Filozofski fakultet Sveu SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME PUČKa ... · nastavlja tradiciju ranijih pučkih pjesmarica. Pripadnost zbirke pučkoj književnosti prepoznaje se u izboru pjesama

ZBORNIK RADOVA P E T O G A H RVAT S KO G S L A V I S T I Č K O G K O N G R E S A

389

Davor NikolićFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

KAKO JE MILIVOJ SOLAR PRESTAO BITI “ZABAVAN” I POSTAO “TRIVIJALAN” (Književnoteorijski pomak M. Solara od termina zabavne prema terminu trivijalne književnosti)

UDKPregledni rad

U ovom se radu prikazuje odnos jednog od najvažnijih hrvatskih književnih teoretičara Milivoja Solara prema terminu zabavne, odnosno trivijalne književnosti. Ova promišljanja možemo u širem smislu pratiti kroz sva Solarova djela, ali eksplicitno se ovim problemima bavio u četirima autorskim knjigama. Pregledom tih knjiga prikazat će se kako je autor pomaknuo svoj teorijski obzor s termina zabavne prema terminu trivijalne književnosti, ali i kako je došlo do promjene u izboru ključnih aspekata za određivanje statusa i naravi te i takve književnosti.

Ključne riječi: zabavna književnost, trivijalna književnost, Milivoj Solar, recepcija

Z B O R N I K R A D O VAŠESTOGA HRVATSKOGAS L A V I S T I Č K O G AK O N G R E S A

191

Josipa TomašićFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKa PjESMarICa 19. STOLjEĆa

Pregledni rad

Svećenik Luka Ilić Oriovčanin (1817–1878) uz etnografski, numizmatički, arheološki i historiografski rad svoj je trag ostavio i u hrvatskoj književnosti. Slavonske varoške pěsme objavio je u četiri sveska (1844–1847) pod pseudonimima Slavoljub Slavončević i Vinko Lozić. Ilić Oriovčanin u zbirci okuplja poetički i tematski raznolike tekstove (popularne autorske, pučke (kalfinske) i usmene pjesme), od kojih najveći dio pripada pučkim pjesmama pjevanima i vrlo popularnima u Slavoniji sredinom 19. stoljeća koje je Ilić sakupio i uvrstio u zbirku. O posebnome književnome fenomenu koji postoji na fluidnoj granici usmene i umjetničke književnosti piše Ilić u predgovoru prvome svesku (Pozdrav ljubeznomu čitatelju), gdje uz „narodne Pěsme” i pjesme „učenih ljudi” progovara i o postojanju trećega književnoga fenomena kojega naziva kalfinskim pjesmama. Koncepcijom i odabirom pjesama Ilić Oriovčanin nastavlja tradiciju ranijih pučkih pjesmarica. Pripadnost zbirke pučkoj književnosti prepoznaje se u izboru pjesama kao i u stavu autora-sastavljača, zatim na formalno-stilskoj i poetičkoj razini, što će se pokazati u ovome radu.

Ključne riječi: Luka Ilić Oriovčanin, Slavonske varoške pěsme, pučka pjesmarica, pučka književnost, 19. stoljeće

1. Uvod

Pišući o pučkome književnome fenomenu već je Divna Zečević (1978) primijetila u Ilićevoj četverosveščanoj zbirci Slavonske varoške pěsme bitne osobitosti pučkoga. Oriovčaninova zbirka okuplja tematski i poetički raznovrsne tekstove: donosi takozvane kalfinske (pučke) pjesme, vlastite autorske pjesme, popularne pjesme suvremenih pjesnika i usmene pjesme. Takvi su postupci uvrštavanja popularnih autorskih tekstova u zbirku

J. Tomašić

ZBORNIK RADOVA ŠESTOGA HRVATSKOGA SLAVISTIČKOGA KONGRESA

192

pučkoj poetici dobro poznati i prihvatljivi. Hrvatske su pučke pjesmarice 19. stoljeća, tiskane i rukopisne, na svojim stranicama donosile omiljene preporodne pjesme (usp. Zečević 1988). One su svojim tematsko-motivskim rasponom i stilskim rješenjima odgovarale pučkoj estetici te su uvrštavanjem u pučke pjesmarice prešle u sferu pučke književnosti. Isti fenomen prisutan je i na širem europskom prostoru. Peter Burke (1991) bilježi kako su europske pučke knjižice također donosile prilagođene, skraćene tekstove pisane umjetničke književnosti, a slične podatke donosi i Roger Chartier (2002, 52) za francusku popularnu Bibliothèque Bleue koja je svoj repertoar crpila iz već objavljenih autorskih tekstova pritom ih mijenjajući i prilagođavajući, a kriterij odabira tekstova bio je vođen procjenama potreba širih čitateljskih slojeva.

2. Koncepcija zbirke: primjer pučke pjesmarice 19. stoljećaSlavonske varoške pěsme1 objavio je Luka Ilić Oriovčanin u četiri sveska (1844–1847)

pod pseudonimima Slavoljub Slavončević (1, 3. i 4. svezak) i Vinko Lozić (2. svezak).2 Ilić je autor dijela pjesama, dio pjesama pripada popularnim autorskim pjesmama 19. stoljeća i uz njih Ilić donosi podatak o autoru, dio pripada tradicionalnim usmenim pjesmama (bez podataka o izvoru, tj. o mjestu zapisa i/ili kazivaču),3 dok najveći dio pripada takozvanim kalfinskim pjesmama, popularnim pjesmama slavonskih varoši koje Oriovčanin određuje kao smjesu narodnih pjesama i „pjesama učenih ljudi”, odnosno po klasifikaciji koju smo usvojili u ovome radu, kao pučke pjesme.4

Dio je autorskih pjesama prisutan u sva četiri sveska Slavonskih varoških pěsama,5 a kao posebno naznačena poglavlja (dodatke) donosi ih Ilić u prvome svesku, u dijelu naslovljenom Slava lěpote, te u trećemu svesku pod naslovom Mala anthologia (izbor). Uzor ljubavi na poklon svim domorodkam.6 Riječ je o popularnim pjesmama dominantno ljubavne i domoljubne tematike posvećenima domorotkam.

1 Riječ je o knjižicama praktičnoga džepnoga formata u kojima Oriovčanin donosi 304 teksta koje Miroslava Hadžihusejnović-Valašek (2009, 315) određuje kao pjevane tekstove. U zbirci prevladava ljubavna i ljubavno- -domoljubna tematika. Iz te se cjeline izdvaja drugi svezak u kojemu Oriovčanin donosi 96 slavonskih napitnica.2 Suzana Coha pokazuje kako su autori „domećući svojim imenima oznake o vlastitoj regionalnoj pripadnosti, provodili diskurzivno pripajanje ‘naših ljudi i krajeva’ ‘našoj naciji’, odnosno ‘našoj’, narodnoj književnosti” (Coha 2009, 146). Takvo pripajanje osigurao je Ilić dodajući svojemu imenu odrednicu Oriovčanin kao oznaku mjesne pripadnosti, a slično čini i s pseudonimskom sintagmom Slavoljub Slavončević.3 Iako uz usmene pjesme objavljene u zbirci ne donosi podatke o kazivačima, iz korespondencije s Vrazom doznajemo da je Oriovčaninu bila dobro poznata Vrazova kritika Topalovićevih Tamburaša ilirskih u kojoj pohvaljuje vjerno bilježenje podataka o kazivačima i mjestu zapisa. Vidi korespondenciju s Vrazom u prijepisu Željka Voborskog (1994, 125–131).4 Za varoške se pjesme od druge polovice 20. stoljeća koriste različiti nazivi: stara gradska pjesma, folklorna gradska pjesma, pučka pjesma, a od 1970-ih se godina ustalio termin starogradska pjesma (Hadžihusejnović-Valašek 2009, 312). Usvajanje ove terminologije za područje etnomuzikologije ne obvezuje nas da ga bezrezervno prihvatimo. Svi navedeni termini mogu se obuhvatiti nazivom pučka pjesma koji, na tragu Divne Zečević i Maje Bošković-Stulli, i ovdje usvajamo.5 Kao primjer možemo navesti autorske pjesme Mirka Bogovića, Andrije Torkvata Brlića, Dimitrije Demetra, Ivana Mažuranića, Stanka Vraza, Ljudevita Vukotinovića, Ivana Trnskog i dr.6 Ilić uz pretiskane pjesme, njih dvanaest, donosi komentar u kojem objašnjava da pjesme donosi „što se u Slavoniji rado pěvaju” i jer je „od někojih i umoljen da je u pěsmaricu postavim” (sv. III, str. 107), čime potvrđuje popularnost kao kriterij odabira pjesama. Zasigurno je, uz popularnost, važan kriterij odabira i ideološka pozadina pjesama.

193

J. Tomašić SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKA PJESMARICA 19. STOLJEĆA

Četvrtome svesku dodaje pjesme sabrane pod naslovom Mač i Čaša i posvećuje ih gradiškoj regimenti uz dodatak 9 pjesama „pèrvoga banskoga narodnoga puka”. One se i svojom tematikom i ideološkom postavom razlikuju od ostatka pjesama Oriovčaninove zbirke.7 Umjesto predgovora Oriovčanin donosi pjesmu „Molitva graničarskog vojaka u vrěme boja”, no iako ju je objavio pod svojim imenom, za nju i za neke druge pjesme iz ovoga dijela („Napitnica pred bitkom”, „Sablja”, „Junak i hulja”) utvrdio je Ivan Scherzer (1896, 12–13) da su Oriovčaninove prerade i slobodni prijevodi njemačkoga domoljubnoga pjesnika i dramatičara Theodora Körnera. Nakon uvodne pjesme Oriovčanin donosi još 25 pjesama istoga tematskoga kruga uz dodatak 9 pjesama „pèrvoga banskoga narodnoga puka”, ukupno 34 pjesme. One svojom tematsko-motivskom i ideološkom orijentacijom odgovaraju pjesmama koje je Ilić Oriovčanin sakupio i 1874. godine objavio u Lovorikama.

Pjesme donesene u dijelu Mač i čaša sakupio je Oriovčanin iz različitih izvora. Uz vlastite autorske pjesme i prepjeve donosi i pjesme popularnih ilirskih pjesnika T. Blažeka, S. Marjanovića, Barona Peharnika, D. Rakovca, P. Štoosa i M. Topalovića. Dio je pjesama preuzeo iz staroga rukopisa8 i one su zasigurno veće starine. Neke pjesme opjevavaju ratovanja protiv Turaka, a za neke je izvjesno da ih je ispjevao sudionik bitke.9 Četiri je pjesme Oriovčanin dobio od vojnoga svećenika Tome Pokupića, ujedno i autora pjesama.10 Na kraju četvrtoga sveska Slavonskih varoških pěsama Ilić Oriovčanin donosi pretisak devet pjesama „pèrvoga banskoga narodnoga puka” koje je 1845. godine „prigodom uspomene stogodišnje svetkovine postanja ove slavne regimente” izdao Ivan Trnski.

Iz ovoga se tematsko-motivskoga kruga izdvajaju pjesme okupljene u drugom svesku Slavonskih varoških pěsama u kojem Oriovčanin donosi tekstove napitnica koje namjenjuje „uměrenim slavonskim vodopiam za u buduće bolje proštimavati vinove lozice sok”.11

Tematska raznolikost koja se očituje u okupljanju pjesama ljubavne, domoljubne i zdravičarske tematike prepoznatljivo je obilježje pučkih pjesmarica 19. stoljeća. S vremenom se društveni optjecaj zdravica i napitnica smanjivao te one u 20. stoljeću gotovo potpuno nestaju iz repertoara gradske folklorne glazbe, dok je ljubavna tematika trajno prisutna pa se i danas starogradska pjesma često poistovjećuje sa sentimentalnom ljubavnom tematikom (usp. Zečević 1988, 49; Hadžihusejnović-Valašek 2009, 315).

7 Pjesme okupljene pod nazivom Mač i čaša izdvajaju se iz dominantne ljubavne tematike. U kratkome proznome uvodu Oriovčanin opravdava dodavanje ovih pjesama, od kojih su mnoge već ranije tiskane: „Ovdě ih ipak stavljam stranom zato, što ih naše narodno vojničtvo rado pěva, a stranom i zato jer duh graničarskih junakah izražuju” (sv. IV, str. 58).8 Riječ je o pjesmama „Slavonii”, „Pěsma poslana iz francezkog rata god. 1793. dana 30. kolovoza.”, „Poziv godine 1793 na mladez slavonsku”, „Povratak Gradiščanah god. 1801 u Slavoniu.” i „Graničar na Kordunu”.9 Npr. „Pěsma poslana iz francezkog rata god. 1793. dana 30. kolovoza.” i „Povratak Gradiščanah god. 1801 u Slavoniu”.10 Riječ je o pjesmama „Povratak u Slavoniu god. 1835”, „Domovini”, „Polazak iz Nove-Gradiške 1831.” i „Odlazak Gradiščanah godine 1831 u Krainsku”.11 U predgovoru Slavonskim napitnicama koji nosi naslov „Pozdrav ljubeznomu čitatelju” Oriovčanin donosi korisne podatke o tome tipu pjesama. Riječ je o pjesmama koje je „pokraj pivnicah u vinograde, i pokraj vinogradah u pivnice prolazeći sakupljao”, a odlučio ih je tiskati „jer ove struke pěsamah jako malo do sada imadosmo tiskanih”. Ta Oriovčaninova napomena potvrđuje izvedbeni kontekst napitnica, onaj koji je nepunih stotinu godina kasnije opisao Franjo Fancev u Hrvatskoj dobrovolji (1937). Prepoznatljiva obilježja hrvatskih napitnica, među kojima Botica (1998, 142–144) izdvaja demokratičnost, anakreontsko obilježje, vrijednost hrvatstva, prigodnčarski karakter tekstova upotpunjen opuštenom i veselom atmosferom, ali uz stalnu nazočnost teme prolaznosti života, sadrže i Oriovčaninove napitnice.

ZBORNIK RADOVA ŠESTOGA HRVATSKOGA SLAVISTIČKOGA KONGRESA

194

Osnovni kriterij odabira pjesama nije estetski nego praktični – kriterij popularnosti.12 Kriterij popularnosti pjesama, ugode i korisnosti koju pjesme ostvaruju u kontaktu s recipijentima potvrđuju Oriovčaninovu orijentiranost na pretpostavljenoga adresata te dobro poznavanje estetske i kulturne kondicioniranosti s kojom njegov adresat raspolaže. Taj mu je kriterij – osluškivanje potreba recipijenata – omogućio da u zbirku slavonskih varoških pjesama uvrsti toliko raznolike pjesme.13

Oriovčaninova zbirka donosi stihove koje je njegov recipijent već usvojio ili za koje autor-sastavljač procjenjuje da bi mu bile korisne. Takav (ne)selektivni pristup pokazuje manjak kritičnosti, ali samo ako zbirci pristupimo iz pozicije umjetničke književnosti u odnosu na koju se pučku književnost pozicionira kao manje vrijednu i neumjetničku. Promatran unutar pučke poetike, pristup je izrazito selektivan jer podrazumijeva da autor- -sastavljač dobro poznaje estetske zahtjeve i mogućnosti svojih čitatelja kao i njihovu ideološku strukturu te postojanje jasnoga kriterija odabira pjesama koji uključuje spoj ugodnoga (lijepoga) i korisnoga.

3. Predgovor kao piščeva autopoetikaNa važnost predgovora kao „dragocjenoga izvora” za razumijevanje djela ukazao je

Rafo Bogišić (1997, 212–213), a u ovome ih radu, na tragu Pavla Pavličića (2006), čitamo kao „skrivenu teoriju”, kao mjesta u kojima se zrcali poetika pisca, njegovo razumijevanje knjževnosti. Predgovori pučkih tekstova donose važne književne i izvanknjiževne informacije te pomažu u opisivanju i definiranju pučkoga književnoga fenomena i specifične pučke poetike.

Kratki predgovor Slavonskim varoškim pěsmama naslovljen „Pozdrav ljubeznomu čitatelju” Oriovčanin započinje svojevrsnim teorijskim uvidom u tadašnje pjesništvo koje dijeli na „tri grane”:

Na pervu spadaju „N a r o d n e p ě s m e” od koih je četiri Svezka godine 1824. V u k K a r a dž i ć u Beču izdao, a sad sa znamenitim povekšanjem pretiskuje. – Na drugu pěsnički proizvodi učenih ljudih, kao što se mnoge u Danici Hèrvatskoj (nespominjajuć naše starinske klasičke pěsnike) štampane nahode. – Na treću pako spadaju tako zvane k a l f i n s k e pěsme, iliti bolje rekuć směsa od pèrve dvě grane, kakove nazočna sbirka saderžaje (Ilić Oriovčanin 1844a, 5).

Tri grane pjesništva koje spominje Oriovčanin svjedoče o razlikovanju triju književnih fenomena: usmene, umjetničke i pučke književnosti (usp. Zečević 1978, 384). Ilić Oriovčanin ovim uvidom postaje prvi teoretičar pučke književnosti koji prepoznaje treći

12 Dio je pjesama zasigurno bio dijelom usmenoga repertoara slavonskih pjevača. Da su pjesme sabrane u Slavonskim varoškim pěsmama bile vrlo popularne svjedoči podatak kako se dio tih pjesama nalazi u notnoj zbirci iz ostavštine Ignjata Alojzija Brlića i Karla Katinelija, a dio se ljubavnih pjesama nalazi i u starijim požeškim rukopisnim pjesmaricama (Babukićeva i Kraljevićeva) (Hadžihusejnović-Valašek 2009, 319). Dio se napitnica nalazi u kasnijoj zbirci Franje Kuhača što je još jedan od dokaza njihove popularnosti u vrijeme kada ih je Ilić Oriovčanin sakupljao. Tomo Matić (1962, 120) donosi podatak da je i sam svjedočio popularnosti mnogih pjesama koje su se i potkraj 19. stoljeća rado pjevale u gradskim društvima u Slavoniji. Ne pripadaju, međutim, sve pjesme u red slavonskih varoških pjesama niti za sve pjesme možemo tvrditi da su bile popularne među slavonskim pjevačima. Matić izdvaja pjesme „Volim đaka” (sv. I, str. 34–40) i „Žalost svèrhu padnuvših” (sv. IV, str. 24–25) koje svojim tematskim i motivskim odabirom ne odgovaraju varoškim (pučkim) pjesmama (usp. Matić 1962, 120–121). 13 Način sakupljanja slavonskih varoških pjesama obrazložio je Oriovčanin u predgovoru četvrtome svesku u kojemu se i opravdava zbog napada da pjesme nije vjerno bilježio. Podatak kako pjesme nije samostalno sakupljao, nego ih je dobivao od prijatelja, dodatno pojašnjava neujednačenosti pjesama okupljenih u zbirci.

195

J. Tomašić SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKA PJESMARICA 19. STOLJEĆA

književni fenomen i određuje ga kao tranzitno područje, kao „směsu” usmene i umjetničke književnosti.14

Razlikovanje triju književnih fenomena implicira i postojanje svijesti o raslojenoj čitateljskoj (slušateljskoj) publici, posebno kada je riječ o prepoznavanju tranzitnoga područja tzv. kalfinskih pjesama (pučke književnosti). Predgovor otkriva Ilićeve ciljane adresate. On se, s jedne strane, obraća učenim ljudima nudeći im pučke (kalfinske) pjesme za koje drži da ih „učeni svět” može rasuditi jer dobro poznaje ostala dva književna fenomena, dok se kao drugi adresat javljaju njegovi zemljaci, Slavonci, koje apostrofira kada obrazlaže pretiskivanje Slave lěpote na kraju Slavonskih varoških pěsama: „za to sam mislio, da ću mojim zemljakom ugoditi, ako je ovdě preštampam”. Početna, i za ovaj predgovor ključna napomena o postojanju triju književnih fenomena, namijenjena je učenomu čitatelju kojemu takva književna informacija nešto znači, dok će u pjesmama moći uživati i oni koji nemaju prethodno znanje o književnosti. Svijest o diferenciranosti čitateljske publike pokazuje Oriovčanin i u Lovorikama (1874) čiji će predgovor jasno reflektirati piščevu autopoetiku (usp. Tomašić 2012, 272–275; Tomašić Jurić 2014, 92–96).

Oriovčanin, slično kao i drugi autori toga vremena, apostrofira „krasne slavonske děve” kojima „u znak ljubavi” posvećuje zbirku. Sadržaj se Slavonskih varoških pěsama iscrpljuje uglavnom u ljubavnoj i domoljubnoj tematici što odgovara ženskome senzibilitetu i slici žene koju stvara maskulini svijet, kao i nastojanjima iliraca da „osvoje” žene za domaću knjigu. Pretiskana Slava lěpote, u kojoj je okupljeno osamnaest popularnih ljubavno- -domoljubnih pjesama, namijenjena je „domorodkinjam”. Žena je u preporodnim tekstovima, kako navodi Coha (2012, 167), „prikazivana i kao jedan od važnih elemenata nacionalnoidentifikacijske slagalice” te će i odabrani tekstovi Slave lěpote simbolično uključivati domorotke (Slavnog roda slavne Vile)15 u narodno kolo pozivajući na zajedništvo.

Namjena se pjesama otisnutih u zbirci ostvaruje u razonodi i ugodi recipijenata, ali i u pouci, u didaktično-moralističkoj funkciji objedinjenoj u Horacijevoj maksimi prodesse et delectare, što je jedan od razloga komunikativnosti pjesama u zbirci.

4. Formalno-stilske osobitosti Slavonskih varoških pěsamaPučka je estetika u osnovi konvencionalna,16 odnosno riječ je o estetičkoj koncepciji

u kojoj dominiraju elementi konvencije nad elementima invencije (usp. Cawelti 1972, 118). Definiranje pjesme, odnosno umjetnosti općenito, i određivanje njezine književno- -estetske funkcije moguće je, Slamnigovim riječima, jedino da se odredi „njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice” (Slamnig 1965, 11). Postoji, dakle, zajednička svijest koja ujedinjuje široke društvene slojeve u onome što doživljavaju kao

14 Tranzitno svojstvo pučke književnosti potvrdila su kasnija istraživanja, u Hrvatskoj prije svega Divne Zečević (1978) i Maje Bošković-Stulli (1983). Među europskim istraživanjima pučku je književnost sustavno proučavao Rudolf Schenda (Volk ohne Buch. Studien zur Sozialgeschichte der populären Lesestoffe 1770–1910, 1970). Ovdje treba spomenuti i uvide Petera Burkea (1991) koji je proučavajući kulturu predindustrijske Europe donio važne i zanimljive informacije o pučkome književnome fenomenu. 15 Pjesma Vladimira Hranilovića, br. 8 u pretiskanoj Slavi lěpote. 16 Konvencionalnost se prepoznaje u opoziciji prema umjetničkoj književnosti. Pučka se književnost, međutim, u književnoj komunikaciji ne ostvaruje nužno kao opozicija umjetničkoj književnosti. Iako je teško izbjeći tradicionalne opozicije u procjenjivanju književnih tekstova, moramo biti svjesni da su te opozicije, kada je riječ o pučkoj književnosti, rezultat kritičarskoga pozicioniranja, a ne odraz stvarnoga poretka u čitateljskoj svijesti.

ZBORNIK RADOVA ŠESTOGA HRVATSKOGA SLAVISTIČKOGA KONGRESA

196

umjetnost/književnost, odnosno što za njih vrši književnu funkciju. Među pjesmama ljubavne tematike koje čine i većinu pjesama zbirke mogu se izdvojiti

najzastupljeniji stilski postupci koji pjesmama osiguravaju komunikativnost i široku prihvaćenost. Stilska je okosnica u pučkim pjesmama preuzeta iz usmene književnosti, ali uz potrebne transformacije, odnosno prilagodbe pučkoj poetici.17

Pjesme Slavonskih varoških pěsama zrcale pučki pogled na svijet izražen u opozicijama prošlost – sadašnjost, nebo – zemlja, dobro – zlo, raj – pakao. Takve su opozicije jedno od osnovnih načina gradnje pučke pjesme općenito. Važnost antiteze, odnosno figure kontrasta, prepoznala je Divna Zečević (1978; 1988) analizirajući pučki književni fenomen, a njezino istraživanje potvrđuju i pjesme Oriovčaninove zbirke. Antiteza se javlja kao osnovno gradbeno načelo izraženo najčešće u opozicijama mladosti i starosti, odnosno prošlosti i sadašnjosti.18 Prolaznost je mladosti tematsko-motivsko uporište velikoga broja pjesama Oriovčaninove zbirke. Prepoznajemo je u već spomenutoj pjesmi „Nestalnost” (sv. I, str. 3), kao i u pjesmama „Mladost” (sv. III, str. 76) i „Nauk u pěsmi” (sv. IV, str. 20), u kojima se prolaznost mladosti isprepleće s ljubavnom tematikom.

Figura je kontrasta također djelatno kompozicijsko načelo, osobito u pučkim tekstovima koji preuzimaju srednjovjekovni oblik prenja, prepiranja duše i tijela, a ovdje najčešće mladosti i starosti.19 Dijalog mladosti i starosti u pučkim stihovima dijalog je dvaju suprotstavljenih načela – ludosti i mudrosti, odnosno sadašnjosti i prošlosti. Pjesme u zbirci20 koje zadržavaju taj srednjovjekovni oblik pokazatelj su velike starine i svjedoče o svojstvu pučkih tekstova koje Divna Zečević naziva imunitetom u odnosu na povijest te potvrđuju kako određeni pučki oblici stabilno postoje u različitim povijesnim razdobljima. Njihovu starinu prepoznajemo u zadržavanju nekih tipično srednjovjekovnih motiva kao što su prolaznost i propast tijela, motiv paklene kazne, dok će, kako primjećuje Zečević, mlađi tekstovi pučke književnosti motiv kazne zamijeniti poukom.

Isticanje kazne tipično je pučko mjesto baštinjeno iz srednjovjekovlja koje potvrđuje starinu tekstova koje je Oriovčanin uvrstio u svoju pjesmaricu. Ti su tekstovi, kako svjedoči njihov sakupljač, i u 19. stoljeću zadržali komunikativnost i popularnost te su prepisivani u rukopisnim pjesmaricama. Njihovu komunikativnost možemo objasniti svevremenom tematikom uspješno ispjevanom u katrenima s parnom rimom za koje Pavličić (1993, 69) primjećuje da funkcioniraju kao opći znak poezije, a koje Miroslava Hadžihusejnović- -Valašek (2009) navodi kao najzastupljeniju strofu starogradskih pjesama prve polovice 19. stoljeća.

Iako je riječ o poeziji, moralna se pouka pojavljuje kao osnova pučkoga pjevanja te svi stihovi streme poučnosti kao krajnjem cilju pjesme. U toj težnji pučkoga pjesnika prepoznajemo opće obilježje pučke književnosti da spoji ugodno i korisno s obzirom na to da je ugoda bez korisnosti za pučkoga pjesnika prazna. Poučnost je u osnovi pučke poetike i postaje dijelom specifične pučke estetike jer poučno i lijepo u pučkoj književnosti čine jedinstvo.

17 O stilu usmenih i pučkih pjesama vidi u Vidiček 2011.18 Kao primjer usp. pjesme „Nestalnost” (sv. I, str. 3–6), „Nije staro za mlado” (sv. III, str. 17–19).19 Srednjovjekovna su prenja osnovno kompozicijsko načelo i drugih pučkih žanrova, a pronalazimo ih i u brojnim pučkim molitvicama. O tome više u Botica i Tomašić 2012.20 Usp. pjesme „Mladost” (sv. I, str. 89) i „Mladost odgovara” (sv. I, str. 91), „Starost pita za mladost” (sv. III, str. 8) i odgovoru „Mladost odgovara” (sv. III, str. 14), „Srěća i nesrěća” (sv. III, str. 5) i „Srěća odgovara” (sv. III, str. 7).

197

J. Tomašić SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKA PJESMARICA 19. STOLJEĆA

U dijelu slavonskih napitnica također je zastupljeno dijaloško načelo, forma dijaloga koja ovdje još snažnije ukazuje na izvedbeni karakter pjesama koje svoju puninu ostvaruju u živoj komunikaciji i primjerenome kontekstu. Motivi prolaznosti isprepleteni s nazdravičarskom atmosferom pokazuju stalnu inspiraciju pučke književnosti „vječnim temama”, pučki pogled na svijet u kojemu se suprotstavljaju načelo života izneseno u veseloj i životnoj napitnici i načelo smrti koje postoji kao trajna prisutnost života. Princip binarne opozicije kao način strukturiranja pučke pjesme jasno se vidi u napitnicama u kojima su u antitetičkom odnosu prolaznost ljudskoga života (smrt) i poziv na uživanje i radost u životu (život). Napitnice su u funkciji poučne opomene i sve proizlaze iz paradoksa: pozivanje na uživanje u životu unatoč ljudskoj prolaznosti (usp. Zečević 1988, 43, 49).

Tako velika zastupljenost dijaloških formi potvrđuje se kao jedno od rado korištenih formalno-stilskih sredstava pučkih književnih tekstova. Dijaloška forma omogućava unošenje dvaju viđenja ili dvaju glasova u pjesmu i jednostavno je sredstvo unošenja pouke. Među pukom rado slušane/čitane prepirke mladosti i starosti, muža i žene, sreće i nesreće svoju popularnost duguju svevremenskim temama opjevanima u prihvatljivoj i „poučljivoj” formi dijaloga.

Pučkost pjesama Oriovčaninove zbirke prepoznajemo u odabiru teme kao i u načinu pristupa temi i njezinoj obradi. Trivijalizacija je prisutna i u odnosu na usmenu i na umjetničku književnost. Pučki književni izraz karakterizira estetska sniženost i kada poseže za stilskim postupcima usmene književnosti i kada preuzima iz umjetničke književnosti s kojom je u doticaju.

Konzervativnost i shematiziranost pučke književnosti nije uvjetovana, kao u usmenoj književnosti, zakonima usmenoga stvaralaštva, odnosno načinom postojanja usmene književnosti. U pučkoj književnosti klišeji su, navodi Pavličić (1987, 75), rezultat ukusa. Tekst doživljen kao svojina zajednice mora zadovoljiti ukuse šire čitateljske publike pa se ne inzistira na inovativnim elementima. Inovativne postupke publika odrasla na jednoj jedinstvenoj tradiciji, u slučaju pučkoga recipijenta najčešće na usmenoj književnosti, često ne može razumjeti. Ona postaje prihvatljiva osobina književnosti jedino publici obrazovanoj u prepletanju i dijalogu različitih književnih tradicija (usp. Solar 1995, 462). U klišeiziranom izrazu publika pronalazi zadovoljstvo i užitak, i u njemu je sadržana estetska komponenta oblikovana upravo u uspješnome „konzultiranju” i razumijevanju između autora i njegova recipijenta. Upotpunjena najčešće jednostavnom glagolskom rimom kao znakom elementarne artificijelnosti postaje, uz preuzimanje klišeiziranih izraza iz hrvatskoga romantičarskoga pjesništva i drugih formacija unutar kojih nastaje, osnovom pučke estetike.

Preuzimanje iz usmene i pisane umjetničke književnosti očito na tematskoj, kompozicijskoj i jezično-stilskoj razini stalno je mjesto prepoznato u većoj ili manjoj mjeri kod većine pučkih pisaca. U Slavonskim varoškim pěsmama takvo preuzimanje iz različitih književnih tradicija najočitije je na leksičkoj i jezično-stilskoj razini, u preuzimanju usmenoknjiževnih formula i klišeiziranih izraza kojima se u ljubavnim pjesmama upotpunjuje opis žene.21

Težnju za imitacijom „visoke” književnosti prepoznaje Beneš (prema Bošković--Stulli 1983, 59–60), uz ostale konvencionalne postupke, kao obilježje pučke estetike. U pučkih pisaca posezanje za postupcima i motivima „visoke” književnosti funkcionira

21 Kao primjer vidi pjesme „Molba za ljubu” (sv. I, str. 1) i „Uzor Milkin” (sv. I, str. 53).

ZBORNIK RADOVA ŠESTOGA HRVATSKOGA SLAVISTIČKOGA KONGRESA

198

kao „potonulo kulturno dobro”. Klišeizirane romantičarske metafore u osnovi su stila velikoga broja pjesama ove zbirke. Pučka književnost crpi iz književnih fenomena s kojima graniči pa se u njoj „mogu slijediti jasni tragovi književnih razdoblja u sjeni kojih su pučki pjesnici ‘slagali’ svoje stihove” (Zečević 1971, 27). Retorika ljubavnoga pjesništva u kojoj dominiraju motivi bolnoga, ranjenoga i gorućega srca, ljubavnih uzdaha te teme ljubavnoga rastanka, neuzvraćene ljubavi i ljubavnoga nemira obiluju klišeiziranim iskazima. Književni postupci kojima je u osnovi „snižavanje” u odnosu na pisanu umjetničku književnost ili tradicionalnu usmenu pjesmu iz kojih pučka pjesma crpi dio su pučke estetike.

U dijelu pjesama prepoznajemo tipično pučku osudu pomodnosti koja se percipira kao otklon od tradicionalnoga, prirodnoga reda. U pjesmi „Svi se dopadaju” (sv. III, str. 43) pučki pjesnik progovora protiv suvremenih običaja „slobodne” ljubavi, odbacivanja vjernosti i odanosti jednoj osobi. Osuda je usmjerena prije svega prema ženskoj nevjernosti što proizlazi iz vizure tradicionalne patrijarhalne situacije iz koje progovara pučki pjesnik. Slično protiv pomodnosti progovara i pjesma „Netreba hititi” (sv. III, str. 48) u kojoj se kroz upozorenje na prolaznost mladosti i mudrost pri ženidbi, osuđuje žensko kićenje. Osuda pomodnosti stalno je mjesto pučkih književnih tvorevina u kojemu se zrcali pučki pogled na svijet.22 Zanimljivo je vidjeti kako i priređivač pučkoga kalendara Ignjat Alojzije Brlić u pismu sinu Andriji Torkvatu od 8. veljače 1845. godine piše da mu pošalje „pismicu proti modi” (Jelčić 2002, 297) kako bi je mogao uvrstiti u kalendar. Taj podatak potvrđuje da su takvi sastavci bili među pukom omiljeni jer su zadovoljavali dva osnovna zahtjeva: da budu korisni i zabavni.

5. ZaključakKoncepcijom zbirke Luka Ilić Oriovčanin nastavlja tradiciju pučkih pjesmarica.

Uz vlastite pjesme, Oriovčanin u zbirci donosi i pučke pjesme anonimnih autora koje je prepisao iz rukopisnih pjesmarica, tradicionalne usmene pjesme i autorske pjesme poznatih pjesnika. Okupljanje poetički i žanrovski različitih tekstova u zbirku obilježje je većine pučkih pjesmarica, pučkih izdanja općenito (pučkih kalendara i pjesmarica, pučkih knjižica), te se nadaje kao prepoznatljiv znak pučkosti.

Mogućnost da se raznorodni i raznoliki tekstovi usvajanjem prilagode pučkoj poetici pokazuje kako se pučka poetika očituje u pristupu tekstu, načinu primanja (čitanja/slušanja) teksta, odnosno komunikacijski i kontekstualno, a ne sadržajno. Očituje se to i u preuzimanju tekstova autorske književnosti u pučka izdanja, a takvo „usvajanje” podrazumijeva transformacije i prilagodbe preuzetih tekstova pučkoj poetici, koje se na poetičkoj razini očituje u oslabljenom autorskom pečatu (omogućava slobodnije prepisivanje i dopisivanje u komunikativnome lancu pučke književnosti) i načinu čitanja (primanja) koji znači ogoljevanje do „priče”, odnosno do osnovne, snažne emocije koja je ekvivalent priči koju pučki recipijent zahtijeva u proznim tekstovima, dok će prilagodbe na

22 Kao primjer može poslužiti Filip Grabovac koji ne krije nezadovoljstvo nad pomodnim običajima, napuštanjem tradicionalnih vrijednosti te daje snažnu kritiku društveno političke situacije („Slava Dalmacije”). Grabovčev letak Esortazione amorosa iz 1729. može poslužiti kao izvrstan primjer pučkoga letka. Računajući na komunikativnu snagu letka s kojim se upoznao u Italiji, Grabovac u deseteračkim stihovima kritizira pomodnost i napuštanje tradicije (više u Zečević 1978, 401–406; Botica 1990, 43–45).

199

J. Tomašić SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKA PJESMARICA 19. STOLJEĆA

stilsko-kompozicijskoj razini tekstovima jamčiti komunikativnost i popularnost, odnosno prihvaćenost među širokom čitateljskom/slušateljskom publikom.

Zajedničko je pjesmama Ilić Oriovčaninove zbirke da su rado pjevane među slavonskim pukom te se kriterij popularnosti pjesama nameće kao osnovno načelo selekcije i motiv njihova uvrštavanja u zbirku. Pjevnost je pjesama okupljenih u zbirci zasigurno jedan od razloga njihove popularnosti, a komunikativnu im snagu osigurava i opjevavanje svevremenih tema u prihvatljivoj (kriterij koji je u izravnoj povezanosti s recipijentima i njihovim očekivanjima) formalno-stilskoj obradi (rima, dijaloška forma, antitetičnost) te inzistiranje na snažnim emocijama, spoju ugodnoga i korisnoga (prodesse et delec tare), što je u osnovi pučke poetike.

LiteraturaBošković-Stulli, Maja. 1983. „O pojmovima usmena i pučka književnost i njihovim nazivima”. U

Usmena književnost nekad i danas, 5–114. Beograd: Prosveta.Botica, Stipe. 1990. Filip Grabovac. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u

Zagrebu.Botica, Stipe. 1998. „Hrvatska dobrovolja (napitnice, zdravice, popijevke)”. U Franjo Fancev:

književni povjesničar i filolog. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb – Zadar, 20–22. ožujka 1997., ur. Tihomil Maštrović, 139–146. Zagreb/Zadar: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i dr.

Botica, Stipe i Josipa Tomašić. 2012. „Molitvene pjesme i pučki književni fenomen”. U Sedmi neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret: dr. fra Stanko Petrov – hrvatski franjevac, jezikoslovac, književnik, ur. Stjepan Šešelj, 23–34. Opuzen: Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti; Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada / Hrvatsko slovo.

Burke, Peter. 1991. Junaci, nitkovi i lude. Narodne kultura predindustrijske Evrope. Zagreb: Školska knjiga.

Cawelti, John G. 1972. „The Concept of Formula in the Study of Popular Literature”. The Bulletin of the Midwest Modern Language Association 5 (2): 115–123.

Chartier, Roger. 2002. „Labourers and Voyagers: From the Text to the Reader”. U The Book History Reader, ur. David Finkelstein i Alistair McCleery, 47–58. New York/London: Routledge.

Coha, Suzana. 2009. „Poetika i politika Gajeve Danice”. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu.Coha, Suzana. 2012. „Između drage i domovine: o pjesništvu hrvatskoga narodnog preporoda”. U

Komparativna povijest hrvatske književnosti: Romantizam-ilirizam-preporod, ur. Cvijeta Pavlović i dr., 159–174. Split: Književni krug Split; Zagreb: Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Fancev, Franjo. 1937. „Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova”. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 31 (1): 67–168.

Hadžihusejnović-Valašek, Miroslava. 2009. „Starogradska pjesma u Slavoniji”. U Hrvatska glazba u XX. stoljeću. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u palači Matice hrvatske 22–24. studenoga 2007., ur. Jelena Hekman, 311–362. Zagreb: Matica hrvatska.

Ilić Oriovčanin, Luka. 1844a. Slavonske varoške pěsme sabrane po Slavoljubu Slavončeviću, svezak I. Zagreb: Tiskom Franje Zupana.

ZBORNIK RADOVA ŠESTOGA HRVATSKOGA SLAVISTIČKOGA KONGRESA

200

Ilić Oriovčanin, Luka. 1844b. Slavonske napitnice, sabrao ih Vinko Lozić, uredi Slavoljub Slavončević, svezak II. Zagreb: Tiskom Franje Suppana.

Ilić Oriovčanin, Luka. 1845. Slavonske varoške pěsme sabrane po Slavoljubu Slavončeviću, svezak III. Zagreb: Tiskom Franje Suppana.

Ilić Oriovčanin, Luka. 1847. Slavonske varoške pěsme sabrane po Slavoljubu Slavončeviću, svezak IV. Zagreb: Tiskom Franje Suppana.

Ilić Oriovčanin, Luka. 1874. [1990.] Lovorike gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br. 8 opjevaju narodne pjesme. Nova Gradiška: Tiskom Dragutina Albrechta.

Jelčić, Dubravko. 2002. Hrvatski književni romantizam. Zagreb: Školska knjiga.Matić, Tomo. 1962. „Književni rad Luke Ilića Oriovčanina”. Rad JAZU 324: 115–144.Pavličić, Pavao. 1987. „Pučka, trivijalna i masovna književnost”. U Trivijalna književnost, ur. Svetlana

Slapšak, 73–83. Beograd: Studentski izdavački canter UK SSO / Institut za književnost i umetnost.Pavličić, Pavao. 1993. Stih i značenje. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta

u Zagrebu.Pavličić, Pavao. 2006. Skrivena teorija. Zagreb: Matica hrvatska.Scherzer, Ivan. 1896. „Luka Ilić Oriovčanin”. Nastavni vjesnik. Časopis za srednje škole 4: 9–15.Slamnig, Ivan. 1965. Disciplina mašte. Zagreb: Matica hrvatska.Solar, Milivoj. 1995. Laka i teška književnost. Predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj književnosti.

Zagreb: Matica hrvatska. Tomašić, Josipa. 2012. „Struktura Lovorika Luke Ilića Oriovčanina”. U Komparativna povijest hrvatske

književnosti: Romantizam-ilirizam-preporod, ur. Cvijeta Pavlović i dr., 272–282. Split: Književni krug Split; Zagreb: Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Tomašić Jurić, Josipa. 2014. „Pučka sastavnica u djelu Luke Ilića Oriovčanina”. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu.

Vidiček, Biljana. 2011. „Stilistička analiza narodnih i pučkih lirskih pjesama”. Nova Croatica 5 (5): 239–290.

Voborski, Željko. 1994. Luka Ilić Oriovčanin. Novska: Poglavarstvo Grada Novska.Zečević, Divna. 1971. „Rastvaranje formula tradicionalne usmene poezije – formule pučkih pjesama”.

Narodna umjetnost 8 (1): 19–41.Zečević, Divna. 1978. „Pučki književni fenomen”. U Maja Bošković-Stulli i Divna Zečević, Povijest

hrvatske književnosti. Knj. 1, Usmena i pučka književnost, 357–638. Zagreb: Liber / Mladost.Zečević, Divna. 1988. Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća (Svjetovne i nabožne). Osijek: Izdavački

centar Revija / Radničko sveučilište Božidar Maslarić Osijek.

SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME (SLaVOnIan BOrOUGH SOnGS): a 19TH CEnTUrY POPULar FOLK SOnG COLLECTIOn

SUMMarY

Luka Ilić Oriovčanin (1817–1878) was a priest who made a significant contribution not only to the fields of ethnography, numismatics, archaeology and historiography, but also to the Croatian literature. His Slavonske varoške pěsme (Slavonian borough songs) was published in four volumes (1844–1847) under pseudonyms Slavoljub Slavončević and Vinko Lozić. The songs in the

201

J. Tomašić SLAVONSKE VAROŠKE PĚSME: PUČKA PJESMARICA 19. STOLJEĆA

collection are poetically and thematically diverse, including popular songs and songs passed down through oral tradition. Most of them were popular folk songs intended to be sung and they were very popular in Slavonia in the mid-19th century. Ilić Oriovčanin collected them and included them in his collection. In the preface to the first volume (Pozdrav ljubeznomu čitatelju), Ilić writes about a particular literary phenomenon that exists on the fluid line between oral and written literature, which he calls kalfinske (popular) songs. These songs exist alongside of ‘oral songs/poems’ and the songs of ‘learned men’. The concept and selection of songs by Ilić Oriovčanin indicate a continuation in the tradition of earlier popular folk song collections. The aim of this paper is to show that this collection represents a part of popular folk literature, which will be evident in the selection of songs, the attitude of the author-compiler, as well as at the literary levels of form, style and poetics.

Keywords: Luka Ilić Oriovčanina, Slavonske varoške pěsme (Slavonian borough songs), popular folk song collection, popular folk literature, 19th century