Leonard sliježe ramenima. Sad sam Pozdravljač i idem ga pozdraviti.

Pomičem se do kraja stola. Sjedam nasuprot tog čovjeka. Star je, vjerojatno u kasnim šezdesetima. Ima kratku sijedu kosu, gustu za njegovu dob, i iako je neuredna, lako bi se izravnala češljem. Vrlo je mršav i ispijen. Koža mu je prekrivena mrljama, vene mu iskaču ispod kože na rukama. Bulji u svoj tanjur. Polako jede sočnu hrpu jaja sa sirom. Progovaram.

Bok.

Podiže pogled. Ima oštre plave oči, jedno od njih je natučeno i plavo. Ima dug tanak nos i tanke usne. Područje između gornje usne i nosa prekriveno mu je krvavim plikovima.

Što hoćeš?

Glas mu je slab i ukočen, kao udarac ravnala o stol.

Ja sam Pozdravljač. Došao sam te pozdraviti.

Idi pozdravi nekog drugog.

Smijem se.

Gubi se.

Ponovno se smijem.

Nestani, seronjo mali.

Pružam mu ruku preko stola.

Ja sam James.

Ne prihvaća je.

Gubi se, James. Seronjo.

Zašto ne sjedneš sa mnom i mojim prijateljima?

315

Pokazujem prema drugom kraju stola. Prijatelji me gledaju.

On ih pogleda, pa se ponovno okreće prema meni.

Radije bih bio sam.

Ne, ne bi.

Da, bih.

Da si zaista želio biti sam, sjeo bi za prazan stol.

Čovjek bulji u mene i ja u njega. Napet je, ja nisam.

Ti si mali seronja.

Smiješim se.

Znam.

Ja sam Michael.

Drago mi je, Michael.

Ustaje i seli se na drugi kraj stola i ja ga slijedim. Sjedamo i predstavljam ga svima. Ispočetka je tih. Sjedi i sluša naše razgovore. Razgovaramo o Čovjeku bez Ruku koji je jutros otišao i rekao da ide nabaviti nešto heroina i da ga nije briga što nema ruke, da samo želi jebenog heroina. Michael počinje postavljati pitanja, o Čovjeku bez Ruku, o nama, o tome što radimo i zašto smo ovdje. Odgovaramo na njih i postavljamo ih njemu. Najprije ne želi odgovoriti, no nakon nekoliko minuta kaže ionako ćete saznati prije ili kasnije. Kaže nam da je visoko pozicionirani Službenik jednog velikog Katoličkog sveučilišta na Srednjem zapadu. Kaže nam da je u braku pedeset i jednu godinu i ima sedmero djece. Kaže da je njegova žena prestala spavati s njim nakon što se rodilo zadnje, budući da nije htjela više djece, a vjerovala je da seks služi isključivo tome. Kaže nam da je počeo posjećivati kurve. Ne one skupe, nego cure s ceste. Kaže nam da je postao ovisan o njima i o opasnosti koju je to donosilo i riziku spolnih bolesti. Kaže nam da mu je jedna kurva dala malo cracka i ubrzo je postao ovisan i o njemu. Obje su ovisnosti postale povezane. Trebao je kurve i trebao je crack. Nije mogao imati jedno bez drugog i trebao je i jedno i drugo cijelo vrijeme. Trebao je kurve i crack svaki dan. Uhvatili su ga kad ga je prepoznala i pokušala ucijeniti Studentica njegova Sveučilišta, koja je u isto vrijeme bila kurva. Odlučio je prestati pa je otišao Svećeniku i ispovijedio se. Svećenik mu je rekao da kaže svojoj Ženi, a Žena mu je oprostila pod uvjetom da prestane. Nije mogao prestati. Ponovio je sve već isti dan i opet sljedeći. Ostavio je Ženu i proveo osam dana u jeftinom motelu s onoliko kurvi i onoliko cracka koliko si je mogao priuštiti. Popušio je toliko da si je lulom opekao usta. Kad je potrošio sav novac vratio se doma gdje ga je čekala Žena. Pozvala je Svećenika, istog Svećenika. Svećenik ga je dovezao ovamo. Došao je prije četiri dana i dosad bio na detoksikaciji.

Smijemo mu se i smijemo se njegovoj priči. Isprva je ljut i zbunjen našim smijehom, ne razumije ga. Nastavljamo se smijati. Počinjemo pričati svoje priče. Matty priča o pušenju s kurvom koja mu je spržila testise upaljačem. Ted priča kako je pušio s Mamom i kako su napušeni otišli plesati narodne plesove. Ja pričam kako sam se jednom napio s kurvom i onesvijestio se i probudio se u nekoj uličici bez hlača i cipela s praznim novčanikom između guzova. Pričamo i smijemo se i Katolik Michael shvaća da se ne smijemo njemu, nego s njim. Da smo isti kao i on, jednako grozni kao i on, i da ga ne osuđujemo. Počinje se smijati. Svi smo grozni. Lakše se smijati nego plakati zbog toga. Svi smo grozni.

316

Završavamo s jelom i odlažemo pladnjeve i odlazimo na Predavanje o drogi i alkoholu na radnom mjestu. Michael jedini sluša, mi ostali kartamo. Kad Predavanje završi, Leonard daje omotnice Mattyju, Tedu i Milesu. Kaže im da ih otvore nakon što ode. Meni kaže da dođem do njegove Sobe u jedanaest sati.

Izlazimo iz Predavaonice i Joanne me čeka ispred vrata. Moli me da dođem u njezin ured. Prolazimo hodnicima i kad dođemo na odredište ona sjeda na kauč, a ja na stolac. Oboje palimo cigarete. Progovara.

Čujem da si jučer bio u tvornici cracka.

Bio sam na mjestu gdje mnogo ljudi puši crack, ali to nije bila tvornica cracka.

Koja je razlika?

U tvornicama cracka obično imaju zalihe i obično ih netko vodi i osigurava. Ovo je bila samo napuštena Zgrada u koju ljudi odlaze pušiti.

Kako je bilo?

Smrdilo je.

To si zapamtio?

Ne.

Kima glavom i čeka da nastavim. Kad to ne učinim, progovara. Jesi li mu bio blizu?

Jesam.

Koliko blizu?

Dodirnuo sam ga i mogao sam ga uzeti.

Jesi li želio?

Žarko.

Zašto nisi?

Odlučio sam da neću.

Tako jednostavno?

Tako jednostavno.

Zvuči lako.

Nije bilo.

Misliš da ćeš moći tako na dugi rok?

Bit će teže nego neku večer, ali da.

Zašto će biti teže?

Volim Lilly više od droge. Zbog toga je odabrati između toga da pomognem njoj ili se pozabavim sobom bilo lako. Kad budem sam s tim stvarima, bilo crackom ili bocom, radit će se samo o meni i morat ću odlučiti pobrinuti se za sebe ili ne.

Što misliš da ćeš učiniti?

Znaš što mislim.

317

Smiješi se.

Vidjela sam Lilly jutros.

Gdje?

Otišla sam do Medicinskog Odjela da vidim kako je.

I kako joj je?

Dobro s obzirom na sve. Mislim da je ponajviše zabrinuta i neugodno joj je.

Oko čega je zabrinuta?

Svoje Bake i nabavljanja novca da ostane ovdje.

Postoji li kakva Financijska Pomoć koju može dobiti?

Postoji, ali obično dugo traje da se sredi. Pokušavamo to požuriti doduše.

Hoće li moći ostati?

Nadam se.

Što ako neće?

Ne znam.

Skrećem pogled. Buljim kroz prozor iza Joanneina stola. Vani je vedro i sunčano, poput proljetnog jutra. Jutro puno života, jutro puno novih početaka. Još uvijek mogu pobjeći. Pobjeći od zatvora i svoje prošlosti. Pobjeći s Lilly bježati dok ne budemo sigurni i bježati dok ne nađemo neki život za sebe. Bijeg je još uvijek moguć, ali ne želim bježati. Bježao sam cijeli život umoran sam od bježanja. Buljim kroz prozor, ali prozor ne daje odgovore. Oni će doći s vremenom. Jutro je puno novih početaka.

O čemu razmišljaš?

Odgovorima.

Jesi li ih našao?

Ne.

Hoćeš. Odgovori uvijek dođu.

Počinjem to shvaćati.

Pali još jednu cigaretu. Ja palim još jednu cigaretu.

Želim razgovarati s tobom o tvojem Popisu i preostalom vremenu ovdje.

Dobro.

Ken mi je rekao da misliš da ćeš biti gotov s Popisom do kraja dana.

Da.

To je dosta brzo.

Znam što moram reći.

Smisao toga je da očistiš svoju savjest i tako počneš novi život bez krivnje, žaljenja i srama. Misliš da ćeš to postići?

318

Da.

Ken kaže da nisi siguran da želiš to proći sa Svećenikom.

Moglo bi biti neugodno za njega.

Svećenici koji to rade čuju mnogo strašnih stvari. Sigurna sam da će tvoj moći podnijeti to.

Ako ti tako kažeš.

Želiš li porazgovarati sa mnom o tome?

Ne.

Ima li to kakve veze s tvojim osjećajima prema Bogu?

Što god se događa između mene i nekog Svećenika nema nikakve veze s mojim osjećajima prema Bogu.

Jesi li siguran?

Da.

Pošteno. Kad želiš to obaviti?

Što prije.

Odmah ujutro?

Aha.

Sredit ću ti Sobu i Svećenika. Osigurat ću da Svećenik bude sposoban podnijeti što god mu imaš reći. Dođi do mog ureda poslije doručka i otpratit ću te tamo.

Hvala.

Kad to završiš, Program ti je više-manje gotov.

Što to znači?

Da ćeš onda otići.

Kad?

Prekosutra.

Smiješim se.

Odlično.

Imaš li kakve planove?

Možda odem do Brata na par dana. Onda ću otići u Ohio i odslužiti kaznu.

Čujem da si zadovoljan s tim kako je to ispalo.

Jesam. Jako zadovoljan.

Jesi li zabrinut?

Nisam, samo želim to što prije obaviti.

Što ćeš s Lilly?

319

Nadam se da će ona ostati ovdje. Budući da ja neću, pretpostavljam da ću smjeti razgovarati s njom i nešto ćemo smisliti. Ako ne ostane ovdje, smislit ćemo nešto drugo.

Na primjer?

Ne znam. Nadam se da će ostati.

Kima, čeka da nastavim. Kad ne nastavim, progovara.

Dođi do mene ako budeš imao kakvih pitanja dok budeš radio Popis.

Hoću.

Ustajem i odlazim. Pri izlasku pogledam njezin sat, gotovo je jedanaest. Odlazim natrag na Odjel i kucam na Leonardova vrata. On pita tko je i kažem James. On kaže uđi i otvaram vrata i ulazim.

Na podu pokraj vrata leži mali crni kožni kovčeg, na krevetu je otvorena putna torba. Leonard je pažljivo puni uredno složenim košuljama. Progovara.

Kako si, Mali?

Sjedam na rub kreveta.

Dobro. Kako si ti?

Sretan sam što idem doma.

Što ćeš napraviti?

Jedan od mojih dečki dolazi po mene i vozi me u Las Vegas. Vjerojatno ćemo stati i pogledati Mount Rushmore i Old Faithful i još neke znamenitosti usput.

Smijem se.

Zvuči dobro.

A ti, kakvi su tvoji planovi?

Čini se da izlazim prekosutra. Pokušat ću otići do Brata i ostati par dana kod njega. Onda idem u Ohio.

Jesi li zabrinut zbog Ohia?

Ne.

Vjerojatno ti to ne trebam reći, ali ako te netko zajebava, suprotstavi se. Dovoljno je da im pokažeš da si se spreman boriti da ih držiš podalje od sebe.

Nadam se da ću izbjeći ta sranja, ali učinit ću što budem morao.

Smiješi se.

Dobar si ti dečko.

Smijem se.

Hvala, Leonarde.

Završava pakiranje i zatvara torbu. Poseže u stražnji džep i izvlači lisnicu i iz nje karticu koja nalikuje na posjetnicu. Sjeda na krevet nasuprot mene i pruža mi je.

Ovo su sve moji brojevi i mjesta gdje me možeš naći.

320

Uzimam je.

Ako ikad nešto zatrebaš, bez obzira gdje i što, nađi me i ja ću se pobrinuti za tebe.

Pogledam karticu, pa Leonarda.

Ovdje ima pet različitih prezimena, Leonarde.

Smiješi se.

Koristim različita imena u različitim mjestima. Svako ime ima svoj broj. Najbolji je broj u Vegasu, ali mogu me naći na svima.

Spremam karticu u džep.

Hvala ti, Leonarde.

Kima.

Čuo sam i da Lilly ima neke financijske probleme. Nemoj više brinuti o tome. Ostat će ovdje i oporavit će se.

Smiješim se.

Što?

I on se smiješi.

Ljubav je predivna stvar, Mali.

Nisi trebao to učiniti, Leonarde. Ti—

Reci hvala, Mali.

Smiješim se.

Hvala ti, Leonarde. Mnogo ti hvala.

Ponovno kima.

Još jedna stvar.

Što?

Prije nego što ovo kažem, želim ti reći da ne želim omalovažiti tebe, tvoju Obitelj ili tvog Oca, i ako misliš da mu se neće svidjeti ovo što ću ti reći, reci mi.

U redu.

Duboko udiše, zadržava dah na trenutak, izdiše. Pogleda me nervozniji nego ikad.

Uvijek sam se želio oženiti. Uvijek sam želio imati djecu. Da budem precizniji, htio sam imati Sina. Razmišljam o tome već neko vrijeme, zapravo otkad sam te upoznao, i odlučio sam da bih želio da odsad ubuduće budeš moj Sin. Pazit ću na tebe kao da si moj pravi Sin i savjetovat ću te i pomoći ti u životu. Kad si sa mnom, a nadam se da ćemo se viđati nakon što odemo odavde, predstavljat ću te kao svog Sina i svi će se prema tebi odnositi tako. U zamjenu, molim te da me uključiš u svoj život. Naš odnos vani zamišljam u velikoj mjeri kao što je bio ovdje. Mi smo prijatelji, vjerujemo jedan drugome, pomažemo si u usranim vremenima, zajedno uživamo u dobrima. Ako ikad bude problema s tvojim pravim Tatom, tražit ću da zanemariš ovaj dogovor i poštuješ njega više nego mene.

Je li to šala, Leonarde?

321

Odmahuje glavom.

Ni blizu.

Želiš da ti budem Sin?

Kima.

Da.

Jesi li siguran u to, Leonarde? Malo sam sjeban.

Znam kakve probleme imaš, Mali. Vjeruj mi. Ali kad bih imao Sina, volio bih da bude poput tebe.

Smiješim se.

Zvuči super.

Jesi siguran, Mali?

Da.

Jer malo sam sjeban.

Smijem se.

Ne smeta mi to.

On se smije.

Dobro.

Ustaje.

Sad uzmi neku od ovih prokletih torbi i isprati me. Ovo neće biti samo igra i zabava.

Smijem se i ustajem i uzimam kovčeg. Leonard hvata torbu, prebacuje je preko ramena i izlazimo iz Sobe. Prolazimo Hodnicima. Moli me da pozdravim sve u njegovo ime i kaže da ne želi to sam obaviti. Ne voli oproštaje, bilo ih je previše u njegovom životu. Moli me da Milesu, Mattyju i Tedu dam broj koji ide uz njegovo pravo ime i ja mu kažem da hoću i moli me da karticu nikome ne pokazujem. Obećajem mu da ću je držati sigurnom i skrivenom.

Prolazimo kroz predvorje Klinike i pokraj recepcije i kroz glavna vrata. Vani je parkiran ogroman bijeli potpuno novi Mercedes Benz. Otvaraju se vozačeva vrata i izlazi visok, jak muškarac u crnom svilenom odijelu. Ima dug, dubok ožiljak preko jednog obraza i izgleda poput medvjeda. Zlog medvjeda. Medvjeda koji bi čovjeka pojeo živog da dobije priliku. Leonard se smiješi.

Brzi.

Muškarac progovara.

Pozdrav, Šefe.

Grle se. Leonard progovara.

Hvala što si došao.

Nema na čemu.

Ovo je novi Auto?

322

Aha, sviđa vam se?

Da. Bijel je i nov. Upravo ono što sam želio.

Dobro.

Leonard se okreće prema meni, pokazuje mi da priđem.

James.

Prilazim mu.

Ovo je Brzi. On je jedan od boljih najboljih prijatelja i poslovni suradnik. Ne zovu ga Brzi jer brzo trči, pa budi oprezan.

Brzi, ovo je moj Sin, James.

Rukujemo se. Brzi pogleda Leonarda.

To je onaj o kojem si mi pričao?

Da, i puno je opakiji nego što izgleda, pa i ti budi oprezan.

Smije se, pogleda me.

Drago mi je, Mali.

I meni.

Leonard otvara stražnja vrata i baca torbu na stražnje sjedalo. Daje mi znak da donesem kovčeg i ja prilazim i bacam ga na stražnje sjedalo. Leonard zatvara vrata i okreće se prema Brzom.

Krenimo, Brzi.

U redu, Šefe.

Brzi obilazi auto i sjeda za volan. Leonard se okreće prema meni. Ako ti nešto treba, nazovi me. Nemoj zaboraviti to.

Neću.

Bilo je lijepo liječiti se s tobom. Javit ću ti se uskoro.

Hvala ti za sve, Leonarde. Spasio si mi život, na mnogo načina. Hvala.

Smiješi se.

Sam si sebi spasio život.

Smiješim se. Leonard iskoračuje i grli me. Grlim i ja njega. Pušta me i odmiče se i pogleda me u oči.

Budi jak. Živi časno i dostojanstveno. I kad misliš da ne možeš, drži se. Ja se ponosim tobom i ti bi se trebao ponositi sobom. Gledam ga. U oči.

Nedostajat ćeš mi, Leonarde.

Vidimo se uskoro, Sine.

Kimam. Ne dopuštam si zaplakati. Leonard se okreće i otvara suvozačeva vrata i sjeda i zatvara vrata i auto kreće. Ja stojim i gledam za njim. Dok odlazi cestom koja vodi iz i u Kliniku, spušta se staklo na suvozačevoj strani i iz njega izlazi stisnuta šaka. Šaka je visoko u

323

zraku. Dok gledam šaku i Leonarda i sve što mi predstavljaju kako odlaze, gotovo počinjem plakati. Leonard i njegova šaka. Gotovo počinjem plakati.

Stojim tamo i gledam niz cestu kad auto ode. Stojim tamo pet minuta i gledam niz cestu. Teško je zamisliti da je Leonard otišao. Neobični, ljubazni, opaki i veličanstveni Leonard. Sotona i Svetac. Nedostajat će mi. Nedostajat će mi.

Okrećem se i vraćam u Kliniku. Odlazim u Blagovaonicu. Stajem u red i uzimam pladanj i porciju zapečene tune s tijestom. Jela su se počela ponavljati. Već sam jeo zapečenu tunu s tijestom. Nadam se da je nikad više neću vidjeti.

Sjedam sam za prazan stol. Počinjem jesti. Ne znam što je tuna, a što tijesto. Svejedno jedem. Zalogaj po zalogaj. Punim želudac. Nedostaje mi Lilly i nedostaje mi Leonard. Sâm sam za praznim stolom. Punim želudac. Zalogaj po zalogaj. Pojedem sve. Ustajem i osjećam želju za još želim još četrdeset ili pedeset porcija želim bačvu tog tuna i tijesto sranja.

Vidim Milesa kako mi prilazi i smiješi se. Ponovno sjedam. Još uvijek želim još, još, još.

Bok, James.

Miles sjeda nasuprot mene.

Bok.

Stavlja salvetu na krilo, uzima vilicu.

Kako si danas?

Dobro. Ti?

Imam dobre vijesti.

Što?

Žena me nazvala jutros.

Što je rekla?

Rekla je da je probdjela noć razmišljajući o nama i da je dugo sjedila i gledala naše Dijete i odlučila mi dati drugu priliku. Dolazi ovamo i upisat će se u Obiteljski Program i pokušat ćemo srediti stvari među nama. Nema garancije, ali pokušat ćemo.

Smiješim se.

To je odlično. Veliko poboljšanje u odnosu na jučer.

Blago rečeno.

Ne znam je li čestitam prava riječ, ali čestitam.

Smiješi se.

Hvala ti, James. Hvala.

Prestajemo govoriti. Samo sjedimo. On jede, a ja buljim pred sebe. Udobno je. Opuštajuće. Lijepo. Sjediti i šutjeti. Sjediti i buljiti ni u što. Sjediti i isključiti misli. Samo sjediti. Nema nelagode ni tjeskobe. Miles je u svojem Svijetu, ja u svojem. Samo sjedimo.

Miles završava s jelom i ustaje i čeka da ja primijetim da je ustao. Kad primijetim, ustajem i ja i odlažemo pladnjeve. Hodamo Hodnicima i Miles odlazi na Predavanje, a ja ne.

324

On me pita zašto ne idem i kažem mu da odlazim za dva dana i da ne trebam više Predavanja ispredavali su mi dovoljno. Smije se i ja odlazim natrag na Odjel u telefonsku govornicu. Zovem Mamu i Tatu. Oni su na drugom kraju svijeta i tamo je rano jutro. Tata se javlja na telefon. Zvuči kao da je spavao. Pitam ga da li da nazovem kasnije i on kaže ne, pričekaj sekundu. Čekam. Mama podiže slušalicu i kaže bok i isto zvuči kao da spava. Tata uzima drugi telefon. Čuje se jeka i zvuk kasni.

Kažem im da odlazim odavde za dva dana. Oboje su iznenađeni. Tata pita jesam li spreman za odlazak i ja kažem da se osjećam spremnim, ali neću biti siguran dok ne izađem. Mama pita što to znači i kažem joj da neću znati koliko mi je bolje, ako mi je uopće bolje, dok ne izađem u vanjski Svijet. Tata pita što to znači i kažem mu da je ovdje lako ostati trijezan jer me ništa ne mami. Pita me jesam li spreman suočiti se s iskušenjem i kažem mu da vjerujem da jesam, ali neću znati dok ne izađem. On frustrirano uzdiše. Mama frustrirano uzdiše.

Pitam ih kako su i kažu da su dobro. Pitam ih kako je u Tokiju i Mama kaže da bi voljela da su bliže kako bi mi mogli pružiti više potpore. Kažem joj da su učinili i više nego dovoljno. Tata kaže da je zabrinut za mene i ja mu kažem da ne treba biti, da se nikad nisam osjećao bolje ili snažnije. On kaže da je to smirujuće. Ne zvuči kao da ga to smiruje.

Pitaju me kakvi su mi planovi i kažem im da ću nazvati Boba i provesti nekoliko dana s njim, a onda otići u Ohio i odslužiti kaznu. Pitaju me kako ću doći tamo i kažem im da ću vjerojatno ići autobusom. Nude mi avionsku kartu, ali kažem im hvala, ali ne. Mama me pita trebam li išta i kažem da ne. Tata mi kaže da ih nazovem kad dođem k Bobu i obećajem da hoću. Kaže mi da pazim na sebe. Kažem mu da hoću. Mama mi kaže da pazim na sebe. Kažem joj da hoću. Kažu mi da me vole i ja kažem njima da ih volim i prekidamo vezu.

Zovem Brata. Nije doma pa ostavljam poruku. Kažem mu da me puštaju prekosutra i da bih volio da dođe po mene. Kažem mu da nije problem ako ne može i da ću se snaći. Pitam ga mogu li ostati nekoliko dana kod njega, spavati na kauču, podu ili gdje god ima prostora, i ako me pokupi i ako ne. Molim ga da me nazove. Ostavljam mu broj. Prekidam.

Izlazim iz govornice i odlazim do polica gdje sam našao bojice za bojanku. Pokraj bojica je mala hrpa žutih blokova. Pokraj blokova je šalica puna kemijskih olovaka. Uzimam blok i olovku i odlazim na Gornju Razinu i uzimam veliku šalicu kave vruće i crne. Stavljam olovku u džep i nosim blok u jednoj ruci i kavu u drugoj i spuštam se niz stepenice. Otvaram staklena vrata nogom i izlazim van.

Sunce sija. Jarko i visoko, iako ne toplo. Polagan povjetarac pomiče zrak poput šapta. Hodam po ukočenoj smrznutoj travi. Hodam prema jezeru ono je tvrdo i mirno prekriveno ledenim oklopom. Sjedam na klupu srednju klupu i otpijam gutljaj kave i palim cigaretu. Gledam blok, žut i prazan. Počinjem razmišljati o tijeku svog života. Razmišljam o svemu što sam učinio i svemu što sam učinio, a bilo je pogrešno. Počinjem od najranijih dana. Čak sam i tada bio loš, najranije što se sjećam. Počinjem pisati.

Pregazio odgojiteljicu u vrtiću velikim kotačem. Namjerno. Imao sam četiri godine. Udario dječaka torbom punom knjiga i slomio mu nos. Imao sam šest godina. Iskopao rupu i nagovorio dječaka po imenu Michael da uđe u nju. Onda sam na nju stavio dasku i sjedio na njoj tri sata. On je plakao i plakao i plakao. Ja sam se smijao. Imao sam sedam godina.

Zatvorio dječaka po imenu David u ormar za odore u crkvi mojih Roditelja. Stavio lokot i bacio ključ u zahod. Trajno izbačen s vjeronauka. Imao sam sedam godina. Ukrao sam kutiju mentol-cigareta Mami mog prijatelja Claya. Popušio ih i povraćao. Ukrao još jednu kutiju. Povraćao. Ukrao još jednu. Imao sam osam godina. Dok popisujem zlodjela svojeg

325

djetinjstva, većina me nasmijava. Bile su to gluposti, djela djeteta koje nije znalo bolje ili mu je bilo svejedno. Ispisujem četiri stranice. Stvari koje sam radio. Smiješno je.

Dalje pišem od dobi od deset godina. Tad sam počeo gubiti kontrolu. Sad kad razmišljam o tome čini mi se kao da je te stvari radio netko drugi, a ja sam samo gledao. Da je barem bilo tako. Počeo sam gubiti kontrolu s deset godina.

Išuljao sam se iz kuće i napio. Ukrao piće Roditeljima više puta nego mogu pobrojiti ili sjetiti se. Ukrao porno časopise iz susjedove garaže. Uzrokovao prometnu nesreću bacanjem jaja na slučajno odabrani auto. Promatrao sam posljedice s drveta. Nitko nije ozlijeđen, ali bilo je materijalne štete. Uhvaćen dok sam pokazivao guzicu ravnatelju svoje škole u petak navečer dok sam trebao biti u krevetu. Ravnatelj me odvukao doma i banuo usred zabave koju su organizirali moji Roditelji. Uništio sam im zabavu i osramotio ih. Ukrao sam vrećicu marihuane Ocu svog prijatelja Seana. Ukrao sam mu i lulu. Ukrao sam mu i bočicu tableta. Popušio sam svu marihuanu i popio sve tablete. Povratio sam zbog toga. Ponovio sam sve prilikom sljedećeg posjeta Seanovoj kući.

Još tri stranice. Ispunjene ukradenim kemikalijama i glupim psinama. Nekad su me uhvatili, uglavnom nisu. U dobi od dvanaest godina sjećanja se počinju gubiti u izmaglici pića i droge. S dvanaest moj je život postao mutan. Napao sam dječaka na hokeju. Nije gledao i udario sam ga. Pao je na zemlju i stao sam iznad njega i smijao se. Punio sam Učiteljičin poštanski sandučić pasjim govnima svake noći tri tjedna. Zapalio vođin šator na Kampiranju s Izviđačima. Izbacili su me. Ispunio sam spremnik za benzin na susjedovom autu šećerom i uništio mu motor. Krao sam piće i drogu gdje god sam ih mogao naći kad god sam im bio blizu.

Pet stranica pokriva tri godine. Nanosio bol ljudima koji to nisu zaslužili. Nanosio bol ljudima koji jesu. Počeo razmišljati o smrti, shvatio da sam sjeban, počeo se mrziti. Radio sam sve to jer sam mrzio samog sebe.

S četrnaest godina sam ukrao moped i bacio ga s litice. Čekićem razbio kip u susjedovom dvorištu. Raznio dva poštanska sandučića četiri poštanska sandučića deset. Spoznao snagu riječi i počeo ih koristiti. Nazvao sam jednu djevojku debelom kurvom. Rekao sam trudnoj Učiteljici da se nadam da će joj se Dijete roditi mrtvo. Pitao Doktorovu Ženu zna li da joj Muž ima ljubavnicu. Bila je zla prema mojoj Mami i nisam je htio pustiti da se izvuče. Muž joj je zbilja imao ljubavnicu. Brak se raspao.

S petnaest sam počeo prodavati drogu Djeci. Prodavao sam im alkohol. Bili su mojih godina, ali svejedno Djeca. Uglavnom sam ih pljačkao, uzimao previše novaca ili im prodavao origano. Ponekad sam se popišao u boce prije nego bih im ih dao. Uništio sam znak na lokalnom restoranu brze hrane. Razbio sam ga čekićem usred noći jer me upravitelj izbacio zbog pijanstva. Išuljao sam se iz Kuće. Potajno uzeo auto. Napio se i drogirao. Svake noći.

Šesnaesta, sedamnaesta i osamnaesta godina zauzimaju tri stranice. I dalje isto. Piće i droga. Bježanje od kuće i vandalizam. Vrijeđanje ljudi koji su uvrijedili mene ili nekog bliskog meni. Uništio sam dvorište lokalnog vođe Kršćanske mladeži kad me pokušao nagovoriti da im se pridružim. Ukrao sam poštu susjeda koji me ogovarao. Uzeo sam njegove privatne podatke i prijavio ga za dvanaest kreditnih kartica i napravio mu dugove. Rasla je razina moje ovisnosti, rasla je razina moje mržnje prema samom sebi, rasla je razina mojeg uništavanja.

Devetnaest i dvadeset. Šest stranica. Prve godine na Faksu. Prevario sam Curu jednom dvaput triput svaki put me uhvatila. Rekao sam joj da se neće ponoviti. Znao sam da hoće. Učinio sam to i sljedećoj Curi. I sljedećoj. Laganje je postalo dio mog života. Lagao sam ako

326

je trebalo lagati da nešto dobijem ili da se iz nečega izvučem. Varao sam u školi. Uzimao sam novac od Roditelja i trošio ga na drogu. Terorizirao sam Klinca po imenu Rob jer sam čuo da je rekao nešto o curi s Arktičkim očima. Uništio sam mu auto i Sobu. Izazivao sam ga i prijetio mu i zastrašivao ga. Pretvorio sam mu život u pakao. Nikad mu nisam rekao zašto to radim, jednostavno jesam.

Dvadeset i jedan. Tri stranice. Pio pušio bio uhićen mlatio bio mlaćen varao lagao iskorištavao žene spavao s prostitutkama uzeo još novca potrošio još novca najbolji prijatelji su mi bili droga i alkohol onima koji su me pokušavali zaustaviti govorio sam da odjebu i puste me na miru. Natjerao sam Curu da šmrče kokain s mog kurca. Bila je ovisna o kokainu i dao sam joj drogu u zamjenu za njezino tijelo. Dopuštala mi je da joj radim što god želim i koristio sam to previše i prečesto. Drogu i njezino tijelo. Uperio sam pištolj u čovjekovu glavu. Pištolj je bio prazan, ali on to nije znao. Bio je na koljenima molio za život. Učinio sam to za Dilera koji me želio testirati, a trebalo mi je njegovo povjerenje jer sam trebao njegovu drogu.

Taj je čovjek krao od Dilera povukao sam okidač praznog pištolja on se upišao po hlačama i podu. Diler mu je gurnuo lice u to, a ja sam gledao.

Dvadeset dvije godine. Dvije stranice. Moje prvo uhićenje uhićenje u Ohiu. Uhićenje koje ću odraditi u zatvoru. Cura u Parizu tvrdila je da sam otac njezina djeteta. Nisam bio. Nisam ga mogao dignuti s njom nisam nikad bio u njoj. Plakala je i preklinjala me da preuzmem odgovornost za Dijete. Nisam bio Otac, pa sam je izbacio iz svog Stana. Dva dana kasnije u baru me neka njezina prijateljica pokušala udariti bocom i srušio sam je na pod. Kad je ustala udario sam je nogom u guzicu i rekao joj da ću je premlatiti ako mi se ikad više približi. Jedna druga Cura koju sam poznavao pronašla me u nesvijesti na cesti i odnijela me u svoj Stan. Povraćao sam i popišao se po njezinom kauču i tepihu. Kad sam se probudio uzeo sam bocu votke i otišao. Nikad je više nisam vidio ni čuo. Udario sam tipa stolcem u Baru u Londonu. Prolio je piće po mom stolu i udario sam ga kad je okrenuo leđa. Nisam se zadržao da vidim kakva je šteta. Nikad ne ostanem dovoljno dugo da vidim kakvu sam štetu napravio.

Gotov sam s pisanjem. Nemam više kave i popušio sam kutiju cigareta. Pogledam hrpu papira, brojim stranice, ima ih dvadeset dvije. Dvadeset dvije stranice mojih nedjela, mojih grešaka, pogrešnih prosudbi i loših odluka. Dvadeset dvije stranice ispunjene mojom ljutnjom, gnjevom, ovisnošću, samoprezirom i Bijesom. Dvadeset dvije godine mojeg sramotnog jadnog života. Dvadeset dvije stranice. Prolazim stranicama. Čitam ih polagano i pažljivo. Razmišljam jesam li što izostavio jesam li što zaboravio postoji li nešto što se bojim priznati, s čim se ne usuđujem suočiti. Želim se pomiriti sa svojom prošlošću ostaviti je iza sebe jesam li što zaboravio postoji li nešto čega se bojim. Ima jedna stvar. Jedna stvar koja me proganja od prve do zadnje stranice. Nisam nikad govorio o tome. Nikad nisam nikome rekao što sam učinio tom čovjeku, koliko sam strašno izgubio kontrolu, koliko sam ga ozlijedio. Proganja me.

Uzimam olovku i uzimam hrpu žutog papira i presavijam ih. Stavljam ih u džep, uzimam blok i olovku i ustajem i vraćam se kroz travu sunce je počelo zalaziti. Povjetarac jača. Više ne pjeva sad vrišti vrišti iz petnih žila. Otvaram staklena vrata i odlazim do polica. Vraćam blok i olovku gdje su bili.

Odjel je pun ljudi koji se odmaraju prije večere. Ne obraćam im se. Penjem se stepenicama i odlazim u svoju Sobu i ulazim u Kupaonicu i stajem pred zrcalo. Ispisao sam zlodjela svog života u mom su džepu želim provjeriti mogu li se sada suočiti sam sa sobom. Stavljam ruke na umivaonik. Drhte na bijelom porculanu. Polako podižem pogled prema zrcalu. Vidim da mi usne drhte. Dolazim do nosa do crnih trepavica ispod svojih očiju

327

prelazim na donji dio očiju. Blijedo zeleno. Prljavo zeleno. Nečisto zeleno. Buljim u donji dio zelenog samo me jedna stvar sprečava da se ne pogledam u oči. U samog sebe. U prošlost koja je moja i koja je u mom džepu. Onaj Gad u Parizu. Ima ta jedna stvar.

Puštam umivaonik i okrećem se i izlazim iz Kupaonice. Odlazim u Blagovaonicu i večeram s Milesom i Michaelom. Poslije večere odlazim na Predavanje, ali ne slušam. Poslije predavanja vraćam se u Sobu.

Pokušavam čitati, ali ne mogu.

Postoji jedna stvar.

Koja me proganja.

Još uvijek.

328

Spavam cijelu noć. Bez prekida, bez pomoći kemikalija. Druga uzastopna noć koju sam prospavao bez prekida i bez droge i alkohola. Novi rekord.

Kad se probudim rano je jutro. Nije mračno, ali još nije dan. Sivo je. Sivo poput tuge koja slabi, sivo poput straha koji raste. Nije mračno, ali još nije dan.

Ustajem iz kreveta. Miles spava tiho odlazim u Kupaonicu. Tuširam se i brijem i perem zube. Oblačim se i odlazim iz Sobe. Uzimam šalicu kave i sjedam za stol i pijem kavu i pušim cigarete i gledam ljude kako obavljaju svoje jutarnje poslove. Jedan čisti kuhinju, drugi iznosi smeće, treći usisava pod. Vidim muškarca koji nosi pribor za čišćenje zajedničkog WC-a. Čini se tako davnim. Zajednički WC. Roy. Tako davnim.

Popijem kavu. Prolazim Hodnicima do Blagovaonice. Uzimam novu šalicu kave i tražim stol. Matty sjedi sâm u kutu sjedam k njemu.

Bulji u hranu. Vidim da su mu oči krvave i natečene. Vilica mu se trese u ruci. U drugoj čaša. Bulji u hranu. Progovaram.

Dobro si, Matty?

Odmahuje glavom.

Što nije u redu?

Odmahuje glavom.


Odmahuje glavom.

Želiš li da odem?

Odmahuje glavom.

Sjedim s njim. Sjedim s njim i pijuckam kavu. On sjedi i bulji u svoju hranu. Ruke mu drhte i ne govori. Samo bulji u svoju hranu. Ispijam kavu i ustajem i pitam ga treba li mu što. Podiže pogled i progovara.

Nemoj ići.

Ponovno sjedam.

Dobro.

Pogleda me. Oči su mu krvave i natečene.

Treba mi netko da sjedi kraj mene.

Ovdje sam.

Pogleda me. Oči su mu krvave i natečene.

Gotovo je, James.

Kako to misliš?

Moj jebeni život. Gotov je.

O čemu pričaš?

329

Spušta vilicu, pušta čašu. Ruke mu se i dalje tresu.

Saznao sam da je i moja žena počela pušiti.

Pušiti što?

Počinje plakati.

Jebeni crack.

Smiruje se.

Sranje, Matty. Žao mi je.

Odmahuje glavom.

Nikad prije to nije radila. Trebala se brinuti za Djecu dok ja ne izađem. Postala je znatiželjna kakvo je to sranje i zašto mi je učinilo to što mi je učinilo i otišla je i probala.

Kako si saznao?

Baka me nazvala. Rekla je da je svratila do naše kuće i našla Klince same. Nisu jeli nekoliko dana, a najmlađi je sjedio u prljavoj peleni. Čekala je dok se Žena nije vratila, a kad je došla, bila je sva skršena i bulaznila i rekla da je pušila.

Žao mi je, Matty.

Nije tvoja jebena greška.

Što ćeš učiniti?

Nemam jebenog pojma. Moja jebena Žena nas je održala na okupu dok sam ja sve sjebavao i ako je ona na tom sranju, sve će se raspasti. Ne možeš imati Djecu i Obitelj s Roditeljima ovisnicima o cracku, a ja vjerojatno neću uspjeti ostati čist ako ona puši.

A da joj nađeš pomoć i vratiš se boksu?

Pogledaj me, James. Ne mogu se više boriti. Tijelo mi je uništeno, glava sjebana. Ne bih izdržao trideset sekundi u ringu s najgorim boksačima na svijetu. A najviše od svega joj želim pomoći, ali potrošili smo zadnji novac na moj dolazak ovdje i nemamo više ništa. Goli kurac.


Samo ako imaš veliku hrpu novca koju mi želiš dati.

Nemam.

Sjeban sam, James. Gotovo je.

Sredit će se nekako.

Vidio sam previše cracka da bih povjerovao u ta sranja. Ja ću umrijeti, ona će umrijeti, a Djeca će nam odrasti i postati poput nas. Svi smo sjebani. Potpuno sjebani.

Ustaje.

Moram prošetati.

Podiže pladanj.

Hvala ti što si me saslušao.

330

Odlazi. Promatram ga. Uzimam svoju šalicu kave i odlazim do pokretne trake i spuštam je na nju. Prolazim staklenim prolazom koji razdvaja muškarce i žene. Vidim Milesa i Teda kako mi dolaze u susret. Vrlo su blizu jedan drugome i glave su im pognute. Usne im se jedva pomiču. Miles me pogleda i daje znak da me primijetio i nastavlja govoriti nešto Tedu. Prolaze pokraj mene. Puštam ih na miru.

Vraćam se u svoju Sobu. Otvaram ladicu u ormariću pokraj svog kreveta. Vadim hrpu papira dvadeset dvije stranice i stavljam ih u džep. Izlazim iz Sobe i hodam Hodnicima. Sivi su poput jutra poput tuge koja blijedi poput straha koji raste. Svjestan sam ih, ali mi ne smetaju. Predobro ih poznajem. Ne smetaju mi.

Kucam na Joanneina vrata ona kaže uđite. Otvaram vrata i ulazim. Ona sjedi za svojim stolom, čita novine, pije kavu, puši cigaretu. Progovara.

Kako si?

Dobro sam.

Spreman?

Jesam.

Želiš li razgovarati o čemu prije nego krenemo?

Ne.

Spušta novine na stol, gasi cigaretu.

Poslije ručka ponovno dođi ovamo. Ken i ja želimo proći neke stvari s tobom.

Je li sve u redu?

Imamo Plan Oporavka za tebe nakon što odeš odavde.

Ima li u njemu išta što bih ja zbilja učinio?

Vjerojatno nema, ali bilo bi neodgovorno da ti ga ni ne predstavimo.

Dobro.

Idemo?

Aha.

Ustaje. Izlazimo iz njezina Ureda i prolazimo Hodnicima. I dalje su sivi, iako malo tamniji, poput dublje tuge, poput većeg straha. Ne razgovaramo i sa svakim korakom sjećanje na tu noć postaje sve jače. Samo sam želio biti sam. Plakao sam. On je došao k meni, a ja sam ga uništio. Njegova krv. Uništio sam ga.

Zastajemo pred vratima. Na njima piše Otac David, Kapelan, Vjerska služba. Joanne kuca na vrata, glas kaže uđite. Ona mi kaže da pričekam trenutak, otvara vrata, ulazi i zatvara ih za sobom.

Ja stojim i čekam. Tresu mi se ruke i noge i usne mi se tresu. Srce mi drhti. Da su dio mene, Hodnici bi bili crni. Od tuge i straha. Od najtamnije tame koja živi u meni. Bili bi potpuno crni. Drhtim.

Vrata se otvaraju. Joanne izlazi i staje pred mene. Progovara.

Sad će te primiti.

331

U redu.

Rekla sam mu da će možda biti neugodnih trenutaka. Rekao je da je sve već čuo.

Vidjet ćemo.

Sretno.

Hvala.

Pruža ruke i grli me. Progovara.

Bit će ti bolje kad to obaviš.

Kimam. Pušta me. Posežem za vratima ruka mi je teška. Povlačim vrata teška su tonu. Otvaram ih i ne želim ući ne želim to učiniti. Joanne sjedi iza mene i okrećem se i pogledam je i ona se smiješi i njezin me osmijeh potiče da koraknem naprijed. U ured. Zatvaram vrata iza sebe.

Svećenik sjedi za stolom. Odjeven je u crno s bijelim kolarom. Star je, u sedamdesetima, ima sijedu kosu i tamnosmeđe oči.

Na zidu iza njega visi Raspelo, na vrhu hrpe papira leži Biblija u pohabanom kožnom omotu. Prvi put sam u društvu svećenika od one noći. Dok ga gledam, Bijes raste. On ustaje, pogleda me i progovara.

Zdravo, Sine. Ja sam Otac David.

Uza sve dužno poštovanje, gospodine, ja vam nisam Sin. Zovem se James.

Zdravo, James.

Zdravo.

Želiš li sjesti?

Pokazuje na stolac nasuprot njegova stola. Sjedam.

Hvala.

On sjeda na svoj stolac.

Došao si zbog Petog koraka.

Ne vjerujem u Korake. Došao sam na Ispovijed.

Jesi li Katolik?

Nisam.

Ne mogu te ispovijediti ako nisi Katolik.

Želite li da odem?

Možemo li ovo zvati razgovorom?

Da.

Onda ćemo tako.

Hvala.

Imaš li kakva pitanja prije nego počnemo?

332

Ne.

Imaš li kakvih strahova?

Ne.

Budi siguran da ništa što kažeš neće izaći iz ove Sobe. Ostat će između tebe, mene i Boga.

Ne vjerujem u Boga, gospodine.

Onda će ostati između tebe i mene.

Hvala.

Želiš li početi?

Da.

Počni kad budeš spreman.

Duboko udišem. Izvlačim dvadeset dvije stranice žutog papira iz džepa i stavljam ih na krilo. Gledam ih. Na njima je sve čega se sjećam osim jedne stvari.

Počinjem čitati. Čitam polagano i pažljivo. Čitam svaku riječ, ponovno proživljavam svaki događaj. Čini mi se kao da svaka stranica traje sat vremena. Dok prolazim kroz njih, osjećam se i bolje i gore. Bolje jer konačno priznajem svoje grijehe i konačno preuzimam neku vrstu odgovornosti za njih. Gore jer ih ponovno proživljavam u mislima. Svaki od njih. Ponovno ih proživljavam u mislima.

Kad sve pročitam duboko udišem. Gledam stranice i savijam ih i vraćam u džep. Svećenik progovara.

Jesi li gotov?

Odmahujem glavom.

Ne.

Čini se da si pročitao sve što si napisao.

Ima jedna stvar o kojoj nisam pisao.

Želiš li mi je ispričati?

Da.

Počni kad budeš spreman.

Spuštam pogled. Gledam si ruke koje drhte. Osjećam da mi srce lupa boji se. Ja se bojim. Bojim se govoriti bojim se sjećanja. Bojim se. Podižem pogled. U oči Oca Davida. Duboke su i tamne i u njima ne vidim ono što sam vidio one noći. U očima ovog Svećenika postoji samo mir i spokoj i čvrstoća njegove vjere. Ne ono što sam vidio te noći. Ponovno udišem, zadnji put. Izdišem. Progovaram.

Prije osamnaest mjeseci u Parizu premlatio sam čovjeka toliko jako da je možda umro. Bio je Svećenik.

Ponovno udišem.

Odmah nakon uhićenja u Ohiu, dok sam sjedio u Pritvoru, počeo sam razmišljati o svom životu. Imao sam dvadeset dvije godine. Već sam desetljeće bio Ovisnik o drogi i

333

Alkoholičar. Mrzio sam sebe. Nisam mogao zamisliti budućnost, a čitava mi je prošlost bila katastrofa. Odlučio sam da želim umrijeti. Izašao sam uz jamčevinu i pobjegao u Pariz. Kad sam došao do svog Stana, popio sam bocu viskija i napisao poruku. Pisalo je samo Nemojte žaliti za mnom. Ostavio sam je na krevetu i izašao i krenuo prema najbližem mostu. Mnogo se Parižana ubije tako što se bace u Seineu. Skočiš, padneš u vodu i umreš već od udarca ili se utopiš.

Dok sam hodao, počeo sam plakati. Plakao sam jer sam si upropastio život i jer sam bio sretan što će konačno završiti. Počeo sam se i bojati. Bojao sam se zato što nije lako ubiti samog sebe i znao sam da će jednom kad to učinim sve biti gotovo. Ne vjerujem u Raj ni ništa slično. Život jednostavno završi.

Udišem.

Ugledao sam Crkvu, a bilo me već toliko strah da sam jedva hodao. Pomislio sam da bi bilo dobro ući u nju, da će biti tiha i prazna i da ću moći sjesti sâm i razmisliti. Našao sam praznu klupu i sjeo i plakao. Dugo vremena. Sjedio sam tamo sâm i plakao.

Duboko udišem. Bijes koji se smanjio dok sam govorio ponovno raste.

Nakon nekog vremena prišao mi je muškarac odjeven poput vas i pitao me je li mi dobro. Rekao sam mu da nije. Predstavio se kao Svećenik. Rekao je da ima mnogo iskustva u savjetovanju mladih i da ako želim razgovarati o svojim problemima, možemo otići u njegov ured i porazgovarati. Rekao sam mu ne hvala, želim biti sam. Sjeo je pokraj mene i rekao da bismo zaista trebali otići do njegova Ureda. Rekao je da mi sigurno može pomoći, samo dođi u moj Ured, samo dođi u moj Ured. Pomislio sam da ne može štetiti, pa sam otišao.

Ponovno udišem. Bijes je narastao. Progovaram.

Njegov je Ured bio u jednoj od prostorija iza Oltara. Kad smo došli tamo, on je zaključao vrata. Trebao sam odmah znati, ali on je bio Svećenik i nije mi palo na pamet. Sjeo sam na kauč i on je sjeo pokraj mene, pitao me što nije u redu, a ja sam mu rekao. Ispričao sam mu sve o svojim ovisnostima, usranom životu kojeg sam vodio, katastrofe od koje sam nedavno pobjegao i kako se planiram ubiti. Cijelo vrijeme dok sam govorio on se pravio da me sluša. Kad sam završio pružio je ruku i položio je na moje bedro i rekao došao si na pravo mjesto, mislim da ti mogu pomoći. Nije mi se sviđala njegova ruka tamo pa sam je odmaknuo. On ju je vratio i rekao iako me Bog poslao da ti pomognem, moraš mi nešto dati zauzvrat. Ponovno sam je odmaknuo i pitao što, a on je vratio ruku i rekao znam da si uzrujan i zbunjen, ali ne smiješ se opirati Božjoj volji, spojio nas je s razlogom, i počeo pomicati ruku sve više prema mojim preponama. Odmaknuo sam je i rekao da prestane s tim. On je rekao dobro, no vratio je ponovno, ovaj put ravno na prepone, dok je drugom posegnuo prema mom licu. Dok je to radio govorio je ne smiješ se opirati Božjoj volji, sine.

Gledam Oca Davida. Bijes je snažan. Osjećam što sam osjećao i te noći. Potrebu da ubijem, uništim, izbrišem s lica zemlje.

Nisam dao tom Gadu da mi takne lice. Udario sam ga u bradu čuo pucanje i krv je počela teći. Ustao sam i ponovno ga udario. Ponovno ponovno i ponovno. Ne znam koliko puta, ali nakon nekog vremena vidio sam samo krv. Kad sam završio s njegovim licem i kad je već bio u nesvijesti, odgurnuo sam ga s kauča na pod i raširio mu noge. Raširio sam ih kako bih ga mogao udariti nogom i jesam. Udario sam ga što sam jače mogao petnaestak puta. Udarao sam ga dok nije počeo stenjati, premda je bio u nesvijesti. Onda sam se okrenuo, otključao vrata, izašao i otišao u najbližu prodavaonicu pića i kupio onoliko viskija koliko sam mogao dobiti za novac koji sam imao kod sebe i pronašao neku uličicu, sjeo i pio dok se nisam onesvijestio. Kad sam se ujutro probudio, otišao sam Doma. Sljedećih nekoliko dana

334

očekivao sam Policiju, ali nisu došli. Pratio sam Novine nekoliko tjedana da vidim hoće li spomenuti nešto o tome što sam učinio, ali nisu. Pretpostavljam da je Svećenik činio drugima što je pokušao učiniti meni i ako je preživio to što sam mu učinio, a mislim da jest, znao je da će se pročuti ako ode na Policiju, jer bih im ja rekao zašto sam to učinio, a kad bi počeli istragu, našli bi još ljudi kojima je učinio isto.

Otac David skreće pogled. Duboko udiše i odmahuje glavom. Nastavljam govoriti.

Ne znam jesam li izgubio hrabrost da se ubijem ili našao snagu da to ne učinim, ali nisam. Nastavio sam živjeti i piti i drogirati se i sjebavati sve. Nakon nekog vremena završio sam ovdje. Za razliku od drugih stvari koje sam vam ispričao, ne kajem se zbog toga što sam učinio tom Svećeniku, mislim da je to zaslužio. Ali proganjalo me. U trenutku dok sam udarao tog Svećenika mogao sam ga ubiti, i želio sam ga ubiti, a saznanje da ga mogu i želim ubiti i da sam dovoljno izvan kontrole da to i učinim me nasmrt prestrašilo. Ne želim nikad više biti u takvom stanju i mislim da će mi ovaj razgovor i priznanje pomoći spriječiti to. Sad kad sam vam to rekao, i rekao sve drugo, gotov sam.

Otac David zuri u svoj stol. Ja gledam njega. Čekam da progovori, ali šuti. Samo zuri. Ustajem.

Hvala vam što ste me saslušali.

Krećem prema vratima. Dok posežem za vratima čujem ga kako govori.

James.

Okrećem se.

Žao mi je.

Niste ništa skrivili.

Svejedno mi je žao.

Hvala, i hvala vam još jednom što ste me saslušali.

Otvaram vrata i izlazim na Hodnik i zatvaram vrata za sobom. Duboko udišem i polagano izdišem. S izdahom iz mene izlazi i sve što sam napisao, sve što sam rekao, sve što sam učinio. Nestalo je. Sve. Sranje je nestalo.

Vraćam se na Odjel. Korak mi je lagan, smiješim se. Odlazim u svoju Sobu, na vratima je poruka na kojoj piše nazovi Brata na posao, ispod toga broj.

Uzimam poruku i odlazim u Govornicu i ulazim i zatvaram vrata. Biram broj čekam dok zvoni. Javlja se neka žena i tražim Boba Freya i ona kaže trenutak, molim vas. Brat se javlja i kaže molim. Ja kažem što ima, seronjo, i on se smije i kaže čestitam, čujem da izlaziš. Kažem hvala i pitam može li doći po mene i on kaže da, uzima nekoliko slobodnih dana i nada se da ću ostati kod njega. Kažem mu da to zvuči dobro. Kaže da moj prijatelj Kevin želi doći iz Chicaga da me vidi i pita me je li to u redu. Kažem da je odlično i on kaže da će ga nazvati. Pita me u koliko sati da dođe i ja mu kažem deset i trideset, jedanaest, ili kad god može. Kaže da će doći u deset i trideset. Prekidamo. Svi polako odlaze na ručak i slijedim ih. Dok hodam prema Sobi vidim Milesa kako izlazi iz nje. Okreće se prema meni i smiješi.

Bok, James.

Zatvara vrata, hoda pokraj mene.

Bok, Miles. Kako si?

335

Zauzeto.

Čime?

Žena mi dolazi sutra. Radim sve ono što moramo raditi ovdje. I pokušavam pomoći Tedu.

Što ima s Tedom?

Teda čeka doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja u Louisiani. Pokušavam mu pomoći da se izvuče.

Uspijevaš?

Ne, čini se da mu ne mogu pomoći. Djevojčin Otac ga želi zatvoriti.

Sranje. Zna li on?

Da.

Što kaže?

Želi ostati ovdje najduže što može, a onda će se pokušati sakriti kod rođaka u Mississippiju.

Što ti misliš o tome?

Mislim da je sve to vrlo tužno.

Ulazimo u prostor između muškaraca i žena, Miles me dotiče laktom i pokazuje prema ženskom dijelu. Pogledam prema njemu i vidim Lilly. Okrenuta mi je leđima i sjedi s još tri žene. Kosa joj je svezana u rep i nosi jednostavnu majicu. Ruke su joj jako tanke, kao da je mnogo smršavila.

Smiješim se. Vidim da je jedna žena rekla moje ime i čekam da se Lilly okrene nadam se da će se okrenuti, ali ne okreće se. Jedna od žena za njezinim stolom je Upraviteljica njezina Odjela.

Dok stajem u red, gledam Lilly. Gledam je dok uzimam hranu. Gledam je dok prolazim Blagovaonicom prema stolu u kutu. Želim da se okrene, želim vidjeti njezino lice.

Ne okreće se.

Sjedam. Miles sjeda pokraj mene. Pridružuju nam se Ted, Matty i Michael. Ted i Matty šute. Bulje u svoje tanjure i jedu. Miles i Michael pričaju o svojoj djeci. Ja gledam Lillynu dugu crnu kosu i premršave ruke.

Kad ustane da odnese pladanj na pokretnu traku, ustajem i ja. Hodam polagano i pokušavam namjestiti da dođem u isto vrijeme kad i ona. Znam da ću je uvaliti u nevolje ako joj se obratim ili dam neki znak, pa neću pokušati. Samo želim biti blizu nje. Dovoljno blizu da osjetim njezino prisustvo. Dovoljno blizu da vidim detalje njezina lica. Dovoljno blizu da osjetim miris njezine kose. Samo želim biti blizu nje.

Ona dolazi do pokretne trake i spušta na nju pladanj. Ostale žene su iza nje, a ja iza njih. Kad se okrene, ugleda me i nasmiješi se. Širokim, prekrasnim osmijehom. Nedostajao mije taj osmijeh. Smiješim se i ja njoj, iako je zapravo želim zagrliti, poljubiti i reći joj da je volim. To je sve što želim. Zagrliti je, poljubiti i reći joj da je volim.

336

I ostale žene ostavljaju svoje pladnjeve na traci i okreću se i odlaze i Lilly odlazi s njima. Spuštam pladanj na traku i slijedim ih niz stakleni prolaz i Hodnike. Kod ulaza u Predavaonicu, one skreću i ulaze. Ja nastavljam i idem do Joanneina ureda

Kad dođem, vrata su otvorena. Ulazim i Ken i Joanne sjede na kauču. Oboje gledaju u spise koje drže u krilu. Sjedam na fotelju nasuprot njih i čekam da završe. Joanne podiže pogled.

Upravo smo prošli tvoj Plan nakon liječenja.

I kako se čini?

Ken progovara.

Ako ćeš ga slijediti, koristit će ti.

Joanne zatvara spis, ispravlja leđa. Ken zatvara svoj spis i dodaje mi ga. Uzimam ga i otvaram i gledam. Pun je popisa knjiga o AA i rasporeda sastanaka u Chicagu. Zatvaram ga.

Izgleda dobro.

Joanne progovara.

Trebao bi ga bolje pogledati.

Zašto?

Unutra ima više stvari nego što misliš.

Vidio sam samo stvari povezane s AA.

Ken progovara.

To je zato što preporučujemo da ideš na sastanke AA.

Gledam Joanne.

Mislio sam da smo gotovi s tim sranjem.

Ken je želio da to još jednom prođemo i ja sam se složila.

Zašto?

Ken progovara.

Zato što nećeš ostati trijezan bez AA.

Zašto to misliš?

Jer je to jedina stvar koja djeluje.

Možda je to jedina stvar koja djeluje za tebe, ali neće za mene. Zašto?

Ne vjerujem u Dvanaest Koraka. Ne vjerujem u Boga ni Višu Silu. Ne pristajem predati svoj život i svoju volju nekome ili nečemu, pogotovo ne nečemu u što ne vjerujem.

Što ćeš onda učiniti?

Živjeti svoj život. Prihvaćati stvari kako dođu i suočavati se sa svime što mi se nađe na putu. Ako se nađem pred drogom ili alkoholom, odlučit ću ne uzeti. Neću živjeti u strahu od alkohola i droge, i neću provoditi vrijeme s ljudima koji u tom strahu žive. Neću ovisiti ni o čemu osim o samome sebi.

337

Ken odmahuje glavom.

To je recept za katastrofu.

Smijem mu se.

Valjda trebamo pričekati i vidjeti.

Joanne progovara.

Rekla sam ti ovo već, i iako sam impresionirana kako si se pomirio sa svojim ovisnostima i svojim životom, osjećam odgovornost da ti to kažem još jednom.

Što.

Šanse da netko s tvojom poviješću ostane trijezan bez goleme količine potpore, i u Anonimnim Alkoholičarima i terapiji, pojedinačnoj ili grupnoj, su jedan naprama milijun. U najboljem slučaju.

Ne plaši me to.

Ken progovara.

Jedan naprama milijun, James.

Jednako vjerojatno je bilo da ću završiti ovdje. Ne plaši me to.

Joanne progovara.

Ken i ja bismo se osjećali bolje kad bi barem prošao ovo s nama.

U redu.

Otvaram svoj primjerak, oni otvaraju svoje i prolazimo kroz njega. U njemu je knjižica o oporavku u Zatvoru, koja govori o Programima AA u kaznenim ustanovama i prolaženju koraka iza rešetaka. U dosjeu je također i raspored sastanaka AA u Chicagu i telefonski brojevi pojedinih grupa. Ima nešto literature o Terapiji Racionalne Reakcije i kako je primijeniti na stvarni svijet. Sadrži informacije o ustanovi u Chicagu koja je povezana s ovom Klinikom i o Programima koje nudi za ljude koji su prošli ovo Liječenje. Sadrži i kopiju samih dvanaest koraka. Sadrži i kopiju molitve za smirenost.

Dok prolazimo kroz sve, Ken i Joanne mi pažljivo objašnjavaju, a ja pažljivo slušam. Valjda im dugujem toliko poštovanja. Kad završe, lakše mi je. Ako sve prođe kako se nadam i kako planiram i očekujem, nikad više neću morati slušati ništa vezano uz moj angažman u Anonimnim Alkoholičarima i Dvanaest Koraka.

Zatvaram spis. Pitam Joanne smijem li zapaliti, a ona se smije i kaže da me upravo to htjela pitati. Oboje palimo cigarete. Ken ustaje i kaže da mora ići i ja ustajem i zahvaljujem mu na vremenu i trudu i rukujem se s njim i on mi želi sreću i kaže da ga nazovem budem li imao pitanja i ponovno mu zahvaljujem i odlazi. Ponovno sjedam i Joanne progovara.

Dobro si?

Aha.

Uzbuđen?

Aha.

Dobio si Brata?

338

Dolazi po mene sutra ujutro. Mislim da će s njim doći i jedan moj prijatelj.

Što ćeš prvo napraviti kad izađeš?

Otići na jebeni cheeseburger.

Smije se.

Da si mi rekao da ga želiš, donijela bih ti.

Dovoljno si učinila za mene.

Hoćeš li se doći pozdraviti sa mnom ujutro?

Naravno.

Dobro.

Gasim cigaretu i ustajem i zahvaljujem Joanne i ona kaže nema na čemu i izlazim iz Ureda. Vraćam se u Sobu i počinjem prikupljati svoje stvari, iako ih nema mnogo. Nekoliko hlača. Nekoliko majica. Džemper, papuče i cipele. Tri knjige i upaljač. Nije mnogo, ali je moje, i sve je što mi treba. Dok sve stavljam u plastičnu vrećicu, Miles ulazi u Sobu. Nosi smeđu poštansku omotnicu.

Imaš poštu.

Dodaje mi omotnicu. Sjedam na krevet.

Hvala.

Dok Miles vadi i sastavlja svoj klarinet, ja buljim u omotnicu. Obična je i smeđa. Nema povratne adrese, a poštanski žig je iz San Francisca. Adresirana je na mene ovdje u Klinici. Rukopis je jednostavan i čitak, slova široka, nepovezana i kitnjasta. Izgleda ženski. Razmišljam o ženama koje poznajem, a žive u San Franciscu. Postoji samo jedna, a ona ne bi ni razgovarala sa mnom, kamoli poslala mi pismo.

Otvaram omotnicu. Otvaram je pažljivo na mjestu gdje je zatvorena. Dere se polagano, a kad je otvorena, posežem unutra. Osjećam više fotografija povezanih gumicom. Vadim ih iz omotnice.

Prva fotografija je crno-bijela slika nje. Nje s plavom kosom poput svilene užadi. Nje s plavim očima poput ledenjaka Arktika. Stoji u svojoj Sobi, Sobi u kojoj smo se upoznali, i smiješi se i drži plišanu igračku. Poznajem tu fotografiju, nekad sam je imao. Nosio sam je u novčaniku. Nosio sam je prije nego što smo prohodali, dok smo hodali, nakon što smo se rastali. Drži igračku, neku vrstu lava, na grudima. Kosa joj je raspuštena, nije našminkana, smiješi se široko, kao da je fotoaparat okinuo tren prije nego što se počela smijati. Prekrasna je na slici. Apsolutno prekrasna.

Gledam preostale slike. Na jednoj šećemo ulicom. Držimo se za ruke i smiješimo. Na jednoj ležimo na kauču. Ja spavam, a ona me ljubi u obraz. Na jednoj smo otmjeno odjeveni, ona u haljini, ja u posuđenom odijelu. Nazdravljamo šampanjcem. A na jednoj sjedimo na suncu ispod drveta. Ona drži knjigu, ja cigaretu. Na jednoj se ljubimo. Oči su nam sklopljene, zagrljeni smo, usne nam se jedva dodiruju. Ona i ja. Ljubimo se.

Slažem slike i omatam ih gumicom. Vraćam ih u omotnicu i zatvaram je. Ustajem i odlazim iz Sobe.

Odlazim na Odjel niz stepenice van. Hodam stazom koja vodi u šumu. Mračno je i pada noć i nemam jaknu. Zubi mi počnu cvokotati, a tijelo drhtati. Ulazim u Šumu. Hodam stazom

339

dok ne dođem do dijela odakle skrećem prema Čistini. Probijam se kroz guste zimzelene grane. Izbijam na Čistinu.

Sjedam na tlo. Zemlja je hladna, mrtvo lišće smrznuto i tvrdo. Uzimam u ruke hrpu od dvadeset dvije žute stranice koje sam nosio u džepu. Čitam ih. Čitam ih polako. Čitam svaku riječ, proživljavam svaku uspomenu. Spuštam ih na tlo. Uzimam fotografije iz omotnice, skidam gumicu i gledam ih. Gledam ih polako. Gledam svaku sliku, proživljavam svaku uspomenu. Spuštam ih, zajedno s omotnicom, na žute papire.

Uzimam upaljač iz džepa. Palim ga. Malen plavi plamen pojavljuje se na njegovom vrhu. Prinosim plamen žutom papiru. Držim ga tamo dok se ne primi. Zapali rubove papira i počinje se širiti. Vraćam upaljač u džep.

Sjedim i buljim u hrpu dok gori. Sjedim i gledam kako žuto postaje crveno od vatre pa crni pepeo iz pepela postaje dim i nestaje. Gledam kako se fotografije pale i savijaju i nabiru i raspadaju. Gledam sliku nje kako se raspada. Gledam kako gori sve što smo zajedno proživjeli. Gledam kako gore moje uspomene na nju. Dosta mi ih je. Dosta. Vrijeme je da kažem zbogom.

Kad sve izgori, ustajem i gazim hrpu pepela iz kojeg se još dimi. Gazim ga u zemlju sve dok ne nestane i najmanji trag vatre. Gazim ga dok se ne pomiješa sa zemljom i postane crn i nestane.

Pala je noć i s njom tama i hladnoća. Probijam se natrag kroz guste zimzelene grane i gusti korov. Izlazim na stazu i slijedim je kroz šumu. Prelazim smrznutu travu i hodam prema svjetlima Klinike. Dolazim do vrata i ulazim. Odjel je prazan. Bacam pogled na zidni sat. Vrijeme je za večeru. Napuštam Odjel i hodam Hodnicima prema Blagovaonici. Nisam gladan i nadam se da neću više nikad ovdje jesti, ali želim vidjeti Lilly.

Prolazim kroz stakleni prolaz. Odmah gledam prema ženskom dijelu. Pogledom pretražujem stolove, ali je nema. Gledam pažljivije. Nema je. Gledam stol za kojim sjedi Upraviteljica njezina Odjela, ali nema je. Dok se okrećem prema pladnjevima, vidim je kako ide prema meni. Smiješi se i odmiče kosu s očiju. Ispod njih su crni kolutovi, ali duboko plavetnilo u njima sjaji. Stojim na mjestu i čekam je, i dok prolazi, bez riječi nježno prelazi rukom preko moje podlaktice.

Okrećem se i gledam je kako odlazi. Ne osvrće se. Kad ode, okrećem se prema njezinoj Upraviteljici, koja se mršti i odmahuje glavom kao da želi reći vidjela sam što se upravo dogodilo, nemojte to ponoviti.

Uzimam šalicu kave i pogledom tražim prijatelje. Idu prema meni i nose pladnjeve. I Matty i Ted izgledaju jadno. Progunđaju pozdrav dok prolaze pokraj mene. Miles i Michael su odmah iza njih. Okrećem se i pratim ih do pokretne trake. Miles progovara.

Kasniš.

Imao sam posla.

Michael progovara.

I bolje.

Zašto?

Bila je to vrlo depresivna večera.

Što se dogodilo?

340

Miles progovara.

Ted je saznao da mora otići za tri dana, a Mattyjeva žena je nestala.

Sranje.

Michael progovara.

Bilo je jako depresivno.

Sranje.

Odlažu pladnjeve. Hodamo Hodnicima. Oni odlaze na Predavanje, a ja u svoju Sobu. Sjedam na krevet i uzimam u ruke Tao i pokrivam se i počnjem čitati.

Sedamdeset devet. Neuspjeh je prilika. Ako kriviš nekog drugog, nikad nećeš prestati. Ispuni svoje obveze, ispravi svoje pogreške. Učini što moraš, ne traži ništa od drugih.

Šezdeset četiri. Što je ukorijenjeno, rast će. Što je novo, može se popraviti. Što je lomljivo, slomit će se. Spriječi nevolje prije nego što te zadese, sredi stvari prije nego što nastanu. Divovsko drvo izrasta iz jednog sjemena. Put od tisuću milja počinje prvim korakom. Ako žuriš, nećeš uspjeti. Drži se stvari prečvrsto i izgubit ćeš ih. Učini nešto tako da pustiš da dođe k tebi. Budi jednako miran na početku kao i na kraju. Ako nemaš ništa, nemaš što izgubiti. Želi da prestaneš željeti, uči da sve manje znaš. Ne brini za ništa i brinut ćeš o svemu.

Riječi su jednako istinite kao i prvi put kad sam ih čitao. Ne govore mi što da radim ili kako da živim ili što da ne radim ili kako da ne živim, kažu mi da budem ono što jesam i pustim život da postoji i postojim unutar njega. Riječi su istinite.

Dvadeset dva. Ako želiš biti cjelovit, prvo moraš biti rascjepkan. Ako želiš biti uspravan, prvo moraš biti pognut. Ako želiš biti pun, prvo budi prazan. Ako se želiš ponovno roditi, prvo moraš umrijeti. Ako želiš sve, odrekni se svega. Ako se ne pokazuješ, ljudi će vidjeti tvoje svjetlo. Ako ništa ne dokazuješ, ljudi će ti vjerovati. Ako ne pokušaš biti nešto, ljudi će vidjeti sebe u tebi. Ako nemaš cilj, u svemu ćeš uspjeti.

Četrdeset jedan. Kad velik čovjek čuje za Tao, počinje ga utjelovljavati. Kad prosječan čovjek čuje za Tao, vjeruje u neke njegove dijelove, sumnja u druge. Kad budala čuje za Tao, smije mu se. Kad se ne bi smijao, to ne bi bio Tao. Kaže se da je staza koja vodi u svjetlost mračna. Da je staza prema naprijed zapravo prema natrag. Da se istinska moć čini slabom, da se istinska čistoća čini ukaljanom, da se istinska odlučnost čini promjenjivom, da se istinska jasnoća čini nejasnom. Najveća umjetnost je jednostavna, najveća ljubav nezainteresirana, najveća mudrost djetinjasta.

Miles ulazi u Sobu. Zatvaram knjigu. On odlazi do svog kreveta i uzima klarinet i pita bi li mi smetalo da svira. Kažem molim te, volio bih te čuti. Podiže ga oblizuje usne prinosi ga ustima i puše. Ja zatvaram oči. Čujem dugo i polagano. Čujem kratko i brzo. Čujem pjesmu koja ne dolazi iz nota nego ljudskog srca. Čujem tugu i sram i nadu i iskupljenje. Čujem prošlost koja nije bitna i budućnost koja nikad ne dolazi. Čujem sklad i jednostavnost i strpljenje. Čujem stegu i sućut. Čujem sve to. U ovom trenutku u ovoj Klinici u ovoj Sobi u ovom krevetu zatvorenih očiju.

Čujem sve to.

Upravo sad.

341

Sat na Milesovom ormariću kaže tri četrdeset sedam.

Potpuno sam budan.

Kao da je u Sobi Duh. Duh koji me želi ubiti. Polagano i bolno. Ubiti me.

Sjedam. Gledam oko sebe. Mračno je, ali vidim. Miles spava u svom krevetu. Vrata i prozori su zatvoreni. Sve je kako je i bilo kad sam zaspao. Iako znam da nema ničega, i dalje mi se čini da je nešto u Sobi.

Ustajem iz kreveta. Odlazim u Kupaonicu. Prskam lice hladnom vodom. Još jednom i još jednom. Ništa se ne događa. I dalje osjećam Duh.

Izlazim iz Kupaonice i oblačim se. Uzimam Hankovu jaknu, kutiju cigareta, upaljač. Odlazim.

Prolazim Odjelom. Tiho je, svi još spavaju. Izlazim van. Osjećam se kao da me nešto slijedi.

Odlazim do klupa pokraj Jezera. Sjedam na srednju. Palim cigaretu i gledam smrznutu vodu. Tiha je i crna, nepomična. U njoj su grančice i lišće. Samotni šišmiši obrušavaju se prema njoj.

Duh se počinje uobličavati. Ispada da je strah. Ne borim se protiv njega, niti ne pokušavam. Sumnjam da bih mogao.

Bojim se. Ne znam čega se bojim, ali bojim se. Dok sjedim i pušim i gledam Jezero, moj se strah uobličava.

Bojim se. Bojim se odlaska odavde. Bojim se gubitka zaštite i sigurnosti koja postoji unutar ovih zidova. Bojim se odlaska u Zatvor, bojim se što će mi se tamo dogoditi. Bojim se alkohola i droge i bojim se korištenja alkohola i droge. Bojim se onog što bi se moglo dogoditi ako to učinim. Bojim se onog što bi se moglo dogoditi ako to ne učinim. Bojim se bojim se bojim se. Bojim se svega. Bojim se seksa, Posla, novca, mjesta za život. Bojim se imati te stvari, bojim se ne imati ih. Bojim se Lilly. Bojim se svoje ljubavi prema njoj i njezine prema meni. Bojim se imati je, bojim se izgubiti je, bojim se života s njom, bojim se života bez nje. Bojim se slomljenog srca. Bojim se njezine krhkosti i ovisnosti. Bojim se života. Bojim se smrti. Bojim se života, bojim se.

Sjedim i buljim u Jezero. Pušim. Gledam kako nebo postaje sivo, nema sunca. Pitam guste sive oblake što da radim. Pitam šišmiša što da radim. Pitam travu, led, smrznutu grančicu, mrtvog crva, klupe. Svaku od klupa. Što da radim?

Strah je samo strah. Znam da me ništa ne može ozlijediti gore nego što sam se sâm već ozlijedio. Znam da ne postoji bol koju ne bih mogao izdržati. Znam da moram izdržati svaki trenutak svaki sat svaki dan dan za danom svaki tjedan svaki mjesec ako izdržim bit će mi dobro. Znam da sam snažan. Znam da sam dovoljno snažan da se suočim sa svim strahovima i znam da sam dovoljno snažan da izdržim dok strah ne nestane. Vjerujem u to u srcu.

Smijem se. Glasno se smijem. Odgovori na moja pitanja su jednostavni ako im dopustim da budu takvi. Svi su u mom krilu samo moram pogledati dolje. Bojim se svega. Bojim se jer si dopuštam da se bojim. Ničeg se ne bih trebao bojati. Smijem se glasno jer je to tako jednostavno. Ne trebam se ničega bojati. Ne bojim se ničega. Samo tako. Ama baš ničega.

342

Ustajem i vraćam se na Odjel. Otvaram vrata i ulazim. Svi su sad budni. Rade svoje jutarnje Poslove, čitaju novine, piju kavu i puše. Odlazim do polica i trgam žutu stranicu iz jednog od blokova i uzimam olovku iz šalice. Stavljam ih u džep i odlazim u Sobu. Miles stoji kraj svog kreveta. Okreće se i pogleda me.

Bok, James.

Bok.

Jesi li uzbuđen što odlaziš?

Smiješim se.

Jesam. Jesi li ti uzbuđen što ti dolazi Žena?

Jesam, jako.

Nadam se da će sve biti u redu među vama.

Imam osjećaj da hoće.

Ponovno se smiješim.

Dobro.

Izvlačim olovku i papir iz džepa.

Mogu li dobiti tvoju adresu i telefonski broj?

Ako ti meni daš svoje.

Ja ih baš i nemam.

Kad nabaviš, javit ćeš mi?

Naravno, ali javit ću ti se i prije toga.

Nadam se.

Uzima olovku i papir i sjeda na krevet. Stavlja papir na krilo i piše svoje podatke. Ustaje i vraća mi papir i olovku. Progovara.

Čast mi je što sam te upoznao, James. Cijenim sve što si mi dao. Želim ti sve najbolje i uvijek ću ti biti spreman pomoći ako nešto zatrebaš.

Ovo je vjerojatno prvi put da netko kaže da mu je čast što me upoznao.

Smije se.

Hvala ti za svu pomoć, Miles. Htio ti to priznati ili ne, znam da si mi pomogao u ovome s Ohiom i vječni sam ti dužnik.

Smiješi se.

Bio si mi dobar prijatelj i nedostajat ćeš mi.

Ponovno kima.

I ti meni, James.

Pruža mi ruku i ja je primam i rukujemo se. Puštamo si ruke i grlimo se. Ostajemo tako neko vrijeme i Miles kaže sretno, James, a ja kažem i tebi isto, Miles.

Spreman za doručak?

343

Kimam.

Aha.

Izlazimo. Prolazimo Hodnikom i ulazimo u stakleni prolaz koji razdvaja muškarce i žene. Pogledom tražim Lilly i nema je. Prolazimo kroz Prolaz i Miles uzima pladanj i porciju jaja sa sirom, a ja šalicu kave. Odlazimo do svog stola, stola za kojim uvijek sjedimo. Stol je u kutu.

Sjedim i pijem kavu i tražim Lilly. Miles jede svoja jaja sa sirom. Pridružuju nam se Ted i Matty i Michael, i pitam ih za adrese i telefonske brojeve. Michael mi daje i jedno i drugo, Matty mi daje samo adresu, Ted nema niti jedno. Molim Mattyja da se potpiše na dnu i on me pita zašto. Kažem mu da bih volio njegov autogram, a on se smije i kaže da to više ne vrijedi kurac. Kažem mu da ga želim jer meni nešto vrijedi. Smiješi se i piše Jamesu, prokletom prvaku jebene Klinike za odvikavanje od droge u srednje teškoj kategoriji.

Nadam se da ćemo poživjeti dovoljno dugo da se opet vidimo, jer bi to bilo jebeno. Tvoj prijatelj, Matty Jackson, bivši prvak svijeta u perolakoj kategoriji.

Uzimam papir i stavljam ga u džep. Kad sam siguran da je na sigurnom, otpijam gutljaj kave. Otpijam gutljaj i čekam. Otpijam gutljaj i čekam.

Vidim Lilly u Prolazu. S njom je Upraviteljica Odjela i ne gleda prema meni. Gledam je kako staje u red, uzima pladanj, uzima šalicu kave i krafnu. Gledam je kako hoda prema ženskom dijelu i sjeda za stol. Gledam kako je Upraviteljica posjeda tako da mi je okrenuta leđima.

Ustajem. Pozdravljam prijatelje. Pitaju me hoće li me ikad ponovno vidjeti i kažem im samo negdje vani. Grlim ih. Ponovno im zahvaljujem na njihovom prijateljstvu i želim im sreću i kažem im da se nadam da će sve biti u redu s njima.

Uzimam šalicu i stavljam je na pokretnu traku. Stojim i gledam kako odlazi prema čistoći. To je zadnja šalica kave koju sam popio ovdje. Pozdravljam se s njom. Okrećem se i krećem niz Prolaz. Pogled mi je na Lilly iako me ne može vidjeti. Na pola puta zastajem i okrećem se i stojim iza stakla i gledam. Lillyn stol je desetak metara od mene. Između nas je nekoliko stolova, u ženskom dijelu ih je ukupno trideset. Svi su puni.

Stojim i gledam. Lillyn zatiljak, njezinu divnu dugu crnu kosu, njezinu ruku koja prinosi krafnu ustima. Žena za stolom podalje Lilly pokazuje prema meni i ostale se žene za tim stolom okreću prema meni. Jedna od njih kaže nešto Lillynoj Upraviteljici, koja podiže glavu i prostrijeli me pogledom. Ne mičem se. Neću se pomaknuti. Gledam Lillynu prekrasnu kosu i prekrasnu ruku. Smiješim se jer jede krafnu i to mi je smiješno. Nadglednica Odjela daje mi znak da odem, ali ne mičem se. Nema šanse.

Lilly primjećuje da me Upraviteljica gleda i daje mi znakove i okreće se i vidi me. Smiješi se. Gledam je njezino prekrasno lice njezine prekrasne krvavo crvene usne njezinu prekrasnu blijedu kožu njezine oči plave poput duboke vode. Njezine prekrasne oči plave poput duboke vode. Ne vidim ništa osim nje. Prekrasne Lilly. Ne vidim ništa osim nje. Prekrasne Lilly.

Okreće se. Vidim da joj Upraviteljica nešto govori, ali ne vidim što. Vidim da se Lillyna čeljust miče, odgovara joj nešto. Nadglednica ponovno progovara. Ne vidim riječi, ali vidim joj lice. Ljuta je, postaje sve ljuća. Vidim da joj Lilly odgovara, vidim je da ustaje i odguruje stolac. Vidim Lilly kako se okreće i kreće prema prolazu. Vidim Nadglednicu kako ustaje i dovikuje joj nešto. Vidim da Lilly ne obraća pažnju na nju i nastavlja hodati.

344

Okrećem se prema njoj dok dolazi iza ugla. Smiješim joj se dok hoda prema meni. Krećem prema njoj. Srce mi lupa lupa lupa. Ja se smiješim i ona se smiješi. Počinje hodati brže. Prekrasna je tako prekrasna. Potpuno prekrasna. Volim je. Dolazi prema meni. Volim je.

Širim ruke. Ona potrči prema njima, prema meni. Zatvaram ih oko nje čvrsto najčvršće što mogu. Ona zatvara svoje oko mene. Nema riječi. Nema zvuka. Oko nas nema nikog. Osjećam njezino srce na svojim prsima. Znam da ona osjeća moje. Ništa drugo nije važno. Ništa drugo ne postoji. Samo ona i ja. Njezino srce i moje srce. Njezino srce i moje srce.

Ljubim joj vrat, mirišem kosu, grlim joj tijelo tako je malena i tanka grlim je. Osjećam da mi plače na ramenu tiho jeca njezine suze na njezinom obrazu njezine suze na mojoj košulji. Šapćem volim te. Volim te. Volim te. Šapćem joj volim te na uho.

Odmiče se, ali ne iz mojih ruku. Odmiče se toliko da joj mogu vidjeti lice, i ona moje. Smiješi se dok joj suze klize niz obraze. Donja usna joj drhti, a oči su joj još plavije od vode u njima. Smiješim joj se. Progovaram.

Volim te, Lilly.

I ja tebe, James.

Nedostajat ćeš mi.

Kamo ideš?

Uskoro odlazim.

Kamo?

U Zatvor u Ohio.

Ne.

Samo na nekoliko mjeseci. Pisat ću ti svaki dan i zvati kad budem mogao.

Ne.

Javit ću ti se svaki dan. Na ovaj ili onaj način, javit ću se. Kad odslužim kaznu, dolazim u Chicago.

Bit ću sama.

Nećeš.

Hoću.

Nećeš.

Obećaješ?

Sjeti se riječi.

Koje riječi?

Nikad.

Smiješi se.

Sviđa mi se ta riječ.

Zapamti je.

Nedostajat ćeš mi. Brinut ću se.

345

Brini o svom oporavku. Bit ću dobro i doći ću k tebi čim budem mogao.

Volim te, James.

I ja tebe volim, Lilly. Volim te.

Naginje se prema meni i zatvara oči. Ja zatvaram oči i prepuštam se. Naše se usne sreću, mekano, nježno, polagano naše se usne sreću i stišćemo se čvršće i sve je dobro i sigurno i postaje još bolje. Kad smo zagrljeni, sve je dobro i sigurno. Sve postaje još bolje.

Usne nam se razdvajaju. Oči otvaraju. Gledam u duboko vodeno plavo. Ona gleda u blijedo zeleno. Pružam ruku i dodirujem joj obraz. Odmičem se. Duboko vodeno plavo i blijedo zeleno. Smiješim se. Okrećem se i odlazim.

Dok hodam niz stakleni Prolaz koji će me odvesti odavde, znam da Lilly stoji tamo gdje sam je ostavio i čeka da se okrenem i pozdravim. Znam da će mi srce pući ako to učinim. Znam da ću početi plakati. Znam da će to biti nešto što nikad prije nisam učinio. Okrenuo se i pozdravio.

Staklo se pretvara u Hodnike. Zastajem i okrećem se i gledam Lilly. Smiješi se, a suze joj se kotrljaju niz obraze. Kažem volim te i iako znam da me ne čuje, znam da me razumije. Smiješi se i plače. Podižem jednu ruku. Zadržavam je pred prsima i kažem zbogom. Ona kima. Stišćem šaku i kažem ozdravi. Ona kima. Stojim i gledam je i smiješim se. Ona stoji i gleda me i plače. Vidim njezine oči i odavde. Nedostajat će mi te oči. Duboko vodeno plavo. Nedostajat će mi te oči.

Okrećem se i odlazim, svjetlo staklenog prolaza blijedi, ali slika Lilly ne. Čuvat ću tu sliku prekrasne Lilly nasmijane Lilly koja stoji sama i plače u srcu i mislima do kraja života. Najdraža Lilly.

Prolazim Hodnicima i odlazim u Sobu. Uzimam Hankovu jaknu i crnu vrećicu u kojoj su moje stvari. Odlazim iz Sobe u Joannein ured. Kucam na vrata. Ona kaže uđite.

Otvaram vrata i ulazim. Joanne i Hank sjede zajedno na kauču. Piju kavu, a Joanne puši cigaretu.

Joanne se smiješi i progovara.

Bok.

Odlazim do fotelje nasuprot njih.

Bok.

Sjedam. Hank progovara.

Čekali smo te.

Doručkovao sam.

Kako je bilo?

Bilo je prekrasno.

Ona se smiješi.

Nisam nikad čula da netko opisuje ovdašnji obrok kao prekrasan. Tako je bilo. Prekrasno.

Hank progovara.

346

Spreman za polazak?

Aha.

Bojiš se?

Maloprije jesam, ali sad više ne.

Joanne progovara.

Čega si se bojao?

Svega.

I što se dogodilo?

Odlučio sam da se neću više bojati.

Samo tako?

Samo tako.

Podižem Hankovu jaknu, dobacujem mu je.

Donio sam ti jaknu. Hvala što si mi je posudio.

Baca je natrag meni.

Zadrži je.

Ja je bacam natrag njemu.

Hvala, ali ne bih. Želim da je ti zadržiš kako bih je mogao koristiti kad dođem u posjet.

Može, pod jednim uvjetom.

Kojim?

Da se vratiš trijezan, kao Posjetitelj, a ne Pacijent.

Ne brini, Starkeljo.

Smiješi se.

To je moj mali Jebač.

Joanne progovara.

Pazi kako se izražavaš, Hank.

Hank se okreće prema njoj.

Sada mogu psovati pred njim. Više nije Pacijent.

Pacijent je sve dok ne izađe van.

Hank se okreće prema meni.

Smijem li reći Jebač pred tobom?

Smijem se.

Uvrijedio bih se kad ne bi.

Hank se smije, udara rukom o koljeno.

347

To je moj mali Jebač.

Smijem se.

Doći će netko po tebe?

Da.

Jesi li se već odjavio?

Nisam.

Trebao bi.

Ponovno kimam.

Znam.

Ustaje.

Zagrljaj?

I ja ustajem.

Naravno.

Koraknem naprijed i grlim je. U zagrljaju ima osjećaja, poštovanja i neke vrste ljubavi. Osjećaj koji dolazi iz iskrenosti, poštovanje koje dolazi iz izazova, vrsta ljubavi koja postoji među ljudima čije su se misli dotakle, čija su se srca dotakla, čije su se duše dotakle. Naše su se misli dotakle. Naša su se srca dotakla. Naše su se duše dotakle. Razdvajamo se. Hank mi prilazi.

Nisam jak na riječima, Mali.

Grli me toliko čvrsto da me boli. Ruke su mi pritisnute o tijelo pa mu ne mogu uzvratiti zagrljaj, ali mislim da to i ne treba. Pušta me i odmiče se od mene i jednom rukom obgrljuje Joanne. Progovara.

Daj da se ponosimo, Mali.

Trudit ću se.

Napravi više od toga. Želim te vidjeti ovdje u jebenom kaputu za godinu dana.

Joanne progovara.

Hank.

Hank je pogleda.

Nije više Pacijent.

Joanne odmahuje glavom, okreće se prema meni.

Javi se ponekad.

Svakako.

Okrećem se i izlazim iz ureda. Zatvaram vrata iza sebe i hodam Hodnicima. Odlazim u Administrativni ured i sjedim sa Službenikom i ispunjavam papire potrebne za otpust. Kad sam gotov, potpisujem se na dnu i gotovo je. Službenik mi kaže da mogu otići.

348

Izlazim iz ureda kroz kratak Hodnik. Ulazim u predvorje gdje sam u nekom drugom životu sjedio i čekao s Obitelji. Pozdravljam ženu na Recepciji i ona pozdravlja mene. Kroz prozor vidim Bratov sivi kamionet, šminkerski tip popularan u predgrađima, parkiran ispred ulaza. Otvaram glavna vrata i izlazim iz Klinike. Slobodan sam.

Brat vidi da dolazim i otvara vrata i izlazi iz Kamioneta. Smiješi se, progovara.

Što ima, Stari.

Što ima, Gade.

Grli me. Ja grlim njega. Lijep snažan bratski zagrljaj. Kroz suvozačeva vrata izlazi moj prijatelj Kevin. Moje je visine, ima kratku tamnu kosu, nedavno stečeni pivski trbuh. Živi od prodaje nekretnina, ali kad nije na poslu, odijeva se poput prosjaka. Smiješi se i progovara.

Što ima?

Ništa. Kod tebe?

Došao sam se uvjeriti da si dobro.

Smiješim se.

Jesam.

Grli me. Ja grlim njega. Brat progovara.

Spreman za polazak.

Da, bježimo odavde.

Podižem vrećicu i otvaram vrata i sjedam na stražnje sjedalo. Dok zatvaram vrata, Bob i Kevin sjedaju na prednja sjedala i Bob pali motor i krećemo. Okrećem se i gledam kako se Klinika smanjuje u stražnjem prozoru. Slobodan sam. Slobodan. Kad više ne vidim Zgrade, okrećem se. Gotovo trenutačno, Bijes počinje rasti. Kao da su ga kontrolirali zidovi Klinike i kao da je moja sloboda njegova sloboda, moje otpusno pismo njegovo otpusno pismo. Rast je brz i brutalan, i iako se ne tresem izvana, tresem se iznutra.

Kevin se okreće i pogleda me i progovara.

Kako si?

Vidim da me Bob gleda u retrovizoru.

Ne znam.

Bob progovara.

Što to znači?

Ne znam.

Kevin progovara.

Što želiš raditi?

Želim ići u Bar.

Što?

Želim ići u Bar.

Sereš.

349

Ne.

Bob me gleda u retrovizoru. Kevin pogleda Boba, Bob pogleda Kevina. Na licima im je zabrinutost, šok i nevjerica. Bob me pogleda, odmahuje glavom.

Ne idemo u Bar.

Vi možda ne idete, ali ja idem.

Upravo si došao s odvikavanja.

Idem u Bar.

Upravo si došao s jebenog odvikavanja.

Idem u Bar. Možete ići sa mnom ili ne, svejedno je, ali ne biste trebali tratiti vrijeme na pokušaje da me spriječite. Idem u jebeni Bar.

Bob pogleda Kevina, Kevin Boba. Kevin sliježe ramenima, Bob odmahuje glavom. Palim cigaretu i spuštam prozor. Iako je hladno, sviđa mi se zrak. Slobodan je.

Vožnja traje sat vremena. Svi šutimo. Svatko bulji kroz svoj prozor.

Povremeno provirujem glavom kroz prozor i puštam ledeni zrak da mi bičuje lice. Boli, ali je osjećaj ugodan i radim to jer mogu. Više ne postoje Pravila i Propisi koje moram slijediti, više nemam Savjetovatelje i Nadglednike i Psihologe koji traže odgovore, moj su raspored i moja djela ponovno moji vlastiti. Kao što je bilo prije odlaska u Kliniku i kao što će biti odsad do kraja, odgovaram samo sebi.

Silazimo s autoceste prema Gradu. Gledam na sat, kaže jedanaest i trideset. Pitam ga zna li za neko mjesto koje je otvoreno sad i on kaže da. Kažem da bih volio da poslužuje cheeseburgere i ima stol za biljar. Ne odgovara, samo bulji pred sebe.

Bijes je narastao. U punoj je snazi, i više od toga. Drugačiji je sad, u ovom trenu, nekako je drugačiji. Jači, tiši, strpljiviji. Jednostavniji i moćniji. Kao da je siguran da će me pobijediti. Kao da mu je borba povećala moć. Kao da zna da je ponovno došlo njegovo vrijeme, kao da čeka da izbije na slobodu.

Ne borim se s njim. Ne izazivam ga. Sjedim i čekam i iščekujem dolazak na mjesto koje je za mene kao dom. Sjedim i čekam i čuvam se za ono što će doći kad uđem u Bar. Bijes je jači nego ikad prije. Sjedim i čekam ono što će tek doći.

Bob skreće na malo parkiralište. Pokraj njega je velika ciglena Zgrada. Ima visoke tamne prozore i neonski znak na kojem piše Biljar, Bar i Roštilj. Izlazimo iz Kamiona. Nemam novca pa pitam Boba može li mi posuditi malo. Pita me koliko trebam i kažem četrdeset dolara. Pita me zašto trebam toliko mnogo i kažem mu zato. Vadi novčanik iz džepa i pruža mi dvije dvadesetice. Zahvaljujem mu.

Hodamo po parkiralištu. Po kratkom pločniku. Dolazimo pred vrata ja pružam ruku i otvaram ih. Dajem znak Bobu i Kevinu da uđu i nakon što su ušli, ulazim za njima.

Mračno je. Pred nama su stolovi, dugi, dotrajali šank od hrastovine nalazi nam se s desne strane, a na njegovom kraju, s lijeve strane, Soba sa šest stolova za biljar. Pokraj stolova za biljar Konobarica kojoj je dosadno sjedi i gleda televizor koji visi sa stropa. Iza šanka, Barmen sjedi na stolcu i čita novine. Niti jedno od njih ne podiže pogled.

Pogledam Boba i Kevina. Progovaram.

Mogli biste odigrati malo biljara.

350

Brat me pogleda.

Što ćeš ti učiniti?

Treba mi nekoliko minuta samoće.

Lice mu je puno straha i razočaranja. Ne zanima me to. Vrijeme je za obračun. Vrijeme je za Bijes.

Okrećem se i odlazim do šanka. Izvlačim stolicu i sjedam. Ispred mene su zrcala i boce. Zrcala idu od stropa do polica. Na policama su poredane boce. Boce viskija, boce votke, boce džina. Boce ruma, boce tekile, boce neobičnih pića iz stranih Zemalja. Prozirne boce i smeđe boce, crvene boce i plave boce, šarene boce dizajnirane da budu ugodne oku. Neke su boce niske, neke visoke, neke široke, neke uske. Sve su pune alkohola. Ispred mene su. Pune jebenog alkohola.

Pogledam Barmena. Progovaram.

Hej, Konobar.

Podiže pogled.

Da?

Može pomoć?

Naravno.

Spušta novine i prilazi mi. Kad dođe pred mene, progovara.

Kako ste danas?

Nisam došao razgovarati.

Loše ste volje?

Nisam došao razgovarati.

Što ćete popiti?

Gledam boce. Predivne boce pune alkohola. Puštam oči da lutaju dok se ne zaustave, izbjegavam zrcala, izbjegavam samog sebe. Buljim u crnu bocu. Crnu bocu od debelog stakla s uskim grlom punu Kentucky burbona. Tu bocu Bijes najviše želi, nju najbolje poznaje. Pokazujem prema njoj, pogledam barmena i progovaram.

Želim čašu ovog. Veliku čašu. Ne neku jebenu Koktel-čašu, nego veliku pivsku čašu. Punu do vrha.

To će biti skupo.

Stavljam četrdeset dolara koje mi je dao Brat na šank.

Samo donesi.

Barmen bulji u mene kao da sam lud, kao da razmišlja treba li mi dati što sam tražio. Buljim u njega, dajem mu do znanja da ne odlazim dok ne dobijem to. Okreće se. Jednom rukom poseže za velikom čašom, drugom skida crnu bocu s police.

Gledam ga kako toči piće. Kao u slow motionu, vidim svaku kap. Kad je čaša puna, okreće se i stavlja je pred mene.

Hvala.

351

Bit ću ovdje ako želite još nešto.

Hvala.

Vraća se svojim novinama. Ja buljim u čašu. Bijes raste iz svojeg mirnog stanja vrišti iz sve snage jači je nego ikad prije. Vrišti moj si gade. Moj si i uvijek ćeš biti moj. Ja te posjedujem, ja upravljam tobom, uvijek ćeš raditi ono što ti ja kažem. Moj si i uvijek ćeš biti moj. Moj si, gade. Buljim u čašu.

Spuštam ruke na šank, sa svake strane čaše. Ne dodiruju je, ali su blizu. Dovoljno blizu da mi čaša bude nadohvat ruke kad donesem odluku. Naginjem se. Dok mi se nos približava snažnom smeđem alkoholu, osjećam miris para s njegove sjajne površine. Razbješnjuju me. Bijes vrišti jače. Izazivaju me. Privlače me.

Zatvaram oči. Prestajem se micati kad mi vršak nosa dotakne tekućinu. Zatvaram usta i duboko udišem i on dolazi dolazi dolazi. U punoj snazi. Prekrasni miris zaborava. Odvratni zadah Pakla. Drhtim, tresem se. Uništava me iznutra i izvana krijepi me. Iako mi nije dotaklo usne ili ušlo u tijelo, osjećam mu okus. Slatki ugljen miješan s gorkim benzinom. Osjećam mu jebeni okus.

Vrijeme staje. Ne mičem se. Sjedim s vrškom nosa u čaši punoj alkohola. Dišem. Duboki potpuni udasi. Potpuno unutra, potpuno van. Povlači se dok udišem, raste dok izdišem. Osjećam mu mirs i okus, osjećam ga. Iznutra i izvana.

Bijes vrišti uzmi je uzmi je uzmi je. Bijes vrišti popij ga popij ga popij ga. Bijes vrišti još još još. Bijes vrišti želi treba mora dobiti ja te posjedujem Gade uzmi je popij ga daj mi ga ili ću ti se osvetiti. Još još još još još.

Otvaram oči. Vidim jasno jantarno smeđe, potopljeni vršak svog nosa, rub čaše. Polako podižem glavu. Oči su mi usmjerene ravno naprijed, neće trepnuti. Tekućina nestaje iz vidokruga, rub čaše nestaje. Vidim police i boce, rub zrcala. Podižem pogled i dalje vidim rub svoje brade, svoje usne, svoj nos. Podižem ga više. Vidim rub svog oka, donju trepavicu, bjeloočnicu. Podižem ga više. Vidim blijedo zelenilo. Ravno ispred sebe. Čvrsto i usmjereno. Neću trepnuti.

Gledam u sebe. U svoje oči. Ispred mene je čaša s alkoholom. Iako je više ne vidim, znam da je tu. Obgrljujem je rukama. Moje su ruke na čaši. Gledam u sebe. U blijedo zelenilo svojih očiju.

Bijes vrišti. Vrišti kao nikad prije. Vrisak mu je jači i moćniji, pun gnjeva i potrebe, neprijateljstva i gladi. Vrišti mi da uzmem čašu. Uzmi jebenu čašu.

Moram donijeti odluku. Jednostavnu odluku. Koja nema nikakve veze s Bogom ili dvanaest bilo čega osim dvanaest otkucaja mog srca. Da ili ne. Jednostavna je to odluka. Da ili ne.

Gledam u sebe. U blijedo zelenilo svojih očiju. Sviđa mi se što vidim. Mogu to prihvatiti. Usmjereno je. Neće trepnuti. Prvi put u svom životu gledam se u oči i sviđa mi se što vidim. Mogu živjeti s tim. Želim živjeti s tim. Dugo vremena. Želim živjeti s tim. Želim živjeti.

Bijes vrišti iz sve snage. Blijedo Zelenilo nježno progovara. Kaže moj si, Gade. Moj si i uvijek ćeš biti moj. Od danas ja posjedujem tebe, ja upravljam tobom i radit ćeš ono što ti ja kažem da radiš. Od danas, ja donosim odluke. Moj si i uvijek ćeš biti moj. Moj si, Gade.

Puštam čašu. Pogledam barmena. Sjedi na svom stolcu i čita svoje novine. Progovaram.

352

Konobar.

Podiže pogled.

Da?

Baci ovo sranje.

Što?

Pokazujem čašu.

Baci ovo sranje u sudoper. Ne želim ga.

Bulji u mene na trenutak kao da sam lud. Ja buljim u njega i dokazujem mu da nisam. Ustaje i kreće prema meni. Ja ustajem i odlazim. Ostavljam čašu na šanku i dvije dvadesetice pokraj nje. Odlazim u Sobu za biljar. Moj Brat Bob i prijatelj Kevin završavaju partiju. Sjedam na stolac uza zid. Pokraj stolca je stol, a na stolu pepeljara. Palim cigaretu.

Dok se Brat priprema za svoj udarac, vidi me krajičkom oka. Podiže glavu i progovara.

Dobro si?

Aha.

Što si radio tamo?

Ništa.

Jesi li pio?

Nisam.

Zašto si onda naručio piće?

Morao sam to učiniti.

Ali ga nisi ni taknuo?

Dodirnuo sam ga i pomirisao i osjetio, ali nisam ga popio. Gotov sam s tim. Neću nikad više.

Smiješi se.

Čestitam, Stari.

Smiješim se.

Hvala.

Dok se Brat priprema za udarac, ja pitam mogu li igrati protiv Pobjednika. Kevin me pita kad sam zadnji put igrao i kažem mu davno. Pita me jesam li spreman i smiješim se i kažem mu da jesam. Pita me ponovno da bude siguran. Kažem mu da, spreman sam.

Da, spreman sam.

353

Michael se vratio na posao na Sveučilištu. Tri tjedna kasnije uhićen je zbog nagovaranja na prostituciju i posjedovanja kokaina. Umro je od posljedica samoranjavanja pištoljem u glavu.

Roy je bejzbolskom palicom napao dvoje djece. Osuđen je na trideset do pedeset godina u mentalnoj instituciji u Wisconsinu.

Warren je pijan pao s ribarskog broda na Floridi. Tijelo nikad nije nađeno.

Ćelavac je počeo piti osam tjedana nakon povratka kući. Žena ga je izbacila iz kuće i prebivalište mu je nepoznato.

Bobby je nađen mrtav u New Jerseyju. Imao je prostrijelnu ranu glave.

John je uhvaćen s 400 grama kokaina u San Franciscu. Služi doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja u državnoj Kaznionici San Quentin u Kaliforniji.

Ed je nasmrt pretučen u barskoj tučnjavi u Detroitu.

Ted je uhićen u Missisippiju. Služi doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja u zatvoru Angola u Louisiani.

Matty je ustrijeljen i ubijen ispred narkomanskog legla u Minneapolisu.

Miles je živ i zdrav i dalje radi kao Sudac. Još uvijek je u braku, dobio je drugo dijete, kćerkicu po imenu Ella, i nikad više nije okusio ni kap alkohola.

Leonard se vratio u Las Vegas i otišao u mirovinu. Kasnije je umro od komplikacija vezanih uz AIDS. Bio je trijezan do smrti.

Lilly je počinila samoubojstvo vješanjem u Stambenoj Zajednici u Chicagu. Baka joj je umrla dva dana ranije. Pronađena je onog jutra kad je James pušten iz zatvora i vjeruje se da je bila trijezna do smrti.

Lincoln i dalje radi u Klinici.

Ken i dalje radi u Klinici.

Hank i Joanne su se vjenčali. Oboje i dalje rade u Klinici.

James je ostao čist.

354

Zahvale

Mama i Tata hvala vam za sve, hvala vam, Mama i Tata. Brate Bob i šogorica Laura, hvala Vam. Hvala Ti, Maya, volim Te, najdraža Maya. Kassie Evashevski, hvala ti. Hvala Seanu McDonaldu. Hvala Nan Talese. Hvala Davidu Krintzmanu. Hvala vam, Preacher i Bella, moji mali prijatelji. Hvala vam Stuart Hawkins, Elisabeth Sosnow, Kevin Yorn, Amar Douglas Rao, Michael Craven, Quinn Yancey, Christian Yancey, Ingrid Sission, John von Brachelo, Helen Mortley, Jean Joseph ml., Joshua Dorfman, Colleen Silva, Eben Strousse, Chris Wardwell. Hvala vam Theo, Rigo, Jose i hvala dečkima iz kafića na uglu. Hvala Phillip Morris. Hvala vam, Andrew Barash i Keith Bray. Hvala vam Kirk, Julie, Kevin.

Hvala vam Lilly, Leonard, Miles, volim vas i hvala vam.

355

Pogovor

Knjiga kao sjekira

Teško je odgovoriti na pitanje kakva mora biti knjiga da bismo je željeli pročitati, da je ne bismo ispustili iz ruke pri čitanju: ona može biti duhovita i cinična, zabavna i vesela, napeta i uzbudljiva. Ali, jednako tako može tužna i tmurna, priču može zamijeniti atmosferom, ispuniti nas zabrinutošću ili nostalgijom. Na način na koji mi tražimo knjige i tekstove koji odgovaraju jednom od naših raspoloženja, tako možda i knjige traže nas, svoje čitatelje - neke, poznato je, čekaju više desetljeća, ili čak stoljeća, da budu pažljivo pročitane, da nađu svoga pravog čitatelja ili čitateljicu. Jedno je sigurno, dok je čitamo, knjiga nam nešto čini, ona utječe na nas, svejedno da li na način da nas mijenja, potiče ili zaustavlja, ona nas se tiče - čak i onda kad nam se čini dosadnom. “Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”, napisao je Kafka pred više od stotinu godina jednome svom prijatelju, i u tome je bio u pravu. Nije se Kafka opterećivao time “kakva knjiga mora biti”, već je mislio o onome što knjiga mora činiti, razbijati zaleđeno more u nama samima. Ta usporedba knjige i sjekire, naše nutrine i zaleđenog mora, čini mi se dobrim početkom za predstavljanje knjige-prvijenca Jamesa Freya Milijun komadića (A Million Little Pieces), knjige koja se tvrdoukoričena pojavila još 2003. godine a u listopadu 2005. gostovala u Oprah-showu, knjige koja je, mjesecima vodeći na top-listama u Americi, prodana u više milijuna primjeraka i oko koje se još uvijek vode oštre polemike.

Milijun komadića je autobiografski motivirana proza u kojoj dvadesettrogodišnji junak, imenovan kao James, u prvome licu jednine pripovijeda svoje životno iskustvo: gotovo deset godina ovisnosti o alkoholu i drogama, iskustvo koje ne prelazi samo rub legalnog u kriminalno, već prelazi rub života prema smrti. Točka u kojoj James počinje pripovijedati upravo je onaj trenutak u kojemu mu se život rasprsnuo u Milijun komadića u doslovnom, fizičkom smislu: ozlijeđenog i pretučenog, potpuno tjelesno iscrpljenog i razorenog, dovode ga u jednu od klinika za odvikavanje. Kao iz crne rupe, na rubu svijesti, promaljaju se glasovi i počinju slagati dijelovi stvarnosti, stvarnosti koju James ne želi prihvatiti a ne može je niti odbiti. Za početak, njemu bi trebalo nekoliko boca vina i šteka cigareta, ili oveća boca whiskeya - za početak, da se “pribere”, odnosno, da ponovo može utonuti u svoju stvarnost. No, on je odveden u drugi prostor, u bjelinu i hladnoću Klinike za odvikavanje, gdje mu samo pomoćne tablete daju privremene trenutke olakšanja. Kroz četiristo pedeset stranica grube i izravne proze, milijuni komadića Jamesova raspadnutog života neprestano se sudaraju, odbijaju jedni od drugih, odbijaju posložiti se u “normalan život”. Uspostavljanje “novog života” nije ni jednostavno ni romantično, nikakva priča o vjeri i nadi u snagu ljudskog duha i volje. To je priča o neprestanim padovima i uzmacima, priča o strahu (i strahu i strahu, uvijek iznova), priča o gubicima i poniženjima, o povlačenju, odstajanju i bijegu. Doista, to je priča o tome kako nastaje “zamrznuto more u nama” to Kafkina ledena površina koju treba razbiti sjekirom pisanja.

Pripovijedanje o mučnom procesu odvikavanja, prikazano s naglaskom na gruboću naturalističkog izričaja, istovremeno je i pripovijedanje o otapanju toga leda. Da bi “James” mogao iza posljednje stranice romana doista krenuti u “novi život” da bio mogao postati

356

spreman za taj korak (“Da, spreman sam”, glasi posljednja rečenica teksta), on mora prvo ispripovijedati svoj život, događaj do događaja koji su doveli do posvemašnjeg rasprsnuća. Obrnuto uobičajenom postupku rekonstrukcije prošlosti, James Frey čitateljima nudi dio po dio nepotpune slagalice svoga života, ostavljajući za sam kraj romana ono što predstavlja njegov kronološki početak i emotivnu ranu koje ni sam nije bio svjestan. Mehanizmi potisnutog sjećanja i slučajnog proboja prošlosti u sadašnju stvarnost, potcrtavaju u Freyovu Milijunu komadića dojam nepouzdanosti i nesigurnosti pamćenja, koji se nerijetko i direktno tematizira (gubitak svijesti, zaborav, praznina u sjećanju, “crna rupa”). Na taj se način proza koja kroz čitanje djeluje fragmentarno i isprekidano, na kraju ispostavlja kao dobro posložena priča sa zapletom i raspletom, s uzrokom i posljedicama. Samo što uzrok, suprotno praksi autobiografskog pripovijedanja, doznajemo na samome kraju. U Jamesovu svijetu i prostoru Klinike za odvikavanje postepeno se konstruiraju drugi likovi, članovi obitelji, drugi pacijenti, liječnici, i upravo onim tempom kojim James izlazi iz “crne rupe” svoje svijesti uobličuje se svijet realnosti i međusobnih suodnosa - od zatvorenosti i netrpljivosti, do naklonosti i prijateljstva, od odbojnosti do prihvaćanja, od straha od Drugog do ljubavi, od osjećaja bola do užitka dodira.

Način na koji James u Milijunu komadića doživljava stvarnost najuočljivije se vidi u njegovu označavanju te stvarnosti: velikim početnim slovima obilježene su sve one osobe i svi oni prostori koji za Jamesa predstavljaju funkciju autoriteta, svijet koji mu je odbojan i kojega se u osnovi boji ili s kojim ne zna komunicirati. Mama, Tata, Brat, Ljudi u Bijelom, Doktor, Djevojka. Hodnik, Kupaonica, Blagovaonica, Odjel, Soba - sve što pripada najstarijoj Rezidencijalnoj Ustanovi za Liječenje Problema s Drogom i Alkoholom na Svijetu. Čak je i Svijet pisan s velikim početnim S, jer doista, za Jamesa, predstavlja svijet drugosti kojemu on ne pripada, u kojemu se uvijek iznova osjeća sam, kao da neprestano ponavlja početnu rečenicu Biblije usamljenika: Mene nitko ne razumije. Nitko me ne može razumijeti. Osuđenost na samoću temeljno je Jamesovo prokletstvo, koje sam proizvodi iako mu je nepodnošljivo: “Sâm sam. Sâm ovdje i sâm na svijetu. /.../ Sâm posvuda, uvijek, otkad se sjećam. Sâm u svojoj obitelji, sâm sa svojim prijateljima, sâm u Sobi punoj Ljudi. Sâm kad se budim, sâm kroz svaki odvratni dan, sâm kad ću se konačno suočiti s mrakom.”

Ako oštrini Freyova pisanja pridonosi česta uporaba kratkih, eliptičnih rečenica sastavljenih od jedne ili dvije riječi, dojam uvjerljivosti stvara neprestana upotreba prezenta, odnosno, pripovijedanje u sadašnjem vremenu koje stvara učinak izravnosti iskazivanja. Od prve rečenice “Budim se...” do posljednje “Da, spreman sam” čitatelj ima osjećaj kao da je priljubljen uz same događaje, kao da ih doživljava zajedno s Jamesom. Posebnost autobiografskog pripovijedanja nikako nije u tome što ono ima neku vrstu “povlaštenog” pristupa jastvu. U osnovi autobiografsko je pisanje diskurzivna praksa kao i sve druge, nema nikakvo nadmoćno oruđe za pristup privatnom i intimnom. Zavodljivost autobiografskih tekstova sastoji se u stupnju njihove eksplicitnosti u izražavanju napora da se privatno i intimno, osobno, uobliče u tekstu, izgovore kroz tekst. U tome, čini mi se, leže i razlozi polemika koje su se vodile oko “istinitosti” i “lažnosti” Freyeva rukopisa, kojih vrhunac možemo odčitati u naslovu jednoga od “neprijateljski” nastrojenih tekstova: A Million Little Lies. No, nerazumijevanje teksta započelo je još i prije njegova objavljivanja. Nakon što je 17 izdavača odbilo tiskati Freyevo djelo kao roman, izdavačka kuća koja ga je prihvatila lansirala ga je kao memoarsko štivo, pa je knjiga Milijun komadića zavladala vrhuncima non-fiction listi bestselera. Danas je to knjiga koju ćete u inozemnim knjižarama moći pronaći na različitim policama: na onima namijenjenim romanima (klasičnoj fikciji), na onima namijenjenim autobiografijama i memoarima, te na onima gdje stoje knjige iz psihologije i self-help literature. Nijedna od tih klasifikacija nije potpuno točna, ali na svakoj od tih polica Freyova knjiga stoji s nekim razlogom, naprosto zato što je riječ o odlično napisanoj knjizi

357

koja, na temelju autobiografskog iskustva, pripovijeda jednu priču o ovisnosti i odvikavanju. Što je najviše naljutilo današnje Freyeve protivnike, što je razjarilo Opru nakon što je u vlastitoj emisiji prosuzila zbog “potresne priče”? U polemičkim napisima frcaju riječi poput “izdaja”, “prevara”, “iznevjeravanje” - jer se neki čitatelji osjećaju prevarenima budući da su “povjerovali” u “istinitost” priče. Freyev Milijun komadića jednako je dojmljiva i dobra knjiga, jednako je oštra njezina sjekira koja razbija “zaleđeno more u nama”, bez obzira na to o kojem se omjeru istine i laži, odnosno, autobiografičnosti i fikcionalnosti, u njoj radi. U suvremenom svijetu u kojemu živimo, gdje se brišu granice stvarnoga i virtualnoga, trebalo bi biti jasno da su kategorije “autentičnog” i “iskrenog” svjedočenja proizvedene kategorije koje, doduše, posljednjih dvadesetak godina bolje nego ikada kotiraju na tržištu knjiga. A zašto su današnje čitateljice i čitatelji tako gladni osobnih iskustava i istinitih priča? Umjesto odgovora na to pitanje možemo samo ponuditi preporuku za čitanje Freyeva romana Milijun komadića. Ako se svidi domaćoj publici, možda će se ona zapitati: “A što se dogodilo kasnije?”.

O tome James Frey piše u svojoj drugoj knjizi, u romanu My Friend Leonard, objavljenom 2005. godine. Nije li to dovoljan poziv na čitanje prvoga od milijun komadića Freyeve proze?

Andrea Zlatar

1 Quaalude (Methaqualone), lijek sedativnog i anksiolitičkog djelovanja. Jedan od najprodavanijih lijekova te vrste u Americi sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Osamdesetih je povučen s tržišta većine razvijenih zemalja zbog naglog razvijanja ovisnosti. Jedan od načina uživanja bio je pušenje u kombinaciji s marihuanom. Broj ovisnika o toj kombinaciji droga u nekim je siromašnijim zemljama prerastao broj ovisnika o cracku. 2 Crystal Meth; sintetičko stimulacijsko sredstvo izrazito jakog djelovanja, na bazi amfetamina. Prvi put proizveden u Japanu. U tijelo se unosi ušmrkavanjem, gutanjem, pušenjem ili iglom. Spada među jeftinije droge, upotreba mu je vrlo raširena i u porastu, osobito među siromašnijom populacijom.

James Frey - Milijun Komadića

Documents