Bertosa - Novi vijek

Italija koncem 15. i početkom 16. stoljeća

- Izostao proces teritorijalnog spajanja koji je na području sjeverno od Alpa doveo do stvaranja velikih nacionalnih monarhija. U Italiji dominira princip ravnotežja između pet glavnih regionalnih država: Mletačke Republike, Papinske Države, Milanskog Vojvodstva, Napuljskog Kraljevstva i Firentinske Republike).

- Duboka kriza Apeninskog poluotoka nakon mira u Lodiju (1454.): → moralna (skandali, nasilja, ubojstva…), → politička (osjećaj sigurnosti ne odgovara stvarnom stanju snaga), → vojna (po vojnoj je tehnici tadašnja Italija na začelju Europe, snažna vojna sila jedino je Venecija), → gospodarska (oštećena talijanska ekonomija, zatvaranje Italije u samu sebe).

→ Pohod Karla VIII. (1483.-1498.) na Italiju:

- Grofovija Asti →stečena 1395. pomoću miraza Valentine Visconti, supruge Luja I. Orleanskog.

- Stara anžuvinska prava nad Napuljskim Kraljevstvom, oduzetim od Aragonaca.- Napulj kao odskočna daska za oslobađanje Carigrada od Osmanlija.- Dva razloga uspješne akcije :

1) Izoliranost Aragonaca u Napulju zbog neprijateljstva Venecije i Milana; 2) Stanje u Papinskoj Državi→Aleksandar VI. (Rodrigo Borgia).

- Dvije faze ekspedicije : 1) 1494.-1495. – doba trijumfa Karla VIII. →ulazak u Milano→Ludovico Sforza

zvan Il Moro i Beatrice D'Este (vjenčanje iz političkih razloga; sinovi Massimiliano i Francesco)→milanski dvor je najaktivnije kulturno središte na Apeninima, a pohode ga umjetnici kao što su Leonardo da Vinci i Donato Bramante→Ludovico il Moro i Cecilia Gallerani (izvanbračni sin Cesare; portret: Dama s hermelinom, 1490.); Firenca→Piero Medici; Rim→Aleksandar VI.; Napulj→Alfons II. i Ferdinand II.

2) iza 1495. – stvaranje antifrancuske koalicije→Venecija, papa, Španjolska, Habsburgovci i Milano→Fornovo sul Taro (1495.) →poraz Karla VIII.

- Pohod Karla VIII., iako neuspješan, predstavlja primjer ostalim vladarima koji posežu za Italijom te inauguriraju doba tzv. talijanskih ratova.

→ Firenca i Girolamo Savonarola (1494.-1498.):

- Privremeno ukidanje vlasti obitelji Medici (1494.-1512.). Savonarola=fratar dominikanac, samostanski prior, strogi vjernik, žestoki kritičar crkve i društva.- Društvene skupine u toskanskoj prijestolnici: demokrati (piagnoni), skloni Savonaroli; oligarhijska skupina (arrabbiati); podržavatelji obitelji Medici (bigi ili palleschi); compagnacci→ vršitelji nasilja.- Dva osnovna polja Savonarolinog djelovanja: →Reforma religije→tzv. lomače taština (roghi delle vanità); istupi protiv pape Aleksandra VI. i rimske kurije. →Reforma politike→ Isus – kralj Firence; Veliki savjet (Consiglio maggiore); Savjet osamdesetorice (Consiglio degli ottanta).

1

→Luj XII. i francusko-španjolska podjela utjecaja u Italiji:

- 1498. – bez izravnih nasljednika umire Karlo VIII.; nasljeđuje ga rođak Luj XII. (1498.-1515.) iz loze Valois-Orléans.

- 1499., Blois – sporazum s Venecijom.- Podrška Aleksandra VI. – Cesare Borgia – francuski dukat Valentinois→ nadimak

Valentino.- 1499. Luj XII. svečano ulazi u Milano. - 1500. - bitka kod Novare – poraz Ludovica Sforze.- Osvajanje Napulja →sporazum u Granadi (1500.): Francuskoj Campania i Abruzzo, a

Španjolskoj Calabria i Puglia.- Napuljski kralj Fridrik III. – povlači se u Francusku, gdje kao apanažu dobiva

Anžuvinski dukat (1501.).- Rat između Francuske i Španjolske; bitke kod Seminare, Cerignole i Garigliana (sve

1503.) – pobjeda Španjolske.- 1504. – mir u Lyonu: Španjolska dobiva Napuljsko Kraljevstvo, a Francuska Milansko

Vojvodstvo.- Dvije najjače europske monarhije od tada teže zadržati svoje talijanske posjede, a svi

važni događaji iz talijanske povijesti tog doba izravno su povezani s politikom jedne od dviju stranih sila dominantnih na poluotoku.

→Obitelj Borgia (Aleksandar VI., Cesare i Lucrezia):

- Cesare Borgia →nadbiskup Valenze, kardinal, vojnik; osvaja utvrde u Romagni (1499.-1501.), Vojvodstvo Urbino (1502.), feudalni posjed Camerino (1502.); uspješno savladao urotu koju su vodili Vitellozzo Vitelli i Oliverotto da Fermo; uspješno djelovao protiv lokalnih tiranina (iz obitelji Montefeltro, Baglioni, Da Varano, Manfredi, Bentivoglio, Malatesta); međutim, njegova država rezultat je avanturizma, a ne prirodnog procesa društvenog razvitka. God. 1503. Aleksandar VI. i njegov sin razbolili su se od malarije, papa je od nje i umro, te je za vrhovnog poglavara katoličke crkve izabran žestoki neprijatelj Giuliano della Rovere (Julije II.). Cesare pogiba kao vojnik u opsadi Pamplone (1507.).

- Lucrezia Borgia →muževi: Giovanni Sforza (Pesaro), Alfonso I. D'Este (Ferrara), Alfonso Aragonski (Napulj); zaštitnica književnosti, znanosti, umjetnosti i kulture uopće; tipična kontradiktorna figura svojeg doba.

→Rat Cambraiske lige:

- Julije II. →Pontefice Terribile (Strašni Papa) →zbog želje za uništavanjem lokalnih moćnika.

→Program ponovnog zauzimanja nekadašnjih posjeda Papinske Države dovodi ga u sukob s Mletačkom Republikom, koja je u Romagni osvojila Cerviju i Faenzu. Za vraćanje dviju utvrda papa pokreće antimletačku ligu (1508.), uz podršku sila koje su na poluotoku imale vlastite ekspanzionističke ciljeve (Španjolska, Francuska, Habsburška Monarhija, Mantova, Ferrara, Savoja). - Bitka kod Agnadella (1509.) – poraz Venecije- Na kraju je papa uočio pretjeranu moć Francuske i prekinuo savez koji je sam stvorio,

a vješta je mletačka diplomacija dodatno uništila ligu.- Ovaj je rat Veneciju doveo u težak položaj: nakon njega ona se trajno morala odreći

ekspanzionističkih ciljeva u Padskoj nizini.

2

- Julije II. stvara antifrancusku Svetu ligu (1511.-1513.), u koju ulaze švicarski kantoni, Venecija, Španjolska i Engleska (Fuori i barbari!).

- Bitka kod Ravenne (1512.) – privremena pobjeda Francuza, koji ipak napuštaju Italiju.- Obnavljanje vlasti obitelji Medici u Firenci (1512.); 1513. - papa Giovanni Medici (u

knjizi, na str. 14., pogrešno stoji: Giuliano Medici) (Lav X.).- Venecija prelazi na stranu Francuske; bitka kod Novare (1513.) – poraz Francuza.

- Bitka kod Marignana (1515.) ili La battaglia dei giganti - poraz Švicaraca.- Mir u Bologni (1515.) →Francuska priznaje vlast obitelji Medici u Firenci; papin

rođak Lorenzo Medici dobiva Dukat Urbino.- Ugovor u Noyonu (1516.) →francusku vlast nad Milanom priznaje španjolski kralj,

budući habsburški car Karlo V.

→Karlo V. – dolazak na prijestolje:

- Španjolska→jedna od najjačih europskih monarhija.- Ferdinand Katolički→Filip Lijepi→Ivana Luda (Juana La Loca)→Karlo

Habsburški→nasljednik dviju ogromnih monarhija (španjolske i habsburške), a uz pomoć njemačkih izbornika postojala je mogućnost i za treću – carsku krunu.

- 1515. – preuzima očevo nasljeđe→Flandriju, Zeelandiju, Holandiju i Artois.- 1516. - okuplja majčine posjede→Aragonu i Kastiliju (tada već spojene u Španjolsko

Kraljevstvo), zajedno s posjedima na Apeninima (Sardinija, Sicilija i Napulj), te Amerikom.

- Postaje najmoćniji vladar Europe, čime je prva bila ugrožena Francuska.,

Reformacija katoličke crkve

→Uvjeti nastanka: - Ekonomski uspon Njemačke→sustav krupnih investicija, razvoj industrije, trgovine i

obrta, krupnih trgovačko-zelenaških firmi (Fugger, Imchoff, Hochstetter). Zahvaljujući zajmovima, Karlo V. može potkupiti kneževe-izbornike (njih 7) i dobiti carsku krunu; nejednaki razvoj njemačkih pokrajina; politička i gospodarska rascjepkanost; jačanje vlasti teritorijalnih kneževa; oslabljeni utjecaj svećenstva; niže plemstvo (ritteri), srednje građanstvo (burgeri).

- Car Maksimilijan I. (1493.-1519.) mora priznati ovisnost carske vlasti o kneževima, jer samo od njih može dobiti novac za ratove.

- Opozicija prema katoličkoj crkvi→želja za njezinom reformom.- Erazmo Rotterdamski (1469.-1536.)→najpoznatiji predstavnik njemačkog

humanizma. Djelo: Pohvala ludosti (gluposti).- Johannes Reuchlin (1455.-1522.)→pravnik i sveučilišni profesor. Poznat po

pamfletima u kojima je pokretao pitanja vjere, filozofije i obrazovanja.- Ulrich von Hutten (1488.-1523.)→svećenik, lutalica i pjesnik; želi Njemačku

osloboditi utjecaja Rima.

→Martin Luther i njegove teze:- Tri glavne struje reformacije : vladajući stalež (saborski pokret – jača ulogu

nacionalnih crkava); ugnjeteni seljaci (heretičko-sektaški pokret – ukidanje svake

3

crkve i stvaranje općina u kojima bi svi bili jednaki); buržoazija (evangelički pokret – feudalnu crkvu treba zamijeniti ona buržoaska; evanđelje=jedini izvor vjerske istine).

- Evangelički pokret u Njemačkoj obilježava pojava Luthera, predstavnika njemačkog građanstva, junaka reformatorske povijesti crkve. Studirao je pravo na Sveučilištu u Erfurtu, 1505. odlazi u samostan i razrađuje svoje dvije glavne postavke:

→ Samo vjera spašava (Iustificatio sola fide); spasenje donosi sama vjera, djela nisu potrebna; ovaj je princip usmjeren protiv katoličkog učenja o milosti i tajnama: čovjekov spas više ne ovisi o tajni, magično-sakrtamentalnom sredstvu u rukama vladajućeg staleža, nego o unutarnjem stanju čovjeka. → Izvor vjerske istine je Sv. pismo: svaki vjernik sam izravno interpretira svete tekstove. Ovaj princip usmjeren je protiv crkve kao vjeroučitelja; Luther je upućivao na izvore kršćanske vjere, poricao je papin autoritet, a time i čitavo učenje katoličke crkve.- Ostali Lutherovi principi : →Princip organizacije crkvenih općina vjernika – obveza iste vjeroispovijedi za sve članove vjerske općine.

→Princip potčinjenosti svakog kršćanina i čitave crkvene općine svjetovnoj vlasti; čovjek je u duši slobodan, ali je dužan potčinjavati se postojećim vlastima (De libertate christiana, 1521.).

- Papa Lav X. treba novčana sredstva za dovršenje bazilike sv. Petra u Rimu; izdaje bulu kojom grješnicima dozvoljava oprost od kazne ako crkvi uplate određenu svotu novca. Monopol prodaje indulgencija dobiva Albrecht Hohenzollern, a bulu je u Njemačkoj trebao objaviti njegov zastupnik, dominikanac Johannes Tetzel.

- 31. listopada 1517 . na vratima crkve u Wittenbergu Luther je prikucao svoje prigovore protiv indulgencija ( 95 teza ) . Svatko je teze tumačio onako kako mu je odgovaralo; međutim, one su se nalazile u okviru građanske opozicije i istupale su samo protiv crkvenog feudalizma.

- Diskusija s ingolstadskim teologom Johannesom Eckom , koji je Luthera optužio za husitsku herezu.

- 1520. – papa bulom osuđuje 41 tezu velikog reformatora. No, na glavnom trgu u Wittenbergu bula je spaljena i time je prekinuta svaka veza s katoličkom crkvom.

- 1521. – papa bulom službeno ekskomunicira Luthera i njegove istomišljenike.- Karlo V. staje na stranu katoličke crkve, jer u reformaciji vidi čimbenik koji jača

njegovog francuskog protivnika.- 1521. – car izdaje Wormski edikt, kojim znamenitog reformatora osuđuje kao

heretika. Luther bježi u Warburg, gdje prevodi Bibliju na njemački. Vraća se potom u Wittenberg i počinje istupati protiv seljačkog ustanka i vođe Thomasa Müntzera.

→Seljački rat u Njemačkoj:- Müntzerov utjecaj na sekte anabaptista→Švicarska (Zürich), Franačka, Saska,

Strasbourg, Nizozemska, Westfalija→smatraju da krštenje malog djeteta nema vrijednost, jer je ono nesvjesno čina, pa obred treba ponoviti u odrasloj dobi kada čovjek dođe do potpune umne svijesti→Münsterska komuna.

- Müntzerovo učenje bilo je samo forma za promidžbu društvenog prevrata→počinju ga vitezi koje vodi Franz von Sickingen→Pismo s tezama (1525.)→program pobunjenih seljaka→zahtjevi seljaka izneseni u 12 točaka→vojni poraz u bitci kod Frankenhausena (1525.).

4

→Augsburški vjerski mir (1555.):- Princip Cuius regio eius et religio→knez na svojem teritoriju ima crkveni suverenitet.- Philipp Melanchton→1530. - sabor u Augsburgu (Augsburški vjerski mir)→vrh crkve

predstavlja knez, a ne papa.- 1530. – Schmalkaldenski savez (za zaštitu reformacije od cara)→Schmalkaldenski rat

(1546.-1548.)→ mirom u Augsburgu (1555.) potvrđeno da knez određuje vjeru svojih podanika.

- Zbog pobjede reformatora dolazi do abdikacije Karla V.→raspad Njemačkog Carstva; →brat Ferdinand I.: habsburške zemlje, austrijski posjedi, Češka, dio Ugarske →sin Filip II.: Španjolska, Nizozemska, talijanski posjedi.

→Cvinglijanstvo i kalvinizam: - Nastali u Švicarskoj.- Ulrich Zwingli: vojni kapelan, poznavatelj antike; njegova je reformacija izvršena pod

kontrolom gradskih vlasti: predodređenost k spasenju koje Bog dodjeljuje izabranima, negiranje svake vrijednosti sakramenata; Zwingli brzo nestaje s povijesne scene - pogiba u bitci kod Kappela (1531.).

- Jean Calvin : Francuz koji se iz vjerskih razloga sklonio u Švicarsku; prihvatio je glavne Zwinglijeve teze, te neke Lutherove; u djelu Institutio religionis Christianae (1536.) razradio je novu reformatorsku doktrinu, koja se po njemu naziva kalvinizam.

- Dvije teorije: 1) Različito shvaćanje sakramenata krštenja i pričesti 2) Učenje o apsolutnoj predestinaciji.

→Širenje luteranstva i kalvinizma po Europi:- Oba pravca brzo napuštaju područja na kojima su nastali i šire se po čitavoj Europi.- Luteranska crkva bila je vezana za kneževe, odnosno za područja gdje je društvena

struktura bila tipična feudalna i gdje je monarhijska vlast zajedno s plemstvom pokazivala tendenciju za preuzimanjem crkvenih dobara.

- Luteranstvo uspješno prodire u skandinavske zemlje, koje čine tzv. Kalmarsku uniju: Danska→Kristijan II., Fridrik I.; Švedska→Gustav Vasa; Norveška).

- Malo slabiji uspjeh luteranstvo ima u Poljskoj i Češkoj; u Ugarskoj i Nizozemskoj uzmiče pred kalvinizmom.

- Kalvinizam se najbolje razvijao u kapitalističkim državama u usponu, gdje je postojao razvijeni sloj građanstva ili tamo gdje je jaka monarhijska vlast došla u ravnotežu sa starijom feudalnom. Za to je najbolji primjer Francuska, zbog njezinih veza sa Švicarskom. Međutim, istodobno postojanje katolika i kalvinista u Francuskoj bilo je vrlo problematično i kasnije je dovelo do vrlo teških sukoba (religijski ili hugenotski ratovi). U Nizozemskoj→ prostor za djelovanje kalvinizam ima unutar sukoba između Španjolske i domaćih nastojanja za uspostavljanjem samostalnosti. U Škotskoj→John Knox→prezbiterijanska crkva.

→Henrik VIII. i stvaranje anglikanske crkve:

- U Engleskoj reformacija predstavlja isključivo političko pitanje. Henrik VIII. (1509.-1547.) u početku je branio katoličku vjeru→Zakon o sedam sakramenata

5

(1521.)→Lav X. daje mu titulu defensor fidei. No, kralj je bio i zagovaratelj nacionalne autonomije i provoditelj monarhijskog apsolutizma.

- Katarina Aragonska , teta Karla V.→Marija Katolička (1553.—1558.), Bloody Mary - supruga Filipa II.- Anne Boleyn →Elizabeta (1558.-1603.)

- više od 40 godina savjetnik i tajnik bio joj je William Cecil - novi Zakon o vrhovništvu (1559.)→ vladar nije vjerski vođa, nego

podržavatelj vjere. - Zakon o jedinstvu→katolici isključeni iz političkog života.

- Jane Seymour →Edward VI. (1547.-1553.).- Zakon o vrhovništvu (1534.) → na čelu države i crkve (anglikanske) je kralj.- Engleska reformacija nije dotaknula teološki sadržaj katoličke crkve.

→Reformatorske jezgre u Italiji:- Obilježava ih nikodemizam = nastavak formalnog poštivanja katoličke crkve uz

pristupanje novim crkvenim doktrinama.- Četiri glavna središta : - Napulj→španjolski humanist Juan de Valdès (djelo Kršćanski alfabet), djeluje među plemstvom i visokim svećenstvom; Giulia Gonzaga, plemkinja; Bernardino Occhino, general kapucinskog reda, koji se poslije potpuno okrenuo luteranstvu. - Ferrara→vojvotkinja Renata, kći francuskog kralja Luja XII., čiji je muž bio Ercole II. D'Este; suprotno muževoj volji, na dvoru je okupljala reformatore, a 1536. posjetio ju je i Calvin. - Lucca→lokalni reformatorski vođa Pier Martire Vermigli i pijemontski humanist Celio Secondo Curione. - Venecija→Pietro Paolo Vergerio, koparski biskup i bivši papinski nuncij.- Reformacija u Italiji vezana za pojedinačne slučajeve i uglavnom ima aristokratsko

obilježje. Nema središta okupljanja i djelovanja, pa su rezultati skromni. Međutim, uspjeh je veći u dijaspori, gdje zapravo žive njezini glavni predstavnici: Galeazzo Caracciolo (Ženeva); socinijanizam (Lelio i Fausto Sozzini) – učenje o slobodnom mišljenju.

Nastanak prvih kolonijalnih carstava

→Portugalska i španjolska istraživanja:

- Portugal i Španjolska u početku su bile jedine države koje su pomoću otkrića novih zemalja uspjele stvoriti svoja kolonijalna carstva. Kasnije su im se pridružile Engleska i Nizozemska. Tako je stvoren tzv. Novi svijet.

- Kristofor Kolumbo – genoveški pomorac u službi španjolskog dvora.- Bartholomeo Diaz ; Vasco da Gama; Francisco de Almeida; Alfonso de Albuquerque.- Rt dobre nade; Goa; Malakka; Ceylon; Macao.- Portugal →strateške točke i trgovački punktovi. Zato portugalska kolonizacija ima

trgovački karakter (uz iznimku osvajanja Brazila→Pedro Alvarez Cabral).- Španjolska →kolonizacija.

6

- 1529. – diplomatskim ugovorom sa Španjolskom Portugal dobiva suverenitet nad Otocima začina (Moluci). Lisabon→grad u kojem se okupljaju avanturisti i istraživači.

- Pomorska je trgovina od 1514. monopol kraljevske obitelji.

→Aztečko Carstvo:

- Španjolska su osvajanja u Americi bila vrlo sustavna.- Naseljavanje Antila (Hispaniola→Haiti), Jamaike, Kube i Portorika.- Prelazak na kopneni dio – uz Karipsko more, Srednju Ameriku i dio oko Panamskog

kanala. Pustolov Vasco Nuñez de Balboa daje sagraditi grad Darién.- Osvajači (conquistadores) brzo pokoravaju starosjeditelje.- Hernan Cortéz →osnovao grad Veracruz na Yucatanu, kao bazu za daljnje

napredovanje.- Montezuma II. →aztečki car; prijestolnica Tenochtitlàn; Žalosna noć (noche triste ) , 30.

lipnja 1520.; 1521. – španjolsko razaranje aztečke prijestolnice, na mjestu koje je podignut novi grad – Mexico City.

→Carstvo Inka:

- Francisco Pizarro →Huascar→Atahualpa→građanski rat; 1530. – Pizarrov pohod na Inke; 1533. – ulazak u prijestolnicu Cuzco; 1535. – osnutak Lime.

- Machu Picchu →posljednje utočište Inka, planinska utvrda na prijevoju između neprohodnih vrhova, tek 1911. otkrio ju je američki istraživač i arheolog Hiram Bingham.

→Konsolidacija španjolskog kolonijalnog carstva:

- 1535. – podjela osvojenog područja na dva dijela: → Nova Španjolska (Nueva España): Meksiko i Srednja Amerika → Nova Kastilija (Nueva Castilla): Peru i Ande- Dva potkralja; audiencias→za dopisivanje s vladom u Madridu; Casa de la contrataciòn→za trgovinu s kolonijama (1503.); repartimiento→svaki Španjolac dobiva određeni broj svojih radnika; encomienda→dijeljenje osvojene zemlje na manje parcele; encomenderosi→vojnici-vlasnici zemlje; stvaranje novog tipa ropstva→protiv čega se bune svećenici-misionari→Bartolomé de Las Casas (1552., Brevisima relacion de la destruccion de las Indias).

→Revolucija cijena:

- Dotok zlata i srebra u Europu – jedna od najvažnijih posljedica zemljopisnih otkrića.- Posljedice : - pad vrijednosti novca i njegove kupovne moći - povećanje životnih troškova - val siromaštva - propadanje feudalizma, osim u istočnoj Europi. - Maksimum inflacije dosegnut je u drugoj pol. 16. stoljeća.- Nije ograničena samo na uvoznike zlata i srebra, nego je zbog intenzivnih

gospodarskih veza zahvatila čitavu Europu.- Zlatno doba mobilnog kapitala→velike gospodarske aktivnosti→ekspanzija u

pomorstvu→prosperitet građanstva→jačanje trgovačkog i bankarskog kapitalizma.

7

- Država počinje posuđivati novac od bankara.

Carsko-francuski ratovi Karla V.

→Stanje uoči sukoba:

- Značajna promjena u postojećim odnosima snaga između raznih europskih država→ugroženost vitalnih interesa Francuske.

- Snaga Karla V. →pješaštvo iz Kastilije; skupine njemačkih plaćenika-avanturista; topništvo; vojna pomorska flota; gospodarska snaga; financijska moć Njemačke; flamanske banke; zlato i srebro iz novootkrivenih zemalja.

- Odličan položaj Karla V. dodatno ojačan habsburškom politikom sklapanja brakova, koja je dovodila do povoljnog rješavanja pitanja nasljeđa, ali i stvaranja zanimljivih političkih saveza.

- Slabosti španjolsko-carskog savezništva : - Države koje ga čine uopće nisu homogene; - Imaju različite interese, često u suprotnosti s međunarodnim karakterom politike Karla V.→pobuna comunerosa (1520.) protiv habsburškog centralizma; veličina posjeda zapravo je uzrok slabosti carstva. - Podjela Njemačke u dva suprotna tabora (zbog luteranstva); - Opasnost od Osmanlija.- Francuska nema nijedan od tih problema; ona je jedinstvena sila, a ne mozaik

različitih država, prisiljenih osobom vladara na međusobnu suradnju. - Dobra konjica; tehnička superiornost topništva; zbog toga je nadolazeći rat zapravo bio sukob snaga podjednakih sposobnosti. - Sukob Francuske i Habsburške Monarhije dovodi do stvaranja novih saveza u Europi:

no, oni se naknadno proširuju i izvan granica katoličkog svijeta (francuski se kralj udružuje sa sultanom i s njemačkim reformatorima).

→Osmansko Carstvo u prvoj polovici 16. st.

- Bajazid II. (1481.-1512.)→ratuje s Venecijom, Ugarskom i Egiptom.- Selim I. Strogi (1512.-1520.)→1514. osvaja dio Perzije; 1517. Kurdistan i Egipat.- Stabilna struktura osmanske države →svu vlast ima sultan, a pomažu mu ministri

(veziri).

- Odlična organizacija vojske; vrlo detaljno razrađen sustav naplate poreza; janjičari→bivši kršćani koje su u dječjoj dobi Osmanlije odvele i odgojile u muslimanskoj vjeri i uz muslimanske običaje.

- Kasnije Osmansko Carstvo zahvaća anarhija, pa ono počinje propadati.- Sulejman II. Veličanstveni (1520.-1566.)→vrhunac razvoja Carstva →Istanbul→središte intelektualnog i umjetničkog života, iako je na dvoru bilo spletki i nasilja. →1522. – osvaja Rodos na Sredozemlju; 1524. – Bagdad; 1526. – Mohačka bitka→smrt Ludovika II. Jagelovića.

→Cognačka liga. Mir dviju dama. Kongres u Bologni.

8

- Četiri faze rata između Francuske i Habsburgovaca: →prva (1521.-1529.)→u Italiji; →druga (1535.-1544.)→Francuska se udružuje s Turcima; →treća (1552.-1556.)→Karlo V. abdicira i carstvo se raspada na dva dijela; →četvrta (1556.-1559.)→u doba Filipa II. Španjolskog i Henrika II. Francuskog.- 1521. – umire Lav X. i papa postaje Hadrijan VI. (1522.-1523.); 1523. – moćni burbonski vojvoda zauvijek napušta Francusku i postaje saveznik njemačkog cara.- Klement VII. (1523.-1534.), bivši kardinal Giulio Medici.- 1525. – bitka kod Pavije→poraz Francuza; zarobljen njihov kralj Franjo I. – da bi

dobio slobodu, u Madridu mora potpisati ponižavajući mirovni ugovor.- 1526. - Cognačka liga→znak nepridržavanja dogovora; članice lige: Engleska,

Klement VII, Firenca, Venecija i Francesco II. Sforza→vojni zapovjednik Lige: Francesco Maria I. della Rovere; pomoćnik Giovanni Medici Dalle Bande Nere .

- Karlo V. uspio je obuzdati talijanske vladare u ligi i sav bijes iskaliti na papi, krenuvši na njega s vojskom od 14.000 ljudi: 1527. – carski vojnici (lanzichenecchi) ulaze u Rim i pljačkaju ga (Sacco di Roma).

- Genoveški admiral Andrea Doria staje na stranu Karla V., 1529. – bitka kod Landriana – poraz francuske vojske.

- Dvostruki mir :1) lipanj 1529. – Barcelona; Karlo V. morao se obvezati da će papi vratiti oduzete

gradove i u Firencu dovesti obitelj Medici (Alessandro Medici trebao je postati suprug izvanbračne kćeri Karla V.); Klement VII. morao je priznati investituru nad Napuljskim Kraljevstvom, te dopustiti pripajanje Milanskog Vojvodstva i prijelaz careve vojske do Papinske Države:

2) kolovoz 1529. – Cambrai; Mir dviju dama (Margareta Austrijska, regentica nizozemskih posjeda i teta Karla V. i Luisa Savojska, majka Franje I.); Francuska zadržava Burgundiju, ali se mora odreći svih pretenzija u Italiji.

- Kongres u Bologni (studeni 1529. – veljača 1530.)→Karlo V. postaje rimsko-njemački car, posljednji kojeg je okrunio papa; Carlo III. Savojski kao nagradu za neutralnost dobiva Grofoviju Asti.

- Firenca→Pobuna protiv obitelji Medici→Francesco Ferrucci→1532. – Alessandro Medici postaje firentinski vojvoda.

→Mohačka bitka. Napredovanje Turaka.

- Dva problema Karla V.: →obnova katoličkog jedinstva uništenog u reformaciji; →nužnost zaustavljanja osmanskog napredovanja.- Smrću Lodovika II. Jagelovića otvara se pitanje nasljedstva njegovih dviju kruna→češke i ugarske→u Ugarskoj su moćni nobili bili protiv Habsburgovaca i 1526. za svojeg su kralja izabrali transilvanijskog vojvodu Ivana Zapolju, iako je na Hrvatskom saboru u Cetingradu za kralja izabran Ferdinand.- 1527. – bitka kod Tokaja→Zapoljin vojni poraz, nakon kojeg se on okreće Turcima i postaje sultanov vazal.- Habsburgovci→branitelji kršćanstva.

9

→Francusko-osmanski savez. Primirje u Cr ép yju.

- 1535. – nakon smrti Francesca II. Sforze, Karlo V. Milano pripaja Carstvu.- 1536. – Franjo I. napada Savojsko Vojvodstvo i uklanja s prijestolja Carla III. Na

stranu Francuza staju sultan Sulejman II., engleski kralj Henrik VIII.; na strani Karla V. bili su papa Pavao III. (Farnese), koji je od cara htio dobiti teritorijalni posjed za sina Pier Luigija. Caru se priklonila i Venecija, kojoj je bilo važno zaustaviti tursko napredovanje na moru.

- 1538. - Primirje u Nici→Francuska dobila Savoju. Protiv Osmanlija stvorena Sv. liga. 1541. – Turci osvajaju Budim.

- 1544. - Primirje u Cré p yju →status quo→Francuzi: Savoja; Habsburgovci: Milano; Engleska: Boulogne.

→Protušpanjolske urote u Italiji.

- Pokazuju prikrivenu opoziciju prema Karlu V. u Italiji.- Ubojstvo firentinskog vojvode Alessandra Medicija (1537.)→ima vlastite motive –

osobno nezadovoljstvo člana obitelji→Filippo Strozzi→prognani bankar koji je Firencu ponovno htio privući pod francuski utjecaj→Cosimo I. Medici (1519.-1574.)→novi vojvoda, koji je uz vojnu pomoć njemačkog cara, 1537. porazio pobunjenike u bitci kod Montemurla→kriza riješena jačanjem španjolske dominacije u Firenci.

- Milanski upravitelj Ferrante Gonzaga pokreće protušpanjolsku urotu kako bi uništio dvoličnog parmskog i piacentinskog vojvodu→Pier Luigi Farnese je ubijen→Parmski rat (1550.-1552.)→protiv pape; međutim, Ottavio Farnese, sin ubijenog vojvode, i dalje zadržava Parmu.

- Francesco Burlamacchi , Lucca (1546.)→gradski stjegonoša koji se pobunio protiv pape i obitelji Medici, a htio je potpuno protjerivanje španjolske vlasti iz srednje Italije, da bi tamo nastale federativne republike. Urotnik je giljotiniran.

- Obitelj Fieschi , Genova (1547.)→pod španjolski je utjecaj Genovu doveo Andrea Doria, protiv čije je obitelji nastala ova urota koju je vodio Gian Luigi Fieschi, a poticala Francuska→ubijen Giannettino Doria→Fieschijeva smrt prekida urotu.

- Pobune u Lunigiani i Napulju (Pedro de Toledo).

→Nastavak carsko-francuskog rata.

- Henrik II. (Francuska) (1547.-1559.)→Edvard VI. (Engleska).- 1547. – bitka kod Mühlberga→poraz reformatorskih kneževa.- 1552. →francusko zauzimanje biskupija Toul, Metz i Verdun→otvorena nova faza

sukoba.- Italija: →Sampiero Ornano→pobuna na Korzici. →Pietro Strozzi→Siena→Cosimo I. Medici uspješno uništava pobunjenike, iako su se oni iz kaštela Montalcino borili još 4 godine.

→Abdikacija Karla V. Mir u Cateau-Cambr é sisu.

10

- 1555. – mir u Augsburgu→reformacija postaje vjera koja se trajno tolerira→podanici su obvezni slijediti vjeru svojih kneževa→reservatum ecclesiasticum – svaki držatelj crkvenih beneficija, koji je uz reformaciju pristao nakon 1552. mora katoličkoj crkvi vratiti dobra i časti koje je od nje dobio.

- 1556. – primirje u Vaucellesu (s Francuskom).- 1556. – Karlo V. odriče se svih kruna i napušta političku scenu kojom je dominirao

40-ak godina→kraj ideje o svjetskoj monarhiji i velika pobjeda Francuske nad Njemačkim Carstvom.

- 1557. – bitka kod Saint Quentina→savojski vojvoda Emanuele Filiberto porazio Francuze.

- 1559. – mir u Cateau Cambrésisu→definitivno određena prevlast Španjolske u Italiji; Francuska napušta Savojsko Vojvodstvo i dobiva mali Markizat Saluzzo; Stato dei Presìdi (Talamone, Orbetello, Porto Santo Stefano, Porto Ercole i Monte Argentario)→španjolski posjedi u južnoj Toscani; izvan Italije prednost ima Francuska.

Unutarnja obnova katoličke crkve

- Radikalna promjena vrste pape (Pavao III., Julije III., Marcel II., Pavao IV., Pio IV., Pio V.)

- Kardinali se okreću pomirenju s reformatorima i uvjerenju o postizanju religijskog jedinstva pomoću obnove katoličke crkve.

- Osnivanje isusovačkog reda (Družba Isusova, Societas Iesu ) →Ignacio Loyola. →1540.→strogo organizirana družba, na čelu s generalom→moćno sredstvo katoličkih snaga protiv širenja reformacije i za stvaranje prevlasti pape u čitavoj katoličkoj crkvi.

- Tridentinski koncil (1545.-1563.) →Glavna manifestacija katoličke protureformacije. →Rezultati skupa sankcionirani su i objavljeni od strane Pija IV. posebnom bulom. →Odluke:

1) Potrebnost djela pored vjere;2) Jednaka vjerska vrijednost svetih tekstova i tradicije;3) Vulgata – jedino službeno izdanje Biblije, koju može tumačiti samo crkva,

a ne vjernici;4) Katoličko učenje o određivanju broja, vrijednosti i sadržaja sakramenata;5) Svećenički poziv kao Božja institucija;6) Definicija doktrine indulgencija;7) Potvrđena obveza crkvenog celibata;8) Obveza biskupa i svećenika o brizi nad dušama;9) Zabrana gomilanja crkvenih beneficija;10) Propisivanje održavanja seminara za izobrazbu klera;11) Podložnost svećenika biskupu;12) Novi položaj crkve.

→Protureformacija izvan Tridentinskog koncila: kardinal Gian Pietro Carafa utječe na Pavla III. da osnuje Inkvizicijski sud (1542.).→Carafa postaje papa Pavao IV. – snažno djeluje protiv heretika.→1559. – Pio IV. objavljuje Indeks zabranjenih knjiga (kardinal Carlo Borromeo).

11

→Giovanni Botero (1544.-1617.)→Della ragion di Stato (1589.)→politika se mora prilagoditi diktatima katoličkog morala.

→Osnivanje novih crkvenih redova:- Muški redovi: - 1524. – teatinci- 1528. – kapucini- 1533. – barnabiti- 1538. – somašćani- 1548. – oratorijanci- 1572. - braća dobročinitelji (Fatebenefratelli)- 1585. – kamilijanci- 1597. – scolopi (scuola + pio)- Ženske kongregacije :- 1535. – uršulinke- 1536. – karmelićanke- anđelinke

→Misionarska aktivnost crkvenih redova.

Prilike u Europi u vrijeme političke protureformacije

→Papa i katolička crkva zahtijevaju apsolutnu prevlast nad političkom vlašću.→Poteškoće na koje je prihvaćanje pravila Tridentinskog koncila nailazilo u raznim europskim državama.→Dogovor između katoličke crkve i države koja bi se obvezala da će svojom vojskom, politikom i diplomacijom pomoći ostvarivanju odluka Tridentinskog koncila→Španjolska (Filip II.)→oružje političke protureformacije.

- 1580.-1640. – španjolska vlast nad Portugalom.

→Sukob s Turcima→osnivanje španjolskih utvrda na afričkoj obali→Ciparski rat (1570.-1573.)→Selim II. Pijanac (1566.-1574.)→Marcantonio Bragadin (mletački zapovjednik)→1571. – protuturski vojni savez (Pio V., Venecija, Španjolska, Genova, Savoja)→Johann Austrijski – izvanbračni sin Karla V.→Sebastiano Venier i Marcantonio Colonna (vojni zapovjednici)→Lepantska bitka (7. X. 1571.)→pobjeda kršćanske lige.

→Vjerski sukobi u Francuskoj:→Franjo II. (1559.-1560.); Karlo IX. (1560.-1574.)→Caterina Medici, regentica. →Obitelji Bourbon i Guise→sukob dvaju suprotnih vjerskih opredjeljenja. →Građanski rat→borba između reformatorskog seoskog feudalizma i katoličkog građanstva + suparništvo kalvinističkih Burbona i katoličkih Guisa. →Filip II. i Isabella Medici→stari habsburški plan slabljenja habsburške moći. →Guise se oslanjaju na Španjolsku, a Bourboni na Englesku. →1562. – dogovori u Poissyju; edikt iz Saint Germaina, kojim hugenoti dobivaju slobodu vjeroispovijedi izvan gradskih zidina; pokolj u Vassyju. →Religijski ratovi (1562.-1598.). →Gaspard de Coligny→24. VIII. 1572. – Bartolomejska noć→pokolj hugenota→unutarnja borba u Francuskoj pretvara se u otvoreni međunarodni sukob.

12

→Henrik III. (1574.-1589.). →Rat trojice Henrika (1585.-1589.): Henrik III., Henrik Guise i Henrik Navarski).

→Vilijam Oranski i stvaranje Republike Sedam Ujedinjenih Pokrajina: →1566. – Pobuna prosjaka→Fernand Alvarez de Toledo (vojvoda Alba). →1572. – Vilijam Oranski postaje upravitelj Holandije, najjače i najbogatije pobunjene pokrajine. →1576. – Gandski savez protiv Španjolske. →Alessandro Farnese. →Utrechtski savez→1579. – proglašenje Republike Sedam Ujedinjenih Pokrajina. →1584. – ubojstvo Vilijama Oranskog.

→Elizabeta I. i englesko-španjolski rat: →Industrijalizacija→Engleska postaje središte pomorske trgovine čitavog tadašnjeg svijeta. →Istraživačke ekspedicije: Giovanni i Sebastiano Caboto (John i Sebastian Cabot); Francis Drake, John Hawkins. →Kolonizacija→Walter Raleigh→1584. – Virginia. →Nastanak englesko-španjolskog sukoba→tek nakon prekidanja dviju velikih konstanti europske politike: englesko-habsburškog i francusko-škotskog saveza. →Marija Stuart→škotska kraljica→Franjo II.→Henry Darnley→1567. – abdikacija→1587. – smaknuće→reakcija Filipa II., koji stvara Nepobjedivu armadu→1588. – teški poraz Španjolaca.

→Vervinski ugovor. Nanteski edikt. Primirje u Antwerpenu:- 1590. - Ivry→francuska pobjeda nad Španjolcima→Henrik IV. se odriče kalvinizma i

prihvaća katoličku vjeru.- 1598. – ugovor u Vervinsu→završetak rata.- 1598. – Nanteski edikt Henrika IV.→sloboda nekatoličkih vjera i pravo reformatora

da dobiju posao u državnoj službi.- 1609. – Filip III. Španjolski (1598.-1621.) potpisuje primirje u Antwerpenu, koje

označava stvaranje neovisne Nizozemske, iako je neovisnost formalno priznata tek 1648.

Italija u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća

- Politička podjela nakon 1559.: 1) Posjedi španjolskog kralja : Milansko Vojvodstvo, Stato dei Presìdi, Napuljsko

Kraljevstvo, Sardinijsko Kraljevstvo i Sicilijsko Kraljevstvo.- nemaju teritorijalni kontinuitet, pa nema niti pravne i institucijske izjednačenosti.

- Sicilijom, Sardinijom i Napuljem upravlja potkralj (viceré), a Milanom upravitelj (governatore). Sicilija ima parlament, a Milano senat. Vlast španjolskog predstavnika svugdje je bila dovoljno jaka da niti jedna država u španjolskoj Italiji nije mogla razviti samostalan politički život. Propadanje gospodarstva; demografsko opadanje.

13

2) Savojsko Vojvodstvo →Pijemontski Principat, Vojvodstvo Nica, francuska Savoja, ženevski posjedi.- Grofovija Tenda→najbolja veza između Pijemonta i Nice.- Grofovija Oneglia→novi izlaz na Ligursko more.- Ženeva i kanton Vaud→trajno postaju dijelovi Švicarske konfederacije.- Savojska se dinastija od Emanuelea Filiberta prestaje zanimati za posjede preko Alpa, pomoću kojih se neizbježno vezivala za Francusku, i potpuno se okreće Pijemontu, postavši tako pravom talijanskom dinastijom.- 1563. - Chambéry→Torino.- Carlo Emanuele I. (1580.-1630.)→1588. (1601.) - pripaja Markizat Saluzzo; Francuska u zamjenu dobiva prekoalpske posjede Gex, Bugey i Bresse.

3) Markizat Saluzzo (Francuska).4) Markizat Monferrato (Gonzaga).5) Mletačka Republika .

- Jedina država na Apeninskom poluotoku koja nije bila pod španjolskim utjecajem.- Važna sudionica međunarodne politike.- Institucijske promjene→oligarhijsko zatvaranje unutar mletačke vlade→Savjet desetorice (Consiglio dei X) preuzima sve ovlasti Senata koje se tiču financija i vanjske politike.- 1539. - Trojica državnih inkvizitora (Tre inquisitori di stato)→obrana države od unutarnjih neprijatelja.- Sukob između starih i mladih.- Pavao V. i sukob oko interdikta→Paolo Sarpi.

6) Genoveška Republika + Korzika .- 1569. – ustanak Sampiera Ornana na Korzici

7) Vojvodstvo Parma i Piacenza (Farnese).8) Vojvodstvo Mantova (Gonzaga).9) Vojvodstvo Ferrara, Modena i Reggio (D'Este).10) Firentinsko Vojvodstvo (Medici).

- Cosimo I. Medici (1537.-1574.) – moćni vojvoda.- Uređena uprava, gospodarstvo (rudnici na Elbi, luke u Livornu i Portoferraiu); Ordine militare dei Cavalieri di Santo Stefano.- 1569. – firentinski vojvoda postaje toskanski veliki vojvoda i država mijenja naziv.- Francesco I. Medici (1574.-1587.)→Bianca Cappello (mletačka plemkinja).

- Ferdinando I. Medici (1587.-1609.)→bivši kardinal. - Cosimo II. Medici (1609.-1621.). - Ferdinando II. (1621.-1670.).

11) Republika Lucca .12) Papinska Država →Bologna, Romagna, Marche, Umbrija, Lacij, Benevento +

Pontecorvo.- Sustavno uništavanje anarhije baruna i razbojnika; razbijanje mozaika malih feudalnih posjeda, koji su papinsku vlast slabili na mnogim područjima. - Grgur XIII. (1572.-1585.)→zamjena julijanskom kalendara gregorijanskim.- Sikst V. (1585.-1590.); Klement VIII. (1592.-1605.); Urban VIII. (1623.-1644.)→lik kardinala-rođaka; mali nepotizam; papinstvo dobiva izraziti rimski karakter.- Graditeljska aktivnost→Gian Lorenzo Bernini→Francesco Castelli (Borromini).

14

13) Mnoga mala feudalna gospodstva : Vojvodstvo Urbino (Della Rovere), Principat Piombino (Appiani), Principat Massa-Carrara (Cybo).

- Ugovor u Bruzolu. Prvi rat za nasljeđe u Monferratu. Uskočki rat: - 1601. – Ugovorom u Bruzolu Francuska se obvezala savojskom vojvodi dati

kraljevsku krunu te Lombardiju i Monferrato. Ugovor se nije proveo zbog ubojstva Henrika IV.

- 1612.-1617. – Prvi rat za nasljeđe u Monferratu→umire Francesco IV. Gonzaga i Carlo Emanuele I. hoće preuzeti u svoje ruke odgoj nećakinje Marije Gonzaga, smatrajući Monferrato ženskim feudom. Savoja je zauzela markizat, ali ga je morala vratiti nakon što je propao plan o talijanskom antišpanjolskom savezu i nakon što ju je porazila vojska Filipa III.

- 1615.-1617. – Uskočki rat→između Venecije i Austrije; antimletačka urota markiza Alfonsa de la Cueve (markiza Bedmara), 1618.

Jačanje monarhijske vlasti u Francuskoj

- Dugotrajni religijski ratovi štete Francuskoj, a kraljevstvo brzo obnavlja novi vladar Henrik IV., prihvativši katoličanstvo.

- Ministar Maximilien de Béthune, vojvoda Sully (1560.-1641.)→omogućio unutarnje reforme, kojima je ojačao monarhijski autoritet i obnovio gospodarstvo, pa je država opet postala snažna; sredio državnu blagajnu smanjenjem duga→taille→paulette; poticao razvitak poljoprivrede.

- 1604. - Samuel de Champlain→Nova Škotska; Quebec.- Jaka Francuska Henrika IV. dovodi na čelo europske politike; ubijen 1610. (François

Ravaillac)→udovica Maria Medici postaje regentica, jer je Luj XIII. (1610.-1643.) bio maloljetan→spaja ga u brak s Anom Austrijskom, kćerkom Filipa III., što dovodi do približavanja dviju monarhija.

- Louis II. de Bourbon, princ Condé →slabljenje monarhijske vlasti.- Concino Concini →firentinski pustolov i regentičin ministar.- 1614. – sazivanje Generalnih staleža.- 1617. – Luj XIII. nasilno se oslobađa majčinog utjecaja, daje likvidirati njezinog

ministra i dovodi svojeg, Armanda-Jeana du Plessisa, vojvodu Richelieua.

Engleska: Jakov I. i lord Buckingham

- 1603. – smrću Elizabete I. izumire dinastija Tudor; kralj postaje sin škotske kraljice Marije Stuart, Jakov I. (1603.-1625.).

- Engleska, Škotska i Irska postaju jedinstveni politički kompleks, što, međutim, otvara niz problema: tri su zemlje bile bez zajedničke prošlosti; opterećene dubokim nacionalnim i vjerskim antagonizmima; tri crkve: Engleska→anglikanska; Škotska→prezbiterijanska; Irska→katolička.

- 1605. - Urota baruta→Jakov I. iskazuje se kao strogi podržavatelj monarhijskog apsolutizma.

- George Villiers, lord Buckingham (1592.-1628.)→kraljev rastrošni istomišljenik, koji je financijski upropastio državu, a time i njezinu vanjsku politiku.

15

Sjeverna i istočna Europa

- Danska : →Kristijan IV. (1588.-1648.): 1616. – osniva Dansku kompaniju za Istočnu Indiju, čime Danska postaje trgovački suparnik Holandije i Engleske. - Rusija : →Dugo je vremena bila azijska država, bez posebnih veza s Europom. →Ivan III. Veliki (1462.-1505.)→unutarnje reforme. →Ivan IV. Vasiljevič Grozni (1533.-1584.)→prvi ruski car (1547.)→poznat po sukobu s boljarima i širenju svojeg carstva. →Livonijski rat (1558.-1582.)→Sibir. →Fjodor I. Ivanovič (1584.-1598.). →Boris Godunov (1598.-1605.). →1613. – na vlast dolazi obitelj Romanov.

- Poljska: →1572. – izumire dinastija Jagelović. →Stjepan Bathory (1576.-1586.)→transilvanijski vojvoda→kao poljski kralj osigurao trijumf katoličke protureformacije. →Sigismund III. Vasa (1587.-1632.)→prvi vladar švedske kuće u Poljskoj→1592. – postao i švedski kralj i ostvario hegemoniju nad Baltikom.

- Švedska : →Karlo IX. Vasa (1604.-1611.).

Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.)

- Uzroci : →Rudolf II. Habsburški (1576.-1612.)→1608. – odbija ponovno potvrditi odredbe Augsburškog vjerskog mira. →1608. – Evangelički savez (Friedrich V., Henrik IV.). →1609. – Katolička liga (Maximilian Bavarski, Španjolska). →1609. – Carsko pismo, kojim žitelji Češke mogu slobodno ispovijedati vjeru. →Matija Habsburški (1612.-1619.)→vjerska netolerancija. - Tijek : →Četiri glavne faze: 1) Češko-palatinatska (1618.-1623.); 2) Danska (1623.-1629.); 3) Švedska (1629.-1635.); 4) Francuska (1635.-1648.). →svibanj 1618. – Praška defenestracija. →Ferdinand II. (1619.-1637.)→novi car kojeg Česi neće za svojeg vladara. →Podjela carstva na dva suprotna tabora→carski kolegij sastoji se od trojice reformatorskih knezova (Palatinat, Saska i Brandenburg) i trojice katoličkih (nadbiskupi Triera, Mainza i Kölna). Posljednji (sedmi) izborni knez bio je češki kralj, pa je o njemu ovisilo hoće li carstvo biti katoličko ili evangeličko.

16

Na stranu Češke staje Ugarska (Bethlen Gabor), a na stranu cara Španjolska (Ambrogio Spinola) i Bavarska (Johann Tserclaes grof Tilly). →8. studenoga 1620. – Bitka na Bijeloj gori→pobjeda bavarsko-carske vojske. →Austrijski Habsburgovci jačaju, a mogu računati i na španjolsku lozu, gdje novi vladar postaje Filip IV. (1621.-1665.)→ministar Gaspar de Guzman de Olivares. →Jačanje Habsburgovaca obnavlja sukob i on iz njemačkog postaje europski. →Albrecht Wallenstein (1583.-1634.)→poraz danskog kralja Kristijana IV.→1629. – mir u Lübecku→Ferdinand II. izdaje Edikt o restituciji. →Wallenstein za zasluge dobiva Vojvodstvo Mecklenburg. →Gustav II. Adolf Vasa (1611.-1632.)→1631. – ugovorom u Bärwaldeu Francuska se obvezuje financirati vojni pohod švedskog kralja na Njemačku→1631. - poraz carske vojske u bitci kod Breitenfelda→1632. – bitka kod Lützena→pobjeda švedskih vojnika, ali i pogibija njihovog kralja. →1634. – otkrivena urota u kojoj je Wallenstein namjeravao prijeći na suparničku stranu. →1634. – bitka kod Nordlingena→definitivni poraz Šveđana. →1635. – Praški mir: prevlast Njemačke u Carstvu i izolacija Švedske.

Apeninski poluotok tijekom prvih faza Tridesetogodišnjeg rata:

→1620. – tzv. sveti pokolj u Valtellini→pobuna protiv dominacije kalvinističkog Graubündena→reakcija i intervencija Španjolske i Savoje→1626. – mir u Monzònu: Valtellina vraćena Graubündenu, ali uz čuvanje katoličke fizionomije.

→Drugi nasljedni rat za Monferrato (1627.-1631.)→nova epizoda obnovljenog francusko-španjolskog sukoba→1627. – bez potomaka umire Vincenzo II. Gonzaga, vojvoda od Mantove i Monferrata→oporukom je nasljednik trebao postati francuski princ Carlo Gonzaga-Nevers→suprotstavio se savojski vojvoda, koji je sa Španjolskom dogovorio podjelu regije→1628. – španjolska vojska opsjeda utvrdu Casale→1630. – carska vojska zauzima Mantovu, a Carlo Emanuele I. kod Suse je poražen od strane Francuza. →Vittorio Amedeo I. (1630.-1637.)→suočava se s vrlo problematičnim nasljeđem→1631. – ugovor u Cherascu→Savoja dobiva traženi dio Monferrata (Alba, Trino), ali se pitanje nasljedstva obitelji Gonzaga rješava prema željama Francuske, koja dobiva i utvrdu Pinerolo.

- Protušpanjolska pobuna u Portugalu i poraz habsburške koalicije:

→U posljednjem periodu Tridesetogodišnjeg rata napad na dvostruku habsburšku lozu izvele su udružene snage Francuske, Holandije i Švedske, kojima su pristupile i Savoja, Mantova i Parma (savojski vojvoda Vittorio Amedeo I. morao je 1635. potpisati ugovor u Rivoliju, kojim je naglašen njegov vazalitet prema Francuskoj). →1640. – velika pobuna u Kataloniji, koja se pretvorila u separatistički rat→Katalonija je proglašena republikom pod zaštitom Luja XIII.→1640. – pobuna u Portugalu→Juan, vojvoda od Bragançe, proglašava se kraljem neovisne države.

17

→1642. – umire Richelieu; 1643. – umire Luj XIII.→Francuska unatoč tome u međunarodnoj politici doživljava trijumf→porazi Habsburgovaca: 1637. – bitka kod Dune (Holandija); 1643. – bitka kod Rocroi (Francuska) i 1648. – Lens (Francuska). →1648. – car Ferdinand III. (1637.-1657.) potpisuje Westfalijski mir. - Odredbe mira:

→Dva ugovora: Münster (katolici); Osnabrück (reformatori):1) Europa dobiva politički, teritorijalni i vjerski ustroj koji je ostao netaknut do ekspanzionističke politike Luja XIV. 2) Potpuno je poražen trostruki habsburški san o katoličkoj obnovi, državnoj

centralizaciji i teritorijalnoj hegemoniji.3) Na religijskom je planu potvrđen Augsburški mir, ojačan dvjema odredbama:

- Osim katoličke i luteranske, službeno je priznata i kalvinistička vjera.- Svima koji se nisu slagali s principom cuius regio eius et religio ostavljena je mogućnost emigracije bez gubljenja imovine.

4) Carski autoritet pretvara se u običnu titulu. Dio carevih ovlasti prenosi se na sabor.

5) Carskim se kneževima priznaje princip teritorijalne superiornosti, pa Carstvo postaje ogroman mozaik država bez pravog političkog vođe.

6) Svaka je država suverena i ima vlastitu diplomaciju.7) Car je primus inter pares, a njegov izbor ovisi isključivo o kolegiju osmorice

izbornih kneževa (starih sedam + bavarski vojvoda).8) Francuskoj se potvrđuje posjedovanje utvrde Pinerolo u Italiji te triju

biskupija (Metz, Toul i Verdeun) na rajnskoj granici, a dobiva i Elzas bez Strasbourga.

9) Holandijska Nizozemska (ili Republika Ujedinjenih Provincija) definitivno se priznaje kao neovisna država.

10) Na njemačkom području Švedska dobiva zapadnu Pomeraniju, Bremen, Szczecin i ušće Odre, osiguravši tako prevlast nad Baltikom.

11) U Njemačkoj se ponovno obnavlja izborna kneževina Palatinat, na čelo koje dolazi sin Friedricha V.

12) Brandenburgški knez Friedrich Wilhelm Hohenzollern dobiva dijelove Pomeranije i područja Rajne i Elbe.

13) Glavnim principom europske politike proglašava se uspostavljanje ravnotežja.

- Francuska sredinom 17. stoljeća:

→Vojni sukob između Luja XIII. i svrgnute kraljice-majke→vjerski sukob, nastao nakon što je kralj u reformatorskoj pokrajini Béarn obnovio katoličku vjeru.→1624. – na vlast dolazi Richelieu→potvrđuje francusku premoć u Italiji; uspostavlja unutarnji mir u državi; uništava preveliku moć plemstva. →Richelieu je pravi začetnik monarhijskog apsolutizma→uspostavlja sustav upravitelja, kraljevih službenika imenovanih iz redova građana→uvodi poreze po stupnjevima→nastavlja gospodarski napredak države.

→Luj XIV. (1643.-1715.)→regentica Ana Austrijska→Giulio Raimondo Maz(z)arino (Jules Mazarin)→ministar koji ima veliku podršku regentice, ali ga ne voli francuski narod.

18

→Krize oko tzv. Fronde:1) 1648. – parlamentarna Fronda;2) 1651. – kneževska Fronda→Gaston Orleanski→Henri Turenne→regentičin

vojni zapovjednik. →1658. – bitka kod Duna→pobjeda Francuske nad Španjolskom. →1659. – Pirenejski mir→Španjolska ustupa Engleskoj Jamaiku i Dunkerque, a Francuskoj nekoliko utvrda i područja u pokrajinama Artois i Flandriji te na pirenejskom području. Propadanje Španjolske kao sile i uspon Francuske.

- Monarhijsko-parlamentarni sukobi u Engleskoj:

→Karlo I. (1625.-1649.) →također apsolutistički vladar→pojačao progone protiv puritanaca u Engleskoj i prezbiterijanaca u Škotskoj→podržavatelj francuskih hugenota.→Peticija prava (Petition of Rights)→odobrava je parlament, kao i pravo engleskog naroda na ustav→kralj ukida parlament i ostvaruje potpuni apsolutizam→glavni predstavnici Thomas Wentworth (grof Strafford) i William Laud.→travanj-svibanj 1640. – Kratki parlament→kralj ga saziva (nakon 11 godina) jer treba novac za gušenje pobune u Škotskoj.→listopad 1640.- travanj 1653. – Dugi parlament→ima podršku Londona, stvara vlastitu vojsku i 1641. sastavlja popis pritužbi protiv apsolutističke vladavine kralja→Velika pritužba (Big Remostrance).→1642. – građanski rat→širok društveni sukob, nastao zbog promjena u gospodarstvu i društvu→glavni problem: vlasništvo nad zemljom.

- Otvorena polja (Open Fields)→neograđeni individualni posjedi.- Općinski posjedi (Common Lands, Common Wastes)→kolektivno vlasništvo, za

ispašu i prikupljanje drva.- Kolibe (Cottages)→u njima bespravno žive seljaci.- Ograđivanje (Enclosure)→treba jasno definirati vlasništvo i racionalizirati obrađivanje

zemlje te ga prilagoditi potrebama poljoprivrednog tržišta.- Ograđivači (Enclosures).- Nastajanje političkih skupina :

1) Uravnjivači (Levellers)→demokrati oko Johna Lilburna→hoće ukidanje Doma lordova (House of Lords).2) Kopači (Diggers)→zaposjedaju površine i pretvaraju ih u obradiva polja.3) Neovisni (Independents)→nisu otvoreni prema društvenom prevratu,

podržavaju puritance i protivnici su monarhije. 4) Rojalisti (Royalists)→pristaše kralja.5) Okrugle glave (Round Heads)→pristaše parlamenta.

→Oliver Cromwell (1599.-1658.)→vođa Neovisnih→Vojska novog tipa (New Model Army)→1644. – bitka kod Marston Moora; 1645. – bitka kod Nasebyja→porazi kraljevih vojnika.→1647. – Dogovor naroda→narodni suverenitet, godišnji izbor parlamenta, univerzalno pravo glasa, religijska sloboda.→Kralj bježi u Škotsku, ali je uhvaćen i predan/prodan parlamentu→doveden pred poseban sud, osuđen na smrt i smaknut (9. veljače 1649.).→Cromwellova diktatura.

19

→Nakon smaknuća kralja parlament (tzv. krnji – Rump Parliament) proglašava republiku (Commonwealth)→1651. – Barebone Parliament→1653. – Cromwell ukida parlament i proglašava se državnim poglavarom s titulom Lord Protector of England, Scotland and Ireland→sve do smrti 1658. ima pune diktatorske ovlasti.→Državna obnova s intenzivnom međunarodnom politikom→konsolidacija engleske pomorske snage→dva glavna razloga:

1) U doba Cromwella spajaju se dva čimbenika koji su do tada bili razdvojeni: religijski prognanici koji su pobjegli u Ameriku sada postaju pomorski agenti u službi Engleske;2) Savez između Engleske i Portugala (1654.)→Lisabon postaje baza za englesko širenje na Sredozemlju.

- 1651. – Zakon o plovidbi (Navigation Act)→engleska se roba mora izvoziti isključivo engleskim brodovima, a uvoziti se može samo roba na engleskim brodovima ili na brodovima država iz kojih je roba dolazila→udarac posredničkoj trgovini (Holanđana).

→Neovisna Holandija počinje vlastita pomorska putovanja:- 1594. – Willem Barents; 1595. – Houtman; 1598.-1600. – Van Noort.- 1605.-1644. – Holanđani otkrivaju Australiju i otoke u Oceaniji (Australija se do

1817. zvala Nova Holandija).- 1642. – Abel Tasman otkriva Tasmaniju i Novi Zeland.

→Pomorsko-trgovačke kompanije:- 1602. – Istočnoindijska kompanija (osniva koloniju Bataviju na Javi).- Levantinska kompanija (Sredozemlje).- Sjeverna kompanija (lov na haringe i kitove).- 1618. – Zapadnoindijska kompanija (1626. - Manhattan→New York).

→Jačanje gospodarstva:- 1609. – Banka za razmjenu.- Amsterdam →najveće novčano središte u Europi.- Gospodarski razvitak ne ometaju niti teške suprotnosti koje postoje u unutarnjoj

politici nove države: vojna stranka→građanska stranka.

→Englesko-holandijski rat:- Početak 17. stoljeća: ideološka polemika između Huga Grotiusa (Mare liberum) i

Johna S eldena (Mare clausum).- Nakon Zakona o plovidbi Nizozemska Engleskoj objavljuje rat (1652./1654.).

Italija u prvoj polovici i sredinom 17. stoljeća

- Novi europski sustav, nastao podjelom Njemačke i propašću španjolske dominacije, prouzročio je i nestanak njezine prevlasti u Italiji, gdje dolazi do uspostavljanja življeg političkog života. Stoga Apeninski poluotok u posljednjoj fazi Tridesetogodišnjeg rata ponovno postaje područje međusobnih sukoba – u dva glavna središta:- Savojsko Vojvodstvo →ugovorom u Cherascu Savoja Francuskoj prepušta

Pinerolo→1635. Vittorio Amedeo I. potpisuje ugovor u mjestu Rivoli i potvrđuje

20

savezništvo s Francuskom (protiv Španjolske), a zauzvrat mu se obećava dio Lombardije i titula kralja→no, njegova smrt 1637. mijenja situaciju; vlast dobiva udovica Christine Bourbon, sestra Luja XIII.→zbog podložnosti Francuskoj reagiraju dva brata pokojnog vojvode: Tommaso i Maurizio di Savoia, koji se povezuju sa Španjolskom→mirom iz 1642. oba brata dobivaju udio u regentskoj vlasti, a francuski utjecaj nad Pinerolom ostaje netaknut→novi kralj Carlo Emanuele II. (1638.-1675.).

- Španjolski posjedi u južnoj Italiji →pobune narodnih masa→1647. – Giuseppe Alessi (Palermo); Tommaso Aniello-Masaniello i Giulio Genoino (Napulj)→Gennaro Annese→proglašenje republike pod zaštitom Francuske.

- Rat za Castro (1641.-1644.)- Nastavivši papinsku politiku obnavljanja vlasti, Urban VIII. je u listopadu 1641. silom

zauzeo Vojvodstvo Castro, koje je držao Odoardo Farnese, vojvoda Parme i Piacenze→protiv pape stvoren je savez talijanskih vladara, uz podršku Francuske→papa mora vratiti Castro, ali njegov nasljednik Inocemt X. (1644.-1655.) 1649. definitivno zauzima sporno vojvodstvo.

Poljska u drugoj polovici 17. stoljeća:

- baluard katoličke protureformacije i Družbe Isusove u istočnoj Europi.- feudalno-plemićka društvena struktura u državi.- niže plemstvo ( szlachta ). - 1572. – izumire dinastija Jagelović→Poljska postaje aristokratska republika s

izbornim vladarom→prvi izborni kralj bio je Henrik Valois→slabljenje monarhijske vlasti.

- Ladislav IV. Vasa (1632.-1648.); Ivan Kazimir Vasa (1648.-1668.)→Poljsku napadaju Turci, Rusi, Šveđani→državni se teritorij znatno smanjuje.

- unuratnja anarhija →liberum veto→zakon da neslaganje samo jednog člana sabora dovodi do poništenja njegovih odluka.

Švedska u prvoj polovici i sredinom 17. stoljeća:

- 1648. – službeno proglašenje švedske hegemonije nad Baltikom.- Švedska monarhija od izborne postaje nasljedna i okreće se ekspanzionističkoj politici.- Kristina Vasa (1632.-1654.)→regent Axel Gustafsson Oxenstierna→nakon abdikacije

(kojom prestaje vladavina kuće Vasa u Švedskoj) Kristina se nakon avanturističkog života i prelaska na katoličanstvo nastanjuje u Rimu.

- Karlo X. (1654.-1660.)→Prvi sjeverni rat (1654.-1660.)→protiv europske koalicije.

- Karlo XI. (1660.-1697.)→mir u Olivi i Kopenhagenu (1660.)→potpuni švedski trijumf.

Prusija u prvoj polovici i sredinom 17. stoljeća:

- Hohenzollerni→niži feudalci u Franačkoj.

21

- 1411. – dobivaju Brandenburšku Marku (s kojom je povezan status izborne kneževine).

- Jedna obiteljska loza nastanjuje se u Vojvodstvu Kleve.- Odluka meštra teutonaca Albrechta da prihvati luteranstvo dovodi do dobivanja

Pruskog Vojvodstva.- Zbog izumiranja lokalnih obiteljskih loza i pitanja nasljedstva, od 1614. do 1618. te tri

cjeline spajaju se pod glavnom obiteljskom granom.- Opis područja : puno šuma, močvara; slabo razvijeno ratarstvo; loša naseljenost; nema

teritorijalnog kontinuiteta; politička različitost (Kleve i Brandenburg su carski feudi, a Prusija je vazalna država Poljskog Kraljevstva).

- Friedrich Wilhelm Hohenzollern – Veliki Izborni Knez (1640.-1688.)→ujednačio zakone na trima područjima; obavio melioracije, naselio holandijske i francuske koloniste, stvorio posebne službenike koji su se bavili porezima; formirao vojsku od 300.000 vojnika; stvorio malu flotu, kolonizirao obalu Gvineje.

- 1657. – Poljska se odriče visokog feudalnog suvereniteta nad Pruskim Vojvodstvom, koje postaje samostalno.

- 1675. – bitka kog Fehrbellina→poraz švedske vojske.

Osmansko Carstvo u prvoj polovici i sredinom 17. stoljeća:

- Kandijski rat (1644.-1669.): →1656. – Lorenzo Marcello porazio flotu Sinan-paše u Dardanellima. →1657. – Lazzaro Mocenigo→Mramorno more. →1669. – Francesco Morosini potpisuje predaju→Venecija trajno gubi Kretu. - Opsada Beča (1683.) : →1663. – bitka kod Mogersdorfa→poraz Osmanlija. →Raimondo Montecuccoli→Leopold I. (1657.-1703.) sklapa Vašvarski mir . →1683. – opsada Beča→Kara-Mustafa→Jan Sobjeski (1674.-1696.). →Sv. liga→1697. – poraz Turaka u bitci kod Sente→Eugen Savojski.

- 1699. – mir u Srijemskim Karlovcima→Venecija zadržava Moreju, otok Santa Mauru (Lefkadu) i Boku kotorsku→Habsburgovci dobivaju čitavu Ugarsku i Transilvaniju→Rusija Azov→Poljska dio Ukrajine→počinje propast Osmanskog Carstva.

Francuska u doba Luja XIV.:

- Luj XIV. (1643.-1715.)→L'Etat c'est moi!→Mémoires (1668.)→politika predominacije krune→tri pravca:

1) Smanjivanje premoći plemstva→dvorsko plemstvo→Versailles; 2) Sustavni razvitak ustanove intendenata→upravljanje pojedinim provincijama; 3) Pretvaranje ministara u obične državne namještenike.

- Učeni ministri: - Lionne (diplomacija); Colbert (financije i privreda); Michel Le Tellier i sin markiz Louvois (vojska i rat).

- Jean-Baptiste Colbert (1619.-1683.)→kolbertizam→poticanje razvitka industrije, sa stvaranjem protekcionističkog sustava carinskim granica i kraljevskih

22

povlastica→bogatstvo se mora povećavati količinom metalnog novca→sprječavanje uvoza i poticanje izvoza→stvaranje godišnjih lista prihoda i rashoda→ukidanje povlaštenih mirovina→povećavanje poreza→obnova pomorstva i kolonijalne uprave.

- razvitak pomorskih kompanija: Sjeverna kompanija (Baltik); Senegalska kompanija; Levantinska kompanija; Istočnoindijska kompanija (Indija: Pondichéry, Chandernagor) Zapadnoindijska kompanija (Kanada, Antili, 1683. - Louisiana).

- Sébastien Le Prestre, markiz Vauban (1633.-1707.)→vojni inženjer i gospodarstvenik→utvrde na granici.

- Henri Turenne (1611.-1675.) →vojni strateg.

- Dva smjera agresivne vanjske politike Luja XIV.: →Uspostavljanje tzv. prirodnih granica→Rajna. →Hegemonija Bourbona u Europi→Španjolska.

- 1672. – Engleska Francuskoj prodaje Dunkerque.

- Rat za prijenos dobara (1667.-1668.)→Haški savez (Engleska, Švedska i Holandija)→1667. – mir u Bredi→Holandija priznaje engleski pomorski monopol i daje joj koloniju New Amsterdam→1668. – Luj XIV. sa Španjolskom sklapa mir u Augsburgu→dobiva samo dio Flandrije.

- Holandijski rat (1672.-1678.)→Jan De Witt→Vilijam III. Oranski→1675. – bitka kod Fehrbellina→pobjeda protufrancuskog saveza (Španjolska, Danska, austrijski Habsburgovci i mnogi njemački kneževi)→španjolsko-holandijska flota poražena kod otočja Lipari blizu Sicilije→antišpanjolska pobuna u Messini→unutarnji sukob dviju frakcija (malvezzi - plemići i merli – narodne mase)→1678. – mir u Nijmegenu→Holandija sačuvala teritorijalnu cjelovitost; Španjolska ponovno uspostavila vlast nad pobunjenom Messinom, ali je Luju XIV. morala dati utvrde u Franačkoj i Flandriji.

- U idućih 10 godina Luj XIV. može osvajati i pripajati pojedina područja zahvaljujući osmanskoj opasnosti na habsburškim granicama: →1681. – Strasbourg. →Italija: - 1681. – Ferdinando Carlo, vojvoda Mantove i Monferrata, daje Francuskoj utvrdu Casale, ulazna vrata španjolske Lombardije.

- 1684. – bombardiranje Genove.

- 1682. – kraljeva rezidencija postaje dvorac Versailles→simbol apsolutne monarhije→središte kulturnog i intelektualnog života Francuske.

- Religija služi snazi i slavi moćnog vladara→galikanska koncepcija crkve→1685 . – ukidanje Nanteskog edikta→emigracije kalvinista→demografsko jačanje Prusije.

- 1702.-1705. – ustanak camisarda u pokrajini Cévennes.

- Jansenisti→apostati unutar katoličke crkve, također podložni progonima Luja XIV.→u više navrata osuđeni i papinskim bulama→Cornelius Jansen, nizozemski katolički teolog.

- Sukob Luja XIV. s papama:

23

- 1662.-1664. – Aleksandar VII. (Avignon).- 1682. - Inocent XI. (Izjava o četiri članka galikanske crkve)→Jacques- Bénigne Bossuet→vlast kralja nad crkvom.

Engleska u drugoj polovici 17. st.:

- 1658. – smrt Olivera Cromwella→škotski general George Monk na prijestolje dovodi Karla II . Stuarta (1660.-1685.).

- Apsolutizam - 1682. – William Penn osniva koloniju Pennsylvaniju.

- Jakov II. Stuart (1685.-1688.)→žestoki katolik→najprije bez muških potomaka; ali, nakon što je postao kralj ulazi u drugi brak s Isabellom D'Este→Jakov III.

- 1688. – mogućnost učvršćivanja katoličke dinastije izaziva krizu→Vilijam III . Oranski→Druga engleska revolucija.

- 1689. – Deklaracija o pravima (Bill of Rights)→prava parlamenta.- 1690. – vojni poraz Jakova II. u bitci na rijeci Boyne u Irskoj.- Sustav dviju stranaka: konzervativci (Tory) i liberali (Whig)→model ustavnog sustava.

Rat Augsburške lige (1688.-1697.)

- Augsburška liga (Veliki savez)→p rotufr ancuska koalicija Holandije, Engleske, Švedske, Španjolske, Carstva i niza manjih moćnika, od kojih je najvažniji bio Vittorio Amedeo II. Savojski.

- 1697. – mir u Rijswijku→Luj XIV. za engleskog kralja priznaje Vilijama III. Oranskog i odreći se svih područja koje je osvojio, osim Strasbourga.

Rat za španjolsku baštinu (1700.-1714.)

- To je četvrti i posljednji rat Luja XIV., a prethodile su mu duge pripreme.- Karlo II. nije imao muških potomaka i s njime je trebala izumrijeti loza španjolskih

Habsburgovaca.- Na prijestolje pretendira više vladara: - Luj XIV. i Leopold I., oženjeni sestrama španjolskog kralja; - Maximilian Bavarski i Vittorio Amedeo II., daljnji rođaci.

- 16 98. – prvi dogovor o podjeli: u korist bavarskog izbornog kneza.- 1700 . – drugi dogovor o podjeli: u korist Karla Habsburškog, sina Leopolda I.- 1700. – umire španjolski kralj i oporučno jedini nasljednik postaje Filip Anžuvinac,

unuk Luja XIV.→Filip V. (1700.-1746.).- Ratni sukob : Francuska i Španjolska + Veliki savez (Engleska, Prusija, Holandija,

Carstvo)→zahvatio mnoga područja.- Pohod Luja XIV . na Beč: Louis-Joseph Vendome, Louis-Hector Villars.- 1702 . – umire Vilijam III. Oranski, protivnik Luja XIV.- 1702 . – bitka kod Friedlingena: pobjeda Francuza.- 1703 . – bitka kod Höchstädta – poraz Francuza.

24

- 1704. – novi poraz kod Höchstädta ; 1706. – poraz francuske vojske kod Ramilliesa→John Churchill, lord Marlborough; Eugen Savojski.

- 1710 . – francuska pobjeda kod Ville Viciose.- 1711 . – smrt Josipa I.→nestaje pravi smisao rata.- 1713 . ugovor u Utrechtu→završetak rata.- 1714 . – ugovor u Rastadtu→pobjeda Karla VI. nad Lujem XIV.

- Odredbe utrechtskog i rastadtskog mira:

→Filip V. priznat za španjolskog kralja pod uvjetom da se odrekne svih prava na francusku krunu.→Španjolska Engleskoj ustupa Gibraltar i Minorcu.→Engleska dobila gospodarske i trgovačke povlastice: asiento→pravo da na španjolske kolonije dovede 4.800 crnih robova godišnje + tzv. jedrenjak dozvole→pravo da svake godine na španjolske posjede pošalje brod pun engleske robe.→Španjolska Austriji prepušta Nizozemsku, Milano, Napulj, Sardiniju i Stato dei Presìdi. Siciliju daje savojskom vojvodi, koji dobiva titulu kralja.→Francuska Engleskoj daje neke kolonije u Americi, a u Italiji Casale prepušta savojskom vojvodi, od kojeg u zamjenu dobiva prekoalpsku regiju Barcelonnettu.→Brandenburški izborni knez dobiva Geldriju i titulu pruskog kralja.

Savoja koncem 17. i početkom 18. st.

- Ratovi Luja XIV. važna su faza u razvitku Savoje: ona se pomoću njih iz vazalne francuske državice pretvorila u samostalno Sardinijsko Kraljevstvo.

- Vittorio Amedeo II. →u doba maloljetnosti regentica je bila majka Giovanna Battista di Savoia-Nemours→u Ratu za španjolsko nasljeđe vojvoda je prepoznao trenutak za ostvarenje svojih želja→s mantovanskim vojvodom Ferdinandom Carlom Gonzagom staje na stranu Francuske, dok ostali talijanski vladari pokazuju neutralnost.

- 1706. - francuska opsada Torina→Pietro Micca.- Utrechtskim mirom vojvoda postaje kralj, a 1720. dodjeljenu Siciliju zamjenjuje za

Sardiniju.

Engleska u prvoj polovici 18. st.

- 1702. – bez nasljednika umire Vilijam III. Oranski→na temelju Zakona o nasljedstvu na prijestolje dolazi rođakinja Ana Danska (1702.-1714.).

- 1707. – prekida se personalna unija između Engleske i Škotske i stvara se Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije.

- 1714. – novi vladar postaje Juraj I. Stuart (1714.-1727.)→oslanja se na vigovce→ Robert Walpole→praksa ministarskog savjeta→važnost konstitucionalnih pitanja.

25

Francuska u prvoj polovici 18. stoljeća

- Posljednje godine vladanja Kralja-Sunca različite su od onih početnih.- Za unutarnje reforme zalažu se: markiz Vauban→u djelu «Projekt kraljevske

desetine» izražava potrebu uravnoteženijih poreza; vojvoda Beauvillier; vojvoda Chevreuse; François Fenelon.

- Luj XV. (1715.-1774.) →regent vojvoda Filip II. Orleanski→na prijedlog škotskog ekonomista Johna Lawa uvodi plan koji je Francusku opet trebao pretvoriti u trgovačku velesilu→novčane špekulacije završavaju bankrotom→André Fleur y 1726. postaje prvi ministar.

Španjolska početkom 18. st.

- 1714. – sklopljen brak Filipa V. i Elisabette Farnese→Giulio Alberoni: sredio financije, gospodarstvo, vojsku→protivnik Austrije→sklon intrigama.

- 1717. – Trostruki savez (Engleska, Francuska, Holandija)→Četverostruki savez (+ Austrija).

- 1720. – Haški mir: don Carlos dobiva nasljedstvo u Parmi i Toscani, gdje su obitelji Farnese i Medici bile pred izumiranjem; savojski kralj Viktor Amedej II. (1675.-1732.) mora se odreći Sicilije u zamjenu za Sardiniju.

Kolonijalna ekspanzija europskih sila. Snaga financija.

- Kolonijalna carstva : portugalsko, španjolsko (srednja i južna Amerika, osim Brazila; Filipini, Moluci), holandijsko (Capetown; Ceylon; indonezijski otoci; Gvajana i dio Antila), englesko (13 kolonija u sjevernoj Americi (Massachusetts; Maryland; New Amsterdam; Jamaika, Madras, Calcutta; francusko (dio Kanade, Louisiana, dio Antila (Guadalupe, Martinique, Haiti), Senegal, Madagaskar, Pondichéry, Chandernagor).

- Prijelaz iz starog tipa kolonije (za iskorištavanje dobara) u novi (za naseljavanje).

- Prevlast financija u državi→politička ekonomija→1613. – Antonio Serra; 1615. – Antoine de Montchrétien→primjena načela merkantilizma→velike trgovačke kompanije kao moderna udruženja za monopoliziranje trgovine i iskorištavanje kolonija.

- Ovisnost o velikim bankarima i trgovcima.

26

Rusija u 17. stoljeću

- 1613. – Mihovil III. Fjodorovič Romanov (1613.-1645.)→vrlo zaostala politička i društvena struktura države→ekonomsku moć imaju isključivo boljari→jačanje cezaropapizma unutar crkve→status seljaka reguliran kodeksom iz 1649.→seljačke bune.

- Aleksej Mihajlovič (1645.-1676.) →buna među Kozacima (1667.-1671.) koje vodi Stjenka Razin Timofejevič.

- Rusija je u to doba azijska, a ne europska država. Čitavo 17. st. veze s Europom su slabe.

- Petar I. Veliki (1682.-1725.) →do 1689. – regentstvo sestre Sofije Aleksejevne.- 1683. – Rusija pristupa Sv. ligi za borbu protiv Turaka.- Oduševljen zapadnom kulturom; 1697. posjećuje Holandiju, Njemačku, Austriju i

Englesku.- 1698. – pobuna strelaca.- Europeizacija barbarske Rusije →carske su se reforme ticale i najsitnijih detalja→od

Rusije car hoće stvoriti centraliziranu i apsolutnu monarhiju, na temelju tadašnjih modernih europskih država→birokracija→znanstvene akademije→porezi→vojska (F. J. Lefort; P. Gordon).

- 1722. – Vitus Jonassen Bering, danski pomorac u ruskoj službi otkriva tjesnac između Azije i Amerike.

- Car uklanja dumu (politički zbor boljara) i uvodi senat→umjesto patrijarha, u crkvi uspostavlja sveti sinod (svećenički zbor).

- Međutim, reforme su bile nametnute s vrha vlasti, pa nisu modificirale bit ruskog društva.

Švedska i Drugi sjeverni rat (1700.-1721.)

- Prilika za rusku prevlast nad Švedskom.- Karlo XII. (1697.-1718.) →Švedska u političkoj izolaciji nakon što ju je napustila

saveznica Francuska.- Protušvedski savez (Danska, Rusija, Poljska)→saski izborni knez Friedrich August II.

(1697.-1733.)→loša procjena švedskog kralja.- 1700. – bitka kod Narve→poraz Rusije.- 1704. - u Poljskoj kralj postaje Stanislav Leszczynski . - 1707. – vojni poraz svrgnutog poljskog kralja Fridrika Augusta II. kod Leipziga.- 1703. – Petar Veliki na zapadnoj granici svoje države osniva Petrograd.- 1709. – uz pomoć ukrajinskog Kozaka Ivana Stepanoviča Mazepe, Karlo XII. napada

Petra Velikog, koji ga pobjeđuje u bitci kod Poltave; u Poljskoj kralj opet postaje Fridrik August II.

- 1718. – Karlo XII. pogiba u bitci kod Fredrikstada.- Mirovni ugovori u Stockholmu (1720.) i Nystadtu (1721.) : za poljskog kralja priznat

Fridrik August II. Saski; Rusija dobiva Livoniju, Estoniju, Kareliju i dio Finske, pa tako postaje prava baltička sila; Prusija dobiva Pomeraniju sa Stralsundom; Danska se širi na jug i dobiva Schleswig, a Hannover dobiva luke Bremen i Verden. Švedska propada kao sila.

27

Prusija u 17. stoljeću

- Friedrich I. Hohenzollern (1688.-1713.) →u zamjenu za pristupanje protufrancuskoj koaliciji tijekom Rata za španjolsku baštinu, 1701. dobiva kraljevsku krunu.

- Zanima se za kulturni razvitak Prusije; Berlin (« Atenu Sjevera » ) pretvara u modernu prijestolnicu; osniva Akademiju znanosti (Gottfried Wilhelm Leibnitz).

- Fridrik Wilhelm I. (1713.-1740.) →Kralj-Časnik→opsjednut kultom discipline, brine o vojsci→zaslužan za obnavljanje financija, pojačani razvitak poljoprivrede i industrije, što dovodi do demografskog napretka→Prusija se pretvara u europsku silu.

Osmanlije i Požarevački mir

- Rat protiv Habsburgovaca (1716.-1719.), u nizini Dunava;- Rat protiv Mlečana (1716.-1718.), napadom na Moreju.

- Osmanlije su pobijedile Mlečane u Moreji, ali su ih carske trupe Eugena Savojskog porazile, pa je sklopljen mir u Požarevcu:

- Priznaje se turska vlast nad Morejom; - Sultan caru mora dati dijelove Balkanskog poluotoka (Banat, dio Moldavije,

dio Srbije s Beogradom). Habsburške vojne granice određene su Dunavom, Savom i Dravom. Crno more ostaje u neospornoj vlasti Turaka.

Rat za poljsko nasljeđe (1733.-1738.)

- Utrechtskim mirom kao glavni princip europske politike priznaje se stvaranje i održavanje međunarodnog ravnotežja→zbog toga se sklapaju različiti savezi, a država koja u to doba upravlja europskom politikom jest Engleska.

- Od prve polovice 18. st. dolazi do propasti Španjolske, Holandije, Švedske, Osmanskog Carstva i Poljske. U Europi se stvara savez pet najjačih država: Engleske, Francuske, Austrije, Prusije i Rusije.

- Nakon smrti Jana Sobjeskog (1674.-1696.) u Poljskoj na prijestolje, uz pomoć Austrije, dolazi saski izborni knez Fridrik August II. (1697.-1704. i 1709.-1733.).

- 1733. - Francuska Poljsku hoće staviti pod svoj utjecaj, a od 1725. Luj XV. postaje muž Marije Leszczynske, kćerke starog supranika Fridrika Augusta II., Stanislava Leszczynskog.

- Austrijsko-ruski kandidat za poljsko prijestolje bio je Fridrik August III. (1722.-1763.)→kada je oružjem otjerao Leszczynskog, Francuska je Austriji objavila rat i udružila se sa Španjolskom, bavarskim vojvodom i sardinijskim kraljem.

- Strahujući od intervencije Engleske, Francuska je rat ograničila na Italiju i brzo ga privela kraju. Eugena Savojskog, koji je od graditelja Johanna Lukasa von Hildebranda dao podignuti zamak Belveder u Beču (gdje je i umro 1736.), u nekoliko je navrata porazila.

28

→Odredbe Bečkog mira (1738.):- Tipičan ugovor 18. st., koji je stanovnike nekog kraja smatrao običnim predmetom trgovine.1) Trijumf austrijskog kandidata Fridrika Augusta III. Saskog u Poljskoj.2) Franjo Stjepan Lotarinški (od 1736. muž Marije Terezije) mora trajno napustiti Lorenu

i Vojvodstvo Bar u korist poraženog francuskog kandidata Stanislava Leszczynskog.3) Lotarinški vojvoda kao kompenzaciju dobiva Veliko Vojvodstvo Toscanu, gdje 1737.

umire Gian Gastone Medici, a s njime i spomenuta dinastija.4) Francuski saveznici, savojski kralj Karlo Emanuel III. (1730.-1773.) i Karlo

Burbonski, sin Filipa V., dobivaju: prvi Novaru, Tortonu i Langhe, a drugi Napuljsko Kraljevstvo i Siciliju.

5) Austrija gubi Mezzogiorno, ali dobiva Lombardiju i bivša vojvodstva Parmu i Piacenzu, gdje 1731. izumire obitelj Farnese.

→Beogradski mir (1739.):- Rat Austrije i Rusije protiv Turaka (1736.-1739.).- Poništene odredaba Požarevačkog mira.

Rat za austrijsku baštinu (1740.-1748.):

- Karlo VI. (1711.-1740.) imao je samo dvije kćeri, pa je bilo očito da će nasljedstvo osigurati starijoj, Mariji Tereziji→ukinuo je zakon po kojem ženska osoba nije mogla doći na prijestolje.

- 1713. – Pragmatična sankcija.- 1740. – nasljeđe Marije Terezije, iz dinastičkih razloga, osporavaju dva pretendenta: - Karl Albrecht Bavarski; - Fridrik August III. Poljski. - Osporavaju ga i drugi vladari, koji žele iskoristiti habsburšku krizu:

- Luj XV. Francuski; - Karlo Emanuel III. Savojski; - Filip V. Španjolski; - Fridrik II. Pruski.- Rat je počeo pruski kralj, koji je želio dobiti bogatu pokrajinu Šleziju→mladu je

caricu spasila odanost ugarskog i hrvatskog plemstva→u ratu su se posebice istaknuli hrvatski dragovoljci, koje je vodio slavonski barun Franjo Trenk (Trenkovi panduri).

- 1744. – bitka kod Madonne dell'Olmo→pobjeda francusko-španjolske vojske nad sardinijskim kraljem.

- 1747. – njezin poraz na planinskom prijevoju Colle dell'Assietta.- 1746. – pobuna narodnih masa u Genovi (Giovanni Battista Perasso, zvan Balilla).- 1748. – mir u Aachenu – odredbe:1) Potvrđuje se Pragmatična sankcija i priznaje carski bračni par Marija Terezija-Franjo

Stjepan Lotarinški.2) Austrija daje : - Šleziju Fridriku II. Pruskom; - Vogheru, Vigevano i sjeverni dio područja Novare Karlu Emanuelu III. Savojskom; - Vojvodstvo Parmu, Piacenzu i Guastallu don Felipeu, sinu španjolskog kralja.

29

Sedmogodišnji rat (1756.-1763.):

- Nastaju uvjeti koji radikalno mijenjaju blok snaga u ravnotežju→tradicionalne suprotnosti između Francuza i Habsburgovaca.

- Promjene saveznika →Francuska se povezuje s Austrijom, a Engleska s Prusijom.- Italija prestaje biti bojište europskih sila.- U Sedmogodišnjem je ratu Marija Terezija htjela vratiti Šleziju→protiv Prusije (i

saveznice Engleske) staje velika koalicija (Austrija, Francuska, Rusija, Saska, Poljska i Švedska).

- Elizabeta I. Ruska (1741.-1762.) , kći Petra Velikog→1755. – u Moskvi osnovano prvo rusko sveučilište (Mihail Lomonosov).

- Dva bojišta Sedmogodišnjeg rata:a) europsko;b) kolonijalno-pomorsko.

- Sukob je dugo bio neizvje s tan : porazi Fridrika II. (1757. Kolin; 1759. Kunersdorf) pobjede Fridrika II. (1757. Rossbach; 1757. Leuthen; 1760. Torgau; 1760. Legnice). Rusi i Austrijanci napadaju Brandenburg i zauzimaju Berlin.

- Dolazak filopruskih careva na rusko prijestolje: Petar III. (1762.) i Katarina II. (1762.-1796.).

- Dva ugovora o miru (1763.):a) Pariz →priznaje poraz Bourbona u korist Engleske; Francuska

mora demilitarizirati posjede u Indiji i Engleskoj dati Minorcu, Senegal i posjede u Americi; španjolska ponovno dobiva Filipine i Havanu na Kubi, ali daje Floridu.

b) Hubertusburg →Šlezija ostaje Fridriku II.

Podjele Poljske :

- Rusija, Austrija i Prusija u Sedmogodišnjem ratu nisu ostvarile svoje ambicije, pa su započele politiku podjele teritorija, na štetu Poljske i Osmanskog Carstva.

- Akcija prema Osmanlijama nije bila uspješna.- August Stanislav Poniatowski (1764.-1795.)→prusko-ruski kandidat, doveden na

poljsko prijestolje.- Njegove reforme prouzročuju pobunu plemstva, koje sklapa Konfederaciju u Baru

(1768.). Intervencija ruske vojske tiče se i osmanskog područja, pa Turci objavljuju rat.

- 1 770. – bitka kod mjesta Cesmé→pobjeda Rusa, pa mora intervenirati Austrija, koja ne želi rusko širenje.

- Fridrik II. nagovara Ruse i Austrijance da napuste osmansko područje i priklone se planu o podjeli Poljske:

1) 1772. – prva podjela: ugovor u Petrogradu→Poljska Rusiji daje dio Litve desno od Dvine i Dnjepra; Austriji daje Galiciju s Lembergom, Prusiji daje zapadnu Prusiju (bez Gdanska i Toruna)→Prusija se time spaja s Brandenburgom. Rusko-osmanski sukob riješen je mirom u Kücük-Kaynarci (1774.): Rusi dobivaju Azov i zaštitu pravoslavne crkve u Osmanskom Carstvu.

30

2) 1793. – druga podjela: bez sudjelovanja Austrije→trebalo je poraziti nacionalnu stranku, koja je bila nastala zbog novog austrijsko-ruskog rata (1783.-1792.)→Prusija je dobila Gdansk, Torun i Poznaniju, a Rusija ostatak Litve, Volinsku i Podolje.

3) 1795. – treća podjela: Tadeusz Andrzej Kosciuszko→podiže poljsku revoluciju→nastaje novi austrijsko-prusko-ruski savez→Rusija dobiva Kurlandiju, Prusija dio oko Varšave, Austrija zapadnu Galiciju. Posljednji ostatak Poljske, Krakow, postaje slobodna republika i 1846. pripaja se Austriji.

Prosvijećeni apsolutizam:

- iza 1750. u mnogim državama nastaje period intenzivnog razvitka, koji treba uništiti stare feudalne strukture i to pomoću višestrukih reformi→doba reformi ili prosvijećenog apsolutizma.

- Iluminizam – pokret za kulturnom i filozofskom obnovom.- Istraživanje konkretnijih političkih, gospodarskih i društvenih problema→široki

proces oslobađanja od starih kulturnih i duhovnih struktura i predrasuda prošlosti.- 1784. – Immanuel Kant: «Što je prosvjetiteljstvo?»→»Izlazak čovjeka iz

malodobnosti koju je sam skrivio».- Prirodna harmonija između društvenog morala i dobra pojedinca.- Engleska – prva kolijevka iluminizma→John Locke→pobornik vjerske tolerancije, ali

i veliki kritičar državnog apsolutizma.- Englesko političko i društveno ustrojstvo postaje idealni model kojem teže mnoge

države.- Specifičnosti iluminizma po pojedinim državama.- Francuska →François Arouet zvan Voltaire.- 1751.-1772. - Enciklopedija ili Rječnik znanosti, umjetnosti i obrta→urednici Jean

D'Alembert i Denis Diderot.- Mehanicistički materijalizam →Julien La Mettrie, Paul Dietrich

Holbach→antiklerikalizam.- Gospodarsko učenje→fiziokratska škola→François Quesnay, Robert Turgot→zemlja

– jedini izvor bogatstva→program zaštite poljoprivredne proizvodnje.- Adam Smith →potpuna ekonomska sloboda.- 1748. – Charles de Secondat, barun Montesquieu→»Duh zakona»→tipologija

država→monarhija kao politički ideal.- Voltaireov politički utilitarizam.- Prosvjetiteljstvo je bilo revolucionarno na planu mišljenja, a ne akcije.- Vladar druge pol. 18. st. teoretski ne poznaje ograničavanje vlastite volje, a na

međunarodnom planu ljude smatra masom koju treba podijeliti→no, svoj autoritet stavlja u službu vlastitog naroda→»Sve za narod, ništa pomoću naroda!»→prosvijećene reforme posvuda imaju ista obilježja→odnose se na sudstvo, ekonomiju, crkvu...

- 1759. – počinje protjerivanje isusovaca (Portugal); Francuska (1764.); Napulj (1767.); Parma (1768.).

- 1773. – Klement XIV. bulom ukida Družbu Isusovu.

31

Prosvijećeni apsolutizam u Prusiji:

- Fridrik II. Pruski →središnja figura prosvijećenog apsolutizma.- Zadivljen francuskom kulturom →obožavatelj Voltairea, D'Alemberta i Algarottija.- Uzgoj novih biljaka; intenzivna kolonizacija države; jačanje vojske; industrijskog

razvitka; zakonodavne reforme (Codex Federicianum).- Intelektualni razvitak države : Akademija znanosti u Berlinu; San-Souci – dvorac koji

je pretvoren u okupljalište najvećih umova tog doba.- Zakonska obveza osnovnoškolskog obrazovanja.- Vladar-reformator ostao je konzervativan samo na jednom planu: društvenoj strukturi

države→gospodarska i društvena prevlast zemljoposjedničkog plemstva (junkera).

Prosvijećeni apsolutizam u Rusiji:

- Pruske je kriterije, u realizaciji reformi u svojem carstvu, slijedila i Katarina II. Velika→njemačka kneginja Sofia Augusta Anhalt-Zerbst, koja je u Rusiju stigla kao supruga cara Petra III.→u dvorskoj je zavjeri uklonila muža s prijestolja.

- I ona se zanimala za francusku kulturu; voljela je slavu, pa se s pruskim kraljem natjecala u traženju pristaša među filozofima. Iz hvalospjeva Diderota, Voltairea i D'Alemberta, s kojima se dopisivala, dobila je nadimak Semiramida Sjevera.

- Intenzivna kolonizacija polupustih regija na jugu; povećanje poljoprivredne proizvodnje; urbanistički razvitak naselja.

- Sudstvo i uprava→htjela je ujediniti postojeće zakone.- Apsolutizam u Rusiji ide u smjeru veće koncentracije autokratske vlasti u rukama

vladara, a ne u smjeru transformacije društvene strukture u državi.- 1773.-1775. – kozački ustanak Jemeljana Ivanoviča Pugačova.

Prosvijećeni apsolutizam u Austriji:

- Wenzel Kaunitz i Friedrich Wilhelm Haugwitz→ministri-prosvjetitelji Marije Terezije.

- U Austriji birokracija predstavlja i obranu od opasnosti raspada carstva zbog velikog broja različitih naroda koji ga čine.

- Smanjivanje plemićkih povlastica; stavljanje u ravnotežu upravne fizionomije pojedinih država.

- Josip II. : Kralj-Crkvenjak→uravnotežio staleže u naplati poreza; otvorio pristup vojnoj karijeri za srednje staleže; ukinuo kmetstvo.

- Crkvena politika : jozefinizam (febronijanizam)→Johann Nikolaus von Hontheim (Justinus Febronius)→»De statu ecclesiae»→kritizira primat pape; Josip II. je crkveno i kanoničko pravo smatrao nevezanim za državni autoritet.

- Bez konzultacija s Rimom, car je uveo niz crkvenih reformi: uporabu njemačkog u liturgiji, zamjenu biskupskih seminara za obrazovanje budućih svećenika državnim, zapljenu velikih crkvenih posjeda, izjednačavanje prava katolika i nekatolika. Papa Pio VI. 1782. napustio je Rim i došao u Beč, kako bi zaustavio careve namjere (Apostolski Hodočasnik).

- Leopold II. (1790.-1792.) →kao toskanski veliki vojvoda također reformator→napustio bratovu politiku→ostale su na snazi samo neke reforme.

32

Prosvijećeni apsolutizam u Švedskoj i Danskoj:

- Reforme nisu bile ograničene na tri velike sile srednje i istočne Europe, već su postojale na čitavom kontinentu.

- Švedska : Gustav III. (1771.-1792.)→državnim je udarom (1772.) uništio povlašteno plemstvo i u sljedećih 20 godina proveo reforme za konsolidaciju države. No, loše su završile zbog reakcije plemstva u kojoj je kralj ubijen.

- Danska : Kristijan VII. (1766.-1808.)→ ministar Johann Friedrich Struensee→smanjili privilegije plemstva i reformirali porezni sustav→ukinuto kmetstvo.

Prosvijećeni apsolutizam u Portugalu i Španjolskoj:

- Portugal : Josip I. (1750.-1777.)→ministar markiz Pombal→1759. – prvi je otjerao isusovce→zanimao se za gospodarski razvitak države, obnovivši interes za iskorištavanje kolonija i pokušavajući ukloniti utjecaj Engleske o kojoj je Portugal ekonomski ovisio→poboljšao sustav javnog obrazovanja→zalagao se za obnovu Lisabona, koji je 1755. uništen u potresu.

- Španjolska : Karlo III. Burbonski (1759.-1788.)→sin Filipa V.→prethodno je bio parmski vojvoda i napuljski kralj→u početku su mu pomagali ministri koje je doveo iz Italije: npr. markiz Leopoldo Squillace iz Napulja→poslije ima španjolske ministre (Aranda i Floridablanca)→obnovio državne financije, promovirao gospodarski napredak zemlje pomažući poljoprivredu i dajući slobodu izvoza i uvoza za žitarice, vodio protujezuitsku politiku burbonskih dvorova.

- Reforme u Portugalu i Španjolskoj nisu, međutim, dublje obilježile razvitak dviju država, jer su kasniji vladari, Karlo IV. (1788.-1808.) u Španjolskoj i kraljica Marija (1777.-1816.) u Portugalu otjerali reformatorske ministre i vratili se u prošlost.

Francuska u 18. stoljeću:

- U doba Luja XV. versailleski dvor postaje mjesto kojim vladaju kraljeve miljenice, madame Jeanne Antoinette Poisson (markiza Pompadour) i Jeanne Marie Bécu (grofica Dubarry).

- «Nakon mene – potop!» →kralj i kraljica (Maria Leszczynska) umrli su od velikih boginja.

- Francuska→država društvenih suprotnosti.- Rasipni dvorjani prazne državnu blagajnu.- Luj XVI. (1774.-1792.) →ministri-reformatori: Chrétien Guillaume de Malesherbes i

Robert Turgot→ukinuli unutarnje carine, industrijska udruženja i sustav poreza koje su plaćali seljaci.

- Budući da je kralj državne financije htio obnoviti uvođenjem plaćanja poreza i od strane povlaštenih staleža, otpor plemstva prisilio ga je otpustiti neprikladne ministre.

33

Industrijska revolucija u Engleskoj:

- Engleska ima ustavni sustav koji građanima jamči slobode, ali se tada u liberalnoj praksi uočava određeni regres zbog osobne politike Jurja III. (1760.-1820.).

- Industrijska revolucija : uporaba strojeva mijenja radne odnose→nestaju stare obrtničke veze, pogoršavaju se uvjeti rada mase radnika, dolazi do nezaposlenosti, komunalna zemljišta postaju zatvorene cjeline…

Prosvijećeni apsolutizam u Italiji:

Politička podjela Italije 1748:

- Tri velika rata za nasljeđe (španjolsko, poljsko i austrijsko) dovela su do teritorijalnih promjena na Apeninskom poluotoku, ponovno ga pretvorivši u područje sukoba između europskih sila.

- No, od 1748. do 1792. Italija uživa u dugom periodu mira→njezini prosvijećeni vladari stoga mogu provoditi različite reforme, poput onih u drugim europskim zemljama.

1) Neovisne države s nacionalnim vladama :- Sardinijsko Kraljevstvo : vladar je Karlo Emanuel III. Savojski→obuhvaća Savojsko

Vojvodstvo, Pijemont, Onegliju, Grofoviju Nicu, Grofoviju Tendu i otok Sardiniju.- Genoveška Republika : u svojoj vlasti kasnije ima i Korziku.- Mletačka Republika : ima dio Istre i Dalmacije, otoke u Jonskom moru i neke luke na

albanskoj obali.- Vojvodstvo Modena i Reggio : koje od 1710. obuhvaća i Vojvodstvo Mirandolu, kojim

upravlja Francesco III. D'Este (1730.-1780.).- Republika Lucca. - Papinska Država : koja ima enklave Benevento i Pontecorvo u južnoj Italiji, a u

Francuskoj Avignon i Grofoviju Venaissin.- Male neovisne države →Principat Massa-Carrara (u vlasti obitelji Cybo); Principat

Piombino (obitelj Boncompagni); Republika San Marino.

2) Neovisne države sa stranim dinastijama :- Vojvodstvo Parma, Piacenza i Guastalla : u vlasti Filipa Burbonskog (1748.-1765.),

sina Filipa V. i Elisabette Farnese.- Veliko Vojvodstvo Toscana : koje je 1738. dodijeljeno Franji Stjepanu Lotarinškom,

suprugu Marije Terezije.- Napuljsko Kraljevstvo i Sicilijsko Kraljevstvo : dodijeljeni Karlu Burbonskom (1734.-

1759.), sinu Filipa V. i Elisabette Farnese. U njegovoj je vlasti i Stato dei Pres ì di u Toscani.

3) Izravni strani posjedi :- Austrijski posjedi : Lombardija između rijeke Adde i Ticino; carske zemlje oko Trsta.- Švicarski posjedi u Valtellini .- Biskupski Principat Trento , koji pripada Sv. Njemačkom Rimskom Carstvu.

34

Ustupanje Korzike Francuskoj:

- Od dviju sila koje su se borile za prevlast u Italiji, Austrije i Španjolske, prva je bila puno dinamičniji čimbenik→utjecaj je povećala i politikom sklapanja brakova→neke kćeri Marije Terezije bile su udane za talijanske vladare.

- 1768. – Genova Korziku daje Francuskoj (ugovor u mjestu Compiègne). Otok je dugo vremena bio u stanju stalnih pobuna, a u 18. st. najveća je bila ona 1735.: pobunjenici su kraljem otoka proglasili njemačkog pustolova Theodora Neuhoffa→Genova u pomoć zove Francusku.

- Tijekom Rata za austrijsku baštinu, Karlo Emanuel III. ustaje protiv francusko-genoveške vojske i zauzima otočiće Capreru i La Maddalenu→vođa nove pobune postaje Pasquale Paoli→želi neovisnost otoka.

Habsburški reformizam u Italiji:

- Prosvjetiteljske reforme pojedinih dvorova→ovom vremenu pripadaju Cesare Beccaria, Alessandro Volta, Luigi Galvani.

- Lombardija: ministri Cristiano Beltrame i Karl Joseph Firmian primijenili su bečke prosvjetiteljske direktive i obnovili gospodarski prosperitet: stvaranje katastika (1749.-1759.)→Pompeo Neri→raspodjela poreza na nepokretnu imovinu, s ciljem izjednačavanja svih društvenih slojeva→Gian Rinaldo Carli→istarski prosvjetitelj, gospodarstvenik i erudit, koji je lombardijski katastik smatrao važnim poticajem razvitka poljoprivrede→ukinuta je inkvizicija i crkvena cenzura za knjige, isusovci su udaljeni iz obrazovanja, ukinuto je pravo da se zločinac ne može kazniti ako se skloni na sveto mjesto→Giuseppe Parini: «oluja».

- Toscana : Pietro Leopoldo, sin Marije Terezije, kao veliki vojvoda→lokalni mislitelji: Pompeo Neri; Francesco Maria Gianni; Giulio Rucellai; Scipione de' Ricci→ministar Angelo Maria Tavanti→toskanski je veliki vojvoda bio tip idealnog talijanskog reformatorskog vladara→Toscana je tada najprogresivnija talijanska država→reforme: uprava→predstavljanje državnog proračuna, porezno izjednačavanje, preuređenje komunalne i provincijske uprave; zakonodavstvo: «Codice Leopoldino», ukidanje torture i smrtne kazne, ukidanje majorata (=prvorodstva) i fideikomisa (=neotuđivog nasljednog dobra), afirmacija jednakosti svih sinova u nasljeđivanju očevine; gospodarstvo: stvaranje staleža malih zemljoposjednika koji izravno obrađuju zemlju, melioracije na području Maremme i Valdichiane (Vittorio Fossombroni); crkva: ukinut inkvizicijski sud (1782.) i «mrtva ruka», pokušaj stvaranja toskanske nacionalne crkve. Kada je Pietro Leopoldo pozvan na carsko prijestolje, reforme u Toscani propadaju.

35

Burbonski reformizam u Italiji:

- Kraljevstva Napulja i Sicilije : vrlo intenzivna reformska nastojanja Karla Burbonskog→ministar Bernardo Tanucci, sveuč. prof. u Pisi→jaka antiklerikalna i antifeudalna borba, zbog povlastica koje je svećenstvo uživalo i zbog velike političke snage baruna, koji su na Siciliji imali vlast u parlamentu→1741. – sa Sv. Stolicom sklopljen konkordat kojim su smanjeni crkveni imuniteti, ukinuto pravo na povlašteni crkveni sud i mnogi crkveni redovi; kada je Karlo III. postao španjolski kralj, novi napuljski vladar Ferdinand IV. (1759.-1825.) otpustio je ministra-reformatora, ali reforme su se nastavile: otjerani su isusovci, popravljene financije, potaknut kulturni razvitak prijestolnice; na Siciliji je djelovao markiz Domenico Caracciolo, dugogodišnji napuljski ministar u Parizu. Kasnije dvor Ferdinanda IV. prelazi na reakcionarnu politiku.

- Parmsko Vojvodstvo : Filip Španjolski, brat napuljskog kralja Karla III. i muž Luize Elizabete, kćeri Luja XV.→pod njezinim utjecajem Parma postaje središte francuske kulture→u doba maloljetnosti novog vojvode Ferdinanda Burbonskog (1765.-1803.) reforme provode dva reformatora→Étienne-Bonnot de Condillac i Guillaume du Tillot→od punoljetnosti 1771., kada potpada pod utjecaj supruge Marije Amalije Austrijske, vojvoda otpušta du Tillota i postaje reakcionaran vladar.

Sardinijsko Kraljevstvo u 18. stoljeću:

- Pijemontski obrazovani stalež nije poznavao bogatstvo misli koje je tada postojalo u Lombardiji, Toscani i na jugu.

- Markiz Alberto Radicati→oslobađanje od predrasuda, s vrlo zanimljivim idejama.- Braća Dalmazzo Francesco i Giambattista Vasco→prvi pravnik, drugi ekonomist,

zalažu se za reforme.- Viktor Amadej II. Savojski i njegovi ministri-reformatori→markiz Carlo Vincenzo

Ferrero i Giambattista Bogino→pomagali obrazovanje, spojili civilno i kazneno pravo, plemstvu oduzeli imanja i povlastice za koje se nije moglo dokazati da su stečene po zakonu, dali sastaviti katastik.

- Pietro Giannone →napuljski mislitelj, uhićen i zatvoren u doba Karla Emanuela III. Savojskog→no, kralj je ipak podržavao reforme→Sardinija: poboljšane otočne ceste, ukinute mnoge feudalne zloporabe, 1749. ponovno otvoreno Sveučilište u Cagliariju i osnovano ono u Sassariju.

- Viktor Amadej III. (1773.-1796.) →novi kralj koji otpušta sposobne ministre i uvodi konzervativnu politiku.

Papinska Država u 18. stoljeću:

- Reforme prosvijećenog apsolutizma teško pogađaju papinstvo. Klement XI. (1700.-1721.) vodi borbu protiv jansenizma, galikanske crkve u Francuskoj i antijezuitskih polemika.

- Politička se propast zbila u doba Klementa XIV. (1769.-1774.), koji je morao ukinuti isusovački red, te Pija VI. (1775.-1799.), Apostolskog Hodočasnika u Beč.

- No, i u Papinskoj Državi provedene su neke reforme: Benedikt XIV. (1740.-1758.), bivši kardinal i nadbiskup Bologne Prospero Lambertini, određuje slobodu trgovine

36

između pojedinih provincija u državi (1748.); Pio VI.→melioracija Pontinskih močvara; novi katastik (1777.); porezna reforma, oko koje mu je pomogao kardinal Fabrizio Ruffo; mecena književnika i umjetnika.

- Unatoč reformama, država ostaje zaostala: polja su u rukama plemstva i svećenstva→zapravo u vlasti tzv. trgovaca poljima (mercanti di campagna); velikih zakupnika koji zemlju pretvaraju u pašnjake, a prihode ulažu u financijske i bankarske aktivnosti.

- Konzervativne su i republike Genova, Venecija i Lucca.- Venecija je mirom u Požarevcu (1718.) doživjela propast svoje sredozemne i

levantinske politike i opadanje trgovine, pa je prema europskim konfliktima pokazala inertnu neutralnost.

- Malobrojni mletački patriciji pokušavaju promijeniti stanje: Angelo Querini→više otvoren prema prosvjetiteljskim idejama; Giorgio Pisani i Carlo Contarini→urotnici iz 1780., zabrinuti za patricijske povlastice.

Nastanak SAD-a:

- 13 kolonija na atlantskoj obali Sjeverne Amerike doživljava veliki gospodarski i društveni napredak, pa dolazi do sukoba s maticom zemljom – Engleskom.

- Kolonije su uživale upravnu autonomiju, ali su trpjele rigidnu merkantilističku politiku Engleske, koja je monopolizirala sav kolonijalni promet.

- 1764. – Sugar Act (Zakon o trgovini šećerom).- 1765. – Stamp Act (Zakon o taksenim markama).- Benjamin Franklin – izumitelj gromobrana i bostonski tiskar; poslan u London

zagovarati teze kolonista.- 1767. – carina na čaj.- 1773. – «Boston Tea Party».- 1774. – Deklaracija o vraćanju kolonijalnih prava.- 1775. – bitka kod Lexingtona→poraz engleske vojske.- John i Samuel Adams i George Washington - vođe radikalne struje.- Božić 1775. – Engleska uvodi blokadu svih 13 kolonija→objava rata.- George Washington postaje vojni zapovjednik.- Lipanj 1776. – Deklaracija o pravima.- 4. srpnja 1776. - Deklaracija o neovisnosti→kolonije postaju slobodne i neovisne

države.- 1776. - bitka kod Trentona→Washingtonova pobjeda.- Marie Joseph Lafayette i Tadeusz Andrzej Kosciuszko→dragovoljci iz Europe.- 1777. – bitka kod Saratoge→Horatio Gates.- 1781. – Charles Cornwallis potpisuje predaju Engleza u Yorktownu.- 1783. - Versailleski mir: 13 kolonija dobiva priznatu neovisnost.- Američki rat za neovisnost (ili Američka revolucija) ne predstavlja samo kolonijalno

pitanje, nego i bazu za nastanak SAD-a, koje su za samo oko 150 godina postale najveća svjetska sila.

- Nastala konfederacija nije bila vitalna, jer se 13 nekadašnjih kolonija nije htjelo pokoriti višoj federalnoj vlasti→društveni sukob.

37

- 1787. – Ustavotvorna skupština u Philadelphiji rješava krizu→nastanak federalne države→suverenitet postojećih država ostaje netaknut, ali se one podvrgavaju višoj federalnoj vlasti→zakonodavna vlast (Kongres: Narodna skupština; Senat)→izvršna vlast (predsjednik)→sudska vlast (Vrhovni sud).

- 1789. – izborom prvog predsjednika G. Washingtona počinje vrijediti ustav.- Thomas Jefferson (državni tajnik)→Republikanska stranka; Alexander Hamilton

(ministar financija)→Federalistička stranka.- 1800. – trijumf juga→Jefferson.

Engleska u doba nastanka SAD-a:

- Gubitak američkih kolonija Engleska je brzo nadoknadila stvaranjem novih carstava u drugim dijelovima svijeta.

- William Pitt →pristaša gospodarskog liberalizma; dao impuls razvitku trgovine.- 1768.-1771 . - James Cook→Botany Bay→kažnjenička kolonija→odskočna daska za

istraživanje područja u unutrašnjosti Australije.- 1791 . – podjela Kanade.- Indija : carstvo Velikog Mogula; Marathi; Warren Hastings→upravitelj Indije od 1777.

do 1785.- 1784. – politička aktivnost Istočnoindijske kompanije podvrgava se kontroli posebnog

vladinog povjerenstva; generalni upravitelj u Indiji postaje pravi despot, odgovoran prijestolnici.

- Anglo-indijski sustav .

Francuska revolucija:

- Francuska : kolijevka prosvjetiteljstva, liberalne filozofske i političke koncepcije te aristokratskog liberalizma. U njoj je živio Jean Jacques Rousseau, ženevski filozof koji je prihvatio prosvjetiteljstvo, izbacivši iz njega intelektualističke dijelove; djelo: «Društveni ugovor»→prihvaća staru koncepciju o tzv. ugovornom podrijetlu društva, razvivši je u demokratskom smislu.

- 1787.-1788. – aristokratska revolucija→nobili su zainteresirani za nove ideje o slobodi i jednakosti, a u slabljenju monarhijske vlasti vide ponovnu priliku za afirmaciju društvene i političke prevlasti u lokalnom životu.

- Jacques Necker →ministar financija→1781. – objavio lažno stanje prihoda i rashoda, prikazavši manjak kao višak.

- Charles-Alexandre de Calonne →generalni financijski kontrolor→1786. – Luju XVI. predstavio je spis u kojem izražava nužnost državne reforme.

- Otpor parlamenta→1789. – zasjedanje Generalnih staleža.

- Građanska revolucija →zemlju treba učiniti slobodnom, odvojiti je iz feudalnog sustava za koji je još bila vezana→građanstvo hoće ukinuti fiskalne povlastice.

- Savez između građana i seljaka omogućuje pad starog sustava.

38

- 5. V. 1789., Versailles →otvaranje Generalnih staleža→»cahiers de doléances» (žalbene bilježnice)→vezanost za dinastiju i monarhiju, ali i želja za političkim i društvenim reformama.

- Glas po osobi ili po staležu?- 17. lipnja 1789. – treći se stalež proglašava Narodnom skupštinom→početak prave

revolucije.- 14. srpnja 1789. – opsada tvrđave Bastille (Gradska revolucija)→moralna posljedica

pada utvrde→simbol ancien régima i monarhijskog apsolutizma→srušivši stare zidine, pariški je narod izrazio jednoglasnu nacionalnu volju za uništenjem starog sustava vladanja.

- Marie Joseph Lafayette →zapovjednik Narodne straže.

- 26. kolovoza 1789. - Deklaracija o pravima čovjeka→17 članaka.- 1791. – novi Ustav→potreba zadržavanja monarhije.- 5. listopada 1789., Pariz →nova pobuna (Listopadski dani)→preokret u tijeku

revolucije→dominantne postaju narodne mase.- Luj XVI. →ostaje neprijateljski raspoložen prema novom poretku i stalno priziva

stranu pomoć.- Honoré-Gabriel Mirabeau →tajni i plaćeni savjetnik Luja XVI.- 1790. – religijska kriza→12. srpnja 1790. – građanski ustav klera.

- 20. lipnja 1790. – pokušaj bijega Luja XVI.→Varennes.- Kordiljeri (ultrademokrati).- Jakobinci. - Fejanti (fejani).- Žirondinci (brisotinci, Jacques-Pierre Brissot).- Sankiloti. - Montanari - Maximilien de Robespierre.- 1791. – ukinuta skupština.

- 1791. - Pillnitz→sastanak pruskog kralja i austrijskog cara→izjava o oružanoj intervenciji u Francuskoj ako revolucija ugrozi prijestolja ostalih vladara.

- Žirondinci u ratu vide mogućnost slabljenja monarhijske vlasti→demokrati su protiv rata→Luj XVI. smatra da će europske vladare prisiliti na intervenciju u Francuskoj samo ako im objavi rat.

- Charles-Fran ç ois Dumouriez →»žirondinsko ministarstvo».- 20. travnja 1792. – objavljivanje rata Austriji.- Prvi koalicijski rat (1792.-1797.) .

- Jean Paul Marat →»L'Ami du Peuple».- Jacques-Ren é Hébert →»Père Duchesne».- Žirondinci prekidaju sve veze s narodnim masama.- 10. kolovoza 1792. – stvorena nova gradska vlast revolucionarnog podrijetla.- Georges-Jacques Danton. - Bitka kod Longwyja →prouzročila jačanje narodnog nezadovoljstva.

- Sastavši se 20. rujna 1792., Nacionalni konvent ratificirao je pad monarhije.- Valmy →Fran ç ois Christophe Kellermann .

39

- 6. studenog 1792. – bitka kod Jemappesa→poraz koalicije.- Konvent →ima desnicu, ljevicu i centar.- Desnica →Antoine Nicolas Caritat, markiz Condorcet.- Louis-Antoine Saint-Just .- Pitanje zatočenog kralja : otkriće dokumenata koji dokazuju kraljev tajni sporazum sa

strancima→Luj XVI. osuđen je na smrt i smaknut 21. siječnja 1793.- Smaknuće kralja revoluciji daje vrlo agresivno obilježje→pobuna u Vandeji, u

suradnji s vojnim pritiskom iz inozemstva→jačanje ratnih sukoba→jezgra protufrancuske koalicije postaje Engleska (William Pitt Mlađi)→Koalicija uspostavlja blokadu pomorstva i trgovine→jačaju revolucionarni pokreti u Francuskoj→Pokret «bijesnih» (Jacques Roux i Jean Varlet)→Kordiljeri traže donošenje agrarnog zakona, oporezivanje poljoprivrednih proizvoda i određivanje maksimuma cijena i plaća.

- Danton , tvorac francuskih vojnih pobjeda, smatra da revoluciju valja završiti.- Odbor javnog spasa .- Žirondinci , poraženi na parlamentarnom planu, počinju federalističku pobunu→13.

srpnja 1793. – ubijen Marat (Charlotte Corday).- 1793. - novi Ustav→temeljen na najradikalnijim principima političke demokracije.- 10. listopada 1793.→počinje period Terora→glavno obilježje je neumorna aktivnost

revolucionarnog suda→smaknuće Marije Antoinette (16. listopada 1793.). - Diktatura Terora.

- Opsada Toulona →topnički kapetan Napoleon Bonaparte.- Represija u Nantesu→Jean-Baptiste Carrier.- Lazare Carnot .- Dunkerque →poraz engleske vojske; Španjolci otjerani iz pokrajine Roussillon.- 1793. – Jean-Baptiste Jourdan porazio Austrijance u bitci kod Wattigniesa.- Lazare Louis La Hoche i Charles Pichegru→pobjede na rajnskom području.

- Sukob pojedinih frakcija u Konventu→»popustljivi»→Fabre d'Eglantine→1794. – hebertisti poslani na giljotinu; smaknut i sam Danton.

- Trijumvirska diktatura : Robespierre, Saint-Just i Georges Couthon.- Robespierre →politički život izražava terminima etičnosti; ima veliku političku

inteligenciju, a djelovanje mu je bilo inspirirano realnim mogućnostima; mentalna otvorenost prema staležu radnika.

- «Veliki Teror» .- 1794. – bitka u dolini Fleurus→poraz koalicijske vojske.

- Parlamentarna urota →8.-9. termidora (26.-27. srpnja 1794.)→Robespierre i suradnici odvedeni na giljotinu i smaknuti.

- Vrlo oprečne povijesne ocjene Robespierrove ličnosti→ideološka dosljednost, duboka demokratičnost→kad je nestao s povijesne scene, revolucija je ponovno postala građanska.

- Termidorska reakcija →stvaranje prvog Direktorija (26. listopada 1795.)→dvije različite skupine termidorijanaca→Bijeli Teror.

- Vlast počinje preuzimati građanstvo→novi ustav→autentični dokument reakcije→dvodomni sustav: Savjet od 500 ljudi i Savjet starih→izvršnu vlast ima Direktorij od pet članova.

- Ekstremna desnica →smrt Luja XVII. (otrovan).- Oružana ekspedicija u Quiberonu (lipanj-srpanj 1795.).- Paul Barras .

40

- Promijenjen odnos između društvenih snaga →sve nastale krize ne predstavljaju faze revolucije, nego etape konsolidacije građanske dominacije.

- Sklapanje mirovnih ugovora sa snagama koalicije.- Ugovor u Haagu (svibanj 1795.)→stvaranje Batavijske Republike.- Mir u Baselu (srpanj 1795.)→sa Španjolskom.- Raspad koalicije →sukob Engleske i Holandije, koja gubi Cipar i Rt dobre nade (gdje

je 1652. Jan van Riebeeck osnovao Capetown, najstarije europsko naselje u južnoj Africi).

- Belgija →u listopadu 1795. pripojena Francuskoj.- Termidorski period završava 26. listopada 1796. →Ustav treće godine→Konvent

mjesto ustupa Direktoriju.- Pripajanje Belgije pokazuje da je ideološki rat mjesto ustupio imperijalističkom.

Europski jakobinizam:

- Europski blok →jezgre revolucionarnog karaktera, u kojima dolazi do lokalnih kriza: - Antioligarhijska pobuna u Ženevskoj Republici (1782.);

- Pobuna holandijskih domoljuba protiv trgovačkog patricijata i upravitelja Vilijama V. Oranskog (1787.); - Pobuna belgijskih provincija protiv reformi i centralizma cara Josipa II. (1878.- 1789.).

- U Engleskoj→industrijska revolucija→pokret za parlamentarnu reformu, s ciljem moralizacije engleskog političkog života i uništenja oligarhijske moći velikih zemljoposjednika→vođa: Charles James Fox.

- Irska →jezgra revolucionarnih tenzija: 1782. – otok zahvaća jako protuenglesko raspoloženje.

- Italija : - Lombardija : braća Alessandro i Pietro Verri.- Pijemont : Dalmazzo Francesco Vasco i Vittorio Alfieri.

- Francuska revolucija jako utječe na nastanak takvih ideja, posebice u pograničnim područjima: ističu se Savoja, Brabant i Liège.

- U Francusku počinju dolaziti tzv. hodočasnici slobode→emigranti koji su pobjegli iz svojih država gdje je vladao stari poredak→najznačajniji je svakako Firentinac Filippo Buonarroti→Italiju napušta 1789.

- Edmund Burke , Reflections on the Revolution in France, 1790.→naglasio da engleski ustav nije bio rezultat apstraktnog političkog programa izvana, nego spore evolucije engleskog društva→bio je branitelj aristokracije i društvenog sustava, pa je rušeći ga, Francuska revolucija, prema njegovom shvaćanju, učinila zlodjelo.

- Tzv. Hladni teror. - Friedrich von Gentz →prevoditelj Burkeovog djela u Njemačkoj.

41

Obilježja europskog jakobinizma:

- Odnos revolucije prema narodima s kojima je došla u doticaj.- Prekid s duhovnim jedinstvom Europe 18. stoljeća→1793. – reakcija Europe doseže

maksimum.- Europski se jakobinizam razlikuje od francuskog, ali od njega dobiva

impuls→njegova je suština u tome da je francusko rješenje htio primijeniti u pojedinom europskim državama→na propasti starog poretka trebalo je stvoriti nove republike→program je propao zbog činjenice da je revolucionarni rat pretvoren u carsko-diktatorsko uređenje.

- U Konventu postoji struja koja traži da Francuska dobije svoje prirodne granice, pa podupire politiku aneksija→anektirane su Savoja, Nica i contado Oneglije (dragovoljno) te Belgija, Rajnska oblast i područje Basela (koji su bili protiv).

Najznačajnija imena talijanskog jakobinizma:

- Pokret vode eksponenti građanstva i obrazovanih staleža.- 1793. – ubijen Hugo de Basseville, tajnik francuskog veleposlanstva u Rimu.

- Pijemont : urota→odvjetnici braća Junod, povjesničar Carlo Botta; Vercelli: svećenik Giovanni Antonio Ranza→glavni je problem seljačko pitanje; Sardinija: 1794. – pravnik Gian Maria Angioi vodi antifeudalnu borbu; represije Viktora Amedeja III.; Bologna: urota Zamboni – De Rolandis.

- Talijanski jug (Mezzogiorno) : tu je pokret veći i jači; 1792. – u Napulj stiže francuska flota, kojom zapovijeda Louis-Renè Latouche-Tréville; kalabrijski mason Antonio Jerocades organizira «Domoljubno društvo», kojim upravlja tajni masonsko-jakobinski klub; dva tajna kluba: Lomo (Libertà o Morte) i Romo (Rivoluzione o Morte); 1794. – pogubljeni Emanuele de Deo, Vincenzo Vitaliani i Vincenzo Giuliani.

- Sicilija : pokret ima antifeudalno obilježje; 1795. – pogubljen odvjetnik Francesco Paolo di Blasi, organizator jakobinske urote na otoku.

- Dijaspora : Matteo Angelo Galdi; Francesco Saverio Salfi; Giovanni Antonio Ranza; Carlo Lauberg; Vincenzio Russo→Oneglia i okolica.

- Da bi jakobinska vizija pobijedila i strukturu pojedinih država promijenila na temelju novog političkog i društvenog programa, francuska je vojska morala poraziti reakcionarne vladare→faza Direktorija→nova faza Francuske revolucije.

Nastavak Francuske revolucije:

- Prvi Direktorij (1795.) : Reubell, Carnot, Letourneur, La Revellière, Barras→velika opozicija protiv njega, izražena u jakobinskim klubovima (Pantheon)→François-Noel Babeuf (Caius Gracchus)→ideje o društvu imovinske jednakosti, uočio trijumf građanskog staleža i potrebu dolaska radničke revolucije.

- Direktorij vojskom provodi represiju nad jakobincima, pa oni počinju taktiku urota→Urota jednakih (1796.) (Babeuf i Buonarroti).

42

Napoleonov pohod na Italiju:

- Ožujak 1796. – Napoleon imenovan zapovjednikom vojske u Italiji.- Stategijska genijalnost u bitkama protiv sardinijskih i austrijskih trupa (austrijski

porazi: Montenotte, Dego; pijemontski porazi: Millesimo, Mondovì).- Repubblica d'Alba →prva republika jakobinske Italije.- Primirje u Cherascu →mir u Parizu (svibanj 1796.)→sa sardinijskim kraljem→on

Francuskoj priznaje posjed Savoje, Nice, Tende i Bioglija→područje Pijemonta i Republika Alba vraćeni su sardinijskoj vladi→na taj je način eliminirana pijemontska vojska.

- Svibanj 1796. – Napoleonov svečani ulazak u Milano→opsada Mantove→poraz Austrijanaca u bitci kod Borghetta (svibanj 1796.)→zauzimanje utvrde Peschiere i područja oko Verone.

- Pohod u papinskim legacijama: zauzimanje Ferrare, Bologne, Ravenne, Imole i Faenze→nakon čega je Pio VI. zamolio obustavljanje ratnih operacija→sklapanje primirja.

- Toscana : zauzimanje Livorna.- Za spas Mantove Austrijanci šalju četiri vojske→Napoleonove pobjede kod mjesta

Arcole (studeni 1796.) i Rivoli Veronese (siječanj 1797.)→kapitulacija Mantove (veljača 1797.).

- Mir u Tolentinu s papom (veljača 1797.).- Prešavši preko rijeke Tagliamento, francuska vojska iz dva smjera kreće na Beč: Val

Pusteria i prijevoj Toblach; prijevoj Tarvisio→dvije se vojske spajaju kod Semmeringa (travanj 1797.)→bitka kod Koblenza→pobjeda generala La Hochea, koji, međutim, pogiba→Jean-Victor Moreau.

- 18. travnja 1797. – primirje u Leobenu: Austrija Francuskoj daje Belgiju i Lombardiju, a u zamjenu dobiva Dalmaciju, Istru i dio mletačke Terraferme.

- Napad na neutralnu Mletačku Republiku (svibanj 1797.) →velika antifrancuska i antijakobinska pobuna u Veroni (Veronski uskrsi (Pasque veronesi), 18.-23. travnja 1797.)→jakobinska stranka u Veneciji podiže pobunu, kojom je ukinuta čast posljednjeg dužda Lodovica Manina.

- Ulazak francuskih vojnika u Mletke.

Stvaranje demokratskih republika:- Cispadanijska Republika : Reggio Emilia se u kolovozu 1796. diže protiv vladara

Ercolea Rinalda II. D'Este i stvara se republika pod zaštitom Napoleona→četiri republikanska središta s privremenim vladama: Reggio, Modena, Ferrara i Bologna→Talijanska legija→Cispadanija je proglašena u siječnju 1797.

- Transpadanijska Republika : središte Milano→proglašena neovisnost Lombardije i stvoreni novi organi vlasti→Lombardijska vojna agencija→Lombardijska generalna uprava→Transpadanija je proglašena u studenom 1796.→Milano: prijestolnica čitavog talijanskog jakobinizma→»Giornale dei patrioti d'Italia»→urednik Matteo Galdi.

- Svibanj 1797. – dvije republike spojene u jednu→Cisalpinska Republika→glavni grad: Milano.

43

- Pobuna lokalnih jakobinaca u Genovi.

- Nakon ugovora u Campoformiju, Napoleon se vraća u Francusku.

Iduća faza Francuske revolucije:

- Direktorij os svoje politike pomiče u desno, oslonivši se na umjerene i konzervativne snage→napušta prethodnu antikatoličku politiku i započinje pregovore sa Sv. Stolicom.

- 4. rujna 1797. – državni udar→obavlja ga Pierre Augereau→novi pokušaj stvaranja tzv. revolucionarne religije (teofilantropija, dekadski kult).

- Teror suhe giljotine →Gvajana.- Promjena frakcije unutar građanstva→Direktorij se ne želi osloniti na narodne

mase→dominacija bogataša ostaje netaknuta.- Tijek događaja počinje određivati vanjska politika.

- 17. listopada 1797. – Napoleon potpisuje mir s Austrijom→Passariano (Campoformio)→sankcionirana potpuna propast Venecije→Austrija dobiva Istru, Dalmaciju s Bokom kotorskom, otoke u Jadranu, mletačko područje između rijeke Po, Adige i starih austrijskih zemalja te samu Veneciju; Francuska dobiva otoke u Jonskom moru i bivše mletačke posjede u Albaniji, a Cisalpinska Republika mletačko područje zapadno od rijeke Adige. Austrija dobiva Salzburg, ali je u zamjenu Francuskoj priznala posjede na lijevoj obali Rajne.

- Nakon toga je u Italiji Francuskoj jače potčinjena Genova, gdje je u prosincu 1797. nastala Ligurijska Republika.

- U Rimu je, u veljači 1798., također nastala jakobinska tvorevina – Rimska Republika→francuski general Duphot→ukidanje papine svjetovne vlasti→Pio VI. nasilno je izbačen i odveden u Toscanu.

- Naglašena je francuska dominacija u Pijemontu, gdje je novi kralj Karlo Emanuel IV. (1796.-1802.) u prosincu 1798. morao napustiti zemlju.

- Izvan Italije, Francuskoj su pripojeni Ženeva i Mulhouse.

- Oružana intervencija u Švicarskoj obavljena je na poziv tamošnjih jakobinaca, ali i zbog nužnosti zauzimanja ceste preko regije Wallis, za lakšu komunikaciju između Francuske i Cisalpinske Republike te zbog želje za bernskim zlatom, koje je trebalo financirati ekspediciju u Englesku→u ožujku 1798. stvorena je Švicarska (Helvetska) Republika.

- Pohod na Egipat (svibanj 1798.) : zbog očaranosti tim područjem, ali i na nagovor Charlesa Talleyranda→Bitka kod piramida; kolovoz 1798.: bitka kod Abukira (pobjeda engleskog admirala Horatija Nelsona)→travanj 1799.: Napoleonova pobjeda na brdu Tabor→srpanj 1799.: pobjeda nad Englezima i Osmanlijama u drugoj bitci kod Abukira.

44

- Napoleonove pobjede u Egiptu predstavljaju tek uvod za napad na Europu→iz Egipta se Francuzi povlače 1801., ali ostaje njihovo zakonodavstvo, na kojem se temelji moderni Egipat.

Kriza europskog jakobinizma:

- Druga protufrancuska koalicija (1799.-1802.) →Pavao I. (1796.-1801.)→zaštitnik Osmanskog Carstva→1798. – ugovor o savezu.

- Jean Championnet →bitka kod Civita Castellane→poraz burbonske vojske→1799. – francuska vojska ulazi u Napulj, gdje jakobinci proglašavaju Partenopejsku Republiku.

- 12. ožujka 1799. – Direktorij objavljuje rat Austriji.- ožujak 1799. - napad na Toscanu→veliki vojvoda Ferdinando III. napušta

Firencu→Pio VI. uhićen u Certosi.- General Andr é Massena zauzima Grigione.- Ruski general Aleksandar Vasiljevič Suvorov postaje vrhovni zapovjednik koalicijskih

snaga→počinje serija francuskih poraza.- Travanj 1799. – bitka kod Cassana→poražen general Moreau.- Lipanj 1799. – bitka kod rijeke Trebbije→novi poraz.- Sve se francuske snage povlače u Genovu, a vojska koalicije opsjeda grad.- S povlačenjem francuske vojske, počinju propadati talijanske republike→kriza

europskog i talijanskog jakobinizma, koji se na koncu pretvara u otvoreno protufrancusko raspoloženje.

- «Società dei raggi» («Lega Nera») →talijanski jakobinizam u prvi plan stavlja ideju o nacionalnoj neovisnosti i time otvara put preporodnom pokretu.

- Kralj Ferdinand IV. sa Sicilije organizira ekspediciju na Napulj→Fabrizio Ruffo→Reggio Calabria→sanfedisti→razbojnici kojima zapovijeda Michele Pezza (Fra Diavolo)→lipanj 1799. – napad na Napulj→pobuna lazzarona (prosjaka)→kraljeva represija nad domoljubima→Mario Pagano; Domenico Cirillo; Eleonora de Fonseca Pimentel; Francesco Caracciolo.

Politička kriza Francuske. Dolazak Napoleona na vlast:

- Rujan 1799. – bitka kod Züricha→Massena potukao Suvorova→Emanuel Joseph Sieyès postaje član Direktorija.

- 18. lipnja 1799. – novi državni udar→mjeseci burnog političkog života.- Barunica Anne-Louise Necker (Madame de Stael)→glasnogovornica građanstva.- 9. studenog 1799. – Napoleonov državni udar→osigurana prevlast buržoazije, a

Francuska osuđena na carizam.- Trojica privremenih konzula : Sieyès, Bonaparte i Roger Ducos.

Napoleon Bonaparte i obitelj:

- Rodio se 15. kolovoza 1769. na Korzici, u mjestu Ajaccio→otac Carlo Bonaparte, majka Letizia Ramolino→obitelj je podrijetlom bila iz Sarzane u Toscani.

45

- Obitelj je odmah pristala uz francusku vlast, pa dobiva diplomu nižeg plemstva i pravo školovanja sinova u Francuskoj→tako Napoleon pohađa vojnu školu u mjestu Brienne i postaje vojni topnik.

- Ostali članovi obitelji : braća Giuseppe (1768.-1844.), Luciano (1775.-1840.), Luigi (1778.-1846.) i Gerolamo (1784.-1860.); sestre Marianna / Elisa (1777.-1820.), Paolina (1780.-1825.) i Annunziata / Carolina (1782.-1839.).

- Obiteljski suradnici bili su Cristoforo Saliceti i Filippo Buonarroti, pa je zato 1791. protjerana s otoka.

- Napoleon je prvi put zapažen u opsadi Toulona.

- U Parizu upoznaje udovicu viskonta Beauharnaisa, Josephine de la Pagerie, a nakon vjenčanja s njom počinje ofanziva na Italiju.

46