Top Banner
Godina XXII Utorak, 23. siječnja/januara 2018. godine Broj/Број 5 Година XXII Уторак, 23. јануара 2018. годинe ISSN 1512-7494 - hrvatski jezik ISSN 1512-7508 - srpski jezik ISSN 1512-7486 - bosanski jezik USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 85 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1776/15, rješavajući apelaciju Ratka Dronjka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka e), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neutemeljena apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Ratka Dronjka u odnosu na navode da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ratko Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 14. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine, S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 24. travnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. travnja 2015. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način: Postupak prije donošenja odluke Ustavnog suda 5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR- 09/684) od 1. lipnja 2012. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u vrijeme i na način bliže opisan u toč. od I. do III. izreke presude počinio kaznena djela, i to: pod toč. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4 kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a pod toč. od III-1 do III-14 kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 173. stavak 1. točka c) KZBiH u svezi sa čl. 29. i 180. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 53. KZBiH. Sud BiH je za počinjenje kaznenog djela zločin protiv čovječnosti apelantu utvrdio kaznu
76

Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Jan 01, 2020

Download

Documents

dariahiddleston
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Page 1: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Godina XXII

Utorak, 23. siječnja/januara 2018. godine

Broj/Број

Година XXII

Уторак, 23. јануара 2018. годинe

ISSN 1512-7494 - hrvatski jezik ISSN 1512-7508 - srpski jezik ISSN 1512-7486 - bosanski jezik

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

85 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1776/15, rješavajući apelaciju Ratka Dronjka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka e), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neutemeljena apelacija Ratka Dronjka

podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ratka Dronjka u odnosu na navode da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Ratko Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 14. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine, S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 24. travnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. travnja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Postupak prije donošenja odluke Ustavnog suda

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u vrijeme i na način bliže opisan u toč. od I. do III. izreke presude počinio kaznena djela, i to: pod toč. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4 kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a pod toč. od III-1 do III-14 kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 173. stavak 1. točka c) KZBiH u svezi sa čl. 29. i 180. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 53. KZBiH. Sud BiH je za počinjenje kaznenog djela zločin protiv čovječnosti apelantu utvrdio kaznu

Page 2: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 2 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

zatvora u trajanju od sedam godina, a za počinjenje kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva kaznu zatvora u trajanju od devet godina, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju se, sukladno članku 56. KZBiH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. siječnja 2010. godine pa dalje.

6. Presudom Vijeća Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine djelomično je uvažen priziv apelantovog branitelja, kao i priziv Tužiteljstva BiH, te je prvostupanjska presuda preinačena glede primjene kaznenog zakona tako što su radnje opisane u toč. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4, te toč. III-1, III-2, III-3 i III-4 izreke prvostupanjske presude pravno kvalificirane kao kazneno djelo zločin protiv čovječnosti (progon) iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH, a radnje opisane u toč. od III-5 do III-14 izreke prvostupanjske presude pravno su kvalificirane kao kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. toč. a) i b) KZBiH, sve u svezi sa člankom 180. stavak 1. KZBiH. Također, prvostupanjska presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. toč. a) i b) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, pa mu je primjenom članka 53. stavak 2. točka b) KZBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/13 od 7. listopada 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. toč. a) i b) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, te predmet vratio Sudu BiH i obvezao Sud BiH da po žurnom postupku donese novu odluku, pri čemu je naglašeno da ukidanje presude Suda BiH u tom dijelu ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Također, navedenom odlukom Ustavni sud je odbio kao neutemeljenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presudā Suda BiH br. S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine u odnosu na ostale prigovore u svezi s kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.

8. U dijelu u kojemu je utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je naveo: "…Ustavni sud primjećuje da je Apelacijsko vijeće ispitalo i dalo obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju primijenilo relevantne odredbe KZBiH i u odnosu na kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Naime, Apelacijsko vijeće je u tom smislu istaknulo da se procjena blažeg zakona uvijek vrši na temelju procjene okolnosti svakog slučaja pojedinačno, istaknuvši da u konkretnom slučaju, obzirom na posebni zakonski minimum zaprijećene kazne, KZBiH, kao zakon iz vremena suđenja, nije blaži za apelanta. Apelacijsko vijeće je pojasnilo da preuzeti Kazneni zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) propisuje kaznu zatvora od najmanje pet godina, a da KZBiH za isto kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od najmanje 10 godina, koja je apelantu u konkretnom slučaju izrečena. Međutim, Apelacijsko vijeće je

prigodom odmjeravanja kazne za konkretno kazneno djelo imalo u vidu da je utvrđena kazna za ovo kazneno djelo u trajanju od deset godina moguća prema oba zakona, pa, kako bi se izbjegla kombinacija dvaju zakona na istog optuženog i njegove radnje, navedeno vijeće je primijenilo zakon koji je važio u vrijeme suđenja, pri čemu apelant, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, nije doveden u teži položaj. U svezi s danim obrazloženjem Apelacijskog vijeća, Ustavni sud zapaža da navedeno vijeće nije ni tvrdilo da je KZBiH blaži za apelanta, imajući u vidu zakonski minimum zaprijećene kazne. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće usporedilo KZSFRJ i KZBiH sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, utvrdivši da KZBiH nije blaži za apelanta, imajući u vidu propisani zakonski minimum. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža da se Apelacijsko vijeće u konkretnom slučaju opredijelilo za primjenu KZBiH kako bi se izbjeglo kombiniranje starog i novog zakona, ocijenivši da se apelant na taj način nije našao u težoj poziciji, budući da je kaznu zatvora u trajanju od 10 godina moguće izreći i prema starom i prema novom zakonu. U svezi s danim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 4. stavak 2. KZBiH koja obvezuje Sud BiH da prigodom odlučivanja primijeni zakon koji je blaži za počinitelja, pa, stoga, dano obrazloženje Apelacijskog vijeća suštinski ne korespondira s citiranom odredbom. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće, sukladno citiranom članku, prigodom primjene materijalnog prava trebalo eksplicitno utvrditi koji je zakon blaži za apelanta, u konkretnom slučaju sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, te glede relevantnih odredaba o stjecaju kaznenih djela, pa sukladno nespornom utvrđenju, primijeniti blaži zakon. Ustavni sud zapaža da je izostao ovakav pristup Apelacijskog vijeća, pri čemu je, u svezi s primjenom materijalnog prava iz članka 175. toč. a) i b) KZBiH, dano obrazloženje koje ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije…"

9. S druge strane, u obrazloženju dijela odluke kojim je odbijena apelantova apelacija u odnosu na ostale prigovore u svezi s kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije, Ustavni sud je razmotrio apelantove navode kojima je osporavao način na koji je tijekom postupka izmijenjena optužnica. Dalje, Ustavni sud je razmotrio i apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije u svezi sa kojima je ukazivao na proizvoljnu ocjenu dokaza, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje u svezi s postojanjem širokog i sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva na području Autonomne regije Krajina (u daljnjem tekstu: ARK), u čiji sastav općina Drvar nikada nije ušla, te tvrdnje da se apelantova odgovornost temelji isključivo na činjenici da je Drvar trebao ući u sastav ARK. Najzad, Ustavni sud je razmotrio i apelantove navode kojima je tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava doveo u kontekst činjenice da kaznena djela zločin protiv čovječnosti, te udruženi zločinački poduhvat, kao vid sudjelovanja u izvršenju kaznenog djela, nisu bila propisana odredbama KZSFRJ. Ustavni sud je zaključio da su navedeni apelantovi prigovori neutemeljeni za što su u st. 42-54. obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda dani detaljni razlozi.

10. Na koncu, Ustavni sud je glede apelantovog lišavanja slobode ukazao na svoje stajalište iz predmeta broj AP 556/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 556/12 od 4. srpnja 2014. godine, točka 60) u kojem je posebice naglasio da ni u tom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojima je utvrdio povredu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 7. stavak 1. Europske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i apelantovom eventualnom puštanju na slobodu, niti o

Page 3: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 3

proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. Obzirom na to, Ustavni sud je u citiranom predmetu još naglasio da je u tom slučaju apelant lišen slobode i upućen na izdržavanje kazne zatvora na temelju osporene presude koja je tada ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu članka 7. Europske konvencije, te da će o apelantovom lišavanju slobode, zadržavanju ili pritvoru odlučivati Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima.

Postupak nakon donošenja odluke Ustavnog suda

11. Presudom Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine preinačena je ranija Presuda broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava i odluke o kazni tako što su radnje opisane u toč. od III-5 do III-14 pravno kvalificirane kao kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ za koje je kazneno djelo apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Također, apelantu je uzeta u obzir već utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH, izrečena Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine, pa je primjenom odredaba članka 48. stavak 2. točka 3) KZSFRJ apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. siječnja 2010. godine do 14. lipnja 2013. godine, kao i na izdržavanju kazne zatvora prema pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine.

12. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da iz obrazloženja navedene odluke jasno proizlazi da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost presude Apelacijskog vijeća u dijelu koji se odnosi na postojanje kaznenog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivnju za radnje za koje je Apelacijsko vijeće utvrdilo njegovu krivnju, kao ni za krivnju za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostupanjske presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivnje nije sporno, Apelacijsko vijeće je, imajući u vidu da je Ustavni sud naložio donošenje odluke po žurnom postupku u odnosu na izricanje kazne, nastojalo naći najefikasniji način za postupanje. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana odredbom članka 314. ZKPBiH, pa je u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti presudu Suda BiH na način kako je to navedeno u izreci.

13. U obrazloženju navedene presude Apelacijsko vijeće je istaknulo da je, slijedeći stajalište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3280/15 od 7. listopada 2014. godine, pristupilo ocjeni pitanja primjene blažeg zakona za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne. Prema članku 4. stavak 1. KZBiH, pravilo je da se na učinitelja kaznenog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, dok se u stavku 2. KZBiH navodi iznimka prema kojoj, ako se nakon učinjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Prema KZSFRJ, kao zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina, dok je KZBiH za isto kazneno djelo propisao kaznu zatvora od najmanje deset godina. Usporednom analizom tih dvaju zakona sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećenih kazni Apelacijsko vijeće je zaključilo da KZBiH nije blaži po učinitelja, te je u tom smislu kazneno djelo ratni zločin protiv

ratnih zarobljenika kvalificiralo prema članku 144. KZSFRJ, kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela.

14. U svezi sa odlukom o kazni, Apelacijsko vijeće je navelo da se rukovodilo općim pravilima za odmjeravanje kazne, kao i svrhom kažnjavanja propisanom člankom 33. KZSFRJ, zbog čega je apelantu za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, smatrajući je adekvatnom obzirom na kriminalnu količinu, brojnost djela i posljedice kaznenog djela u konkretnom predmetu. Sve okolnosti koje su utjecale na visinu kazne pravilno su ocijenjene i u presudi toga vijeća od 21. veljače 2013. godine. Međutim, iako je apelantu drugostupanjskom presudom za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, što predstavlja poseban minimum prema tom zakonu, Apelacijsko vijeće je navelo da apelantu nije utvrdilo kaznu od pet godina prema KZSFRJ kao posebnom minimumu za to kazneno djelo zbog toga što okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da bi kazna zatvora od pet godina predstavljala neadekvatnu sankciju, kojom se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Slijedeći navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od 10 godina jedina adekvatna kazna, kada se imaju u vidu težina učinjenog kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, konkretne radnje koje je apelant poduzeo, kao i njegova ličnost, te da će se ovako odmjerenom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 33. KZSFRJ. Također, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je presudom Apelacijskog vijeća od 21. veljače 2013. godine apelant pravomoćno osuđen za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZBiH, te da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a u tom dijelu Ustavni sud nije ukinuo predmetnu presudu. S tim u svezi, Apelacijsko vijeće je usporednom analizom odredaba o stjecaju, i to članka 53. stavak 2. točka b) KZBiH i članka 48. stavak 2. točka 3) KZSFRJ, utvrdilo da je KZSFRJ i u tom dijelu povoljniji za apelanta. Ocjenjujući sve navedeno, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je prigodom izricanja jedinstvene kazne zatvora imalo u vidu granicu kažnjavanja propisanu prema KZSFRJ, odnosno da jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali da ne smije dostignuti zbroj utvrđenih kazni, niti preći 15 godina zatvora. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je izreklo apelantu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, koju u danim pravnim okolnostima smatra kao jedino adekvatnu obzirom na težinu učinjenih kaznenih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi sa pravom na osobnu slobodu i sigurnost, apelant je naveo da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostupanjska odluka Apelacijskog vijeća ukinuta u dijelu izrečene kazne za ratni zločin protiv civilnog pučanstva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne, zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebao ili odlučiti o pritvoru, ili ga pustiti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

16. Dalje, u svezi sa pravom na pravično suđenje, apelant je ukazao da, iako je Ustavni sud ranijom odlukom utvrdio da nije bilo proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu, apelant ih ponovno ističe, jer smatra da su bitne.

Page 4: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 4 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

S tim u svezi, apelant ukazuje da je tijekom postupka na snazi bila optužnica Tužiteljstva BiH od 10. lipnja 2010. godine, koja je potvrđena 15. lipnja 2010. godine, ali da je Tužiteljstvo BiH, nakon okončanja dokaznog postupka, Sudu BiH i obrani dostavilo 22. ožujka 2012. godine podnesak koji nije bio označen nikakvim naslovom, niti je u njemu bilo navedeno da se ranija optužnica mijenja i u kojem dijelu, ili da se stavlja izvan snage, čime se došlo u procesnu situaciju da postoje dvije optužnice u kaznenom predmetu, što je nemoguće. Dalje, apelant ukazuje da počinjena povreda načela in dubio pro reo, obzirom na to da Tužiteljstvo BiH tijekom postupka nije pokušalo dokazati ni širok, ni sistematičan napad, ni njegovo sudjelovanje u napadu kao bitnom elementu kaznenog djela zločin protiv čovječnosti, već da je apelant morao dokazivati svoju nevinost. Također, povreda navedenog načela je izražena i u stajalištu Suda BiH da se širok i sistematični napad odvijao u ARK iako je obrana dokazala da općina Drvar nikada nije ni vojno, ni politički bila dio ARK, pa se apelantova krivnja ogleda u tome što je općina Drvar trebala ući u sastav ARK. U svezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, apelant je istaknuo da kazneno djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano u vrijeme navodnog izvršenja kaznenog djela, te da je u osporenim odlukama korišten koncept koji ne postoji u kaznenom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, tj. koncept udruženog zločinačkog poduhvata.

17. Najzad, apelant smatra da je osporenom presudom od 3. veljače 2015. godine proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prigodom "izricanja" kazne za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika obzirom na to da mu je ranijom drugostupanjskom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovno "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prigodom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstroža zaprijećena kazna.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da ostaje pri svim navodima, razlozima, stajalištima i zaključcima iznesenim u drugostupanjskoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.

19. Tužiteljstvo BiH je istaknulo da su apelantovi navodi kojima ukazuje na nerazumljivu optužnicu i povredu načela in dubio pro reo, te kojima osporava postojanje širokog i sustavnog napada, postojanje kaznenog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata već bili razmatrani u Odluci Ustavnog suda broj AP 3280/13 od 7. studenog 2014. godine, zbog čega smatra da su ti navodi nedopustivi u smislu članka 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnog suda. Također, Tužiteljstvo BiH je, u svezi sa apelantovim navodima o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost, navelo da se apelant u vrijeme donošenja ranije odluke Ustavnog suda nalazio na izdržavanju kazne zatvora koja mu je utvrđena za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti i da Ustavni sud presudu Suda BiH nije ukinuo u tom dijelu. Najzad, Tužiteljstvo BiH je ukazalo da je Apelacijsko vijeće prigodom donošenja odluke o kazni imalo u vidu težinu učinjenog kaznenog djela, okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice i način izvršenja djela, konkretne apelantove radnje i njegovu ličnost, te da je donijelo odluku sukladno zakonu.

V. Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 38. st. 1, 2. i 3. (1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od

petnaest godina. (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud

može izreći i zatvor od dvadeset godina. (3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan

zatvor u trajanju do petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.

Član 48. st. 1. i 2. tačka 3) Sticaj krivičnih djela

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima: 3) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora,

jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbroj utvrđenih kazni niti preći petnaest godina zatvora.

Član 144. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela

kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

21. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 138. stavak (6) Određivanje pritvora nakon izricanja presude

(6) Optuženik koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.

Članak 327. stavak (1) točka f) Obnova postupka u korist osuđenika

(1) Kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist osuđenika:

f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava ili Europski sud za ljudska prava utvrdi da su tijekom postupka povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode a presuda je na tome utemeljena.

Članak 332. Dozvola za obnovu postupka

(5) Kada rješenje kojim se obnova kaznenog postupka dozvoljava postane pravomoćnim, izvršenje kazne će se obustaviti, ali će Sud, po prijedlogu Tužitelja, odrediti pritvor ako postoje uvjeti iz članka 132. ovog Zakona.

22. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10, 100/13, 22/16 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Page 5: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 5

Članak 4. (Početak izvršenja)

(1) Izvršenju kaznene sankcije, pritvora i drugih mjera pristupa se kad postane pravomoćna odluka kojom su one izrečene, te ako za to nema zakonskih smetnji.

(2) S izvršenjem kaznene sankcije ili druge mjere može se otpočeti i prije nego što je postala pravomoćna odluka kojom je sankcija ili mjera izrečena samo ako je to zakonom posebno predviđeno.

Članak 180. st. (1) i (4) (Ovlast za prekid izdržavanja)

(1) Zatvoreniku se može dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora.

(2) Odredbe čl. 145., 146., 147. i 148. ovoga zakona shodno se primjenjuju i u slučaju prekida izdržavanja kazne zatvora.

(4) O prekidu izdržavanja kazne zatvora rješenjem odlučuje Kazneni odjel Suda.

Članak 181. (Podnošenje zamolbe)

Zamolba zatvorenika za prekid izdržavanja kazne zatvora i mišljenje zavoda dostavljaju se Kaznenom odjelu Suda u roku od tri dana.

VI. Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) Dopustivost u odnosu na presude Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine

24. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode u svezi sa presudama Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. lipnja 2012. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnog suda.

25. Članak 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje;

26. Ustavni sud zapaža da apelant konkretnom apelacijom u ovome dijelu ponovno osporava odluke redovitih sudova koje su već bile osporene apelacijom broj AP 3280/15. Ustavni sud zapaža i da apelant, kao i u apelaciji broj AP 3280/15, ponovno tvrdi da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava glede izmjene optužnice i načela in dubio pro reo, te proizvoljne primjene materijalnog prava glede postojanja kaznenog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno da ponavlja navode iznesene u apelaciji broj AP 3280/15.

27. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/15 od 7. listopada 2014. godine kojom je ove apelantove navode ocijenio kao neutemeljene (vidi Odluku broj AP 3280/15, st. 42-54). Obzirom na navedeno, te pošto apelant u konkretnoj apelaciji ne iznosi nikakve nove dokaze i činjenice za svoje tvrdnje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu apelacija podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili

dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

28. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine

29. U odnosu na apelantove navode kojima osporava Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. veljače 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da, sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, primio 17. veljače 2015. godine, a da je apelaciju podnio 14. travnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

c) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost

31. U odnosu na apelantove navode kojima tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na članak 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Obzirom na to da predmetna apelacija u ovom dijelu ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, apelacija je u ovom dijelu, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu članka 18. stavak (2) (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, AP 3376/07 od 28. travnja 2010. godine, točka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske

Page 6: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 6 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

konvencije. Osim toga, apelant ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

1. Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) pravo na slobodu i sigurnost osobe. 36. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu

glasi: 1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko

ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na temelju presude nadležnog suda; […]

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

37. Apelant povredu prava na slobodu i sigurnost temelji na tvrdnjama da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostupanjska odluka Suda BiH ukinuta u dijelu "izrečene" kazne za ratni zločin protiv civilnog pučanstva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebao ili odlučiti o pritvoru, ili ga pustiti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

38. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koje sadrže pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Europski sud za ljudska prava, Quinn od 22. ožujka 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. listopada 1979, Serija A-33).

39. Ustavni sud podsjeća da članak 5. stavak 1. Europske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišavanje slobode može biti opravdano kao dio kaznenog procesa: 1) zakonito zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (članak 5. stavak 1. točka a)), 2) zakonito uhićenje osoba osumnjičenih za sudjelovanje u izvršenju kaznenog djela (članak 5. stavak 1. točka c)) i 3) zakonit pritvor osobe sukladno zahtjevu da bude izručena drugoj zemlji (članak 5. stavak 1. točka f)). Obzirom na to da apelant ne osporava bilo kakvu konkretnu odluku, već se poziva na kršenje prava iz članka 5. zbog navodnog nezakonitog boravka na izdržavanju kazne zatvora, Ustavni sud će razmotriti ulazi li takav priziv u okvir članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije, odnosno je li zaštita koju pruža ova odredba primjenjiva na ovu situaciju.

40. U svezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), iznimka od prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode osobe kojoj je presudom izrečena

kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišavanja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju kazneno djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu sukladno domaćem zakonu u vrijeme kada je djelo počinjeno.

41. Europski sud je u svojim odlukama dao definiciju pojma "nakon osude". Naime, Europski sud je ukazao da, obzirom na tekst na francuskome jeziku, riječi "osuđujuća presuda" u svrhe članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije imaju se razumjeti kao da označavaju i utvrđenje krivnje nakon što je ustanovljeno sukladno zakonu da je postojalo kazneno djelo (vidi, Europski sud u predmetu Guzzardi protiv Italije od 6. studenog 1980. godine, aplikacija broj 7367/76, stavak 100) i izricanje kazne ili druge mjere koja uključuje lišavanje slobode (vidi, Europski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije od 24. lipnja 1982. godine, aplikacija broj 7906/77, stavak 35). Dalje, Europski sud je ukazao da izraz "na temelju" ne znači samo da lišavanje slobode mora uslijediti, vremenski gledano, nakon "osuđujuće presude", povrh toga "lišavanje slobode" mora izvirati, slijediti i ovisiti o osudi, ili se dogoditi kao posljedica osude. Prema stajalištu Europskog suda, ponovni zatvor ili odluka o produljenju zatvora zakoniti su samo ako postoji dostatna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegova produljenja (vidi, Europski sud u predmetu Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. ožujka 1987. godine, aplikacija broj 9787/82, stavak 42).

42. Ustavni sud zapaža da su apelantu ranijom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. veljače 2013. godine za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika bile utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, pa mu je primjenom odredaba o stjecaju izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina. Iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora prema navedenoj presudi. Dalje, odlukom Ustavnog suda ta presuda je ukinuta u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. toč. a) i b) KZBiH obzirom na to da je utvrđeno da je Apelacijsko vijeće dalo proizvoljno obrazloženje u pogledu primjene blažeg zakona prema apelantu, dok je u preostalom dijelu apelantova apelacija odbijena kao neutemeljena. Obzirom na ovakvo činjenično stanje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti je li nakon ukidanja odluke Apelacijskog vijeća i dalje postojala pravna osnova za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora.

43. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost ranije presude u dijelu koji se odnosi na postojanje kaznenog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivnju za radnje za koje je utvrđena njegova krivnja, kao ni krivnju za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostupanjske presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivnje nije sporno, Apelacijsko vijeće je nastojalo naći najefikasniji način za postupanje. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana člankom 314. ZKPBiH kojim je propisano preinačenje prvostupanjske presude, pa je, u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti ranije ukinutu presudu na način kako je to navedeno u izreci.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, polazeći od navedene prakse Europskog suda, neophodno u svakom konkretnom slučaju utvrditi postoji li, nakon donošenja

Page 7: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 7

odluke Ustavnog suda kojom se pravomoćna presuda ukida, prema apelantima i dalje "osuda" za kazneno djelo, je li apelant lišen "nakon osude" i izvire li, slijedi i ovisi o osudi apelantovo lišavanje slobode, odnosno postoji li dostatna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegova produljenja. Obzirom na to da su različiti razlozi zbog kojih može doći do ukidanja konačnih odluka, Ustavni sud smatra da je u navedenim procesnim situacijama neophodno imati u vidu razloge koji su doveli do ukidanja odluka redovitih sudova.

45. Ustavni sud uočava da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima koja su se pojavila nakon donošenja odluke Europskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine. Naime, presuda Apelacijskog vijeća ukinuta je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu odredaba o primjeni blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i u pogledu primjene blažeg zakona za kaznena djela počinjena u stjecaju. Iz obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda proizlazi da zaključci redovitih sudova kojima je utvrđena apelantova krivnja za kaznena djela zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nisu smatrani proizvoljnim, pa je nedvojbeno utvrđeno da je apelant počinio navedena kaznena djela. Također, iz obrazloženja razloga kojima su se redoviti sudovi rukovodili prigodom izricanja kazne za ta kaznena djela nedvojbeno slijedi opredjeljenje da se apelantu utvrde kazne zatvora i, u konačnici, izrekne jedinstvena kazna zatvora. Dalje slijedi da je KZSFRJ, kao blaži zakon, za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisivao kaznu zatvora od najmanje pet godina, te da je kao blaži zakon glede pravila za izricanje jedinstvene kazne zatvora propisivao da izrečena kazna zatvora za djela u stjecaju ne može biti veća od 15 godina. Pored toga, odluka redovitih sudova nije bila ukinuta u dijelu u kojem je apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, tako da apelantu ne bi mogla biti manja od 10 godina, niti veća od 15 godina zatvora, a te kazne apelant u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda nije bio izdržao. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je presuda Apelacijskog vijeća ukinuta samo u pogledu primjene blažeg zakona i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje samo u pogledu odluke o visini kazne, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovela do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena njegova krivnja i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji dostatna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku. Imajući u vidu praksu Europskog suda, Ustavni sud smatra da je apelantovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora, odnosno lišavanje slobode, bilo u skladu sa domaćim zakonom i sa Europskom konvencijom, te da na zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno njegovog daljeg zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora, u smislu značenja članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije, nije utjecala okolnost da je osporena presuda Apelacijskog vijeća ukinuta u jednom njezinom dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o "zakonitom lišavanju slobode na temelju presude nadležnog suda", kako to propisuje članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na osobnu slobodu iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije neutemeljeni.

2. Pravo na pravično suđenje

46. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

47. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.[…]

48. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

49. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom "izricanja" kazne za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, obzirom na to da mu je ranijom drugostupanjskom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovno "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prigodom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstroža zaprijećena kazna.

50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

51. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

52. U svezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju "izrečena" prestroga kazna, Ustavni sud,

Page 8: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 8 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

također, zapaža da apelant, izuzev tvrdnji kojima visinu utvrđene kazne dovodi u svezu sa posebnim minimumom propisanim zakonom, odnosno maksimumom, u apelaciji ne ukazuje koje su to okolnosti koje je Sud BiH prigodom donošenja odluke o kazni proizvoljno ocijenio, odnosno nije ocijenio. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u tom dijelu dalo potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelacijsko vijeće prigodom preinačavanja svoje ranije odluke u dijelu odluke o kazni uzelo u obzir sve okolnosti na apelantovoj strani koje je utvrdilo ranijom odlukom, te je istaknulo da kazna zatvora u trajanju od pet godina za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, što predstavlja poseban minimum za to kazneno djelo prema KZSFRJ, ne bi predstavljala adekvatnu sankciju kada se ima u vidu težina učinjenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, njegova ličnost i konkretne radnje koje je poduzeo, zbog čega je zaključilo da će se utvrđivanjem kazne zatvora u trajanju od 10 godina ostvariti svrha kažnjavanja. Također, Sud BiH je, nakon što je utvrdio da su odredbe o stjecaju iz KZSFRJ povoljnije za apelanta, jasno naveo da izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina smatra adekvatnom obzirom na težinu učinjenih kaznenih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije kada je za apelantovo lišavanje slobode do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku postojala dostatna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je Apelacijsko vijeće prigodom utvrđivanja kazne, odnosno izricanja kazne apelantu, za svoje odluke dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

56. Na temelju članka 18. stavak (3) točka e) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, v. r.

Уставни суд Босне и Херцеговине у Великом вијећу, у

предмету број АП 1776/15, рјешавајући апелацију Ратка Дроњка, на основу члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 18 став (3) тачка е), члана 57 став (2) тачка б) и члана 59 ст. (1) и (3) Правила Уставног суда Босне и Херцеговине – пречишћени текст ("Службени гласник Босне и Херцеговине" број 94/14), у саставу:

Мирсад Ћеман, предсједник Мато Тадић, потпредсједник Валерија Галић, судија Миодраг Симовић, судија Сеада Палаврић, судија на сједници одржаној 20. децембра 2017. године донио

је

ОДЛУКУ О ДОПУСТИВОСТИ И МЕРИТУМУ Одбија се као неоснована апелација Ратка Дроњка

поднесена против Пресуде Суда Босне и Херцеговине број С1 1 К 003420 14 Крж 8 од 3. фебруара 2015. године.

Одбија се као неоснована апелација Ратка Дроњка у односу на наводе да је без правног основа задржан на издржавању казне затвора.

Одбацује се као недопуштена апелација Ратка Дроњка поднесена против пресудā Суда Босне и Херцеговине број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године и број С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године због тога што је Уставни суд Босне и Херцеговине о истој ствари раније одлучивао, а из навода или доказа изнесених у апелацији не произилази да има основа за поновно одлучивање.

Одлуку објавити у "Службеном гласнику Босне и Херцеговине", "Службеним новинама Федерације Босне и Херцеговине", "Службеном гласнику Републике Српске" и у "Службеном гласнику Брчко дистрикта Босне и Херцеговине".

ОБРАЗЛОЖЕЊЕ I. Увод

1. Ратко Дроњак (у даљњем тексту: апелант), којег заступа Слободан Перић, адвокат из Бање Луке, поднио је 14. априла 2015. године апелацију Уставном суду Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Уставни суд) против пресудā Суда Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Суд БиХ) бр. С1 1 К 003420 14 Крж 8 од 3. фебруара 2015. године, С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године и С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године.

II. Поступак пред Уставним судом

2. На основу члана 23 ст. (2) и (3) Правила Уставног суда, од Суда БиХ и Тужилаштва Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Тужилаштво БиХ) затражено је 24. априла 2015. године да доставе одговоре на апелацију.

3. Суд БиХ и Тужилаштво БиХ су доставили одговоре на апелацију 27. и 29. априла 2015. године.

III. Чињенично стање

4. Чињенице предмета које произилазе из апелантових навода и докумената предочених Уставном суду могу да се сажму на сљедећи начин:

Поступак прије доношења одлуке Уставног суда

5. Пресудом Суда БиХ број С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године апелант је проглашен кривим због тога што је у вријеме и на начин ближе описан у тач. од I до III изреке пресуде починио кривична дјела, и то: под тач. I-1, II-1, II-2, II-3 и II-4 кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 став 1 тачка х) Кривичног закона Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: КЗБиХ), а под тач. од III-1 до III-14 кривично дјело ратни злочин против цивилног становништва из члана 173 став 1 тачка ц) КЗБиХ у вези са чл. 29 и 180 став 1 КЗБиХ, све у вези са чланом 53 КЗБиХ. Суд БиХ је за почињење кривичног дјела злочин против човјечности апеланту утврдио казну затвора у трајању од седам година, а за почињење кривичног дјела

Page 9: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 9

ратни злочин против цивилног становништва казну затвора у трајању од девет година, па је апеланта осудио на јединствену казну затвора у трајању од 15 година у коју се, у складу са чланом 56 КЗБиХ, урачунава вријеме проведено у притвору од 21. јануара 2010. године па даље.

6. Пресудом Вијећа Апелационог одјељења Суда БиХ (у даљњем тексту: Апелационо вијеће) број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године дјелимично је уважена жалба апелантовог браниоца, као и жалба Тужилаштва БиХ, те је првостепена пресуда преиначена у погледу примјене кривичног закона тако што су радње описане у тач. I-1, II-1, II-2, II-3 и II-4, те тач. III-1, III-2, III-3 и III-4 изреке првостепене пресуде правно квалификоване као кривично дјело злочин против човјечности (прогон) из члана 172 став 1 тачка х) КЗБиХ, а радње описане у тач. од III-5 до III-14 изреке првостепене пресуде правно су квалификоване као кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 175 тач. а) и б) КЗБиХ, све у вези са чланом 180 став 1 КЗБиХ. Такође, првостепена пресуда је преиначена и у дијелу одлуке о казни на начин да је апеланту за кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 став 1 тачка х) КЗБиХ утврђена казна затвора у трајању од 10 година, а за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 175 тач. а) и б) КЗБиХ утврђена казна затвора у трајању од 10 година, па му је примјеном члана 53 став 2 тачка б) КЗБиХ изречена јединствена казна затвора у трајању од 18 година, док је у осталом дијелу потврђена првостепена пресуда.

7. Уставни суд је Одлуком о допустивости и меритуму број АП 3280/13 од 7. октобра 2014. године (доступна на www.ustavnisud.ba) утврдио повреду апелантовог права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљњем тексту: Европска конвенција), укинуо Пресуду Суда БиХ број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године у дијелу примјене материјалног права у односу на кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 175 тач. а) и б) Кривичног закона Босне и Херцеговине, те предмет вратио Суду БиХ и обавезао Суд БиХ да по хитном поступку донесе нову одлуку, при чему је наглашено да укидање пресуде Суда БиХ у том дијелу ни на који начин не утиче на апелантово лишавање слободе, задржавање и притвор, што је у искључивој надлежности Суда Босне и Херцеговине. Такође, наведеном одлуком Уставни суд је одбио као неосновану апелантову апелацију поднесену против пресудā Суда БиХ бр. С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године и С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године у односу на остале приговоре у вези с кршењем права из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 ст. 1 и 2 Европске конвенције.

8. У дијелу у којем је утврђена повреда апелантовог права на правично суђење, Уставни суд је навео: "…Уставни суд примјећује да је Апелационо вијеће испитало и дало образложење због чега је у конкретном случају примијенило релевантне одредбе КЗБиХ и у односу на кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника. Наиме, Апелационо вијеће је у том смислу истакло да се процјена блажег закона увијек врши на основу процјене околности сваког случаја појединачно, истакавши да у конкретном случају, с обзиром на посебни законски минимум запријећене казне, КЗБиХ, као закон из времена суђења, није блажи за апеланта. Апелационо вијеће је појаснило да преузети Кривични закон Социјалистичке Федеративне Републике Југославије (у даљњем тексту: КЗСФРЈ) прописује казну затвора од најмање пет година, а да КЗБиХ

за исто кривично дјело прописује казну затвора од најмање 10 година, која је апеланту у конкретном случају изречена. Међутим, Апелационо вијеће је приликом одмјеравања казне за конкретно кривично дјело имало у виду да је утврђена казна за ово кривично дјело у трајању од десет година могућа према оба закона, па, како би се избјегла комбинација двају закона на истог оптуженог и његове радње, наведено вијеће је примијенило закон који је важио у вријеме суђења, при чему апелант, према оцјени Апелационог вијећа, није доведен у тежи положај. У вези с датим образложењем Апелационог вијећа, Уставни суд запажа да наведено вијеће није ни тврдило да је КЗБиХ блажи за апеланта, имајући у виду законски минимум запријећене казне. Наиме, Уставни суд запажа да је Апелационо вијеће упоредило КЗСФРЈ и КЗБиХ са аспекта законског минимума запријећене казне, утврдивши да КЗБиХ није блажи за апеланта, имајући у виду прописани законски минимум. Међутим, Уставни суд, исто тако, запажа да се Апелационо вијеће у конкретном случају опредијелило за примјену КЗБиХ како би се избјегло комбиновање старог и новог закона, оцијенивши да се апелант на тај начин није нашао у тежој позицији, будући да је казну затвора у трајању од 10 година могуће изрећи и према старом и према новом закону. У вези с датим образложењем, Уставни суд подсјећа на одредбу члана 4 став 2 КЗБиХ која обавезује Суд БиХ да приликом одлучивања примијени закон који је блажи за учиниоца, па, стога, дато образложење Апелационог вијећа суштински не кореспондира с цитираном одредбом. Стога, Уставни суд сматра да је Апелационо вијеће, у складу са цитираним чланом, приликом примјене материјалног права требало да експлицитно утврди који је закон блажи за апеланта, у конкретном случају са аспекта законског минимума запријећене казне, те у погледу релевантних одредаба о стицају кривичних дјела, па да, у складу са неспорним утврђењем, примијени блажи закон. Уставни суд запажа да је изостао овакав приступ Апелационог вијећа, при чему је, у вези с примјеном материјалног права из члана 175 тач. а) и б) КЗБиХ, дато образложење које не задовољава стандарде из члана 6 став 1 Европске конвенције…"

9. С друге стране, у образложењу дијела одлуке којим је одбијена апелантова апелација у односу на остале приговоре у вези с кршењем права из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 ст. 1 и 2 Европске конвенције, Уставни суд је размотрио апелантове наводе којима је оспоравао начин на који је током поступка измијењена оптужница. Даље, Уставни суд је размотрио и апелантове тврдње о кршењу начела in dubio pro reo из члана 6 став 2 Европске конвенције у вези са којима је указивао на произвољну оцјену доказа, те погрешно утврђено чињенично стање у вези с постојањем широког и системског напада усмјереног против цивилног становништва на подручју Аутономне регије Крајина (у даљњем тексту: АРК), у чији састав општина Дрвар никада није ушла, те тврдње да се апелантова одговорност темељи искључиво на чињеници да је Дрвар требало да уђе у састав АРК. Најзад, Уставни суд је размотрио и апелантове наводе којима је тврдње о погрешној примјени материјалног права довео у контекст чињенице да кривична дјела злочин против човјечности, те удружени злочиначки подухват, као вид учешћа у извршењу кривичног дјела, нису била прописана одредбама КЗСФРЈ. Уставни суд је закључио да су наведени апелантови приговори неосновани за шта су у ст. 42-54 образложења раније одлуке Уставног суда дати детаљни разлози.

10. На крају, Уставни суд је у погледу апелантовог лишавања слободе указао на своје становиште из предмета број АП 556/12 (види Одлуку Уставног суда број АП 556/12

Page 10: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 10 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

од 4. јула 2014. године, тачка 60) у којем је посебно нагласио да ни у том случају, као ни у низу предмета из новије праксе у којима је утврдио повреду члана II/2 Устава Босне и Херцеговине и члана 7 став 1 Европске конвенције и укинуо пресуде Суда БиХ с налогом да се донесе нова одлука којом ће бити отклоњена утврђена повреда није одлучивао о прекиду издржавања казне затвора и апелантовом евентуалном пуштању на слободу, нити о процедури према којој ће Суд БиХ донијети нову одлуку. С обзиром на то, Уставни суд је у цитираном предмету још нагласио да је у том случају апелант лишен слободе и упућен на издржавање казне затвора на основу оспорене пресуде која је тада укинута наведеном одлуком Уставног суда само у односу на примјену члана 7 Европске конвенције, те да ће о апелантовом лишавању слободе, задржавању или притвору одлучивати Суд БиХ, у складу са својим надлежностима.

Поступак након доношења одлуке Уставног суда

11. Пресудом Апелационог вијећа број С1 1 К 003420 14 Крж 8 од 3. фебруара 2015. године преиначена је ранија Пресуда број С 1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године у дијелу примјене материјалног права и одлуке о казни тако што су радње описане у тач. од III-5 до III-14 правно квалификоване као кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 144 КЗСФРЈ за које је кривично дјело апеланту утврђена казна затвора у трајању од 10 година. Такође, апеланту је узета у обзир већ утврђена казна затвора у трајању од 10 година за кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 став 1 тачка х) КЗБиХ, изречена Пресудом Суда БиХ број С 1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године, па је примјеном одредаба члана 48 став 2 тачка 3) КЗСФРЈ апелант осуђен на јединствену казну затвора у трајању од 15 година у коју му се урачунава вријеме проведено у притвору од 21. јануара 2010. године до 14. јуна 2013. године, као и на издржавању казне затвора према правоснажној Пресуди Суда БиХ број С 1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године.

12. Апелационо вијеће је, образлажући процесну ситуацију након доношења одлуке Уставног суда, указало да из образложења наведене одлуке јасно произилази да Уставни суд није довео у питање правилност пресуде Апелационог вијећа у дијелу који се односи на постојање кривичног дјела ратни злочин против ратних заробљеника и апелантову кривицу за радње за које је Апелационо вијеће утврдило његову кривицу, као ни за кривицу за кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 КЗБиХ. Међутим, имајући у виду да ЗКПБиХ не садржи одредбе према којима има да се поступа у случају укидања другостепене пресуде одлуком Уставног суда, и то у дијелу примјене материјалног права а када питање кривице није спорно, Апелационо вијеће је, имајући у виду да је Уставни суд наложио доношење одлуке по хитном поступку у односу на изрицање казне, настојало наћи најефикаснији начин за поступање. У вези са тиме, Апелационо вијеће је указало да је фактичка ситуација слична процесној ситуацији која је регулисана одредбом члана 314 ЗКПБиХ, па је у недостатку стриктне законске одредбе, нашло да је најцјелисходније и најефикасније преиначити пресуду Суда БиХ на начин како је то наведено у изреци.

13. У образложењу наведене пресуде Апелационо вијеће је истакло да је, слиједећи становиште из Одлуке Уставног суда број АП 3280/15 од 7. октобра 2014. године, приступило оцјени питања примјене блажег закона за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника са аспекта законског минимума запријећене казне. Према члану 4 став 1 КЗБиХ, правило је да се на учиниоца кривичног

дјела првенствено примјењује закон који је био на снази у вријеме учињења дјела, док се у ставу 2 КЗБиХ наводи изузетак према којем, ако се након учињења кривичног дјела једном или више пута измијени закон, примијениће се закон који је блажи за учиниоца. Према КЗСФРЈ, као закону који је био на снази у вријеме учињења дјела, за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника прописана је казна затвора од најмање пет година, док је КЗБиХ за исто кривично дјело прописао казну затвора од најмање десет година. Упоредном анализом тих двају закона са аспекта законског минимума запријећених казни Апелационо вијеће је закључило да КЗБиХ није блажи по учиниоца, те је у том смислу кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника квалификовало према члану 144 КЗСФРЈ, као закону који је важио у вријеме извршења кривичног дјела.

14. У вези са одлуком о казни, Апелационо вијеће је навело да се руководило општим правилима за одмјеравање казне, као и сврхом кажњавања прописаном чланом 33 КЗСФРЈ, због чега је апеланту за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 144 КЗСФРЈ утврдило казну затвора у трајању од 10 година, сматрајући је адекватном с обзиром на криминалну количину, бројност дјела и посљедице кривичног дјела у конкретном предмету. Све околности које су утицале на висину казне правилно су оцијењене и у пресуди тога вијећа од 21. фебруара 2013. године. Међутим, иако је апеланту другостепеном пресудом за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 175 КЗБиХ утврђена казна затвора у трајању од 10 година, што представља посебан минимум према том закону, Апелационо вијеће је навело да апеланту није утврдило казну од пет година према КЗСФРЈ као посебном минимуму за то кривично дјело због тога што околности конкретног случаја указују да би казна затвора од пет година представљала неадекватну санкцију, којом не би могла да се оствари сврха кажњавања. Слиједећи наведено, Апелационо вијеће је закључило да је казна затвора у трајању од 10 година једина адекватна казна, када се имају у виду тежина учињеног кривичног дјела, околности под којима је дјело учињено, посљедице, начин извршења, конкретне радње које је апелант предузео, као и његова личност, те да ће се овако одмјереном казном моћи остварити сврха кажњавања прописана у члану 33 КЗСФРЈ. Такође, Апелационо вијеће је истакло да је пресудом Апелационог вијећа од 21. фебруара 2013. године апелант правоснажно осуђен за кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 КЗБиХ, те да му је утврђена казна затвора у трајању од 10 година, а у том дијелу Уставни суд није укинуо предметну пресуду. С тим у вези, Апелационо вијеће је упоредном анализом одредаба о стицају, и то члана 53 став 2 тачка б) КЗБиХ и члана 48 став 2 тачка 3) КЗСФРЈ, утврдило да је КЗСФРЈ и у том дијелу повољнији за апеланта. Оцјењујући све наведено, Апелационо вијеће је истакло да је приликом изрицања јединствене казне затвора имало у виду границу кажњавања прописану према КЗСФРЈ, односно да јединствена казна затвора мора бити већа од сваке поједине утврђене казне, али да не смије да достигне збир утврђених казни, нити да пређе 15 година затвора. Имајући у виду наведено, Апелационо вијеће је изрекло апеланту јединствену казну затвора у трајању од 15 година, коју у датим правним околностима сматра као једино адекватну с обзиром на тежину учињених кривичних дјела и појединачно утврђене казне затвора.

IV. Апелација a) Наводи из апелације

15. Апелант сматра да му је оспореним пресудама повријеђено право на личну слободу и безбједност из члана

Page 11: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 11

II/3д) Устава Босне и Херцеговине и члана 5 Европске конвенције и право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 Европске конвенције. У вези са правом на личну слободу и безбједност, апелант је навео да је одлуком Уставног суда ранија другостепена одлука Апелационог вијећа укинута у дијелу изречене казне за ратни злочин против цивилног становништва и у дијелу изречене јединствене казне, због чега сматра да је без правног основа задржан на издржавању казне затвора, те да је Суд БиХ требало или да одлучи о притвору, или да га пусти на слободу. Такође, указује да се Апелационо вијеће оглушило о његов захтјев да одлучи о задржавању на издржавању казне затвора.

16. Даље, у вези са правом на правично суђење, апелант је указао да, иако је Уставни суд ранијом одлуком утврдио да није било произвољне примјене процесног и материјалног права на апелантову штету, апелант их поново истиче, јер сматра да су битне. С тим у вези, апелант указује да је током поступка на снази била оптужница Тужилаштва БиХ од 10. јуна 2010. године, која је потврђена 15. јуна 2010. године, али да је Тужилаштво БиХ, након окончања доказног поступка, Суду БиХ и одбрани доставило 22. марта 2012. године поднесак који није био означен никаквим насловом, нити је у њему било наведено да се ранија оптужница мијења и у којем дијелу, или да се ставља ван снаге, чиме се дошло у процесну ситуацију да постоје двије оптужнице у кривичном предмету, што је немогуће. Даље, апелант указује да почињена повреда начела in dubio pro reo, с обзиром на то да Тужилаштво БиХ током поступка није покушало да докаже ни широк, ни систематичан напад, ни његово учешће у нападу као битном елементу кривичног дјела злочин против човјечности, већ да је апелант морао да доказује своју невиност. Такође, повреда наведеног начела је изражена и у становишту Суда БиХ да се широк и систематични напад одвијао у АРК иако је одбрана доказала да општина Дрвар никада није ни војно, ни политички била дио АРК, па се апелантова кривица огледа у томе што је општина Дрвар требало да уђе у састав АРК. У вези са наводима о произвољној примјени материјалног права, апелант је истакао да кривично дјело злочин против човјечности није било прописано у вријеме наводног извршења кривичног дјела, те да је у оспореним одлукама коришћен концепт који не постоји у кривичном законодавству Босне и Херцеговине, тј. концепт удруженог злочиначког подухвата.

17. Најзад, апелант сматра да је оспореном пресудом од 3. фебруара 2015. године произвољно примијењено материјално право приликом "изрицања" казне за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника с обзиром на то да му је ранијом другостепеном одлуком за то дјело била "изречена" најнижа запријећена казна од 10 година, а да му је оспореном одлуком поново "изречена" казна од 10 година иако је најнижа запријећена казна за то дјело пет година. Такође, апелант сматра да му је приликом изрицања јединствене казне затвора повријеђено право на једнакост пред законом, јер му је изречена најстрожија запријећена казна.

б) Одговор на апелацију

18. Суд БиХ је навео да остаје при свим наводима, разлозима, становиштима и закључцима изнесеним у другостепеној пресуди против које је апелација изјављена, те сматра да оспореном пресудом нису повријеђена апелантова права на која се позвао.

19. Тужилаштво БиХ је истакло да су апелантови наводи којима указује на неразумљиву оптужницу и повреду начела in dubio pro reo, те којима оспорава постојање

широког и системског напада, постојање кривичног дјела злочин против човјечности и удруженог злочиначког подухвата већ били разматрани у Одлуци Уставног суда број АП 3280/13 од 7. новембра 2014. године, због чега сматра да су ти наводи недопустиви у смислу члана 18 став (3) тачка е) Правила Уставног суда. Такође, Тужилаштво БиХ је, у вези са апелантовим наводима о повреди права на личну слободу и безбједност, навело да се апелант у вријеме доношења раније одлуке Уставног суда налазио на издржавању казне затвора која му је утврђена за кривично дјело злочин против човјечности и да Уставни суд пресуду Суда БиХ није укинуо у том дијелу. Најзад, Тужилаштво БиХ је указало да је Апелационо вијеће приликом доношења одлуке о казни имало у виду тежину учињеног кривичног дјела, околности под којима је учињено, посљедице и начин извршења дјела, конкретне апелантове радње и његову личност, те да је донијело одлуку у складу са законом.

V. Релевантни прописи

20. У Кривичном закону Социјалистичке Федеративне Републике Југославије ("Службени лист СФРЈ" бр. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 и 45/90) релевантне одредбе гласе:

Члан 38. ст. 1, 2. и 3. (1) Затвор не може бити краћи од петнаест дана ни

дужи од петнаест година. (2) За кривична дјела за која је прописана смртна казна

суд може изрећи и затвор од двадесет година. (3) Ако је за кривично дјело учињено са умишљајем

прописан затвор у трајању до петнаест година, може се за тешке облике тог дјела прописати и затвор од двадесет година.

Члан 48. ст. 1. и 2. тачка 3) Стицај кривичних дјела

(1) Ако је учинилац једном радњом или са више радњи учинио више кривичних дјела за која му се истовремено суди, суд ће претходно утврдити казне за свако од тих дјела, па ће за сва та дјела изрећи јединствену казну.

(2) Јединствену казну суд ће изрећи по сљедећим правилима:

3) ако је за кривична дјела у стицају утврдио казне затвора, јединствена казна мора бити већа од сваке поједине утврђене казне, али не смије достићи зброј утврђених казни нити прећи петнаест година затвора.

Члан 144. Ратни злочин против ратних заробљеника

Ко кршећи правила међународног права нареди да се према ратним заробљеницима врше убиства, мучења, нечовјечна поступања, биолошки, медицински или други научни експерименти, узимање ткива или органа ради трансплантације, наношење великих патњи или повреда тјелесног интегритета или здравља, присиљавања на вршење службе у оружаним снагама непријатеља или лишавање права на правилно и непристрано суђење или ко изврши неко од наведених дјела

казниће се затвором најмање пет година или смртном казном.

21. Закон о кривичном поступку Босне и Херцеговине ("Службени гласник БиХ" бр. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 и 72/13), у тексту који је важио у вријеме вођења поступка, у релевантном дијелу гласи:

Page 12: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 12 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Члан 138. став (6) Одређивање притвора након изрицања пресуде

(6) Оптужени који се налази у притвору, а пресуда којом му је изречена казна затвора је постала правоснажна, остаће у притвору до упућивања на издржавање казне а најдуже до истека трајања изречене казне.

Члан 327. став (1) тачка ф) Понављање поступка у корист осуђеног

(1) Кривични поступак завршен правоснажном пресудом може се поновити у корист осуђеног:

ф) ако Уставни суд Босне и Херцеговине, Дом за људска права или Европски суд за људска права утврди да су у току поступка кршена људска права и основне слободе и ако је пресуда заснована на том кршењу.

Члан 332. Допуштење за понављање поступка

(5) Када рјешење којим се допушта понављање кривичног поступка постане правоснажно, обуставиће се извршење казне, али ће Суд, по приједлогу Тужиоца, одредити притвор ако постоје услови из члана 132. овог закона.

22. Закон Босне и Херцеговине о извршењу кривичних санкција, притвора и других мјера ("Службени гласник Босне и Херцеговине" бр. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10, 100/13, 22/16 - пречишћени текст) у релевантном дијелу гласи:

Члан 4. (Почетак извршења)

(1) Извршењу кривичне санкције, притвора и других мјера приступа се кад постане правоснажна одлука којом су оне изречене, те ако за то нема законских сметњи.

(2) Са извршењем кривичне санкције или друге мјере може се почети и прије него што је постала правоснажна одлука којом је санкција или мјера изречена само ако је то законом посебно предвиђено.

Члан 180. ст. (1) и (4) (Овлашћење за прекид издржавања)

(1) Затворенику се може дозволити прекид издржавања казне затвора.

(2) Одредбе чл. 145., 146., 147. и 148. овог закона сходно се примјењују и у случају прекида издржавања казне затвора.

(4) О прекиду издржавања казне затвора рјешењем одлучује Кривично одјељење Суда.

Члан 181. (Подношење молбе)

Молба затвореника за прекид издржавања казне затвора и мишљење завода достављају се Кривичном одјељењу Суда у року од три дана.

VI. Допустивост

23. У складу са чланом VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, Уставни суд, такође, има апелациону надлежност у питањима која су садржана у овом уставу када она постану предмет спора због пресуде било којег суда у Босни и Херцеговини.

a) Допустивост у односу на пресуде Суда БиХ број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године и број С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године

24. Приликом испитивања допустивости апелације у односу на апелантове наводе у вези са пресудама Суда БиХ број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године и број С1 1 К 003420 10 Кри (X-КР-09/684) од 1. јуна 2012. године, Уставни суд је пошао од одредаба члана VI/3б)

Устава Босне и Херцеговине и члана 18 став (3) тачка е) Правила Уставног суда.

25. Члан 18 став (3) тачка е) Правила Уставног суда гласи:

3) Апелација није допустива ако постоји неки од сљедећих случајева:

е) ради се о питању о ком је Уставни суд већ одлучивао, а из навода или доказа изнесених у апелацији не произилази да има основа за поновно одлучивање;

26. Уставни суд запажа да апелант конкретном апелацијом у овоме дијелу поново оспорава одлуке редовних судова које су већ биле оспорене апелацијом број АП 3280/15. Уставни суд запажа и да апелант, као и у апелацији број АП 3280/15, поново тврди да му је наведеним пресудама повријеђено право на правично суђење због произвољне примјене процесног права у погледу измјене оптужнице и начела in dubio pro reo, те произвољне примјене материјалног права у погледу постојања кривичног дјела злочин против човјечности и удруженог злочиначког подухвата, односно да понавља наводе изнесене у апелацији број АП 3280/15.

27. У вези са овим наводима, Уставни суд је донио Одлуку о допустивости и меритуму број АП 3280/15 од 7. октобра 2014. године којом је ове апелантове наводе оцијенио као неосноване (види Одлуку број АП 3280/15, ст. 42-54). С обзиром на наведено, те пошто апелант у конкретној апелацији не износи никакве нове доказе и чињенице за своје тврдње, Уставни суд закључује да је у овом дијелу апелација поднесена поводом питања о којем је Уставни суд већ одлучивао, а из навода или доказа изнесених у апелацији не произилази да има основа за поновно одлучивање.

28. У складу са наведеним, а имајући у виду одредбу члана 18 став (3) тачка е) Правила Уставног суда према којој ће се апелација одбацити као недопуштена уколико је поднесена поводом питања о којем је Уставни суд већ одлучивао, а из навода и доказа изнесених у апелацији не произилази да има основа за поновно одлучивање о истој ствари о којој је Уставни суд раније одлучио, Уставни суд је у односу на овај дио апелације одлучио као у диспозитиву ове одлуке.

б) Допустивост у односу на Пресуду Суда БиХ број С1 1 К 003420 14 Крж 8 од 3. фебруара 2015. године

29. У односу на апелантове наводе којима оспорава Пресуду Суда БиХ број С1 1 К 003420 14 Крж 8 од 3. фебруара 2015. године, Уставни суд указује да, у складу са чланом 18 став (1) Правила Уставног суда, Уставни суд може да разматра апелацију само ако су против пресуде, односно одлуке која се њоме побија, исцрпљени сви дјелотворни правни лијекови могући према закону и ако је поднесена у року од 60 дана од дана када је подносилац апелације примио одлуку о посљедњем дјелотворном правном лијеку који је користио. Имајући у виду да је апелант оспорену пресуду, против које нема других дјелотворних правних лијекова могућих према закону, примио 17. фебруара 2015. године, а да је апелацију поднио 14. априла 2015. године, произилази да је апелација поднесена у року од 60 дана, како је прописано чланом 18 став (1) Правила Уставног суда. Коначно, апелација испуњава и услове из члана 18 ст. (3) и (4) Правила Уставног суда, јер не постоји неки формални разлог због којег апелација није допустива, нити је очито (prima facie) неоснована.

30. Имајући у виду одредбе члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 18 ст. (1), (3) и (4) Правила Уставног

Page 13: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 13

суда, Уставни суд је утврдио да апелација у овоме дијелу испуњава услове у погледу допустивости.

ц) Допустивост у односу на наводе о повреди права на личну слободу и безбједност

31. У односу на апелантове наводе којима тврди да је, након доношења одлуке Уставног суда, незаконито задржан на издржавању казне затвора и да му је, због тога, повријеђено право на слободу и безбједност, Уставни суд указује на члан 18 став (2) Правила Уставног суда према којем може изузетно да разматра апелацију и када нема одлуке надлежног суда, уколико апелација указује на озбиљна кршења права и основних слобода које штити Устав Босне и Херцеговине или међународна документа за заштиту људских права која се примјењују у Босни и Херцеговини. С обзиром на то да предметна апелација у овом дијелу указује на озбиљна кршења права из Устава Босне и Херцеговине и Европске конвенције, апелација је у овом дијелу, према пракси Уставног суда, допустива у смислу члана 18 став (2) (види, mutatis mutandis, Уставни суд, АП 3376/07 од 28. априла 2010. године, тачка 29, доступна на www.ustavnisud.ba).

32. Коначно, апелација у овом дијелу испуњава и услове из члана 18 ст. (3) и (4) Правила Уставног суда, јер не постоји неки формални разлог због којег апелација није допустива, нити је очигледно (prima facie) неоснована.

33. Имајући у виду одредбе члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 18 ст. (2), (3) и (4) Правила Уставног суда, Уставни суд је утврдио да предметна апелација у овом дијелу испуњава услове у погледу допустивости.

VII. Меритум

34. Апелант тврди да је, након доношења одлуке Уставног суда, незаконито задржан на издржавању казне затвора и да му је, због тога, повријеђено право на слободу и безбједност из члана II/3д) Устава Босне и Херцеговине и члана 5 Европске конвенције. Осим тога, апелант указује и на кршење права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 Европске конвенције.

1. Право на личну слободу и безбједност

35. Члан II/3 Устава Босне и Херцеговине у релевантном дијелу гласи:

Сва лица на територији Босне и Херцеговине уживају људска права и основне слободе из става 2 овог члана, а она обухватају:

д) право на личну слободу и безбједност. 36. Члан 5 Европске конвенције у релевантном дијелу

гласи: 1. Свако има право на слободу и безбједност

личности. Нико не може бити лишен слободе осим у сљедећим случајевима и у складу са поступком прописаним законом:

а) у случају законитог притвора на основу пресуде надлежног суда; […]

4. Свако ко је лишен слободе хапшењем или притварањем има право да покрене поступак у коме ће суд брзо одлучити о законитости његовог притварања и наложити пуштање на слободу ако је притварање било незаконито.

37. Апелант повреду права на слободу и безбједност заснива на тврдњама да је одлуком Уставног суда ранија другостепена одлука Суда БиХ укинута у дијелу "изречене" казне за ратни злочин против цивилног становништва и у дијелу изречене јединствене казне због чега сматра да је без правног основа задржан на издржавању казне затвора, те да је Суд БиХ требало или да одлучи о притвору, или да га

пусти на слободу. Такође, указује да се Апелационо вијеће оглушило о његов захтјев да одлучи о задржавању на издржавању казне затвора.

38. Уставни суд наглашава да се права утврђена у члану 5 Европске конвенције, према својој садржини, убрајају у основна права заштићена Европском конвенцијом, одмах послије права на живот. Уставни суд указује да је у више својих одлука нагласио да се право на слободу личности убраја у једно од најзначајнијих људских права, те да члан 5 Европске конвенције даје заштиту да нико не смије бити произвољно лишен слободе. Изузеци од забране лишавања слободе дати су у члану 5 став 1 Европске конвенције који садрже побројане случајеве када је лишавање слободе дозвољено. То је један исцрпан попис који мора да се уско тумачи (види, Европски суд за људска права, Ирска против Уједињеног Краљевства, пресуда од 18. јануара 1978. године, Серија А-25). Само такав приступ је конзистентан с циљем члана 5 Европске конвенције, тј. да обезбиједи да нико неће бити произвољно лишен слободе (види, Европски суд за људска права, Quinn од 22. марта 1995. године, Серија А-311, и Winterwerp од 24. октобра 1979, Серија А-33).

39. Уставни суд подсјећа да члан 5 став 1 Европске конвенције потврђује три ситуације у којима лишавање слободе може да буде оправдано као дио кривичног процеса: 1) законито затварање некога ради извршења изречене казне (члан 5 став 1 тачка а)), 2) законито хапшење лица осумњичених за учествовање у извршењу кривичног дјела (члан 5 став 1 тачка ц)) и 3) законит притвор лица у складу са захтјевом да буде изручено другој земљи (члан 5 став 1 тачка ф)). С обзиром на то да апелант не оспорава било какву конкретну одлуку, већ се позива на кршење права из члана 5 због наводног незаконитог боравка на издржавању казне затвора, Уставни суд ће размотрити да ли таква жалба улази у оквир члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције, односно да ли је заштита коју пружа ова одредба примјењива на ову ситуацију.

40. У вези с тим питањем, Уставни суд указује да, према пракси Европског суда за људска права (у даљњем тексту: Европски суд), изузетак од права на личну слободу и безбједност из члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције омогућава законито лишавање слободе лица којем је пресудом изречена казна затвора. Дакле, законитост лишавања слободе у овом случају подразумијева да одређена затворска казна мора да има основ у пресуди коју је донио надлежни суд и да чињенице на које се пресуда позива представљају кривично дјело за које је могуће изрећи затворску казну у складу са домаћим законом у вријеме када је дјело почињено.

41. Европски суд је у својим одлукама дао дефиницију појма "након осуде". Наиме, Европски суд је указао да, с обзиром на текст на француском језику, ријечи "осуђујућа пресуда" у сврхе члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције имају да се разумију и као да означавају и утврђење кривице након што је установљено у складу са законом да је постојало кривично дјело (види, Европски суд у предмету Guzzardi против Италије од 6. новембра 1980. године, апликација број 7367/76, став 100) и изрицање казне или друге мјере која укључује лишавање слободе (види, Европски суд, Van Droogenbroeck против Белгије од 24. јуна 1982. године, апликација број 7906/77, став 35). Даље, Европски суд је указао да израз "на основу" не значи само да лишавање слободе мора да услиједи, временски гледано, након "осуђујуће пресуде", поврх тога "лишавање слободе" мора да извире, да слиједи и да зависи од осуде, или да се догоди као посљедица осуде. Према становишту Европског суда, поновни затвор или одлука о продужењу затвора

Page 14: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 14 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

законити су само ако постоји довољна узрочна веза између првобитне пресуде и поновног притварања или његовог продужења (види, Европски суд у предмету Weeks против Уједињеног Краљевства од 2. марта 1987. године, апликација број 9787/82, став 42).

42. Уставни суд запажа да су апеланту ранијом Пресудом Суда БиХ број С1 1 К 003420 12 Крж 7 од 21. фебруара 2013. године за кривично дјело злочин против човјечности и кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника биле утврђене казне затвора у трајању од по 10 година, па му је примјеном одредаба о стицају изречена јединствена казна затвора у трајању од 18 година. Из стања у спису неспорно произилази да је апелант упућен на издржавање казне затвора према наведеној пресуди. Даље, одлуком Уставног суда та пресуда је укинута у дијелу примјене материјалног права у односу на кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника из члана 175 тач. а) и б) КЗБиХ с обзиром на то да је утврђено да је Апелационо вијеће дало произвољно образложење у погледу примјене блажег закона према апеланту, док је у преосталом дијелу апелантова апелација одбијена као неоснована. С обзиром на овакво чињенично стање, Уставни суд ће у конкретном случају размотрити да ли је након укидања одлуке Апелационог вијећа и даље постојао правни основ за задржавање апеланта на издржавању казне затвора.

43. Апелационо вијеће је, образлажући процесну ситуацију након доношења одлуке Уставног суда, указало да Уставни суд није довео у питање правилност раније пресуде у дијелу који се односи на постојање кривичног дјела ратни злочин против ратних заробљеника и апелантову кривицу за радње за које је утврђена његова кривица, као ни кривицу за кривично дјело злочин против човјечности из члана 172 КЗБиХ. Међутим, имајући у виду да ЗКПБиХ не садржи одредбе према којима се има поступати у случају укидања другостепене пресуде одлуком Уставног суда, и то у дијелу примјене материјалног права а када питање кривице није спорно, Апелационо вијеће је настојало да нађе најефикаснији начин за поступање. У вези са тиме, Апелационо вијеће је указало да је фактичка ситуација слична процесној ситуацији која је регулисана чланом 314 ЗКПБиХ којим је прописано преиначење првостепене пресуде, па је, у недостатку стриктне законске одредбе, нашло да је најцјелисходније и најефикасније преиначити раније укинуту пресуду на начин како је то наведено у изреци.

44. Имајући у виду наведено, Уставни суд сматра да је, полазећи од наведене праксе Европског суда, неопходно у сваком конкретном случају утврдити да ли постоји, након доношења одлуке Уставног суда којом се правоснажна пресуда укида, према апелантима и даље "осуда" за кривично дјело, да ли је апелант лишен "након осуде" и да ли извире, слиједи и зависи од осуде апелантово лишавање слободе, односно да ли постоји довољна узрочна веза између првобитне пресуде и поновног притварања или његовог продужења. С обзиром на то да су различити разлози због којих може да дође до укидања коначних одлука, Уставни суд сматра да је у наведеним процесним ситуацијама неопходно имати у виду разлоге који су довели до укидања одлука редовних судова.

45. Уставни суд уочава да се у конкретном случају ради о питањима која су се појавила након доношења одлуке Европског суда у предмету Мактоуф и Дамјановић против Босне и Херцеговине. Наиме, пресуда Апелационог вијећа укинута је због произвољне примјене материјалног права у погледу одредаба о примјени блажег закона у односу на кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника и у

погледу примјене блажег закона за кривична дјела почињена у стицају. Из образложења раније одлуке Уставног суда произилази да закључци редовних судова којима је утврђена апелантова кривица за кривична дјела злочин против човјечности и ратни злочин против ратних заробљеника нису сматрани произвољним, па је недвосмислено утврђено да је апелант починио наведена кривична дјела. Такође, из образложења разлога којима су се редовни судови руководили приликом изрицања казне за та кривична дјела недвосмислено слиједи опредјељење да се апеланту утврде казне затвора и, у коначници, изрекне јединствена казна затвора. Даље слиједи да је КЗСФРЈ, као блажи закон, за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника прописивао казну затвора од најмање пет година, те да је као блажи закон у погледу правила за изрицање јединствене казне затвора прописивао да изречена казна затвора за дјела у стицају не може бити већа од 15 година. Поред тога, одлука редовних судова није била укинута у дијелу у којем је апеланту за кривично дјело злочин против човјечности била утврђена казна затвора у трајању од десет година, тако да апеланту не би могла да буде мања од 10 година, нити већа од 15 година затвора, а те казне апелант у тренутку доношења одлуке Уставног суда није био издржао. Дакле, у околностима конкретног случаја чињеница да је пресуда Апелационог вијећа укинута само у погледу примјене блажег закона и да је предмет враћен на поновно одлучивање само у погледу одлуке о висини казне, према мишљењу Уставног суда, није довела до прекида узрочне везе између осуђујуће пресуде којом је утврђена његова кривица и апелантовог задржавања на издржавању казне затвора до коначне одлуке о висини казне. Дакле, Уставни суд сматра да у конкретном случају постоји довољна узрочна веза између првобитне пресуде и наставка задржавања апеланта на издржавању казне затвора до доношења нове одлуке Апелационог вијећа у поновљеном поступку. Имајући у виду праксу Европског суда, Уставни суд сматра да је апелантово задржавање на издржавању казне затвора, односно лишавање слободе, било у складу са домаћим законом и са Европском конвенцијом, те да на законитост апелантовог лишавања слободе, односно његовог даљег задржавања на издржавању казне затвора, у смислу значења члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције, није утицала околност да је оспорена пресуда Апелационог вијећа укинута у једном њеном дијелу. Стога, Уставни суд закључује да се у конкретном случају ради о "законитом лишавању слободе на основу пресуде надлежног суда", како то прописује члан 5 став 1 тачка а) Европске конвенције, па су апелантови наводи о повреди права на личну слободу из члана II/3д) Устава Босне и Херцеговине и члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције неосновани.

2. Право на правично суђење

46. Члан II/3 Устава Босне и Херцеговине у релевантном дијелу гласи:

Сва лица на територији Босне и Херцеговине уживају људска права и основне слободе из става 2 овог члана, а она обухватају:

е) Право на правичан поступак у грађанским и кривичним стварима и друга права у вези са кривичним поступком.

47. Члан 6 Европске конвенције у релевантном дијелу гласи:

1) Приликом утврђивања његових грађанских права и обавеза или кривичне оптужбе против њега, свако има право на правичну и јавну расправу у разумном року пред независним и непристрасним судом установљеним законом.

Page 15: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 15

2) Свако ко је оптужен за кривично дјело сматра се невиним све док се не докаже његова кривица у складу са законом.[…]

48. Уставни суд запажа да се поступак односи на утврђивање основаности кривичне оптужбе против апеланта у вези са извршењем кривичног дјела ратни злочин против ратних заробљеника, те да је неспорно да апелант у поступку ужива гаранције права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 Европске конвенције. С обзиром на то, Уставни суд ће у конкретном случају испитати да ли је поступак био правичан на начин на који то захтијевају наведене одредбе.

49. Апелантови наводи о кршењу права на правично суђење заснивају се на тврдњама да је оспореном пресудом произвољно примијењено материјално право приликом "изрицања" казне за кривично дјело ратни злочин против ратних заробљеника, с обзиром на то да му је ранијом другостепеном одлуком за то дјело била "изречена" најнижа запријећена казна од 10 година, а да му је оспореном одлуком поново "изречена" казна од 10 година иако је најнижа запријећена казна за то дјело пет година. Такође, апелант сматра да му је приликом изрицања јединствене казне затвора повријеђено право на једнакост пред законом, јер му је изречена најстрожија запријећена казна.

50. Уставни суд, прије свега, указује да, према пракси Европског суда и Уставног суда, задатак ових судова није да преиспитују закључке редовних судова у погледу чињеничног стања и примјене права (види, Европски суд, Pronina против Русије, одлука о допустивости од 30. јуна 2005. године, апликација број 65167/01). Наиме, Уставни суд није надлежан да супституише редовне судове у процјени чињеница и доказа, већ је уопштено задатак редовних судова да оцијене чињенице и доказе које су извели (види, Европски суд, Thomas против Уједињеног Краљевства, пресуда од 10. маја 2005. године, апликација број 19354/02). Задатак Уставног суда је да испита да ли је евентуално дошло до повреде или занемаривања уставних права (право на правично суђење, право на приступ суду, право на дјелотворан правни лијек и др.), те да ли је примјена закона била, евентуално, произвољна или дискриминациона. Дакле, у оквиру апелационе надлежности Уставни суд се бави искључиво питањем евентуалне повреде уставних права или права из Европске конвенције у поступку пред редовним судовима.

51. Уставни суд ће се, дакле, изузетно упустити у испитивање начина на који су надлежни судови утврђивали чињенице и на тако утврђене чињенице примијенили позитивноправне прописе када је очигледно да је у одређеном поступку дошло до произвољног поступања редовног суда како у поступку утврђивања чињеница, тако и примјене релевантних позитивноправних прописа (види, Уставни суд, Одлука број АП 311/04 од 22. априла 2005. године, став 26). У контексту наведеног Уставни суд подсјећа и да је у више својих одлука указао да очигледна произвољност у примјени релевантних прописа никада не може да води правичном поступку (види, Уставни суд, Одлука број АП 1293/05 од 12. септембра 2006. године, тачка 25 и даље). Имајући у виду наведено, Уставни суд ће у конкретном случају, с обзиром на питања која се постављају, испитати да ли су оспорене одлуке засноване на произвољној примјени права.

52. У вези са апелантовим наводима да му је у конкретном случају "изречена" престрога казна, Уставни суд, такође, запажа да апелант, изузев тврдњи којим висину утврђене казне доводи у везу са посебним минимумом прописаним законом, односно максимумом, у апелацији не

указује које су то околности које је Суд БиХ приликом доношења одлуке о казни произвољно оцијенио, односно није оцијенио. У вези са тиме, Уставни суд запажа да је Апелационо вијеће у том дијелу дало потпуне и задовољавајуће разлоге за своје одлучење у којим Уставни суд не види произвољност у поступању. Наиме, Уставни суд уочава да је Апелационо вијеће приликом преиначавања своје раније одлуке у дијелу одлуке о казни узело у обзир све околности на апелантовој страни које је утврдило ранијом одлуком, те је истакло да казна затвора у трајању од пет година за ратни злочин против ратних заробљеника, што представља посебан минимум за то кривично дјело према КЗСФРЈ, не би представљала адекватну санкцију када се има у виду тежина учињеног дјела, околности под којима је дјело учињено, посљедице, начин извршења, његова личност и конкретне радње које је предузео, због чега је закључило да ће се утврђивањем казне затвора у трајању од 10 година остварити сврха кажњавања. Такође, Суд БиХ је, након што је утврдио да су одредбе о стицају из КЗСФРЈ повољније за апеланта, јасно навео да изречену казну затвора у трајању од 15 година сматра адекватном с обзиром на тежину учињених кривичних дјела и појединачно утврђене казне затвора. Имајући у виду наведено, Уставни суд сматра да је Апелационо вијеће у образложењу своје одлуке и у погледу одлуке о казни дало задовољавајуће, јасне и потпуне разлоге за своје одлучење, примјењујући релевантне одредбе КЗСФРЈ, те да су на тај начин поштоване гаранције права на правично суђење из члана 6 став 1 Европске конвенције.

53. Имајући у виду наведено, Уставни суд закључује да су неосновани апелантови наводи да му је оспореном пресудом повријеђено право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

VIII. Закључак

54. Уставни суд закључује да не постоји повреда права на личну слободу и безбједност из члана II/3д) Устава Босне и Херцеговине и члана 5 став 1 тачка а) Европске конвенције када је за апелантово лишавање слободе до доношења нове одлуке Апелационог вијећа у поновљеном поступку постојала довољна узрочна веза између првобитне пресуде и наставка задржавања на издржавању казне затвора.

55. Уставни суд закључује да не постоји повреда права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције будући да је Апелационо вијеће приликом утврђивања казне, односно изрицања казне апеланту, за своје одлуке дало задовољавајуће, јасне и потпуне разлоге за своје одлучење у којима Уставни суд не налази елементе произвољности.

56. На основу члана 18 став (3) тачка е) и члана 59 ст. (1) и (3) Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у диспозитиву ове одлуке.

57. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине, одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће.

Предсједник Уставног суда Босне и Херцеговине

Мирсад Ћеман, с. р.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1776/15, rješavajući apelaciju Ratka Dronjka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Page 16: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 16 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Dronjka

podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Dronjka u odnosu na navode da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Dronjka podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Ratko Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine, S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Postupak prije donošenja odluke Ustavnog suda

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u vrijeme i na način bliže opisan u tač. od I do III izreke presude počinio krivična djela, i to: pod tač. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4 krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a pod tač. od III-1 do III-14 krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa članom 53. KZBiH. Sud BiH je za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva kaznu zatvora u trajanju od devet godina, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju se, u skladu sa članom 56. KZBiH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. januara 2010. godine pa dalje.

6. Presudom Vijeća Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca, kao i žalba Tužilaštva BiH, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona tako što su radnje opisane u tač. I-1, II-1, II-2, II-3 i II-4, te tač. III-1, III-2, III-3 i III-4 izreke prvostepene presude pravno kvalificirane kao krivično djelo zločin protiv čovječnosti (progon) iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, a radnje opisane u tač. od III-5 do III-14 izreke prvostepene presude pravno su kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Također, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, pa mu je primjenom člana 53. stav 2. tačka b) KZBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/13 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te predmet vratio Sudu BiH i obavezao Sud BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, pri čemu je naglašeno da ukidanje presude Suda BiH u tom dijelu ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Također, navedenom odlukom Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presudā Suda BiH br. S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

8. U dijelu u kojem je utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je naveo: "…Ustavni sud primjećuje da je Apelacijsko vijeće ispitalo i dalo obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju primijenilo relevantne odredbe KZBiH i u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Naime, Apelacijsko vijeće je u tom smislu istaklo da se procjena blažeg zakona uvijek vrši na osnovu procjene okolnosti svakog slučaja pojedinačno, istakavši da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebni zakonski minimum zaprijećene kazne, KZBiH, kao zakon iz vremena suđenja, nije blaži za apelanta. Apelacijsko vijeće je pojasnilo da preuzeti Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) propisuje kaznu zatvora od najmanje pet godina, a da KZBiH za isto krivično djelo propisuje kaznu zatvora od najmanje 10 godina, koja je apelantu u konkretnom slučaju izrečena. Međutim, Apelacijsko vijeće je prilikom odmjeravanja kazne za konkretno krivično djelo imalo u vidu da je utvrđena kazna za ovo krivično djelo u trajanju od deset godina moguća prema oba zakona, pa, kako bi se izbjegla kombinacija dvaju zakona na istog optuženog i njegove radnje, navedeno vijeće je primijenilo zakon koji je važio u vrijeme suđenja, pri čemu apelant, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, nije doveden u teži položaj. U vezi s datim obrazloženjem Apelacijskog vijeća, Ustavni sud zapaža da navedeno vijeće nije ni tvrdilo da je

Page 17: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 17

KZBiH blaži za apelanta, imajući u vidu zakonski minimum zaprijećene kazne. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće uporedilo KZSFRJ i KZBiH sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, utvrdivši da KZBiH nije blaži za apelanta, imajući u vidu propisani zakonski minimum. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža da se Apelacijsko vijeće u konkretnom slučaju opredijelilo za primjenu KZBiH kako bi se izbjeglo kombiniranje starog i novog zakona, ocijenivši da se apelant na taj način nije našao u težoj poziciji, budući da je kaznu zatvora u trajanju od 10 godina moguće izreći i prema starom i prema novom zakonu. U vezi s datim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 4. stav 2. KZBiH koja obavezuje Sud BiH da prilikom odlučivanja primijeni zakon koji je blaži za učinioca, pa, stoga, dato obrazloženje Apelacijskog vijeća suštinski ne korespondira s citiranom odredbom. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće, u skladu sa citiranim članom, prilikom primjene materijalnog prava trebalo da eksplicitno utvrdi koji je zakon blaži za apelanta, u konkretnom slučaju sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne, te u pogledu relevantnih odredaba o stjecaju krivičnih djela, pa da, u skladu sa nespornim utvrđenjem, primijeni blaži zakon. Ustavni sud zapaža da je izostao ovakav pristup Apelacijskog vijeća, pri čemu je, u vezi s primjenom materijalnog prava iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, dato obrazloženje koje ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije…"

9. S druge strane, u obrazloženju dijela odluke kojim je odbijena apelantova apelacija u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je razmotrio apelantove navode kojima je osporavao način na koji je tokom postupka izmijenjena optužnica. Dalje, Ustavni sud je razmotrio i apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa kojima je ukazivao na proizvoljnu ocjenu dokaza, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi s postojanjem širokog i sistemskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području Autonomne regije Krajina (u daljnjem tekstu: ARK), u čiji sastav općina Drvar nikada nije ušla, te tvrdnje da se apelantova odgovornost temelji isključivo na činjenici da je Drvar trebalo da uđe u sastav ARK. Najzad, Ustavni sud je razmotrio i apelantove navode kojima je tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava doveo u kontekst činjenice da krivična djela zločin protiv čovječnosti, te udruženi zločinački poduhvat, kao vid učešća u izvršenju krivičnog djela, nisu bila propisana odredbama KZSFRJ. Ustavni sud je zaključio da su navedeni apelantovi prigovori neosnovani za šta su u st. 42-54. obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda dati detaljni razlozi.

10. Na kraju, Ustavni sud je u pogledu apelantovog lišavanja slobode ukazao na svoj stav iz predmeta broj AP 556/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tačka 60) u kojem je posebno naglasio da ni u tom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojima je utvrdio povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i apelantovom eventualnom puštanju na slobodu, niti o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud je u citiranom predmetu još naglasio da je u tom slučaju apelant lišen slobode i upućen na izdržavanje kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je tada ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7. Evropske konvencije, te da će o apelantovom lišavanju slobode, zadržavanju ili pritvoru odlučivati Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima.

Postupak nakon donošenja odluke Ustavnog suda

11. Presudom Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine preinačena je ranija Presuda broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine u dijelu primjene materijalnog prava i odluke o kazni tako što su radnje opisane u tač. od III-5 do III-14 pravno kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ za koje je krivično djelo apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Također, apelantu je uzeta u obzir već utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, izrečena Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine, pa je primjenom odredaba člana 48. stav 2. tačka 3) KZSFRJ apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. januara 2010. godine do 14. juna 2013. godine, kao i na izdržavanju kazne zatvora prema pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj S 1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine.

12. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da iz obrazloženja navedene odluke jasno proizlazi da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost presude Apelacijskog vijeća u dijelu koji se odnosi na postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivicu za radnje za koje je Apelacijsko vijeće utvrdilo njegovu krivicu, kao ni za krivicu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostepene presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivice nije sporno, Apelacijsko vijeće je, imajući u vidu da je Ustavni sud naložio donošenje odluke po hitnom postupku u odnosu na izricanje kazne, nastojalo naći najefikasniji način za postupanje. U vezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana odredbom člana 314. ZKPBiH, pa je u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti presudu Suda BiH na način kako je to navedeno u izreci.

13. U obrazloženju navedene presude Apelacijsko vijeće je istaklo da je, slijedeći stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3280/15 od 7. oktobra 2014. godine, pristupilo ocjeni pitanja primjene blažeg zakona za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne. Prema članu 4. stav 1. KZBiH, pravilo je da se na učinioca krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, dok se u stavu 2. KZBiH navodi izuzetak prema kojem, ako se nakon učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Prema KZSFRJ, kao zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina, dok je KZBiH za isto krivično djelo propisao kaznu zatvora od najmanje deset godina. Uporednom analizom tih dvaju zakona sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećenih kazni Apelacijsko vijeće je zaključilo da KZBiH nije blaži po učinioca, te je u tom smislu krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika kvalificiralo prema članu 144. KZSFRJ, kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

14. U vezi sa odlukom o kazni, Apelacijsko vijeće je navelo da se rukovodilo općim pravilima za odmjeravanje kazne, kao i svrhom kažnjavanja propisanom članom 33. KZSFRJ, zbog čega je apelantu za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, smatrajući je adekvatnom s obzirom na kriminalnu količinu, brojnost djela i posljedice krivičnog djela u

Page 18: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 18 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

konkretnom predmetu. Sve okolnosti koje su utjecale na visinu kazne pravilno su ocijenjene i u presudi toga vijeća od 21. februara 2013. godine. Međutim, iako je apelantu drugostepenom presudom za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, što predstavlja poseban minimum prema tom zakonu, Apelacijsko vijeće je navelo da apelantu nije utvrdilo kaznu od pet godina prema KZSFRJ kao posebnom minimumu za to krivično djelo zbog toga što okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da bi kazna zatvora od pet godina predstavljala neadekvatnu sankciju, kojom se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Slijedeći navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od 10 godina jedina adekvatna kazna, kada se imaju u vidu težina učinjenog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, konkretne radnje koje je apelant preduzeo, kao i njegova ličnost, te da će se ovako odmjerenom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članu 33. KZSFRJ. Također, Apelacijsko vijeće je istaklo da je presudom Apelacijskog vijeća od 21. februara 2013. godine apelant pravomoćno osuđen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, te da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a u tom dijelu Ustavni sud nije ukinuo predmetnu presudu. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je uporednom analizom odredaba o stjecaju, i to člana 53. stav 2. tačka b) KZBiH i člana 48. stav 2. tačka 3) KZSFRJ, utvrdilo da je KZSFRJ i u tom dijelu povoljniji za apelanta. Ocjenjujući sve navedeno, Apelacijsko vijeće je istaklo da je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora imalo u vidu granicu kažnjavanja propisanu prema KZSFRJ, odnosno da jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali da ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni, niti preći 15 godina zatvora. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je izreklo apelantu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, koju u datim pravnim okolnostima smatra kao jedino adekvatnu s obzirom na težinu učinjenih krivičnih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, apelant je naveo da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostepena odluka Apelacijskog vijeća ukinuta u dijelu izrečene kazne za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne, zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebalo ili da odluči o pritvoru, ili da ga pusti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

16. Dalje, u vezi sa pravom na pravično suđenje, apelant je ukazao da, iako je Ustavni sud ranijom odlukom utvrdio da nije bilo proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu, apelant ih ponovo ističe, jer smatra da su bitne. S tim u vezi, apelant ukazuje da je tokom postupka na snazi bila optužnica Tužilaštva BiH od 10. juna 2010. godine, koja je potvrđena 15. juna 2010. godine, ali da je Tužilaštvo BiH, nakon okončanja dokaznog postupka, Sudu BiH i odbrani dostavilo 22. marta 2012. godine podnesak koji nije bio označen nikakvim naslovom, niti je u njemu bilo navedeno da se ranija optužnica mijenja i u kojem dijelu, ili da se stavlja van snage, čime se došlo u procesnu situaciju da postoje dvije optužnice u krivičnom predmetu, što je nemoguće. Dalje, apelant ukazuje da počinjena

povreda načela in dubio pro reo, s obzirom na to da Tužilaštvo BiH tokom postupka nije pokušalo dokazati ni širok, ni sistematičan napad, ni njegovo učešće u napadu kao bitnom elementu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, već da je apelant morao dokazivati svoju nevinost. Također, povreda navedenog načela je izražena i u stavu Suda BiH da se širok i sistematični napad odvijao u ARK iako je odbrana dokazala da općina Drvar nikada nije ni vojno, ni politički bila dio ARK, pa se apelantova krivica ogleda u tome što je općina Drvar trebalo da uđe u sastav ARK. U vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, apelant je istakao da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, te da je u osporenim odlukama korišten koncept koji ne postoji u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, tj. koncept udruženog zločinačkog poduhvata.

17. Najzad, apelant smatra da je osporenom presudom od 3. februara 2015. godine proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom "izricanja" kazne za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika s obzirom na to da mu je ranijom drugostepenom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovo "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstrožija zaprijećena kazna.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je naveo da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.

19. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi kojima ukazuje na nerazumljivu optužnicu i povredu načela in dubio pro reo, te kojima osporava postojanje širokog i sistemskog napada, postojanje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata već bili razmatrani u Odluci Ustavnog suda broj AP 3280/13 od 7. novembra 2014. godine, zbog čega smatra da su ti navodi nedopustivi u smislu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda. Također, Tužilaštvo BiH je, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, navelo da se apelant u vrijeme donošenja ranije odluke Ustavnog suda nalazio na izdržavanju kazne zatvora koja mu je utvrđena za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i da Ustavni sud presudu Suda BiH nije ukinuo u tom dijelu. Najzad, Tužilaštvo BiH je ukazalo da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke o kazni imalo u vidu težinu učinjenog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice i način izvršenja djela, konkretne apelantove radnje i njegovu ličnost, te da je donijelo odluku u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 38. st. 1, 2. i 3. (1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od

petnaest godina. (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud

može izreći i zatvor od dvadeset godina. (3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan

zatvor u trajanju do petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.

Page 19: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 19

Član 48. st. 1. i 2. tačka 3) Sticaj krivičnih djela

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima: 3) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora,

jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbroj utvrđenih kazni niti preći petnaest godina zatvora.

Član 144. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela

kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 138. stav (6) Određivanje pritvora nakon izricanja presude

(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.

Član 327. stav (1) tačka f) Ponavljanje postupka u korist osuđenog

(1) Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:

f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju.

Član 332. Dopuštenje za ponavljanje postupka

(5) Kada rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne, ali će Sud, po prijedlogu Tužitelja, odrediti pritvor ako postoje uvjeti iz člana 132. ovog zakona.

22. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10, 100/13, 22/16 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. (Početak izvršenja)

(1) Izvršenju krivične sankcije, pritvora i drugih mjera pristupa se kad postane pravosnažna odluka kojom su one izrečene, te ako za to nema zakonskih smetnji.

(2) S izvršenjem krivične sankcije ili druge mjere može se otpočeti i prije nego što je postala pravosnažna odluka kojom je sankcija ili mjera izrečena samo ako je to zakonom posebno predviđeno.

Član 180. st. (1) i (4) (Ovlaštenje za prekid izdržavanja)

(1) Zatvoreniku se može dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora.

(2) Odredbe čl. 145., 146., 147. i 148. ovog zakona shodno se primjenjuju i u slučaju prekida izdržavanja kazne zatvora.

(4) O prekidu izdržavanja kazne zatvora rješenjem odlučuje Krivično odjeljenje Suda.

Član 181. (Podnošenje molbe)

Molba zatvorenika za prekid izdržavanja kazne zatvora i mišljenje zavoda dostavljaju se Krivičnom odjeljenju Suda u roku od tri dana.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) Dopustivost u odnosu na presude Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine

24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode u vezi sa presudama Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine i broj S1 1 K 003420 10 Kri (X-KR-09/684) od 1. juna 2012. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

25. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi: 3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih

slučajeva: e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a

iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

26. Ustavni sud zapaža da apelant konkretnom apelacijom u ovome dijelu ponovo osporava odluke redovnih sudova koje su već bile osporene apelacijom broj AP 3280/15. Ustavni sud zapaža i da apelant, kao i u apelaciji broj AP 3280/15, ponovo tvrdi da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava u pogledu izmjene optužnice i načela in dubio pro reo, te proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu postojanja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti i udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno da ponavlja navode iznesene u apelaciji broj AP 3280/15.

27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3280/15 od 7. oktobra 2014. godine kojom je ove apelantove navode ocijenio kao neosnovane (vidi Odluku broj AP 3280/15, st. 42-54). S obzirom na navedeno, te pošto apelant u konkretnoj apelaciji ne iznosi nikakve nove dokaze i činjenice za svoje tvrdnje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu apelacija podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Page 20: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 20 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

b) Dopustivost u odnosu na Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine

29. U odnosu na apelantove navode kojima osporava Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003420 14 Krž 8 od 3. februara 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, primio 17. februara 2015. godine, a da je apelaciju podnio 14. aprila 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

c) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

31. U odnosu na apelantove navode kojima tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na član 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija u ovom dijelu ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je u ovom dijelu, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav (2) (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant tvrdi da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nezakonito zadržan na izdržavanju kazne zatvora i da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost. 36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda; […]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

37. Apelant povredu prava na slobodu i sigurnost temelji na tvrdnjama da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostepena odluka Suda BiH ukinuta u dijelu "izrečene" kazne za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i u dijelu izrečene jedinstvene kazne zbog čega smatra da je bez pravne osnove zadržan na izdržavanju kazne zatvora, te da je Sud BiH trebalo ili da odluči o pritvoru, ili da ga pusti na slobodu. Također, ukazuje da se Apelacijsko vijeće oglušilo o njegov zahtjev da odluči o zadržavanju na izdržavanju kazne zatvora.

38. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrže pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33).

39. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišavanje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zakonito zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a)), 2) zakonito hapšenje lica osumnjičenih za učestvovanje u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c)) i 3) zakonit pritvor lica u skladu sa zahtjevom da bude izručeno drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f)). S obzirom na to da apelant ne osporava bilo kakvu konkretnu odluku, već se poziva na kršenje prava iz člana 5. zbog navodnog nezakonitog boravka na izdržavanju kazne zatvora, Ustavni sud će razmotriti da li takva žalba ulazi u okvir člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno da li je zaštita koju pruža ova odredba primjenjiva na ovu situaciju.

40. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), izuzetak od prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode lica kojem je presudom izrečena kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišavanja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno.

41. Evropski sud je u svojim odlukama dao definiciju pojma "nakon osude". Naime, Evropski sud je ukazao da, s obzirom na tekst na francuskom jeziku, riječi "osuđujuća presuda" u svrhe člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ima da se razumiju i kao da označavaju i utvrđenje krivice nakon što je ustanovljeno u skladu sa zakonom da je postojalo krivično djelo (vidi, Evropski sud u predmetu Guzzardi protiv Italije od 6.

Page 21: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 21

novembra 1980. godine, aplikacija broj 7367/76, stav 100) i izricanje kazne ili druge mjere koja uključuje lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije od 24. juna 1982. godine, aplikacija broj 7906/77, stav 35). Dalje, Evropski sud je ukazao da izraz "na osnovu" ne znači samo da lišavanje slobode mora uslijediti, vremenski gledano, nakon "osuđujuće presude", povrh toga "lišavanje slobode" mora izvirati, slijediti i zavisiti od osude, ili se dogoditi kao posljedica osude. Prema stavu Evropskog suda, ponovni zatvor ili odluka o produženju zatvora zakoniti su samo ako postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegovog produženja (vidi, Evropski sud u predmetu Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. marta 1987. godine, aplikacija broj 9787/82, stav 42).

42. Ustavni sud zapaža da su apelantu ranijom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003420 12 Krž 7 od 21. februara 2013. godine za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika bile utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, pa mu je primjenom odredaba o stjecaju izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina. Iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora prema navedenoj presudi. Dalje, odlukom Ustavnog suda ta presuda je ukinuta u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH s obzirom na to da je utvrđeno da je Apelacijsko vijeće dalo proizvoljno obrazloženje u pogledu primjene blažeg zakona prema apelantu, dok je u preostalom dijelu apelantova apelacija odbijena kao neosnovana. S obzirom na ovakvo činjenično stanje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti da li je nakon ukidanja odluke Apelacijskog vijeća i dalje postojala pravna osnova za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora.

43. Apelacijsko vijeće je, obrazlažući procesnu situaciju nakon donošenja odluke Ustavnog suda, ukazalo da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost ranije presude u dijelu koji se odnosi na postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i apelantovu krivicu za radnje za koje je utvrđena njegova krivica, kao ni krivicu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Međutim, imajući u vidu da ZKPBiH ne sadrži odredbe prema kojima se ima postupati u slučaju ukidanja drugostepene presude odlukom Ustavnog suda, i to u dijelu primjene materijalnog prava a kada pitanje krivice nije sporno, Apelacijsko vijeće je nastojalo da nađe najefikasniji način za postupanje. U vezi sa time, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je faktička situacija slična procesnoj situaciji koja je regulirana članom 314. ZKPBiH kojim je propisano preinačenje prvostepene presude, pa je, u nedostatku striktne zakonske odredbe, našlo da je najsvrsishodnije i najefikasnije preinačiti ranije ukinutu presudu na način kako je to navedeno u izreci.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, polazeći od navedene prakse Evropskog suda, neophodno u svakom konkretnom slučaju utvrditi da li postoji, nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom se pravomoćna presuda ukida, prema apelantima i dalje "osuda" za krivično djelo, da li je apelant lišen "nakon osude" i da li izvire, slijedi i zavisi od osude apelantovo lišavanje slobode, odnosno da li postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegovog produženja. S obzirom na to da su različiti razlozi zbog kojih može doći do ukidanja konačnih odluka, Ustavni sud smatra da je u navedenim procesnim situacijama neophodno imati u vidu razloge koji su doveli do ukidanja odluka redovnih sudova.

45. Ustavni sud uočava da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima koja su se pojavila nakon donošenja odluke Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine. Naime, presuda Apelacijskog vijeća ukinuta je

zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu odredaba o primjeni blažeg zakona u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i u pogledu primjene blažeg zakona za krivična djela počinjena u stjecaju. Iz obrazloženja ranije odluke Ustavnog suda proizlazi da zaključci redovnih sudova kojima je utvrđena apelantova krivica za krivična djela zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nisu smatrani proizvoljnim, pa je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant počinio navedena krivična djela. Također, iz obrazloženja razloga kojima su se redovni sudovi rukovodili prilikom izricanja kazne za ta krivična djela nedvosmisleno slijedi opredjeljenje da se apelantu utvrde kazne zatvora i, u konačnici, izrekne jedinstvena kazna zatvora. Dalje slijedi da je KZSFRJ, kao blaži zakon, za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisivao kaznu zatvora od najmanje pet godina, te da je kao blaži zakon u pogledu pravila za izricanje jedinstvene kazne zatvora propisivao da izrečena kazna zatvora za djela u stjecaju ne može biti veća od 15 godina. Pored toga, odluka redovnih sudova nije bila ukinuta u dijelu u kojem je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, tako da apelantu ne bi mogla biti manja od 10 godina, niti veća od 15 godina zatvora, a te kazne apelant u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda nije bio izdržao. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je presuda Apelacijskog vijeća ukinuta samo u pogledu primjene blažeg zakona i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje samo u pogledu odluke o visini kazne, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovela do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena njegova krivica i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelantovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora, odnosno lišavanje slobode, bilo u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom, te da na zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno njegovog daljeg zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora, u smislu značenja člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, nije utjecala okolnost da je osporena presuda Apelacijskog vijeća ukinuta u jednom njezinom dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o "zakonitom lišavanju slobode na osnovu presude nadležnog suda", kako to propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije neosnovani.

2. Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i

obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.[…]

48. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih

Page 22: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 22 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

zarobljenika, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

49. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom "izricanja" kazne za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, s obzirom na to da mu je ranijom drugostepenom odlukom za to djelo bila "izrečena" najniža zaprijećena kazna od 10 godina, a da mu je osporenom odlukom ponovo "izrečena" kazna od 10 godina iako je najniža zaprijećena kazna za to djelo pet godina. Također, apelant smatra da mu je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer mu je izrečena najstrožija zaprijećena kazna.

50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

52. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju "izrečena" prestroga kazna, Ustavni sud, također, zapaža da apelant, izuzev tvrdnji kojima visinu utvrđene kazne dovodi u vezu sa posebnim minimumom propisanim zakonom, odnosno maksimumom, u apelaciji ne ukazuje koje su to okolnosti koje je Sud BiH prilikom donošenja odluke o kazni proizvoljno ocijenio, odnosno nije ocijenio. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u tom dijelu dalo potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelacijsko vijeće prilikom preinačavanja svoje ranije odluke u dijelu odluke o kazni uzelo u obzir sve okolnosti na apelantovoj strani koje je utvrdilo ranijom odlukom, te je istaklo da kazna zatvora u trajanju od pet godina za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, što predstavlja poseban minimum za to krivično djelo prema KZSFRJ, ne bi predstavljala adekvatnu sankciju kada se ima u vidu težina učinjenog djela, okolnosti pod

kojima je djelo učinjeno, posljedice, način izvršenja, njegova ličnost i konkretne radnje koje je preduzeo, zbog čega je zaključilo da će se utvrđivanjem kazne zatvora u trajanju od 10 godina ostvariti svrha kažnjavanja. Također, Sud BiH je, nakon što je utvrdio da su odredbe o stjecaju iz KZSFRJ povoljnije za apelanta, jasno naveo da izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina smatra adekvatnom s obzirom na težinu učinjenih krivičnih djela i pojedinačno utvrđene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada je za apelantovo lišavanje slobode do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku postojala dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Apelacijsko vijeće prilikom utvrđivanja kazne, odnosno izricanja kazne apelantu, za svoje odluke dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, s. r.

86 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1820/15, rješavajući apelaciju Eme Hodžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvaja se apelacije Eme Hodžić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k)

Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Page 23: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 23

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. prosinca 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Ema Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Armin Mušija, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 16. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. prosinca 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 209001 11 P od 25. lipnja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, te od KJKP "Toplane Sarajevo" d.o.o. Sarajevo kao sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Naknadno, 1. studenog 2017. godine, zatražen je odgovor na apelaciju i od Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 25. srpnja, Kantonalni sud 2. studenog, Općinski sud 24. kolovoza, a tuženi 24. srpnja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 209001 11 P od 25. lipnja 2012. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi "da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja koje je tuženi pružao" u stanu na kojem je apelantica vlasnica, te da je "tuženi dužan isključiti [apelanticu] sa zajedničkog sustava grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sustav etažnog zagrijavanja svog stana" koristeći postojeću uslugu "Sarajevogasa". U obrazloženju je Općinski sud naveo da je apelantica prije pokretanja parničnog postupka vodila izvanparnični postupak pred istim sudom broj 65 0 V 083927 09 V radi utvrđenja da postoje tehnički uvjeti za uvođenje individualnog etažnog plinskog grijanja. Tijekom tog postupka za osiguranje dokaza provedeno je vještačenje, pa je vještak, između ostalog, utvrdio da je u zgradi u kojoj se nalazi apelantičin stan "izvedena i plinska instalacija" i da od 1996. godine apelantica ima status evidentiranog potrošača plina, da je apelantica zamijenila ugrađeni plinski aparat novim koji omogućava i grijanje stambenog prostora, te da postoji tehnička mogućnost priključenja na plinski aparat i odvajanja od zajedničke mreže tuženog. Dalje je Općinski sud naveo da je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelantica vlasnica stana u pitanju i da

koristi toplinsku energiju koju isporučuje tuženi, da se obraćala tuženom sa zahtjevom za isključenje s kolektivnog zagrijavanja i da mu je dostavila navedeni nalaz vještaka, ali da je tuženi ovaj njezin zahtjev odbio. Dalje, očevidom na licu mjesta, sud je, između ostalog, utvrdio da se "između dva stana ispred ulaznih vrata nalaze u zatvorenom ormariću zajedničke cijevi za opskrbu toplinskom energijom koje se dalje odvajaju na ulaz u stanove, te da je svaka cijev od strane izvođača osigurana posebnim zatvaračem tako da se ispred stana može prekinuti dovod toplinske energije za svaki stan pojedinačno". Sud je također saslušao i svjedoke, koji su također vlasnici stanova u istoj zgradi kao i apelantica, koji su izjavili da se ne protive apelantičinom isključenju. Jedan svjedok je izjavio da ne zna kako bi to utjecalo na grijanje u njegovom stanu jer nije stručan to procijeniti, dok je druga svjedokinja izjavila da "smatra da ne bi bilo razlike ukoliko bi [apelantica] nakon toga grijala čitav stan drugim energentom", kao i da je tuženi jednog korisnika isključio s mreže "zbog neplaćanja računa uz dostavu računa za uplatu 40% na ime naknade za grijanje".

6. Na temelju izvedenih dokaza, a naročito nalaza stalnog sudskog vještaka koji je izvršio očevid i dao mišljenje tijekom parničnog postupka, Općinski sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen. Općinski sud je, između ostalog, u obrazloženju naveo da je tvrđeno da se u apelantičinom stanu "može izvršiti isključenje dovoda topline u stan, bez da se u fizičkom smislu remeti distribucija topline ostalim stanarima". Međutim, sud je istodobno zaključio i da bi isključenje apelantičinog stana sa sustava centralnog grijanja imalo za posljedicu pothlađivanje okolnih stanova i da bi se apelantica "zagrijavala sa 1565 W okolnih stanova, bez participacije troškova za dobivenu energiju". Dalje je Općinski sud naveo i da je vještak ukazao da apelantica nije pribavila odobrenje od distributera plina za promjenu namjene korištenja unutarnje plinske instalacije, te da bi se "isključenjem sa sustava centralnog grijanja u uvjetima kada se nisu stekli uvjeti za etažno grijanje plinom, tj. ako nije pribavljena energetska suglasnost, promijenili ambijentalni projektni uvjeti u okolnim stanovima i ugrozio standard drugih korisnika, osim ukoliko bi korisnik isključenog stana grijao na isti način i na istu temperaturu kao što to čini [tuženi]".

7. Općinski sud je također naveo da je člankom 34. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka o opštim uslovima) propisano da korisnik može "privremeno, u cijelosti ili djelimično, odustati od ugovorene obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti". Na temelju toga, Općinski sud je zaključio da se navedenom odlukom ne predviđa mogućnost trajnog prekida isporuke toplinske energije. Općinski sud je također utvrdio da se apelantica "može na jednostavan način isključiti sa zajedničke mreže [tuženog], ali da je prema važećim propisima tuženog dužna i dalje plaćati participaciju (40 posto cijene zagrijavanja) koja se odnosi na zakup kapaciteta, njegovo funkcionalno održavanje i neizravno minimalno zagrijavanje, gubitak topline u instalacijama grijanja objekta, kao i povećane troškove s ciljem osiguravanja kvalitetnog zagrijavanja stanova koji nisu isključeni".

8. Općinski sud je također zaključio da: "Važeći zakonski akti koji reguliraju isporuku toplinske energije do donošenja propisa u kojima će se primjenjivati praksa utemeljena na Ustavu i ostalim pozitivnim propisima BiH, i to usklađivanjem ili donošenjem Zakona o isporuci toplinske energije [...], ne pružaju mogućnost sudu za donošenje odluke kojom bi sa sigurnošću cijenilo utemeljenim da [apelantica], u slučaju isključenja s centralnog grijanja, nije u obvezi plaćati bilo kakav iznos na ime troškova centralnog grijanja (bez utvrđenog stanja u dijelu da li se i s koliko cijevi za toplinsku energiju posredno zagrijava stan

Page 24: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 24 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

[apelantice] u slučaju isključenja s mreže, krše li se prava ostalih stanara koji su otkupili stan u zgradi s centralnim grijanjem ako određeni broj odustaje od takvog načina zagrijavanja, mora li i koliko korisnik zagrijavati svoj stan da ne bi ugrozio toplinski standard ostalih stanara i sl.)." Općinski sud je također ukazao da je tuženi, i prije pokretanja ovog postupka, "cijenio utemeljenim [apelantičino] pravo na isključenje uz obvezu naknade paušala jer je isto tehnički izvodljivo". S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da apelantica "nema pravni interes za donošenje odluke u dijelu donošenja utvrđujuće odluke kojom bi se samo utvrdilo njezino pravo da se po svojoj volji isključi sa zajedničkog sustava grijanja s obzirom na to da ista potražuje i utvrđenje činjenice da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja bez ikakvih daljih obveza prema tuženom".

9. O prizivu protiv prvostupanjske presude odlučivao je Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kojem je delegirana nadležnost za odlučivanje u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je Presudom broj 05 0 P 000410 12 Gž od 23. studenog 2012. godine uvažio apelantičin priziv i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz vještaka u kojem je navedeno da postoji tehnička mogućnost priključenja na plinski aparat i odvajanja sa zajedničke mreže tuženog, bez ugrožavanja ostalih korisnika i tijekom grijne sezone, da postoji tehnička mogućnost priključenja na plinski aparat, kao i da se isključenju sa zajedničkog sustava tuženog ne protive ostali stanari koji stanuju u istoj zgradi. Međutim, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je izveo zaključak da se apelantica može "na jednostavan način isključiti sa zajedničke mreže [tuženog]", ali da je "od takvog zaključka očito odustao kada se upustio u rješavanje eventualne obveze [apelantice] da nakon isključenja sa sustava centralnog grijanja na osobni zahtjev i dalje plaća 40% važeće cijene grijanja". Stoga je Kantonalni sud zauzeo stajalište da su ovakvi zaključci prvostupanjskog suda kontradiktorni i nejasni i da su suprotni članku 17. stavak 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima) kojim se propisuje pravo korisnika otkazati komunalnu uslugu pod propisanim uvjetima. Kantonalni sud je dalje naveo da se prvostupanjski sud upustio u pitanje eventualne obveze plaćanja participacije iako ono nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva zato što takav zahtjev tužiteljica nije ni postavila, niti je tuženi to isticao kao zahtjev, već da je to samo bio "navod tuženog kao posljedica isključenja s centralnog grijanja".

10. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica dokazala "ono što je trebala da dokaže", a to je da postoji tehnička mogućnost isključenja sa zajedničke mreže tuženog i priključenja na plinski aparat, i to bez ugrožavanja kvalitete korištenja i standarda drugih korisnika centralnog grijanja. Ove posljednje činjenice, kako je dalje obrazloženo, ako je i isticao, morao je dokazati tuženi, te da je "nepostojanje te činjenice apelantica dijelom i dokazala saslušanjem svjedoka, stanara zgrade u kojoj ima stan". Kantonalni sud je također naveo da korištenje stana od strane apelantice podrazumijeva i zagrijavanje, a kako se njezin zahtjev temeljio na nedovoljnom zagrijavanju, onda se "podrazumijeva da bi u budućnosti [apelantica] svoj stan energetski i više zagrijavala nego što to čini tuženi". Sud je također naveo da apelantica ima pravo na vlastitu odluku kako će se grijati, a da tuženi "ne može i nema pravo i ovlaštenje da silom nameće drugom njegove usluge grijanja jer je to u ovom slučaju njegova zakonska obveza, a korištenje usluge isporuke toplinske energije nije zakonska obveza [apelantice], već njezino pravo, a ne vremenski neograničena obveza, čiji prestanak ovisi isključivo o [apelantici]". Kantonalni sud je također ocijenio da su navodi

tuženog da je apelantica kupnjom stana pristala na opće uvjete iz ugovora o pružanju toplinske energije neutemeljeni i da "nemaju uporište ni u jednoj zakonskoj odredbi", te da je i "institut posrednog grijanja" na koji se tuženi pozvao, a prvostupanjski sud "široko obrazložio", pravno neodrživ i neutemeljen. Kantonalni sud je u svezi s tim naveo da vlasnik stana ima pravo izbora na koji način će zagrijavati svoj stan i na koju temperaturu i to ne stvara bilo kakve njegove obveze prema drugim vlasnicima stanova i korisnicima.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da smatra da su odredbe Odluke o opštim uslovima "koje reguliraju prekid i ograničenja isporuke i obvezu plaćanja grijanja i nakon isključenja sa sustava centralnog grijanja", u kojima je prvostupanjski sud našao osnovu za odbijanje tužbenog zahtjeva, suprotne "prije svega Ustavu FBiH koji podržava individualne slobode i razvoj slobodnog tržišta", kao i odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje reguliraju etažno vlasništvo. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, donijevši osporenu odluku, zanemario slobodu uređivanja ugovornih odnosa iz članka 10. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i poštovanje discipline u ispunjavanju ugovora iz članka 7. ZOO, "koje predstavljaju temeljna načela obligacijskog prava", kao i odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o potrošačima.

12. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. prosinca 2014. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostupanjsku presudu tako što je odbio apelantičin priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. Vrhovni sud je, potvrđujući u cijelosti stajališta prvostupanjskog suda, naveo i to da se u konkretnom slučaju radi o tzv. adhezionom ugovoru, odnosno ugovoru "po pristupu" iz članka 142. ZOO, pa je zaključio da je drugostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o neutemeljenosti navoda tuženog u svezi s tim i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da je to pravno odlučna činjenica, pa iako je došlo do promjene u vlasništvu stana i do stjecanja prava vlasništva na strani apelantice, "ta pravna promjena nije dovela do prestanka adhezionog ugovora, niti njegovog raskida". Stoga, opći uvjeti iz ugovora, koji su utemeljeni na Odluci o opštim uslovima, prema stajalištu Vrhovnog suda, obvezuju ugovornu stranu na temelju članka 142. st. 1. i 3. ZOO "jer u adhezionim ugovorima ponuđača veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu". Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda o tome da apelantica nije morala dokazivati da bi se njezinim isključivanjem s mreže tuženog ugrozila kvaliteta korištenja i standard drugih korisnika jer to upravo zahtijeva odredba članka 17. stavak 3. Zakona o komunalnim djelatnostima koji je u ovom slučaju lex specialis, odnosno da zakon ne pretpostavlja postojanje tih činjenica.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelantica ističe da ova garantirana prava podrazumijevaju da se vlasničkim pravima raspolaže u njihovom "punom sadržaju" na način na koji to predviđaju relevantni zakoni. U svezi s tim pozvala se na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1874/05 u kojoj je rečeno da: "Bez obzira što je stečeno od države, pravo privatnog vlasništva predstavlja temeljni i najjači element prava na mirno uživanje imovine", a to podrazumijeva, zajedno s

Page 25: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 25

pravom na dom, apelantičino pravo da "obavlja sve svoje životne potrebe u svom domu", za koje "mora imati uvjete koji odgovaraju zdravstvenim sposobnostima [apelantice], te da koristi imovinu na način na koji ona želi [...] u skladu s pozitivnopravnim propisima". Apelantica smatra da nametanje da joj tuženi pruža uslugu grijanja predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje njezine imovine i doma, te da joj se ne dozvoljava da "sama, autonomno, sebi uvede grijanje u svom vlasničkom stanu i u svom domu na način na koji ona želi, a u okviru opcija koje se nude na slobodnom tržištu (plin, struja, gradsko grijanje...), već joj jedno javno preduzeće nameće tu odluku u smislu da mora uzeti isključivo njihovo grijanje".

14. Dalje, pozivajući se na relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, apelantica navodi da osporene presude ne ispunjavaju uvjet proporcionalnosti, niti imaju legitiman cilj. Načelo zakonitosti je prekršeno, kako dalje navodi, zato što Vrhovni sud pogrešno tumači da postoje ugovori u pravnom sustavu koji se ne mogu raskinuti, "što bi moglo postojati pod uslovom da zakon propiše monopol pružanja određene usluge i zakonsku obavezu prihvatanja pružanja takve usluge. U tom bi se slučaju odstupilo od principa slobodnog tržišta i slobodne konkurencije". To dalje znači, kako apelantica ističe, da "adhezioni ugovor ne postoji za vijeke vjekova, već samo dok kod tužiteljice postoji voljni element da adhezioni ugovor, od trenutka kada je [apelantica] postala etažni vlasnik stana i suvlasnik zajedničkih prostorija i uređaja, održi na snazi. Svako suprotno razmišljanje s ciljem podupiranja ideje monopolizacije pružanja usluga protivno je filozofiji privatnog vlasništva (član 22. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), filozofiji obligacionog prava (čl. 10., 11. i 14. [ZOO]), te slobodi pružanja usluga i razvoja slobodnog tržišta".

15. Apelantica, također, ukazuje na kontradiktornost dva zakona koja su na snazi u Kantonu Sarajevo: Zakona o komunalnim djelatnostima (koji propisuje da građanin može otkazati svaku komunalnu uslugu pod uvjetima koji su već ranije navedeni) i "člana 27. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo (koji propisuje da neposredni korisnik može samo privremeno, u cijelosti ili djelimično odustati od ugovorne obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti)". Apelantica navodi da je očigledno da "jedan zakon dozvoljava, a drugi zabranjuje slobodu ugovaranja s različitim pružaocima usluge grijanja", te da to dovodi do pravne nesigurnosti, zbog čega je "rješenje jedino moguće postići principom derogacije starijeg zakona na osnovu postulata lex posteriori derogat legi priori", što ide u prilog apelantičinom zahtjevu. Apelantica također navodi da je ona, putem ovlaštenog servisa, nakon donošenja drugostupanjske presude, uvela individualno etažno grijanje koje koristi od 2014. godine, a da joj je Vrhovni sud osporenom odlukom "osporio to pravo", čime joj "uskraćuje pravo da kao suvlasnica koristi suvlasničke dijelove plinskih uređaja".

16. Na temelju svega navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njezinu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvala, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i održi na snazi presudu Kantonalnog suda kojom je udovoljeno njezinom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je osporio apelacijske navode bez posebnog obrazloženja, odnosno pozivanjem na obrazloženje koje je dano u osporenoj presudi. Kantonalni sud je, s druge strane, naveo da se pridružuje apelantičinim prijedlozima, i to iz razloga koji su također navedeni u obrazloženju njegove presude. Općinski sud je u svom odgovoru, također, osporio navode iz apelacije i ponovio stajalište izneseno i u osporenoj odluci – da do izmjene ili donošenja odgovarajućih propisa "kojima će se

primjenjivati praksa utemeljena na Ustavu i ostalim pozitivnim propisima BiH" sud nije u mogućnosti donijeti odluku kojom bi udovoljio tužbenom zahtjevu kakav je postavila apelantica, pa je predloženo da se apelacija odbije.

18. Tuženi je u odgovoru interpretirao sudske odluke i, smatrajući da su Osnovni i Vrhovni sud pravilno primijenili relevantne propise, predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu

Član 11. Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni. Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja

Član 14. U zasnivanju obligacionih odnosa učesnici ne mogu

ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga od njih ili za drugog stvara ili iskorišćava monopolski položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, kojim se stiču materijalna ili druga preimućstva koja se ne zasnivaju na radu ili stvaraju neravnopravni odnosi u poslovanju ili narušavaju druge osnove samoupravnih društveno-ekonomskih odnosa.

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

[...] (3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili

poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora. [...] 20. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene

novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 22. Vlasnici posebnih dijelova zgrade (etažni vlasnici) imaju

nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva ili trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu.

Međusobni odnosi, prava i obveze etažnih vlasnika zgrade uređuju se zakonom.

21. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:

Članak 33. (1) Ekonomske usluge su usluge koje ispunjavaju osnovne

potrošačke potrebe na tržištu, tj. opskrbu energijom (struja, plin, energijom za grijanje) i vodom, telekomunikacijske usluge, poštanske usluge i javni prijevoz.

(2) Pružanje ekonomskih usluga od općeg interesa potrošaču u režimu je ugovornog odnosa.

22. U Zakonu o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 31/04 i 21/05) relevantne odredbe glase:

Page 26: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 26 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Član 2. Pod komunalnim djelatnostima, u smislu ovog zakona,

podrazumijeva se pružanje komunalnih usluga od interesa za fizička i pravna lica [...]

Član 3. Komunalne djelatnosti individualne komunalne potrošnje u

smislu ovog zakona su: [...] 4. Snabdijevanje toplotnom energijom; [...]

Član 4. [...] Podzakonskim aktima bliže će se regulisati obavljanje

pojedinih komunalnih djelatnosti.

Član 17. stav 3. Korisnik ne može otkazati korištenje komunalne usluge ako

to tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju, odnosno ako bi se time ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika, te ako bi se time negativno uticalo na okoliš.

Član 18. Prava i obaveze između davaoca i korisnika komunalnih

usluga regulisaće se ugovorom, u skladu sa ovim zakonom i posebnim propisima iz člana 4. stav 2. ovog zakona.

23. U Zakonu o ministarstvima Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 16/99 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 27. Do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa,

ministarstva Kantona, Inspektorat Kantona, pravosudni i drugi organi Kantona i stručne službe, primjenjivat će važeće zakone, propise Skupštine grada Sarajeva i propise općina sa područja Kantona.

24. U Odluci o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službene novine Grada Sarajeva" br. 29/82, 8/89, 13/90 i 14/91) relevantne odredbe glase:

Član 34. Korisnik, odnosno neposredni korisnik može privremeno,

u cijelosti ili djelimično, odustati od ugovorene obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti (požar, eksplozija i sl.) na svom postrojenju za korišćenje toplotne energije. [...]

VI. Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. prosinca 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 18. ožujka 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. travnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog

kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom i imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na imovinu

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) pravo na imovinu. 31. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje

svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Apelantičin tužbeni zahtjev se odnosio na isključenje stana u njezinom vlasništvu iz sustava grijanja sa zajedničke mreže tuženog i priključenje na individualni sustav etažnog grijanja. Nesumnjivo je dakle da se radi o apelantičinoj "imovini" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i da osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u njezino pravo na mirno uživanje te imovine.

33. Ustavni sud kontinuirano ukazuje da članak 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila: prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišenje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stavka dopušta državama članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom. Međutim, ta tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti s obzirom na opća načela utvrđena u prvom pravilu (vidi Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61.).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ponavlja da je apelantičin tužbeni zahtjev da se isključi s centralnog sustava zagrijavanja tuženog odbijen zato što su sudovi zaključili, između ostalog, da apelantica nije dokazala da se time neće ugroziti kvaliteta i standard grijanja ostalih stanara. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud će ispitati miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine u smislu općeg pravila iz prve rečenice prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

35. Da bi miješanje u nečije pravo na mirno uživanje imovine bilo opravdano, ono mora biti ne samo "zakonito" na način na koji to propisuje Europska konvencija, već mora služiti legitimnom cilju u javnom interesu i, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se

Page 27: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 27

ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49. i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. kolovoza 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68.).

36. U svezi s prvim pitanjem koje mora ispitati, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo kontrolirati korištenje imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva kako postojanje tako i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Europski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, točka 58.). Tek kada je ovaj zahtjev u cijelosti ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

37. U konkretnom slučaju nesumnjivo je da propisi koji su primijenjeni u donošenju osporenih odluka ispunjavaju formalno-pravne zahtjeve "zakonitosti" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju: javno su objavljeni, dostupni su i njihove odredbe su jasne i precizne. Međutim, ovo samo, kako je rečeno, nije dovoljno za zaključak da je miješanje "zakonito" budući da ostaje pitanje poštuju li se ti propisi.

38. U svezi s tim pitanjem, Ustavni sud ponavlja da je apelantica tužbom tražila da sud utvrdi "da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja na temelju koga je tuženi pružao usluge grijanja u [apelantičinom] stanu [...] i dozvoli joj da se priključi na individualni sustav etažnog zagrijavanja svog stana". Ovaj tužbeni zahtjev je Vrhovni sud u konačnici odbio iz razloga koji su već ranije navedeni, pa ih nema potrebe ponavljati (vidi točku 12. ove odluke).

39. U svezi s razlozima koji su dani u osporenim odlukama, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2006. godine propisano da grijanje spada u skupinu "ekonomskih usluga od općeg interesa", te da su takve usluge "u režimu ugovornog odnosa". To dalje znači da se na ugovaranje takvih usluga primjenjuju relevantne odredbe ZOO, ali i drugih odgovarajućih propisa kojima se bliže uređuje određena oblast. Ustavni sud ovdje neće ulaziti u pitanje pravne prirode ugovora koji korisnici zaključuju s tuženim kao isporučiteljem toplinske energije, ali primjećuje da ZOO ne sadrži bilo kakvu odredbu koja bi isključila mogućnost da bilo koji ugovor može biti raskinut pod uvjetima predviđenim tim ili odgovarajućim drugim zakonom. U konkretnom slučaju, relevantni Zakon o komunalnim djelatnostima je eksplicitno propisao mogućnost korisnika usluge da tu uslugu otkaže pod uvjetima iz članka 17. stavak 3. ovog zakona, i to: 1) da postoje tehničke mogućnosti i 2) da se ne ugrozi kvaliteta korištenja i standard drugih korisnika ili da se time ne bi negativno utjecalo na okoliš. Također, ovaj zakon propisuje u članku 4. stavak 2. da će se podzakonskim aktima bliže regulirati obavljanje pojedinih komunalnih djelatnosti.

40. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje uvjeta iz članka 17. stavak 3. Zakona o komunalnim djelatnostima. Međutim, Ustavni sud smatra da za takvo stajalište Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje, zbog čega se ne može zaključiti da je on utemeljen na utvrđenim činjenicama u prvostupanjskom postupku. U tom

postupku, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da postoje tehničke mogućnosti izdvajanja apelantičinog stana sa sustava grijanja tuženog. Međutim, s druge strane, Općinski sud je, kao i Vrhovni, prihvatio mišljenje vještaka po kojem bi došlo do pothlađivanja drugih stanova i smanjenja kvalitete grijanja u okolnim stanovima. Pri tome su ovi sudovi u obrazloženjima potpuno zanemarili svjedočenja saslušanih svjedoka, od kojih je jedna svjedokinja navela da je tuženi isključio sa svoje mreže jednog korisnika u istoj zgradi zbog toga što nije uredno plaćao naknadu za grijanje od 40% (koja se plaća u slučaju privremenog isključenja sa sustava grijanja, a stan se ne zagrijava). Sudovi su također zanemarili i to da je vještak ovakvo mišljenje iznio pod uvjetom da apelantica ne nastavi grijati svoj stan, zanemarujući činjenicu da je apelantica tražila raskid ugovora zato što je smatrala da joj tuženi ne isporučuje dovoljno toplinske energije. Imajući ovo u vidu, ostaje nejasno na temelju čega je Općinski, a zatim i Vrhovni sud, prihvatio zaključak vještaka o mogućem pothlađivanju okolnih stanova u situaciji kada apelantica nije tražila isključenje s grijanja općenito, već raskid ugovora s tuženim s ciljem da uvede etažno grijanje putem plinskog sustava koji je instaliran u zgradi u kojoj se nalazi njezin stan, i to u situaciji kada tuženi, po vlastitom nahođenju i bez ispitivanja posljedica po ostale stanove, isključi nekog korisnika zbog neplaćanja. Mogućnost da tuženi tako postupa ukazuje na eventualnu nejednakopravnost ugovornih strana koja je zabranjena člankom 10. ZOO, o čemu se sudovi nisu izjašnjavali iako je nesumnjivo da su na ove ugovorne odnose primjenjiva opća načela ZOO, na šta eksplicitno upućuje Zakon o potrošačima.

41. Ustavni sud, također, ukazuje da je Odluka o opštim uslovima donesena 1982. godine. U toj odluci ne postoji mogućnost trajnog isključenja korisnika sa sustava centralnog grijanja tužene, već isključenje može biti samo privremeno dok traju "izvanredne okolnosti" navedene u članku 34. Odluke, nakon čega je korisnik "obvezan nastaviti s preuzimanjem ugovorene količine toplinske energije". Dakle, u konkretnom slučaju je na obligacijsko-pravni odnos apelantice i tuženog primijenjen podzakonski akt koji je donesen u uvjetima koji su politički, društveno i pravno bili potpuno drugačiji od današnjih i u kojima se prvenstveno štitila tadašnja društvena imovina, a primijenjen je bez vođenja računa o postojanju slobodnog tržišta i obveznosti zaštite prava na imovinu u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Naime, članak IV. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje "punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine", čime je uvedeno načelo slobodnog tržišta, karakteristično za države liberalne demokracije. Dalje, Europska konvencija je dio ustavno-pravnog sustava Bosne i Hercegovine i na temelju članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine primjenjuje se izravno i nadređena je svim drugim zakonima. Ovo znači da je zaštita ljudskih prava, uključujući i pravo na imovinu, u njihovom punom opsegu i sadržaju, visoko na ljestvici ustavno-pravne zaštite. Tu zaštitu moraju pružiti, na temelju članka II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, "svi sudovi, ustanove, organi vlasti [...]", što praktično znači da se o zaštiti ljudskih prava, pa dakle i prava na imovinu, mora voditi računa uvijek kada javna vlast vrši svoje ovlasti bilo donošenjem propisa bilo njihovom primjenom. Ovo ne mijenja ni činjenica da je Zakonom o ministarstvima propisano da će se "do donošenja odgovarajućih zakona i propisa" primjenjivati važeći zakoni i propisi budući da se oni mogu primjenjivati samo u mjeri i na način na koji se ne krše obveze iz Ustava Bosne i Hercegovine, što je zahtjev načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, ni navodi Općinskog suda da propisi još nisu doneseni ili harmonizirani ne mogu biti na štetu prava pojedinaca na imovinu ili bilo kojeg drugog ustavnog odnosno ljudskog prava.

Page 28: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 28 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra proizvoljnim način na koji su primijenjeni relevantni propisi, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo "zakonito" na način na koji to zahtijeva članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

42. S obzirom na navedeni zaključak, ostali aspekti članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati, već zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

43. S obzirom na zaključak u odnosu na pravo na imovinu Ustavni sud, također, smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev za raskid ugovora o isporuci toplinske energije s tuženim, primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo "zakonito" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, v. r.

Уставни суд Босне и Херцеговине у Великом вијећу, у

предмету број АП 1820/15, рјешавајући апелацију Еме Хоџић, на основу члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 57 став (2) тачка б) и члана 59 ст. (1) и (2) Правила Уставног суда Босне и Херцеговине – пречишћени текст ("Службени гласник БиХ" број 94/14), у саставу:

Мирсад Ћеман, предсједник Мато Тадић, потпредсједник Златко М. Кнежевић, потпредсједник Валерија Галић, судија Миодраг Симовић, судија Сеада Палаврић, судија на сједници одржаној 20. децембра 2017. године донио

је

ОДЛУКУ О ДОПУСТИВОСТИ И МЕРИТУМУ Усваја се апелације Еме Хоџић. Утврђује се повреда права на имовину из члана II/3к)

Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију за заштиту људских права и основних слобода.

Укида се Пресуда Врховног суда Федерације Босне и Херцеговине број 65 0 П 209001 13 Рев од 30. децембра 2014. године.

Предмет се враћа Врховном суду Федерације Босне и Херцеговине који је дужан да по хитном поступку донесе нову одлуку у складу са чланом II/3к) Устава Босне и Херцеговине и чланом 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију за заштиту људских права и основних слобода.

Налаже се Врховном суду Федерације Босне и Херцеговине да, у складу са чланом 72 став (5) Правила Уставног суда Босне и Херцеговине, у року од 90 дана од дана достављања ове одлуке обавијести Уставни суд Босне и

Херцеговине о предузетим мјерама с циљем извршења ове одлуке.

Одлуку објавити у "Службеном гласнику Босне и Херцеговине", "Службеним новинама Федерације Босне и Херцеговине", "Службеном гласнику Републике Српске" и у "Службеном гласнику Дистрикта Брчко Босне и Херцеговине".

ОБРАЗЛОЖЕЊЕ I. Увод

1. Ема Хоџић (у даљњем тексту: апеланткиња) из Сарајева, коју заступа Армин Мушија, адвокат из Сарајева, поднијела је 16. априла 2015. године апелацију Уставном суду Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Уставни суд) против Пресуде Врховног суда Федерације БиХ (у даљњем тексту: Врховни суд) број 65 0 П 209001 13 Рев од 30. децембра 2014. године и Пресуде Општинског суда у Сарајеву (у даљњем тексту: Општински суд) број 65 0 П 209001 11 П од 25. јуна 2012. године.

II. Поступак пред Уставним судом

2. На основу члана 23 ст. (2) и (3) Правила Уставног суда, од Врховног и Општинског суда, те од КЈКП "Топлане Сарајево" д.о.о. Сарајево као учесника у поступку (у даљњем тексту: тужени) затражено је 19. јула 2017. године да доставе одговоре на апелацију. Накнадно, 1. новембра 2017. године, затражен је одговор на апелацију и од Кантоналног суда у Горажду (у даљњем тексту: Кантонални суд).

3. Врховни суд је доставио одговор 25. јула, Кантонални суд 2. новембра, Општински суд 24. августа, а тужени 24. јула 2017. године.

III. Чињенично стање

4. Чињенице предмета које произлазе из апеланткињиних навода и докумената предочених Уставном суду могу да се сумирају на сљедећи начин.

5. Пресудом Општинског суда број 65 0 П 209001 11 П од 25. јуна 2012. године одбијен је апеланткињин тужбени захтјев којим је тражила да суд утврди "да су се стекли услови за раскид уговора о пружању услуге централног гријања које је тужени пружао" у стану на којем је апеланткиња власница, те да је "тужени дужан искључити [апеланткињу] са заједничког система гријања и дозволити јој да се прикључи на индивидуални систем етажног загријавања свог стана" користећи постојећу услугу "Сарајевогаса". У образложењу је Општински суд навео да је апеланткиња прије покретања парничног поступка водила ванпарнични поступак пред истим судом број 65 0 В 083927 09 В ради утврђења да постоје технички услови за увођење индивидуалног етажног гасног гријања. У току тог поступка за обезбјеђење доказа спроведено је вјештачење, па је вјештак, између осталог, утврдио да је у згради у којој се налази апеланткињин стан "изведена и гасна инсталација" и да од 1996. године апеланткиња има статус евидентираног потрошача гаса, да је апеланткиња замијенила уграђени гасни апарат новим који омогућава и гријање стамбеног простора, те да постоји техничка могућност прикључења на гасни апарат и одвајања од заједничке мреже туженог. Даље је Општински суд навео да је из проведених доказа несумњиво утврђено да је апеланткиња власница стана у питању и да користи топлотну енергију коју испоручује тужени, да се обраћала туженом са захтјевом за искључење с колективног загријавања и да му је доставила наведени налаз вјештака, али да је тужени овај њен захтјев одбио. Даље, увиђајем на лицу мјеста, суд је, између осталог, утврдио да се "између два стана испред улазних врата налазе у затвореном ормарићу заједничке цијеви за снабдијевање

Page 29: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 29

топлотном енергијом које се даље одвајају на улаз у станове, те да је свака цијев од стране извођача обезбијеђена посебним затварачем тако да се испред стана може прекинути довод топлотне енергије за сваки стан појединачно". Суд је такође саслушао и свједоке, који су такође власници станова у истој згради као и апеланткиња, који су изјавили да се не противе апеланткињином искључењу. Један свједок је изјавио да не зна како би то утицало на гријање у његовом стану јер није стручан да то процијени, док је друга свједокиња изјавила да "сматра да не би било разлике уколико би [апеланткиња] након тога гријала читав стан другим енергентом", као и да је тужени једног корисника искључио с мреже "због неплаћања рачуна уз доставу рачуна за уплату 40% на име накнаде за гријање".

6. На основу изведених доказа, а нарочито налаза сталног судског вјештака који је извршио увиђај и дао мишљење током парничног поступка, Општински суд је закључио да је апеланткињин тужбени захтјев неоснован. Општински суд је, између осталог, у образложењу навео да је тврђено да се у апеланткињином стану "може извршити искључење довода топлоте у стан, без да се у физичком смислу ремети дистрибуција топлоте осталим станарима". Међутим, суд је истовремено закључио и да би искључење апеланткињиног стана са система централног гријања имало за посљедицу потхлађивање околних станова и да би се апеланткиња "загријавала са 1565 W околних станова, без партиципације трошкова за добијену енергију". Даље је Општински суд навео и да је вјештак указао да апеланткиња није прибавила одобрење од дистрибутера гаса за промјену намјене коришћења унутрашње гасне инсталације, те да би се "искључењем са система централног гријања у условима када се нису стекли услови за етажно гријање гасом, тј. ако није прибављена енергетска сагласност, промијенили амбијентални пројектни услови у околним становима и угрозио стандард других корисника, осим уколико би корисник искљученог стана гријао на исти начин и на исту температуру као што то чини [тужени]".

7. Општински суд је такође навео да је чланом 34 Одлуке о општим условима за производњу, испоруку и коришћење топлотне енергије (у даљњем тексту: Одлука о општим условима) прописано да корисник може "привремено, у цијелости или дјелимично, одустати од уговорене обавезе преузимања топлотне енергије због ванредних околности". На основу тога, Општински суд је закључио да се наведеном одлуком не предвиђа могућност трајног прекида испоруке топлотне енергије. Општински суд је такође утврдио да се апеланткиња "може на једноставан начин искључити са заједничке мреже [туженог], али да је према важећим прописима туженог дужна и даље плаћати партиципацију (40 посто цијене загријавања) која се односи на закуп капацитета, његово функционално одржавање и индиректно минимално загријавање, губитак топлоте у инсталацијама гријања објекта, као и повећане трошкове с циљем обезбјеђивања квалитетног загријавања станова који нису искључени".

8. Општински суд је такође закључио да: "Важећи законски акти који регулишу испоруку топлотне енергије до доношења прописа у којима ће се примјењивати пракса заснована на Уставу и осталим позитивним прописима БиХ, и то усклађивањем или доношењем Закона о испоруци топлотне енергије [...], не пружају могућност суду за доношење одлуке којом би са сигурношћу цијенило основаним да [апеланткиња], у случају искључења с централног гријања, није у обавези плаћати било какав износ на име трошкова централног гријања (без утврђеног стања у дијелу да ли се и с колико цијеви за топлотну енергију

посредно загријава стан [апеланткиње] у случају искључења с мреже, да ли се крше права осталих станара који су откупили стан у згради с централним гријањем уколико одређени број одустаје од таквог начина загријавања, да ли и колико корисник мора загријавати свој стан да не би угрозио топлински стандард осталих станара и сл.)." Општински суд је такође указао да је тужени, и прије покретања овог поступка, "цијенио основаним [апеланткињино] право на искључење уз обавезу накнаде паушала јер је исто технички изводљиво". С обзиром на то, Општински суд је закључио да апеланткиња "нема правни интерес за доношење одлуке у дијелу доношења утврђујуће одлуке којом би се само утврдило њено право да се по својој вољи искључи са заједничког система гријања с обзиром на то да иста потражује и утврђење чињенице да су се стекли услови за раскид уговора о пружању услуге централног гријања без икаквих даљих обавеза према туженом".

9. О жалби против првостепене пресуде одлучивао је Кантонални суд у Горажду (у даљњем тексту: Кантонални суд) којем је делегирана надлежност за одлучивање у конкретном случају. Кантонални суд је Пресудом број 05 0 П 000410 12 Гж од 23. новембра 2012. године уважио апеланткињину жалбу и преиначио првостепену пресуду тако што је у цијелости усвојио апеланткињин тужбени захтјев. У образложењу своје одлуке, Кантонални суд је навео да је првостепени суд прихватио налаз вјештака у којем је наведено да постоји техничка могућност прикључења на гасни апарат и одвајања са заједничке мреже туженог, без угрожавања осталих корисника и у току гријне сезоне, да постоји техничка могућност прикључења на гасни апарат, као и да се искључењу са заједничког система туженог не противе остали станари који станују у истој згради. Међутим, из тако утврђеног чињеничног стања првостепени суд је извео закључак да се апеланткиња може "на једноставан начин искључити са заједничке мреже [туженог]", али да је "од таквог закључка очито одустао када се упустио у рјешавање евентуалне обавезе [апеланткиње] да након искључења са система централног гријања на лични захтјев и даље плаћа 40% важеће цијене гријања". Стога је Кантонални суд заузео став да су овакви закључци првостепеног суда контрадикторни и нејасни и да су супротни члану 17 став 3 Закона о комуналним дјелатностима Кантона Сарајево (у даљњем тексту: Закон о комуналним дјелатностима) којим се прописује право корисника да откаже комуналну услугу под прописаним условима. Кантонални суд је даље навео да се првостепени суд упустио у питање евентуалне обавезе плаћања партиципације иако оно није ни било предмет тужбеног захтјева зато што такав захтјев тужитељица није ни поставила, нити је тужени то истицао као захтјев, већ да је то само био "навод туженог као посљедица искључења с централног гријања".

10. Кантонални суд је даље навео да је апеланткиња доказала "оно што је требала да докаже", а то је да постоји техничка могућност искључења са заједничке мреже туженог и прикључења на гасни апарат, и то без угрожавања квалитета коришћења и стандарда других корисника централног гријања. Ове посљедње чињенице, како је даље образложено, ако је и истицао, морао је доказати тужени, те да је "непостојање те чињенице апеланткиња дијелом и доказала саслушањем свједока, станара зграде у којој има стан". Кантонални суд је такође навео да коришћење стана од стране апеланткиње подразумијева и загријавање, а како се њен захтјев заснивао на недовољном загријавању, онда се "подразумијева да би у будућности [апеланткиња] свој стан енергетски и више загријавала него што то чини тужени".

Page 30: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 30 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Суд је такође навео да апеланткиња има право на сопствену одлуку како ће се гријати, а да тужени "не може и нема право и овлашћење да силом намеће другом његове услуге гријања јер је то у овом случају његова законска обавеза, а коришћење услуге испоруке топлотне енергије није законска обавеза [апеланткиње], већ њено право, а не временски неограничена обавеза, чији престанак зависи искључиво од [апеланткиње]". Кантонални суд је такође оцијенио да су наводи туженог да је апеланткиња куповином стана пристала на опште услове из уговора о пружању топлотне енергије неосновани и да "немају упориште ни у једној законској одредби", те да је и "институт посредног гријања" на који се тужени позвао, а првостепени суд "широко образложио", правно неодржив и неоснован. Кантонални суд је у вези с тим навео да власник стана има право избора на који начин ће загријавати свој стан и на коју температуру и то не ствара било какве његове обавезе према другим власницима станова и корисницима.

11. Кантонални суд је даље навео да сматра да су одредбе Одлуке о општим условима "које регулишу прекид и ограничења испоруке и обавезу плаћања гријања и након искључења са система централног гријања", у којима је првостепени суд нашао основ за одбијање тужбеног захтјева, супротне "прије свега Уставу ФБиХ који подржава индивидуалне слободе и развој слободног тржишта", као и одредбама Закона о власничко-правним односима које регулишу етажно власништво. Коначно, Кантонални суд је закључио да је првостепени суд, донијевши оспорену одлуку, занемарио слободу уређивања уговорних односа из члана 10 Закона о облигационим односима (у даљњем тексту: ЗОО) и поштовање дисциплине у испуњавању уговора из члана 7 ЗОО, "које представљају основне принципе облигационог права", као и одредбе Закона о комуналним дјелатностима, Закона о власничко-правним односима и Закона о потрошачима.

12. Врховни суд је оспореном Пресудом број 65 0 П 209001 13 Рев од 30. децембра 2014. године усвојио ревизију туженог и преиначио другостепену пресуду тако што је одбио апеланткињину жалбу и потврдио првостепену пресуду. Врховни суд је, потврђујући у цијелости ставове првостепеног суда, навео и то да се у конкретном случају ради о тзв. адхезионом уговору, односно уговору "по приступу" из члана 142 ЗОО, па је закључио да је другостепени суд извео погрешан закључак о неоснованости навода туженог у вези с тим и да је погрешно примијенио материјално право. Врховни суд је навео да је то правно одлучна чињеница, па иако је дошло до промјене у власништву стана и до стицања права власништва на страни апеланткиње, "та правна промјена није довела до престанка адхезионог уговора, нити његовог раскида". Стога, општи услови из уговора, који су засновани на Одлуци о општим условима, према ставу Врховног суда, обавезују уговорну страну на основу члана 142 ст. 1 и 3 ЗОО "јер у адхезионим уговорима понуђача веже склапање уговора уз прихватање свих услова садржаних у формулару и не пристаје ни на какву промјену". Осим тога, Врховни суд је навео и да је погрешан закључак Кантоналног суда о томе да апеланткиња није морала доказивати да би се њеним искључивањем с мреже туженог угрозио квалитет коришћења и стандард других корисника јер то управо захтијева одредба члана 17 став 3 Закона о комуналним дјелатностима који је у овом случају lex specialis, односно да закон не претпоставља постојање тих чињеница.

IV. Апелација а) Наводи из апелације

13. Апеланткиња сматра да јој је оспореним пресудама прекршено право на дом и право на имовину из члана II/3ф) и к) Устава Босне и Херцеговине, односно члана 8 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљњем тексту: Европска конвенција) и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију. У образложењу ових навода, апеланткиња истиче да ова гарантована права подразумијевају да се власничким правима располаже у њиховом "пуном садржају" на начин на који то предвиђају релевантни закони. У вези с тим позвала се на праксу Уставног суда из Одлуке број АП 1874/05 у којој је речено да: "Без обзира што је стечено од државе, право приватног власништва представља основни и најјачи елемент права на мирно уживање имовине", а то подразумијева, заједно с правом на дом, апеланткињино право да "обавља све своје животне потребе у свом дому", за које "мора имати услове који одговарају здравственим способностима [апеланткиње], те да користи имовину на начин на који она жели [...] у складу с позитивноправним прописима". Апеланткиња сматра да наметање да јој тужени пружа услугу гријања представља мијешање у право на мирно уживање њене имовине и дома, те да јој се не дозвољава да "сама, аутономно, себи уведе гријање у свом власничком стану и у свом дому на начин на који она жели, а у оквиру опција које се нуде на слободном тржишту (плин, струја, градско гријање...), већ јој једно јавно предузеће намеће ту одлуку у смислу да мора узети искључиво њихово гријање".

14. Даље, позивајући се на релевантну праксу Европског суда за људска права (у даљњем тексту: Европски суд) и Уставног суда, апеланткиња наводи да оспорене пресуде не испуњавају услов пропорционалности, нити имају легитиман циљ. Принцип законитости је прекршен, како даље наводи, зато што Врховни суд погрешно тумачи да постоје уговори у правном систему који се не могу раскинути, "што би могло постојати под условом да закон пропише монопол пружања одређене услуге и законску обавезу прихватања пружања такве услуге. У том би се случају одступило од принципа слободног тржишта и слободне конкуренције". То даље значи, како апеланткиња истиче, да "адхезиони уговор не постоји за вијеке вјекова, већ само док код тужитељице постоји вољни елемент да адхезиони уговор, од тренутка када је [апеланткиња] постала етажни власник стана и сувласник заједничких просторија и уређаја, одржи на снази. Свако супротно размишљање с циљем подупирања идеје монополизације пружања услуга противно је филозофији приватног власништва (члан 22 Закона о власничко-правним односима), филозофији облигационог права (чл. 10, 11 и 14 [ЗОО]), те слободи пружања услуга и развоја слободног тржишта".

15. Апеланткиња, такође, указује на контрадикторност два закона која су на снази у Кантону Сарајево: Закона о комуналним дјелатностима (који прописује да грађанин може отказати сваку комуналну услугу под условима који су већ раније наведени) и "члана 27 Закона о министарствима Кантона Сарајево (који у прописује да непосредни корисник може само привремено, у цијелости или дјелимично одустати од уговорне обавезе преузимања топлотне енергије због ванредних околности)". Апеланткиња наводи да је очигледно да "један закон дозвољава, а други забрањује слободу уговарања с различитим пружаоцима услуге гријања", те да то доводи до правне несигурности, због чега је "рјешење једино могуће постићи принципом дерогације старијег закона на основу постулата lex posteriori derogat legi priori", што иде у прилог апеланткињином захтјеву.

Page 31: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 31

Апеланткиња такође наводи да је она, путем овлашћеног сервиса, након доношења другостепене пресуде, увела индивидуално етажно гријање које користи од 2014. године, а да јој је Врховни суд оспореном одлуком "оспорио то право", чиме јој "ускраћује право да као сувласница користи сувласничке дијелове плинских уређаја".

16. На основу свега наведеног, апеланткиња је предложила да Уставни суд усвоји њену апелацију, утврди повреде права на која се позвала, укине оспорену пресуду Врховног суда и одржи на снази пресуду Кантоналног суда којом је удовољено њеном тужбеном захтјеву.

б) Одговори на апелацију

17. Врховни суд је оспорио апелационе наводе без посебног образложења, односно позивањем на образложење које је дато у оспореној пресуди. Кантонални суд је, с друге стране, навео да се придружује апеланткињиним приједлозима, и то из разлога који су такође наведени у образложењу његове пресуде. Општински суд је у свом одговору, такође, оспорио наводе из апелације и поновио став изнесен и у оспореној одлуци – да до измјене или доношења одговарајућих прописа "којима ће се примјењивати пракса заснована на Уставу и осталим позитивним прописима БиХ" суд није у могућности донијети одлуку којом би удовољио тужбеном захтјеву какав је поставила апеланткиња, па је предложено да се апелација одбије.

18. Тужени је у одговору интерпретирао судске одлуке и, сматрајући да су Основни и Врховни суд правилно примијенили релевантне прописе, предложио да Уставни суд одбије апелацију.

V. Релевантни прописи

19. У Закону о облигационим односима ("Службени лист СФРЈ" бр. 29/78, 39/85, 45/89 и 57/89, "Службени лист РБиХ" бр. 2/92, 13/93 и 13/94 и "Службене новине ФБиХ" бр. 29/03 и 42/11) релевантне одредбе гласе:

Слобода уређивања облигационих односа Члан 10.

Учесници у промету слободно уређују облигационе односе, а не могу их уређивати супротно Уставу Републике Босне и Херцеговине, принудним прописима те моралу друштва.

Равноправност учесника у облигационом односу Члан 11.

Учесници у облигационом односу су равноправни. Забрана стварања и искоришћавања монополског

положаја Члан 14.

У заснивању облигационих односа учесници не могу установљавати права и обавезе којима се за било кога од њих или за другог ствара или искоришћава монополски положај на јединственом југословенском тржишту, којим се стичу материјална или друга преимућства која се не заснивају на раду или стварају неравноправни односи у пословању или нарушавају друге основе самоуправних друштвено-економских односа.

Обавезност Члан 142.

(1) Општи услови одређени од стране једног уговарача, било да су садржани у формалном уговору, било да се на њих уговор позива, допуњују посебне погодбе утврђене међу уговарачима у истом уговору, и по правилу обавезују као и ове.

[...]

(3) Општи услови обавезују уговорну страну ако су јој били познати или морали бити познати у часу закључења уговора.

[...] 20. У Закону о власничко-правним односима

("Службене новине ФБиХ" бр. 6/98 и 29/03) релевантне одредбе гласе:

Члан 22. Власници посебних дијелова зграде (етажни власници)

имају недјељиво заједничко право власништва на заједничким дијеловима зграде који служе њиховим посебним дијеловима и недјељиво заједничко право власништва или трајног кориштења на земљишту под зградом и земљишту које служи за њену редовну употребу.

Међусобни односи, права и обавезе етажних власника зграде уређују се законом.

21. У Закону о заштити потрошача у Босни и Херцеговини ("Службени гласник БиХ" бр. 25/06 и 88/15) релевантне одредбе гласе:

Члан 33. (1) Економске услуге су услуге које испуњавају основне

потребе потрошача на тржишту, тј. испоруку енергије (струја, гас, за гријање) и воде, телекомуникационе услуге, поштанске услуге и јавни превоз.

(2) Пружање економских услуга од општег интереса потрошачу је у режиму уговорног односа.

22. У Закону о комуналним дјелатностима ("Службене новине Кантона Сарајево" бр. 31/04 и 21/05) релевантне одредбе гласе:

Члан 2. Под комуналним дјелатностима, у смислу овог закона,

подразумијева се пружање комуналних услуга од интереса за физичка и правна лица [...]

Члан 3. Комуналне дјелатности индивидуалне комуналне

потрошње у смислу овог закона су: [...] 4. Снабдијевање топлотном енергијом; [...]

Члан 4. [...] Подзаконским актима ближе ће се регулисати

обављање појединих комуналних дјелатности.

Члан 17. став 3. Корисник не може отказати кориштење комуналне

услуге ако то техничке могућности не дозвољавају, односно ако би се тиме угрозио квалитет кориштења и стандард других корисника, те ако би се тиме негативно утицало на околиш.

Члан 18. Права и обавезе између даваоца и корисника

комуналних услуга регулисаће се уговором, у складу са овим законом и посебним прописима из члана 4. став 2. овог закона.

23. У Закону о министарствима Кантона Сарајево ("Службене новине Кантона Сарајево" број 16/99 – пречишћени текст) релевантне одредбе гласе:

Члан 27. До доношења одговарајућих закона и других прописа,

министарства Кантона, Инспекторат Кантона, правосудни и други органи Кантона и стручне службе, примјењиват ће важеће законе, прописе Скупштине града Сарајева и прописе опћина са подручја Кантона.

Page 32: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 32 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

24. У Одлуци о општим условима за производњу, испоруку и коришћење топлотне енергије ("Службене новине Града Сарајева" бр. 29/82, 8/89, 13/90 и 14/91) релевантне одредбе гласе:

Члан 34. Корисник, односно непосредни корисник може

привремено, у цијелости или дјелимично, одустати од уговорене обавезе преузимања топлотне енергије због ванредних околности (пожар, експлозија и сл.) на свом постројењу за коришћење топлотне енергије. [...]

VI. Допустивост

25. У складу са чланом VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, Уставни суд, такође, има апелациону надлежност у питањима која су садржана у овом уставу када она постану предмет спора због пресуде било којег суда у Босни и Херцеговини.

26. У складу са чланом 18 став (1) Правила Уставног суда, Уставни суд може да разматра апелацију само ако су против пресуде, односно одлуке која се њом побија, исцрпљени сви дјелотворни правни лијекови могући према закону и ако се поднесе у року од 60 дана од дана када је подносилац апелације примио одлуку о посљедњем дјелотворном правном лијеку који је користио.

27. У конкретном случају, предмет оспоравања апелацијом је Пресуда Врховног суда број 65 0 П 209001 13 Рев од 30. децембра 2014. године, против које нема других дјелотворних правних лијекова могућих према закону. Затим, оспорену пресуду апеланткиња је примила 18. марта 2015. године, а апелација је поднесена 16. априла 2015. године, тј. у року од 60 дана, како је прописано чланом 18 став (1) Правила Уставног суда. Коначно, апелација испуњава и услове из члана 18 ст. (3) и (4) Правила Уставног суда јер не постоји неки формални разлог због којег не би била допустива, нити је очигледно (prima facie) неоснована.

28. Имајући у виду одредбе члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 18 ст. (1), (3) и (4) Правила Уставног суда, Уставни суд је утврдио да апелација испуњава услове у погледу допустивости.

VII. Меритум

29. Апеланткиња сматра да јој је оспореним пресудама прекршено право на дом и имовину из члана II/3ф) и к) Устава Босне и Херцеговине, односно члана 8 Европске конвенције и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

Право на имовину

30. Члан II/3 Устава Босне и Херцеговине у релевантном дијелу гласи:

Сва лица на територији Босне и Херцеговине уживају људска права и основне слободе из става 2 овог члана, а она обухватају:

к) право на имовину. 31. Члан 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију

гласи: Свако физичко или правно лице има право на мирно

уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим принципима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не умањују право државе да примјењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу с општим интересом, или да би обезбиједила плаћање пореза или других доприноса или казни.

32. Апеланткињин тужбени захтјев се односио на искључење стана у њеном власништву из система гријања са заједничке мреже туженог и прикључење на индивидуални систем етажног гријања. Несумњиво је дакле да се ради о апеланткињиној "имовини" у смислу члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију и да оспорене одлуке судова представљају мијешање у њено право на мирно уживање те имовине.

33. Уставни суд континуирано указује да члан 1 Протокола број 1 садржи три различита правила: прво правило, утврђено у првој реченици првог става, генералне је природе и њиме се одређује принцип мирног уживања имовине; друго правило, садржано у другој реченици првог става, обухвата лишење имовине и чини га подложним одређеним условима; треће правило из другог става допушта државама чланицама, између осталог, контролисање коришћења имовине у складу с општим интересом. Међутим, та три правила нису различита у смислу да нису повезана. Друго и треће правило односе се на посебне случајеве мијешања у право на мирно уживање имовине, те их стога треба тумачити с обзиром на опште принципе утврђене у првом правилу (види Европски суд, Sporrong и Lönnorth против Шведске, пресуда од 23. септембра 1982. године, серија А, број 52, став 61).

34. У конкретном случају, Уставни суд понавља да је апеланткињин тужбени захтјев да се искључи с централног система загријавања туженог одбијен зато што су судови закључили, између осталог, да апеланткиња није доказала да се тиме неће угрозити квалитет и стандард гријања осталих станара. С обзиром на околности конкретног случаја, Уставни суд ће испитати мијешање у апеланткињино право на мирно уживање имовине у смислу општег правила из прве реченице првог става члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

35. Да би мијешање у нечије право на мирно уживање имовине било оправдано, оно мора да буде не само "законито" на начин на који то прописује Европска конвенција, већ мора да служи легитимном циљу у јавном интересу и да, такође, одржи разуман однос пропорционалности између употријебљених средстава и циља који се жели остварити. Мијешање у право на имовину не смије ићи даље од потребног да би се постигао легитиман циљ, а носиоци права се не смију подвргавати произвољном третману и од њих се не смије тражити да сносе превелик терет у остваривању легитимног циља (види Европски суд, Sunday Times против Уједињеног Краљевства, пресуда од 26. априла 1979. године, серија А, број 30, став 49 и Malone против Уједињеног Краљевства, пресуда од 2. августа 1984. године, серија А, број 82, ст. 67 и 68).

36. У вези с првим питањем које мора испитати, Уставни суд подсјећа на то да је, према пракси Европског суда, први и најважнији захтјев из члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију онај који тражи да мијешање јавних власти у право на имовину буде "законито". Наиме, друга реченица првог става члана 1 Протокола број 1 допушта лишавање права на имовину само "под условима предвиђеним законом", а други став члана 1 признаје државама право да контролишу коришћење имовине "доношењем закона". Принцип правне сигурности је присутан у цијелој Европској конвенцији и мора да буде испоштован без обзира на то које се од три правила из члана 1 Протокола број 1 примјењује. Овај принцип подразумијева како постојање тако и поштовање адекватно доступних и довољно прецизних домаћих закона који задовољавају основне захтјеве појма "закон" (види Европски суд, Iatridis против Грчке, пресуда од 25. марта 1999. године, Извјештаји

Page 33: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 33

о пресудама и одлукама 1999-II, тачка 58). Тек када је овај захтјев у цијелости испуњен, може се разматрати да ли постоји правична равнотежа између захтјева од општег или јавног интереса и захтјева за заштиту појединачног права на имовину.

37. У конкретном случају несумњиво је да прописи који су примијењени у доношењу оспорених одлука испуњавају формално-правне захтјеве "законитости" у смислу члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију: јавно су објављени, доступни су и њихове одредбе су јасне и прецизне. Међутим, ово само, како је речено, није довољно за закључак да је мијешање "законито" будући да остаје питање да ли се ти прописи поштују.

38. У вези с тим питањем, Уставни суд понавља да је апеланткиња тужбом тражила да суд утврди "да су се стекли услови за раскид уговора о пружању услуге централног гријања на основу кога је тужени пружао услуге гријања у [апеланткињином] стану [...] и дозволи јој да се прикључи на индивидуални систем етажног загријавања свог стана". Овај тужбени захтјев је Врховни суд у коначници одбио из разлога који су већ раније наведени, па их нема потребе понављати (види тачку 12 ове одлуке).

39. У вези с разлозима који су дати у оспореним одлукама, Уставни суд указује да је Законом о заштити потрошача из 2006. године прописано да гријање спада у групу "економских услуга од општег интереса", те да су такве услуге "у режиму уговорног односа". То даље значи да се на уговарање таквих услуга примјењују релевантне одредбе ЗОО, али и других одговарајућих прописа којима се ближе уређује одређена област. Уставни суд овдје неће улазити у питање правне природе уговора који корисници закључују с туженим као испоручиоцем топлотне енергије, али примјећује да ЗОО не садржи било какву одредбу која би искључила могућност да било који уговор може бити раскинут под условима предвиђеним тим или одговарајућим другим законом. У конкретном случају, релевантни Закон о комуналним дјелатностима је експлицитно прописао могућност корисника услуге да ту услугу откаже под условима из члана 17 став 3 овог закона, и то: 1) да постоје техничке могућности и 2) да се не угрози квалитет коришћења и стандард других корисника или да се тиме не би негативно утицало на околину. Такође, овај закон прописује у члану 4 став 2 да ће се подзаконским актима ближе регулисати обављање појединих комуналних дјелатности.

40. У конкретном случају, Врховни суд је закључио да апеланткиња није доказала постојање услова из члана 17 став 3 Закона о комуналним дјелатностима. Међутим, Уставни суд сматра да за такав став Врховни суд није дао релевантно образложење, због чега се не може закључити да је он заснован на утврђеним чињеницама у првостепеном поступку. У том поступку, Општински суд је на основу проведених доказа закључио да постоје техничке могућности издвајања апеланткињиног стана са система гријања туженог. Међутим, с друге стране, Општински суд је, као и Врховни, прихватио мишљење вјештака по којем би дошло до потхлађивања других станова и смањења квалитета гријања у околним становима. При томе су ови судови у образложењима потпуно занемарили свједочења саслушаних свједока, од којих је једна свједокиња навела да је тужени искључио са своје мреже једног корисника у истој згради због тога што није уредно плаћао накнаду за гријање од 40% (која се плаћа у случају привременог искључења са система гријања, а стан се не загријава). Судови су такође занемарили и то да је вјештак овакво мишљење изнио под условом да апеланткиња не настави гријати свој стан,

занемарујући чињеницу да је апеланткиња тражила раскид уговора зато што је сматрала да јој тужени не испоручује довољно топлотне енергије. Имајући ово у виду, остаје нејасно на основу чега је Општински, а затим и Врховни суд, прихватио закључак вјештака о могућем потхлађивању околних станова у ситуацији када апеланткиња није тражила искључење с гријања генерално, већ раскид уговора с туженим с циљем да уведе етажно гријање путем гасног система који је инсталиран у згради у којој се налази њен стан, и то у ситуацији када тужени, по сопственом нахођењу и без испитивања посљедица по остале станове, искључи неког корисника због неплаћања. Могућност да тужени тако поступа указује на евентуалну неравноправност уговорних страна која је забрањена чланом 10 ЗОО, о чему се судови нису изјашњавали иако је несумњиво да су на ове уговорне односе примјењиви општи принципи ЗОО, на шта експлицитно упућује Закон о потрошачима.

41. Уставни суд, такође, указује да је Одлука о општим условима донесена 1982. године. У тој одлуци не постоји могућност трајног искључења корисника са система централног гријања тужене, већ искључење може бити само привремено док трају "ванредне околности" наведене у члану 34 Одлуке, након чега је корисник "обавезан да настави с преузимањем уговорене количине топлотне енергије". Дакле, у конкретном случају је на облигационо-правни однос апеланткиње и туженог примијењен подзаконски акт који је донесен у условима који су политички, друштвено и правно били потпуно другачији од данашњих и у којима се првенствено штитила тадашња друштвена имовина, а примијењен је без вођења рачуна о постојању слободног тржишта и обавезности заштите права на имовину у смислу Устава Босне и Херцеговине и Европске конвенције. Наиме, члан IV Устава Босне и Херцеговине прописује "пуну слободу кретања лица, роба, услуга и капитала широм Босне и Херцеговине", чиме је уведен принцип слободног тржишта, карактеристичан за државе либералне демократије. Даље, Европска конвенција је дио уставно-правног система Босне и Херцеговине и на основу члана II/2 Устава Босне и Херцеговине примјењује се директно и надређена је свим другим законима. Ово значи да је заштита људских права, укључујући и право на имовину, у њиховом пуном обиму и садржају, високо на љествици уставно-правне заштите. Ту заштиту морају да пруже, на основу члана II/6 Устава Босне и Херцеговине, "сви судови, установе, органи власти [...]", што практично значи да се о заштити људских права, па дакле и права на имовину, мора водити рачуна увијек када јавна власт врши своја овлашћења било доношењем прописа било њиховом примјеном. Ово не мијења ни чињеница да је Законом о министарствима прописано да ће се "до доношења одговарајућих закона и прописа" примјењивати важећи закони и прописи будући да се они могу примјењивати само у мјери и на начин на који се не крше обавезе из Устава Босне и Херцеговине, што је захтјев принципа владавине права из члана I/2 Устава Босне и Херцеговине. Такође, ни наводи Општинског суда да прописи још нису донесени или хармонизовани не могу бити на штету права појединаца на имовину или било којег другог уставног односно људског права. Имајући у виду све наведено, Уставни суд сматра произвољним начин на који су примијењени релевантни прописи, због чега се не може закључити да је мијешање у апеланткињино право на имовину било "законито" на начин на који то захтијева члан 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

42. С обзиром на наведени закључак, остали аспекти члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију нису релевантни, те их Уставни суд неће разматрати, већ

Page 34: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 34 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

закључује да је у конкретном случају прекршено апеланткињино право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

43. С обзиром на закључак у односу на право на имовину Уставни суд, такође, сматра да нема потребе посебно разматрати наводе о кршењу права на дом из члана II/3ф) Устава Босне и Херцеговине и члана 8 Европске конвенције.

VIII. Закључак

44. Уставни суд закључује да је прекршено апеланткињино право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију када су судови одбили апеланткињин тужбени захтјев за раскид уговора о испоруци топлотне енергије с туженим, примјењујући произвољно релевантне прописе, због чега се не може закључити да је мијешање у апеланткињино право на имовину било "законито" у смислу члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

45. На основу члана 59 ст. (1) и (2) Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у диспозитиву ове одлуке.

46. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине, одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће.

Предсједник Уставног суда Босне и Херцеговине

Мирсад Ћеман, с. р.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1820/15, rješavajući apelaciju Eme Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvaja se apelacije Eme Hodžić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k)

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. decembra 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Ema Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 209001 11 P od 25. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, te od KJKP "Toplane Sarajevo" d.o.o. Sarajevo kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Naknadno, 1. novembra 2017. godine, zatražen je odgovor na apelaciju i od Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 25. jula, Kantonalni sud 2. novembra, Općinski sud 24. augusta, a tuženi 24. jula 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 209001 11 P od 25. juna 2012. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi "da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja koje je tuženi pružao" u stanu na kojem je apelantica vlasnica, te da je "tuženi dužan isključiti [apelanticu] sa zajedničkog sistema grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svog stana" koristeći postojeću uslugu "Sarajevogasa". U obrazloženju je Općinski sud naveo da je apelantica prije pokretanja parničnog postupka vodila vanparnični postupak pred istim sudom broj 65 0 V 083927 09 V radi utvrđenja da postoje tehnički uvjeti za uvođenje individualnog etažnog gasnog grijanja. U toku tog postupka za osiguranje dokaza provedeno je vještačenje, pa je vještak, između ostalog, utvrdio da je u zgradi u kojoj se nalazi apelanticin stan "izvedena i gasna instalacija" i da od 1996. godine apelantica ima status evidentiranog potrošača gasa, da je apelantica zamijenila ugrađeni gasni aparat novim koji omogućava i grijanje stambenog prostora, te da postoji tehnička mogućnost priključenja na gasni aparat i odvajanja od zajedničke mreže tuženog. Dalje je Općinski sud naveo da je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelantica vlasnica stana u pitanju i da koristi toplotnu energiju koju isporučuje tuženi, da se obraćala tuženom sa zahtjevom za isključenje s kolektivnog zagrijavanja i da mu je dostavila navedeni nalaz vještaka, ali da je tuženi ovaj njen zahtjev odbio. Dalje, uviđajem na licu mjesta, sud je, između ostalog, utvrdio da se "između dva stana ispred ulaznih vrata nalaze u zatvorenom ormariću zajedničke cijevi za snabdijevanje toplotnom energijom koje se dalje odvajaju na ulaz u stanove, te da je svaka cijev od strane izvođača osigurana posebnim zatvaračem tako da se ispred stana može prekinuti dovod toplotne energije za svaki stan pojedinačno". Sud je također saslušao i svjedoke, koji su također vlasnici stanova u istoj zgradi kao i apelantica, koji su izjavili da se ne protive apelanticinom isključenju. Jedan svjedok je izjavio da ne zna kako bi to utjecalo na grijanje u njegovom stanu jer nije stručan da to procijeni, dok je druga svjedokinja izjavila da "smatra da ne bi bilo razlike ukoliko bi [apelantica] nakon toga grijala čitav stan drugim energentom", kao i da je tuženi jednog korisnika isključio s

Page 35: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 35

mreže "zbog neplaćanja računa uz dostavu računa za uplatu 40% na ime naknade za grijanje".

6. Na osnovu izvedenih dokaza, a naročito nalaza stalnog sudskog vještaka koji je izvršio uviđaj i dao mišljenje tokom parničnog postupka, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Općinski sud je, između ostalog, u obrazloženju naveo da je tvrđeno da se u apelanticinom stanu "može izvršiti isključenje dovoda toplote u stan, bez da se u fizičkom smislu remeti distribucija toplote ostalim stanarima". Međutim, sud je istovremeno zaključio i da bi isključenje apelanticinog stana sa sistema centralnog grijanja imalo za posljedicu pothlađivanje okolnih stanova i da bi se apelantica "zagrijavala sa 1565 W okolnih stanova, bez participacije troškova za dobivenu energiju". Dalje je Općinski sud naveo i da je vještak ukazao da apelantica nije pribavila odobrenje od distributera gasa za promjenu namjene korištenja unutrašnje gasne instalacije, te da bi se "isključenjem sa sistema centralnog grijanja u uvjetima kada se nisu stekli uvjeti za etažno grijanje gasom, tj. ako nije pribavljena energetska saglasnost, promijenili ambijentalni projektni uvjeti u okolnim stanovima i ugrozio standard drugih korisnika, osim ukoliko bi korisnik isključenog stana grijao na isti način i na istu temperaturu kao što to čini [tuženi]".

7. Općinski sud je također naveo da je članom 34. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka o opštim uslovima) propisano da korisnik može "privremeno, u cijelosti ili djelimično, odustati od ugovorene obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti". Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da se navedenom odlukom ne predviđa mogućnost trajnog prekida isporuke toplotne energije. Općinski sud je također utvrdio da se apelantica "može na jednostavan način isključiti sa zajedničke mreže [tuženog], ali da je prema važećim propisima tuženog dužna i dalje plaćati participaciju (40 posto cijene zagrijavanja) koja se odnosi na zakup kapaciteta, njegovo funkcionalno održavanje i indirektno minimalno zagrijavanje, gubitak toplote u instalacijama grijanja objekta, kao i povećane troškove s ciljem osiguravanja kvalitetnog zagrijavanja stanova koji nisu isključeni".

8. Općinski sud je također zaključio da: "Važeći zakonski akti koji reguliraju isporuku toplotne energije do donošenja propisa u kojima će se primjenjivati praksa zasnovana na Ustavu i ostalim pozitivnim propisima BiH, i to usklađivanjem ili donošenjem Zakona o isporuci toplotne energije [...], ne pružaju mogućnost sudu za donošenje odluke kojom bi sa sigurnošću cijenilo osnovanim da [apelantica], u slučaju isključenja s centralnog grijanja, nije u obavezi plaćati bilo kakav iznos na ime troškova centralnog grijanja (bez utvrđenog stanja u dijelu da li se i s koliko cijevi za toplotnu energiju posredno zagrijava stan [apelantice] u slučaju isključenja s mreže, da li se krše prava ostalih stanara koji su otkupili stan u zgradi s centralnim grijanjem ukoliko određeni broj odustaje od takvog načina zagrijavanja, da li i koliko korisnik mora zagrijavati svoj stan da ne bi ugrozio toplinski standard ostalih stanara i sl.)." Općinski sud je također ukazao da je tuženi, i prije pokretanja ovog postupka, "cijenio osnovanim [apelanticino] pravo na isključenje uz obavezu naknade paušala jer je isto tehnički izvodljivo". S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da apelantica "nema pravni interes za donošenje odluke u dijelu donošenja utvrđujuće odluke kojom bi se samo utvrdilo njeno pravo da se po svojoj volji isključi sa zajedničkog sistema grijanja s obzirom na to da ista potražuje i utvrđenje činjenice da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja bez ikakvih daljih obaveza prema tuženom".

9. O žalbi protiv prvostepene presude odlučivao je Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud)

kojem je delegirana nadležnost za odlučivanje u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je Presudom broj 05 0 P 000410 12 Gž od 23. novembra 2012. godine uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka u kojem je navedeno da postoji tehnička mogućnost priključenja na gasni aparat i odvajanja sa zajedničke mreže tuženog, bez ugrožavanja ostalih korisnika i u toku grijne sezone, da postoji tehnička mogućnost priključenja na gasni aparat, kao i da se isključenju sa zajedničkog sistema tuženog ne protive ostali stanari koji stanuju u istoj zgradi. Međutim, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je izveo zaključak da se apelantica može "na jednostavan način isključiti sa zajedničke mreže [tuženog]", ali da je "od takvog zaključka očito odustao kada se upustio u rješavanje eventualne obaveze [apelantice] da nakon isključenja sa sistema centralnog grijanja na lični zahtjev i dalje plaća 40% važeće cijene grijanja". Stoga je Kantonalni sud zauzeo stav da su ovakvi zaključci prvostepenog suda kontradiktorni i nejasni i da su suprotni članu 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima) kojim se propisuje pravo korisnika da otkaže komunalnu uslugu pod propisanim uvjetima. Kantonalni sud je dalje naveo da se prvostepeni sud upustio u pitanje eventualne obaveze plaćanja participacije iako ono nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva zato što takav zahtjev tužiteljica nije ni postavila, niti je tuženi to isticao kao zahtjev, već da je to samo bio "navod tuženog kao posljedica isključenja s centralnog grijanja".

10. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica dokazala "ono što je trebala da dokaže", a to je da postoji tehnička mogućnost isključenja sa zajedničke mreže tuženog i priključenja na gasni aparat, i to bez ugrožavanja kvaliteta korištenja i standarda drugih korisnika centralnog grijanja. Ove posljednje činjenice, kako je dalje obrazloženo, ako je i isticao, morao je dokazati tuženi, te da je "nepostojanje te činjenice apelantica dijelom i dokazala saslušanjem svjedoka, stanara zgrade u kojoj ima stan". Kantonalni sud je također naveo da korištenje stana od strane apelantice podrazumijeva i zagrijavanje, a kako se njen zahtjev zasnivao na nedovoljnom zagrijavanju, onda se "podrazumijeva da bi u budućnosti [apelantica] svoj stan energetski i više zagrijavala nego što to čini tuženi". Sud je također naveo da apelantica ima pravo na vlastitu odluku kako će se grijati, a da tuženi "ne može i nema pravo i ovlaštenje da silom nameće drugom njegove usluge grijanja jer je to u ovom slučaju njegova zakonska obaveza, a korištenje usluge isporuke toplotne energije nije zakonska obaveza [apelantice], već njeno pravo, a ne vremenski neograničena obaveza, čiji prestanak zavisi isključivo od [apelantice]". Kantonalni sud je također ocijenio da su navodi tuženog da je apelantica kupovinom stana pristala na opće uvjete iz ugovora o pružanju toplotne energije neosnovani i da "nemaju uporište ni u jednoj zakonskoj odredbi", te da je i "institut posrednog grijanja" na koji se tuženi pozvao, a prvostepeni sud "široko obrazložio", pravno neodrživ i neosnovan. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da vlasnik stana ima pravo izbora na koji način će zagrijavati svoj stan i na koju temperaturu i to ne stvara bilo kakve njegove obaveze prema drugim vlasnicima stanova i korisnicima.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da smatra da su odredbe Odluke o opštim uslovima "koje reguliraju prekid i ograničenja isporuke i obavezu plaćanja grijanja i nakon isključenja sa sistema centralnog grijanja", u kojima je prvostepeni sud našao osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva, suprotne "prije svega Ustavu FBiH koji podržava individualne slobode i razvoj slobodnog tržišta", kao i odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje reguliraju etažno vlasništvo. Konačno, Kantonalni

Page 36: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 36 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

sud je zaključio da je prvostepeni sud, donijevši osporenu odluku, zanemario slobodu uređivanja ugovornih odnosa iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i poštovanje discipline u ispunjavanju ugovora iz člana 7. ZOO, "koje predstavljaju osnovna načela obligacionog prava", kao i odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o potrošačima.

12. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. decembra 2014. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, potvrđujući u cijelosti stavove prvostepenog suda, naveo i to da se u konkretnom slučaju radi o tzv. adhezionom ugovoru, odnosno ugovoru "po pristupu" iz člana 142. ZOO, pa je zaključio da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti navoda tuženog u vezi s tim i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da je to pravno odlučna činjenica, pa iako je došlo do promjene u vlasništvu stana i do stjecanja prava vlasništva na strani apelantice, "ta pravna promjena nije dovela do prestanka adhezionog ugovora, niti njegovog raskida". Stoga, opći uvjeti iz ugovora, koji su zasnovani na Odluci o opštim uslovima, prema stavu Vrhovnog suda, obavezuju ugovornu stranu na osnovu člana 142. st. 1. i 3. ZOO "jer u adhezionim ugovorima ponuđača veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu". Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda o tome da apelantica nije morala dokazivati da bi se njenim isključivanjem s mreže tuženog ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika jer to upravo zahtijeva odredba člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima koji je u ovom slučaju lex specialis, odnosno da zakon ne pretpostavlja postojanje tih činjenica.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelantica ističe da ova garantirana prava podrazumijevaju da se vlasničkim pravima raspolaže u njihovom "punom sadržaju" na način na koji to predviđaju relevantni zakoni. U vezi s tim pozvala se na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1874/05 u kojoj je rečeno da: "Bez obzira što je stečeno od države, pravo privatnog vlasništva predstavlja osnovni i najjači element prava na mirno uživanje imovine", a to podrazumijeva, zajedno s pravom na dom, apelanticino pravo da "obavlja sve svoje životne potrebe u svom domu", za koje "mora imati uvjete koji odgovaraju zdravstvenim sposobnostima [apelantice], te da koristi imovinu na način na koji ona želi [...] u skladu s pozitivnopravnim propisima". Apelantica smatra da nametanje da joj tuženi pruža uslugu grijanja predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje njene imovine i doma, te da joj se ne dozvoljava da "sama, autonomno, sebi uvede grijanje u svom vlasničkom stanu i u svom domu na način na koji ona želi, a u okviru opcija koje se nude na slobodnom tržištu (plin, struja, gradsko grijanje...), već joj jedno javno preduzeće nameće tu odluku u smislu da mora uzeti isključivo njihovo grijanje".

14. Dalje, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, apelantica navodi da osporene presude ne ispunjavaju uvjet proporcionalnosti, niti imaju legitiman cilj. Načelo zakonitosti je prekršeno, kako dalje navodi, zato što

Vrhovni sud pogrešno tumači da postoje ugovori u pravnom sistemu koji se ne mogu raskinuti, "što bi moglo postojati pod uslovom da zakon propiše monopol pružanja određene usluge i zakonsku obavezu prihvatanja pružanja takve usluge. U tom bi se slučaju odstupilo od principa slobodnog tržišta i slobodne konkurencije". To dalje znači, kako apelantica ističe, da "adhezioni ugovor ne postoji za vijeke vjekova, već samo dok kod tužiteljice postoji voljni element da adhezioni ugovor, od trenutka kada je [apelantica] postala etažni vlasnik stana i suvlasnik zajedničkih prostorija i uređaja, održi na snazi. Svako suprotno razmišljanje s ciljem podupiranja ideje monopolizacije pružanja usluga protivno je filozofiji privatnog vlasništva (član 22. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), filozofiji obligacionog prava (čl. 10, 11. i 14. [ZOO]), te slobodi pružanja usluga i razvoja slobodnog tržišta".

15. Apelantica, također, ukazuje na kontradiktornost dva zakona koja su na snazi u Kantonu Sarajevo: Zakona o komunalnim djelatnostima (koji propisuje da građanin može otkazati svaku komunalnu uslugu pod uvjetima koji su već ranije navedeni) i "člana 27. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo (koji propisuje da neposredni korisnik može samo privremeno, u cijelosti ili djelimično odustati od ugovorne obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti)". Apelantica navodi da je očigledno da "jedan zakon dozvoljava, a drugi zabranjuje slobodu ugovaranja s različitim pružaocima usluge grijanja", te da to dovodi do pravne nesigurnosti, zbog čega je "rješenje jedino moguće postići principom derogacije starijeg zakona na osnovu postulata lex posteriori derogat legi priori", što ide u prilog apelanticinom zahtjevu. Apelantica također navodi da je ona, putem ovlaštenog servisa, nakon donošenja drugostepene presude, uvela individualno etažno grijanje koje koristi od 2014. godine, a da joj je Vrhovni sud osporenom odlukom "osporio to pravo", čime joj "uskraćuje pravo da kao suvlasnica koristi suvlasničke dijelove plinskih uređaja".

16. Na osnovu svega navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvala, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i održi na snazi presudu Kantonalnog suda kojom je udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je osporio apelacione navode bez posebnog obrazloženja, odnosno pozivanjem na obrazloženje koje je dato u osporenoj presudi. Kantonalni sud je, s druge strane, naveo da se pridružuje apelanticinim prijedlozima, i to iz razloga koji su također navedeni u obrazloženju njegove presude. Općinski sud je u svom odgovoru, također, osporio navode iz apelacije i ponovio stav iznesen i u osporenoj odluci – da do izmjene ili donošenja odgovarajućih propisa "kojima će se primjenjivati praksa zasnovana na Ustavu i ostalim pozitivnim propisima BiH" sud nije u mogućnosti donijeti odluku kojom bi udovoljio tužbenom zahtjevu kakav je postavila apelantica, pa je predloženo da se apelacija odbije.

18. Tuženi je u odgovoru interpretirao sudske odluke i, smatrajući da su Osnovni i Vrhovni sud pravilno primijenili relevantne propise, predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Page 37: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 37

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu Član 11.

Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni. Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja

Član 14. U zasnivanju obligacionih odnosa učesnici ne mogu

ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga od njih ili za drugog stvara ili iskorišćava monopolski položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, kojim se stiču materijalna ili druga preimućstva koja se ne zasnivaju na radu ili stvaraju neravnopravni odnosi u poslovanju ili narušavaju druge osnove samoupravnih društveno-ekonomskih odnosa.

Obaveznost Član 142.

(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.

[...] (3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili

poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora. [...] 20. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene

novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 22. Vlasnici posebnih dijelova zgrade (etažni vlasnici) imaju

nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva ili trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu.

Međusobni odnosi, prava i obaveze etažnih vlasnika zgrade uređuju se zakonom.

21. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:

Član 33. (1) Ekonomske usluge su usluge koje ispunjavaju osnovne

potrebe potrošača na tržištu, tj. isporuku energije (struja, plin, grijanje) i vode, telekomunikacione usluge, poštanske usluge i javni transport.

(2) Pružanje ekonomskih usluga od općeg interesa potrošaču je u režimu ugovornog odnosa.

22. U Zakonu o komunalnim djelatnostima ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 31/04 i 21/05) relevantne odredbe glase:

Član 2. Pod komunalnim djelatnostima, u smislu ovog zakona,

podrazumijeva se pružanje komunalnih usluga od interesa za fizička i pravna lica [...]

Član 3. Komunalne djelatnosti individualne komunalne potrošnje u

smislu ovog zakona su: [...] 4. Snabdijevanje toplotnom energijom; [...]

Član 4. [...] Podzakonskim aktima bliže će se regulisati obavljanje

pojedinih komunalnih djelatnosti.

Član 17. stav 3. Korisnik ne može otkazati korištenje komunalne usluge ako

to tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju, odnosno ako bi se time ugrozio kvalitet korištenja i standard drugih korisnika, te ako bi se time negativno uticalo na okoliš.

Član 18. Prava i obaveze između davaoca i korisnika komunalnih

usluga regulisaće se ugovorom, u skladu sa ovim zakonom i posebnim propisima iz člana 4. stav 2. ovog zakona.

23. U Zakonu o ministarstvima Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 16/99 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 27. Do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa,

ministarstva Kantona, Inspektorat Kantona, pravosudni i drugi organi Kantona i stručne službe, primjenjivat će važeće zakone, propise Skupštine grada Sarajeva i propise općina sa područja Kantona.

24. U Odluci o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službene novine Grada Sarajeva" br. 29/82, 8/89, 13/90 i 14/91) relevantne odredbe glase:

Član 34. Korisnik, odnosno neposredni korisnik može privremeno, u

cijelosti ili djelimično, odustati od ugovorene obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti (požar, eksplozija i sl.) na svom postrojenju za korišćenje toplotne energije. [...]

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Page 38: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 38 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) pravo na imovinu. 31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje

svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Apelanticin tužbeni zahtjev se odnosio na isključenje stana u njenom vlasništvu iz sistema grijanja sa zajedničke mreže tuženog i priključenje na individualni sistem etažnog grijanja. Nesumnjivo je dakle da se radi o apelanticinoj "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje te imovine.

33. Ustavni sud kontinuirano ukazuje da član 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila: prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stava, općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, obuhvaća lišenje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stava dopušta državama članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom. Međutim, ta tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti s obzirom na opća načela utvrđena u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ponavlja da je apelanticin tužbeni zahtjev da se isključi s centralnog sistema zagrijavanja tuženog odbijen zato što su sudovi zaključili, između ostalog, da apelantica nije dokazala da se time neće ugroziti kvalitet i standard grijanja ostalih stanara. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud će ispitati miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine u smislu općeg pravila iz prve rečenice prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Da bi miješanje u nečije pravo na mirno uživanje imovine bilo opravdano, ono mora biti ne samo "zakonito" na način na koji to propisuje Evropska konvencija, već mora služiti legitimnom cilju u javnom interesu i, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49. i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

36. U vezi s prvim pitanjem koje mora ispitati, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine

"donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva kako postojanje tako i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev u cijelosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

37. U konkretnom slučaju nesumnjivo je da propisi koji su primijenjeni u donošenju osporenih odluka ispunjavaju formalno-pravne zahtjeve "zakonitosti" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: javno su objavljeni, dostupni su i njihove odredbe su jasne i precizne. Međutim, ovo samo, kako je rečeno, nije dovoljno za zaključak da je miješanje "zakonito" budući da ostaje pitanje da li se ti propisi poštuju.

38. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ponavlja da je apelantica tužbom tražila da sud utvrdi "da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja na osnovu koga je tuženi pružao usluge grijanja u [apelanticinom] stanu [...] i dozvoli joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svog stana". Ovaj tužbeni zahtjev je Vrhovni sud u konačnici odbio iz razloga koji su već ranije navedeni, pa ih nema potrebe ponavljati (vidi tačku 12. ove odluke).

39. U vezi s razlozima koji su dati u osporenim odlukama, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2006. godine propisano da grijanje spada u grupu "ekonomskih usluga od općeg interesa", te da su takve usluge "u režimu ugovornog odnosa". To dalje znači da se na ugovaranje takvih usluga primjenjuju relevantne odredbe ZOO, ali i drugih odgovarajućih propisa kojima se bliže uređuje određena oblast. Ustavni sud ovdje neće ulaziti u pitanje pravne prirode ugovora koji korisnici zaključuju s tuženim kao isporučiocem toplotne energije, ali primjećuje da ZOO ne sadrži bilo kakvu odredbu koja bi isključila mogućnost da bilo koji ugovor može biti raskinut pod uvjetima predviđenim tim ili odgovarajućim drugim zakonom. U konkretnom slučaju, relevantni Zakon o komunalnim djelatnostima je eksplicitno propisao mogućnost korisnika usluge da tu uslugu otkaže pod uvjetima iz člana 17. stav 3. ovog zakona, i to: 1) da postoje tehničke mogućnosti i 2) da se ne ugrozi kvalitet korištenja i standard drugih korisnika ili da se time ne bi negativno utjecalo na okoliš. Također, ovaj zakon propisuje u članu 4. stav 2. da će se podzakonskim aktima bliže regulirati obavljanje pojedinih komunalnih djelatnosti.

40. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 17. stav 3. Zakona o komunalnim djelatnostima. Međutim, Ustavni sud smatra da za takav stav Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje, zbog čega se ne može zaključiti da je on zasnovan na utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku. U tom postupku, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da postoje tehničke mogućnosti izdvajanja apelanticinog stana sa sistema grijanja tuženog. Međutim, s druge strane, Općinski sud je, kao i Vrhovni, prihvatio mišljenje vještaka po kojem bi došlo do pothlađivanja drugih stanova i smanjenja kvaliteta grijanja u okolnim stanovima. Pri tome su ovi sudovi u obrazloženjima potpuno zanemarili svjedočenja saslušanih svjedoka, od kojih je jedna svjedokinja navela da je tuženi isključio sa svoje mreže jednog korisnika u istoj zgradi zbog toga što nije uredno plaćao naknadu za grijanje od 40% (koja se plaća u slučaju privremenog isključenja sa sistema grijanja, a stan se ne zagrijava). Sudovi su također zanemarili i to da je vještak ovakvo mišljenje iznio pod uvjetom da apelantica ne nastavi grijati svoj stan, zanemarujući činjenicu da je apelantica

Page 39: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 39

tražila raskid ugovora zato što je smatrala da joj tuženi ne isporučuje dovoljno toplotne energije. Imajući ovo u vidu, ostaje nejasno na osnovu čega je Općinski, a zatim i Vrhovni sud, prihvatio zaključak vještaka o mogućem pothlađivanju okolnih stanova u situaciji kada apelantica nije tražila isključenje s grijanja općenito, već raskid ugovora s tuženim s ciljem da uvede etažno grijanje putem gasnog sistema koji je instaliran u zgradi u kojoj se nalazi njen stan, i to u situaciji kada tuženi, po vlastitom nahođenju i bez ispitivanja posljedica po ostale stanove, isključi nekog korisnika zbog neplaćanja. Mogućnost da tuženi tako postupa ukazuje na eventualnu neravnopravnost ugovornih strana koja je zabranjena članom 10. ZOO, o čemu se sudovi nisu izjašnjavali iako je nesumnjivo da su na ove ugovorne odnose primjenjiva opća načela ZOO, na šta eksplicitno upućuje Zakon o potrošačima.

41. Ustavni sud, također, ukazuje da je Odluka o opštim uslovima donesena 1982. godine. U toj odluci ne postoji mogućnost trajnog isključenja korisnika sa sistema centralnog grijanja tužene, već isključenje može biti samo privremeno dok traju "vanredne okolnosti" navedene u članu 34. Odluke, nakon čega je korisnik "obavezan da nastavi s preuzimanjem ugovorene količine toplotne energije". Dakle, u konkretnom slučaju je na obligaciono-pravni odnos apelantice i tuženog primijenjen podzakonski akt koji je donesen u uvjetima koji su politički, društveno i pravno bili potpuno drugačiji od današnjih i u kojima se prvenstveno štitila tadašnja društvena imovina, a primijenjen je bez vođenja računa o postojanju slobodnog tržišta i obaveznosti zaštite prava na imovinu u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Naime, član IV Ustava Bosne i Hercegovine propisuje "punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine", čime je uvedeno načelo slobodnog tržišta, karakteristično za države liberalne demokratije. Dalje, Evropska konvencija je dio ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine i na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine primjenjuje se direktno i nadređena je svim drugim zakonima. Ovo znači da je zaštita ljudskih prava, uključujući i pravo na imovinu, u njihovom punom obimu i sadržaju, visoko na ljestvici ustavno-pravne zaštite. Tu zaštitu moraju pružiti, na osnovu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, "svi sudovi, ustanove, organi vlasti [...]", što praktično znači da se o zaštiti ljudskih prava, pa dakle i prava na imovinu, mora voditi računa uvijek kada javna vlast vrši svoja ovlaštenja bilo donošenjem propisa bilo njihovom primjenom. Ovo ne mijenja ni činjenica da je Zakonom o ministarstvima propisano da će se "do donošenja odgovarajućih zakona i propisa" primjenjivati važeći zakoni i propisi budući da se oni mogu primjenjivati samo u mjeri i na način na koji se ne krše obaveze iz Ustava Bosne i Hercegovine, što je zahtjev načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, ni navodi Općinskog suda da propisi još nisu doneseni ili harmonizirani ne mogu biti na štetu prava pojedinaca na imovinu ili bilo kojeg drugog ustavnog odnosno ljudskog prava. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra proizvoljnim način na koji su primijenjeni relevantni propisi, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo "zakonito" na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. S obzirom na navedeni zaključak, ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati, već zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. S obzirom na zaključak u odnosu na pravo na imovinu Ustavni sud, također, smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev za raskid ugovora o isporuci toplotne energije s tuženim, primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo "zakonito" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, s. r.

87 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1877/15, rješavajući apelaciju Jusufa Šabića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) točka b) i članka 62. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvaja se apelacija Jusufa Šabića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka

II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine u dijelu u kojem je revizija tuženih djelomično usvojena i preinačena presuda Okružnog suda od 17. rujna 2009. godine vezano za isplatu novčanog iznosa.

Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. rujna 2009. godine u dijelu kojim je odbijen priziv tuženih i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. svibnja 2009. godine glede obveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavku I. izreke prvostupanjske presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Jusuf Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nedžad Imamović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 16. travnja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine.

Page 40: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 40 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, tuženih Republike Srpske - Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe i Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je 20. lipnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. kolovoza 2017. godine, a Pravobraniteljstvo 2. kolovoza 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 30. listopada 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih radi povrata stvari.

6. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001064 06 P od 28. svibnja 2009. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tužene obvezane apelantu izvršiti povrat otuđenih pokretnih stvari preciznije označenih u stavku 1. izreke presude, "ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,50 KM. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obvežu predati mu pokretne stvari pobliže označene u stavku 2. izreke presude i kamate na iznos iz stavka 1. izreke presude od 9.730,00 KM od 30. listopada 2006. godine kao dana podnošenja tužbe.

7. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u Zvorniku, površine 79 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je koristio do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini travnja 1992. godine, kada je navedeni stan napustio i u njemu ostavio pokretne stvari kao u izreci presude. Tužene su apelantu 2002. godine vratile u posjed predmetni stan, kada apelant u stanu nije zatekao svoje pokretne stvari. Osnovni sud je također utvrdio da nije sporno da su tužene iz predmetnog stana izuzele pokretne stvari, apelantovo vlasništvo, bliže označene kao u stavku 1. izreke presude, što proizlazi iz Zapisnika Općine Zvornik od 3. veljače 1999. godine, sačinjenog u prisustvu ovlaštenih radnika tuženih, koje su smještene u magacin. Vrijednost otuđenih pokretnih stvari Osnovni sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka ekonomske struke kojem je taj sud poklonio vjeru kao nalazu danom u skladu s pravilima struke, koji je svoj nalaz utemeljio na vrijednosti rabljenih stvari i kojim je vrijednost navedenih stvari utvrđena u iznosu od 9.730,00 KM. Prema tome, Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene utemeljen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari označenih kao u stavku 1. izreke presude ili isplatu njihove protuvrijednosti u iznosu od 9.730,00 KM, pa je u tom dijelu primjenom odredbe članka 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev povrat u novcu apelant je postavio u skladu sa člankom 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za što, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Dakle, s obzirom na to da je kao nesporno utvrđeno da se apelantove sporne stvari, bliže označene kao u stavku 1. izreke presude, nalaze kod tuženih, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni

zahtjev preko dosuđenog iznosa jer smatra da apelant nije dokazao kod koga se nalaze otuđene stvari i jer se materijalni dokazi, računi ne odnose na njegovo ime. Odbijen je kao neutemeljen i prigovor tuženih nedostatka pasivne legitimacije jer je Osnovni sud zaključio da je nesporno da je predmetnim stanom i pokretnim stvarima u njemu raspolagala Republika Srpska preko Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe i općinskih organa Općine Zvornik kao napuštenom imovinom u smislu članka 3. Zakona o korištenju napuštene imovine, a što proizlazi iz Zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana od 3. veljače 1999. godine. Osnovni sud je dalje odbio prigovor tuženih da apelant ne nudi dokaze koji su to propusti tuženih u svezi s nastalom štetom jer smatra da apelant te propuste i nije dužan dokazivati. Apelant je, prema mišljenju tog suda, dokazao da su sporne stvari njegovo vlasništvo, što su, osim apelantovog iskaza, potvrdili i saslušani svjedoci, te što proizlazi iz materijalnih dokaza, zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana. Taj sud je također ocijenio neutemeljenim navode tuženih da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti članak 37. ZOVPO, već odredbe Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po kojim navodima tuženih apelantovo potraživanje je zastarjelo. Ovo iz razloga što je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev za povrat u novcu je postavio u skladu sa člankom 178. ZPP, na šta ima ovlaštenje u skladu s citiranim člankom. Kamatu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev Osnovni sud je apelantu dosudio primjenom odredbe članka 277. ZOO, dok je potraživanje kamate od podnošenja tužbe odbio jer je vrijednost otuđenih stvari utvrđena u vrijeme presuđenja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe članka 386. ZPP.

8. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. rujna 2009. godine prizivi stranaka su odbijeni i presuda prvostupanjskog suda od 28. svibnja 2009. godine potvrđena.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odbio kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude istaknuvši da samo vlasnik od posjednika može tužbom tražiti povrat individualno određene stvari, ali da mora dokazati da ima pravo vlasništva na stvari čiji povrat traži, da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženih. Istaknuto je da su stoga bez utjecaja na drugačiju odluku tog suda apelantovi prizivni navodi da su tužene, shodno zakonskim ovlaštenjima, mogle kontrolirati način upravljanja njegovim pokretnim stvarima i da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio na njegovu štetu kada je odbio njegov tužbeni zahtjev kao u stavku 2. izreke prvostupanjske presude. Okružni sud je također odbio kao neutemeljen prigovor tuženih da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer alternativni tužbeni zahtjev ima pravni temelj u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protuvrijednosti), u kom slučaju tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku u skladu sa člankom 178. ZPP. Slijedom navedenog, Okružni sud je prizive parničnih stranaka odbio primjenom odredbe članka 224. st. 1. i 2. ZPP i potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. ožujka 2011. godine usvojio reviziju tuženih, preinačio presudu Okružnog suda od 17. rujna 2009. godine tako što je usvojio priziv tuženih, preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu (stavak 1. izreke prvostupanjske presude) i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je revizija tuženih utemeljena i da je presuda Okružnog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim Vrhovni sud je istaknuo da prema odredbi članka 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik

Page 41: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 41

neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari, mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (članak 70. ZOVPO), kao i njezin identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualnu određenu stvar. Vrhovni sud smatra da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži, da prema Zapisniku od 3. veljače 1999. godine slijedi da su pokretne stvari označene u stavku 1. izreke prvostupanjske presude iz apelantovog predmetnog stana, na kojem je apelant bio nositelj stanarskog prava, izuzete i smještene u magacin. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene utemeljeno ukazuju da apelant tijekom postupka nije dokazao da se navedene pokretne stvari nalaze u faktičkoj vlasti jedne od tuženih, odnosno da je nemoguće da se istodobno nalaze u posjedu obje tužene, kako to pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi u pobijanim odlukama. Naime, Vrhovni sud smatra da Zapisnik od 3. veljače 1999. godine, na koji se ti sudovi pozivaju kada zaključuju da su navedene apelantove pokretne stvari u posjedu tuženih, nije dokaz da su one bile u posjedu jedne od tuženih u vrijeme podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu 30. listopada 2006. godine i u vrijeme zaključenja glavne rasprave 28. svibnja 2009. godine. Stoga, Vrhovni sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da se predmetne stvari navedene u stavku 1. izreke prvostupanjske presude nalaze kod tuženih, da nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarno-pravne zaštite iz odredbe članka 37. ZOVPO, pa u svezi s tim navodi da pravno pravilo sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome koji stvari drži u posjedu, zbog čega smatra da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate stvari koje nisu zamjenjive i koje faktički ne mogu biti u posjedu obje tužene, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da se nalaze u posjedu jedne od tuženih. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari predmetnom tužbom, postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protuvrijednost (članak 55. ZPP). Međutim, Vrhovni sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obveze iz alternativne obligacije. U svezi s tim je istaknuo da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom facultas alternativa, koju propisuje odredba članka 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je vlasnik stvari ovlašten da od osobe koja drži stvar u posjedu prvenstveno traži vraćanje stvari, a njezinu novčanu protuvrijednost ako njezin povrat više nije moguć. Dakle, prema činjeničnim navodima apelantove tužbe, apelant je nakon povrata predmetnog stana i imovine u posjed 23. travnja 2002. godine ustanovio da je imovina djelomično oštećena, a da su jedan dio stvari kućanstva i ostala pokretna imovina smješteni u magacinu resornog ministarstva iako u Zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. veljače 1999. godine nije konstatirano u čiji magacin su izmještene pokretne stvari iz apelantovog predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud smatra da tužene revizijom utemeljeno ukazuju da nema osnove za apelantov zahtjev da mu tužene naknade protuvrijednost pokretnih stvari označenih u stavku 1. izreke presude prvostupanjskog suda u iznosu od 9.730,00 KM, za koje apelant nije dokazao da su bile u posjedu tuženih, pa time njihov povrat više nije moguć, kao zakonski uvjet za naknadu njihove novčane protuvrijednosti, koju bi u tom slučaju bila dužna platiti osoba koja ih je držala u posjedu. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev i u

ovom dijelu odbijen kao neutemeljen. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11

12. Apelant je 31. svibnja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. ožujka 2011. godine.

13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2276/11 od 9. prosinca 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. ožujka 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po žurnom postupku donese novu odluku u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, prije svega, u točki 38. ukazao da je tijekom trajanja postupka kao nesporno utvrđeno da predmetne pokretne stvari koje apelant tužbom potražuje predstavljaju njegovu imovinu jer je vlasnik navedenih stvari koje su bile izuzete prema zapisniku koji su sačinili ovlašteni službenici tuženih. Ustavni sud je ukazao da je, za razliku od stajališta nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud na temelju provedenih dokaza zaključio da nije utvrđeno da se apelantove pokretne stvari nalaze u državini (posjedu) tuženih, te da stoga nema osnove za zahtjev da tužene apelantu nadoknade protuvrijednost pokretnih stvari, odnosno da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zbog toga što se ne traži ispunjenje obveze iz alternativne obligacije (točka 42.), pa je u kontekstu navedenog Ustavni sud istaknuo (točka 43.): "Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo utemeljeno na zakonu. Naime, Vrhovni sud je arbitrarno teret dokazivanja prebacio na apelanta zahtijevajući od njega da dokaže nalaze li se izuzete stvari kod tuženih (usprkos postojanju Zapisnika od 3. veljače 1999. godine prema kojem su izuzimanje vršile tužene). U tom smislu Ustavni sud primjećuje da se apelant vlasničkom tužbom obratio onome ko je izuzeo (uzeo) njegove stvari, a dokaz za to je zapisnik o izuzimanju, te ako tužene tvrde da stvari nisu kod njih, onda su bile dužne to dokazati, odnosno navesti gdje su, imajući u vidu odredbu članka 102. stavak 1. ZPP prema kojem svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. S obzirom na to da su tužene tvrdile da nisu u posjedu predmetnih stvari, onda su, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, one bile i obvezne ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, tj. dokaze o tome gdje se stvari nalaze ako tvrde da više nisu kod njih budući da su ovlašteni radnici tuženih sačinili zapisnik o izuzimanju predmetnih stvari u kojem je eksplicitno navedeno: 'Ministarstvo izvuče stvari u magacin'." Ustavni sud je, osim toga, istaknuo da tužene tijekom čitavog postupka nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju, a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu usprkos postojanju zapisnika da su izuzete apelantove stvari. Prema tome, Ustavni sud je istaknuo da je nejasno zašto bi apelant u situaciji kada je svoj tužbeni zahtjev potkrijepio dokumentom tuženih (Zapisnikom o izuzimanju stvari od 3. veljače 1999. godine) trebao dalje dokazivati, pogotovo jer su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih, te jer nisu ponudile bilo kakve dokaze u svezi s tim, da navedene stvari nisu kod njih (točka 44.).

Page 42: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 42 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

15. Ustavni sud je također ukazao da "je arbitraran i zaključak Vrhovnog suda da zahtjev za novčanu naknadu apelant nije mogao postaviti kao alternativni zahtjev u konkretnom slučaju. Apelant je, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je utemeljeno mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protuvrijednost" (točka 45.). S obzirom na to da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Osporena presuda

16. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine kojom je reviziju tuženih djelomično usvojio tako što je preinačio presudu Okružnog suda od 17. rujna 2009. godine u dijelu kojim je odbijen priziv tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. svibnja 2009. godine "glede obveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavku 1. izreke prvostupanjske presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se priziv tuženih u tom dijelu usvaja, prvostupanjska presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija". U ostalom dijelu, kojim je odbijen priziv tuženih i potvrđena presuda prvostupanjskog suda, "u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev [apelanta] tako što su obvezane tužene da mu vrate pokretne stvari, bliže označene u stavku I. izreke presude, revizija se odbija".

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravna stajališta nižestupanjskih sudova utemeljena na čl. 37. ZOVPO i 178. ZPP, te istaknuo da je osporena presuda pravilna i zakonita u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornih pokretnih stvari. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi članka 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (članak 70. ZOVPO) i njezin identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualno određene stvari. Navedeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži jer iz Zapisnika Uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. veljače 1999. godine, koji je ovjeren pečatom i potpisan od ovlaštenih službenika Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe - Odsjek Zvornik, "dio pokretnih stvari koje su označene u prvom stavku izreke prvostupanjske presude su iz stana u Zvorniku, na kojem je [apelant] bio nositelj stanarskog prava, izuzete su od strane ovlaštenih službenika tuženih i smještene u magacin. Saslušani svjedoci Derviš Alić i Šemsudin Kahrimanović su potvrdili navode [apelanta] da su spomenute stvari bile vlasništvo [apelanta] i da ih tužene nisu vratile [apelantu] nakon što mu je stan vraćen u posjed 23. 4. 2002. godine. Iz navedenog proizlazi da je [apelant] dokazao da su se u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj parnici 30. 10. 2006. godine oduzete stvari iz stava I. izreke prvostupanjske presude nalazile u posjedu tuženih s obzirom da tužene, na kojima je bio teret dokazivanja, za tvrdnje da one nisu u njihovom posjedu nisu izvele niti jedan dokaz kojim bi to dokazale". Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelant, suprotno revizijskim tvrdnjama tuženih dokazao da su tužene putem svojih ovlaštenih službenika preuzele sporne pokretne stvari iz stavka I. izreke prvostupanjske presude, apelantovo vlasništvo, i da su se one nalazile u njihovom posjedu u vrijeme podnošenja predmetne tužbe za njihovo

vraćanje u posjed apelantu. Vrhovni sud je u svezi s tim ukazao da je ovakvo stajalište zauzeo Ustavni sud u Odluci broj AP 2276/11 od 9. prosinca 2014. godine kojom je ukinuo ranije donesenu Odluku Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. ožujka 2011. godine koja je za taj sud obvezujuća. Imajući u vidu navedeno, smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 37. stavak 1. ZOVPO kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio vraćanje u posjed pokretnih stvari navedenih u stavku I. izreke prvostupanjske presude.

18. Suprotno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, osporena odluka je u dijelu kojim je usvojen apelantov zahtjev da mu tužene na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih kao u stavku I. izreke prvostupanjske presude, isplate iznos od 9.730,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim je istaknuto da je, prema članku 37. stavak 1. ZOVPO, vlasnik stvari ovlašten da od osoba koje njegovu stvar drže u posjedu prvenstveno traži povrat stvari, a novčanu protuvrijednost tek ako povrat više nije moguć. Budući da je iz navedenih razloga usvojen apelantov stvarno-pravni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari, Vrhovni sud smatra da su utemeljeni revizijski navodi tuženih kojima se osporava pravilnost nižestupanjskih odluka u dijelu kojim je usvojen i apelantov obligacijski zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti istih stvari jer vlasnik stvari, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ne može istodobno uspješno zahtijevati i predaju u posjed stvari i isplatu novčane protuvrijednosti tih stvari. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je primjenom čl. 250. stavak 1. i 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

20. Apelant navodi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku potvrdio odluke nižestupanjski sudova glede usvajanja stvarno-pravnog zahtjeva, povrata mu predmetnih pokretnih stvari, s tim da je propustio odlučiti o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu članka 178. ZPP, te je u svezi s tim apelant podsjetio na točku 39. Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11 od 9. prosinca 2014. godine da će sud u presudi izreći da se tužene mogu osloboditi od davanja stvari ako plate alternativno postavljeni novčani zahtjev, a nakon što usvoji prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev. Iz navedenog razloga apelant smatra da mu je počinjena povreda prava na pravično suđenje, te da će navedeni propust Vrhovnog suda imati za posljedicu nemogućnost izvršenja osporene presude jer je, kako ističe, "više nego jasno da to više nije moguće".

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena i da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje presude, protiv koje je apelant podnio apelaciju.

22. Tužene, zastupane po Pravobraniteljstvu, u odgovoru na apelaciju su istaknule da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, pa predlažu da se ona odbije kao neutemeljena.

Page 43: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 43

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva

koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj

ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 178. Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena

stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.

Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno

primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

24. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37. Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj

individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima

pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne

zastareva.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. veljače 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. travnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i

pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Iz apelacije proizlazi da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu, što je, smatra, dovelo i do proizvoljne primjene procesnog prava. To se prvenstveno odnosi na to da je taj sud propustio odlučiti o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu članka 178. ZPP, što će za posljedicu imati nemogućnost izvršenja osporene presude "jer je više nego jasno da povrat stvari više nije moguć". Stoga će Ustavni sud ispitati je li došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na koje je apelant ukazao u svojoj apelaciji.

34. Ustavni sud u svezi s tim podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud se, dakle, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

Page 44: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 44 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

36. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je Vrhovni sud, odlučujući u ponovnom postupku, u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine. Tom presudom Vrhovni sud je djelomično postupio po citiranoj odluci Ustavnog suda budući da je odbijen priziv tuženih i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate pokretne stvari, bliže označene u stavku I. izreke presude. Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu Vrhovni sud ponovo razmotrio reviziju tuženih i dao jasne i eksplicitne razloge za zaključak o utemeljenosti tog dijela tužbenog zahtjeva, pri čemu je u potpunosti ispoštovao stajalište Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2276/11, pa Ustavni sud u tom dijelu ne nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci.

37. Međutim, Ustavni sud konstatira da apelant osporava novodonesenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je taj sud usvojio reviziju tuženih u dijelu kojim je odbijen priziv tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. svibnja 2009. godine "glede obveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavku 1. izreke prvostupanjske presude, isplate iznos od 9.730,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se priziv tuženih u tom dijelu usvaja, prvostupanjska presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija".

38. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, čiju je odluku potvrdio drugostupanjski sud, smatrao da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" utemeljen. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je vrijednost otuđenih pokretnih stvari prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza vještaka ekonomske struke. Prema tome, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene utemeljen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari ili isplatu njihove protuvrijednosti. Osnovni sud je obrazložio da je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a da je alternativni zahtjev povrat u novcu apelant postavio u skladu sa člankom 178. ZPP, za što, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da su presudom Okružnog suda od 17. rujna 2015. godine prizivi stranaka odbijeni i presuda prvostupanjskog suda od 28. svibnja 2009. godine potvrđena, pri čemu je i taj sud ukazao da tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obveza u skladu sa člankom 178. ZPP. Ustavni sud nadalje zapaža da je za razliku od odluka nižestupanjskih sudova Vrhovni sud u presudi od 3. ožujka 2011. godine, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 2276/11 od 9. prosinca 2014. godine, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, također, ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari, predmetnom tužbom postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protuvrijednost. Međutim, taj sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obveze iz alternativne obligacije. U svezi s tim je istaknuo da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom facultas alternativa, koju propisuje odredba članka 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud je u navedenoj odluci zaključio da je vlasnik stvari ovlašten od osobe koja drži stvar u posjedu prvenstveno tražiti vraćanje stvari, a njezinu novčanu protuvrijednost ako njezin povrat više nije moguć.

39. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. siječnja 2015. godine, u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu ("ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari").

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) treba razlikovati od obveze s alternativnom činidbom, gdje su obje alternativne činidbe predmet spora, da alternativni tužbeni zahtjev ima pravni temelj u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protuvrijednosti), te da u tom slučaju tuženi ima pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu u svezi s ovim pitanjem (citat iz sudske odluke: Vrhovni sud Hrvatske broj Gž-560/76 od 16. siječnja 1976. godine: Komentar zakona o parničnom postupku FBiH, Dika Mihajlo i Jozo Ćizmić, Sarajevo 2000. u članku 308.): "Ako tražitelj traži da mu se dosudi stanovita (određena) stvar ili isplati određeni iznos (alternativno postavljen tužbeni zahtjev), sud je dužan ispitati je li zahtjev da se isplati taj iznos utemeljen i primjeren."

41. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant tražio predaju predmetnih stvari ili da mu tužene nadoknade njihovu protuvrijednosti. U takvim okolnostima Ustavni sud nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci Vrhovnog suda od 22. siječnja 2015. godine u dijelu kojim je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene nadoknade vrijednost otuđenih stvari. Navedeno iz razloga što je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je utemeljeno mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protuvrijednost. Zbog toga je apelant i postavio ovakav tužbeni zahtjev, tj. da mu se vrate stvari ili, ako to ne bude moguće, da se isplati njihova novčana protuvrijednost.

42. Stoga, cijeneći apelantove navode, kao i stajalište Ustavnog suda izraženo u točki 45. Odluke broj AP 2276/11 "da je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je utemeljeno mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari", Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene vrate stvari ili da mu naknade njihovu novčanu protuvrijednost.

43. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporena presuda donesena u ponovnom postupku proizvoljna iz navedenih razloga i da je tom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. S obzirom na to da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke u ovom dijelu nije, dakle, u smislu članka 62. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, poštovao pravno shvaćanje Ustavnog suda izraženo u Odluci broj AP 2276/11, Ustavni sud je u skladu sa člankom 62. stavak (5) Pravila Ustavnog suda odlučio o meritumu predmeta na način da je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. rujna 2015. godine u dijelu kojim je odbijen priziv tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. svibnja 2009. godine glede obveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavku I. izreke prvostupanjske presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".

Page 45: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 45

Pravo na imovinu

45. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s obzirom da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene, ako mu ne vrate pokretne stvari, naknade njihovu novčanu protuvrijednost.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 61. stavak (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, v. r.

Уставни суд Босне и Херцеговине у Великом вијећу, у

предмету број АП 1877/15, рјешавајући апелацију Јусуфа Шабића, на основу члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 57 став (2) тачка б), члана 59 ст. (1) и (2) тачка б) и члана 62 став (5) Правила Уставног суда Босне и Херцеговине – пречишћени текст ("Службени гласник Босне и Херцеговине" број 94/14), у саставу:

Мирсад Ћеман, предсједник Мато Тадић, потпредсједник Златко М. Кнежевић, потпредсједник Валерија Галић, судија Миодраг Симовић, судија Сеада Палаврић, судија на сједници одржаној 20. децембра 2017. године донио

је

ОДЛУКУ О ДОПУСТИВОСТИ И МЕРИТУМУ Усваја се апелација Јусуфа Шабића. Утврђује се повреда права на правично суђење из члана

II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода.

Укида се Пресуда Врховног суда Републике Српске број 83 0 П 001064 14 Рев 2 од 22. јануара 2015. године у дијелу у којем је ревизија тужених дјелимично усвојена и преиначена пресуда Окружног суда од 17. септембра 2009. године везано за исплату новчаног износа.

Оставља се на снази Пресуда Окружног суда у Бијељини број 83 0 П 001064 09 Гж од 17. септембра 2009. године у дијелу којим је одбијена жалба тужених и потврђена Пресуда Основног суда у Зворнику број 83 0 П 001064 06 П од 28. маја 2009. године у погледу обавезе тужених да апеланту "на име вриједности покретних ствари, ближе означених у ставу I изреке првостепене пресуде, исплате износ од 9.730,00 КМ са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године до исплате".

Одлуку објавити у "Службеном гласнику Босне и Херцеговине", "Службеним новинама Федерације Босне и Херцеговине", "Службеном гласнику Републике Српске" и

"Службеном гласнику Дистрикта Брчко Босне и Херцеговине".

ОБРАЗЛОЖЕЊЕ I. Увод

1. Јусуф Шабић (у даљњем тексту: апелант) из Тузле, којег заступа Неџад Имамовић, адвокат из Тузле, поднио је 16. априла 2015. године Уставном суду Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Уставни суд) апелацију против Пресуде Врховног суда Републике Српске (у даљњем тексту: Врховни суд) број 83 0 П 001064 14 Рев 2 од 22. јануара 2015. године.

II. Поступак пред Уставним судом

2. На основу члана 23 Правила Уставног суда, од Врховног суда, тужених Републике Српске - Министарства за избјегла и расељена лица и Општине Зворник (у даљњем тексту: првотужена и друготужена или тужене), које заступа Правобранилаштво Републике Српске, сједиште замјеника у Бијељини (у даљњем тексту: Правобранилаштво), затражено је 20. јуна 2017. године да доставе одговор на апелацију.

3. Врховни суд је одговор на апелацију доставио 16. августа 2017. године, а Правобранилаштво 2. августа 2017. године.

III. Чињенично стање

4. Чињенице предмета које произлазе из апелантових навода и докумената предочених Уставном суду могу да се сумирају на сљедећи начин.

Уводне напомене

5. Апелант је 30. октобра 2006. године поднио тужбу Основном суду у Зворнику (у даљњем тексту: Основни суд) против тужених ради поврата ствари.

6. Пресудом Основног суда број 83 0 П 001064 06 П од 28. маја 2009. године дјелимично је усвојен апелантов тужбени захтјев, па су тужене обавезане да апеланту изврше поврат отуђених покретних ствари прецизније означених у ставу 1 изреке пресуде, "или да [апеланту] надокнаде вриједност отуђених ствари у износу од 9.730,00 КМ са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године као дана пресуђења па до исплате" и да му накнаде трошкове парничног поступка у износу од 1.567,50 КМ. Истом пресудом одбијен је као неоснован апелантов тужбени захтјев којим је тражио да се тужене обавежу да му предају покретне ствари поближе означене у ставу 2 изреке пресуде и камате на износ из става 1 изреке пресуде од 9.730,00 КМ од 30. октобра 2006. године као дана подношења тужбе.

7. Основни суд је као неспорно утврдио да је апелант био носилац станарског права на стану у Зворнику, површине 79 м2 (у даљњем тексту: предметни стан), који је користио до избијања ратних сукоба у Босни и Херцеговини априла 1992. године, када је наведени стан напустио и у њему оставио покретне ствари као у изреци пресуде. Тужене су апеланту 2002. године вратиле у посјед предметни стан, када апелант у стану није затекао своје покретне ствари. Основни суд је такође утврдио да није спорно да су тужене из предметног стана изузеле покретне ствари, апелантова својина, ближе означене као у ставу 1 изреке пресуде, што произлази из Записника Општине Зворник од 3. фебруара 1999. године, сачињеног у присуству овлашћених радника тужених, које су смјештене у магацин. Вриједност отуђених покретних ствари Основни суд је утврдио на основу налаза вјештака економске струке којем је тај суд поклонио вјеру као налазу датом у складу с правилима струке, који је свој налаз засновао на вриједности половних ствари и којим је вриједност наведених ствари утврђена у износу од 9.730,00 КМ. Према томе, Основни суд је на основу утврђеног

Page 46: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 46 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

чињеничног стања закључио да је у односу на тужене основан апелантов тужбени захтјев за враћање у посјед покретних ствари означених као у ставу 1 изреке пресуде или исплату њихове противвриједности у износу од 9.730,00 КМ, па је у том дијелу примјеном одредбе члана 37 Закона о основним својинско-правним односима (у даљњем тексту: ЗОСПО) усвојио апелантов тужбени захтјев. Наиме, апелант је првенствено тражио поврат ствари, а алтернативни захтјев поврат у новцу апелант је поставио у складу са чланом 178 Закона о парничном поступку (у даљњем тексту: ЗПП), за шта, према оцјени тог суда, има овлашћење у складу с цитираном одредбом ЗПП. Дакле, с обзиром на то да је као неспорно утврђено да се апелантове спорне ствари, ближе означене као у ставу 1 изреке пресуде, налазе код тужених, Основни суд је одбио апелантов тужбени захтјев преко досуђеног износа јер сматра да апелант није доказао код кога се налазе отуђене ствари и јер се материјални докази, рачуни не односе на његово име. Одбијен је као неоснован и приговор тужених недостатка пасивне легитимације јер је Основни суд закључио да је неспорно да је предметним станом и покретним стварима у њему располагала Република Српска преко Министарства за избјеглице и расељена лица и општинских органа Општине Зворник као напуштеном имовином у смислу члана 3 Закона о коришћењу напуштене имовине, а што произлази из Записника о изузимању ствари из предметног стана од 3. фебруара 1999. године. Основни суд је даље одбио приговор тужених да апелант не нуди доказе који су то пропусти тужених у вези с насталом штетом јер сматра да апелант те пропусте и није дужан доказивати. Апелант је, према мишљењу тог суда, доказао да су спорне ствари његова својина, што су, осим апелантовог исказа, потврдили и саслушани свједоци, те што произлази из материјалних доказа, записника о изузимању ствари из предметног стана. Тај суд је такође оцијенио неоснованим наводе тужених да се у конкретном случају не може примијенити члан 37 ЗОСПО, већ одредбе Закона о облигационим односима (у даљњем тексту: ЗОО) по којим наводима тужених апелантово потраживање је застарјело. Ово из разлога што је апелант првенствено тражио поврат ствари, а алтернативни захтјев за поврат у новцу је поставио у складу са чланом 178 ЗПП, на шта има овлашћење у складу с цитираним чланом. Камату на алтернативно постављени тужбени захтјев Основни суд је апеланту досудио примјеном одредбе члана 277 ЗОО, док је потраживање камате од подношења тужбе одбио јер је вриједност отуђених ствари утврђена у вријеме пресуђења. Одлуку о трошковима поступка Основни суд је донио примјеном одредбе члана 386 ЗПП.

8. Пресудом Окружног суда у Бијељини (у даљњем тексту: Окружни суд) број 83 0 П 001064 09 Гж од 17. септембра 2009. године жалбе странака су одбијене и пресуда првостепеног суда од 28. маја 2009. године потврђена.

9. У образложењу пресуде Окружни суд је навео да је одбио као неосновану апелантову жалбу изјављену против одбијајућег дијела првостепене пресуде истакавши да само власник од посједника може тужбом тражити поврат индивидуално одређене ствари, али да мора доказати да има право својине на ствари чији поврат тражи, да се ствар налази у фактичком посједу тужених. Истакнуто је да су стога без утицаја на другачију одлуку тог суда апелантови жалбени наводи да су тужене, сходно законским овлашћењима, могле контролисати начин управљања његовим покретним стварима и да је суд погрешном примјеном материјалног права одлучио на његову штету када је одбио његов тужбени захтјев као у ставу 2 изреке

првостепене пресуде. Окружни суд је такође одбио као неоснован приговор тужених да је апелантово потраживање застарјело јер алтернативни тужбени захтјев има правни основ у правилима имовинског права (предаја ствари или плаћање новчане противвриједности), у ком случају тужене имају право избора једне од алтернативно утврђених обавеза како у парничном тако и у извршном поступку у складу са чланом 178 ЗПП. Слиједом наведеног, Окружни суд је жалбе парничних странака одбио примјеном одредбе члана 224 ст. 1 и 2 ЗПП и потврдио пресуду првостепеног суда.

10. Врховни суд је Пресудом број 83 0 П 001064 09 Рев од 3. марта 2011. године усвојио ревизију тужених, преиначио пресуду Окружног суда од 17. септембра 2009. године тако што је усвојио жалбу тужених, преиначио првостепену пресуду у досуђујућем дијелу (став 1 изреке првостепене пресуде) и апелантов тужбени захтјев у цијелости одбио.

11. Врховни суд је у образложењу пресуде навео да је ревизија тужених основана и да је пресуда Окружног суда заснована на погрешној примјени материјалног права. У вези с тим Врховни суд је истакао да према одредби члана 37 ЗОСПО за успјешну стварно-правну заштиту, тужбом коју власник непосједник подиже против посједника невласника за предају у посјед индивидуално одређене ствари, мора доказати: да је власник ствари чију предају у посјед тражи тужбом, да се ствар налази у фактичкој власти туженог (члан 70 ЗОСПО), као и њен идентитет (чл. 1 и 2 ЗОСПО) јер може тражити само индивидуалну одређену ствар. Врховни суд сматра да је апелант у предметној правној ствари јасно идентификовао покретне ствари чији поврат тражи, да према Записнику од 3. фебруара 1999. године слиједи да су покретне ствари означене у ставу 1 изреке првостепене пресуде из апелантовог предметног стана, на којем је апелант био носилац станарског права, изузете и смјештене у магацин. Према мишљењу Врховног суда, тужене основано указују да апелант током поступка није доказао да се наведене покретне ствари налазе у фактичкој власти једне од тужених, односно да је немогуће да се истовремено налазе у посједу обје тужене, како то погрешно закључују нижестепени судови у побијаним одлукама. Наиме, Врховни суд сматра да Записник од 3. фебруара 1999. године, на који се ти судови позивају када закључују да су наведене апелантове покретне ствари у посједу тужених, није доказ да су оне биле у посједу једне од тужених у вријеме подношења тужбе првостепеном суду 30. октобра 2006. године и у вријеме закључења главне расправе 28. маја 2009. године. Стога, Врховни суд сматра да током поступка није утврђено да се предметне ствари наведене у ставу 1 изреке првостепене пресуде налазе код тужених, да недостаје једна од претпоставки успјешне стварно-правне заштите из одредбе члана 37 ЗОСПО, па у вези с тим наводи да правно правило садржано у наведеној законској одредби прописује да се предаја ствари може тражити и досудити према ономе који ствари држи у посједу, због чега сматра да није основан апелантов тужбени захтјев да му тужене врате ствари које нису замјењиве и које фактички не могу да буду у посједу обје тужене, а изведеним доказима није утврђено да се налазе у посједу једне од тужених. Осим тога, Врховни суд је указао да је апелант, поред захтјева за предају у посјед покретних ствари предметном тужбом, поставио и алтернативни захтјев да му тужене исплате њихову новчану противвриједност (члан 55 ЗПП). Међутим, Врховни суд сматра да према материјалном праву у овој парници алтернативни захтјев није могуће поставити зато што се не тражи испуњење обавезе из алтернативне облигације. У вези с тим је истакао да је Окружни суд у образложењу пресуде

Page 47: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 47

пошао од чињенице да је апелант поставио алтернативни захтјев који погрешно поистовјећује с процесном facultas alternativa, коју прописује одредба члана 178 ЗПП, која није истицање другог тужбеног захтјева, већ препуштање туженом још једног начина ослобађања од његове обавезе, у ком случају се сматра да не постоји кумулација захтјева. Према томе, Врховни суд сматра да је власник ствари овлашћен да од лица које држи ствар у посједу првенствено тражи враћање ствари, а њену новчану противвриједност ако њен поврат више није могућ. Дакле, према чињеничним наводима апелантове тужбе, апелант је након поврата предметног стана и имовине у посјед 23. априла 2002. године установио да је имовина дјелимично оштећена, а да су један дио ствари домаћинства и остала покретна имовина смјештени у магацину ресорног министарства иако у Записнику Општинске управе за геодетске послове и катастар непокретности Општине Зворник од 3. фебруара 1999. године није констатовано у чији магацин су измјештене покретне ствари из апелантовог предметног стана. Стога, Врховни суд сматра да тужене ревизијом основано указују да нема основа за апелантов захтјев да му тужене накнаде противвриједност покретних ствари означених у ставу 1 изреке пресуде првостепеног суда у износу од 9.730,00 КМ, за које апелант није доказао да су биле у посједу тужених, па тиме њихов поврат више није могућ, као законски услов за накнаду њихове новчане противвриједности, коју би у том случају било дужно да плати лице које их је држало у посједу. Стога је апелантов тужбени захтјев и у овом дијелу одбијен као неоснован. Према томе, Врховни суд је примјеном члана 250 став 1 ЗПП одлучио као у изреци пресуде.

Одлука Уставног суда у предмету број АП 2276/11

12. Апелант је 31. маја 2011. године поднио апелацију Уставном суду против Пресуде Врховног суда Републике Српске број 83 0 П 001064 09 Гж од 3. марта 2011. године.

13. Уставни суд је Одлуком о допустивости и меритуму број АП 2276/11 од 9. децембра 2014. године (доступна на интернет страници Уставног суда www.ustavnisud.ba) усвојио апелантову апелацију и утврдио повреду права на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију за заштиту људских права и основних слобода (у даљњем тексту: Европска конвенција), укинуо Пресуду Врховног суда број 83 0 П 001064 09 Гж од 3. марта 2011. године и предмет вратио Врховном суду да по хитном поступку донесе нову одлуку у складу са чланом II/3к) Устава Босне и Херцеговине и чланом 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

14. У предметној одлуци Уставни суд је, прије свега, у тачки 38 указао да је током трајања поступка као неспорно утврђено да предметне покретне ствари које апелант тужбом потражује представљају његову имовину јер је власник наведених ствари које су биле изузете према записнику који су сачинили овлашћени службеници тужених. Уставни суд је указао да је, за разлику од става нижестепених судова, Врховни суд на основу проведених доказа закључио да није утврђено да се апелантове покретне ствари налазе у државини (посједу) тужених, те да стога нема основа за захтјев да тужене апеланту надокнаде противвриједност покретних ствари, односно да према материјалном праву у овој парници алтернативни захтјев није могуће поставити због тога што се не тражи испуњење обавезе из алтернативне облигације (тачка 42), па је у контексту наведеног Уставни суд истакао (тачка 43): "Уставни суд сматра да мијешање у апелантово право на имовину није било засновано на закону.

Наиме, Врховни суд је арбитрарно терет доказивања пребацио на апеланта захтијевајући од њега да докаже да ли се изузете ствари налазе код тужених (упркос постојању Записника од 3. фебруара 1999. године према којем су изузимање вршиле тужене). У том смислу Уставни суд примјећује да се апелант власничком тужбом обратио ономе ко је изузео (узео) његове ствари, а доказ за то је записник о изузимању, те ако тужене тврде да ствари нису код њих, онда су биле дужне да то докажу, односно да наведу гдје су, имајући у виду одредбу члана 102 став 1 ЗПП према којем свака странка треба у својим излагањима изнијети све чињенице потребне за образложење својих приједлога, понудити доказе потребне за утврђивање својих навода, те се изјаснити о наводима и понуђеним доказима противне странке. С обзиром на то да су тужене тврдиле да нису у посједу предметних ствари, онда су, имајући у виду цитирану законску одредбу, оне биле и обавезне да понуде доказе потребне за утврђивање својих навода, тј. доказе о томе гдје се ствари налазе уколико тврде да више нису код њих будући да су овлашћени радници тужених сачинили записник о изузимању предметних ствари у којем је експлицитно наведено: 'Министарство извуче ствари у магацин'." Уставни суд је, осим тога, истакао да тужене током читавог поступка нису понудиле доказ за своју тврдњу, а Врховни суд је њихову тврдњу прихватио као доказану упркос постојању записника да су изузете апелантове ствари. Према томе, Уставни суд је истакао да је нејасно зашто би апелант у ситуацији када је свој тужбени захтјев поткријепио документом тужених (Записником о изузимању ствари од 3. фебруара 1999. године) требао даље доказивати, поготово јер су тужене само тврдиле да ствари нису код њих, те јер нису понудиле било какве доказе у вези с тим, да наведене ствари нису код њих (тачка 44).

15. Уставни суд је такође указао да "је арбитраран и закључак Врховног суда да захтјев за новчану накнаду апелант није могао поставити као алтернативни захтјев у конкретном случају. Апелант је, уз захтјев за реституцију ствари, поднио и алтернативни захтјев за новчану надокнаду јер је основано могао претпоставити да му тужене неће вратити предметне ствари, али му у том случају морају накнадити њихову новчану противвриједност" (тачка 45). С обзиром на то да мијешање у апелантову имовину није извршено у складу са законом, Уставни суд је закључио да је повријеђено апелантово право на имовину из члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

Оспорена пресуда

16. Врховни суд је, одлучујући у поновном поступку, сходно Одлуци Уставног суда број АП 2276/11, донио Пресуду број 83 0 П 001064 14. Рев 2 од 22. јануара 2015. године којом је ревизију тужених дјелимично усвојио тако што је преиначио пресуду Окружног суда од 17. септембра 2009. године у дијелу којим је одбијена жалба тужених и потврђена пресуда Основног суда од 28. маја 2009. године "у погледу обавезе тужених да [апеланту] на име вриједности покретних ствари, ближе означених у ставу 1 изреке првостепене пресуде, исплате износ од 9.730,00 КМ са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године до исплате, тако што се жалба тужених у том дијелу усваја, првостепена пресуда преиначава и тужбени захтјев у том дијелу одбија". У осталом дијелу, којим је одбијена жалба тужених и потврђена пресуда првостепеног суда, "у дијелу којим је усвојен тужбени захтјев [апеланта] тако што су обавезане тужене да му врате покретне ствари, ближе означене у ставу I изреке пресуде, ревизија се одбија".

Page 48: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 48 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

17. У образложењу пресуде Врховни суд је поновио чињенично утврђење и правне ставове нижестепених судова засноване на чл. 37 ЗОСПО и 178 ЗПП, те истакао да је оспорена пресуда правилна и законита у дијелу којим је усвојен апелантов тужбени захтјев за предају у посјед спорних покретних ствари. Врховни суд је указао да према одредби члана 37 ЗОСПО за успјешну стварно-правну заштиту, тужбом коју власник непосједник подиже против посједника невласника за предају у посјед индивидуално одређене ствари мора доказати: да је власник ствари чију предају у посјед тражи тужбом, да се та ствар налази у фактичкој власти туженог (члан 70 ЗОСПО) и њен идентитет (чл. 1 и 2 ЗОСПО) јер може тражити само индивидуално одређене ствари. Наведено је да је у предметној правној ствари апелант јасно идентификовао покретне ствари чији поврат тражи јер из Записника Управе за геодетске послове и катастар непокретности Општине Зворник од 3. фебруара 1999. године, који је овјерен печатом и потписан од овлашћених службеника Министарства за избјеглице и расељена лица - Одсјек Зворник, "дио покретних ствари које су означене у првом ставу изреке првостепене пресуде су из стана у Зворнику, на којем је [апелант] био носилац станарског права, изузете су од стране овлашћених службеника тужених и смјештене у магацин. Саслушани свједоци Дервиш Алић и Шемсудин Кахримановић су потврдили наводе [апеланта] да су споменуте ствари биле својина [апеланта] и да их тужене нису вратиле [апеланту] након што му је стан враћен у посјед 23. 4. 2002. године. Из наведеног произлази да је [апелант] доказао да су се у вријеме подношења тужбе у овој парници 30. 10. 2006. године одузете ствари из става I изреке првостепене пресуде налазиле у посједу тужених с обзиром да тужене, на којима је био терет доказивања, за тврдње да оне нису у њиховом посједу нису извеле нити један доказ којим би то доказале". Стога, Врховни суд сматра да је апелант, супротно ревизионим тврдњама тужених доказао да су тужене путем својих овлашћених службеника преузеле спорне покретне ствари из става I изреке првостепене пресуде, апелантова својина, и да су се оне налазиле у њиховом посједу у вријеме подношења предметне тужбе за њихово враћање у посјед апеланту. Врховни суд је у вези с тим указао да је овакав став заузео Уставни суд у Одлуци број АП 2276/11 од 9. децембра 2014. године којом је укинуо раније донесену Одлуку Врховног суда број 83 0 П 001064 09 Рев од 3. марта 2011. године која је за тај суд обавезујућа. Имајући у виду наведено, сматра да су нижестепени судови правилно примијенили материјално право из члана 37 став 1 ЗОСПО када су усвојили апелантов тужбени захтјев у дијелу којим је тражио враћање у посјед покретних ствари наведених у ставу I изреке првостепене пресуде.

18. Супротно наведеном, према оцјени Врховног суда, оспорена одлука је у дијелу којим је усвојен апелантов захтјев да му тужене на име вриједности покретних ствари, ближе означених као у ставу I изреке првостепене пресуде, исплате износ од 9.730,00 КМ с припадајућом законском затезном каматом заснована на погрешној примјени материјалног права. У вези с тим је истакнуто да је, према члану 37 став 1 ЗОСПО, власник ствари овлашћен да од лица која његову ствар држе у посједу првенствено тражи поврат ствари, а новчану противвриједност тек ако поврат више није могућ. Будући да је из наведених разлога усвојен апелантов стварно-правни захтјев за враћање у посјед покретних ствари, Врховни суд сматра да су основани ревизиони наводи тужених којима се оспорава правилност нижестепених одлука у дијелу којим је усвојен и апелантов облигациони захтјев за исплату новчане противвриједности

истих ствари јер власник ствари, према наведеној законској одредби, не може истовремено успјешно захтијевати и предају у посјед ствари и исплату новчане противвриједности тих ствари. Из наведених разлога Врховни суд је примјеном чл. 250 став 1 и 248 ЗПП одлучио као у изреци пресуде.

IV. Апелација а) Наводи из апелације

19. Апелант сматра да му је оспореном одлуком Врховног суда повријеђено право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљњем тексту: Европска конвенција) и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију. Кршење наведених права апелант види у произвољној примјени материјалног права.

20. Апелант наводи да је Врховни суд у поновном поступку потврдио одлуке нижестепених судова у погледу усвајања стварно-правног захтјева, поврата му предметних покретних ствари, с тим да је пропустио одлучити о његовом алтернативно постављеном тужбеном захтјеву у смислу члана 178 ЗПП, те је у вези с тим апелант подсјетио на тачку 39 Одлуке Уставног суда у предмету број АП 2276/11 од 9. децембра 2014. године да ће суд у пресуди изрећи да се тужене могу ослободити од давања ствари ако плате алтернативно постављени новчани захтјев, а након што усвоји првобитно постављени тужбени захтјев. Из наведеног разлога апелант сматра да му је почињена повреда права на правично суђење, те да ће наведени пропуст Врховног суда имати за посљедицу немогућност извршења оспорене пресуде јер је, како истиче, "више него јасно да то више није могуће".

б) Одговор на апелацију

21. У одговору на апелацију Врховни суд је навео да је апелација неоснована и да побијаном пресудом нису повријеђена апелантова права, као и да у цијелости остаје при чињеничним и правним закључцима садржаним у образложењу своје пресуде, против које је апелант поднио апелацију.

22. Тужене, заступане по Правобранилаштву, у одговору на апелацију су истакле да нема повреде права на која апелант указује у апелацији, па предлажу да се она одбије као неоснована.

V. Релевантни прописи

23. Закон о парничном поступку ("Службени гласник Републике Српске" бр. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 и 49/09) у релевантном дијелу гласи:

Члан 2. У парничном поступку суд одлучује у границама

захтјева који су стављени у поступку. Суд у поступку примјењује материјално право по

властитој оцјени и није везан за наводе странака у погледу материјалног права.

Члан 178. Ако је тужилац у тужби тражио да му се досуди

одређена ствар, а истовремено је у тужби или до закључења главне расправе изјавио да је вољан умјесто ствари примити одређени новчани износ, суд ће, ако усвоји тужбени захтјев, изрећи у пресуди да се тужени може ослободити од давања ствари ако плати тај новчани износ.

Page 49: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 49

Члан 250. став 1. Ако ревизијски суд утврди да је материјално право

погрешно примијењено, пресудом ће усвојити ревизију и преиначити побијану пресуду.

24. Закон о основним својинско-правним односима ("Службени лист СФРЈ" бр. 6/80 и 36/90 и "Службени гласник Републике Српске" број 38/03) у релевантном дијелу гласи:

Члан 37. Власник може тужбом захтевати од држаоца

повраћај индивидуално одређене ствари. Власник мора доказати да на ствар чији повраћај

тражи има право својине, као и да се ствар налази у фактичкој власти туженог.

Право на подношење тужбе из става 1. овог члана не застарева.

VI. Допустивост

25. У складу са чланом VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, Уставни суд, такође, има апелациону надлежност у питањима која су садржана у овом уставу, када она постану предмет спора због пресуде било којег суда у Босни и Херцеговини.

26. У складу са чланом 18 став (1) Правила Уставног суда, Уставни суд може да разматра апелацију само ако су против пресуде, односно одлуке која се њом оспорава, исцрпљени сви дјелотворни правни лијекови могући према закону и ако се поднесе у року од 60 дана од дана када је подносилац апелације примио одлуку о посљедњем дјелотворном правном лијеку који је користио.

27. У конкретном случају, предмет оспоравања апелацијом је Пресуда Врховног суда број 83 0 П 001064 14 Рев 2 од 22. јануара 2015. године, против које нема других дјелотворних правних лијекова могућих према закону. Затим, оспорену пресуду апелант је примио 17. фебруара 2015. године, а апелација је поднесена 16. априла 2015. године, тј. у року од 60 дана, како је прописано чланом 18 став (1) Правила Уставног суда. Коначно, апелација испуњава и услове из члана 18 ст. (3) и (4) Правила Уставног суда јер не постоји неки формални разлог због којег апелација није допустива, нити је очигледно (prima facie) неоснована.

28. Имајући у виду одредбе члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, те члана 18 ст. (1), (3) и (4) Правила Уставног суда, Уставни суд је утврдио да апелација испуњава услове у погледу допустивости.

VII. Меритум

29. Апелант сматра да му је пресудом Врховног суда повријеђено право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

Право на правично суђење

30. Члан II/3 Устава Босне и Херцеговине у релевантном дијелу гласи:

Сва лица на територији Босне и Херцеговине уживају људска права и основне слободе из става 2 овог члана, а она обухватају:

е) Право на правичан поступак у грађанским и кривичним стварима и друга права у вези с кривичним поступком.

31. Члан 6 став 1 Европске конвенције у релевантном дијелу гласи:

1) Приликом утврђивања његових грађанских права и обавеза или кривичне оптужбе против њега, свако има право на правичну и јавну расправу у разумном року пред независним и непристрасним судом установљеним законом. […]

32. Из апелације произлази да апелант у конкретном случају сматра да му је повријеђено право на правичан поступак из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

33. Суштина апелантових навода о повреди права на правично суђење своди се на апелантове тврдње да је Врховни суд, поступајући у поновном поступку сходно Одлуци Уставног суда број АП 2276/11, произвољно протумачио позитивноправне прописе одлучујући о његовом тужбеном захтјеву, што је, сматра, довело и до произвољне примјене процесног права. То се првенствено односи на то да је тај суд пропустио да одлучи о његовом алтернативно постављеном тужбеном захтјеву у смислу члана 178 ЗПП, што ће за посљедицу имати немогућност извршења оспорене пресуде "јер је више него јасно да поврат ствари више није могућ". Стога ће Уставни суд испитати да ли је дошло до кршења права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције на које је апелант указао у својој апелацији.

34. Уставни суд у вези с тим подсјећа да, према пракси Европског суда за људска права (у даљњем тексту: Европски суд) и Уставног суда, задатак ових судова није да преиспитују закључке редовних судова у погледу чињеничног стања и примјене материјалног и процесног права (види Европски суд, Pronina против Русије, одлука о допустивости од 30. јуна 2005. године, апликација број 65167/01). Наиме, Уставни суд није надлежан да супституише редовне судове у процјени чињеница и доказа, већ је, генерално, задатак редовних судова да оцијене чињенице и доказе које су извели (види Европски суд, Thomas против Уједињеног Краљевства, пресуда од 10. маја 2005. године, апликација број 19354/02). Задатак Уставног суда је да испита да ли су, евентуално, повријеђена или занемарена уставна права (право на правично суђење, право на приступ суду, право на дјелотворан правни лијек и др.), те да ли је примјена закона била, евентуално, произвољна или дискриминациона.

35. Уставни суд се, дакле, може изузетно, када оцијени да је у одређеном поступку редовни суд произвољно поступао како у утврђивању чињеница тако и у примјени релевантних позитивноправних прописа (види Уставни суд, Одлука број АП 311/04 од 22. априла 2005. године, став 26), упустити у испитивање начина на који су надлежни судови утврђивали чињенице и на тако утврђене чињенице примијенили позитивноправне прописе. У контексту наведеног, Уставни суд подсјећа и да је у више својих одлука указао да очигледна произвољност у примјени релевантних прописа никада не може водити ка правичном поступку (види Уставни суд, Одлука број АП 1293/05 од 12. септембра 2006. године, тачка 25 и даље). Имајући у виду наведено, Уставни суд ће у конкретном случају, с обзиром на питања која се постављају, испитати да ли је оспорена одлука заснована на произвољној примјени материјалног и процесног права.

36. Уставни суд првенствено констатује да је Врховни суд, одлучујући у поновном поступку, у извршењу Одлуке Уставног суда број АП 2276/11 донио Пресуду број 83 0 П 001064 14. Рев 2 од 22. јануара 2015. године. Том пресудом Врховни суд је дјелимично поступио по цитираној одлуци Уставног суда будући да је одбијена жалба тужених и потврђена пресуда првостепеног суда у дијелу којим је

Page 50: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 50 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

усвојен апелантов тужбени захтјев да му тужене врате покретне ствари, ближе означене у ставу I изреке пресуде. Уставни суд запажа да је у том дијелу Врховни суд поново размотрио ревизију тужених и дао јасне и експлицитне разлоге за закључак о основаности тог дијела тужбеног захтјева, при чему је у потпуности испоштовао став Уставног суда из Одлуке број АП 2276/11, па Уставни суд у том дијелу не налази произвољност у оспореној одлуци.

37. Међутим, Уставни суд констатира да апелант оспорава новодонесену пресуду Врховног суда у дијелу у којем је тај суд усвојио ревизију тужених у дијелу којим је одбијена жалба тужених и потврђена пресуда Основног суда од 28. маја 2009. године "у погледу обавезе тужених да [апеланту] на име вриједности покретних ствари, ближе означених у ставу 1 изреке првостепене пресуде, исплате износ од 9.730,00 КМ, са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године до исплате, тако што се жалба тужених у том дијелу усваја, првостепена пресуда преиначава и тужбени захтјев у том дијелу одбија".

38. У вези с тим Уставни суд запажа да је првостепени суд, чију је одлуку потврдио другостепени суд, сматрао да је и овај дио тужбеног захтјева који гласи: "Или да [апеланту] надокнаде вриједност отуђених ствари у износу од 9.730,00 КМ са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године као дана пресуђења па до исплате" основан. Надаље, Уставни суд запажа да је вриједност отуђених покретних ствари првостепени суд утврдио на основу налаза вјештака економске струке. Према томе, првостепени суд је на основу утврђеног чињеничног стања закључио да је у односу на тужене основан апелантов тужбени захтјев за враћање у посјед покретних ствари или исплату њихове противвриједности. Основни суд је образложио да је апелант првенствено тражио поврат ствари, а да је алтернативни захтјев поврат у новцу апелант поставио у складу са чланом 178 ЗПП, за шта, према оцјени тог суда, има овлашћење у складу с цитираном одредбом ЗПП. Уставни суд даље запажа да су пресудом Окружног суда од 17. септембра 2015. године жалбе странака одбијене и пресуда првостепеног суда од 28. маја 2009. године потврђена, при чему је и тај суд указао да тужене имају право избора једне од алтернативно утврђених обавеза у складу са чланом 178 ЗПП. Уставни суд надаље запажа да је за разлику од одлука нижестепених судова Врховни суд у пресуди од 3. марта 2011. године, која је укинута Одлуком Уставног суда број АП 2276/11 од 9. децембра 2014. године, везано за овај дио тужбеног захтјева, такође, указао да је апелант, поред захтјева за предају у посјед покретних ствари, предметном тужбом поставио и алтернативни захтјев да му тужене исплате њихову новчану противвриједност. Међутим, тај суд сматра да према материјалном праву у овој парници алтернативни захтјев није могуће поставити зато што се не тражи испуњење обавезе из алтернативне облигације. У вези с тим је истакао да је Окружни суд у образложењу пресуде пошао од чињенице да је апелант поставио алтернативни захтјев који погрешно поистовјећује с процесном facultas alternativa, коју прописује одредба члана 178 ЗПП, која није истицање другог тужбеног захтјева, већ препуштање туженом још једног начина ослобађања од његове обавезе, у ком случају се сматра да не постоји кумулација захтјева. Према томе, Врховни суд је у наведеној одлуци закључио да је власник ствари овлашћен од лица које држи ствар у посједу првенствено тражити враћање ствари, а њену новчану противвриједност ако њен поврат више није могућ.

39. Међутим, Уставни суд запажа да је Врховни суд, поступајући у поновном поступку у извршењу Одлуке Уставног суда број АП 2276/11 донио Пресуду број 83 0 П

001064 14. Рев 2 од 22. јануара 2015. године, у коначници одбио апелантов тужбени захтјев у овом дијелу ("или да [апеланту] надокнаде вриједност отуђених ствари").

40. Имајући у виду наведено, Уставни суд указује да алтернативно овлашћење (facultas alternativa) треба разликовати од обавезе с алтернативном чинидбом, гдје су обје алтернативне чинидбе предмет спора, да алтернативни тужбени захтјев има правни основ у правилима имовинског права (предаја ствари или плаћање новчане противвриједности), те да у том случају тужени има право избора једне од алтернативно утврђених обавеза како у парничном тако и у извршном поступку. Уставни суд указује на судску праксу у вези с овим питањем (цитат из судске одлуке: Врховни суд Хрватске број Гж-560/76 од 16. јануара 1976. године: Коментар закона о парничном поступку ФБиХ, Дика Михајло и Јозо Ћизмић, Сарајево 2000. у члану 308): "Ако тражитељ тражи да му се досуди становита (одређена) ствар или исплати одређени износ (алтернативно постављен тужбени захтјев), суд је дужан испитати је ли захтјев да се исплати тај износ утемељен и примјерен."

41. С тим у вези, Уставни суд примјећује да је у околностима конкретног случаја апелант тражио предају предметних ствари или да му тужене надокнаде њихову противвриједности. У таквим околностима Уставни суд налази произвољност у оспореној одлуци Врховног суда од 22. јануара 2015. године у дијелу којим је у коначници одбијен апелантов тужбени захтјев да му тужене надокнаде вриједност отуђених ствари. Наведено из разлога што је апелант, уз захтјев за реституцију ствари, поднио и алтернативни захтјев за новчану надокнаду јер је основано могао претпоставити да му тужене неће вратити предметне ствари, али му у том случају морају накнадити њихову новчану противвриједност. Због тога је апелант и поставио овакав тужбени захтјев, тј. да му се врате ствари или, ако то не буде могуће, да се исплати њихова новчана противвриједност.

42. Стога, цијенећи апелантове наводе, као и став Уставног суда изражен у тачки 45 Одлуке број АП 2276/11 "да је апелант, уз захтјев за реституцију ствари, поднио и алтернативни захтјев за новчану надокнаду јер је основано могао претпоставити да му тужене неће вратити предметне ствари", Уставни суд сматра да је у околностима конкретног случаја Врховни суд произвољно примијенио процесно право када је одбио апелантов захтјев којим је тражио да му тужене врате ствари или да му накнаде њихову новчану противвриједност.

43. Према томе, Уставни суд сматра да је оспорена пресуда донесена у поновном поступку произвољна из наведених разлога и да је том пресудом повријеђено апелантово право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

44. С обзиром на то да Врховни суд приликом доношења оспорене одлуке у овом дијелу није, дакле, у смислу члана 62 став (4) Правила Уставног суда, поштовао правно схватање Уставног суда изражено у Одлуци број АП 2276/11, Уставни суд је у складу са чланом 62 став (5) Правила Уставног суда одлучио о меритуму предмета на начин да је оставио на снази Пресуду Окружног суда број 83 0 П 001064 09 Гж од 17. септембра 2015. године у дијелу којим је одбијена жалба тужених и потврђена пресуда Основног суда у Зворнику број 83 0 П 001064 06 П од 28. маја 2009. године у погледу обавезе тужених да апеланту "на име вриједности покретних ствари, ближе означених у ставу I изреке првостепене пресуде, исплате износ од 9.730,00 КМ са законском затезном каматом од 28. 5. 2009. године до исплате".

Page 51: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 51

Право на имовину

45. Апелант, такође, наводи да му је оспореном одлуком повријеђено и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију. Међутим, имајући у виду закључак Уставног суда везан за повреду права на правично суђење Уставни суд не сматра потребним посебно испитивати апелантове наводе о кршењу права на имовину.

VIII. Закључак

46. Уставни суд закључује да је повријеђено апелантово право из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода с обзиром да је Врховни суд произвољно примијенио процесно право када је одбио апелантов захтјев којим је тражио да му тужене, уколико му не врате покретне ствари, накнаде њихову новчану противвриједност.

47. На основу члана 59 ст. (1) и (2) и члана 61 став (5) Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у диспозитиву ове одлуке.

48. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине, одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће.

Предсједник Уставног суда Босне и Херцеговине

Мирсад Ћеман, с. р.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 1877/15, rješavajući apelaciju Jusufa Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) tačka b) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvaja se apelacija Jusufa Šabića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine u dijelu u kojem je revizija tuženih djelimično usvojena i preinačena presuda Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine vezano za isplatu novčanog iznosa.

Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2009. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine u pogledu obaveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I.Uvod

1.Jusuf Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, tuženih Republike Srpske - Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. augusta 2017. godine, a Pravobranilaštvo 2. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5.Apelant je 30. oktobra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih radi povrata stvari.

6.Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tužene obavezane da apelantu izvrše povrat otuđenih pokretnih stvari preciznije označenih u stavu 1. izreke presude, "ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,50 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da mu predaju pokretne stvari pobliže označene u stavu 2. izreke presude i kamate na iznos iz stava 1. izreke presude od 9.730,00 KM od 30. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe.

7.Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zvorniku, površine 79 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je koristio do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini aprila 1992. godine, kada je navedeni stan napustio i u njemu ostavio pokretne stvari kao u izreci presude. Tužene su apelantu 2002. godine vratile u posjed predmetni stan, kada apelant u stanu nije zatekao svoje pokretne stvari. Osnovni sud je također utvrdio da nije sporno da su tužene iz predmetnog stana izuzele pokretne stvari, apelantovo vlasništvo, bliže označene kao u stavu 1. izreke presude, što proizlazi iz Zapisnika Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine, sačinjenog u prisustvu ovlaštenih radnika tuženih, koje su smještene u magacin. Vrijednost otuđenih pokretnih stvari Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke kojem je taj sud poklonio vjeru kao nalazu datom u skladu s pravilima struke, koji je svoj nalaz zasnovao na vrijednosti polovnih stvari i kojim je vrijednost navedenih stvari utvrđena u iznosu od 9.730,00 KM. Prema tome, Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene osnovan apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari označenih kao u stavu 1. izreke presude ili isplatu njihove protivvrijednosti u iznosu od 9.730,00 KM, pa je u tom dijelu primjenom odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je prvenstveno tražio

Page 52: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 52 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

povrat stvari, a alternativni zahtjev povrat u novcu apelant je postavio u skladu sa članom 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za šta, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Dakle, s obzirom na to da je kao nesporno utvrđeno da se apelantove sporne stvari, bliže označene kao u stavu 1. izreke presude, nalaze kod tuženih, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa jer smatra da apelant nije dokazao kod koga se nalaze otuđene stvari i jer se materijalni dokazi, računi ne odnose na njegovo ime. Odbijen je kao neosnovan i prigovor tuženih nedostatka pasivne legitimacije jer je Osnovni sud zaključio da je nesporno da je predmetnim stanom i pokretnim stvarima u njemu raspolagala Republika Srpska preko Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i općinskih organa Općine Zvornik kao napuštenom imovinom u smislu člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine, a što proizlazi iz Zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana od 3. februara 1999. godine. Osnovni sud je dalje odbio prigovor tuženih da apelant ne nudi dokaze koji su to propusti tuženih u vezi s nastalom štetom jer smatra da apelant te propuste i nije dužan dokazivati. Apelant je, prema mišljenju tog suda, dokazao da su sporne stvari njegovo vlasništvo, što su, osim apelantovog iskaza, potvrdili i saslušani svjedoci, te što proizlazi iz materijalnih dokaza, zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana. Taj sud je također ocijenio neosnovanim navode tuženih da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 37. ZOVPO, već odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po kojim navodima tuženih apelantovo potraživanje je zastarjelo. Ovo iz razloga što je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev za povrat u novcu je postavio u skladu sa članom 178. ZPP, na šta ima ovlaštenje u skladu s citiranim članom. Kamatu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev Osnovni sud je apelantu dosudio primjenom odredbe člana 277. ZOO, dok je potraživanje kamate od podnošenja tužbe odbio jer je vrijednost otuđenih stvari utvrđena u vrijeme presuđenja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP.

8.Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2009. godine žalbe stranaka su odbijene i presuda prvostepenog suda od 28. maja 2009. godine potvrđena.

9.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude istakavši da samo vlasnik od posjednika može tužbom tražiti povrat individualno određene stvari, ali da mora dokazati da ima pravo vlasništva na stvari čiji povrat traži, da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženih. Istaknuto je da su stoga bez utjecaja na drugačiju odluku tog suda apelantovi žalbeni navodi da su tužene, shodno zakonskim ovlaštenjima, mogle kontrolirati način upravljanja njegovim pokretnim stvarima i da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio na njegovu štetu kada je odbio njegov tužbeni zahtjev kao u stavu 2. izreke prvostepene presude. Okružni sud je također odbio kao neosnovan prigovor tuženih da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti), u kom slučaju tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku u skladu sa članom 178. ZPP. Slijedom navedenog, Okružni sud je žalbe parničnih stranaka odbio primjenom odredbe člana 224. st. 1. i 2. ZPP i potvrdio presudu prvostepenog suda.

10.Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. marta 2011. godine usvojio reviziju tuženih, preinačio presudu Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine tako što je usvojio žalbu tuženih, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem

dijelu (stav 1. izreke prvostepene presude) i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

11.Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je revizija tuženih osnovana i da je presuda Okružnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari, mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 70. ZOVPO), kao i njen identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualnu određenu stvar. Vrhovni sud smatra da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži, da prema Zapisniku od 3. februara 1999. godine slijedi da su pokretne stvari označene u stavu 1. izreke prvostepene presude iz apelantovog predmetnog stana, na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, izuzete i smještene u magacin. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene osnovano ukazuju da apelant tokom postupka nije dokazao da se navedene pokretne stvari nalaze u faktičkoj vlasti jedne od tuženih, odnosno da je nemoguće da se istovremeno nalaze u posjedu obje tužene, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi u pobijanim odlukama. Naime, Vrhovni sud smatra da Zapisnik od 3. februara 1999. godine, na koji se ti sudovi pozivaju kada zaključuju da su navedene apelantove pokretne stvari u posjedu tuženih, nije dokaz da su one bile u posjedu jedne od tuženih u vrijeme podnošenja tužbe prvostepenom sudu 30. oktobra 2006. godine i u vrijeme zaključenja glavne rasprave 28. maja 2009. godine. Stoga, Vrhovni sud smatra da tokom postupka nije utvrđeno da se predmetne stvari navedene u stavu 1. izreke prvostepene presude nalaze kod tuženih, da nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarno-pravne zaštite iz odredbe člana 37. ZOVPO, pa u vezi s tim navodi da pravno pravilo sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome koji stvari drži u posjedu, zbog čega smatra da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate stvari koje nisu zamjenjive i koje faktički ne mogu biti u posjedu obje tužene, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da se nalaze u posjedu jedne od tuženih. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari predmetnom tužbom, postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protivvrijednost (član 55. ZPP). Međutim, Vrhovni sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije. U vezi s tim je istakao da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom facultas alternativa, koju propisuje odredba člana 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obaveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je vlasnik stvari ovlašten da od lica koje drži stvar u posjedu prvenstveno traži vraćanje stvari, a njenu novčanu protivvrijednost ako njen povrat više nije moguć. Dakle, prema činjeničnim navodima apelantove tužbe, apelant je nakon povrata predmetnog stana i imovine u posjed 23. aprila 2002. godine ustanovio da je imovina djelimično oštećena, a da su jedan dio stvari domaćinstva i ostala pokretna imovina smješteni u magacinu resornog ministarstva iako u Zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine nije konstatirano u čiji magacin su izmještene pokretne stvari iz apelantovog predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud smatra da tužene revizijom osnovano ukazuju da nema osnova za apelantov

Page 53: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 53

zahtjev da mu tužene naknade protivvrijednost pokretnih stvari označenih u stavu 1. izreke presude prvostepenog suda u iznosu od 9.730,00 KM, za koje apelant nije dokazao da su bile u posjedu tuženih, pa time njihov povrat više nije moguć, kao zakonski uvjet za naknadu njihove novčane protivvrijednosti, koju bi u tom slučaju bilo dužno platiti lice koje ih je držalo u posjedu. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11

12.Apelant je 31. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. marta 2011. godine.

13.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. marta 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14.U predmetnoj odluci Ustavni sud je, prije svega, u tački 38. ukazao da je tokom trajanja postupka kao nesporno utvrđeno da predmetne pokretne stvari koje apelant tužbom potražuje predstavljaju njegovu imovinu jer je vlasnik navedenih stvari koje su bile izuzete prema zapisniku koji su sačinili ovlašteni službenici tuženih. Ustavni sud je ukazao da je, za razliku od stava nižestepenih sudova, Vrhovni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da nije utvrđeno da se apelantove pokretne stvari nalaze u državini (posjedu) tuženih, te da stoga nema osnova za zahtjev da tužene apelantu nadoknade protivvrijednost pokretnih stvari, odnosno da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zbog toga što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije (tačka 42), pa je u kontekstu navedenog Ustavni sud istakao (tačka 43): "Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo zasnovano na zakonu. Naime, Vrhovni sud je arbitrarno teret dokazivanja prebacio na apelanta zahtijevajući od njega da dokaže da li se izuzete stvari nalaze kod tuženih (uprkos postojanju Zapisnika od 3. februara 1999. godine prema kojem su izuzimanje vršile tužene). U tom smislu Ustavni sud primjećuje da se apelant vlasničkom tužbom obratio onome ko je izuzeo (uzeo) njegove stvari, a dokaz za to je zapisnik o izuzimanju, te ako tužene tvrde da stvari nisu kod njih, onda su bile dužne da to dokažu, odnosno da navedu gdje su, imajući u vidu odredbu člana 102. stav 1. ZPP prema kojem svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. S obzirom na to da su tužene tvrdile da nisu u posjedu predmetnih stvari, onda su, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, one bile i obavezne da ponude dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, tj. dokaze o tome gdje se stvari nalaze ukoliko tvrde da više nisu kod njih budući da su ovlašteni radnici tuženih sačinili zapisnik o izuzimanju predmetnih stvari u kojem je eksplicitno navedeno: 'Ministarstvo izvuče stvari u magacin'." Ustavni sud je, osim toga, istakao da tužene tokom čitavog postupka nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju, a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu uprkos postojanju zapisnika da su izuzete apelantove stvari. Prema tome, Ustavni sud je istakao da je nejasno zašto bi apelant

u situaciji kada je svoj tužbeni zahtjev potkrijepio dokumentom tuženih (Zapisnikom o izuzimanju stvari od 3. februara 1999. godine) trebao dalje dokazivati, pogotovo jer su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih, te jer nisu ponudile bilo kakve dokaze u vezi s tim, da navedene stvari nisu kod njih (tačka 44).

15.Ustavni sud je također ukazao da "je arbitraran i zaključak Vrhovnog suda da zahtjev za novčanu naknadu apelant nije mogao postaviti kao alternativni zahtjev u konkretnom slučaju. Apelant je, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protivvrijednost" (tačka 45). S obzirom na to da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Osporena presuda

16.Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine kojom je reviziju tuženih djelimično usvojio tako što je preinačio presudu Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. maja 2009. godine "u pogledu obaveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu 1. izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se žalba tuženih u tom dijelu usvaja, prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija". U ostalom dijelu, kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda prvostepenog suda, "u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev [apelanta] tako što su obavezane tužene da mu vrate pokretne stvari, bliže označene u stavu I izreke presude, revizija se odbija".

17.U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova zasnovane na čl. 37. ZOVPO i 178. ZPP, te istakao da je osporena presuda pravilna i zakonita u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornih pokretnih stvari. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 70. ZOVPO) i njen identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualno određene stvari. Navedeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži jer iz Zapisnika Uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine, koji je ovjeren pečatom i potpisan od ovlaštenih službenika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Zvornik, "dio pokretnih stvari koje su označene u prvom stavu izreke prvostepene presude su iz stana u Zvorniku, na kojem je [apelant] bio nosilac stanarskog prava, izuzete su od strane ovlaštenih službenika tuženih i smještene u magacin. Saslušani svjedoci Derviš Alić i Šemsudin Kahrimanović su potvrdili navode [apelanta] da su spomenute stvari bile vlasništvo [apelanta] i da ih tužene nisu vratile [apelantu] nakon što mu je stan vraćen u posjed 23. 4. 2002. godine. Iz navedenog proizlazi da je [apelant] dokazao da su se u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj parnici 30. 10. 2006. godine oduzete stvari iz stava I izreke prvostepene presude nalazile u posjedu tuženih s obzirom da tužene, na kojima je bio teret dokazivanja, za tvrdnje da one nisu u njihovom posjedu nisu izvele niti jedan dokaz kojim bi to dokazale". Stoga, Vrhovni sud

Page 54: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 54 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

smatra da je apelant, suprotno revizionim tvrdnjama tuženih dokazao da su tužene putem svojih ovlaštenih službenika preuzele sporne pokretne stvari iz stava I izreke prvostepene presude, apelantovo vlasništvo, i da su se one nalazile u njihovom posjedu u vrijeme podnošenja predmetne tužbe za njihovo vraćanje u posjed apelantu. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je ovakav stav zauzeo Ustavni sud u Odluci broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine kojom je ukinuo ranije donesenu Odluku Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. marta 2011. godine koja je za taj sud obavezujuća. Imajući u vidu navedeno, smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz člana 37. stav 1. ZOVPO kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio vraćanje u posjed pokretnih stvari navedenih u stavu I izreke prvostepene presude.

18.Suprotno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, osporena odluka je u dijelu kojim je usvojen apelantov zahtjev da mu tužene na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih kao u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je istaknuto da je, prema članu 37. stav 1. ZOVPO, vlasnik stvari ovlašten da od lica koja njegovu stvar drže u posjedu prvenstveno traži povrat stvari, a novčanu protivvrijednost tek ako povrat više nije moguć. Budući da je iz navedenih razloga usvojen apelantov stvarno-pravni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari, Vrhovni sud smatra da su osnovani revizioni navodi tuženih kojima se osporava pravilnost nižestepenih odluka u dijelu kojim je usvojen i apelantov obligacioni zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti istih stvari jer vlasnik stvari, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ne može istovremeno uspješno zahtijevati i predaju u posjed stvari i isplatu novčane protivvrijednosti tih stvari. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je primjenom čl. 250. stav 1. i 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a) Navodi iz apelacije

19.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

20.Apelant navodi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku potvrdio odluke nižestepenih sudova u pogledu usvajanja stvarno-pravnog zahtjeva, povrata mu predmetnih pokretnih stvari, s tim da je propustio odlučiti o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu člana 178. ZPP, te je u vezi s tim apelant podsjetio na tačku 39. Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine da će sud u presudi izreći da se tužene mogu osloboditi od davanja stvari ako plate alternativno postavljeni novčani zahtjev, a nakon što usvoji prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev. Iz navedenog razloga apelant smatra da mu je počinjena povreda prava na pravično suđenje, te da će navedeni propust Vrhovnog suda imati za posljedicu nemogućnost izvršenja osporene presude jer je, kako ističe, "više nego jasno da to više nije moguće".

b) Odgovor na apelaciju

21.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje presude, protiv koje je apelant podnio apelaciju.

22.Tužene, zastupane po Pravobranilaštvu, u odgovoru na apelaciju su istakle da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, pa predlažu da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva

koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj

ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 178. Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena

stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.

Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno

primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

24.Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37. Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj

individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima

pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne

zastareva. VI.Dopustivost 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i

Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

29.Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i

Page 55: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 55

pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32.Iz apelacije proizlazi da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33.Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu, što je, smatra, dovelo i do proizvoljne primjene procesnog prava. To se prvenstveno odnosi na to da je taj sud propustio da odluči o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu člana 178. ZPP, što će za posljedicu imati nemogućnost izvršenja osporene presude "jer je više nego jasno da povrat stvari više nije moguć". Stoga će Ustavni sud ispitati da li je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje je apelant ukazao u svojoj apelaciji.

34.Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35.Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

36.Ustavni sud prvenstveno konstatira da je Vrhovni sud, odlučujući u ponovnom postupku, u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine. Tom presudom Vrhovni sud je djelimično postupio po citiranoj odluci Ustavnog suda budući da je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate pokretne stvari, bliže označene u stavu I izreke presude. Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu Vrhovni sud ponovo razmotrio reviziju tuženih i dao jasne i eksplicitne razloge za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, pri čemu je u potpunosti ispoštovao stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2276/11, pa Ustavni sud u tom dijelu ne nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci.

37.Međutim, Ustavni sud konstatira da apelant osporava novodonesenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je taj sud usvojio reviziju tuženih u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. maja 2009. godine "u pogledu obaveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu 1. izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se žalba tuženih u tom dijelu usvaja, prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija".

38.U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čiju je odluku potvrdio drugostepeni sud, smatrao da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" osnovan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je vrijednost otuđenih pokretnih stvari prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke. Prema tome, prvostepeni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene osnovan apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari ili isplatu njihove protivvrijednosti. Osnovni sud je obrazložio da je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a da je alternativni zahtjev povrat u novcu apelant postavio u skladu sa članom 178. ZPP, za šta, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da su presudom Okružnog suda od 17. septembra 2015. godine žalbe stranaka odbijene i presuda prvostepenog suda od 28. maja 2009. godine potvrđena, pri čemu je i taj sud ukazao da tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza u skladu sa članom 178. ZPP. Ustavni sud nadalje zapaža da je za razliku od odluka nižestepenih sudova Vrhovni sud u presudi od 3. marta 2011. godine, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, također, ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari, predmetnom tužbom postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protivvrijednost. Međutim, taj sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije. U vezi s tim je istakao da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom facultas alternativa, koju propisuje odredba člana 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obaveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud je u navedenoj odluci zaključio da je vlasnik stvari ovlašten od lica koje drži stvar u posjedu prvenstveno tražiti vraćanje stvari, a njenu novčanu protivvrijednost ako njen povrat više nije moguć.

Page 56: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 56 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

39.Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine, u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu ("ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari").

40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) treba razlikovati od obaveze s alternativnom činidbom, gdje su obje alternativne činidbe predmet spora, da alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti), te da u tom slučaju tuženi ima pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu u vezi s ovim pitanjem (citat iz sudske odluke: Vrhovni sud Hrvatske broj Gž-560/76 od 16. januara 1976. godine: Komentar zakona o parničnom postupku FBiH, Dika Mihajlo i Jozo Ćizmić, Sarajevo 2000. u članu 308.): "Ako tražitelj traži da mu se dosudi stanovita (određena) stvar ili isplati određeni iznos (alternativno postavljen tužbeni zahtjev), sud je dužan ispitati je li zahtjev da se isplati taj iznos utemeljen i primjeren."

41.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant tražio predaju predmetnih stvari ili da mu tužene nadoknade njihovu protivvrijednosti. U takvim okolnostima Ustavni sud nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci Vrhovnog suda od 22. januara 2015. godine u dijelu kojim je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene nadoknade vrijednost otuđenih stvari. Navedeno iz razloga što je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protivvrijednost. Zbog toga je apelant i postavio ovakav tužbeni zahtjev, tj. da mu se vrate stvari ili, ako to ne bude moguće, da se isplati njihova novčana protivvrijednost.

42.Stoga, cijeneći apelantove navode, kao i stav Ustavnog suda izražen u tački 45. Odluke broj AP 2276/11 "da je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari", Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene vrate stvari ili da mu naknade njihovu novčanu protivvrijednost.

43.Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporena presuda donesena u ponovnom postupku proizvoljna iz navedenih razloga i da je tom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44.S obzirom na to da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke u ovom dijelu nije, dakle, u smislu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, poštovao pravno shvaćanje Ustavnog suda izraženo u Odluci broj AP 2276/11, Ustavni sud je u skladu sa članom 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda odlučio o meritumu predmeta na način da je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2015. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine u pogledu obaveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".

Pravo na imovinu

45.Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

46.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s obzirom da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene, ukoliko mu ne vrate pokretne stvari, naknade njihovu novčanu protivvrijednost.

47.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, s. r.

88 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 3499/15, rješavajući apelaciju Uzeira Gološa, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Djelomično se usvaja apelacija Uzeira Gološa. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka

II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. svibnja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Uzeiru Gološu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Uzeiru Gološu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Uzeira Gološa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. svibnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 007334 12 U od 24. prosinca 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-

Page 57: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 57

1063303278 od 12. srpnja 2012. godine i Rješenja ravnatelja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ10/2-1063303278 od 26. siječnja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Uzeir Gološ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. svibnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 007334 12 U od 24. prosinca 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj FZ3/2-1063303278 od 12. srpnja 2012. godine i Rješenja ravnatelja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj FZ10/2-1063303278 od 26. siječnja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Zavoda MIO i Službe zatraženo je 26. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 30. svibnja, odnosno 5. lipnja 2017. godine. Zavod MIO i Služba nisu odgovorili.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 19. ožujka 2007. godine Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu prema Uredbi o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane ("Službene novine FBiH" br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 77/09; u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Rješenjem Službe broj FZ10/2-1063303278 od 26. siječnja 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu primjenom Uredbe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene na temelju članka 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Dalje je navedeno da je u vrijeme podnošenja zahtjeva važila Uredba objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 75/06, čija primjena je otpočela nakon izmjena Uredbe objavljenih u "Službenim novinama FBiH" br. 58/07, 89/07 i 31/08. Međutim, kako je dalje navedeno,

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine, utvrđeno je da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH.

7. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbom članka IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH propisano da su odluke Ustavnog suda Federacije BiH konačne i obvezujuće, posebno kada Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s Ustavom Federacije BiH, te da se takav zakon ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi dulje od šest mjeseci. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine samo je utvrđeno da navedena uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kako je dalje navedeno, Ustavom Federacije BiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano člankom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom. Istaknuto je da je člankom 40. stavak 1. navedenog Zakona propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom neće primjenjivati od dana objave presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

8. Služba je utvrdila da se u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je Ustavni sud Federacije BiH za materijalni propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu mirovinu, dakle Uredbu, proglasio da nije u skladu s Ustavom FBiH, te da je presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" od 6. lipnja 2011. godine, dakle prije nego što je odlučeno o zahtjevu osiguranika (apelanta), odredbe Uredbe ne mogu primijeniti, čak i pod pretpostavkom da je osiguranik ispunjavao uvjete propisane navedenom uredbom, s obzirom na to da je prije donošenja odluke tog organa propis povodom kojega je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu mirovinu proglašen neustavnim.

9. Rješenjem Zavoda MIO broj FZ3/2-1063303278 od 12. srpnja 2012. godine apelantova žalba na prvostupanjsko rješenje je odbijena. U obrazloženju rješenja Zavod MIO je istaknuo da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 007334 12 U od 24. prosinca 2012. godine u upravnom sporu apelantova tužba protiv navedenog rješenja Zavoda MIO odbijena je kao neutemeljena.

11. Kantonalni sud je zakonitost pobijanog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, na temelju članka 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu podnio po osnovi Uredbe (zahtjev podnesen 19. ožujka 2007. godine). Dalje je utvrđeno da su prvostupanjsko i pobijano rješenje doneseni poslije objave Presude Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da Uredba nije u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa ti organi povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu nisu mogli primijeniti Uredbu jer se poslije objave spomenute presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u "Službenim novinama Federacije BiH" ona nije mogla primjenjivati.

Page 58: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 58 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. svibnja 2015. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda odbijen je kao neutemeljen.

13. Vrhovni sud je na temelju članka 45. ZUS-a ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz članka 41. stavak 2. tog zakona.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostaloga, naveo da, prema odredbama čl. 1. i 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) koji je stupio na snagu 14. srpnja 2011. godine, proizlazi da se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima samo za one osobe koje su već ostvarile pravo na starosnu mirovinu primjenom propisa navedenih u članku 2. tog zakona, među kojima je navedena i Uredba za koju je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da nije u skladu s Ustavom FBiH. S obzirom na odgovarajuće odredbe Ustava FBiH, kao i odredbu članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud našao da tuženi Zavod MIO i Sud nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe jer je prije donošenja pobijanog rješenja odnosno odluke suda o apelantovoj tužbi propis na temelju kojega je prvostupanjskim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu proglašen neustavnim. Imajući u vidu da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima deklaratorni karakter, što podrazumijeva da je Uredba od samog donošenja neustavna (a Zakon o potvrđivanju prava ne može se primijeniti na osobe koje su podnijele zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu prema Uredbi, a do stupanja na snagu tog zakona nije im pravomoćnim rješenjem priznato pravo prema Uredbi), to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odlučio prvostupanjski sud kada je apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu.

15. Kako je nesporno da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja pobijanog rješenja Zavoda MIO (povodom apelantove žalbe izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja), a i pobijane presude prvostupanjskog suda Ustavni sud FBiH svojom Presudom broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH", utvrdio da predmetna uredba nije u skladu s Ustavom FBiH, Vrhovni sud je zaključio da više nije ni postojala pravna osnova odnosno propis prema kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima. Tako je, kako je dalje navedeno, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantovu tužbu u postupku upravnog spora, a za svoj zaključak u obrazloženju pobijane presude dao potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvaća i taj sud, posebno imajući u vidu da su prema odredbi članka IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH odluke Ustavnog suda konačne i obvezujuće, što podrazumijeva da onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu s Ustavom FBiH. Vrhovni sud je smatrao da se stoga ne može zaključiti da se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Stoga se, kako je navedeno, njegove tvrdnje u tom pogledu ukazuju neutemeljenim (Zavod MIO, a i prvostupanjski sud nisu ni mogli ispitivati je li u prvostupanjskom rješenju pravilno primijenjen propis koji je proglašen neustavnim). Nadalje, kako pravomoćnim rješenjem nadležnih organa apelant nije ni ostvario pravo na starosnu mirovinu primjenom navedene uredbe do 14. srpnja 2011. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju prava, Vrhovni sud je zaključio da time prvostupanjski sud (a ni tuženi Zavod MIO) nije ni mogao na apelantov slučaj primijeniti odredbe čl. 1. i 2. tog zakona.

16. Vrhovni sud je također utvrdio da su bez utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari i apelantovi navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke u pogledu zakonskih rokova za rješavanje o njegovom zahtjevu iz 2007. godine (kojim je tražio ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnim uvjetima primjenom Uredbe iz 2006. godine) budući da ni odredbe ZUP-a ne propisuju da stranke mogu ostvariti određena prava ako o njima nije riješeno u rokovima propisanim tim zakonom. Inače, u smislu odgovarajućih odredaba tog zakona apelant je mogao podnijeti tuženom Zavodu MIO (kao organu višeg stupnja) žalbu zbog "šutnje administracije" zbog toga što nadležni prvostupanjski organ nije donio rješenje u propisanom roku, te je imao mogućnost koristiti i druga pravna sredstva, u smislu odredaba citiranog ZUS-a, to jeste pokrenuti eventualno upravni spor zbog "šutnje administracije" – nedonošenja u propisanom roku upravnog akta povodom zahtjeva ili žalbe. Vrhovni sud je zaključio da je na određeni način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tijekom 2012. godine.

17. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je i ostale navode iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje ocijenio neutemeljenim, pa je primjenom članka 46. stavak 1. ZUS-a donio navedenu presudu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu podnio 19. ožujka 2007. godine, a da je prvostupanjski organ tek nakon proteka roka od pet godina donio svoje rješenje. Dalje je naveo da je prema članku 216. ZUP-a nadležni organ dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno u roku od 60 dana ako se provodi ispitni postupak. Da je prvostupanjski organ odlučio o apelantovom zahtjevu od 19. ožujka 2007. godine u zakonskom roku iz članka 216. ZUP-a apelant bi ostvario pravo na starosnu mirovinu prema Uredbi, i to počevši od 19. ožujka 2007. godine, te bi mu, prema Zakonu o potvrđivanju prava, to pravo bilo potvrđeno i regulirano tako da bi mogao nastaviti i dalje koristiti to pravo. Međutim, prvostupanjski organ je grubo prekršio odredbe članka 216. ZUP-a i rješenje od 26. siječnja 2012. godine donio tek nakon pet godina od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. Smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu članka 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Smatra da se njegov zahtjev trebao riješiti prema propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva, dakle prema Uredbi koja je tada bila na snazi. Dalje smatra da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su mirovinu ostvarile prema Uredbi. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na temelju dokumentacije koja se nalazila u spisu.

Page 59: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 59

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 37/03) relevantne odredbe glase:

Član 40. Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa

federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBIH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

22. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 216. st. 1, 2. i 3. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke,

odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

23. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Članak 20. st. 1. i 3. Ako u upravnome postupku drugostupanjsko tijelo nije u

roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskoga rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovoga Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Ako u upravnome postupku prvostupanjsko tijelo protiv čijeg je akta žalba dopuštena nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskome tijelu. Protiv rješenja drugostupanjskoga tijela stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka, pokrenuti i ako drugostupanjsko tijelo ne donese rješenje u propisanome roku.

Članak 34. Zakonitost osporenog upravnoga akta sud ispituje u

granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Ako sud po zahtjevu iz tužbe ustvrdi da je osporeni upravni

akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostupanjskome upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Članak 41. Protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donijete u

upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za

izvanredno preispitivanje) Vrhovnome sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnome sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnoga zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnoga zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Članak 45. Nadležni sud rješava o zahtjevu iz članka 41. ovoga

Zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz članka 41. ovoga Zakona navedenih u zahtjevu.

24. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ("Službene novine FBiH" br. 42/11 i 37/12) relevantne odredbe glase:

Članak 1. Ovim se zakonom uređuje potvrđivanje ostvarenog prava

na prijevremenu starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem umirovljenju, kao i iznimno ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, način njihovog financiranja i druga pitanja.

Članak 2. Korisnicima prava na povoljnije umirovljenje, koji su to

pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31 /08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21.

Page 60: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 60 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

svibnja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je pobijanu presudu primio 25. lipnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. srpnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku izvanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

A) U odnosu na pobijane odluke

33. Ustavni sud zapaža da apelant pobija odluke upravnih organa i presude redovnih sudova tvrdeći da su pobijane odluke donesene na temelju proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

36. Ustavni sud ističe da apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje kada su odbili kao neutemeljen njegov zahtjev da mu se primjenom Uredbe prizna pravo na mirovinu pod povoljnijim uvjetima. U svezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2303/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. studenoga 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise (op. cit. AP 2303/15, točka 57). Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da je apelantica 5. ožujka 2007. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu po osnovi Uredbe, te da je konačno, nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, Rješenjem ravnatelja Kantonalne administrativne službe od 12. prosinca 2013. godine odbijen apelantičin zahtjev za određivanje starosne mirovine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu u skladu s Uredbom podnesen 5. ožujka 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine, koja je objavljena u,,Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine, materijalni propis na temelju kojega apelantica želi ostvariti pravo na mirovinu, točnije Uredba, proglašen neustavnim, posebno imajući u vidu da se sve to desilo prije nego što je donesena odluka o apelantičinom zahtjevu, to su upravni organi i redovni sudovi smatrali da se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, pa su odlučili kao u dispozitivu pobijanih odluka (op. cit. AP 2303/15, točka 43).

37. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već zauzeo stav u citiranoj Odluci AP 2303/15, te dovodeći ih u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom predmetu Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a koji je u konačnici presudom Vrhovnog suda odbijen kao neutemeljen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja

Page 61: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 61

koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su u konačnici ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici u pobijanoj odluci ispitao navode iz apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost pobijanog akta. U danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u pobijanim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili pobijane odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u citiranom predmetu AP 2303/15, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome pobijanim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

B) Pravo na suđenje u "razumnom roku"

39. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak pobija zbog njegove duljine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a) Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

41. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješće 1997-IV).

42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 19. ožujka 2007. godine kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu po osnovi Uredbe, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 21. svibnja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro osam godina i dva mjeseca i to je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza duljine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku izvanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu mirovinu prema Uredbi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

45. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dugo razdoblje za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni upravni organi niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu duljinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Služba kao prvostupanjski upravni organ o apelantovom zahtjevu od 19. ožujka 2007. godine odlučila tek nakon četiri godine i 10 mjeseci, što je a priori izvan razumnog roka i što je odlučujuće utjecalo na prekomjernu duljinu postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su drugostupanjski upravni organ odlučujući o žalbi te redovni sudovi u postupku upravnog spora i u postupku za izvanredno preispitivanje sudske odluke svoje odluke donijeli u razumnim rokovima. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanta, a da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda proteklo osam godina.

46. U odnosu na apelantovo pravo da koristi pravne lijekove zbog šutnje administracije, Ustavni sud zapaža da je Europski sud u predmetima Štajcar protiv Hrvatske i Grčar protiv Hrvatske, odlučujući o zahtjevima podnositelja predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnositelji predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog "šutnje administracije" prema Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u BiH), kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno osigurati da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Europski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. siječnja 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. rujna 2013. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3570/08 zauzeo stav da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" u postupku o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu ocjenjujući činjenicu da je, shodno navedenim propisima, apelantica mogla, a ne morala, koristiti navedena pravna sredstva zbog šutnje administracije da bi njezin zahtjev bio pravovremeno riješen, budući da njezino nekorištenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njezinom zahtjevu kojima je zakonom propisana izričita obveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. srpnja 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. U odnosu na zaključak Vrhovnog suda iznesen u pobijanoj presudi da je na određen način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tijekom 2012. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije eventualno mogao ishoditi da se o njegovom zahtjevu odlučuje na temelju Uredbe u materijalnopravnom smislu. Međutim, u odnosu na duljinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

Page 62: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 62 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stavka (2) toga članka, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i usvojenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od osam godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u biti veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim.

Djelotvoran pravni lijek

52. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku i postupku upravnog spora. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

53. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u

međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno

podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji

osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

54. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su ostvarile pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima prema Uredbi nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istim ili sličnim situacijama, a što potvrđuje i praksa Ustavnog suda u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao identična pravna pitanja (vidi već citiranu Odluku broj AP 2303/15). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neutemeljeni.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko osam godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost organa uprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, za što organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

58. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka 13. Europske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kada je

Page 63: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 63

apelant imao mogućnost koristiti i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove.

60. U odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

61. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, v. r.

Уставни суд Босне и Херцеговине у Великом вијећу, у

предмету број АП 3499/15, рјешавајући апелацију Узеира Голоша, на основу члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 57 став (2) тачка б), члана 59 ст. (1), (2) и (3) и члана 74 Правила Уставног суда Босне и Херцеговине – пречишћени текст ("Службени гласник Босне и Херцеговине" број 94/14), у саставу:

Мирсад Ћеман, предсједник Мато Тадић, потпредсједник Златко М. Кнежевић, потпредсједник Валерија Галић, судија Миодраг Симовић, судија Сеада Палаврић, судија на сједници одржаној 20. децембра 2017. године донио

је

ОДЛУКУ О ДОПУСТИВОСТИ И МЕРИТУМУ Дјелимично се усваја апелација Узеира Голоша. Утврђује се повреда права на правично суђење из члана

II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода у односу на доношење одлуке у разумном року у поступку који је окончан Пресудом Врховног суда Федерације Босне и Херцеговине број 07 0 У 007334 13 Увп од 21. маја 2015. године.

Налаже се Влади Херцеговачко-неретванског кантона да, у складу са чланом 74 Правила Уставног суда Босне и Херцеговине, апеланту Узеиру Голошу у року од три мјесеца од достављања ове одлуке исплати износ од 1.200,00 КМ на име накнаде нематеријалне штете због кршења права на доношење одлуке у разумном року уз обавезу да након истека овог рока плати апеланту Узеиру Голошу законску затезну камату на евентуално неисплаћени износ или дио износа накнаде одређене овом одлуком.

Налаже се Влади Херцеговачко-неретванског кантона да, у складу са чланом 72 став (5) Правила Уставног суда Босне и Херцеговине, у року од три мјесеца од дана достављања ове одлуке обавијести Уставни суд Босне и Херцеговине о предузетим мјерама с циљем извршења ове одлуке.

Одбија се као неоснована апелација Узеира Голоша поднесена против Пресуде Врховног суда Федерације Босне и Херцеговине број 07 0 У 007334 13 Увп од 21. маја 2015. године, Пресуде Кантоналног суда Мостар број 07 0 У 007334 12 У од 24. децембра 2012. године, Рјешења Федералног завода за пензијско и инвалидско осигурање Мостар број ФЗ3/2-1063303278 од 12. јула 2012. године и Рјешења директора Кантоналне административне службе

Федералног завода за пензијско и инвалидско осигурање Мостар број ФЗ10/2-1063303278 од 26. јануара 2012. године у односу на остале аспекте права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода, право на дјелотворан правни лијек из члана 13 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода, забрану дискриминације из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

Одлуку објавити у "Службеном гласнику Босне и Херцеговине", "Службеним новинама Федерације Босне и Херцеговине", "Службеном гласнику Републике Српске" и "Службеном гласнику Дистрикта Брчко Босне и Херцеговине".

ОБРАЗЛОЖЕЊЕ I. Увод

1. Узеир Голош (у даљњем тексту: апелант) из Сарајева, којег заступа Азем Мехонић, адвокат из Сарајева, поднио је 14. јула 2015. године апелацију Уставном суду Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Уставни суд) против Пресуде Врховног суда Федерације Босне и Херцеговине (у даљњем тексту: Врховни суд) број 07 0 У 007334 13 Увп од 21. маја 2015. године, Пресуде Кантоналног суда Мостар (у даљњем тексту: Кантонални суд) број 07 0 У 007334 12 У од 24. децембра 2012. године, Рјешења Федералног завода за пензијско и инвалидско осигурање Мостар (у даљњем тексту: Завод ПИО) број ФЗ3/2-1063303278 од 12. јула 2012. године и Рјешења директора Кантоналне административне службе Федералног завода за пензијско и инвалидско осигурање Мостар (у даљњем тексту: Служба) број ФЗ10/2-1063303278 од 26. јануара 2012. године.

II. Поступак пред Уставним судом

2. На основу члана 23 Правила Уставног суда, од Врховног суда, Кантоналног суда, Завода ПИО и Службе затражено је 26. маја 2017. године да доставе одговоре на апелацију.

3. Врховни и Кантонални суд доставили су одговоре на апелацију 30. маја, односно 5. јуна 2017. године. Завод ПИО и Служба нису одговорили.

III. Чињенично стање

4. Чињенице предмета које произилазе из апелантових навода и докумената предочених Уставном суду могу да се сумирају на сљедећи начин.

5. Апелант је 19. марта 2007. године Служби поднио захтјев за признавање права на старосну пензију према Уредби о стицању права на старосну пензију под повољнијим условима припадника бивше Војске Федерације Босне и Херцеговине и државних службеника и намјештеника бившег Федералног министарства одбране ("Службене новине ФБиХ" бр. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 и 77/09; у даљњем тексту: Уредба).

6. Рјешењем Службе број ФЗ10/2-1063303278 од 26. јануара 2012. године одбијен је апелантов захтјев за признавање права на старосну пензију примјеном Уредбе. У образложењу рјешења је наведено да је у спроведеном поступку након изведених доказа и њихове оцјене на основу члана 9 Закона о управном поступку ("Службене новине ФБиХ" бр. 2/98 и 48/99; у даљњем тексту: ЗУП) одбијен апелантов захтјев за признавање права на старосну пензију. Даље је наведено да је у вријеме подношења захтјева важила Уредба објављена у "Службеним новинама ФБиХ" број

Page 64: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 64 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

75/06, чија примјена је отпочела након измјена Уредбе објављених у "Службеним новинама ФБиХ" бр. 58/07, 89/07 и 31/08. Међутим, како је даље наведено, Пресудом Уставног суда Федерације БиХ број У-40/10 од 5. априла 2011. године, која је објављена у "Службеним новинама ФБиХ" број 34/11 од 6. јуна 2011. године, утврђено је да Уредба није у складу с Уставом Федерације БиХ.

7. У образложењу је даље наведено да је одредбом члана IV.Ц.3.12.(б) Устава Федерације БиХ прописано да су одлуке Уставног суда Федерације БиХ коначне и обавезујуће, посебно када Суд утврди да закон, усвојени или предложени закон или други пропис Федерације или било којег кантона или општине није у складу с Уставом Федерације БиХ, те да се такав закон или други пропис неће примјењивати односно ступити на снагу осим уколико се не измијени на начин који пропише Суд или уколико Суд не утврди прелазна рјешења која не могу бити на снази дуже од шест мјесеци. Пресудом Уставног суда ФБиХ број У-40/10 од 5. априла 2011. године само је утврђено да наведена уредба није у складу с Уставом Федерације БиХ. Како је даље наведено, Уставом Федерације БиХ није регулисано питање од када се пропис који је проглашен неуставним неће примјењивати, али је то питање регулисано чланом 40 Закона о поступку пред Уставним судом. Истакнуто је да је чланом 40 став 1 наведеног закона прописано да се усвојени или предложени закон или други пропис органа федералне, кантоналне или општинске власти за који Уставни суд утврди да није у складу с Уставом неће примјењивати од дана објављивања пресуде Уставног суда у "Службеним новинама ФБиХ", односно предложени закон или други пропис неће ступити на снагу.

8. Служба је утврдила да се у конкретној управној ствари, имајући у виду да је Уставни суд Федерације БиХ за материјални пропис поводом којег је покренут поступак за признавање права на старосну пензију, дакле Уредбу, прогласио да није у складу с Уставом ФБиХ, те да је пресуда Уставног суда Федерације БиХ објављена у "Службеним новинама Федерације БиХ" од 6. јуна 2011. године, дакле прије него што је одлучено о захтјеву осигураника (апеланта), одредбе Уредбе не могу примијенити, чак и под претпоставком да је осигураник испуњавао услове прописане наведеном уредбом, с обзиром на то да је прије доношења одлуке тог органа пропис поводом којег је покренут поступак за признавање права на старосну пензију проглашен неуставним.

9. Рјешењем Завода ПИО број ФЗ3/2-1063303278 од 12. јула 2012. године апелантова жалба на првостепено рјешење је одбијена. У образложењу рјешења Завод ПИО је истакао да је у оспореном рјешењу правилно утврђено чињенично стање и на тако утврђено чињенично стање правилно је примијењено материјално право, због чега је апелантова жалба одбијена као неоснована.

10. Пресудом Кантоналног суда број 07 0 У 007334 12 У од 24. децембра 2012. године у управном спору апелантова тужба против наведеног рјешења Завода ПИО одбијена је као неоснована.

11. Кантонални суд је законитост оспореног управног акта испитао у границама захтјева и разлога тужбе, на основу члана 34 Закона о управним споровима (у даљњем тексту: ЗУС). Надаље, у образложењу је истакнуто да је апелант захтјев за остваривање права на старосну пензију поднио по основу Уредбе (захтјев поднесен 19. марта 2007. године). Даље је утврђено да су првостепено и оспорено рјешење донесени послије објављивања Пресуде Уставног суда ФБиХ број У-40/10 од 5. априла 2011. године у "Службеним новинама Федерације БиХ", којом је утврђено

да Уредба није у сагласности с Уставом Федерације Босне и Херцеговине, па ти органи поводом апелантовог захтјева за остваривање права на старосну пензију нису могли примијенити Уредбу јер се послије објављивања поменуте пресуде Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине у "Службеним новинама Федерације БиХ" она није могла примјењивати.

12. Пресудом Врховног суда број 07 0 У 007334 13 Увп од 21. маја 2015. године апелантов захтјев за ванредно преиспитивање наведене пресуде Кантоналног суда одбијен је као неоснован.

13. Врховни суд је на основу члана 45 ЗУС-а испитао законитост оспораване пресуде у границама захтјева и повреде прописа из члана 41 став 2 тог закона.

14. У образложењу пресуде Врховни суд је, између осталог, навео да, према одредбама чл. 1 и 2 Закона о потврђивању права на пријевремену старосну пензију остварену под повољнијим условима (у даљњем тексту: Закон о потврђивању права) који је ступио на снагу 14. јула 2011. године, произилази да се потврђује остварено право на старосну пензију под повољнијим условима само за она лица која су већ остварила право на старосну пензију примјеном прописа наведених у члану 2 тог закона, међу којима је наведена и Уредба за коју је Уставни суд Федерације БиХ утврдио да није у складу с Уставом ФБиХ. С обзиром на одговарајуће одредбе Устава ФБиХ, као и одредбу члана 40 став 1 Закона о поступку пред Уставним судом ФБиХ, Врховни суд је утврдио да је првостепени суд нашао да тужени Завод ПИО и Суд нису могли да примијене одредбе Уредбе јер је прије доношења оспореног рјешења односно одлуке суда о апелантовој тужби пропис на основу којег је првостепеним рјешењем одбијен апелантов захтјев за признавање права на старосну пензију проглашен неуставним. Имајући у виду да предметна пресуда Уставног суда ФБиХ има деклараторни карактер, што подразумијева да је Уредба од самог доношења неуставна (а Закон о потврђивању права не може се примијенити на лица која су поднијела захтјев за признавање права на старосну пензију према Уредби, а до ступања на снагу тог закона није им правоснажним рјешењем признато право према Уредби), то је, према оцјени Врховног суда, правилно одлучио првостепени суд када је апелантову тужбу одбио као неосновану.

15. Како је неспорно да је у конкретној ствари у вријеме доношења оспореног рјешења Завода ПИО (поводом апелантове жалбе изјављене против првостепеног рјешења), а и оспораване пресуде првостепеног суда Уставни суд ФБиХ својом пресудом број У-40/10 од 5. априла 2011. године, која је објављена у "Службеним новинама ФБиХ", утврдио да предметна уредба није у складу с Уставом ФБиХ, Врховни суд је закључио да више није ни постојао правни основ односно пропис према којем је рјешавано о апелантовом захтјеву за признавање права на старосну пензију под повољнијим условима. Тако је, како је даље наведено, првостепени суд правилно поступио када је одбио апелантову тужбу у поступку управног спора, а за свој закључак у образложењу оспораване пресуде дао потпуне и јасне разлоге, које у свему прихвата и тај суд, посебно имајући у виду да су према одредби члана IV.Ц.3.12.(б) Устава Федерације БиХ одлуке Уставног суда коначне и обавезујуће, што подразумијева да онемогућавају примјењивање прописа за који је утврђено да није у складу с Уставом ФБиХ. Врховни суд је сматрао да се стога не може закључити да се у конкретној управној ствари радило о било каквој повреди закона или апелантових права заштићених Европском конвенцијом за заштиту људских права и

Page 65: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 65

основних слобода (у даљњем тексту: Европска конвенција). Стога се, како је наведено, његове тврдње у том погледу указују неоснованим (Завод ПИО, а и првостепени суд нису ни могли испитивати да ли је у првостепеном рјешењу правилно примијењен пропис који је проглашен неуставним). Надаље, како правоснажним рјешењем надлежних органа апелант није ни остварио право на старосну пензију примјеном наведене уредбе до 14. јула 2011. године када је ступио на снагу Закон о потврђивању права, Врховни суд је закључио да тиме првостепени суд (а ни тужени Завод ПИО) није ни могао да на апелантов случај примијени одредбе чл. 1 и 2 тог закона.

16. Врховни суд је такође утврдио да су без утицаја на другачије рјешење конкретне управне ствари и апелантови наводи из захтјева за ванредно преиспитивање судске одлуке у погледу законских рокова за рјешавање о његовом захтјеву из 2007. године (којим је тражио остваривање права на старосну пензију под повољним условима примјеном Уредбе из 2006. године) будући да ни одредбе ЗУП-а не прописују да странке могу да остваре одређена права ако о њима није ријешено у роковима прописаним тим законом. Иначе, у смислу одговарајућих одредби тог закона апелант је могао да поднесе туженом Заводу ПИО (као органу вишег степена) жалбу због "ћутања администрације" због тога што надлежни првостепени орган није донио рјешење у прописаном року, те је имао могућност да користи и друга правна средства, у смислу одредби цитираног ЗУС-а, то јесте да покрене евентуално управни спор због "ћутања администрације" – недоношења у прописаном року управног акта поводом захтјева или жалбе. Врховни суд је закључио да је на одређени начин и пропустом самог апеланта његов захтјев за остваривање права на старосну пензију под повољнијим условима из 2007. године ријешен тек током 2012. године.

17. Имајући у виду изнесено, Врховни суд је и остале наводе из захтјева за ванредно преиспитивање оцијенио неоснованим, па је примјеном члана 46 став 1 ЗУС-а донио наведену пресуду.

IV. Апелација а) Наводи из апелације

18. Апелант сматра да је оспореним одлукама повријеђено његово право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције, право на дјелотворан правни лијек из члана 13 Европске конвенције, право на забрану дискриминације из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције, те право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију. Кршење наведених права апелант види у погрешној примјени материјалног и процесног права. Истакао је да је захтјев за остваривање права на старосну пензију поднио 19. марта 2007. године, а да је првостепени орган тек након протека рока од пет година донио своје рјешење. Даље је навео да је према члану 216 ЗУП-а надлежни орган дужан да донесе рјешење и достави га странци у року од 30 дана од дана пријема захтјева, односно у року од 60 дана ако се спроводи испитни поступак. Да је првостепени орган одлучио о апелантовом захтјеву од 19. марта 2007. године у законском року из члана 216 ЗУП-а апелант би остварио право на старосну пензију према Уредби, и то почевши од 19. марта 2007. године, те би му, према Закону о потврђивању права, то право било потврђено и регулисано тако да би могао наставити и даље да користи то право. Међутим, првостепени орган је грубо прекршио одредбе члана 216 ЗУП-а и рјешење од 26. јануара 2012.

године донио тек након пет година од дана подношења захтјева, због чега је прекршено апелантово право на правично суђење, право на имовину и дјелотворан правни лијек. Сматра да су органи управе и редовни судови погрешно примијенили одредбу члана 40 Закона о поступку пред Уставним судом Федерације БиХ. Сматра да се његов захтјев требао ријешити према прописима који су важили у вријеме подношења захтјева, дакле према Уредби која је тада била на снази. Даље сматра да је дискриминисан у односу на друга лица која су пензију остварила према Уредби. Такође сматра да му је повријеђено право на суђење у разумном року због чега потражује накнаду нематеријалне штете.

б) Одговор на апелацију

19. Врховни суд је у одговору на апелацију истакао да пред тим судом нису повријеђена апелантова права на која се позвао у апелацији јер је пресуда донесена у складу с важећим прописима и на основу документације која се налазила у спису.

20. Кантонални суд је у одговору на апелацију истакао да су наводи из апелације неосновани, те је предложено да се апелација одбије као неоснована.

V. Релевантни прописи

21. У Закону о поступку пред Уставним судом ФБиХ ("Службене новине ФБиХ" бр. 6/98 и 37/03) релевантне одредбе гласе:

Члан 40. Усвојени или предложени закон или други пропис

органа федералне, кантоналне или опћинске власти за који Уставни суд утврди да није у складу са Уставом неће се примјењивати од дана објављивања пресуде Уставног суда у "Службеним новинама ФБИХ", односно предложени закон или други пропис неће ступити на снагу.

22. У Закону о управном поступку ("Службене новине ФБиХ" бр. 2/98 и 48/99) релевантне одредбе гласе:

Члан 216. ст. 1, 2. и 3. (1) Кад се поступак покреће поводом захтјева странке,

односно по службеној дужности ако је то у интересу странке, а прије доношења рјешења није потребно проводити посебан испитни поступак, нити постоје други разлози због којих се не може донијети рјешење без одгоде (рјешавање претходног питања и др.), надлежни орган је дужан донијети рјешење и доставити га странци што прије, а најкасније у року од 30 дана рачунајући од дана предаје уредног захтјева, односно од дана покретања поступка по службеној дужности, ако посебним прописом није одређен краћи рок.

(2) У осталим случајевима кад се поступак покреће поводом захтјева странке, односно по службеној дужности, ако је то у интересу странке, надлежни орган је дужан донијети рјешење и доставити га странци најкасније у року од 60 дана, ако посебним прописом није одређен краћи рок.

(3) Ако надлежни орган против чијег је рјешења допуштена жалба не донесе рјешење и не достави га странци у року из ст. 1. и 2. овог члана, странка има право изјавити жалбу надлежном органу, као да је њен захтјев одбијен.

23. У Закону о управним споровима ("Службене новине Федерације БиХ" број 9/05) релевантне одредбе гласе:

Члан 20. ст. 1. и 3. Ако у управном поступку другостепени орган није у

року од 30 дана или у посебним прописом одређеном краћем року донио рјешење по жалби странке против првостепеног

Page 66: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 66 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

рјешења, а не донесе га ни по захтјеву управне инспекције којој се странка обратила у складу са чланом 10. овог закона, странка може покренути управни спор као да јој је жалба одбијена.

Ако у управном поступку првостепени орган против чијег акта је дозвољена жалба није у року од 60 дана или у посебним прописом одређеном краћем року донио рјешење по захтјеву, странка има право да се обрати својим захтјевом другостепеном органу. Против рјешења другостепеног органа странка може покренути управни спор, а може га, под условима из става 1. овог члана, покренути и ако другостепени орган не донесе рјешење у прописаном року.

Члан 34. Законитост оспореног управног акта суд испитује у

границама захтјева из тужбе и при том је везан разлозима тужбе.

Ако суд по захтјеву из тужбе утврди да је оспорени управни акт ништав поништиће га, а ако су разлози ништавости садржани и у првостепеном управном акту, поништиће и тај акт.

Члан 41. Против правоснажне одлуке кантоналног суда

донесене у управном спору странка може поднијети захтјев за ванредно преиспитивање судске одлуке (у даљем тексту: захтјев за ванредно преиспитивање) Врховном суду Федерације или кантоналном суду.

Врховном суду Федерације странка може поднијети захтјев за ванредно преиспитивање због повреде федералног закона или другог федералног прописа или због повреде правила федералног закона о поступку која је могла бити од утицаја на рјешење ствари путем кантоналног суда.

Кантоналном суду странка може поднијети захтјев за ванредно преиспитивање због повреде кантоналног закона или других кантоналних прописа или због повреде правила федералног закона о поступку која је могла бити од утицаја на рјешење ствари.

Захтјев за ванредно преиспитивање не може се поднијети због повреде правила поступка која се односи на погрешно или непотпуно утврђено чињенично стање.

Члан 45. Надлежни суд рјешава о захтјеву из члана 41. овог

закона, по правилу, у нејавној сједници, а побијану одлуку испитује само у границама захтјева и повреда прописа из члана 41. овог закона наведених у захтјеву.

24. У Закону о потврђивању права на пријевремену старосну пензију остварену под повољнијим условима ("Службене новине ФБиХ" бр. 42/11 и 37/12) релевантне одредбе гласе:

Члан 1. Овим законом уређује се потврђивање оствареног

права на пријевремену старосну пензију под повољнијим условима за кориснике који су то право остварили према уредбама Владе Федерације Босне и Херцеговине о повољнијем пензионисању, као и изузетно остваривање права на старосну пензију под повољнијим условима, начин њиховог финансирања и друга питања.

Члан 2. Корисницима права на повољније пензионисање, који су

то право остварили на начин и под увјетима прописаним Уредбом о повољнијим условима за стицање права на старосну пензију војних осигураника Војске Федерације Босне и Херцеговине ("Службене новине Федерације БиХ", бр. 2/00, 21/01 и 25/01), (у даљњем тексту: Уредба I),

Уредбом о повољнијим увјетима за стицање права на старосну пензију војних осигураника Војске Федерације Босне и Херцеговине ("Службене новине Федерације БиХ", бр. 18/04, 27/04 и 47/04), (у даљњем тексту: Уредба II) и Уредбом о стицању права на старосну пензију под повољнијим условима припадника бивше Војске Федерације Босне и Херцеговине и државних службеника и намјештеника бившег Федералног министарства одбране ("Службене новине Федерације БиХ", бр. 75/06, 58/07, 89/07 и 31/08), (у даљњем тексту: Уредба III), потврђује се остварено право на старосну пензију остварену по тим прописима и то право настављају и даље да користе.

VI. Допустивост

25. У складу са чланом VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, Уставни суд, такође, има апелациону надлежност у питањима која су садржана у овом уставу када она постану предмет спора због пресуде било којег суда у Босни и Херцеговини.

26. У складу са чланом 18 став (1) Правила Уставног суда, Уставни суд може да разматра апелацију само ако су против пресуде, односно одлуке која се њоме оспорава, исцрпљени сви дјелотворни правни лијекови могући према закону и ако је поднесена у року од 60 дана од дана када је подносилац апелације примио одлуку о посљедњем дјелотворном правном лијеку који је користио.

27. У конкретном случају предмет оспоравања апелацијом је Пресуда Врховног суда број 07 0 У 007334 13 Увп од 21. маја 2015. године против које нема других дјелотворних правних лијекова могућих према закону. Затим, апелант је оспорену пресуду примио 25. јуна 2015. године, а апелација је поднесена 14. јула 2015. године, тј. у року од 60 дана, како је прописано чланом 18 став (1) Правила Уставног суда. Коначно, апелација испуњава и услове из члана 18 ст. (3) и (4) Правила Уставног суда јер није очигледно (prima facie) неоснована, нити постоји неки други формални разлог због којег апелација није допустива.

28. Имајући у виду одредбе члана VI/3б) Устава Босне и Херцеговине, члана 18. ст. (1), (3) и (4) Правила Уставног суда, Уставни суд је утврдио да предметна апелација испуњава услове у погледу допустивости.

VII. Меритум

29. Апелант побија оспорене одлуке тврдећи да су му тим одлукама повријеђена права из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције, право на дјелотворан правни лијек из члана 13 Европске конвенције, право на забрану дискриминације из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију.

Право на правично суђење

30. Члан II/3 Устава Босне и Херцеговине у релевантном дијелу гласи:

Сва лица на територији Босне и Херцеговине уживају људска права и основне слободе из става 2 овог члана, а она обухватају:

е) Право на правичан поступак у грађанским и кривичним стварима и друга права у вези с кривичним поступком.

31. Члан 6 Европске конвенције у релевантном дијелу гласи:

Приликом утврђивања његових грађанских права и обавеза или кривичне оптужбе против њега, свако има

Page 67: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 67

право на правичну и јавну расправу у разумном року пред независним и непристрасним судом установљеним законом.

32. Уставни суд запажа да се у конкретном случају ради о управном поступку и поступку управног спора, као и о поступку ванредног преиспитивања судске одлуке у којем је апелант тражио признавање права на старосну пензију под повољнијим условима, дакле ради се о апелантовим грађанским правима, те апелант у предметном поступку ужива гаранције права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

A) У односу на оспорене одлуке

33. Уставни суд запажа да апелант оспорава одлуке управних органа и пресуде редовних судова тврдећи да су оспорене одлуке донесене на основу произвољне примјене материјалног и процесног права.

34. Уставни суд указује на то да, према пракси Европског суда за људска права (у даљњем тексту: Европски суд) и Уставног суда, задатак ових судова није да преиспитују закључке редовних судова у погледу чињеничног стања и примјене права (види Европски суд, Pronina против Русије, одлука о допустивости од 30. јуна 2005. године, апликација број 65167/01). Наиме, Уставни суд није надлежан да супституише редовне судове у процјени чињеница и доказа, већ је, генерално, задатак редовних судова да оцијене чињенице и доказе које су извели (види Европски суд, Thomas против Уједињеног Краљевства, пресуда од 10. маја 2005. године, апликација број 19354/02). Задатак Уставног суда је да испита да ли су, евентуално, повријеђена или занемарена уставна права (право на правично суђење, право на приступ суду, право на дјелотворан правни лијек и др.), те да ли је примјена закона била, евентуално, произвољна или дискриминациона.

35. Уставни суд ће се, дакле, изузетно упустити у испитивање начина на који су надлежни судови утврђивали чињенице и на тако утврђене чињенице примијенили позитивноправне прописе, када је очигледно да је у одређеном поступку дошло до произвољног поступања редовног суда како у поступку утврђивања чињеница тако и примјене релевантних позитивноправних прописа (види Уставни суд, Одлука број АП 311/04 од 22. априла 2005. године, став 26). У контексту наведеног, Уставни суд подсјећа и да је у више својих одлука указао да очигледна произвољност у примјени релевантних прописа никада не може водити ка правичном поступку (види Уставни суд, Одлука број АП 1293/05 од 12. септембра 2006. године, тачка 25 и даље и, mutatis mutandis, Европски суд, Анђелковић против Србије, пресуда од 9. априла 2013. године, тачка 24). Имајући у виду наведено, Уставни суд ће у конкретном случају, с обзиром на питања која апелант поставља, испитати да ли су оспорене одлуке засноване на произвољној примјени права.

36. Уставни суд истиче да апелант сматра да су органи управе и редовни судови повриједили његово право на правично суђење када су одбили као неоснован његов захтјев да му се примјеном Уредбе призна право на пензију под повољнијим условима. У вези с тим апелационим наводима, Уставни суд истиче да је идентична правна питања већ разматрао у својој одлуци број АП 2303/15 (види Уставни суд, Одлука о допустивости и меритуму број АП 2303/15 од 15. новембра 2017. године, доступна на www.ustavnisud.ba). У цитираној одлуци Уставни суд је закључио да нема кршења права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције у односу на примјену материјалног

права када су управни органи и редовни судови за своја одлучења дали јасне и детаљне аргументе и када нема ништа што би указивало на то да су при томе произвољно примијенили законске прописе (op. cit. АП 2303/15, тачка 57). Такође, у цитираној одлуци Уставни суд је навео да је апеланткиња 5. марта 2007. године поднијела захтјев за остваривање права на старосну пензију по основу Уредбе, те да је коначно, након што је Кантонални суд вратио предмет на поновно одлучивање, Рјешењем директора Кантоналне административне службе од 12. децембра 2013. године одбијен апеланткињин захтјев за одређивање старосне пензије. Надаље, Уставни суд запажа да је Пресудом Уставног суда Федерације БиХ број У-40/10 од 5. априла 2011. године Уставни суд Федерације БиХ утврдио да Уредба није у складу с Уставом Федерације Босне и Херцеговине. Наведена пресуда Уставног суда Федерације Босне и Херцеговине објављена је у "Службеним новинама Федерације БиХ" број 34/11 од 6. јуна 2011. године. Дакле, у конкретној управној ствари, имајући у виду да је захтјев за остваривање права на старосну пензију у складу с Уредбом поднесен 5. марта 2007. године, те како је Пресудом Уставног суда ФБиХ број У-40/10 од 5. априла 2011. године, која је објављена у,,Службеним новинама ФБиХ" број 34/11 од 6. јуна 2011. године, материјални пропис на основу којег апеланткиња жели да оствари право на пензију, тачније Уредба, проглашен неуставним, посебно имајући у виду да се све то десило прије него што је донесена одлука о апеланткињином захтјеву, то су управни органи и редовни судови сматрали да се одредбе Уредбе у конкретном случају не могу примијенити, па су одлучили као у диспозитиву оспорених одлука (op. cit. АП 2303/15, тачка 43).

37. Имајући у виду чињенична и правна питања о којима је Уставни суд већ заузео став у цитираној одлуци АП 2303/15, те доводећи их у контекст конкретног предмета, Уставни суд истиче да је апелант у конкретном предмету Служби поднио захтјев за признавање права на старосну пензију под повољнијим условима примјеном Уредбе, а који је у коначници пресудом Врховног суда одбијен као неоснован. При томе, Уставни суд запажа да су редовни судови и органи управе довољно јасно и аргументовано образложили своје одлуке дајући за свој став јасна образложења која се ни у једном сегменту не доимају произвољно. Наиме, Уставни суд сматра да се у конкретном случају не могу прихватити апелантови наводи о произвољности у примјени права, посебно зато што апелант, осим понављања навода које је истицао у свим правним лијековима које је користио и које су у коначници испитали Врховни и Кантонални суд, те дали разлоге зашто они не могу довести до другачијег рјешења конкретне правне ствари, није понудио било какву другу аргументацију. Уставни суд запажа да је Врховни суд у коначници у оспореној одлуци испитао наводе из апелантовог захтјева за ванредно преиспитивање пресуде Кантоналног суда и дао јасно образложење зашто они не могу довести до другачије одлуке, односно зашто не утичу на правилност оспореног акта. У датим образложењима Уставни суд не налази елементе произвољне примјене материјалног и процесног права. Уставни суд сматра да су редовни суд и органи управе у оспореним одлукама детаљно образложили на којим су доказима утврдили чињенично стање, те да су навели релевантне прописе на којима су засновали оспорене одлуке и о томе дали детаљна и јасна образложења која се не могу сматрати произвољним или супротним праву на образложену одлуку из члана 6 став 1 Европске конвенције.

38. Имајући у виду све наведено, те подржавајући сопствену праксу у цитираном предмету АП 2303/15,

Page 68: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 68 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Уставни суд закључује да је предметни поступак спроведен уз гаранције које пружа члан 6 став 1 Европске конвенције, те да сходно томе оспореним одлукама није прекршено апелантово право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

Б) Право на суђење у "разумном року"

39. Уставни суд запажа да апелант предметни поступак оспорава због његове дужине трајања, па ће Уставни суд наведени поступак размотрити с тог аспекта.

a) Релевантни принципи

40. Уставни суд, прије свега, истиче да се, према конзистентној пракси Европског и Уставног суда, разумност дужине трајања поступка мора оцјењивати у свјетлу околности појединог предмета, водећи рачуна о критеријумима успостављеним судском праксом Европског суда, а нарочито о сложености предмета, понашању страна у поступку и надлежног суда или других јавних власти, те о значају који конкретна правна ствар има за апеланта (види Европски суд, Микулић против Хрватске, апликација број 53176/99 од 7. фебруара 2002. године, Извјештај број 2002-I, став 38).

41. Осим тога, према пракси Европског и Уставног суда, велик број предмета узетих у рад није ваљано оправдање за прекомјерно одуговлачење поступка, а стално враћање одлуке на поновно суђење може показати да постоје озбиљни недостаци у организацији судског система (види Европски суд, Probmeier против Њемачке, пресуда од 1. јула 1997. године, став 64, Извјештаји 1997-IV).

42. Коначно, Уставни суд, подржавајући праксу Европског суда, подсјећа на то да члан 6 став 1 Европске конвенције намеће државама уговорницама дужност да организују своје правосудне системе на начин да судови могу задовољити услове тог члана, укључујући и обавезу да поступају у предметима у разумном року (види Европски суд, Мариновић против Хрватске, пресуда од 6. октобра 2005. године, став 23).

б) Период који се узима у обзир

43. Уставни суд запажа да је предметни поступак започео 19. марта 2007. године када је апелант поднио захтјев за остваривање права на старосну пензију по основу Уредбе, а да је тај поступак окончан пресудом Врховног суда од 21. маја 2015. године. Дакле, предметни поступак је трајао скоро осам година и два мјесеца и то је период који ће Уставни суд да испита.

ц) Анализа дужине трајања поступка

44. У конкретном случају ради се о управном поступку и поступку управног спора, као и о поступку ванредног преиспитивања судске одлуке у којем је апелант тражио остваривање права на старосну пензију према Уредби, па с обзиром на чињенична и правна питања која је у конкретном случају требало ријешити, Уставни суд сматра да се у конкретном случају није радило о посебно сложеном предмету.

45. Затим, Уставни суд запажа да је предметни поступак укупно трајао осам година и два мјесеца, што је неприхватљиво дуг период за предметни управни поступак и поступак управног спора. При томе, Уставни суд запажа да ни управни органи нити редовни судови нису навели разлоге за прекомјерну дужину трајања поступка. Уставни суд запажа да је у предметном поступку Служба као првостепени управни орган о апелантовом захтјеву од 19. марта 2007. године одлучила тек након четири године и 10 мјесеци, што је a priori ван разумног рока и што је одлучујуће утицало на прекомјерну дужину поступка.

Надаље, Уставни суд запажа да су другостепени управни орган одлучујући о жалби те редовни судови у поступку управног спора и у поступку за ванредно преиспитивање судске одлуке своје одлуке донијели у разумним роковима. Осим тога, Уставни суд подсјећа на то да се ради о предмету од посебног значаја за апеланта, а да је од подношења захтјева до доношења коначне одлуке Врховног суда протекло осам година.

46. У односу на апелантово право да користи правне лијекове због ћутања администрације, Уставни суд запажа да је Европски суд у предметима Штајцар против Хрватске и Грчар против Хрватске, одлучујући о захтјевима подносилаца представки да се утврди повреда права на суђење у разумном року пред управним тијелима, такве захтјеве прогласио недопуштеним будући да подносиоци представки нису користили правне лијекове због "ћутања администрације" према Закону о општем управном поступку и Закону о управним споровима (чије релевантне одредбе кореспондирају таквим законима у БиХ), којима су могли, према мишљењу тог суда, дјелотворно обезбиједити да се управни поступак убрза и да се донесе одлука о њиховим захтјевима (види Европски суд, Штајцар против Хрватске, захтјев број 46279/99, одлука о допуштености од 20. јануара 2000. године и Грчар против Хрватске, захтјев број 22715/09, пресуда од 17. септембра 2013. године). Надаље, Уставни суд запажа да је у својој пракси у предмету број АП 3570/08 заузео став да постоји кршење права на "суђење у разумном року" у поступку о апеланткињином захтјеву за остваривање права на отпремнину оцјењујући чињеницу да је, сходно наведеним прописима, апеланткиња могла, а не морала, да користи наведена правна средства због ћутања администрације да би њен захтјев био благовремено ријешен, будући да њено некоришћење могућности које јој је закон давао није спречавало надлежне органе да одлуче о њеном захтјеву којима је законом прописана изричита обавеза да поступају у законом постављеним роковима (види Уставни суд, Одлука о допустивости и меритуму број АП 3570/08 од 15. јула 2011. године, ст. 28 и 36, доступна на интернет-страници Уставног суда www.ustavnisud.ba).

47. У односу на закључак Врховног суда изнесен у оспореној пресуди да је на одређен начин и пропустом самог апеланта његов захтјев за остваривање права на старосну пензију под повољнијим условима из 2007. године ријешен тек током 2012. године, Уставни суд запажа да је апелант коришћењем правних лијекова због ћутања администрације евентуално могао да издејствује да се о његовом захтјеву одлучује на основу Уредбе у материјалноправном смислу. Међутим, у односу на дужину конкретног поступка и околности конкретног случаја, Уставни суд сматра да чињеница да апелант није користио тај правни лијек није одлучујућа, те да су апелантови наводи о кршењу права на правично суђење у разумном року оправдани.

48. Стога, Уставни суд закључује да дужина предметног поступка не задовољава захтјев "разумног рока" из члана 6 став 1 Европске конвенције, те да постоји кршење апелантовог права на суђење у "разумном року" као једном од елемената права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.

д) Питање накнаде на име нематеријалне штете

49. Уставни суд подсјећа да, према члану 74 Правила Уставног суда, може одредити накнаду на име нематеријалне штете, која се, ако Уставни суд одреди да је потребно додијелити новчану накнаду, у смислу одредбе става (2) тог

Page 69: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 69

члана, одређује на основу праведности, узимајући у обзир стандарде који произилазе из праксе Уставног суда.

50. Апелант је затражио да му се накнади штета због дужине трајања предметног поступка. Имајући у виду наведену одредбу Правила и усвојену праксу (види Уставни суд, Одлука број АП 938/04, објављена у "Службеном гласнику Босне и Херцеговине" број 20/06, ст. 48-51) према којој би за сваку годину одгађања да се донесе одлука требало исплатити износ од 150,00 КМ, а уколико се ради о хитном поступку двоструки износ, Уставни суд сматра да би у конкретном случају на име накнаде нематеријалне штете због недоношења одлуке у разумном року требало исплатити износ од 1.200,00 КМ, имајући у виду да је наведени поступак трајао више од осам година. Наведени износ апеланту је дужна да исплати Влада Херцеговачко-неретванског кантона у року од три мјесеца од дана достављања ове одлуке. Ова одлука Уставног суда у дијелу који се односи на накнаду нематеријалне штете представља извршну исправу.

Право на имовину

51. Апелант сматра да му је прекршено и право на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију. Уставни суд запажа да апелант кршење овог права у суштини веже за примјену материјалног и процесног права, а ти су наводи већ размотрени у оквиру навода о повреди права на правично суђење. С обзиром на наведено, као и на елаборацију из претходних тачака у којима није утврђено кршење права на правично суђење, Уставни суд сматра и наводе о кршењу права на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију неоснованим.

Дјелотворан правни лијек

52. У вези с апелантовим наводима о кршењу права на дјелотворан правни лијек из члана 13 Европске конвенције, Уставни суд указује да апелант није експлицитно навео у вези с којим правима сматра да постоји кршење права из члана 13. Међутим, из апелације се може закључити да се наводи о кршењу овог права доводе у везу с правом на правично суђење и правом на имовину. У вези с тим, Уставни суд запажа да је апелант имао и користио могућност коришћења законом прописаних правних лијекова у управном поступку и поступку управног спора. Чињеница да ти правни лијекови нису резултирали апелантовим успјехом у конкретном поступку не може водити закључку о непостојању или недјелотворности правних лијекова, па Уставни суд закључује да су наводи о повреди права на дјелотворан правни лијек из члана 13 Европске конвенције у вези с правом на правично суђење и имовину неосновани.

Забрана дискриминације

53. Члан II/4 Устава Босне и Херцеговине гласи: Уживање права и слобода, предвиђених овим чланом

или међународним споразумима наведеним у Анексу I овог Устава, обезбеђено је свим лицима у Босни и Херцеговини без дискриминације по било којој основи као што су пол, раса, боја, језик, вјероисповијест, политичко или друго мишљење, национално и социјално поријекло или повезаност са националном мањином, имовина, рођење или други статус.

Члан 14 Европске конвенције гласи: Уживање права и слобода предвиђених у овој

конвенцији обезбјеђује се без дискриминације по било ком основу, као што су пол, раса, боја коже, језик, вјероисповијест, политичко или друго мишљење, национално

или социјално поријекло, повезаност с националном мањином, имовина, рођење или други статус.

54. Апелант сматра да му је прекршено право на недискриминацију из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције. Иако апелант није експлицитно навео у вези с којим правом сматра да је дискриминисан, из навода апелације произилази да апелант сматра да је дискриминисан у вези с правом на правично суђење и имовину. У вези с тим, Уставни суд подсјећа на то да постоји дискриминација ако резултира различитим третманом појединаца у сличним позицијама и ако тај третман нема објективно или разумно оправдање. Да би био оправдан, третман мора тежити законитом циљу, те мора постојати разуман однос пропорционалности између коришћених средстава и циља који се треба остварити (види Европски суд, Marckx против Белгије, став 33). Стога је потребно у сваком конкретном случају установити да ли се према апеланту поступало друкчије него према другима у истим или сличним ситуацијама. Свако различито поступање се има сматрати дискриминационим ако нема разумно и објективно оправдање, тј. ако не стреми легитимном циљу или ако нема разуман однос.

55. У конкретном случају, Уставни суд примјећује да апелантови наводи да је дискриминисан у односу на друга лица која су остварила право на старосну пензију под повољнијим условима према Уредби нису довољни да би поткријепили његове тврдње да је у предметном поступку на било који начин дискриминисан, односно да је другачије третиран у односу на друга лица у истим или сличним ситуацијама, а што потврђује и пракса Уставног суда у предмету који је с овог аспекта покретао идентична правна питања (види већ цитирану одлуку број АП 2303/15). Стога, Уставни суд сматра да су апелантови наводи о кршењу забране дискриминације из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције у вези с правом на правично суђење и имовину неосновани.

VIII. Закључак

56. Уставни суд закључује да постоји повреда права на правичан поступак у односу на доношење одлуке у разумном року из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције када је предметни поступак трајао преко осам година и за чије трајање је утврђена одговорност органа управе Херцеговачко-неретванског кантона, за што органи управе нису понудили разлоге који би се могли сматрати разумним и објективним оправдањем.

57. С друге стране, Уставни суд закључује да нема повреде права на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције у односу на остале аспекте права на правично суђење када у образложењу оспорених одлука нема ничега што указује на произвољну примјену релевантних прописа на апелантову штету, те када су редовни судови за своје одлуке дали јасне разлоге.

58. Нема кршења права на имовину из члана II/3к) Устава Босне и Херцеговине и члана 1 Протокола број 1 уз Европску конвенцију када апелант кршење наведеног права доводи у везу с произвољном примјеном материјалног и процесног права, а Уставни суд је закључио да није било произвољности у том погледу.

59. Такође, Уставни суд закључује да нема кршења члана 13 Европске конвенције када апелант кршење тог права везује с правом на правично суђење и правом на имовину, те када је апелант имао могућност да користи и да је користио законом прописане правне лијекове.

Page 70: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 70 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

60. У односу на апеланта није прекршена забрана дискриминације из члана II/4 Устава Босне и Херцеговине и члана 14 Европске конвенције у вези с правом на правично суђење и имовину јер апелант није понудио доказе и аргументе из којих произилази да је био различито третиран у односу на друга лица у идентичној ситуацији.

61. На основу члана 59 ст. (1), (2) и (3) и члана 74 Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у диспозитиву ове одлуке.

62. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине, одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће.

Предсједник Уставног суда Босне и Херцеговине

Мирсад Ћеман,с. р.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u

predmetu broj AP 3499/15, rješavajući apelaciju Uzeira Gološa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Djelomično se usvaja apelacija Uzeira Gološa. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Uzeiru Gološu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Uzeiru Gološu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Uzeira Gološa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Uzeir Gološ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Zavoda PIO i Službe zatraženo je 26. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 30. maja, odnosno 5. juna 2017. godine. Zavod PIO i Služba nisu odgovorili.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 19. marta 2007. godine Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine FBiH" br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 77/09; u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Rješenjem Službe broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Dalje je navedeno da je u vrijeme podnošenja zahtjeva važila Uredba objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 75/06, čija primjena je otpočela nakon izmjena Uredbe objavljenih u "Službenim novinama FBiH" br. 58/07, 89/07 i 31/08. Međutim, kako je dalje navedeno, Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, utvrđeno je da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH.

7. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbom člana IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH propisano da su odluke Ustavnog suda Federacije BiH konačne i obavezujuće, posebno

Page 71: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 71

kada Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s Ustavom Federacije BiH, te da se takav zakon ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine samo je utvrđeno da navedena uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kako je dalje navedeno, Ustavom Federacije BiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom. Istaknuto je da je članom 40. stav 1. navedenog zakona propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

8. Služba je utvrdila da se u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je Ustavni sud Federacije BiH za materijalni propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju, dakle Uredbu, proglasio da nije u skladu s Ustavom FBiH, te da je presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" od 6. juna 2011. godine, dakle prije nego što je odlučeno o zahtjevu osiguranika (apelanta), odredbe Uredbe ne mogu primijeniti, čak i pod pretpostavkom da je osiguranik ispunjavao uvjete propisane navedenom uredbom, s obzirom na to da je prije donošenja odluke tog organa propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim.

9. Rješenjem Zavoda PIO broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine apelantova žalba na prvostepeno rješenje je odbijena. U obrazloženju rješenja Zavod PIO je istakao da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine u upravnom sporu apelantova tužba protiv navedenog rješenja Zavoda PIO odbijena je kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, na osnovu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio po osnovu Uredbe (zahtjev podnesen 19. marta 2007. godine). Dalje je utvrđeno da su prvostepeno i osporeno rješenje doneseni poslije objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da Uredba nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa ti organi povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju nisu mogli primijeniti Uredbu jer se poslije objavljivanja spomenute presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u "Službenim novinama Federacije BiH" ona nije mogla primjenjivati.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda odbijen je kao neosnovan.

13. Vrhovni sud je na osnovu člana 45. ZUS-a ispitao zakonitost osporavane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, prema odredbama čl. 1. i 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod

povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) koji je stupio na snagu 14. jula 2011. godine, proizlazi da se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima samo za ona lica koja su već ostvarila pravo na starosnu penziju primjenom propisa navedenih u članu 2. tog zakona, među kojima je navedena i Uredba za koju je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da nije u skladu s Ustavom FBiH. S obzirom na odgovarajuće odredbe Ustava FBiH, kao i odredbu člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud našao da tuženi Zavod PIO i Sud nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe jer je prije donošenja osporenog rješenja odnosno odluke suda o apelantovoj tužbi propis na osnovu kojeg je prvostepenim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim. Imajući u vidu da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima deklaratorni karakter, što podrazumijeva da je Uredba od samog donošenja neustavna (a Zakon o potvrđivanju prava ne može se primijeniti na lica koja su podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi, a do stupanja na snagu tog zakona nije im pravosnažnim rješenjem priznato pravo prema Uredbi), to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odlučio prvostepeni sud kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

15. Kako je nesporno da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja osporenog rješenja Zavoda PIO (povodom apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja), a i osporavane presude prvostepenog suda Ustavni sud FBiH svojom presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH", utvrdio da predmetna uredba nije u skladu s Ustavom FBiH, Vrhovni sud je zaključio da više nije ni postojao pravni osnov odnosno propis prema kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Tako je, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantovu tužbu u postupku upravnog spora, a za svoj zaključak u obrazloženju osporavane presude dao potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvata i taj sud, posebno imajući u vidu da su prema odredbi člana IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, što podrazumijeva da onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu s Ustavom FBiH. Vrhovni sud je smatrao da se stoga ne može zaključiti da se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga se, kako je navedeno, njegove tvrdnje u tom pogledu ukazuju neosnovanim (Zavod PIO, a i prvostepeni sud nisu ni mogli ispitivati da li je u prvostepenom rješenju pravilno primijenjen propis koji je proglašen neustavnim). Nadalje, kako pravosnažnim rješenjem nadležnih organa apelant nije ni ostvario pravo na starosnu penziju primjenom navedene uredbe do 14. jula 2011. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju prava, Vrhovni sud je zaključio da time prvostepeni sud (a ni tuženi Zavod PIO) nije ni mogao na apelantov slučaj primijeniti odredbe čl. 1. i 2. tog zakona.

16. Vrhovni sud je također utvrdio da su bez utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari i apelantovi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u pogledu zakonskih rokova za rješavanje o njegovom zahtjevu iz 2007. godine (kojim je tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima primjenom Uredbe iz 2006. godine) budući da ni odredbe ZUP-a ne propisuju da stranke mogu ostvariti određena prava ako o njima nije riješeno u rokovima propisanim tim zakonom. Inače, u smislu odgovarajućih odredaba tog zakona apelant je mogao da podnese tuženom Zavodu PIO (kao organu višeg stepena) žalbu zbog "šutnje

Page 72: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 72 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

administracije" zbog toga što nadležni prvostepeni organ nije donio rješenje u propisanom roku, te je imao mogućnost da koristi i druga pravna sredstva, u smislu odredaba citiranog ZUS-a, to jeste da pokrene eventualno upravni spor zbog "šutnje administracije" – nedonošenja u propisanom roku upravnog akta povodom zahtjeva ili žalbe. Vrhovni sud je zaključio da je na određeni način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tokom 2012. godine.

17. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je i ostale navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. ZUS-a donio navedenu presudu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 19. marta 2007. godine, a da je prvostepeni organ tek nakon proteka roka od pet godina donio svoje rješenje. Dalje je naveo da je prema članu 216. ZUP-a nadležni organ dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno u roku od 60 dana ako se provodi ispitni postupak. Da je prvostepeni organ odlučio o apelantovom zahtjevu od 19. marta 2007. godine u zakonskom roku iz člana 216. ZUP-a apelant bi ostvario pravo na starosnu penziju prema Uredbi, i to počevši od 19. marta 2007. godine, te bi mu, prema Zakonu o potvrđivanju prava, to pravo bilo potvrđeno i regulirano tako da bi mogao nastaviti i dalje da koristi to pravo. Međutim, prvostepeni organ je grubo prekršio odredbe člana 216. ZUP-a i rješenje od 26. januara 2012. godine donio tek nakon pet godina od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. Smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Smatra da se njegov zahtjev trebao riješiti prema propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva, dakle prema Uredbi koja je tada bila na snazi. Dalje smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su penziju ostvarila prema Uredbi. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 37/03) relevantne odredbe glase:

Član 40. Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa

federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana

objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBIH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

22. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 216. st. 1, 2. i 3. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke,

odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

23. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20. st. 1. i 3. Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku

od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 34. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u

granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe. Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni

akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 41. Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u

upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Page 73: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 73

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 45. Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona,

po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.

24. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ("Službene novine FBiH" br. 42/11 i 37/12) relevantne odredbe glase:

Član 1. Ovim zakonom uređuje se potvrđivanje ostvarenog prava

na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog finansiranja i druga pitanja.

Član 2. Korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su to

pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu penziju ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 25. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza

ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene odluke

33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja,

Page 74: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 74 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

36. Ustavni sud ističe da apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje kada su odbili kao neosnovan njegov zahtjev da mu se primjenom Uredbe prizna pravo na penziju pod povoljnijim uvjetima. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u svojoj odluci broj AP 2303/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise (op. cit. AP 2303/15, tačka 57). Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da je apelantica 5. marta 2007. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, te da je konačno, nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe od 12. decembra 2013. godine odbijen apelanticin zahtjev za određivanje starosne penzije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom podnesen 5. marta 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u,,Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, materijalni propis na osnovu kojeg apelantica želi ostvariti pravo na penziju, tačnije Uredba, proglašen neustavnim, posebno imajući u vidu da se sve to desilo prije nego što je donesena odluka o apelanticinom zahtjevu, to su upravni organi i redovni sudovi smatrali da se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, pa su odlučili kao u dispozitivu osporenih odluka (op. cit. AP 2303/15, tačka 43).

37. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već zauzeo stav u citiranoj odluci AP 2303/15, te dovodeći ih u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom predmetu Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a koji je u konačnici presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su u konačnici ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci ispitao navode iz apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u

osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u citiranom predmetu AP 2303/15, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u "razumnom roku"

39. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a) Relevantni principi

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 19. marta 2007. godine kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 21. maja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro osam godina i dva mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju prema Uredbi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

45. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni upravni organi niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Služba kao prvostepeni upravni organ o apelantovom

Page 75: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Utorak, 23. 1. 2018. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 5 - Stranica 75

zahtjevu od 19. marta 2007. godine odlučila tek nakon četiri godine i 10 mjeseci, što je a priori van razumnog roka i što je odlučujuće utjecalo na prekomjernu dužinu postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni upravni organ odlučujući o žalbi te redovni sudovi u postupku upravnog spora i u postupku za vanredno preispitivanje sudske odluke svoje odluke donijeli u razumnim rokovima. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanta, a da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda proteklo osam godina.

46. U odnosu na apelantovo pravo da koristi pravne lijekove zbog šutnje administracije, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetima Štajcar protiv Hrvatske i Grčar protiv Hrvatske, odlučujući o zahtjevima podnosilaca predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnosioci predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog "šutnje administracije" prema Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u BiH), kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno osigurati da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3570/08 zauzeo stav da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" u postupku o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu ocjenjujući činjenicu da je, shodno navedenim propisima, apelantica mogla, a ne morala, da koristi navedena pravna sredstva zbog šutnje administracije da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu kojima je zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. U odnosu na zaključak Vrhovnog suda iznesen u osporenoj presudi da je na određen način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tokom 2012. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije eventualno mogao izdejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje na osnovu Uredbe u materijalnopravnom smislu. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i usvojenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od osam godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Djelotvoran pravni lijek

52. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku i postupku upravnog spora. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.

Zabrana diskriminacije

53. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u

međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji

osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

54. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim,

Page 76: Број č 5sllist.ba/glasnik/2018/broj5/broj005.pdf · 2018-01-26 · apelantu za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH utvrđena

Broj 5 - Stranica 76 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 23. 1. 2018.

Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su ostvarila pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima prema Uredbi nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama, a što potvrđuje i praksa Ustavnog suda u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao identična pravna pitanja (vidi već citiranu odluku broj AP 2303/15). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko osam godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost organa uprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, za što organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju

osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

58. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove.

60. U odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman, s. r.

ISPRAVKE

89 U "Službenom glasniku BiH", broj 94/17, od 29.

decembra 2017. godine, u zaglavlju stranica od 351 do 1064, umjesto "Broj 102" treba da stoji "Broj 94".

Uredništvo

K A Z A L O

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

85 Odluka broj AP 1776/15 (hrvatski jezik) 1 Одлука број АП 1776/15 (српски језик) 8 Odluka broj AP 1776/15 (bosanski jezik) 1586 Odluka broj AP 1820/15 (hrvatski jezik) 22 Одлука број АП 1820/15 (српски језик) 28 Odluka broj AP 1820/15 (bosanski jezik) 34

87 Odluka broj AP 1877/15 (hrvatski jezik) 39Одлука број АП 1877/15 (српски језик) 45Odluka broj AP 1877/15 (bosanski jezik) 51

88 Odluka broj AP 3499/15 (hrvatski jezik) 56Одлука број АП 3499/15 (српски језик) 63Odluka broj AP 3499/15 (bosanski jezik) 70

ISPRAVKE

89 Ispravka 76

Nakladnik: Ovlaštena služba Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Trg BiH 1, Sarajevo - Za nakladnika: tajnik Doma naroda Parlamentarneskupštine Bosne i Hercegovine Bojan Ninković - Priprema i distribucija: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo, Džemala Bijedića 39/III - Ravnatelj: Dragan Prusina -Telefoni: Centrala: 722-030 - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, faks: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050 faks: 722-074 - Služba za pravne i opće poslove:722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDITBANK d.d. 338-320-22000052-11, VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160-200-00005746-51, HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka, filijala Brčko 552-000-00000017-12, RAIFFEISEN BANK d.d. BiH Sarajevo 161-000-00071700-57 - Tisak: GIK "OKO" d.d. Sarajevo - Za tiskaru: Mevludin Hamzić - Reklamacije zaneprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska glasila. "Službeni glasnik BiH" je upisan u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 731. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I - 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. -PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Pretplata za I polugodište 2018. za "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 240,00 KM